Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Odbrambeni mazohizam

Objavljeno prije

na

Spavala sam otkrivenih snova. Prehladila mi se stvarnost

 

Naučnici su i zvanično proglasili da su pčele najvažnija živa bića na planeti. Našem predsedniku neće biti drago kada sazna da su se i naučnici okrenuli protiv njega i njegovog pregalaštva. Najveća iluzija, kao nepogoda, kao grom koji puca direktno u čeonu kost, je iluzija bitnosti, bilo pojedinačna bilo kolektvna.

Naslov u novinama: „Penzioneri pobegli iz staračkog doma i otišli na festival metal muzike.“ Nisu naši, ne ložite se. Nemci su. Naši bi pobegli da odu na Farmu ili u Parove.

Spavala sam otkrivenih snova. Prehladila mi se stvarnost. A kad sam bila mala uvek sam mislila da je moja senka neko ko je pao i treba mu pomoć. I uvek sam pokušavala da je dignem.

Još jedna od nedoumica iz detinjstva mi je bila i ta, kako kućno vaspitanje nalaze oni koji žive u stanu. Najgore su mi one želje koje su se  izgubile u vremenu. Vreme se zagubilo u čekanju, a čekanje se zaglavilo između sećanja i  zaborava. Vreme je novac!? Tako bih volela prevarantu koji je smislio ovu uvredu zdravom razumu, bar godinu dana da se isplaćuje plata u ovoj valuti. Najveća nesreća za čoveka je da na svom brodu nema snage da preuzme kormilo, već živi ispod palube i oseća se kao slepi putnik.

Ne silazite nikada sa planina, ne idite dalje od onog bogumilskog kamena izgorelog od žudnje za celinom koju je prezreo. Ako ste nesrećni ni travama se ne ispovedajte. Istinit je samo vama znani tajanstveni govor rudonosnih izvora… Sledite te izvore uzvodno u utrobu zemlje koja neodoljivo privlači svojim jasnim i čistim zovom. Istrgnut iz obilja nežnosti predaka odlazi sa vama i miris gloginja rumenih u koji ste se prometnuli. Ako pronađete mi trag, slučajno, ugradite lobanju moju nagorelu u istrošene zidove Ćele kule. Postoji samo slučajan let i neminovan pad. Ruši se tiho potajno verovanje. Ostaje samo vetar da šumi rapsodiju večnog nadanja…Ako mislite da vas varam, potražimo čoveka ili ne tražimo ga – mora ostati nada da on postoji, da boravi negde, makar kao lek tamo gde zabluda vlada.

Poslušan dan nema opravdanja, zakašnjenja neće biti. Padati, jedino putovanje koje ne poznaje napor. Jasno obeleženi ne stižu u luke smiraja. Uzaludno je pitati da li odanošću zemlji zasnovati nadu ili krenuti urođenicima onim koji cvet mirisne magnolije slave. Jer ovde ne počinje ništa, ovde nije kraj ničemu, ovde niko, nikog, ničim ne bombarduje. Ovo je vreme skorog klonuća. Amalgam kamena i krvi sveže negde u nama crveno dozreva.

Šta je to što tako svirepo pritiska zemlju i na uzvišenjima u koja jedino mogasmo verovati, otvara male, ranjave kratere uz koje uzaludno privijasmo srce čovekovo. Umukla je pesma na zidinama loše osvojene bastilje. Zaboravili smo uspravaljati se ne potežući noge iz postelje.

Bešumno rađa se čovek na ropstvo već priviknut.

P.S. U životu svakom želim da ima nekog da mu se obraduje kao što se meni obraduju moji psi.

 

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Čvrsta kao sjena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ništa gore nego kada samoj sebi skuvam lošu prvu kafu. Pa, drugarice, kako? Znamo se toliko godina

 

 

Jutros sam se probudila sa onim osećajem da mi se ništa posebno ne radi, a opet milion sitnica čeka na mene. Glava već uveliko pravi spisak za dan, a telo još nije uspelo da shvati da sam ustala. Skuvala sam kafu i sela na trenutak. Napolju je ono malteško jutro koje još uvek liči na vrelo leto, ali se u vazduhu već oseća promena. I baš volim taj period kada jedna sezona još nije otišla, a druga se polako uvlači u svakodnevicu. Danas nemam neku veliku filozofiju. Samo želim da idem polako i da ne pokušavam da završim ceo život pre podne. Nekad je i to sasvim dovoljno. Dišem i dobro je.

Ništa gore nego kada samoj sebi skuvam lošu prvu kafu. Pa, drugarice, kako? Znamo se toliko godina. Kada se srećemo, sve češće umesto pozdrava kažemo: „Nema te“, valjda zato. Greške pretvorene u lekcije. Ponekad, kad te lekcije stignu prekasno za nas, pokušavamo da ih prenesemo drugima, sa manje ili više uspeha. Jer, nikada bol nije tako uverljiva kao kad udariš o zid sopstvenom glavom. Zato je kajanje potpuno suvišno, između ostalog. Uvek sam bila podozriva prema srećnom ishodu stvari. Naš unutrašnji nesklad malo toga uspe da pobedi. Nazovite to mojim antropološkim pesimizmom. Ili, kakogod. Kako vam se učini srcu blisko.

Baš sam imala jednu dobru političku misao, ali sam se na vreme prisetila da je korisnije pisati o blagodetima uredno posečenih noktiju. Dugi nokti su kao neki povez preko očiju, restrikcija na dodir. Ne podnosim da mi tako neophodna senzorna putanja biva sputana estetskim trendovima. Moje pravo na dodir, moja definicija slobode. Nanosila sam se nenosivog, lakog, a olovnog, prijemčivog, plišanog, a grubog, umnog, zadojenog… neopričanog. Od mene dosta.

Dan mi je prošao u beskonačnoj šetnji. Volim da šetam sama. Znam da je lepše u društvu, ali posebnu draž ima kada sam sama. Niko me nigde ne požuruje, niko mi ne sugeriše kuda ćemo… Kao jednoj devici najteže mi je sebi da oprostim taj jedan dan neefikasnosti.

Čuvajte se, još se sumrak nije u mrak pretvorio. Čuvajte se. Čuvajte se, jer „mogu nam se učiniti tuđe i daleke oči neke…“, a i sasvim obrnuto, naravno, kako nas je već upozoravala Desanka Maksimović. Ne pomeram se s mesta. Posmatram ostatke ovog dana sa bezbedne, kukavičke udaljenosti. Evo, obećavam javno: sutra ću biti hrabrija, ako se to, nešto, uopšte hrabrošću zove. Iscurio je ovaj dan kroz džep vremena. Odoh, da razapnem sebe između želja i neminovnosti. Pokušaću da izvedem tugu na sprint, možda je i umorim.

P.S. „Prihvati sve i nastavi“ ne važi samo za kolačiće na sajtovima, to je stil života.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Utišče, otela sam se!

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kao i voda, život nađe put. Gužva prostor, prolazi kao zmija kroz travu… gleda u mene, pa mi iz očiju poteče voda. Život uvijek nađe put. I prođe

 

Rano je jutro. U ovom fragilnom trenutku kada se sve, još uvek nejasno, prelama čas na stranu leta, čas jeseni, presudno je važno odabrati pravu odevnu kombinaciju u kojoj ćete se osećati ušuškano i stabilno. Opet sam sanjala kaldrmisanu ulicu izraženog nagiba dok se spušta u centar, ulicu sa kućama obojenim u žuto, prisno priljubljenih u zlatastom nizu. Stojim u njoj sama, a nisam sama jer osećam prisustvo. A onda babina kuća. Kuća koja s ljubavlju miluje, ostavljam sebe u svakom elementu, sa verande posmatram kišu i onu lesku što jedva čekam da sazri, pa da krckam plodove komadom cigle…

Koračam ka stanici, a neki deda mi dolazi u susret glavnom ulicom i izrevoltiran sopstvenim kijanjem koje ne može da obuzda, psuje sve po spisku nekom imaginarnom entitetu i taman malo potkači i državu kao univerzalnog krivca, dok se selo polako budi. Već je upeklo, a vatrica u srcima lokalnih pijanaca pred prodavnicom se rasplamsava, jedan sa razbijenom glavom nateže iz flaše, a ja, ko šta radi, samo odlazim i dolazim sa puteva manje ili više gospodnjih. Svi bauljaju ulicama i gledaju u mobilne telefone, niko da pogleda gore i zavapi ka bogu. Malo je žalosno gledati jutrom sva ta lica čija se krhka egzistencija održava na nitima obligacija iz radnog odosa, a da pritom nikoga ne zanima šta sneva njihova glava.

Prošlo je pedeset i kusur septembara, a jedan narodnjak i dalje vrlo sveže odzvanja u slušnoj memoriji kad se spomene početak školske godine, kao da je to najprirodnija stvar na svetu. Moji baba i deda su imali jedan ogroman lampaški radio, ne sećam se da li je imao cifre na tjuneru, ali sećam se imena evropskih gradova umesto frekvencija na širokopojasnoj skali. E taj, kad se odvrne (stajao je u kući), čuo se i na njivi. Njemu i emisiji „Čestitke i želje slušalaca“ dugujem svoju nevoljnu, a vanrednu potkovanost ciklusom srpske lirsko-epske-svrsishodno-pozdravne folk muzike. Ipak, kadgod slučajno čujem Brubekov Take fave kako spušta carstvo nebesko u sumornu svakodnevicu, setim se Hofmanstalovih reči: „Samo muzika može strgnuti parče neba i uvući ga u sebe…“.

Sve me je stiglo od čega sam bežala. Planiram da nabavim dobar par trkačkih patika za bežaniju, jer biće još tih saznanja, slutim. Kao i voda, život nađe put. Gužva prostor, prolazi kao zmija kroz travu… gleda u mene, pa mi iz očiju poteče voda. Život uvek nađe put. I prođe.

Evo me u malom baru u primorskom gradiću na obali Francuske, slušam italijanske šansone… Dobro, nisam baš u baru, a ni gradić nije na primorju, niti sam u Francuskoj, a ni šansone nisu italijanske, ali život teče i u nadi je sve.

P.S. Sve mi je teže da budem na više mesta u isto vreme.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Putopis jednog krvotoka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kažu da dok se jedna vrata ne zatvore, druga se ne otvore. U mom slučaju su, bogami, sva vrata otvorena, čak i poneki prozor – znači, promaja

 

 

Ustala sam ranije nego obično i posmatrala kako se selo budi… Kako šum koraka i žamor kratkih razmena postaju sve glasniji, a miris kafe i laganog doručka postaje intenzivniji. Neka mi melodija sa radija zaliči na jedan zagrljaj koji nosim iz detinjstva, a da nisam ni znala da ga nosim. Volim da vezujem muziku za situacije, ljude, događaje, osećanja… Čitav život je muzika. Simfonija bola. Rapsodija osmeha. Pa, kome se kako zalomi…

Kažu da dok se jedna vrata ne zatvore, druga se ne otvore. U mom slučaju su, bogami, sva vrata otvorena, čak i poneki prozor – znači, promaja. A promaja na našim prostorima je glavni neprijatelj. Ne zaboravimo i još jednu najmoćniju balkansku osobinu, da se na pitanje: „Kako si? Šta ima?“, odgovara sa: „EVO!“

Evo, šorom prolazi deda Laza, zaprega sa konjima, na dnu slama, poređane dinje i lubenice i ori se: „Evo dinja, evo lubenica, ko med slatke, kore tanke, vreže još sveže…!“ Naravno da ću uzeti dve, jer svi znamo da je lubenica moje omiljeno voće, omiljeno povrće, omiljeni doručak, omiljeni ručak, omiljena večera, omiljeni branč, omiljena užina, omiljeni desert, omiljeni zdrav slatkiš, omiljen nezdrav slatkiš, omiljeno osveženje i omiljena pesma. Mada, volim i šljive. Još sanjam babin šljivik. Sećam se uflekane majice pune zrelih modrih plodova, oko Preobraženja. Sećam se popodneva u dvorištu ispod viševekovnih šimšira, zrikavaca skrivenih u divlje kupine i toplih starih ljudi, koji mašu u znak pozdrava: „’Oćel’ to ćeroo!“ Baba je govorila malo. Nekad vrlo kratko i jasno. Nekad oštro, a ponekad kao slatka vuna sa vašara. Zavisi od čeljadeta, zavisi od auditorijuma, ali ne pamtim da je ikad govorila, a da to slušalac nije mogao da sažme u tri reči i ponese kao pouku ili bar osećaj.

Odlasci iz nekih mesta i rastanci sa nekim ljudima su tako tihi da možeš čuti zvuk duše koja se cepa. Nestanu ljubavi, snovi, prijatelji, voljeni. Toliko toga umre oko nas i u nama, a mi preživimo. I ne znam da li je to snaga ili prokletstvo. Nekad su malo i četiri strane sveta da pobegnemo, da se sakrijemo. Progonjeni mislima. Osećanjima. Uspomenama. Ponekad, učini ti se da tu postoji nešto više. Da je vreme učinilo svoje. Ali nema toga više, samo ono što je i prethodno bilo ponuđeno i preskočeno. Nedostajanja imaju najslađe boje. Na kraju, nisi nikada star za šarenilo jer, kao što Kafka kaže: „Mladost je srećna jer je sposobna da vidi lepotu, a svako ko ima sposobnost da vidi lepotu, ne može da ostari“.

P. S. Gori pod nogama. Svima nama. U svakom smislu.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo