Brz nam je život, vijest da je u Beogradu rehabilitovan Dragoljub Mihailović, od milja Draža, već nakon desetak dana se sa novinskih stranica preselila u stranice istorije. Drugo je Čičin svjetonazor. Sve što se o njemu može reći stane u riječi četničke pjesmice „Živ je Draža, umro nije”, koja je devedesetih milovala hiljade srca u Crnoj Gori.
Nije bilo preteško Višem sudu u Beogradu da pronađe pravni osnov kako bi rehabilitovao komandanta Kraljevske vojske u otadžbini, generala Dragoljuba Dražu Mihailovića i vrati mu građanska prava koja su mu bila oduzeta 1946. godine. ,,Sud je utvrdio da je Mihailoviću suđeno iz ideoloških razloga, te da nije imao fer suđenje, da nije imao prava na odbranu, da nije video advokata do početka suđenja”, rekao je, obrazlažući presudu, predsjedavajući Sudskog vijeća Aleksandar Trešnjev. Objasnio je da Sudsko vijeće nije bilo nadležno da se bavi utvrđivanjem činjenica i izvođenjem zaključaka da li je Mihailović ratni zločinac ili ne.
Mnogi su već primijetili kako bi se, strogo pravnički gledano, ozbiljne zamjerke mogle pronaći i u procesu protiv nacističkih zločinaca osuđenih u Nirnbergu. Na primjer, optuženi nijesu bili u prilici da ulože žalbu na sastav sudijskog vijeća tako da usljed „pobjedničke pravde” vijeće nije bilo neutralno već je bilo neprijateljski nastrojeno prema optuženima. Pravnici, međutim, ukazuju i na fakat da je Generalna skupšina Ujedinjenih nacija potvrdila načela međunarodnog prava priznata Statutom Nirnberškog suda i presudom tog suda, tako da su ona postala integralni dio međunarodnog krivičnog prava.
Jedna od praktičnih posljedica presude je to da se svako ko ubuduće kaže da je Draža Mihailović bio izdajnik može suočiti sa tužbom za uvredu i kaznom od oko 3.700 eura.
Vrteći se oko rehabilitacije četnika Srbija je 2004. bila usvojila zakon kojim se izjednačavaju prava četnika i partizana, pa su i četnici trebali dobiti boračke penzije. Prijavilo se oko 3.000 sljedbenika Draže Mihailovića. Zasad uzalud, jer je taj propis Ustavni sud Srbije poništio 2012. Preživjeli četnici u Srbiji sada, kako piše beogradska Politika nemaju pravo na regularnu penziju nego na mjesečnu novčanu naknadu, nešto manju od prosječne penzije. Trenutno je uslov za odobravanje naknade da osoba donese sudsku presudu o rehabilitaciji.
Na nešto drugačiji način nego u Srbiji i u Hrvatskoj se odvija proces revizije antifašizma. Ustaše se pokušavaju spakovati u borce za Hrvatsku. Ovih dana organizacija koja se bori protiv antisemitizma The Simon Wiesenthal Centar iz Jerusalima poslala je apel hrvatskoj Vladi da ustašama ukine penzije. U pismu koje je poslao izraelski istoričar i lovac na naciste Efraim Zuroff, napominje se kako ustaše dobijaju penzije još od jeseni 1993. godine, te da takva politika nagrađuje ljude koji su počinili brojne zločine protiv civila.
Jedno od pitanja aktuelnih u hrvatskoj javnosti je i odnos prema ubistvima u Blajburgu – mjestu na koje su saveznici na kraju Drugog svjetskog rata vratili ljude koji su pokušavali da pobjegnu iz zemlje. „Svi su pobijeni bili žrtve, ali svi sigurno nisu bili i nevini. Koljači iz Jasenovca, likvidirani bez suda, mogu biti žrtve, ali ih ništa ne može učiniti nedužnima”, napisala je komentarišući ovogodišnje obilježavanje događaja u Blajburgu hrvatska novinarka Jelena Lović.
Mi guslamo svojim putem. Reakcije na Mihailovićevu rehabilitaciju u Crnoj Gori nijesu bile pretjerano burne. Srpska lista je najavila da će podnijeti zahtjev za rehabilitaciju 25 četnika, koji su 19. oktobra 1943, ubijeni pod Ostrogom. Riječ je o partijici koja je nekoliko godina na vlasti u Podgorici održavala Miomira Mugošu. Možda se sa njim nijesu ,,povukli” ka Sloveniji zbog istorijskih trauma vezanih za Zidani most.
Nova srpska demokratija pozdravila je odluku Višeg suda u Beogradu. „Ova presuda u Beogradu će nam pomoći da se suočimo sa vlastitom prošlošću jer je Crna Gora jedina država bivšeg komunističkog lagera koja nije osudila zločine koji su počinjeni nakon završetka Drugog svjetskog rata”, saopštio je predsjednik Nove, Andrija Mandić.
Pored lirskih momenata da se ,,presudi ne raduju samo potomci pripadnika te vojske nego i duša generala Mihailovića i duše njegovih saboraca”, Mandić je ponovio poznatu priču o generalu Mihailoviću kao ,,prvom gerilcu Evrope”.
Iz SDP-a su ocijenili da rehabilitacija Draže Mihailovića koja se dešava na 70 godina pobjede nad fašizmom predstavlja istovremeno i pokušaj rehabilitovanja kvislinško-fašističke ideologije te da je riječ o ,,pokušaju brutalne revizije prošlosti”.
I SDP i Nova osvrnuli su se na devedesete. Mandić je kazao da je interesantno da su najveći protivnici iskrenog i suštinskog pomirenja u Crnoj Gori upravo oni koji se na svakom koraku izvinjavaju našim susjedima za sukobe početkom devedesetih i „oni drugi koji svaki opozicioni dogovor sa Novom srpskom demokratijom uslovljavaju osudama zločina u susjednim državama”.
SDP je upozorio kako Crna Gora ne smije misliti da je borba sa ideologijama rasne, nacionalne i vjerske mržnje ikada konačno poražena. Podsjećaju da su ,,ne tako davna” na ovim našim prostorima etnička čišćenja, progoni i deportacije pokazali da ta ideologija mijenja formu, a ne i svoju suštinu”.
Kao dan je jasno, i iz običnih partijskih saopštenja se vidi, koliko je tanak sloj kojim vlast evo dvije decenije pokušava da pokrije svoje korijene. Za to što, ipak, uspijeva, može zahvaliti činjenici da većina njenih podanika nije spremna da vidi svoj odraz u ogledalu. Mnogo je ljepše kad su krivi oni drugi. Fakat da su nam devedesetih ,,drugi” bili ustaše i balije, a da su ih kasnije zamijenili četnici, nevažan je iz prostog razloga – vlast je svaki put imao ko da posluša.
I onda kad je Crna Gora napadala Dubrovnik, i onda kad je deportovala bosanske izbjeglice i onda kad su praznili Bukovicu i puštali Čeka Dačevića da sa četnicima iz Čajniča teroriše Bošnjake u Pljevljima i kad je šakom i kapom pravoslavnim pravovjernicima, naročito po sjeveru gdje su im komšije bili muslimani, dijelila duge cijevi, rame uz rame sa Slobodanom Miloševićem – crnogorska vlast gazila je Čičinim stopama.
Samo je ishod bio drugačiji. Kad se Drugi svjetski rat završio jasno se znalo ko su pobjednici ko poraženi, ko zaslužuje nagradu, a ko kaznu. U pokolju Bošnjaka u pljevaljskom, pribojskom, fočanskom i čajničkom kraju početkom 1943. ubijeno je oko 1.200 muškaraca i do 8.000 žena, staraca i djece. O tome svjedoči, svakome na internetu dostupan izvještaj koji je načelniku štaba Vrhovne komande Dragoljubu Mihailoviću podnio komandant Pavle Đurišić. Jednako lako je pronaći potvrde da je cilj ove i sličnih operacija Kraljevske vojske u otadžbini bilo stvaranje velikosrpske države. Ishod je bio – poraz, kazna, često smrt.
Rat u bivšoj Jugoslaviji početkom devedesetih godina vođen je sa istim ciljevima, primjenom istih metoda. Samo što je ovoga puta Evropa nagradila zločine. Za razliku od Dragoljuba Mihailovića, Radovan Karadžić Foču nije ,,oslobađao” uzalud. Pripala mu je. Ni Srebrenicu nijesu klali džabe, nagrađeni su stvaranjem države u državi Bosni.
Tačno je da je učešće Momira Bulatovića i Mila Đukanovića u tom ratu bilo bitno manje od zasluga koje pripadaju Slobodanu Miloševiću i Radovanu Karadžiću, ali ni Republika Srpska nije postala ,,primjer u regionu”. Mi smo. A da je vlast stigla dokle je mislila, opjevavale bi se ovdje danas i srpska Morača i srpska Neretva.
Kad se sve sabere, najupadljivija razlika između Dragoljuba Mihailovića i Mila Đukanovića suštinski je u – brzini rehabilitacije. Ono za šta je Čiči trebalo sedamdeset godina, Đukanović je ostvario za nekoliko godinica. Ono što se u Dražinom slučaju zove revizija, kod nas je vrlo uspješno obavljena – kontralustracija. Ko pomene da je Đukanović zajedno s Miloševićem palio Dubrovnik, i bio sa njim do posljednje granate u Bosni, u službenoj je interpretaciji – avanturist. Kao što je bio neodgovoran i avanturistički čitav antiratni pokret koji je predvodio LSCG. Udžbenik istorije koji je zapisao prosto-proširenu rećenicu da su nas Bulatović i Đukanović i Marović odveli u rat, uredno je zabranjen. Monitor je i sad kao i onda- izdajnički.
Sve što je bilo uz Miloševića kad je krčio put velikoj Srbiji, a što nije završilo u Hagu – danas je u Srbiji na vlasti. Kad se radi o suđenju za ratne zločine, i u Hagu i kod kuće, Crna Gora je najgore prošla. Njeni zločinci, autori i izvođači, ostali su neokrznuti. Ozbiljni ljudi upozaravaju da našu zemlju trese tzv. austrijski sindrom, i da kad tad možemo skupo platiti opaku laž da je za sve kriv – Milošević.
Realno, Đukanović je danas najveći pobjednik Miloševićevih ratova. Krv i suze mnogih, pretočio je u moć nad crnogorskim društvom, kakvu su ratni lideri mogli sanjati. Na zgrnutom blagu, još malo pa će mu i Berluskoni zavidjeti.
Nakon što je prebjegao od Miloševića, i postao Evropejac, tadašnje saborce, pospremio je u opoziciju i proglasio za izdajnike, a za uslužne partnere prigrlio je svoje nekadašnje žrtve.
Puteve mu danas najuspješnije pozlaćuju i oni koji su devedesetih šapatom izgovarali ime. Potpredsjednik Skupštine Crne Gore Suljo Mustafić ovih dana je divanio da je Crna Gora bila malo ostrvo stabilnosti dok je oko nje bijesnio rat.
Koliko dugo može da se održi nešto što je u svojoj suštini laž na laži, kako stvari stoje – pokazaće istorija.
Miloš BAKIĆ
IN ENGLISH3 sedmice
IN ENGLISH3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
SVIJET4 sedmice
INTERVJU2 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
FOKUS4 sedmice