Umjesto razvoja demokratskih institucija, svjedočimo stalnom iscrpljivanju društva krizama koje se planski održavaju jer odgovaraju političkim strukturama koje opstaju na konfliktu, strahu i podjelama

MONITOR: Prođe još jedan Dan nezavisnosti. Ima li promjena?

DABIŽINOVIĆ: Dan nezavisnosti prolazi u zemlji koja formalno postoji, ali politički i društveno  kao da se neprestano pregovara o njenom smislu, granicama i identitetu. Nezavisnost za Crnu Goru nije postala stabilan demokratski okvir, nego trajno krizno stanje iz kojeg političke elite crpe moć.

Smijenila se vlast, ali nisu nestali potreba i obrasci  da se vlada i zloupotrebljava politička moć. Partijska kontrola institucija, politička trgovina, zapošljavanje po partijskoj knjižici i lojalnosti, kontinuirana instrumentalizacija identitetskih podjela i proizvodnja konflikta ostali su gotovo netaknuti. Samo su se akteri zamjenili. Živimo dugogodišnji paradoks: država je formalno nezavisna, a politički sve zavisnija od dnevnih trgovina, regionalnih uticaja, crkvenih centara moći i populističkih kalkulacija. Umjesto razvoja demokratskih institucija, svjedočimo stalnom iscrpljivanju društva krizama koje se planski održavaju jer odgovaraju političkim strukturama koje opstaju na konfliktu, strahu i podjelama. Najveća manipulacija posljednjih godina jeste što se građanima permanentno nudi osjećaj istorijske ugroženosti, dok se iza kulisa odvija puka raspodjela funkcija, interesa i kontrole nad državnim resursima.

Nacionalizam je najjeftinija politička valuta u zemlji bez ozbiljne razvojne strategije. Dok se građani iscrpljuju u beskrajnim raspravama o identitetu, ostajemo bez kadrova i vrijednih ljudi, javne institucije fasadno postoje, obrazovanje je propalo, socijalne razlike se produbljuju, a evropske integracije se koriste više kao politički dekor nego kao stvarna transformacija društva.

Posebno zabrinjava normalizacija revizionizma i agresivnog patrijarhalnog diskursa. Opstaje ideja poslušnosti, nacionalnog homogenizovanja i uništenje krhkog građanskog tkiva. U takvom ambijentu građanska i antifašistička Crna Gora djeluje umorno, defanzivno gotovo da je nema, i sve više je svedena na simbolički ostatak nekadašnje političke energije koja je dolazila iz civilnog društva. Dan nezavisnosti danas  nije samo praznik državnosti. On postaje test političke iskrenosti:da li zaista želimo demokratsku, sekularnu i socijalno pravednu državu ili eskonačno upravljanje krizom pod zastavom patriotizma.

MONITOR: Kako komentarišete prikazivanje filma Referendum priča o izmišljenoj slobodi na TV Adria i TV Prva? 

DABIŽINOVIĆ: To nije medijski incident, niti pitanje pluralizma mišljenja. To je propagandni proizvod iz političke kuhinje velikog vožda i njegove regionalne mašinerije za proizvodnju nestabilnosti, revizionizma i kontrolisanog nacionalizma. Njegovo emitovanje nije slučajnost, nego nastavak dugotrajnog hegemonog političkog projekta kojim se Crnoj Gori  osporava pravo na istoriju, identitet i politički subjektivitet.

Ovo je organizovana medijska operacija čiji je cilj da se građanima neprestano sugeriše da je crnogorska nezavisnost greška, falsifikat ili prolazna epizoda koju treba politički i simbolički poništiti.Takva propaganda je opasna jer se ne širi brutalnim jezikom devedesetih, nego sofisticirano — kroz pseudodokumentarni format koji glumi objektivnost, racionalnost i istorijsku analizu. Deluje podmuklije: jer pokušava da revizionizam predstavi kao „zdrav razum“.

Film  istovremeno vrši funkciju poruke biračima prosrpskih partija u Crnoj Gori. Njima se godinama sistematski proizvodi osjećaj da žive u „lažnoj državi“, da su politički i identitetski ugroženi i da je nezavisnost istorijska greška koju tek treba ispraviti. To je ključni mehanizam političke mobilizacije. Biračko tijelo se  održava kroz permanentno emocionalno stanje konflikta, ugroženosti i pripadanje „nacionalnom kolektivu“.Ovakvi materijali centrima moći služe za održavanje identitetske napetosti bez koje veliki dio regionalne nacionalističke politike ne bi mogao opstati.

Najciničnije je što upravo oni koji se predstavljaju kao zaštitnici srpskog naroda u Crnoj Gori proizvode društvo stalne nestabilnosti, konflikta i zavisnosti. Građani se drže zarobljeni u beskrajnim raspravama o naciji, jeziku, zastavama i „pravim istorijama“, dok se iza kulisa odvija ono što je stvarni politički posao:raspodjela moći, kontrola institucija,zarobljavanje medija, politička trgovina, potpuno brisanje javnog interesa. To je suština populističke manipulacije: što je društvo umornije, podijeljenije i emocionalno iscrpljenije, lakše ga je politički kontrolisati.

MONITOR: Godišnjica je zločina Deportacija bosanskih izbjeglica.  Više od tri decenije kasnije, vjerujete li  da crnogorsko društvo im snage  da se suoči sa  zločinima devedesetih?

DABIŽINOVIĆ: Crna Gora nije imala niti ima političku volju za suočavanje sa zločinima devedesetih.  Država je sistemski proizvela ambijent u kojem suočavanje sa prošlošću nikome od centara moći ne odgovara. Tri decenije nakon Deportacije bosanskih izbjeglica mi živimo u društvu koje komemorira žrtve, ali štiti političke i ideološke mehanizme koji su do tih zločina doveli. Istinsko suočavanje sa ratnim zločinima u Crnoj Gori i van nje ne otvara samo pitanje individualne odgovornosti, nego pitanje karaktera države, političkih elita, medija, ratne propagande i kontinuiteta ideologija koje i dalje žive u ovom društvu.

Generacije odrastaju u društvu bez utvrđene odgovornosti sa istim pitanjima:ko je bio agresor, ko žrtva, šta je zločin, zašto su ljudi deportovani u smrt?  To nije  slučajno stanje, nego politička proizvodnja konfuzije. Društvo koje bi  priznalo istinu o devedesetim moralo bi priznati i koliko su nacionalizam, militarizam i politički oportunizam i dalje živi. To bi ozbiljno ugrozilo sadašnje raspodjele moći. Zato ne vjerujem u veliki institucionalni preokret. Možda je najtačnije reći: u Crnoj Gori se ne vodi borba za suočavanje sa prošlošću, nego za kontrolu nad njenim značenjem, emocijama građana, identitetima i  granicama dozvoljene istine.

MONITOR: Koliko nam nesuočavanje sa prošlošću određuje budućnost?

DABIŽINOVIĆ: Izostanak  suočavanje sa prošlošću je politički model upravljanja društvom. Budućnost se ovdje gradi pod stalnom ucjenom prošlosti.  Zato mi danas ne živimo posljedice devedesetih samo kroz sjećanja žrtava ili nerazriješene traume, nego kroz institucije, politički jezik, medije, obrazovanje i način na koji se proizvodi stvarnost. Rat nije završen u simboličkom smislu. Samo je promijenio formu. Nesuočavanje je omogućilo  da nacionalizam ostane legitimna politička valuta, ratna propaganda evoluira u medijsku manipulaciju, autoritarni obrasci prežive pod maskom demokratije, a društvo ostane zarobljeno između straha, revizionizma i identitetskih sukoba. Svaki ozbiljniji društveni problem u Crnoj Gori vrlo brzo se prevodi na teren nacije, istorije, „ugroženosti“ i identitetske mobilizacije. To nije slučajno. To je posljedica činjenice da nikada nije napravljen jasan politički i društveni otklon od politika devedesetih.Zato se budućnost u Crnoj Gori stalno odlaže.

MONITOR: Ulazak u EU je moguća bliska budućnost zemlje. Vidite li suštinske napore da se transformišemo u društvo evropskih vrijednosti?

DABIŽINOVIĆ: Ulazak Crna Gora u EU vjerovatno jeste posljednja velika politička šansa ove zemlje da ne potone potpuno u zonu permanentne destabilizacije. Ne zato što je Evropa romantična ideja spasa, nego zato što bez tog okvira ova zemlja postaje lak plijen lokalnih i regionalnih centara moći koji godinama žive od konflikta, podjela i političke kontrole društva i teritorije.

Problem je što se kod nas evropske integracije uglavnom tretiraju kao marketinški slogan i geopolitički dekor, a mnogo manje kao duboka transformacija društva. Vlast formalno govori jezikom evropskih vrijednosti, dok istovremeno jačaju revizionizam, politička trgovina, klerikalizacija društva, nacionalistička mobilizacija i okupacija institucija. Govori se o Evropi, a proizvodi atmosfera trajne političke ucjene, identitetske iscrpljenosti i društvenog nepovjerenja. Suštinski problem je što evropski proces traži demokratizaciju društva, a veliki dio političkih elita opstaje zahvaljujući tome što društvo  nije  demokratizovalo.

Ulazak u EU je važan jer može postaviti makar minimalne granice destrukciji kojoj svjedočimo. Ali ulazak u EU neće automatski proizvesti demokratsko društvo. Možemo ostati evropska članica sa autoritarizmom, zarobljenim institucijama i društvom koje je  mentalno i politički i dalje u devedesetim. Pitanje je: da li Crna Gora želi Evropu kao prostor slobode i demokratije — ili samo kao novu fasadu iza koje će stare politike nastaviti da žive.

Duboka povezanost nacionalizma i patrijarhata

MONITOR: U fokusu dokumentarnog filma Referendum priča o izmišljenoj slobodi su  i žene i Cetinje? 

DABIŽINOVIĆ: Posebnu upotrebnu vrijednost  materijal ima u korišćenju žena i Cetinja. Taj obrazac nije slučajan. U nacionalističkim i autoritarnim narativima žene se vrlo često koriste kao simbolički teren političkog obračuna među muškarcima.  Aluzije da se žene  Cetinja povezu sa Italijanima i da je zbog toga „povećana demografska slika Crne Gore“ nijesu usputni vulgarizam nego promišljen propagandni mehanizam. Na tom primjeru se otkriva duboka povezanost nacionalizma i patrijarhata: oba funkcionišu kroz kontrolu ženskog tijela i kroz ideju da se muškarac politički poražava tako što se „osramote njegove žene“. Zato su ovdje žene i Cetinje, centralno mjesto političke poruke. Najopasnije je što takav govor pokušava da postane dio „normalne“ javne komunikacije. Kada društvo  toleriše ovakvu vrstu mizoginog nacionalističkog ponižavanja, onda je riječ  moralnom i političkom sunovratu javnog prostora.

Cilj nije bio samo uvrijediti žene sa Cetinja, nego simbolički poniziti crnogorski identitet u cjelini — predstaviti ga kao nešto navodno nastalo iz poniženja, kolaboracije i moralne degeneracije. To je brutalno mizogin i kolonizatorski diskurs. Posebnu odgovornost predstavlja ćutanje ili mlaka reakcija domaćih institucija.

U Podgorici je ogoljen model funkcionisanja crnogorske politike

MONITOR: Kako vidite politički proces u Podgorici, i svježu ostavku Jelene Bojović Borovinić na poziciju predsjednice Skupštine Glavnog grada?

DABIŽINOVIĆ: Ono što gledamo u Podgorici je ogoljeni model funkcionisanja crnogorske politike: neprestano prekrajanje većina, kalkulacije oko funkcija, trgovina uticajem, proizvodnja krize, i potpuno uništavanje javnog interesa.

Ostavka Jelene Borovinić Bojović  nije nikakav veliki demokratski čin. To  je prije svega priznanje da se politička konstrukcija raspada pod težinom sopstvenih sukoba, ucjena i unutrašnjih interesa. Čak i Borovinić Bojović govori o „političkom vakuumu“, „pat poziciji“, „manipulacijama“, „sabotažama“ i „trikovima“, što je opis sistema koji više ne funkcioniše ni na nivou elementarnog političkog dogovora.

Milena PEROVIĆ

Ono što bi trebalo učiniti, u Italiji, Crnoj Gori i drugdje, jeste priznati krivicu ideologija koje su dozvolile  zločine, a ne ljudi. To je, u konačnici, ono što je Njemačka učinila. Nama je danas to teško učiniti, u suštini zato što je dominantna ideologija u Italiji, kao i u Crnoj Gori, nacionalistička, i stoga ista kao i kod onih koji su počinili te zločine

MONITOR: Evropa i svijet su se dosta promijenili od poslednjeg intervjua koji ste dali za naš nedjeljnik. Tada ste, između ostalog, rekli: „Važno je prepoznati znakove ‘vječnog fašizma’ koji nijesu nužno prepoznatljivi simboli (svastike ili fašistički pozdravi), već se često kriju iza dragih lica i lijepih riječi“. Kako Vam danas izgledaju ti znakovi i gdje ih najčešće možemo naći?

GOBETI: Znakova ima mnogo, ali danas je najočigledniji militarizam, odnosno ideja rješavanja međunarodnih sporova silom, ratom i nasiljem. Ovakav stav uzrokuje stotine hiljada smrti i nastavit će to činiti ako najjače svjetske vojske nastave koristiti svoju moć da nametnu svoju volju najslabijima.

MONITOR: Koliko je Italija danas u stanju da se izbori sa svojom fašističkom prošlošću? Da li je u italijanskom društvu prisutnija negacija ili revizionizam i kako se nove vladajuće strukture odnose prema prošlosti koje se nikada nijesu odrekle?

GOBETI: Članovi sadašnje italijanske vlade su politički nasljednici fašističke ideološke tradicije. Oni eksplicitno ne slave fašizam, ali ga ne osuđuju niti kritikuju. Njihova strategija je umjesto toga osuda antifašizma: partizanskog pokreta u historijskoj perspektivi (na primjer, kroz narativ o fojbama, obračunu na italijansko-jugoslavenskoj granici, kao „genocidu” nad Italijanima) i antifašističkih aktivista danas (na primjer, sa predloženim zakonom kojim se antifašistima sudi kao teroristima).

MONITOR: Igrana miniserija Musolini – Son of the Century  je imala premijeru na stogodišnjicu dijela događaja koje opisuje. Koliko ovakvi popkulturni narativi nalaze prostora u medijima i koliko ih uopšte ima?

GOBETI: Volio sam seriju, ali mislim da je razumljiva samo maloj manjini koja već ima neko znanje o tim istorijskim događajima. Eksplicitni prikaz Musolinijevog nasilja i cinizma nažalost, po mom mišljenju, ima suprotan učinak na mase Italijana: pojačava šarm lika, pomalo kao serijali o Mafiji ili Tarantinovi filmovi.

MONITOR: Dobar dio vaših interesovanja vezan je i za Jugoslaviju i Crnu Goru. Već decenijama, a posebno posljednjih godina, na Balkanu je prisutan jak talas revizionizma. Rehabilituju se ratni zločinci, dobijaju ulice, trgove, spomenike… Kako vidite tu situaciju?

GOBETI: To je dio zajedničkog puta širom Evrope. Nakon 1989. godine, preko progresivne evolucije, promjenjena je percepcija tragedije dvadesetog stoljeća: od vizije koja je osuđivala fašizam, prešli smo na onu koja je osuđivala „totalitarizam”. Danas to u suštini znači osudu komunističkih režima, ali i ideje društva koja ih je podupirala, uključujući društvenu solidarnost, princip preraspodjele bogatstva, odbranu slabih, itd. Posljedično, čak se i krivica fašizma relativizira. Poruka je jasna: u konačnici, fašisti su bili brutalni i nasilni kao i mnogi drugi, svakako manje od komunista; a njihove političke ideje su bile manje „pogrešne” jer su i dalje bili patriotski nastrojeni. To je posebno vidljivo u bivšoj Jugoslaviji, gdje je antikomunizam usko povezan s nacionalizmom.

MONITOR: Može li se povući neka paralela između Italije i postjugoslovenskih zemalja kada je u pitanju suočavanje sa sopstvenim zločinima?

GOBETI: Logično je da je teže priznati vlastitu krivicu nego priznati pretrpljene nepravde. To se odnosi na pojedince, ali i na države. Ono što bi trebalo učiniti, u Italiji, Crnoj Gori i drugdje, jeste priznati krivicu ideologija koje su dozvolile te zločine, a ne ljudi. To je, u konačnici, ono što je Njemačka učinila. Nama je danas to teško učiniti u suštini zato što je dominantna ideologija u Italiji, kao i u Crnoj Gori, nacionalistička, i stoga ista kao i kod onih koji su počinili te zločine.

MONITOR: U Crnoj Gori imamo situaciju da se heroji NOB-a koriste za svakodnevna politička potkusurivanja. Dok jedan ministar u Vladi Crne Gore ne zna ko je strijeljao Ljuba Čupića, spomenici služe da se partije svađaju oko njih ili da se devastiraju. Možete li crnogorskoj javnosti još jednom pojasniti važnost pamćenja i čuvanja svijetlih primjera iz Drugog svjetskog rata i njihovog nasljeđa?

GOBETI: Crnogorski partizani su se, zajedno s drugim jugoslovenskim narodima, borili za oslobođenje ovog dijela Evrope od fašizma i nacizma. Trebalo bi biti očigledno da ih treba slaviti zbog njihove hrabrosti i žrtve, a također i zbog njihove pobjede, koja danas omogućava slobodu i demokratiju. A što se tiče nasilja: partizani su ga svakako takođe koristili. Ali partizani su se borili za svijet mira, za socijalnu pravdu i slobodu naroda; fašisti su se, s druge strane, borili za svijet nasilja i brutalnosti, u kojem bi jaki zauvijek potčinjavali slabe.

MONITOR: Danas, kada se kod nas obilježavaju važni datumi (kao što je nedavno bio slučaj sa Danom pobjede nad fašizmom), fokus je više na trenutku, ceremoniji, zastavama i cvijeću. Razmatranje uzroka i posljedica, razloga zbog kojih se slavi taj datum, ostavljena su suvoparnim akademskim raspravama, ako ih i tamo ima. Kakav je, po vašem mišljenju, antifašizam XXI vijeka, a kakav bi trebalo da bude?

GOBETI: U Italiji je situacija još gora, jer 25. aprila, na Dan oslobođenja, mnogi vladini zvaničnici odbijaju da slave, ili čak odaju počast poginulim fašistima. Možda je to i dobra stvar, jer nema licemjerja i jasno je ko je na strani pravde i slobode, a ko na strani sile i nepravde. Antifašisti se moraju boriti protiv svake nepravde, uvijek na strani slabih i potlačenih, svugdje u svijetu: to je najočitije značenje antifašizma.

MONITOR: Evropa sve više naginje udesno. Kako vidite njenu budućnost, a  kako budućnost balkanskih država koje se još bore sa duhovima prošlosti?

GOBETI: Ne vidim nikakve neposredne pozitivne izglede. Gotovo sve evropske zemlje, a posebno Balkan, kolebaju se između manje ili više autoritarnih, demokratski izabranih vlada (militarističkih, hiperkapitalističkih, protiv slabih, protiv siromašnih i protiv migranata) i ekstremnijih, često eksplicitno fašističkih političkih stranaka. Međutim, uvjeren sam da postoje narodne mase koje ne odobravaju nijednu ideološku viziju. Inspirisani su moralnim principima pravde i jednakosti, ali im nedostaje politički izlaz i koherentna, zajednička vizija, poput marksističke vizije dvadesetog stoljeća. Nalazimo se na raskršću, u periodu promjena za cijeli svijet, a dva puta koja vidim su vojno ili ekološko samouništenje (plod kapitalističke i fašističke ideologije) ili spasenje kroz promjenu globalne perspektive koja ponovo stavlja čovječanstvo u središte, a ne novac, moć i „identitete”.

Italija pred izborima

MONITOR: Naredne godine Italiju očekuju novi parlamentarni izbori. Da li su se opozicione stranke restartovale ili desne strukture čvrsto drže Italiju u svojim rukama?

GOBETI: Za sada ne vidim nikakve drugačije izglede. Zamišljam da će doći do promjene u sastavu desnice: Fratelli d’Italia će biti jača, Forza Italia (bez svog vođe) će biti slabija, a Lega će zamijeniti Vannaccijeva stranka, koja je mnogo očitije fašistička. Opozicija se možda ujedinjuje, ali joj nedostaje zajednička politička perspektiva i, prije svega, drugačiji pogled na svijet o najhitnijim pitanjima: nemilosrdna ekonomska politika, savez s kriminalcima Trumpom i Netanyahuom te rat protiv siromašnih i migranata. Ako situacija ostane kakva jeste, mogući poraz Melonijeve donio bi gotovo čisto simboličnu promjenu.

Dragan LUČIĆ

Vučić je bolje od Miloševića čitao globalni trenutak. I djeluje  da on i sad čeka da se javi  za njega povoljniji međunarodni trenutak za razriješenje političke krize. Ali, prvi put, taj za njega povoljniji trenutak neće doći

MONITOR: Šef beogradske policije,Veselin Milić, osumnjičen je za teška krivična djela.  Analitičari i bivši visoko rangirani policajci/ke smatraju da je moguće da se radii o osveti vrha režima bivšem direktoru Miliću. Da li je moguće da je on  djelovao samo „na svoju ruku“?

ĐORĐEVIĆ: Zatvoren je krug.  Milić bio je ključni akter koji je naredio policiji da ne reaguje zbog rušenja u Savamali, a deset godina kasnije, nakon pozicija –što načelnika beogradske policije -što savetnika Predsednika republike za borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije, on pokušava da prikrije ubistvo u kriminalnom miljeu. Ovih deset godina ja zovem režimom savamalske oligarhije, u kojoj su maltene nestale granice između države i stranke u vezi sa izbornim mahinacijama, i u kojoj su jednako tako -gotovo zbrisane, granice između institucija države i mafije.   To je javno potvrdio i Vučić izjavom da pola narko-dilera ima policijsku zaštitu i da su pojedinci iz sistema bezbednosti povezani sa kriminalcima. I da to tako traje već 40 godina, kao da on sa tim nema ništa. Policija je u poslednjih godinu i po dana vršila represiju nad studentima i građanima, štitila kriminalce javno na ulicama, i taj obračun sa građanima bio je test lojalnosti režimu, pa su ljudi koji nisu hteli da rade takve stvari smenjivani ili su sami odlazili. Posle čistki, unapređivani su lojalisti. Posledica toga je potpuni slom poverenja u policiju i potpuno urušavanje njenog ugleda. Ne mogu da znam ko je kome šta nameštao – u mom svetu ljudi rade više poslova da bi priuštili kupovinu malog stana na kredit ili da bi školovali decu, dok javni funkcioneri u sprezi sa kriminalnim klanovima imaju vile u vrednosti od milion evra. Verujem  da se zanose svi oni koji misle da mogu da se kontrolišu kriminalci, kao i oni koji misle da pad Veselina Milića može da prođe tako da ne okrnji režim SNS-a. Ipak je on, da citiram Uglješu Bokića, novinara Danasa, “prototip visokog oficira policije po meri režima”.

MONITOR: Opozicija žustro reaguje na najave Vučića o izborima, koje se još  ne ostvaruju.. Da li je to neka njegova nova „anketa“ za opoziciju ili pokazatelj nesigurnosti vlasti ?

ĐORĐEVIĆ: Vlast je nesigurna od 1. novembra 2024.  Od pre godinu  najavljuje izbore od kojih beži. Pošto je očigledno da nisu spremni na rizik i da im više ni krađa izbora ni nasilje tokom izbornog dana, nije sasvim dovoljno da pobede na način na koji su navikli i koji im je potreban- onda odlažu, taktiziraju, rade na tome da se antirežimski front raspadne, ali pošto se ta slabost sad baš vidi, moraju da uveravaju i sopstvene aktiviste i birače da- evo sad će izbori, samo što nisu, ali eto kriza je u svetu i baš sad ipak ne mogu.

MONITOR: Bili ste jedna od stranaka osnivača „evropske koalicije“. Od nedavno ne učestvujete na sastancima. Izrazito desne partije kao Novi DSS, izlaze na buduće izbore samostalno. Govori se o najmanje tri kolone studentsko-građanske i partijske opozicije. Zašto je u ovoj teškoj situaciji nemoguća saradnja, kakva je, uz DOS i Otpor, donijela Srbiji promjenu režima?

ĐORĐEVIĆ: Mi smo jedna od stranaka koja je u prostorijama Evropskog pokreta napravila dogovor o koordinaciji aktivnosti prema EU i to za nas i dalje važi. Međutim, niti je to tada bio dogovor o koaliciji niti je u međuvremenu do stvaranja koalicije došlo. Sastanak na koji referišete nije u sklopu tog procesa-no to je sve manje važno, jer ćemo mi nastaviti da sarađujemo sa svim organizacijama u antirežimskom frontu u meri u kojoj smatramo da to doprinosi pobedi. Važnije je da postoje neki strukturalni razlozi poput tipa organizacije Studenskog pokreta- koja makar formalno nema predstavnike, ali i odabrane strategije da se za sada ne koordiniše sa drugim antirežimskim akterima. Već u tome nestaju direktne paralele sa 2000. godinom. Ne ulazeći u to da li je to pošteno, a kako će se završiti- tiče se svih nas. Zato je najracionalnije i najodgovornije bilo tragati za formulom za najdelotvorniji izborni nastup u cilju pobede nad režimom. Takav pristup podrazumeva zajedničku borbu i makar minimalni dogovor o tome šta bi ona bila.

MONITOR: Šta je cilj režima koji nastavlja da manipuliše- od strane Venecijanske komisije i OEBS-ODIHR predloženim izmenama pravosudnih i izbornih zakona. Šta kvalifikuje poslanike SNS, Uglješu Mrdića i Miroslava Petrašinovića da se „proslave“ kao predlagači?

ĐORĐEVIĆ: Pretpostavljam da su konkretno oni odabrani da im zapamtimo imena i prezimena zato što su lojalisti. Ali, važnija je njihova uloga da kao poslanici predlažu zakone na način da izbegnu da ih predlaže Ministarstvo pravde pa da prođu javne rasprave ili da supstituišu de facto raspad Radne grupe za unapređenje izbornih uslova koju su napustili i opozicija i civilno društvo, a koja je napravljena da bi se u skladu sa preporukama ODIHR-a radilo na ispunjavanju ovih preporuka u inkluzivnom procesu. Oni se koriste ovim smicalicama redovno i  imaju višestruke funkcije – da kupe vreme u kojem se ne dogodi ništa ili se stvari o pogoršaju. Konkretno u slučaju pravosudnih zakona, i da se prekrije bruka što je ministar kulture optužen za zloupotrebu službenog položaja i falsifikovanje službene isprave u vezi sa skidanjem statusa kulturnog dobra sa zgrade Generalštaba radi-ispostaviće se, neuspešnog umiljavanja Trampu.

MONITOR: Jedna od najnovijih vijesti je kragujevački memorandum „studenata u blokadi“ o Kosovu. Tu se kaže da je KiM neodvojivi deo Republike Srbije. To već, izgleda, dijeli i njihove pristalice-od kojih neki kalkulišu, da je njihov tekst, nekakvo studentsko „lukavstvo“, da na svoju stranu privuku što veći broj pristalica režima?

ĐORĐEVIĆ: Za mene je najveći problem sa tim dokumentom politička filozofija koja ga opravdava a koja je drugačija od političke filozofije ZLF, koja počiva na životu običnih ljudi i poboljšanju njihovih uslova života. U tekstu Memoranduma ima teritorije, kodova, identiteta, ali maltene nema ljudi. Ni Srba sa Kosova i njihovog sve neizvesnijeg života zbog ugroženosti institucija prosvete i zdravstva od čijeg opstanka zavisi i opstanak srpske zajednice, ali ni Albanaca koji neće da žive sa nama u Srbiji, a upitno je da li tako nešto želi većina građana Srbije. Ne vidim da će ikome od ovakvih memoranduma biti bolje, ne vidim da oni proizvode nova rešenja, osim što reprodukuju stare obrasce mišljenja. Nije mi to iznenađenje. Kad je o lukavstvu reč, ako je ovo način da se dobiju neki ljudi da glasaju za Studentsku listu-a ne za SNS ili za liste sa desnice, čini mi se da sam Memorandum neće biti dovoljan – te da će biti potrebno još nešto. I dodatno, možda je to dobra kalkulacija, ali ne vidim kako se razlikuje od politika na čijoj je kritici nastao Studentski pokret.

MONITOR: Gestovi srpskog režima više mjeseci pokazuju „ljutnju“ na  Brisel. Ali je i EU čvrsta u namjeri da Beogradu ne isporučuje novac iz Plana rasta, za koji ministar Siniša Mali, kaže da nije bitan za budžet. Vučić je pred put u Azerbejdžan, rekao da se  čuo sa Ursulom fon der Lajen. Postoji li neki plan iza svega ovoga, i na strani Predsjednika Srbije i na strani EU?

ĐORĐEVIĆ: SNS igra svoju oprobanu igru glumatanja reformi po principu švedskog stola, kao što je slučaj sa selektivnim ispunjavanjem preporuka ODIHR-a, pravljenja problema pa onda navodnog eliminisanja štete, kombinujući diskurs Srbije na evropskom putu i otvorenih napada na određene evropske i EU zvaničnike . Novac iz Plana rasta nije nevažan i nije nevažno šta će se sa tim novcem dogoditi, ma kakvo kiselo grožđe evocirao Mali. Ali je jasno da se borba odvija unutar same Evropske narodne partije oko odnosa prema SNS-u kao što se odvija i borba za karakter EU u ovom geopolitičkom trenutku. Verujem da postoje različiti planovi različitih aktera, i da još ne znamo koji će prevladati. Važno je da ne budemo samo posmatrači već i oni koji, onoliko koliko mogu, utiču na usmeravanje ovih procesa.

MONITOR: Skoro je otkazan samit Brdo-Brioni, zbog, kako je rekao Zoran Milanović, stalnih napada srpskog režima. Ovih dana je Vučić Crnoj Gori-a povodom odluke da ne ide na proslavu njene državnosti, uputio poduže pismo. U lošim odnosima sa EU i zemljama regiona, nejasnim odnosima sa Rusijom, uzdržanosti Kine i ravnodušnosti SAD, kome se okreće zvanični Beograd?

ĐORĐEVIĆ: Zvanični Beograd, obraća se svakome kome može, da bi pokazao sopstvenom biračkom telu da ima podršku sveta – obraćanje se plaća povoljnim uslovima za investitore, rasprodajem zemlje, korupcijom, isporukom oružja Ukrajini, prodajom naoružanja Izraelu uprkos apelima UN eksperata da se obustavi prodaja vojne opreme zemlji koja sprovodi genocid. A sve zarad opstanka na vlasti. Vučić je bolje od Miloševića čitao globalni trenutak u kome je vladao Srbijom, i ovaj obrazac ponašanja je do sada davao rezultate. I deluje- da Vučić i sad čeka da se javi -za njega, povoljniji međunarodni trenutak za razrešenje političke krize. Ali-  prvi put, taj za njega povoljniji trenutak neće doći. Problem je samo sa čime će sve građani Srbije morati da se suoče kad se svi zajedno izborimo za promene.

ZLF je uz studentski pokret sve vrijeme

MONITOR: ZLF je mnoge iznenadio promjenom stava prema saradnji sa Studentskim pokretom. Sada je najavljeno da će studenti dobiti „blanko“ podršku ZLF-a, ukoliko izbori budu u julu. Mnoge pristalice opozicionih snaga govore o neophodnosti „referendumske atmosfere“. Kako do nje doći?

ĐORĐEVIĆ: ZLF je uz studentski pokret sve vreme. Učestvovali smo na različite načine u kampanjama za lokalne izbore iako nismo imali kandidate. I imali smo posmatračke misije. Zajedno sa kolegama iz evropske opozicije imali smo nekoliko evropskih ofanziva radi predstavljanja situacije u Srbiji u evropskim institucijama. Konkretna odluka u vezi sa podrškom ukoliko izbori budu u julu, odgovorna je odluka prema našim biračima- da u slučaju brzih izbora znaju šta ćemo raditi. Ukoliko do izbora ne dođe, Zeleno-levi front će nastaviti da radi sa svim organizacijama u antirežimskom frontu da se stvori najdelotvorniji izborni nastup u cilju pobede nad režimom. Referendumska atmosfera može da nastane na dva načina – da postoji jedna lista ili da postoji dogovor do tri liste. Načini dolaženja do svega ovoga su mnogobrojni, i nema jednog jedinog ispravnog puta kako se do toga stiže -jer je svaka konkretna situacija jedinstvena. Verujem da ćemo- na kraju, stići do toga.

Nastasja RADOVIĆ