Napunio je trideset šest, kreće trideset sedma. Čitajte. I stare i nove brojeve Monitora. Čitajte i one tekstove sa kojima se ne slažete. Preispitujte, sebe i nas. Sumnjajte. Da poslije svega, opet jednom neki silnici i njihovi podanici, ne bi objašnjavali kako i zašto nijesmo znali

Za nama je još jedna godina. One počinju 19. oktobra kada je, 1990, izašao prvi broj vašeg i našeg nedjeljnika. I evo, punih 36, a počinje 37. godina izlaženja Monitora.

Mijenjale su se države, vlasti, savezništva i društveni prioriteti… Mijenjala se i redakcija. Neki su dolazili i odlazili po sopstvenom izboru. Druge je život odnio u vječnost. Nepromjenljiva je ostala potreba Monitora da otkriva, svjedoči, opominje, slijedeći naum da se izgovoreno i učinjeno sačuva od zaborava. I naknadnog prepravljanja.

Andrija Mandić i Milo Đukanović vatreno, evo, raspravljaju o devedesetim. Baš oni. Slušajući ih, mogli bismo pomisliti da je najveća nepravda ratova na prostoru bivše Jugoslavije to što njihova uloga u tim događajima još nije pravilno vrednovana.

Đukanović objašnjava da je njegova vlada Bosni i Hercegovini slala humanitarnu pomoć. Mandić najavljuje dokaze kojima se može potvrditi, kako kaže, čak i Đukanovićeva komandna odgovornost. Tužilaštvo šuti da ne remeti diskusiju.

Ako tražite odgovore, čitajte Monitor. Sadašnje i arhivirane brojeve. Na našem sajtu i u bibliotekama sa bogatijim fondom periodičnih izdanja.Tamo se može provjeriti šta je ko govorio dok su ratovi počinjali i trajali, koju je politiku podržavao, šta je opravdavao, a pred čim ćutao. Ko se bavio naftom, ko duvanom a ko aluminijumom. Hiljade stranicaMonitora svjedoče ko je upozoravao na posljedice dok su upozorenja još mogla nekoga spasiti. U tim brojevima postoje ljudi i događaji koji u današnjim polemikama ostaju izvan kadra: žrtve, prognani, protivnici rata, oni koji su odbili da pucaju ili da komšiju predaju progoniteljima.

Tokom ovonedjeljnih pregovora u parlamentu, usaglašavana je garancija da se poseban zakon o provjeri integriteta nosilaca izvršne vlasti donosi dvotrećinskom većinom poslanika. Podrška nacionalnih partija manje brojnih naroda povezana je sa prihvatanjem njihovih zahtjeva za izmjene izbornih pravila. Četiri garantovana mandata za albanski narod i jedan za hrvatski, uz izmjene Zakona o morskom dobru. Individualna i kolektivna prava zaslužuju trajna i obrazložena rješenja. Zato treba pročitati šta je dogovoreno, kome je šta obećano i kakve veze izmjene Zakona o morskom dobru imaju sa provjerom integriteta članova buduće Vlade.

Ne moramo, međutim, čekati završetak procesa ustavnih promjena da bismo provjerili integritet onih koji odlučuju o sadašnjosti i budućnosti Crne Gore. Već danas možemo uporediti njihove riječi sa odlukama, obećanja sa rezultatima, prijavljenu imovinu sa načinom života. I zapitati se zašto neko dokaze čuva za politički povoljan trenutak, a sopstvenu prošlost prepričava tek od mjesta na kojem je ona postala prihvatljiva.

Za takvu provjeru potrebni su dokumenti i sačuvana svjedočanstva. Potreban je trag koji ne nestaje promjenom vlasti, vlasnika medija ili političkog savezništva. Bez njega, svaka nova izjava dobija priliku da izbriše prethodnu, svako obećanje može da se predstavi kao prvo, a svaka odavno opisana zloupotreba da ponovo iznenadi javnost.

Dobar dio Monitorovih 36 godina stao je u arhivu koju danas možemo otvoriti i uporediti sa onim što vidimo i što nam govore. Nijesmo sve znali ni sve vidjeli. Kao što, sasvim izvjesno, nijesmo uvijek ispravno procijenili ono što traje ili dolazi. I naše tekstove treba čitati kritički, provjeravati izvore i zaključke. Godine trajanja uvećavaju tu obavezu.

Vrijednost svjedočenja Monitora posebno je važna kad neko pokuša da rastumači kako se ono čemu smo svi svjedočili zapravo nije ni dogodilo. Ili da se dogodilo sasvim drugačije. Tada datum, izjava, dokument i ime postaju odbrana od nametnutog zaborava. Omogućavaju da rasprava počne od činjenica, umjesto da se završava pitanjem kome više vjerujemo.

Zato, čitajte. I stare i nove brojeve Monitora. Čitajte zakone, presude, ugovore i ono što se nalazi iza naslova. Čitajte i one tekstove sa kojima se ne slažete.  Preisptujte, sebe i nas. Sumnjajte. Da poslije svega, opet jednom neki silnici i njihovi podanici, ne bi objašnjavali kako i zašto nijesmo znali.

Zoran RADULOVIĆ

Ministar može glasati u vožnji, pa naknadno objašnjavati zašto bi se kao privrednik protivio sopstvenoj odluci. Oni koji od te odluke treba da žive, nemaju tu privilegiju. Njima zarada, održivo radno mjesto i saldo troškova na kraju mjeseca predstavljaju sastavni dio istog života

Ministar poljoprivrede Vladimir Joković je gledaocima TV Vijesti objasnio kako se može istovremeno biti za projekat Euro model i protiv njega. Kao ministar, kaže, podržava najavljeni program povećanja zarada. Kao poslodavac ne bi ga podržao, zabrinut za opstanak (njegove) kompanije koja zapošljava četrdesetak ljudi. Za predložene izmjene šest zakona koji čine okosnicu Euro modela  glasao je na elektronskoj sjednici Vlade, u vožnji, „po inerciji“.

Tako smo dobili rijetko neposredan opis načina na koji se odlučuje o našim penzijama, platama, troškovima poslovanja i javnim finansijama. Sve skupa, u pitanju je više od milijardu eura godišnje.

Sličnu sposobnost razdvajanja djelova iste cjeline pokazuju i sindikati. Iz Unije slobodnih sindikata podržavaju najavljeno povećanje zarada, a protive se ukidanju doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Praveći se da ne razumiju kako su u ponuđenom programu te dvije stvari neodvojivo povezane. Veće zarade mogu se tražiti i uz drugačiji način finansiranja, ali bi to onda bio drugačiji program.

Iz Bangkoka je stigla vijest da je ministar finansija Novica Vuković o Euro modelu razgovarao sa predstavnicima Međunarodnog monetarnog fonda. Uz poruke o evropskoj budućnosti, većim zaradama i kvalitetnijim radnim mjestima, Ministarstvo je saopštilo i da analizira uticaj programa, istovremeno pripremajući prijedlog budžeta za 2027. godinu.

Dobro ste razumjeli: obećanja su podijeljena, predložene izmjene zakona poslate parlamentu na usvajanje, a sagledavanje posljedica predloženog još traje. I to se radi paralelno sa finalizacijom budžeta za narednu godinu.

Pokret Evropa sad prenio je ministrove afirmativne poruke, izostavljajući dio o analizama koje nijesu završene. U partijskom predstavljanju programa za tu informaciju nije bilo mjesta. Građanima je ponuđena sigurnost ishoda, bez neizvjesnosti postupka kojim bi do tog zaključka tek trebalo doći. Dok resor zadužen za državnu kasu još računa ono što je politički već predstavljeno kao završen posao. Tuđe kase (poslodavci, zapošljeni, penzioneri, korisnici socijalnih davanja…) su, izgleda, tuđa briga.

Iz Unije poslodavaca Vladi su dostavili prijedlog sa 13 mjera za inplementaciju predloženog programa. Zapravo, za njegovu modifikaciju i djelimično odlaganje. U tom paketu posebno mjesto zaslužuje zahtjev da najmanje dvije godine nema povećanja postojećih ili uvođenja novih državnih i lokalnih poreskih nameta. Može biti da, u velikoj većini, nijesmo ni svjesni koliko je zatraženi „moratorijum“ važan za ovdašnju realnu ekonomiju.

Preduzeće koje danas ugovara posao, uzima kredit, zapošljava ili ulaže u opremu mora imati razumnu sigurnost da mu vlast sjutra neće promijeniti računicu, uvodeći novu finansijsku obavezu, da bi nadoknadila budžetski prihod kojeg se juče odrekla. Kada se pravila mijenjaju prema potrebama državne kase i političkog trenutka, ulaganja se odlažu, zapošljavanje postaje rizičnije, a dio novca ostaje “zamrznut” sa strane, da se njime preduprijedi sljedeće iznenađenje. Cijenu takvog upravljanja plaćaju i oni kojima je reforma obećana kao dobitak.

Dok čekamo računicu za narednu godinu, stigla je ona o sadašnjem standardu. Potrošačke cijene u septembru bile su 5,2 odsto veće nego godinu ranije. To poskupljenje prethodi primjeni Euro modela i ne može mu se pripisivati, ali pokazuje okolnosti u kojima se obećava novo povećanje primanja. Cijene već rastu, bez čekanja da se završe analize.

Joković je, u pomenutom gostovanju, ponudio i preporuku za slučaj novih poskupljenja: „ne morate baš sve kupovati u Crnoj Gori“. Ministar poljoprivrede tako građane upućuje da svoj standard brane kupovinom van zemlje, dok njegova Vlada obećava jačanje domaće privrede. Ostaje da se objasni kako će domaći proizvođači i trgovci iz povećanog prometa finansirati veće zarade ako kupci, po ministrovom savjetu, novac budu trošili preko granice. I koliko građana uopšte ima mogućnost da na taj način odgovori na skuplji život.

Ministar može glasati u vožnji, pa naknadno objašnjavati zašto bi se kao privrednik protivio sopstvenoj odluci. Oni koji od te odluke treba da žive, nemaju tu privilegiju. Njima zarada, održivo radno mjesto i saldo troškova na kraju mjeseca predstavljaju sastavni dio istog života.

Zoran RADULOVIĆ

Za sjednicu parlamenta na Cetinju nema tehničkih uslova, za promjenu imena kotorskog bazena nema većine, dok se za veličanje zlikovca Ratka Mladića našlo i riječi i vremena. I Svetozaru Maroviću vrijeme je saveznik, ovih dana nastupa apsolutna zastara izvršenja njegove zatvorske kazne. Naizgled različite priče povezuje odnos političke klase  prema državi, njenim zakonima i odgovornosti

Andrija Mandić zakazao je početak jesenjeg zasjedanja Skupštine Crne Gore u Podgorici umjesto na Cetinju, uz obrazloženje iz njegovog kabineta da u Prijestonici nema odgovarajućih audio-vizuelnih uslova za rad. Iz Skupštine Prijestonice tvrde da oprema funkcioniše, dok zakon propisuje da se prve sjednice redovnih zasjedanja održavaju na Cetinju.

To nije prvi put. U martu, dok je državni parlament zasjedao na Cetinju, njegov predsjednik bio je u posjeti Skupštini Republike Srpske. Prošle jeseni, prvom sjednicom skupštinskog zasijedanja na Cetinju predsjedavao je Boris Pejović,   Mandić je bio „službeno odsutan“. Boravio je u Nikšiću, na okruglom stolu o kandidaturi Nikšića za Evropsku prijestonicu kulture 2030. Početak prethodnog, proljećnog zasijedanja parlamenta, Mandić je zakazao i održao u Podgorici, nakon što ga je Skupština Prijestonice proglasila „nepoželjnim“,  zbog odnosa prema gradu i njegovim stanovnicima.

Mandić je, u međuvremenu, dolazio na Cetinje, pa pitanje nije može li tamo stići, nego koliko je spreman da obaveze državne funkcije koju vrši pretpostavi svojim političkim stavovima i ličnom komforu.

Istovremeno, rasprava o njegovom razrješenju ostaje van predloženog dnevnog reda. Nakon što je parlamentarna većina, nedolaskom u parlament, opstruirala održavanje vanredne sjednice na tu temu, ignorisan je i zahtjev podnosilaca inicijative da se rasprava i glasanje dogovore na Kolegijumu Skupštine. Jednako, propala je mogućnost opozicije da nametne tu tačku dnevnog reda na redovnom zasijedanju pošto im je za taj potez bila neophodna podrška „opozicionog“ DNP Milana Kneževića. Koji je (da li samo formalno?) i dalje u parlamentarnoj koaliciji sa Mandićevom NSD.

Po svoj prilici, to se neće promijeniti ni nakon što je Knežević, na kratko, prekinuo  turneju po Srbiji na kojoj pomaže Vučiću u namicanju glasova, da bi pred ovdašnjom policijom objasnio veličanje pravosnažno osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića. Na zahtjev Višeg državnog tužilaštva.

Poziv za davanje izjave nije ni optužnica niti presuda, ali politička odgovornost ne mora čekati ishod krivičnog postupka. Posebno kada Knežević insistira da osoba osuđena za genocid  nije ratni zločinac nego – heroj. Njegovi politički saveznici već sada trebaju odgovoriti smatraju li slavljenje osuđenog zločinca prihvatljivim ponašanjem svog partnera, ili je osuda zločina, zločinaca i onih koji ih veličaju, obavezna samo dok ne ugrožava njihove interese i/ili skupštinsku većinu.

U Kotoru, prema riječima Vladimira Jokića, nema potrebne većine za promjenu imena gradskog bazena, pa je to pitanje za lokalnu vlast stavljeno ad acta. Bazen je 2021. preimenovan. Umjesto antifašiste Nikše Bućina sada nosi ime vaterpoliste Zorana Džimija Gopčevića, čija je stražarska uloga u logoru Morinj bila predmet javnih optužbi i tužilačke istrage. I ako Gopčević nije optužen, Hrvatska je problem naziva bazena u Kotoru stavila na listu najvećih problema dvije susjedne države. Od kojih jedna treba podršku druge da bi realizovala ključni spoljnopolitički cilj, članstvo u EU. Problem ostaje, ukoliko se hrvatske vlasti ne predomisle. A, sva je prilika, neće.

Slučaj Svetozara Marovića pokazuje kako izgledaju pravda i odgovornost kada se na njih čeka. Dovoljno dugo da zatvorska kazna od tri godine i devet mjeseci, na koju je Marović osuđen 2016. kao vođa OKG iz Budve, dođe u fazu apsolutne zastare od izvršenja. Nakon višegodišnjeg „skrivanja“ u Beogradu, nekadašnji čelnik DPS-a, predsjednik Skupštine Crne Gore i prvi poslednji predsjednik državne zajednice SCG, od nedjelje će biti slobodan čovjek. Komotan da dođe u Crnu Goru i, zašto da ne, preuzme neku funkciju na način na koji se one dijele za vrijeme i poslije DPS vladavine. Pošto je  i „ove“ ponečim zadužio.

Uglavnom, za Cetinje nema uslova, za promjenu imena nema većine, za izvršenje kazne ponestaje vremena. Samo za očuvanje vlasti i odnosa u kojima odgovornost stalno izmiče kontroli ničega ne fali. I nikad nije dosta.

Zoran RADULOVIĆ