Bježeći od javnosti, Savjet za privatizaciju ove je nedjelje pobjegao od odgovora na pitanje čiji su 1,5 miliona kvadratnih metara kojima gazduje jedna od najstarijih crnogorskih kompanija, danas uništena Solana Bajo Sekulić u Ulcinju.
U katastru piše da je zemljište državno, a da je Solana samo njegov korisnik. Potvrdio je to i ministar finansija Radoje Žugić, prije nekoliko dana. Objašnjavajući kako to da su državne nekretnine stavljene kao zalog za kredite koje je podizala Solana, ali i njeni vlasnici, ministar tvrdi da je u toku sprovođenja stečaja u tom preduzeću državna imovina založena za kredite preduzeća, a ne za kredite Eurofonda Veselina Barovića, većinskog vlasnik Solane.
Kontra Žugiću, Bojša Šotra, jedan od najbližih saradnika Barovića i predsjednik Odbora direktora Solane potvrđuje da je zemljište zalagano i za račun drugih firmi. On objašnjava da je Flesh, firma koja je na račun ulcinjskog zemljišta dobila tri miliona eura kredita ,,suvlasnik Solane i zbog toga je odbor podržao taj ugovor”. Novac je vraćen, tvrdi nekadašnji suvlasnik Flesha, a na primjedbu Vijesti da se taj kredit i dalje nalazi kao opterećenje u izvodu iz katastra, objašnjava ,,da se dešava da banke i katastar kasne sa brisanjem”.
Praktično na isti način Šotra argumentuje i tvrdnju da je Solana vlasnik zemljišta koje se, zavisno od namjene i stepena urbanizacije, može procijeniti od 30-ak miliona do više od milijarde eura. ,,Kada je država dala akcije Solane na masovnu vaučersku privatizaciju u procjenu njene vrijednosti bilo je uključeno i zemljište i za to postoji dokumentacija Ekonomskog fakulteta. U suprotnom bi bilo da je država izdavala akcije bez pokrića. Eurofond je ulagao vaučere u Solanu i time postao vlasnik u kompaniji sa zemljištem”, navodi .
Zanimljivo je da se biznismeni ovog ranga oslanjaju na prospekt koji je pratio MVP, a ne na zvanične podatke iz katastra.
Ali, ko misli da je opštepoznata istina o vlasniku zemljišta na kome je nekada radila Solana dovoljan razlog za predvidljivu odluku Savjeta za privatizaciju – grdno se vara.
To ,,savjetodavno” tijelo kojim skoro dvije decenije komanduju Veselin Vukotić i Milo Đukanović (u kratkom periodu mijenjao ih je Vujica Lazović) osmislilo je model prema kome danas procjenjuju da li je sadašnji vlasnik nekog preduzeća ,,platio tržišnu naknadu” za zemljište koje je toj firmi nekada povjereno na korišćenje. Pokazalo se da njihova odluka, najčešće, zavisi od vlastitih interesa i(li) bliskosti sa investitorom koji traži da mu uvećaju imetak.
Zanimljivo je da to rade praktično isti ljudi koji su nas prije 15-ak godina ubjeđivali da cilj nije da dobro prodamo čak i najprofitabilnija ovdašnja preduzeća, poput Pomorskog saobraćaja, već je interes države da kupi dobre vlasnike.
Ispada da su kupljeni vlasnici toliko dobri da ih moramo platiti dva puta – prvo kada im je poklanjana imovina i tržišna pozicija državnih firmi i sada, kada poklanjamo i zemljište ne kome su te, u međuvremenu uglavnom upropaštene kompanije, obavljale svoje privredne djelatnosti.
Čak i ako im Savjet za privatizaciju pokloni bogatstvo (Eurofond je većinski paket akcija Solane platio manje od million eura) Barović i njegova Solana neće biti presedan.
Savjet za privatizaciju je krajem septembra odlučio da je u postupku privatizacije Jadranskog sajma u Budvi, 1998. godine plaćena tržišna naknada za 20.971 kvadrat zemljišta (u toj zoni danas se trguje po cijeni od približno hiljadu eura za kvadrat građevinskog zemljišta). I taj dokument je bio dovoljan Dušku Kneževiću da od korisnika postane vlasnik zemljišta. A to nije jedini trošak države. Prije ili kasnije, bićemo prinuđeni da stvarnim vlasnicima ovog zemljišta isplatimo adekvatnu nadoknadu za oduzeto.
Još ranije je, prema istom modelu, Branislav Mićunović postao vlasnik zemljišta kojim je nekada raspolagala Zeta film.
Ako se ne desi nešto baš spektakularno dok ovaj broj Monitora bude u štampariji, crnogorska javnost ostaće uskraćena i za informaciju čime će to i kako Dragan Brković, posrnuli tranzicioni pobjednik, jedan od najzaduženijih Crnogoraca, čelnik sa liste najvećih poreskih dužnika i vlasnik pola tuceta kompanija u stečaju, Vladi garantovati vraćanje kredita od tri miliona dolara. Brković, odnosno njegova Vektra – Jakić (trenutni status kompanije je reorganizacija kroz stečaj) dobili su, preko Ministarstva poljoprivrede Petra Ivanovića, kreditnu injekciju iz novca namijenjenog za razvoj poljoprivrede, obezbijeđenog preko Abu Dabi fonda.
Brković se pohvalio da će tim novcem završiti fabriku paleta za ogrijev i zaposliti 30 ljudi. Za novo radno mjesto – 100.000 dolara!? Takav plan izgledao bi preskup i za SAD. Ali, ministar Ivanović je optimista: ,,Ova sredstva se ne mogu koristiti za vraćanje prethodnih dugova, niti za rešavanje pitanja likvidnosti, ova sredstva se mogu koristiti isključivo za nove projekte”.
Ministrove tvrdnje zvučale bi mnogo uvjerljivije da ne znamo kako je on, za nekih godinu dana, kao predsjednik borda direktora zavio u crno jednu od, projektovano, najvećih banaka u Crnoj Gori. Toliko da se ona nije oporavila ni desetak godina nakon što su mu se vlasnici banke zahvalili na saradnji. I – kako kažu kuloarske priče – zamolili ga da, još iste noći, pokupi stvari iz kancelarije, da oni ne bi morali zvati znate već koga. A ma ne policiju, nego pravnu zastupnicu banke – Anu Đukanović.
Umjesto da vagamo da li će Brković vratiti kredit, da ponovimo nekoliko osnovnih podataka: stečaj u kompaniju Vektra Jakić uveden je 2012. na zahtjev OTP banke, zbog nevraćenog kredita od 77 miliona. Pljevaljska kompanija državi, na ime neizmirenih poreza i doprinosa duguje 2,4 miliona eura. Ostale kompanije u vlasništvu Brkovića i njegove Vektre državi duguju još 7,5 miliona.
Dovoljna preporuka za novi kredit težak tri miliona dolara, i pokriven državnim garancijama?
,,To me podsjeća na ono što se desilo sa beranskom mljekarom Zora u koju je uloženo oko trideset miliona eura i koja je radila dok je bilo donacija”, priča u Danu Milko Živković, predsjednik Unije stočara sjevera, uz prijedlog da se kredit od 50 miliona eura podijeli na hiljadu poljoprivrednih proizvođača. ,,Na taj način bi u državi otvorili četiri hiljade radnih mjesta”.
Ministar Ivanović i premijer Đukanović imaju drugačiju računicu, pa pare idu na drugu stranu. Oni znaju zašto.
Kad pominjemo znanje i stečaj u istoj rečenici, jasno je da priča ne može proći bez Kombinata aluminijuma i njegovog (pre)suđenog vlasnika Veselina Pejovića. Njemu država, makar zvanično, ne daje kredite iz kojih bi finansirao poslovanje Fabrike elektrolize – jedinog proizvodnog pogona u KAP-u koji je preživio dosadašnje faze privatizacije. Doduše, cijena struje koju Pejović plaća EPCG odnosno Montenegrobonusu i dalje je državna tajna, a iskustvo uči da je Đukanovićeva vlast imala dobar (uglavnom finansijski) razlog kad god je nešto pokušavala da sakrije od svojih podanika.
Pejović ne dobija kredit ali dobija novac. Za razliku od Barovića, koji očekuje da mu država prizna vlasništvo nad nečim što nije kupio, Pejović će novac dobiti zbog imovine koju mu je stečajna uprava KAP-a prodala, iako ona nije bila vlasništvo Kombinata. Štos je u tome što će povrat više od dva miliona eura Pejoviću biti izvršen na račun novca iz stečajne mase, gdje je država najveći povjerilac. Što bi rekli u MANS-u svi troše a mi plaćamo. I niko ne odgovara.
Državni zastupnici se ponašaju kao da ih se ta priča ni najmanje ne dotiče. Umjesto toga, država je svim silama uprla da dokaže kako radnici, angažovani u kompanijama u stečaju, nemaju pravo na godišnji odmor, bolovanje ili bilo kakvu povlasticu za koju se proletarijat izborio krajem 19. tog vijeka. KAP-ovi stečajci duže od dvije godine rade bez bolovanja i godišnjeg odmora. I priželjkuju da takvo stanje potraje što duže, jer cijene da će im radna prava biti još manja kad novi poslodavac preuzme sve konce u svoje ruke.
Šta je zajedničko u ove tri-četiri naizgled nepovezane priče? Milo Đukanović.
U najkraćem: Ako Solana Veska Barovića ne postane vlasnik zemljišta u zaleđu Velike plaže, Prva banka braće Mila i Aca Đukanovića neće imati iz čega da naplati svoja potraživanja. Grčka Piraeus banka, ista ona koja je Đukanoviću višemilionski kredit dala na povjerenje, polaže hipotekarno pravo na zemljište na kome se nalaze montažne hale Jadranskog sajma. Poslovne veze Brkovića i Đukanovića toliko su isprepletane da bi im se mogla posvetiti knjiga a ne članak. Konačno, Veselin Pejović se u KAP-u pojavio po istoj matrici koju prepoznajemo već 25 godina, a premijer je jedan od rijetkih koji je svo to vrijeme imao koristi od poslovanja Kombinata. Tajkunska posla.
Zoran RADULOVIĆ
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DUHANKESA3 sedmice
FOKUS2 sedmice