Povežite se sa nama

INTERVJU

SINĐA PO DRUGI PUT MEĐU CRNOGORCIMA: Između robije i nakalemljenog sjećanja

Objavljeno prije

6 godina

na

Šta još možemo očekivati od Sinđe, svojevrsne džuboks mašine spremne da otpjeva sve ono što naruči onaj koji je zadnji ubacio novčić u njegov džep? A šta će poželjeti učesnici igranke koja će, sve je izvjesnije, dobiti svoj nastavak prije drugostepene odluke u slučaju državni udar

 

Što bi u Bosni rekli: kako pošlo – tako došlo.  Kontroverzni svjedok saradnik u slučaju državni udar /terorizam u pokušaju Aleksandar Saša Sinđelić ponovo se obreo u Crnoj Gori. I traži azil.

Muštuluk nam je uhvatio glavni specijalni državni tužilac Milivoje Katnić. „Danas je u Crnu Goru prvi put od Srbina pobjegao Srbin“, kazao je Katnić u Skupštini, tokom rasprave sa poslanicima Demokratskog fronta: ,,To je ovaj Sinđelić. Prebjegao je pod kuršumom. Nisam ga ja gonio. Vi ga gonite i za to postoje dokazi. Molim vas da stanete”.

Pošto je lidere DF tako lijepo zamolio da zaustave progon za koji, kaže, postoje dokazi (možda bi Katnić o svojim saznanjima trebalo da obavijesti nekoga iz Tužilaštva?) epski nastrojeni SDT je nastavio k’o uz gusle: “Sinđelić je preko staza, mimo graničnog prelaza i redovnih prelaza bježao u Crnu Goru, što je bilo vidno na njegovim nogama i tijelu“. Slijedili su fakti: ,,Ono što je činjenica je da je (Sinđelić – prim. autor) u Crnoj Gori i da je izjavio da traži politički azil“. Pa opet red nedokazanih pripovijesti: „On je u situaciji da mora da bježi isključivo zbog toga što je morao da svjedoči pred sudom u Crnoj Gori”.

I mnogo neiskusniji čovjek od Milivoja Katnića zna da je krajnje neozbiljno, da ne kažemo rizično po sopstvenu reputaciju, povezivati interpretacije Aleksandra Saše Sinđelića sa bilo čime što je činjenica ili je isključivo dokazano. Ta osoba, prosto, previše i prečesto laže.

Za dokazivanje te teze (da je Sinđa osoba kojoj se ne može vjerovati ni koliko je sati) možda je najmanje bitna tvrdnja DF da Sinđelić ne govori istinu ni o svom navodnom bjekstvu, pošto je u Crnu Goru, prema njihovim informacijama, stigao desetak dana ranije. „On se u Podgorici nalazi skoro desetak dana, gdje ga Katnić danima priprema za konferenciju za medije“, saopštili su iz DF-a dan po potvrdi prispijeća (ne)zvanog gosta.

Onda se oglasio i MUP Republike Srbije. Sinđeliću, tvrde, niko ne prijeti. Mada  potvrđuju da je on u Crnu Goru pobjegao. „Izmišljotina je da je toj osobi neko prijetio i da je zbog toga pobjegao u Crnu Goru. Takođe, ta osoba nije politički aktivna u Srbiji, pa samim tim ne može biti politički progonjena“, saopštili su iz srpskog MUP-a portalu Borba. „Očigledno je da je ta osoba imala nečiju pomoć da se prebaci u Crnu Goru i da je ilegalnim putem prebačen mimo graničnih prelaza. Naravno, to je krivično djelo za koje će odgovarati oni koji su ga počinili, a istraga je u toku”.

Eto još nepoznanica. Zašto bi bježao neko kome niko ne prijeti? I zašto bi bio problem da osoba koju ne progoni niko, pa ni država Srbija, ode negdje drugo, makar i u Crnu Goru? Konačno, ko je tim transferom izgubio a ko je na dobitku?

Da li bi, u nedostatku valjanih odgovora na ova pitanja, trebalo da vjerujemo Katniću i njegovom svjedoku saradniku da je on iz Srbije, progonjen od lidera DF, spas potražio u Crnoj Gori. I da traži azil od istih onih vlasti protiv kojih je pripremao državni udar.

Koliko je to teško svjedoči prisjećanje da je Sinđelić, prije samo četiri mjeseca, tvrdio da je on zapravo pobjegao iz Crne Gore u februaru ili martu prošle godine. Nakon što su ga Katnić i njegovi saradnici mjesecima nagonili na zlo.

I danas na Jutjubu možete pronaći martovski snimak Sinđe koji za kafanskim stolom, gledajući u kameru svog NN sagovornika, objašnjava kako je sa porodicom uspio da pobjegne iz Crne Gore. Iako su nadležni u Podgorici, prethodno, tvrdili da je iz države otišao legalno, pošto ,,prema navedenom licu nije izrečena mjera zabrane napuštanja teritorije Crne Gore“. Sinđelić se, dodatno, požalio kako je crnogorskim tužiocima ispričao ono što su željeli da čuju. Pošto bi, u suprotnom, bio doživotno zatvoren.

,,Dok ti ne potvrdiš ono njihovo ‘mi znamo’, nema ništa“, priča svjedok saradnik, „ne postoji način da dokažeš istinu. Onda uradiš ovako kažeš ono što oni žele, da bi izašao, da bi se sklonio, da bi posle mogao da stekneš uslove da kažeš istinu”. Pred tom kamerom Sinđelić kaže kako razmišlja da preseli porodicu na drugu adresu i ode u neku emisiju kako bi ispričao istinu o svojoj ulozi u slučaju državni udar.

Ne bi službe bile to što jesu da svojim saradnicima ne ispune po neku želju. Tako se i Sinđa obreo u Ćirilici kod Miomira Marića. Da objasni svoje motive saradnje sa Katnićem: „ Morao sam da kupujem vrijeme, morao sam da razmišljam dugoročno… Potvrđivao sam one njihove priče isključivo da naši ljudi izađu napolje i da ja dođem ovdje… Da sam rekao bilo šta drugo, ja ne bih stigao do ove emisije”.

Pojavio se onda još jedan snimak, opet neznanog autora, u kome Sinđelić ponavlja priču iz sudnice podgoričkog Višeg suda. U koju mu je, uz Milivoja Katnića, bezrezervno povjerovala i sutkinja Suzana Mugoša. Dio njenog obrazloženja izrečene presude kojom je 13 optuženih osuđeno na gotovo 70 godina zatvora prenosimo iz Podbjede:

„Odbrana je pokušavala da ospori iskaz i kredibilitet svjedoka saradnika Saše Sinđelića, ali za sudsko vijeće je nesporno da je on iznio istinu i vjerodostojno opisao do detalja što je planirano za veče 16. oktobra. ‘Svaka okolnost koju je iznio je i ispitana i potvrđena. Nesporno je da je njegov iskaz upotrebljiv, jasan, bez konfuzije i potvrđen materijalnim dokazima’, obrazložila je sutkinja, dodajući da je tri mjeseca saslušavan i nijednom nije dovedeno u sumnju ono što je govorio“.

A evo kako je govorio Sinđelić. U sudnici i van nje.

„Prilikom mog boravka u Moskvi ja sam shvatio o čemu se tu radi, da se priprema bukvalno državni udar u Crnoj Gori. Da se svrgne vlast. To sam shvatio iz svega što mi je iznio sam Šišmakov. Ja sam vidio da je to, da kažem, vrlo ozbiljna stvar…”, zbori Aleksandar Sinđelić u jednoj kafani. U kameru.

Pred drugom kamerom, opet u kafani, Saša Sinđelić otkriva zavjeru: ,,Ljudi koji su išli tamo (u Podgoricu), pohapšeni su samo zato jer su za njih znali taj Paja (Mirko Velimirović) i još nekoliko njih drugih i oni su ih izmanipulisali… Paja je na svoju odgovornost kupio oružje, ako ga je kupio. Ali nas je prijavio. Namestio nas je“.

U sudnici je, ipak, Aleksandar prvo objašnjavao kako ga je, zapravo, strah od ortaka iz Rusije nagnao u policiju. Da prizna nešto za šta je tri dana ranije tvrio da su izmišljotine i budalaštine. Problemi su počeli kada mu je Edi (Eduard Šišmakov), na Kalemegdanu, tražio da mu vrati mali crni telefon za koji je Sinđelić zaključio da služi tome da Rusi mogu da ga prate, pa se zabrinuo za svoju bezbjednost.. „Ja sam po dolasku kući pokupio sve stvari koje su ostale kod mene i novac i otišao u policiju gdje sam ispričao sve što znam i gdje sam predao stvari“. Tako su nastali svi materijalni dokazi u slučaju državni udar.

Onda se Saša dosjetio da je on u sudnici dobrovoljno, kako bi rekao istinu o liderima DF koji su izdali srpsku stvar i uzeli novac. „Oni su htjeli, očigledno, da strada više ljudi. Ali srpskih. Pare su gurnuli u džep”, analizirao je tada. Uz pretpostavku da je i Mirko Velimirović  (isti onaj što ih je, dva pasusa visočije,  namestio)„odustao i pokolebao se” nakon što je saznao da su lideri DF „izdali“.

Sinđelić je tada sudskom vijeću objasnio da je do zaključka o izdaji i prodaji lidera DF-a došao metodom induktivnog zaključivanja, pošto „nema ko drugi“.

To je samo dio ispitanih i potvrđenih okolnosti na osnovu kojih je donijeta prvostepena presuda. Sudskom vijeću nijesu zasmetali ni Sinđini pokušaji da ospori lako provjerljive činjenice. Poput onih da je nekada robijao u zatvoru u Spužu, da je protiv njega u Srbiji podnijeto dvadesetak krivičnih prijava (napad na službeno lice i dezerterstvo, krivično djelo teška krađa – 11 krivičnih djela; razbojništvo – dva krivična djela; nelegalno posjedovanje oružja – dva krivična djela…), da je u Hrvatskoj izvršio ubistvo iz koristoljublja zbog čega je pravosnažno osuđen…

„Nikada se nisam bavio kriminalnim radnjama“, jedna je Sinđinih tvrdnji. Izrečena u istom dahu kad i objašnjenje kako je vojvodi Paji, „kao Deda Mraz“, dao 30 hiljada eura da kupi 50 automatskih pušaka.

Šta još možemo očekivati od Sinđe, svojevrsne džuboks mašine spremne da otpjeva sve ono što naruči onaj koji je zadnji ubacio novčić u njegov džep? A šta će poželjeti učesnici igranke koja će, sve je izvjesnije, dobiti svoj nastavak prije drugostepene odluke u slučaju državni udar.

Mnogo toga zavisi od toga kako će se Crna Gora, odnosno njeno pravosuđe, odnositi prema Interpolovoj potjernici kojom Aleksandra Sašu Sinđelića potražuje Hrvatska zbog izdržavanje kazne zatvora u trajanju od 21 godine. Sinđelić je na tu kaznu osuđen u odsustvu, zbog krivičnog djela teškog ubistva i teške krađe. Zemljoradnika Mirka Fotesa Sinđelić je ubio 2002. godine, na njivi, da bi mu uzeo traktor.

Hrvatsko Ministarstva pravosuđa je 1. juna 2017. godine,  Ministarstvu pravde CG uputilo zahtjev za izručenje Sinđelića. „Zainteresovani smo za izručenje navedene osobe radi izvršenja kazne zatvora izrečene u Hrvatskoj“, navedeno je u saopštenju hrvatskog Ministarstva.

Saradnici ministra pravde Zorana Pažina proslijedili su hrvatski zahtjev za izručenje Višem sudu „kao stvarno i mjesno nadležnom za odlučivanje u konkretnom predmetu“ (citat iz saopštenja Minsitarstva pravde). Potom je, iz podgoričkog Višeg suda, saopšteno da će oni o zahtjevu za izručenje Sinđelića odlučivati  nakon okončanja krivičnog postupka koji je u toku. Izgleda, sada, da ni to nije bila istina.

Prema informacijama pristiglim pred izlazak ovog broja Monitora, Viši sud u Podgorici odbio je hrvatski zahtjev za izručenje Sinđelića 22. aprila, prije izricanja prvostepene presude u sudskom postupku u kome je on bio svjedok saradnik. Ne znamo obrazloženje odluke koju je potvrdio i Apelacioni sud. Ali se može desiti da je ona zasnovana na prostoj činjenici da Aleksandar Saša Sinđelić tada nije bio u dohvatu crnogorskog pravosuđa.

Stvari su se sada promijenile. Kao i uloge. I ulozi. A istinu o državnom udaru, njegovim naručiocima, organizatorima i protagonistima i dalje čekamo.

 

Povod i posljedice

Vijest o Sinđinom dolasku (povratku?) u naručje SDT-a i ANB-a Milivoje Katnić nam je saopštio tokom skupštinske rasprave o radu Državnog tužilaštva, nakon kontroverzne tvrdnje da u slučaju državni udar  SDT nije imalo dovoljno dokaza za osuđujuću presudu Milanu Kneževiću.

„Mi to nijesmo imali. Ta situacija je sklopljena na osnovu iskaza svjedoka kojeg je predložila odbrana. To je poslanik gospodin (Predrag) Bulatović. Znači, odbrana je dala taj dokaz, pa je došlo do osuđenja ovog lica“.

Slijedile su očekivane reakcije iz redova DF. „Malo vam je što ste članove moje familije stavili u montirane procese, sada hoćete da navučete jedan dio javnosti protiv mene“, odgovorio je Bulatović, „znači, sva priča o činjenicama je pala u vodu, i da nije bilo mog svjedočenja, on ne bi bio osuđen“. Katnić je, zaista, u više navrata tvrdio da „za sve što on priča tužilaštvo ima dokaze“. A sada tvrdi suprotno. Bulatović je dodao kako će Katnić svoje tvrdnje morati da dokaže „i na mjestima gdje je to neophodno, jer je ovim dokazao da on u suštini zloupotrebljava službeni položaj, podmeće, konstruiše i obračunava se sa DF-om“.

Ostalo je nejasno na šta je tačno mislio glavni specijalni tužilac kada je objašnjavao kako je situacija sklopljena nakon Bulatovićevog svjedočenja. Ali, ta se nedoumica u potpunosti uklapa u utisak opšte nedorečenosti (i nedokazanosti) koji je ostao nakon presude sudskog vijeća Višeg suda u Podgorici kojim je predsjedavala sutkinja Suzana Mugoša.

Tako u presudi koja je satima iščitavana pred TV kamerama, pored ostalog stoji kako Sud nije kao istinitu prihvatio odbrane optuženih Andrije Mandića i Milana Kneževića koji su naveli da su u Rusiju išli radi zvaničnih političkih aktivnosti. „Pored tih formalnih posjeta Rusiji, Mandić i Knežević su imali dovoljno vremena da sa organizatorima dogovaraju kriminalne aktivnosti. Po priznanju optuženog Kneževića i svjedoka Predraga Bulatovića, on je u pauzi jedne od zvaničnih posjeta uspio da stupi u kontakt kasnije sa glavnim političkim savjetnikom Demokratskog fronta Aronom Šavivom iako mu to tada nije bio zvaničan plan posjete“, rasuđivala je i presuđivala Mugoša.

Ako ste razumjeli da su Mandić i Knežević, možda, nepravosnažno osuđeni zato što su „imali dovoljno vremena“ da se bave nezakonitim stvarima za koje tužilaštvo nije imalo dokaze, znajte da nijeste jedini koji imaju takav utisak (susret i eventualni dogovor sa političkim savjetnikom svakako ne spadaju u red zakonom zabranjenih aktivnosti).

Da sačekamo, zato, i vidimo čega bi se Sinđa još mogao dosjetiti.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

ZLATKO ĆIROVIĆ, INŽENJER ZAŠTITE OD POŽARA I KOMANDIR SLUŽBE ZAŠTITE I SPAŠAVANJA HERCEG NOVI: Radićemo svoj posao, iako vlast ne ispuni obećanja

Objavljeno prije

1 sedmica

na

23 Augusta, 2025

Objavio:

Nama kanader jeste potreban, ali da smo imali tri air traktora koja su bila predviđena strategijom od 2023. drugačije bi bilo. To su air traktori koji takođe kupe vodu sa jezera ili mora, kapaciteta tri kubika vode. Kapacitet kanadera je od pet do šest kubika.  Ako imate tri takva air traktora u jednom naletu možete da izbacite 9.000 litara vode

 

MONITOR: U toku je jedna od najgorih požarnih sezona u Crnoj Gori – jedan život je izgubljen, gorjelo je danima širom države, pričinjena je velika materijalna šteta… Kakav je Vaš utisak o ovogodišnjoj požarnoj sezoni?

ĆIROVIĆ: Najteža u proteklih nekoliko godina. Na žalost, imamo izgubljen život. I ove smo godine, kao i prethodnih, sa državnog nivoa ušli nespremano u sezonu, gdje je povećan požarni rizik tokom ljetnje turističke sezone. Što se tiče nekih stvari koje su se dešavala na teritoriji Podgorice, pomalo sam i iznenađen pogotovo znajući da služba zaštite i spašavanja Glavnog grada je za respekt. Tako da me iznenadilo da je ovakva situacija bila posljednjih 20 dana.

MONITOR: Prije četiri godine razgovarali smo o uslovima u kojima rade vatrogasci – opremi, platama, beneficijama. Da li se otada šta promjenilo?

ĆIROVIĆ: Nije ništa.  A ako se stagnira, znači da ide na gore. Svake godine imamo obećanja sa državnog nivoa koja ostaju mrtvo slovo na papiru. Direktorat za zaštitu i spašavanje donese nacionalne strategije ali to se ne primjeni. Država je ta koja bi trebala da obezbijedi sredstva da se strategije implementiraju. Imali smo nacionalnu strategiju koja je predviđala do 2023. da se nabave tri air  traktora, međutim, kao što vidite, nije nabavljen ni jedan. To je sve prebačeno u novu nacionalnu strategiju. Bojim se da će i njeno ispunjenje biti isto kao i ove prethodne. Iako su strategije u principu dobre , država ne radi po pitanju njihove implementacije. Suština je da se ne primjenjuju.

MONITOR: Da li se mijenjao broj vatrogasaca i da li je on dovoljan?

ĆIROVIĆ: Imamo oko 700 vatrogasaca na nivou cijele Crne Gore. Tu su i dobrovoljna vatrogasna društva koja su uvijek prisutna na terenu. U Herceg Novom imamo Dobrovoljno vatrogasno društvo Luštica koje nam mnogo znači i koje pokriva teriotriju Luštice.

Ne možemo reći koji je optimalan broj vatrogasaca. Nekad je pet vatrogasaca previše, a nekad je i 1.000 premalo. Sve zavisi od situacije.

MONITOR: Bilo je i slučajeva da dobrovoljci koji su htjeli da pomognu u gašenju požara nijesu znali kome da se prijave, gdje da idu.

ĆIROVIĆ: Imamo sistematski problem. U Zakonu o zaštiti i spašavanju imamo predviđenu civilnu zaštitu koja postoji samo na papiru, to nije zaživjelo. Država bi trebala da osposobi pripadnike civilne zaštite da budu spremni da djeluju kada su ovakve situacije na terenu. Sve je to u zakonima i planovima korektno definisano ali je na terenu druga situacija.

Godinama smo pokušavali preko službi zaštita i spašavanja i Inženjerske komore da sugerišemo da ovaj sistem ne može da počiva na važećem Zakonu o zaštiti i spašavanju. Da je neophodno da se donesu još dva zakona –  zakon o zaštiti od požara i zakon o vatrogascu. Međutim, uvijek smo nailazili na zid i nijesmo uspjeli to da realizujemo. U julu ove godine Zajednica opština je formirala radnu grupu i ona radi na izradi zakona o zaštiti od požara, pa ćemo pokušati da taj zakon stavimo u skupštinsku proceduru.

MONITOR: Vatrogasci Crne Gore uputili su otvoreno pismo premijeru Milojku Spajiću, direktoru Direktorata zaštite i spašavanja Miodragu Bešoviću i ministru unutrašnjih poslova Danilu Šaranoviću ukazujući da, između ostalog, za izgaranje na požarištima svih ovih dana i rizikovanje sopstvenih života, nemaju plaćen prekovremeni rad jer im to zakon ne dozvoljava.

ĆIROVIĆ: Zakon o radu ima specifičnost u kojoj je tačno definisano koliko sati prekovremenih može da bude na mjesečnom nivou. Vatrogasci provedu mnogo više prekovremenih sati tokom ovakvih situacija. Onda se ti sati ne mogu platiti jer je zakon ograničio broj sati koji mogu da se plate tokom jednog mjeseca.

U Zakonu u radu takođe postoji problem, jer nije striktno definisan smjenski rad, tako da sve službe na lokalnom nivou imaju diskreciono pravo da organizuju svoj rad. Problem je i za godišnje odmore – sve službe zaštite i spasavanja donesu odluku da od 1. juna do 1. oktobra ni jedan pripadnik koji je operativac ne može da koristi godišnji odmor. A u Zakonu piše da do 30. juna morate započeti ili već završiti godišnji odmor. Tako da u tim segmentima taj zakon ne može da prati naš sistem rada, mora se poraditi da se ti zakoni usklade.

MONITOR: Da li bi se to moglo promijeniti tim Zakonom o vatrogascu?

ĆIROVIĆ: Upravo to pokušavamo. Da kroz ta dva nova zakona uredimo sitstem zaštite i spašavanja. Da definišemo mnoge stvari.

MONITOR: Nedavno smo čuli da u Crnoj Gori imamo 170 vatrogasnih vozila, da je njih 10 odsto na remontu, te da je prosječna starost 10 do 15 godina. Sve je bilo jasno kada su u pomoć došli vatrogasci iz Austrije i Švajcarske, prema njihovim vozilima naša izgledaju kao oldtajmeri.

ĆIROVIĆ: To sve zavisi od službe do službe. Svaka služba ima oldtajmere u odnosu na ove što dolaze iz EU. To zavisi od toga gdje lokalna zajednica ulaže u službu zaštite i spašavanja. Imate primjera, nažalost, opština koje su siromašne, pogotovo na sjeveru, koje ne ulažu puno. Sistem zaštite i spašavanja je veoma skup. Problem je što se nikada ne povuče paralela koliko se spasi u odnosu na ono što je uloženo. Sve što se uloži u službe zaštite i spašavanja desetostruko se vrati.

Neke opštine ulažu, prošle godine su u Baru kupili jedan kamion, kao i u Kotoru i u Herceg Novom. Ima opština koje su prepoznale da je ova služba bitan segment lokalne zajednice. Opet, nekim opštinama je to skupo, od 300 hiljada do pola miliona košta jedan kamion, tako da je to velika cifra. Ali opet kažem, u poređenju sa onim šta se spasi to je neuporedivo.

MONITOR: I dalje nema jedinstvenih uniformi na novou države.

ĆIROVIĆ: Što se tiče plata, koeficijent je isti za sve vatrogasce, ali što se tiče pravilnika o uniformama to još uvijek nije donešeno. Kroz ovaj Zakon o zaštiti od požara pokušavamo da donesemo obrazac za sve službe da budu uniformisane kao što bi trebalo da budu.

Prosječna plata vatrogasca, sa prekovremenim satima, je oko 1000 do 1100 eura, zavisno od godina radnog staža. Mlađi vatrogasci primaju do 950, a stariji do 1100 eura.

Ima interesovanja za ovaj posao od strane mladih. On je pogotovo za mlađe pun izazova. Međutim, posao nije nimalo lak. Nijesu to samo požari, tu su još razni akcidenti. Breme vatrogasaca je postalo sve i svašta, nema pravila. Građani zovu vatrogasce i zbog bolesti, udesa, poplava, klizišta…

MONITOR: Ispostavilo se da se godinama nije moglo izdvojiti 50.000 za popravku helikoptera za gašenje požara. Da li je bez letilica moguće gasiti požare kao što su bili onaj u Buljarici i Piperima, i da li je Crnoj Gori neophodan kanader?

ĆIROVIĆ: Teško je ugasiti požare, pogotovo ove kao što su bili u Podgorici i Buljarici, Čanju bez pomoći iz vazduhoplova. Povlači se teza da helikopteri i kanaderi mogu sami ugasiti požar, to je nemoguće. Požar se jedino može ugasiti kada dođe ljudska noga na opožareno područje. A da bi ljudska noga došla tu treba jedna velika pomoć iz vazduha. Ne možete doći na teren gdje je plamen vatre 10 do 15 metara, koji je nepristupačan, a vi dođete sa naprtnjačom. To je nemoguće ugasiti.

Nama kanader jeste potreban, ali da smo imali tri air traktora koja su bila predviđena strategijom od 2023. drugačije bi bilo. To su air traktori koji takođe kupe vodu sa jezera ili mora, kapaciteta tri kubika vode. Kapacitet  kanadera je od pet do šest kubika. Ako imate tri takva air traktora, u jednom naletu možete da izbacite 9.000 litara vode, što je jako značajno. Plus dva vojna helikoptera i još dva MUP-,a to su kapaciteti za Crnu Goru koji bi mogli da odgovore na izazove. Nažalost, to se još nije ispunilo i pored svega toga što piše u tim strategijama uvijek ima nekih prioriteta. Nakon 10-15 dana od požara sve se zaboravi. Ako država ovog puta ne pokrene neku inicijativu da primijeni te strategije biće katastrofa.

Mi imamo letilice koje se ne remontuju već pet godina, one se nalaze u hangarima.  Problem je da i ovo što imamo nije u funkciji.

MONITOR: Kako bi opisali vašu profesiju i kako se živi kada prođe požarna sezona pa svi zaborave na heroje?

ĆIROVIĆ: Nadam se da će sada biti drugačije, ali iskustvo  tako ne govori. Velikih požara je bilo i ranije 2017. i 2020. i tada je bilo obećanja i apsolutno se ništa nije promijenilo. Ostalo je sve isto, posebno sa državnog nivoa, a opštine koje su prepoznale značaj nešto ulažu, drugima je to skupo. Vidjećemo da li će država nakon ovih posljednjih nemilih događaja uraditi nešto, posebno u ulaganje u opremu koja je ključna u svemu ovome.

Vatrogasci rade svoj posao zato što ga vole i ne štede se. Oguglali smo na sva ta obećanja. Radićemo i dalje svoj posao profesionalno bez obzira na obećanja. Ako se ispune dobrodošla su, a ako ne vatrogasci će opet biti na prvoj borbenoj liniji i štitiće kao što su uvijek to radili.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR TATJANA ROSIĆ ILIĆ, KNJIŽEVNA KRITIČARKA I TEORETIČARKA, BEOGRAD: Studentski pokret od početka je jasno i dosljedno konspirativan

Objavljeno prije

1 sedmica

na

23 Augusta, 2025

Objavio:

Studente su do sada najviše razumjeli i pratili, a samim tim i podržali, oni koji su spremni da rizikuju

 

 

MONITOR: Do skoro ste bili redovna profesorka na Fakultetu za medije i komunikacije, privatnog Univerziteta Singidunum u Beogradu. Podržali ste svoje studente koji su bili spremni na neupitnu solidarnost sa kolegama sa državnih univerziteta. Dinamika odnosa na Vašem fakultetu nije pratila to studentsko raspoloženje. Umjesto podrške dobili ste otkaz. Kako objašnjavate ostrakizam koji ste doživjeli?

ROSIĆ-ILIĆ: Netipično za privatnu visokoškolskui instituciju, studenti Fakulteta za medije i komunikacije (FMK) Univerziteta Singidunum su se vrlo brzo pridružili protestima kao deo studentske grupe koja je okupirala rektorat UB. Problemi su nastali, za FMK, u trenutku kada su naši studenti, deleći zahteve sa studentima državnih fakulteta koji su ih podržali, tražili obustavu nastave i ispita i na FMK-u. Pritisak je bio snažan i vrlo veliki broj studenta se izjasnio za potpunu blokadu nastave. Uprava FMK-a u prvi mah im je izašla u susret: krajem decembra ušli se u tzv. „solidarnu obustavu nastave“. Ali već u januaru uprava je počela borbu za održavanje ispitnih rokova, mimo dogovora sa studentima i FMK Plenumom.  Bila sam izričito protiv toga. Jedina sam, na sednici NNV održanoj 11. februara, glasala protiv povratka u nastavu i protiv održavanja ispita. Insistirala sam da informacija o tome uđe u zapisnik jer sam uvidela da su moje kolege i koleginice, u javnosti deklarativno za studente, odlučno izglasale povratak akademskim aktivnostima, kako su eufemistično nazvali taj gest. Odluku našeg NNV pohvalila je sutradan Ana Brnabić, na jutarnjem program TV Happy, navodeći FMK kao primer izlaska iz blokade koji će slediti svi fakulteti.

Mislim da je priprema za moj otkaz počela već tada, kada sam odbila da prihvatim interesnu i ideološku homogenizaciju koja se odigravala na FMK-u. Da će do te homogenizacije profesora i zaposlenih na FMK-u doći bilo je, zapravo, jasno još u januaru 2025-e, kada sam pokušala da pokrenem inicijativu osnivanja sindikata koja je propala. Slično je prošla i inicijativa potpisivanja pisma podrške Plenumu koje je potpisalo samo šestoro nastavnika. Od nas šestoro dvoje je dobilo otkaz. Takođe,  mladoj asistenkinji još u maju mesecu raskinut je ugovor zbog “ideoloških neslaganja” – iako nije bila potpisnica pisma.

Na FMK-u se formiralo nešto što bismo mogli nazvati horom iz grčkih tragedija. Za razliku od antičkog hora koji se oglašava da bi predočio tragičku krivicu junaka, FMK hor je bio nem. Zloslutna tišina bila je njegovo preteće oglašavanje, upozorenje da se kritičkim govorom narušava FMK mikrokosmos interesa (i političkih i ekonomskih) i da će onaj koji se oglušuje o to upozorenje loše proći. To mi je, posle teksta na portalu Peščanik, objavljenog 20. februara Čije su blokade privatnih fakulteta?- otvoreno stavljeno na znanje. Određeni članovi kolektiva prestali su da mi se javljaju, na hodnicima fakulteta ljudi su me izbegavali. Diskretno se od mene zahtevalo da obećam da više neću javno delovati. Sve ovo uticalo je na moje zdravstveno stanje. Upozorenje pred otkaz uručeno mi je prvog radnog dana po povratku sa bolovanja. Razlozi za Upozorenje bili su disciplinske prirode: kao prvi i najvažniji razlog  naveden je tekst objavljen na portalu Peščanik.

MONITOR: Kako je fakultet reagovao na Vaše i primjedbe Vašeg advokata?

ROSIĆ-ILIĆ:  Jedini način da se otpusti redovna profesorka koja ima ugovor na neodređeno jeste – disciplinski otkaz kojim se FMK oslobađa i zakonske obaveze isplate otpremnine.  Odluku o disciplinskom prekršaju donose vlasničke strukture FMK-a bez ikakvih procedura koje se u sličnim slučajevima vode u državnim visokoškolskim institucijama. Logično je, dakle, da ni jedan argument iz mog odgovora nije čak ni prokomentarisan. Ni pozivanje na Ustavom zagarantovanu slobodu govora, ni na Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, ni isticanje da je obaveza i dužnost akademskog radnika a naročito profesora da kritički reaguje na aktuelnu društvenu stvarnost. Ponovljena je formulacija da se profesorka „usuđuje da komentariše odluke najvišeg organa Univerziteta“ pri čemu je glagol „usuđuje“ dosta dobro odražavao poruku nemog FMK hora. Moja bezuslovna podrška Plenumu, koju je i sam Plenum posvedočio postom na svom IG profilu posle mog otkaza, definisana je kao „dovođenje studenata u zabludu“ iz ličnih političkih ambicija mada svi znaju da nisam članica niti jedne stranke i da sam studente podržala samo zbog iskrene vere u njihovu borbu.

MONITOR: Predsjednik Srbije nijednom nije reagovao na slučaj studentkinje Sinđelić niti na osvetničku pornografiju koju promoviše bivša zvaničnica MUP. Ali je obećao nove mjere protiv demonstranata.  Sve to prati njegovo ponavljanje da ne razmišlja o vanrednom stanju-ali ni o vanrednim izborima ove godine. Dok se fotografije studentkinje šire društvenim mrežama, Vlada najavljuje nacrt zakona o zabrani osvetničke pornografije. Koju igru režim igra?

ROSIĆ-ILIĆ: Još od čuvene izjave „nije nadležan“ studentska borba je vođena unutrašnjom logikom raskrinkavanja neodrživosti jednog načina vladanja koji se oslanja na golu silu. Reč je o režimu koji se održavao na vlasti tako što je vladao politikama straha i smrti, pri čemu je ubeđivao građane da brine o njihovoj deci. Geopolitička situacija u kojoj se većina propalestinskih aktivista proglašava “teroristima” ide u prilog predsednikovim očitim namerama. Radi se o borbi na život i smrt, najozbiljnije.

MONITOR: Studenti/kinje u blokadama su već objavili svoj program-koji djeluje kao neka vrsta kompromisa „nacionalnog“ i „građanskog“ fokusa. Protestno okupnjanje na Vidovdan, međutim, na neke učesnike/ce ostavilo je utisak da „nacionalni“ naginje nacionalističkom. Da li se radilo o taktičkom potezu organizatora koji se neće odraziti na izbor kandidata za studentsku izbornu listu ili o nekom složenijem dešavanju unutar studentskog pokreta?

ROSIĆ-ILIĆ: Studentski pokret od početka je jasno i dosledno konspirativan. On deluje u izvesnoj vrsti ilegale iako je javan. Ne možemo znati šta se sve dešava unutar studentskog pokreta jer smo postavljeni u poziciju koja je neobična: saveznici smo i saborci bez punog znanja o planiranim akcijama. To je za mnoge van studentskog pokreta teška pozicija, nekada čak i neprihvatljiva.  Poznata nam je samo iz iskustva zaljubljivanja u nekog ili nešto – kada se bacamo u vrtlog bez pouzdanih uvida u posledice. Ali upravo je zaljubljivanje srž društvene mobilizacije u Srbiji. U studente, u njihovu borbu, u mogućnost političkog delanja, i-na kraju, u budućnost Srbije.

Studentska borba je emotivno jedinstvena, dok je ideološki i strateški heterogena Protesti se dobrim delom oblikuju kroz apropriaciju nacionalne ikonografije i mitologije, kroz borbu za suverenitet i samoosvešćenje. S druge strane, studentske akcije su iznenadne i gerilske, decentralizovane , uz stalnu promenu tački i fokusa otpora. I okupljanje za Vidovdan završilo se rizičnom posetom Ćacilendu i pozivom na barikade. Davanjem zelenog svetla građanima  i zborovima da preuzmu inicijativu u svoje ruke. Jednim komunalnim a ne nacionalističkim pozivom, dakle.

MONITOR: Najveći dio opozicije je podržao razgovore sa studentima i NVO o izbornim uslovima. Na tim razgovorima nijesu se pojavili studenti ali ni neke opozicione partije. U javnosti postoji i pristup koji samo jedinstvo studenata, opozicije i civilnog društva, vidi kao pobjedničku opciju. Kakve su Vaše procjene

ROSIĆ-ILIĆ: Vlast Aleksandra Vučića je neodrživa što znači da je dugoročno gledano vođena u pravcu uništenja svih resursa Srbije, i onih ljudskih. Studentske akcije raskrinkale su u dobroj meri tu neodrživost, pokazujući da je njeno naličje brutalno nasilje. Unutrašnja logika studentske borbe precizno je i dobro postavljena. Protiv nje režim nema mnogo šansi. Ali to je slow burn borba, korak po korak. Svi, međutim, traže brza rešenja. U našem političkom polju i dalje se misli izuzetno autoritarno, izuzetno hijerarhijski. Zbog toga ima toliko nepoverljivih, skeptičnih.  Iskustva nekih prošlih, izgubljenih političkih borbi po svaku cenu se primenjuju na aktuelnu borbu. Studente su do sada najviše razumeli i pratili i  podržali, oni koji su spremni da rizikuju. Oni koji se ne plaše da studentima, zbog svega što su do sada uradili, veruju “na reč”.

Mnogo je djevojaka i žena pokazalo nevjerovatni spoj krhkosti i snage na ovim protestima

MONITOR: Napad na studentkinju Nikolinu Sinđelić od strane komandanta JZO Marka Krička koji joj je-pored udaraca, prijetio i silovanjem, MUP Srbije je negirao. Ovo nasilje su potvrdili i drugi privedeni i zlostavljani u garaži Vlade Srbije…Nije se pritisak na studentkinju tu završio: Dijana Hrkalović, bivša državna sekretarka MUP, postavila je na društvene mreže njene intimne fotografije. Kako  razumijete ovo „sadejstvovanje“ Hrkalović-koja je  prvostepeno osuđena za trgovinu uticajem, i MUP Srbije?

ROSIĆ-ILIĆ: Direktor policije izjavio je na RTS-u da za sada nema dokaza da je Kričak prekoračio ovlašćenja. Isti taj direktor je na Sjednici za nacionalnu bezbjednost izjavio da je bezbjednosna  situacija u Srbiji stabilna. Postavlja se pitanje za koga je stabilna? Niko od zvaničnika ne dovodi u pitanje pouzdanost materijala koji Hrkalović širi mrežama iako je ona osuđivano lice, niti postavlja pitanje kako je došla u posjed tih materijala. S druge strane, studentima i građanima koji nemaju krivični dosije se ne vjeruje iako postoje brojni snimci privođenja i iskazi svjedoka o prekomjernoj upotrebi sile. Začarani krug nasilja se tako obnavlja svaki put kada pokušate da raskrinkate nasilnike. To se vidi u načinu na koji su žene lojalne režimu mobilisane da se suprotstave Nikolini i unište je. Zakon patrijarhata neumoljiv je: protiv žrtve ustaće iste one žene koje su i same degradirane kako bi se demonstrirala moć patrijarha. Na protestu podrške Nikolini -zgradu JZO-a, čuvale su policajke a ne policajci. Nikolinino obraćanje tim policajkama potresno je i pokazuje sveobuhvatnost njene borbe za ženski integritet. Mnogo je djevojaka i žena pokazalo nevjerovatni spoj krhkosti i snage na ovim protestima. U tom spoju ima nečeg nesalomivog.  Nema argumenata pred tom nesalomivošću. Čak i žene odane režimu to znaju.

 

Na sceni je nijemi hor saučesnika političkih odmazdi

MONITOR: Politička odmazda se  u Srbiji  negira i nastavlja?

ROSIĆ-ILIĆ: Da, i to bezočno. Trenutno svjedočimo brojnim smjenama direktora i članova upravnih odbora, prije svega u institucijama kulture i obrazovanja. Otkazima profesora srednjih i osnovnih škola, kao i radnika u javnim preduzećima. Pokušajima (ponekad uspješnim) izbacivanja Plenuma iz zgrada fakulteta za kojima će, vjerovatno, uslijediti sankcije nad zaposlenima. Krvničkom prebijanju i hapšenju studenata. Ne samo na FMK-u već u cijelom  srpskom društvu na sceni je nijemi hor saučesnika političkih odmazdi,  tihih svjedoka ekonomskog i egzistencijalnog devastiranja građana Srbije. Ali iz Eshilove tragedije niko više ne pamti hor već samo Antigonu. Njen primjer, njena borba, je ona sila koja je – pobijedila.

 

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA AKCIJE ZA LJUDSKA PRAVA: Promocija neofašizma nije spriječena

Objavljeno prije

2 sedmice

na

16 Augusta, 2025

Objavio:

Postavljanje spomenika  Pavlu Đurišiću,  bila je otvorena demonstracija nasilja. I to ne samo zato što je  nezakonito postavljen, kako to smatra tužilaštvo, već zato što slavi mržnju i ubijanje ljudi po osnovu nacionalne i vjerske pripadnosti, kao i antifašista ili komunista. Ista ta politika nas je sve skupo koštala devedesetih, a najteže je koštala žrtve genocida u Srebrenici

 

 

MONITOR: Ocijenili ste da je osveštanjem spomenika Pavlu Đuršiću  u selu Zaostro kod Berana zgažen insitucionalni poredak. Kako komentarišete sve što se dešavalo nakon osveštanja, od unošenja spomenika u crkvu do napada na novinare i fotoreportere?

GORJANC PRELEVIĆ: Gaženje pravnog poretka počinje ranije, tolerancijom fašističke ideologije Pavla Đurišića. Vrhovno državno tužilaštvo je odgovorilo da u veličanju Đurišića ne vidi nikakav prekršaj ni krivično djelo. Mi iz Akcije za ljudska prava i drugih nevladinih organizacija koje se tom neofašizmu protive, u tome itekako vidimo govor mržnje, jer je nemoguće veličati njega, saveznika Hitlera i Musolinija, koji se hvalio ubistvima žena i djece u sklopu politike etničkog čišćenja na sjeveru Crne Gore, a ne sijati mržnju prema zajednicama koje su bile žrtve te politike, a to su Muslimani i Bošnjaci, Romi i svi antifašisti koje su ovi satirali. Tolerancija pesme i priče u slavu Đurišića dovela je i do toga da mu se postavlja spomenik. Da se organizatori i njihovi podržavaoci u vlasti pitaju, Đurišića bi uveli i u škole. I postojeće državno tužilaštvo se tome ne bi protivilo, jer ne bi bilo nezakonitog postavljanja spomenika, što su oni u svemu tome  prepoznali kao jedino kažnjivo djelo.

Postavljanje tog spomenika je ranije najavljeno, ali država nije reagovala. Prije deset i više godina, takav pokušaj je suzbijen, jer u vlasti ta politika nije imala saveznika. U međuvremenu je četnički vojvoda postao i predsjednik Skupštine i jedne od vladajućih partija, pa se to i moglo očekivati. Problem je što promocija neofašizma nije spriječena. Umjesto da je spomenik uklonjen, pregovaralo se o tome i dopušteno je da se skloni u crkvu, iako se već sumnjalo da predstavlja predmet izvršenja krivičnog djela. Policija takve predmete redovno oduzima, da su na postament postavili bacač plamena, drogu, švercovane cigarete, oduzelo bi se, težina i veličina s tim nemaju veze. Međutim, pregovaralo se, a znalo se ili se moralo znati kako će se završiti.

Postavljanje spomenika je bila otvorena demonstracija nasilja. I to ne samo zato što je nezakonito postavljen, kako to smatra tužilaštvo, već zato što slavi mržnju i ubijanje ljudi po osnovu nacionalne i vjerske pripadnosti, kao i antifašista ili komunista. Ista ta politika nas je skupo koštala devedesetih, a najteže je koštala žrtve genocida u Srebrenici i drugde i njihove porodice. S tim se ubrzo pokazalo i prostačko, fizičko nasilje, u vidu napada na novinare i fotoreportere, koji su samo dokumentovali šta se događalo. Problem je i ponašanje predstavnika Srpske pravoslavne crkve, koji su se pojavili u svojstvu organizatora (od kojih su novinari morali da traže „blagoslov“ za izvještavanje), koji ih nisu zaštitili i nisu reagovali na to nasilje. Što je još gore, bar je jedan fotoreporter, čiji sam iskaz čula, rekao i da su dirigovali nasiljem „kao Sauron iz Gospodara prstenova“. To nema nikakve veze s onim što crkva propovijeda ili bi na osnovu Biblije trebalo da radi. Ali blagosiljanja zločinaca smo se već nagledali devedesetih, to nije ništa novo, nije prestalo i očigledno i neće.

MONITOR: Šta su sve nadležne institucije mogle i morale da urade, a nijesu?

GORJANC PRELEVIĆ: Posao Agencije državne bezbjednosti je da unapred zna da se spomenik Pavla Đurišića izrađuje i unosi u Crnu Goru, da se planira njegovo postavljanje uz odgovarajuću manifestaciju i da onda alarmira državno tužilaštvo. To tužilaštvo je i prije spomenika trebalo da reaguje na izraze veličanja Đurišića, ali nije. Ima nas koji pamtimo kako je 2006. godine iz Crne Gore povučen cio tiraž beogradskog enigmatskog časopisa „Tri rubikon“ zbog promocije lika Draže Mihajlovića na futroli koju su poklanjali uz taj časopis. Povukli su ga u Srbiju i Republiku Srpsku, gde je to  moglo da prođe, ali u antifašističkoj Crnoj Gori nije. S te linije nije trebalo odstupati, ne samo zato što je to politička linija, već i linija odbrane vladavine prava. Cijeli antifašistički svijet će to lako shvatiti, probajte Hitleru ili Musoliniju da dignete spomenik u Njemačkoj, Austriji, Italiji, Poljskoj, Francuskoj, o tome nema pregovora, to je krivično djelo govor mržnje  zbog koga se ide u zatvor, a spomenik se odmah uklanja.

MONITOR: Protivili ste se odredbi Temeljnog ugovora po kojoj policija ne smije da uđe u crkvu bez saglasnosti crkvenih vlasti. Vaš stav je da je ona protivna pravnom poretku. Šta ta odredba danas omogućava SPC i koliko je opasna?

GORJANC PRELEVIĆ: Smatram da je odredba i dalje protivna pravnom poretku i da  ne bi smjela da spriječi državne organe da uđu u crkvu i oduzmu predmet izvršenja krivičnog djela, zbog koga je jedan čovjek već lišen slobode. Ali, jesu li to učinili? Pa nijesu. A zašto, pa zato što SPC ima poseban vaninstitucionalni tretman oličen u tom Temeljnom ugovoru.

MONITOR: Kako je ta odredba i dalje na snazi?

GORJANC PRELEVIĆ: Ustavni sud je većinom glasova (4:2) usvojio stav da ne vidi ništa sporno u odredbi Temeljnog ugovora po kojoj državni organi bezbjednosne mjere u vjerskim objektima mogu da preduzmu bez saglasnosti crkvenih vlasti samo u cilju zaštite života i zdravlja ljudi. Ta odredba jeste protivna pravilu iz Ustava i Zakonika o krivičnom postupku, da policija na osnovu sudske odluke ili izuzetno i bez nje može da uđe u bilo čiji privatni prostor kako u cilju zaštite života i zdravlja, tako i u cilju lišavanja slobode učinioca krivičnog djela ili pronalaženja predmeta izvršenja krivičnog djela itd. Većina sudija je, bez ulaženja u suštinu stvari, kao što je i značenje pojma „bezbjednosne mjere“, zaključila da ta odredba sasvim dobro štiti slobodu vjeroispovjesti, iako to nije bilo sporno, da inicijativama za ocjenu ustavnosti nije dovoljno precizno objašnjeno šta s njom nije u redu, što je bilo žmurenje na oba oka, da ista ili slična odredba postoji u drugim ugovorima sa drugim vjerskim zajednicama, kao da je to argument koji može bilo koju neustavnu odredbu da opravda. To je u najmanju ruku bila jedna neobrazložena odluka i primjer kako sud umije da namigne vlasti.

MONITOR: Ima pravnika koji su već ukazali da nadležni treba da se vode Ustavom i zakonima, a ne Temeljnim ugovorom?

GORJANC PRELEVIĆ: Mislim da nema pravnika koji će reći da ne treba primijeniti Ustav i zakon, nego samo Temeljni ugovor, ali mislim da je tim ugovorom dat argument SPC da tvrdi drugačije. Inače, zašto bi se takav ugovor zaključivao? Upravo imajući u vidu komplikacije u praksi koje bi neustavne odredbe mogle da proizvedu, zalagala sam se zajedno sa profesorkom Vesnom Rakić-Vodinelić i advokatom Veselinom Radulovićem u okviru HRA da se takav ugovor ne zaključuje.

MONITOR: Ocijenili ste da državno tužilaštvo ne ispunjava svoj zadatak sprječavanja podsticanja mržnje i netrpeljivost. Kako komentarišete njihovo ponašanje nakon što su visoki predstavnici SPC poslali opasne poruke iz Zaostra?

GORJANC PRELEVIĆ: Otvaranje predmeta od strane Višeg državnog tužilaštva u Bijelom Polju ne znači mnogo, to znači da smatraju da postoji samo najniži stepen sumnje da je izvršeno krivično djelo. Pokretanje istrage bi već bilo značajno. Tužilaštvo mora da otvori predmet kad god dobije krivičnu prijavu ili na bilo koji drugi način sazna za osnov sumnje da je izvršeno krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti, npr. kad sami vide da treba da djeluju ili ih prozivaju u javnosti. Otvoren predmet se lako zatvori, arhivira, zastari, ima mnogo mogućnosti da se ne uradi ništa. Imajući u vidu da je Vrhovno državno tužilaštvo u liku državne tužiteljke Lidije Vukčević već saopštilo da u veličanju Pavla Đurišića nema govora mržnje, sumnjam da će niže rangirano tužilaštvo stisnuti petlju da postupi drugačije.

Poražavajuće je da je upravo tužiteljka Vukčević u predmetu ratnog zločina Deportacije podržala pogrešan politički narativ o tome da Crna Gora nije učestvovala u ratu u BiH, priklonivši se stavu da je taj rat bio samo građanskog, a ne i međunarodnog karaktera, iako je Crna Gora vojsci Republike Srpske isporučivala muslimanske izbjeglice kao taoce, a i na druge načine tu vojsku podržavala zajedno sa Srbijom u vidu goriva, plata i penzija, što su ranije utvrdili i međunarodni sudovi. I sad ista tužiteljka objašnjava da ni u veličanju Hitlerovog saveznika nema govora mržnje…

Očigledno je da se institucije same po sebi neće reformisati. Mi ćemo se u nevladinim organizacijama potruditi da preko Ujedinjenih nacija, Evropske Unije i Savjeta Evrope utičemo da Crna Gora do kraja ipak zaštiti ljudska prava i od neofašizma.

MONITOR: A reakcije vlasti?

GORJANC PRELEVIĆ: Neubedljive, mlake. U vlasti su i ljudi koji promovišu neofašizam, dok drugi, kao što je premijer, balansiraju, neće oštro da se zamjeraju toj politici da ne ugroze koaliciju i ne izgube vlast. Iako se  nadam da premijer ne spada u taj korpus sa srednjevjekovnim pogledom na svijet i srpstvo, koji forsira SPC, ipak treba uzeti u obzir da je i njega ta crkva promovisala na političku scenu.

I na drugim poljima vidimo da se vlast većinski ne doživljava kao odgovornost, već kao trofej. U svemu tome, EK još po inerciji vidi potencijal Crne Gore za EU. Kao da se ne vodi računa da postoji mnogo razloga, uključujući političke promjene u bilo kojoj od država članica, zbog kojih se prijem Crne Gore „na lijepe oči“ možda ipak neće desiti.

Gubitak prilike za članstvo u EU bila bi velika šteta za Crnu Goru.  Ispaštali bi narod ove zemlje i sav njen živi svijet koji nema gdje drugo da ode.

 

SPC sprovodi Vučićevu politiku srpskog sveta

MONITOR: Kako vidite ulogu SPC u Crnoj Gori?

GORJANC PRELEVIĆ: Kao nesumnjivo političku. SPC ima političke predstavnike u vlasti na lokalnom i državnom nivou, koji  sprovode politiku „srpskog sveta“ Aleksandra Vučića u sadejstvu sa SPC. Tu politiku vidim kao prijetnju i državnosti i stabilnosti Crne Gore,  Bosne i Hercegovine i Kosova, a i Hrvatske, mada je tamo srpska manjina najprosvećenija, opekla se već dobro na nacionalističkom Miloševićevom loncu i nije više spremna za iste samoubilačke poduhvate.

Drugdje i prolazi predstavljanje fašista i ratnih zločinaca i iz Drugog svjetskog rata i iz ratova devedesetih kao heroja samo zato što su bili Srbi, što bi i moralno i pravno moralo biti neprihvatljivo u prvom redu za sve Srbe, kao i ostale po istom principu. Po istom principu, kao govor mržnje, treba tretirati veličanje i ustaškog pokreta i Handžar divizija, i Krsta Zrnova u njegovoj kolaboracionističkoj fazi i svih drugih koji su u nacistima i fašistima Hitleru i Musoliniju videli uzor svetskog poretka.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo