Povežite se sa nama

INTERVJU

SINĐA PO DRUGI PUT MEĐU CRNOGORCIMA: Između robije i nakalemljenog sjećanja

Objavljeno prije

na

Šta još možemo očekivati od Sinđe, svojevrsne džuboks mašine spremne da otpjeva sve ono što naruči onaj koji je zadnji ubacio novčić u njegov džep? A šta će poželjeti učesnici igranke koja će, sve je izvjesnije, dobiti svoj nastavak prije drugostepene odluke u slučaju državni udar

 

Što bi u Bosni rekli: kako pošlo – tako došlo.  Kontroverzni svjedok saradnik u slučaju državni udar /terorizam u pokušaju Aleksandar Saša Sinđelić ponovo se obreo u Crnoj Gori. I traži azil.

Muštuluk nam je uhvatio glavni specijalni državni tužilac Milivoje Katnić. „Danas je u Crnu Goru prvi put od Srbina pobjegao Srbin“, kazao je Katnić u Skupštini, tokom rasprave sa poslanicima Demokratskog fronta: ,,To je ovaj Sinđelić. Prebjegao je pod kuršumom. Nisam ga ja gonio. Vi ga gonite i za to postoje dokazi. Molim vas da stanete”.

Pošto je lidere DF tako lijepo zamolio da zaustave progon za koji, kaže, postoje dokazi (možda bi Katnić o svojim saznanjima trebalo da obavijesti nekoga iz Tužilaštva?) epski nastrojeni SDT je nastavio k'o uz gusle: “Sinđelić je preko staza, mimo graničnog prelaza i redovnih prelaza bježao u Crnu Goru, što je bilo vidno na njegovim nogama i tijelu“. Slijedili su fakti: ,,Ono što je činjenica je da je (Sinđelić – prim. autor) u Crnoj Gori i da je izjavio da traži politički azil“. Pa opet red nedokazanih pripovijesti: „On je u situaciji da mora da bježi isključivo zbog toga što je morao da svjedoči pred sudom u Crnoj Gori”.

I mnogo neiskusniji čovjek od Milivoja Katnića zna da je krajnje neozbiljno, da ne kažemo rizično po sopstvenu reputaciju, povezivati interpretacije Aleksandra Saše Sinđelića sa bilo čime što je činjenica ili je isključivo dokazano. Ta osoba, prosto, previše i prečesto laže.

Za dokazivanje te teze (da je Sinđa osoba kojoj se ne može vjerovati ni koliko je sati) možda je najmanje bitna tvrdnja DF da Sinđelić ne govori istinu ni o svom navodnom bjekstvu, pošto je u Crnu Goru, prema njihovim informacijama, stigao desetak dana ranije. „On se u Podgorici nalazi skoro desetak dana, gdje ga Katnić danima priprema za konferenciju za medije“, saopštili su iz DF-a dan po potvrdi prispijeća (ne)zvanog gosta.

Onda se oglasio i MUP Republike Srbije. Sinđeliću, tvrde, niko ne prijeti. Mada  potvrđuju da je on u Crnu Goru pobjegao. „Izmišljotina je da je toj osobi neko prijetio i da je zbog toga pobjegao u Crnu Goru. Takođe, ta osoba nije politički aktivna u Srbiji, pa samim tim ne može biti politički progonjena“, saopštili su iz srpskog MUP-a portalu Borba. „Očigledno je da je ta osoba imala nečiju pomoć da se prebaci u Crnu Goru i da je ilegalnim putem prebačen mimo graničnih prelaza. Naravno, to je krivično djelo za koje će odgovarati oni koji su ga počinili, a istraga je u toku”.

Eto još nepoznanica. Zašto bi bježao neko kome niko ne prijeti? I zašto bi bio problem da osoba koju ne progoni niko, pa ni država Srbija, ode negdje drugo, makar i u Crnu Goru? Konačno, ko je tim transferom izgubio a ko je na dobitku?

Da li bi, u nedostatku valjanih odgovora na ova pitanja, trebalo da vjerujemo Katniću i njegovom svjedoku saradniku da je on iz Srbije, progonjen od lidera DF, spas potražio u Crnoj Gori. I da traži azil od istih onih vlasti protiv kojih je pripremao državni udar.

Koliko je to teško svjedoči prisjećanje da je Sinđelić, prije samo četiri mjeseca, tvrdio da je on zapravo pobjegao iz Crne Gore u februaru ili martu prošle godine. Nakon što su ga Katnić i njegovi saradnici mjesecima nagonili na zlo.

I danas na Jutjubu možete pronaći martovski snimak Sinđe koji za kafanskim stolom, gledajući u kameru svog NN sagovornika, objašnjava kako je sa porodicom uspio da pobjegne iz Crne Gore. Iako su nadležni u Podgorici, prethodno, tvrdili da je iz države otišao legalno, pošto ,,prema navedenom licu nije izrečena mjera zabrane napuštanja teritorije Crne Gore“. Sinđelić se, dodatno, požalio kako je crnogorskim tužiocima ispričao ono što su željeli da čuju. Pošto bi, u suprotnom, bio doživotno zatvoren.

,,Dok ti ne potvrdiš ono njihovo ‘mi znamo’, nema ništa“, priča svjedok saradnik, „ne postoji način da dokažeš istinu. Onda uradiš ovako kažeš ono što oni žele, da bi izašao, da bi se sklonio, da bi posle mogao da stekneš uslove da kažeš istinu”. Pred tom kamerom Sinđelić kaže kako razmišlja da preseli porodicu na drugu adresu i ode u neku emisiju kako bi ispričao istinu o svojoj ulozi u slučaju državni udar.

Ne bi službe bile to što jesu da svojim saradnicima ne ispune po neku želju. Tako se i Sinđa obreo u Ćirilici kod Miomira Marića. Da objasni svoje motive saradnje sa Katnićem: „ Morao sam da kupujem vrijeme, morao sam da razmišljam dugoročno… Potvrđivao sam one njihove priče isključivo da naši ljudi izađu napolje i da ja dođem ovdje… Da sam rekao bilo šta drugo, ja ne bih stigao do ove emisije”.

Pojavio se onda još jedan snimak, opet neznanog autora, u kome Sinđelić ponavlja priču iz sudnice podgoričkog Višeg suda. U koju mu je, uz Milivoja Katnića, bezrezervno povjerovala i sutkinja Suzana Mugoša. Dio njenog obrazloženja izrečene presude kojom je 13 optuženih osuđeno na gotovo 70 godina zatvora prenosimo iz Podbjede:

„Odbrana je pokušavala da ospori iskaz i kredibilitet svjedoka saradnika Saše Sinđelića, ali za sudsko vijeće je nesporno da je on iznio istinu i vjerodostojno opisao do detalja što je planirano za veče 16. oktobra. ‘Svaka okolnost koju je iznio je i ispitana i potvrđena. Nesporno je da je njegov iskaz upotrebljiv, jasan, bez konfuzije i potvrđen materijalnim dokazima’, obrazložila je sutkinja, dodajući da je tri mjeseca saslušavan i nijednom nije dovedeno u sumnju ono što je govorio“.

A evo kako je govorio Sinđelić. U sudnici i van nje.

„Prilikom mog boravka u Moskvi ja sam shvatio o čemu se tu radi, da se priprema bukvalno državni udar u Crnoj Gori. Da se svrgne vlast. To sam shvatio iz svega što mi je iznio sam Šišmakov. Ja sam vidio da je to, da kažem, vrlo ozbiljna stvar…”, zbori Aleksandar Sinđelić u jednoj kafani. U kameru.

Pred drugom kamerom, opet u kafani, Saša Sinđelić otkriva zavjeru: ,,Ljudi koji su išli tamo (u Podgoricu), pohapšeni su samo zato jer su za njih znali taj Paja (Mirko Velimirović) i još nekoliko njih drugih i oni su ih izmanipulisali… Paja je na svoju odgovornost kupio oružje, ako ga je kupio. Ali nas je prijavio. Namestio nas je“.

U sudnici je, ipak, Aleksandar prvo objašnjavao kako ga je, zapravo, strah od ortaka iz Rusije nagnao u policiju. Da prizna nešto za šta je tri dana ranije tvrio da su izmišljotine i budalaštine. Problemi su počeli kada mu je Edi (Eduard Šišmakov), na Kalemegdanu, tražio da mu vrati mali crni telefon za koji je Sinđelić zaključio da služi tome da Rusi mogu da ga prate, pa se zabrinuo za svoju bezbjednost.. „Ja sam po dolasku kući pokupio sve stvari koje su ostale kod mene i novac i otišao u policiju gdje sam ispričao sve što znam i gdje sam predao stvari“. Tako su nastali svi materijalni dokazi u slučaju državni udar.

Onda se Saša dosjetio da je on u sudnici dobrovoljno, kako bi rekao istinu o liderima DF koji su izdali srpsku stvar i uzeli novac. „Oni su htjeli, očigledno, da strada više ljudi. Ali srpskih. Pare su gurnuli u džep”, analizirao je tada. Uz pretpostavku da je i Mirko Velimirović  (isti onaj što ih je, dva pasusa visočije,  namestio)„odustao i pokolebao se” nakon što je saznao da su lideri DF „izdali“.

Sinđelić je tada sudskom vijeću objasnio da je do zaključka o izdaji i prodaji lidera DF-a došao metodom induktivnog zaključivanja, pošto „nema ko drugi“.

To je samo dio ispitanih i potvrđenih okolnosti na osnovu kojih je donijeta prvostepena presuda. Sudskom vijeću nijesu zasmetali ni Sinđini pokušaji da ospori lako provjerljive činjenice. Poput onih da je nekada robijao u zatvoru u Spužu, da je protiv njega u Srbiji podnijeto dvadesetak krivičnih prijava (napad na službeno lice i dezerterstvo, krivično djelo teška krađa – 11 krivičnih djela; razbojništvo – dva krivična djela; nelegalno posjedovanje oružja – dva krivična djela…), da je u Hrvatskoj izvršio ubistvo iz koristoljublja zbog čega je pravosnažno osuđen…

„Nikada se nisam bavio kriminalnim radnjama“, jedna je Sinđinih tvrdnji. Izrečena u istom dahu kad i objašnjenje kako je vojvodi Paji, „kao Deda Mraz“, dao 30 hiljada eura da kupi 50 automatskih pušaka.

Šta još možemo očekivati od Sinđe, svojevrsne džuboks mašine spremne da otpjeva sve ono što naruči onaj koji je zadnji ubacio novčić u njegov džep? A šta će poželjeti učesnici igranke koja će, sve je izvjesnije, dobiti svoj nastavak prije drugostepene odluke u slučaju državni udar.

Mnogo toga zavisi od toga kako će se Crna Gora, odnosno njeno pravosuđe, odnositi prema Interpolovoj potjernici kojom Aleksandra Sašu Sinđelića potražuje Hrvatska zbog izdržavanje kazne zatvora u trajanju od 21 godine. Sinđelić je na tu kaznu osuđen u odsustvu, zbog krivičnog djela teškog ubistva i teške krađe. Zemljoradnika Mirka Fotesa Sinđelić je ubio 2002. godine, na njivi, da bi mu uzeo traktor.

Hrvatsko Ministarstva pravosuđa je 1. juna 2017. godine,  Ministarstvu pravde CG uputilo zahtjev za izručenje Sinđelića. „Zainteresovani smo za izručenje navedene osobe radi izvršenja kazne zatvora izrečene u Hrvatskoj“, navedeno je u saopštenju hrvatskog Ministarstva.

Saradnici ministra pravde Zorana Pažina proslijedili su hrvatski zahtjev za izručenje Višem sudu „kao stvarno i mjesno nadležnom za odlučivanje u konkretnom predmetu“ (citat iz saopštenja Minsitarstva pravde). Potom je, iz podgoričkog Višeg suda, saopšteno da će oni o zahtjevu za izručenje Sinđelića odlučivati  nakon okončanja krivičnog postupka koji je u toku. Izgleda, sada, da ni to nije bila istina.

Prema informacijama pristiglim pred izlazak ovog broja Monitora, Viši sud u Podgorici odbio je hrvatski zahtjev za izručenje Sinđelića 22. aprila, prije izricanja prvostepene presude u sudskom postupku u kome je on bio svjedok saradnik. Ne znamo obrazloženje odluke koju je potvrdio i Apelacioni sud. Ali se može desiti da je ona zasnovana na prostoj činjenici da Aleksandar Saša Sinđelić tada nije bio u dohvatu crnogorskog pravosuđa.

Stvari su se sada promijenile. Kao i uloge. I ulozi. A istinu o državnom udaru, njegovim naručiocima, organizatorima i protagonistima i dalje čekamo.

 

Povod i posljedice

Vijest o Sinđinom dolasku (povratku?) u naručje SDT-a i ANB-a Milivoje Katnić nam je saopštio tokom skupštinske rasprave o radu Državnog tužilaštva, nakon kontroverzne tvrdnje da u slučaju državni udar  SDT nije imalo dovoljno dokaza za osuđujuću presudu Milanu Kneževiću.

„Mi to nijesmo imali. Ta situacija je sklopljena na osnovu iskaza svjedoka kojeg je predložila odbrana. To je poslanik gospodin (Predrag) Bulatović. Znači, odbrana je dala taj dokaz, pa je došlo do osuđenja ovog lica“.

Slijedile su očekivane reakcije iz redova DF. „Malo vam je što ste članove moje familije stavili u montirane procese, sada hoćete da navučete jedan dio javnosti protiv mene“, odgovorio je Bulatović, „znači, sva priča o činjenicama je pala u vodu, i da nije bilo mog svjedočenja, on ne bi bio osuđen“. Katnić je, zaista, u više navrata tvrdio da „za sve što on priča tužilaštvo ima dokaze“. A sada tvrdi suprotno. Bulatović je dodao kako će Katnić svoje tvrdnje morati da dokaže „i na mjestima gdje je to neophodno, jer je ovim dokazao da on u suštini zloupotrebljava službeni položaj, podmeće, konstruiše i obračunava se sa DF-om“.

Ostalo je nejasno na šta je tačno mislio glavni specijalni tužilac kada je objašnjavao kako je situacija sklopljena nakon Bulatovićevog svjedočenja. Ali, ta se nedoumica u potpunosti uklapa u utisak opšte nedorečenosti (i nedokazanosti) koji je ostao nakon presude sudskog vijeća Višeg suda u Podgorici kojim je predsjedavala sutkinja Suzana Mugoša.

Tako u presudi koja je satima iščitavana pred TV kamerama, pored ostalog stoji kako Sud nije kao istinitu prihvatio odbrane optuženih Andrije Mandića i Milana Kneževića koji su naveli da su u Rusiju išli radi zvaničnih političkih aktivnosti. „Pored tih formalnih posjeta Rusiji, Mandić i Knežević su imali dovoljno vremena da sa organizatorima dogovaraju kriminalne aktivnosti. Po priznanju optuženog Kneževića i svjedoka Predraga Bulatovića, on je u pauzi jedne od zvaničnih posjeta uspio da stupi u kontakt kasnije sa glavnim političkim savjetnikom Demokratskog fronta Aronom Šavivom iako mu to tada nije bio zvaničan plan posjete“, rasuđivala je i presuđivala Mugoša.

Ako ste razumjeli da su Mandić i Knežević, možda, nepravosnažno osuđeni zato što su „imali dovoljno vremena“ da se bave nezakonitim stvarima za koje tužilaštvo nije imalo dokaze, znajte da nijeste jedini koji imaju takav utisak (susret i eventualni dogovor sa političkim savjetnikom svakako ne spadaju u red zakonom zabranjenih aktivnosti).

Da sačekamo, zato, i vidimo čega bi se Sinđa još mogao dosjetiti.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Zapadni Balkan je ključan u odbrani Evrope

Objavljeno prije

na

Objavio:

Geopolitički procesi u svijetu determinišu mnoga pitanja.  Tako je evropska integracija Crne Gore postala geostrateški važno pitanje. To treba pametno iskoristiti

 

 

„Crnogorsko društvo i država su na putu ozdravljenja. Treba imati u vidu da su  bili u dubokoj bolesti decenijama, kako onoj političkoj tako i onoj društvenoj, duhovnoj i moralnoj. Sada se sve to mijenja u pozitivnom pravcu“ kaže Blagoje Grahovac u razgovoru za Monitor, podsjećajući kako se „i država i društvo bili opterećeni korupcijom i organizovanim kriminalom do neslućenih razmjera, dok su narasvijetljena ubistva bila dostigla zastrašujuće razmjere“.

MONITOR: Političari, ipak, tvrde kako je rizik i dalje sveprisutan, da su u opasnosti i društvo i država?

GRAHOVAC: Prirodna je stvar da opozicija udara na vlast. A nema sigurnijeg pokazatelja da je društvo na putu ozdravljenja nego kada postaje očigledno da djelovi vlasti udaraju na druge djelove te iste vlasti ili kada nova vlast udara na onu prethodnu. To je garancija da će se većina političkih i društvenih prljavština istjerati na čistac.

Treba imati u vidu da su svakojake prljavštine bile prikrivane decenijama. U vašem listu prije devet godina našu sam državu nazvao država-kriminalac. Sada je potpuno vidljivo da su država i društvo bili potpuno oboljeli od korupcije, kriminala i podmukle fašizacije.

MONITOR: Na šta tačno mislite kada kažete fašizacija? 

GRAHOVAC: Govorim o djelovanju, sa jedne strane srpskog klerofašizma u čijoj osnovi je srpski nacionalizam i šovinizam, kome je pokrovitelj SPC. A sve u funkciji srbijanske hegemonije i ruskog panslavenizma.

Sa druge strane, taj srpski klerofašizam godinama je hranjen crnogorskim neofašizmom čija je generika u organizovanom kriminalu i korupciji. Politički pokrovotelj mu je bila DPS vlast, a sve tobože u odbrani crnogorskog identiteta.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DRAGAN MARKOVINA, ISTORIČAR I PUBLICISTA IZ HRVATSKE: Najveći gubitnik izbornog sistema je Možemo

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Hrvatskoj se dogodila očekivana ukupna pobjeda desnice, jer kad pogledate strukturu glasova nekih 60-ak posto ljudi glasalo je za desne partije, a 40-ak posto za lijeve ili liberalne. To je čak nakon skoro 35 godine nacionalističke stvarnosti još i dobra situacija u društvu

 

 

MONITOR: Prošli su izbori za Sabor. Ima li za Vas, do sada, iznenađenja? Ili ih očekujete kada počnu razgovori o mandataru? Valja li se nešto, već sada, „iza brijega“?

MARKOVINA: Nažalost, iznenađenja nema. S jedne strane dogodila se očekivana ukupna pobjeda desnice, jer kad pogledate strukturu glasova nekih 60-ak posto ljudi glasalo je za desne partije, a 40-ak posto za lijeve ili liberalne. To je čak nakon skoro 35 godine nacionalističke stvarnosti još i dobra situacija u društvu. Problem je što je izborni sistem takav da ga je HDZ skrojio po svojim potrebama, a potom su onda još i dvije ključne stranke ljevice SDP i Možemo odlučile ići odvojeno, zahvaljujući čemu su, unatoč tome što su u zbroju glasova dobili više od HDZ-a, zajedno dobili manje mandata od dosad vladajuće partije. Općenito najveći gubitnik izbornog sistema je Možemo, koji je u čak dvije jedinice, od deset njih, prešao prag od pet posto  ali u njima nije dobio mandat zbog D’Hondta. I sad imamo to što imamo. Jednu pat-poziciju koja omogućuje krajnjoj desnici, koja je čak prošla lošije nego zadnji put, da ucjenjuje HDZ, koji je isto prošao lošije-ili da se eventualno napravi koalicija svih ostalih plus manjine, protiv ove dvije partije. No, sve je to sada na dugu štapu. Najviše šansi za novu Vladu ipak imaju HDZ i Domovinski pokret, ali to mogu spriječiti manjine, ostanu li zajedno i ne dopuste izbacivanje SDSS-a iz većine. U ovom času je dakle sve moguće, pa čak i ponovljeni izbori, pa čak i povlačenje Plenkovića u Bruxelles.

MONITOR: Izlaznost je značajna, tvrdi se da su i HDZ ali i lijeva i desna opozicija dosta radili da motivišu svoje birače. Ko su onih oko 38 posto  koji su ostali kod kuće?

MARKOVINA: Prvo, izlaznost je realno i veća od tih 62 posto  jer čak ni posljednji popis stanovništa nije realan, budući da se po svim ozbiljnim procjenama demografa, iako je pad stanovništva vidljiv, još uvijek nije popisalo barem 300-400 hiljada ljudi koji su odselili iz zemlje, što je skoro deset posto populacije. Da ne govorimo onda koliko je popis birača nesređen. Jako mali broj tih ljudi je pristupio glasanju u inostranstvu. Uglavnom, mislim da je realna izlaznost oko 70 posto a ostali se dijele u tri grupe. U prvoj su oni koji su realno zadovoljni vlastitim životom i ne vide neku dramu na izborima, tj. mahom su apolitični. Drugi su oni koji su izrazito politizirani, ali su zgroženi ponudom na izborima-a oni su najgori, jer je zaista bilo opcija i ljudi da je svatko mogao glasati slobodno po savjesti. I treći su mladi od kojih mnogi s pravom imaju dojam da ih nitko zapravo ne zastupa. Novost koju su ovi izbori donijeli po ovim pitanjima je u tome što se pokazalo da veća izlaznost ne garantira poraz HDZ-a, tako da ovi rezultati realno prikazuju presjek društva.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SERGEJ SEKULOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR, BIVŠI MINISTAR UNUTRAŠNJIH POSLOVA: Istina kao preduslov za pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako ono što radi tužilaštvo  ne dobije pravosnažni sudski epilog, sve  pada u vodu. Postoji više razloga koji dovode do odugovlačenja postupaka, često i do obesmišljavanja.  U najkraćem, sudstvo je zrelo za ozbiljnu reformu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete hapšenje Petra Lazovića i Milivoja Katnića?

SEKULOVIĆ:  Dozvolite mi da odgovorim na sljedeći način, poštujući pretpostavku nevinosti svakog lica i činjenicu da je konkretni predmet u početnoj fazi. Sve što nam se dešava, a što dobija i krivično pravni epilog, doživljavam kao neophodan korak suočavanja sa našom prošlošću (i sadašnjošću) koja treba da nas približi istini. Ma kako bolna bila, našem društvu je potrebna istina kao preduslov za pravdu. Dugo je civilizaciji trebalo da institucionalnizuje nagon za pravdom, mada i dalje u tome ne uspijeva. Institucionalna pravda je nekada spora i nerijetko se čini nedovoljnom, ali između nje i lične pravde ili nerijetko puke osvete, mora se njoj dati primat.

Glavni specijalni tužilac Novović i VDT Marković pokazuju odlučnost da grade tužilaštvo kao instituciju koja djeluje autonomno i u tom smislu zaslužuju puno poštovanje. Preuzeli su na sebe ogromno breme odgovornosti. Lično mislim da po prvi put u našoj istoriji imamo priliku da vidimo kako djeluje tužilaštvo koje ne zavisi od politike. Za budućnost ovog društva potrebno je da izdrže iako će izazovi biti brojni.

MONITOR: Osim bivšeg specijalnog tužioca i bivšeg visokog funkcionera bezbjednosnog sektora, uhapšeni su i brojni drugi nekadašnji visoki funkcioneri. Šta to govori o prethodnom režimu?

SEKULOVIČ:  Crnogorsko društvo je prošlo kroz fazu prvobitne akumulacije kapitala koja je u fazi neoliberalizma dobila formu zarobljene države. Kontrola nad društvom, institucijama, kombinacija politike XIX i XXI vijeka, stvorila je čudni amalgam, koji je razorno djelovao na moral crnogorskog društva. Došlo je do izopačenja i trebaće vremena da se to dovede u red.

Prethodni režim je sa jedne strane donosio određene strateške odluke koje su bile dobre, pravilno usmjeravajući budući pravac državne politike, dok je sa druge strane, zadržao duh i prakse  jednopartizma  i za razliku od ranije proklamovane izgradnje socijalističkog morala, promovisao egoizam do krajnjih granica. U suštini nikakvo načelo/vrijednost koje nas usmjerava i izdiže se iznad nas nije postojalo. Razorne posljedice svi vidimo. Međutim, pogrešno bi bilo misliti da promjena režima rješava ovaj problem. Došlo je do epidemije koja je zahvatila društvo. Tu je rad na promjenama složeniji i dugotrajniji.

MONITOR: Da li su ti ljudi mogli raditi ono za šta ih tereti tužilaštvo mimo bivšeg vrha vlasti?

SEKULOVIĆ: Svjesno je građen sistem koji su karakterisali puna kontrola i odbacivanje svega (i svih) koji se nisu htjeli potčiniti. Ipak, ostavimo institucijama koje grade povjerenje vremena da u miru rade svoj posao. Lično vjerujem da nijedan predmet od značaja neće završiti u fioci kao proizvod političke procjene trenutnog interesa.

MONITOR: Dijelite li neka optimistična predviđanja da je ovo „finale pravde, te da će svi koji trebaju i odgovarati?

SEKULOVIĆ: U ovom svijetu nema apsolutne pravde. Ta ideja ima svoje korijene vjerovatno još od strasnog očekivanja jevrejskog naroda da će do vječne zemaljske pravde doći, koja je vremenom mutirala do raznih revolucija u modernom dobu.

Pravda nije statičan pojam. Ako me pitate da li vjerujem da će tužilastvo raditi neselektivno, da kada procijene da ima dovoljno dokaza neće biti pošteđenih, moje povjerenje imaju. Naravno, mnogo zavisi od političkog konteksta. On treba da bude ohrabrujući za nadležne organe. Lično sam optimista da može doći do toga da nedodirljivi ne postoje. Dobro je krenulo, samo da politika ne pokvari.

Svi treba da uložimo napor da jačaju  institucije. Moramo graditi društvenu koheziju. Stvarajmo dobro i osjećaj da živimo u pristojnom društvu će se vratiti.

MONITOR: Posebno pitanje su sudski postupci. Brojna prethodna hapšenja završavaju se suđenjem u nedogled, odnosno ne završavaju. To bi mogla biti sudbina i ovog slučaja. Šta to govori o pravosuđu generalno nakon pada DPS-a?

SEKULOVIĆ: Sigurno ako sve ne dobije pravosnažni sudski epilog pobrojano pada u vodu. Postoji više razloga koji dovode do odugovlačenja postupaka, često i do obesmišljavanja, ali mi prostor ne dozvoljava da do kraja razvijem argumentaciju za ovakvo stanje. U najkraćem, sudstvo je zrelo za ozbiljnu reformu, gdje je potrebno naći balans između potrebe da se kvalitetno upravlja ljudskim resursima, drugim riječima da ima ko da sudi,  i vetinga –  da sude oni koji nisu korumpirani i u sprezi sa organizovanim kriminalom.

MONITOR: Gdje je ljek?

SEKULOVIĆ: Jake institucije, jake institucije, jake institucije. Naravno, preduslov je da  postoji politička volja za to, a ne novo zarobljavanje.

U posljednjem izvještaju Freedom house-a se kaže da se pod cikličkim hibridom” smatra kombinacija političkog pluralizma i površne institucionalne promjene i da se ovakvi režimi nalaze između demokratskog i autokratskog bez izgleda da će postići puni konsolidaciju u bilo kom pravcu.

Drugim riječima, česte promjene koje se kod nas dešavaju onemogućavaju zarobljavanje države, ali isto tako i snaženje institucija. Lijek- politička stabilnost, ali sa političkom elitom koja zna što hoće, ili makar za početak što neće.

Umjesto partitokratije – meritokratija; političke kontrole institucija njihova autonomija ali uz efikasne mehanizme odgovornosti da ne bi dobili birokratsko zatvaranje, jasno razdvajanje javnog i privatnog interesa.

MONITOR: Izostaju li sistemski reformski zahvati kada je pravosuđe u pitanju?

SEKULOVIĆ: Dokumenti koji su javnoj raspravi nisu obećavajući i više mi liče na biranje linije manjeg otpora sa ciljem da se posao što brže završi. Postoji i dovoljno vremena da se poboljšaju i vjerujem da će se imati za to sluha. Pored jačanja antikoruptivnih mehanizama, reforma pravosuđa se nalazi u fokusu. Sigurno se do zadovoljavajućih rezultata ne može doći brzo, ali se mora postaviti jasan temelj. Tu bi trebalo izaći iz utabane staze. Veting ima svojih izazova, mada držim da bi trebao biti afirmiran i od strane samih sudija i tuzilaca, Sudski i Tuzilacki savjet bi morao biti ojačan, moguće uz podršku stranih eksperata i nosioca trajućeg vetinga. Ovo bi bile konture reforme pravosuđa kao vjerovatno i najvećeg  izazova.

MONITOR: Imajući sve to u vidu, koliko Crna Gora suštinski zaslužuje IBAR ?

SEKULOVIĆ: EU treba Crna Gora, nama treba EU. IBAR je samo početak. Završna mjerila su nam potrebna bez obzira da li ih objektivno zaslužujemo ili ne. Bez njih gubimo fokus. Drugim riječima, idemo unazad, čemu bi se mnogi obradovali.

 

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo