Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Inserti iz glave

Objavljeno prije

na

Jednom ćete shvatiti da je život sve ono što nisu imali petlje da nam kažu u školi, i da život baš briga, koliko Maša i Moša imaju jabuka

 

Proleće je. Ljudi idu unaokolo sa ludačkim osmesima. Napolju je sve što ima noge, a

četvoronošci deluju i kao da znaju gde su pošli. Rekoše na radiju: „Dobar dan“, i nastaviše narednih pola sata da mi pričaju zašto nije.

Čekam da mi padne na pamet kako da kažem ono što mi je na pameti, a niđe pameti jer kad padne na pamet, a pamet se ne brani, onda pamet i strada. Ako uzimate stvar u svoje ruke, činite to u svoja četiri zida! Ima tih reakcija koje se uopšte ne vide, toliko su velike.

Ako pokušaš da dovučeš tačku, ona prvo vrišti i ciči, a onda domami još dve drugarice i ti jedino možeš da napišeš ”propalo”. Ali čitko. “Ja sam samohrana majka“ kao opravdanje za bezobrazluk. Moja baba Leposava je govorila: „Pomisli šta god hoćeš ali ne moraš sve kasti.“ Ja postajem moja baba. Ženka hijene ima lažni penis. Od ženke homosapiensa se nekad očekuje da ima praviji od pravog. Osećati se nedorečeno nakon predugog razgovora je gore od mamurluka. Nauka je da naučiš, umetnost je da u um-metneš ono što se ne može naučiti. Život ne može biti lepši kad te pukne tramvaj po sred tvoje sobe. Sumnja mora biti devojčica velikih očiju koja, pod tatinim nadzorom, ne priča sa strancima. Ako smo se sapleli o kabl i zamalo pali, bili smo saplitanju o kabl i zamalo padu skloni.
– Šta radiš? – pitam Necu.
– Jašem žirafu.
– Stvarno?
A on će: – A ti kao znaš šta je stvarno.-

Pošto da padneš u nešto možeš samo sa visine, preventivno ću, protiv padanja u očaj, da legnem na pod i ostanem tako zauvek. (Ljudi sposobni za samodisciplinu su ljudi sposobni za svašta što nikad ne bi priznali. Zato se i samodisciplinuju).
Meni je tata još kao maloj davao da o mnogo čemu u životu sama odlučujem, kao na primer: „Hoćeš li da radi kaiš ili prut?” Moja baba je sveću gasila prstima. Bila je to hrabra baba, baba hajduk. Govorila je i: „Ćero, uzmi ovaj šećer pa posoli.” Koliko ja volim moju babu! Zabluda je da stoka živi u ruralnim područjima. Istina je da živi u gradovima, a kreće se pojedinačno i u krdima. Kunem se, mogu da čujem lance kako zveckaju dok hodamo. To su tamnice u nama koje robijamo. To su granice na koje smo pristali.
Imate ramena. Koristite ih. Nisu ona tu samo da drže gornje delove odeće. Ramena služe da bi se odgovaralo na razna pitanja.
Svojevremeno mi je baba govorila: „Ma videćeš ti kad ja umrem…“, i videla sam.

Jednom ćete shvatiti da je život sve ono što nisu imali petlje da nam kažu u školi, i da život baš briga, koliko Maša i Moša imaju jabuka.

 

P.S. Vreme najsporije prolazi dok čekaš Nenada da ti donese ćevape.

 

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Beživotna djela

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ko očima ne vjeruje nek ispruži ruke dok ide kroz život… zgodno da se ne lupi glavom u zid… ili, pak, da se neko zagrli

 

Nedavno sam svratila u mesto gde sam provela detinjstvo i osećaj nepozvanog gosta je bio izrazito primetan. Stranac koji se izgubio na domaćem terenu. Tužno je to. Imam taj jedan tok misli u kojem bih vrlo lako mogla da se udavim ako ne budem pazila. Kao kad sleti muva na obod čaše, oteraš je kao nostalgiju, ali ne vredi, vrati se.

Prepričavanje zgoda i nezgoda koje su se desile u toku dana je nestalo pred najezdom sveopšteg ludila, haosa i zla koje nas pritiska. I sad… baš ne volim one koji su mi, pored pola veka života, uzeli i poslednju bezazlenu sitnicu koja me je radovala. Da skuvamo kafu, onu normalnu, da jedemo ratluk sa orasima i posle prevrnemo šolju i lupetamo o tome šta vidimo, sluteći budućnost. Čudesno je kako život može da izgleda fenomenalno kad zakoračiš u to neko svoje vreme. Malo je ružnog ukusa činjenica, da je svako vreme tvoje, ako braniš male radosti koje nikoga ne ugrožavaju. Koliko ljudima nedostaje dobrih emocija, da ih neko zagrli, pomazi, kaže da misli na njih i svi glume neke panjeve nedodirljive. Komplimente udeljuju samo o lepoti, što je dar genetike, ali ne i ljudska disciplina. Niko ne kaže da si pametan, emotivan, vredan… Ili si lep ili ništa! U skladu sa mojom dušom i mojim srcem, dopuštam sebi da budem ranjena. Da samu sebe prigrlim i da se sažalim (kratko, ali sažalim) na sve svoje detinje nade, stremljenja i verovanja. Da se pohvalim za snažno voljenje i da se podignem, sva uspravna i dična, za dalje življenje. Jer kad mi dođe, moram da odem… kao polen kad ga razvigor raznese, a kad nemam gde da se razletim, onda nema novog pupoljka, nema rasta. Odabrati pravi trenutak za nešto, ne zavisi od intuicije, ona je tada van igre. Ona samo šapuće da ili ne.

Kaže Paveze: „Međutim, velika, užasna istina je sledeća: patnja ničemu ne služi.“ Ponekad se ujedem za jezik, srećom nije vidljivo, ćutim dok se ne oporavim.

Nema ničega “posle”. To ne bi trebalo da rastužuje, ni da opterećuje, ni da plaši. Trebalo bi da pomogne da se fokus prebaci na sada, ovde, na okruženje svakoga od nas, one koji nas vole i žele nam dobro. I to može da bude jedan sasvim dobar život.

Nostalgiju oblačim u zaborav, a život u hrabrost… i pristavljam kafu. Ko očima ne veruje, nek ispruži ruke dok ide kroz život… zgodno da se ne lupi glavom u zid… ili, pak, da se neko zagrli.

P.S. Pozdravimo aplauzom rod prvih sremačkih višnjica ovogodišnjih.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Tiha p(r)atnja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svoje tajno zrno nade krstila sam od milošte Biberče, ali ko nije čitao neće moći da razumije kakvo  je to jedno važno zrno

 

 

Jednom ću zadremati u učionici ili zbornici, pred istim ovim ljudima koji zrače, u neko sumorno prolećno popodne, poput ovog današnjeg, i probudiću se u jesen pred penziju. Pola radnog veka da spakujem u san, pa da završimo slavno… (Eto, tako neke misli pred kraj radnog vremena…)

Ne znam šta bih da nemam sebe, teško bih sama mogla sve ovo. Oplevim neke odnose kao  baštu i gledam kako raste ono što vredi. Problem nastaje kad imaš osećaj da ti je nešto nadohvat ruke i naginješ se sve više i na  kraju ispadneš preko granice, u ambis, a ono tamo i dalje stoji i bulji u tebe čudeći se kako nisi uspeo. Kako stariš, barijere sve tvrđe i dublje.

Strah je nekad prepreka, nekad blagoslov – zabluda je preuzimati tuđe metode. Do tajne recepture ovladavanja sobom, svako mora sam da dođe. U laboratoriji ličnih nemira krije se tajna veština. Pripadam generaciji koja nije imala luksuz da pomisli da će život biti lep i lak. Ako ništa, bar smo bili u pravu. Svoje tajno zrno nade krstila sam od milošte Biberče, ali ko nije čitao neće moći da razume kakvo  je to jedno važno zrno.

E tako, posao gotov, sad svi možemo da se udavimo u kafi i neutemeljenom optimizmu. Sedneš, krošnja se spusti da te čuva od sunca, lepota je jednostavna. Većina od nas nema kad da vidi i oseti svetlost, toplotu i lepotu sunca i mesečeve svetlosti koja se probija kroz mrak. Generalno, nedovoljno pažnje se prirodi posvećuje. Ona nam tako i uzvraća. Kako vreme prolazi, shvatam da je gotovo sve lažna predstava sa jasnim ciljevima manipulacije čoveka. Čovek je, zapravo, postao najjeftinija moguća roba. Proizvod današnjeg društva je veštačka inteligencija, ali nekada je čovek kultivisao pšenicu i vinovu lozu, pripitomio konja, psa i mačku… Znam da se dešava puno ružnih stvari, ali moram da vam kažem tužnu istinu da se većina tih problema, na ličnom planu, rešava odlaskom iz Srbije, čak i kad je odlazak privremen.

Ako ste se nekada zapitali ko je ugasio svetlo na kraju tunela, ugasio ga je moj tata, nema tog upaljenog svetla koje je promaklo, a da ga moj tata nije ugasio.

Etna je buknula, a evo i ja krećem.

P.S. Ima me mestimično i samo u naletima.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Suncem u teme

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izgubi se čovjek, pa odluči tu da živi

 

 

Počeo je najlepši mesec, i miriše lepo, kao da se svet još nije pokvario. „Sve će se to dovesti u red.“ Možda i hoće, samo ti niko ne kaže da će to biti neki sasvim novi, a ne očekivani red, a ne kaže ni kad će to biti. Radoznalo ulazim u snove. Da vidimo šta je ovog puta na repertoaru. Kad tokom noći mozak nešto prezupči, pa se ukaže neka potencijalna budućnost, ali tako jasno, kao izvesnost…divno i jezivo.

Poguraćeš ovaj sumrak emocija, neupotrebljivu tugu, nemoć i samosažaljenje ka funkcionalnoj, usijanoj ljutnji koja će spaliti sve nepotrebno i stvoriti teren za napredak. Sulud postupak, ali provereno radi. (O funkcionisanju našeg uma više će vam reći Dučićev stih „Sve što ljubimo stvorili smo sami“, nego desetina stranica savremene psihologije.

„Sve će to jednog dana proći.“ Neće. Sve će se to jednog dana pretvoriti u kamenčugu koja će ti se navaliti bilo na leđa, bilo na dušu ili u neki od organa. Nisam ja mrgud, to brdo između obrva mi je nastalo kao morfološka adaptacija na kisele krastavčiće i baba Leposavinu turšiju. Volim aluzije u razgovoru. Kako su me jednom skupo koštale, postadoh bukvalista… Bukvalno razlažem na proste sastojke… Trešnjin cvete moj..

Nego, ne rekoh vam, pod mojim prozorom raste kesten, a u njegovoj visokoj krošnji  je gnezdo, do pre petnaestak dana bilo prazno. Ugnezdio se ćuk i po čitavu noć ćuče. Znate ono noću što se čuje, ono ćuk-ćuk na svaki sekund? Setih se kad sam bila devojčurak, kada se začuje, u babinoj kući se svi prekrste i kažu tako sigurni u to: „Neko će da umre…“ Ja čitavu noć ne spavam, samo da ne budem to ja. Danas ne strahujem, čini mi se da ako podelimo san, noć će biti laka.

Kad vas nešto spontano i prirodno privuče, to je instinkt. Kad se udaljavate od nečega spontano i prirodno, to je takođe instinkt. To nije osećaj, već odgovor – spontani i prirodni odgovor na vašu realnost. Izgubi se čovek, pa odluči tu da živi…

Noći su plave, mekane ko voće

I pune zvezda ko plitki bunari.

Neka se ljudi ljube kako hoće

U privremenom krugu malih stvari.

Ivan V. Lalić

Lepo mi je i srećna sam su dva osećanja koja se u mom životu retko sretnu na istom putu i sudare, ali tom sudaru se uvek rado iznova nadam ….iz tog sudara se uvek radja neka nova energija….pa koliko god ona trajala  potrebna mi je….

P. S. Prvi vesnik leta je sataraš.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo