Povežite se sa nama

SVIJET

NAPAD TURSKE NA KURDE U SIRIJI: „Odbrana“ u tuđem dvorištu 

Objavljeno prije

na

Zapadni mediji ocenjuju da od turske ofenzive profitiraju sirijski režim koji će Kurdima diktirati uslove za priskakanje u pomoć i Rusija koja vješto balansira između odbijanja turske ofanzive i razumevanja za politiku Ankare. Smatra se da će Erdogan  od vojne intervencije profitirati ratkoročno, ali da je dgoročno  ona štetna i za Tursku

 

Uprkos međunarodnom pritisku, novim američkim sankcijama i pretnji sukoba sa snagama pod komandom predsednika Bašara el Asada, turska vojska već drugu nedelju nastavlja s vojnom operacijom na severoistoku Sirije. Posle preuzimanja pograničnih gradova i sela od Sirijskih demokratskih snaga (SDF), turski predsednik Redžep Tajip Erdogan je odbio zahteve, pre svega iz Vašingtona, da proglasi primirje i poručio da će nastaviti sa planom potiskivanja sa granice kurdskih pripadnika SDF koje Ankara smatra “teroristima”.

Tokom telefonskog razgovora 6. oktobra sa Erdoganom, predsednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump pristao je da pomeri trupe sa severoistoka Sirije kako bi otvorio put za tursku vojnu operaciju za svrgavanje u tom području vlasti kurdskih Jedinica zaštite naroda (YPG), glavnog dela SDF. Područje na severoistoku Sirije je od ustanka 2011. protiv Asadove vlasti, je  pod kontrolom Kurda, koje su u velikoj meri podržavali SAD, Velika Britanija i Francuska.

Turski  zvaničnici tvrde da su njihove trupe prodrle 30 kilometara unutar Sirije.  Prema analitičarima, Erdogan računa da će posle ofanzive, politički uticaj Turske u regionu Bliskog istoka porasti. U pregovorima o budućem poretku u Siriji, on želi  da učestvuje kao ozbiljan partner – pored Rusa i Iranaca.

Erdogan namjerav da u Siriji  južno od turske granice formira „zaštitutnu zonu“ za ponovno naseljavanje izbeglica. To je ogromna teritorija, pošto je ta granica duga skoro 500 kilometara, a da je predviđeno da zona bude širine 30 kilometara.

Erdogan je  pod unutrašnjopolitičkim pritiskom. Njegova stranka pretrpela je velike gubitke na nedavnim lokalnim izborima, između ostalog i zato što su njegovi politički protivnici obećali da će se baviti „problemom sirijskih izbeglica“. U Turskoj se nalazi oko četiri miliona sirijskih izbeglica.  Većina se odomaćila u novom okruženju. Deca pohađaju turske škole, a porodice imaju medicinsku i socijalnu zaštitu. U međuvremenu se  politička atmosfera promenila. Na tržištu rada, stotine hiljada Sirijaca ugrožavaju Turke, a u teškim ekonomskim vremenima, to dovodi do sukoba. Političari koji žele brzu prednost nad svojim protivnicima zahtevaju vraćanje Sirijaca u njihovu domovinu.

Pojavili su se izveštaji da su vojnici sirijske vlade mobilizirani blizu Manbiđa, pošto su  snage SDF u poslednjem  momentu  posredstvom Rusije, postigle dogovor sa Damaskom da se grad brani od turske operacije. Mala jedinica vojnika sirijske vlade ušlaje  u Manbiđ, prvi put od 2012, a borac lojalan režimu predsednika Asada podigao nacionalnu zastavu u centru grada.

Sirijski vojnici se već nalaze u drugim mestima naseljenim Kurdima, javili su sirijski provladini mediji. Prema  televizijskim izveštajima stanovnici na vojnike bacaju cveće s prozora uz povike: “Smrt Erdoganu!”

Rusija, veliki vojni saveznik sirijskog predsednika Bašara al-Asada, je  saopštila da njene snage patroliraju na prvim linijama između  snaga Turske i pozicija sirijske  kako bi sprečila sukobe. Iz Moskve su isključili mogućnost da bi moglo da dođe do sukoba između ruskih i turskih trupa, a takođe i  vojnika Ankare i Damaska.

Polako se formiraju dva bloka koji će odlučivati o budućnosti Sirije. Prvi  je formiran pošto su kurdske snage, suočene sa daleko moćnijom turskom armijom ,  pozvale u pomoć snage regularne Sirijske arapske armije (SAA) i dozvolile im da stanu u prvi red odbrane državne granice.

Drugi blok čine snage koje podržava Turska. Većinu rovovskih borbi na severoistoku Sirije vode snage iz Sirije koje su protivne predsedniku Asadu, a kontroliše ih Turska. To su bile usitnjene, pobunjeničke frakcije i objedinjene su uoči najnovije turske invazije.

Turska ofanziva u Siriji već tera desetine hiljada Kurda u beg pred nastupajućim šarolikim plaćenicima.  Ankara je te milicije upotrebljavala  prilikom osvajanja kurdske regije Afrin 2018. UN i organizacije za ljudska prava te pobunjenike smatraju odgovornim za ratne zločine. No  sa aspekta unutrašnje politike, Turskoj to pomaže da opravda ofanzivu jer tamo  ne ginu turski vojnici.

Turska invazija u Siriju nailazi na mnogobrojne verbalne osude zbog kršenja međunarodnog prava, pretnje “etničkog čišćenja” Kurda i moguće opasnosti jačanja tzv. Islamske države. Predsednik  SAD je pooštrio sankcije protiv Turske. No  baš je Tramp odlukom da povuče američke trupe iz regiona,  otvorio put turskoj vojnoj operaciji. Zbog toga je zaradio kritike i u sopstvenim redovima.

I ministri spoljnih poslova zemalja EU su na sastanku u Luksemburgu  kritikovali ofanzivu Turske i zahtjevali da se okonča  operacija, ali se nisu  mogli dogovoriti o uvođenju sankcija Turskoj. Postigli samo jedinstvo da bude zabranjen izvoz oružja “pojedinih zemalja EU” Turskoj. EU je za Tursku najveće tržište, a uprkos krizi inajveće grupe turista koje dolaze u Tursku su iz zemalja EU.

Arapska liga (AL) je osudila akciju Turske.  Ta osuda  je možda vrhunac zle  krvi vodećih zemalja AL poput Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Egipta sa Turskom, pošto je 2013. Ankara osudila vojni puč u Egiptu.

Zapadni mediji ocenjuju da od turske ofanzive profitiraju, sirijski režim koji će Kurdima diktirati uslove za priskakanje u pomoć i Rusija koja vešto balansira između odbijanja turske ofanzive i razumevanja za politiku Ankare. Smatra se da će Erdogan profitirati od vojne intervencije samo kratkoročno. Dugoročno je ona štetna i za Tursku, smatraju neki analitičari.  Po njima,  Turska se izoluje od  tradicionalnih partnera na zapadu. U direktnom susedstvu, najvažnijem tržištu,  protiv sebe okreće gotovo svaku zemlju. Ne sme se zaboraviti kakve istorijske senzibilnosti postoje u arapskom svetu protiv agresivnog ponašanja Turske. ,Otomanska imperija je do 1918. vladala velikim delovima Bliskog istoka.

Stižu poruke iz regiona da bi najnovija intervencija Ankare u Siriji mogla da postanje turski Vijetnam.  “Ova vojna akcija neće uspeti da ispuni turske ciljeve, ali će ojačati kurdski nacionalizam i verovatno naterati Kurde da postignu sporazum sa Damaskom,” mišljenja je Diako Hosseini, direktor Programa za svetske studije pri iranskim predsedničkim Centrom za strrateške studije.  

Iran i naročito Rusija veoma su uključeni u posredničke napore. Ove države se zalažu  za oživljavanje tzv. Sporazuma iz Adane iz 1998. godine, koji su sklopili Hafez el Asad, otac današnjeg sirijskog predsednika, i turske vlasti. Po sporazumu je Asad pristao da zatvori  baze Kurdistanske radničke partije (PKK) koju Turska i značajan deo međunarodne zajednicce smatra terorističkom organizacijom i da lidera PKK Abdulaha Odželana protera iz Damaska, da bi on uskoro bio uhapšen u ambasadi Grčke u Najrobiju u Keniji. Po tom sporazumu, Turska i Sirija su praktično preuzele na sebe odgovornost za zajednički mir i kontrolu pograničnog područja u kome su do tada delovale jedinice PKK.

Rusija, koja podržava Asada ima i ima stalnu komunikaciju sa SDF, uveliko je posredovala u sadašnjem sporazumu Damaska sa Kurdima. Postoje i situacije u kojoj se regularna sirijska armija koja ide ka severu, na granicu sa Turskom, mimoilazi sa odlazećim američkim jedinicama bez ikakvog sukoba.

Kao da postoji prećutni sporazum da ne dolazi do sukoba glavnih aktera. Bitke se vode između proturskih, pretežno arapskih jedinica, Asadovih protivnika, i Kurda, dojučerašnjih formalno Asadovih protivnika, mada nisu vodili uzajamne borbe.   Glavni svetski akteri su zainteresovani za okončanje rata u Siriji.

U Vašingtonu su svesni da  nemaju kontrolu ni uporište u Siriji. Zato Amerikancima, a naročito predsedniku Trampu, nije veliki problem da dignu ruke od Sirije.

„Nema prijatelja osim planina“. Čini se da najnovije vesti iz Vašingtona potvrđuju tu staru kurdsku poslovicu. SAD su najavile da više neće biti protiv turske invazije u kurdskim oblastima na severu Sirije. Tako je Vašington svog najbližeg saveznika u borbi protiv takozvane „Islamske države“ ostavio na milost i nemilost nadmoćnoj Erdoganovoj vojnoj mašineriji.

Više od 10.000 kurdskih boraca proteklih godina izgubilo je život u borbi protiv IS. Kurdske milicije činile su okosnicu SDF, koje su na kopnu predvodile lavovski deo borbe protiv IS. U ratom razrušenoj Siriji, te oblasti koje su kontrolisali Kurdi, do sada su bile oaza stabilnosti. Sada je jasno: jalove su bile nade Kurda da su time zaslužili zaštitu SAD od napada Turske.

   Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

NOVI PLAN ZA GAZU: Mir zbog Nobela ili rat zbog rivijere

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobili smo novi plan za mir u Gazi. Tramp je Hamasu dao ultimatum od tri ili četiri dana da odgovori na njegov predlog upozoravajući ih da će „platiti u paklu” ako odbiju dogovor. Izraelska ofanziva je  nastavljena  prouzrokujući nove civilne žrtve

 

Opet se iz Vašingtona maše planovima za Gazu. Ovoga puta se ne radi o idejnim planovima za Gaza rivijeru već o novom mirovnom prijedlogu. Na zajedničkoj konferenciji u Bijeloj kući ovaj plan su predstavili američki predsjednik Donald Tramp i izraelski premijer Benjamin Netanjahu.

Predsjednik SAD u svom stilu nazvao je ovo potencijalno jednim od najvećih dana civilizacije ikada. Navodni sveobuhvatni kraj rata u Gazi predstavljen je kroz dvadeset tačaka. „Mi smo više nego veoma blizu”, slavodobitno je reagovao Tramp. Na novinarsko pitanje šta će biti ako se Hamas ne složi sa ovim idejama, odgovorio je da neće biti dobro po njih.

Tramp je Hamasu dao ultimatum od tri ili četiri dana da odgovori na njegov predloženi plan mira i obnove u Gazi, upozoravajući ih da će „platiti u paklu” ako odbiju ponudu. U međuvremenu izraelska ofanziva se nastavlja,  prouzrokujući nove civilne žrtve.

„Ako Hamas odbije vaš plan… ili ako ga navodno prihvate a zatim praktično učine sve da ga ospore, Izrael će završiti posao sam”, kazao je Netanjahu tokom  konferencije za novinare u Vašingtonu.  U takvim okolnostima Tramp je potvrdio američku podršku.

Plan predviđa da Izrael oslobodi 250 palestinskih zatvorenika sa doživotnim kaznama, kao i 1.700 Palestinaca uhapšenih od početka rata, u zamjenu za oslobađanje 48 talaca koje drži Hamas, od kojih se vjeruje da je 20 živo.

Izrael bi trebao postepeno povlačiti iz Gaze dok će privremene Međunarodne stabilizacione snage (ISF), koje će predvoditi arapski partneri preuzimati bezbjednosne uloge. U međuvremenu, palestinski komitet, pod nadzorom međunarodnog tijela nazvanog Odbor za mir, upravljaće Gazom dok reformisana Palestinska uprava ne bude spremna da preuzme vlast. Odborom za mir prenose mediji bi predsjedavao Tramp. Spekuliše se i da bi jaku ulogu u njemu imao bivši britanski premijer Toni Bler.

Čeka se odgovor Hamasa. Ključni posrednici Katar i Egipat proslijedili su im plan.  Pakistan, Jordan, UAE, Indonezija, Turska, Saudijska Arabija, Katar i Egipat izdali su zajedničko saopštenje kojim su izrazili podršku planu. Palestinska uprava, koja upravlja djelovima izraelski okupirane Zapadne obale, ali bi eventualno mogla preuzeti neku ulogu u postratnoj vladi Gaze, pozdravila je Trampove, kako su rekli,  iskrene i odlučne napore. I Kremlj je u utorak rekao da se nada da će Trampov plan za mir u Gazi biti proveden.

Katarski premijer Mohamed bin Abdulrahman bin Jasim Al Thani rekao je kanalu Al Jazeera u utorak da povlačenje Izraela iz Gaze, kako je opisano u planu, zahtijeva pojašnjenje i raspravu. Dodao je da je okončanje rata jasna odredba u planu. „Plan je u ranoj fazi i treba ga razvijati. Pokušavamo stvoriti put koji štiti prava Palestinaca”.

I Ankari je izgleda stalo do ovih pregovora. Turski šef obavještajne službe Ibrahim Kalin poslat je u Dohu od strane predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana da učestvuje u razgovorima s Hamasom o američkom prijedlogu, prenio je navode turskih medija Times of Israel.

Plan su podržale i evropske zemlje poput Njemačke i Francuske čiji je predsjednik Emanuel Makron nakon nedavnih oštrih izjava na račun Donalda Trampa i mogućnosti mira u Gazi poslao drugačiju poruku. Pozdravio je posvećenost američkog predsjednika u okončanju rata u Gazi i oslobađanju svih talaca.

Američki predsjednik, ohrabren reakcijama sa svih strana svijeta  ponovo je zavapio za Nobelovom nagradom. Ukoliko ovu nagradu daju nekom drugom to će biti uvreda za SAD, rekao je u vojnoj bazi u Kvantiku. .

Plan izgleda  prelazi preko nekoliko ranije izričitih crvenih linija Hamasa, uključujući i njihovo razoružanje grupe i isključivanje iz upravljanja Gazom. Prema prijedlogu, sva Hamasova infrastruktura, iznad i ispod zemlje, uključujući i tunele, bila bi uništena pod nadzorom nezavisnih posmatrača, bez šanse za obnavljanjem.

Sa ciljevima Tel Aviva kosi se oprost, odnosno siguran prolaz u treće zemlje za članove Hamasa koji se obavežu na mirnu koegzistenciju i predaju oružje.

Postepeno povlačenje izraelske vojske iz Gaze ostavlja prostor za tumačenja, kao što je primijetio katarski premijer. U planu se tvrdi da Izrael neće okupirati ili anektirati Gazu, ali IDF će se povući na osnovu standarda i vremenskih okvira vezanih za demilitarizaciju koji će biti dogovoreni između vojske Tel Aviva, SAD-a, tranzicione vlasti i ISF-a. Čak i ako dođe do potpunog povlačenja iz Gaze, planom se predviđa da Izrael zadrži prisutnost u sigurnosnom perimetru dok Gazu ne učini sigurnom od bilo koje ponovne terorističke prijetnje. Ko će to da procijeni, izgleda da ne piše u sadašnjoj verziji dokumenta.

Neimenovani izvor iz Hamasa rekao je agenciji AFP da su oni počeli niz konsultacija unutar svojih političkih i vojnih rukovodstava, unutar Palestine i u inostranstvu. Rečeno je da će ovo trajati nekoliko dana zbog složenosti komunikacije među članovima rukovodstva.  Oni koji dobro poznaju situaciju kažu da i među njima ima različitih mišljenja, te da ta Hamas nije kompaktna grupa  koliko se to često predstavlja javnosti.

AFP je prenio kako njihovi izvori navode da Hamas nastoji da izmijeni klauzule o razoružanju i vremenskom okviru za oslobađanje talaca, što su ključni izraelski zahtjevi za okončanje sukoba. Njihov insajder je rekao da Hamas želi da izmijeni i klauzule o protjerivanju kadrova Hamasa i frakcija. Lideri Hamasa takođe traže međunarodne garancije za potpuno izraelsko povlačenje iz Pojasa Gaze i garancije da neće biti pokušaja atentata unutar ili izvan teritorije.

BBC je u četvrtak prenio da se po njihovim izvorima jedan od lidera Hamasa protivi ovom planu.

Analitičari pokušavaju dati odgovore na novonastalu situaciju. „Razumno je pretpostaviti da će Hamas to odbiti”, napisali su bivši šef obavještajne službe IDF-a Tamir Hajman i Ofer Guterman, viši istraživač za rješavanje konflikata na Institutu za studije nacionalne bezbjednosti u Tel Avivu.

Javnost je za sada imala prilike da vidi izjave drugih grupacija u Gazi.  Islamski Džihad, saveznik Hamasa, rekao je da plan podstiče dalju agresiju prema Palestincima. „Kroz ovo, Izrael pokušava, preko SAD, nametnuti ono što nije mogao postići ratom”, navodi grupa u saopštenju. Abu Ali Hasan, visoki član Narodnog fronta za oslobođenje Palestine koji je tokom rata sarađivao sa Hamasom, rekao je agenciji Sand: „Trampov plan recept za upravljanje ratom i njegovo produženje, a ne za njegov kraj”.

Svjetski poznati grčki intelektualac,  Janis Varufakis ovaj plan smatra izuzetno opasnim, te da ni do njega ne bi došlo da nije bilo pritiska javnosti na Izrael i SAD posljednjih mjeseci. Naziva ga Trampovom ličnom aneksijom Gaze, pod upravom Tonija Blera. „Sada je vrijeme da se pritisak dodatno pojača, a ne da nas odvlače zahtjevi Trampa i Netanjahua, kako bi jednaka politička i ljudska prava postala stvarnost od rijeke Jordan do Sredozemnog mora“, piše Varufakis.

Ima dosta onih koji smatraju da je Hamasovo odbijanje Netanjahuov plan od starta. To bi mu omogućilo da se još jače osloni na svoje planove za rat u Gazi uz najavljenu Trampovu punu podršku.

I bivši izraelski premijer Ehud Olmert, inače oštar kritičar Netanjahua. skeptičan je prema šansama za uspjeh prijedloga za Gazu. On smatra da su izmjene koje je Bibi u posljednjem trenutku uspio ubaciti – uključujući usporavanje i ograničavanje izraelskog povlačenja, kao i nejasnu formulaciju o izgledima za palestinsku državu, vjerovatno bile manevar sabotaže kako bi se Hamas primorao da odbaci sporazum.

Dok u Izraelu raste nezadovoljstvo ratnim akcijama koje vodi premijer, mir za njegove glavne saveznike poput Bezalela Smotriča i Itamara Ben Gvira nije opcija. Ovi krajnji desničari, koji su postali persone non grate u jednom broju zapadnih zemalja, odavno prijete obaranjem vlade. Smotrič je odbacio Trampov plan, objavivši na društvenim mrežama da je to diplomatski neuspjeh, zatvaranje očiju i okretanje leđa svim lekcijama 7. oktobra. Ben-Gvir je bio ljut i zbog izvinjenja koje je Kataru iz Vašingtona uputio Netanjahu radi raketiranja Dohe.

Nedugo nakon konferencije sa Trampom, Netanjahu je pred Izraelcima ublažio slaganje sa mirovnim planom. Objasnio je domaćoj publici da nije pristao na palestinsku državu i da će izraelska vojska ostati u većini Gaze.

Demonstracije na kojima se zahtijevaju pregovori za okončanje rata i povratak izraelskih talaca, trajale su gotovo od početka sukoba, a mnoge ankete u posljednjih nekoliko mjeseci sugerisale su da većina izraelske javnosti želi kraj rata. Opozicioni poslanici, uključujući njihovog lidera Jaira Lapida, više puta su nudili Netanjahuu podršku potrebnu za usvajanje prekida vatre, čineći prihvatanje američkih uslova politički mogućim i popularnim u javnosti. Ovo bi premijerovu sudbinu stavilo u ruke njegovih političkih neprijatelja.

Među 20 tačaka američkog plana su mnoge vezane za izraelske ratne ciljeve: povratak talaca, razoružavanje Hamasa kao vojne i političke sile, stvaranje privremene međunarodne administracije u Gazi…

Ključno je da Trampov prijedlog nema jasne detalje u najvažnijim djelovima. Jedini jasno definisan vremenski okvir odnosi se na kraj rata, oslobađanje izraelskih talaca i puštanje palestinskih zatvorenika.

Pored ispunjavanja većine izraelskih zahtjeva, Trampov plan za Gazu omogućava Netanjahuu da se predstavi kao pobjednički ratni vođa pred predstojeće izbore naredne godine, kao i pred eventualnu istragu o propustima vlade koji su možda doveli do napada Hamasa na Izrael 7. oktobra 2023.

Masovni pokušaj građanskih aktivista iz raznih zemalja  da morem dostave humanitarnu pomoć Gazi nije uspio. Izraelska mornarica presrela je brodove Sumud flotile i privela učesnike, među kojima je i poznata aktivistkinja Greta Tunberg, ali i aktivista iz Srbije Ognjen Marković. Više od 40 brodova krenulo je prije mjesec dana iz Barselone sa ciljem da probiju izraelsku blokadu Gaze, ali su zaustavljeni prvog oktobra u zoni koju Izrael smatra zabranjenom.

Ova i slična pomoć su samo jedan od razloga zašto svijet vapi za bilo kakvom vrstom primirja. „Važno je da dobijemo to primirje, a zatim i da humanitarna pomoć stigne, ne samo da spriječimo glad koja se širi na jug, već i da osiguramo da su djeca i porodice zaštićeni“, rekao je portparol UNICEF-a Rikardo Pires.

Zima je na pragu. Šatora je mnogo. Nevoljnika još više. Sa zimom dolaze nove nedaće za palestinski narod. Pitanje za sve je – kako preživjeti novi mirovni plan.

 

Povratak kolonijalizma

Mnogi Palestinci su oprezni prema prijedlogu za okončanje sukoba. Posebno jer plan ne predviđa jasan put ka palestinskoj državnosti, več uvodi Odbor za mir na čijem čelu bi bili Tramp i Bler.  Neke to podsjeća na kolonijalni britanski mandat nad Palestinom od 1920. do 1948.

Sličnog mišljenja je i  Janus Varufakis koji smatra da ako se plan sprovede, to će čovječanstvo zvanično vratiti u zakon bijelog kolonizatora koji bira koju zemlju će okupirati, koji porobljeni narod će koristiti kao svoje agente, a koji će istrijebiti.

Britanija je u pomenutom mandatu imala vojno-administrativnu kontrolu nad Palestinom, a cijeli period je obilježen tenzijama i događajima koji su oblikovali današnji konflikt.

U periodu nakon Prvog svjetskog rata i kasnijih geopolitičkih promjena, Liga naroda dodijelila je Britaniji mandat da upravlja teritorijom Palestine. Ovaj region bio je pod kontrolom Osmanskog carstva sve dok ono nije propalo nakon završetka rata. Britanski mandat je imao za cilj da pomogne bivšim osmanskim teritorijama da se transformišu u funkcionalne entitete, uz istovremeno obezbjeđivanje uspješne primjene Balfurove deklaracije iz 1917. godine. Ta deklaracija priznala je britansku podršku za uspostavljanje nacionalnog doma jevrejskog Naroda, ali i obavezu da se zaštite i prava lokalnog arapskog stanovništva. Pod britanskom kontrolom, Palestina je prošla kroz značajne socioekonomske i političke promjene, kao i kroz talas doseljavanja Jevreja, što je izazvalo protivljenje Palestinaca i političke potrese u regionu.

Nakon Drugog svjetskog rata, britanska vlast nad Palestinom sve više je slabila pod pritiskom oružanih cionističkih grupa i arapskog nezadovoljstva. U maju 1948. Britanija se povukla i mandat je formalno prestao.

Palestinci o toj prelomnoj godini i danas pričaju kao o ām al-nakbah ili godini katastrofe. Već tada je sa ove teritorije, po brojnim izvorima, raseljeno oko 700.000 Palestinaca.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DONALD TRAMP I EVROPA U GEOPOLITIČKOM RASKORAKU: Na zapadu nešto novo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Očigledno su odluke najbližih saveznika iz Evrope razočarale Trampa i njegovu administraciju. Bavio se vanjskom politikom, imigracijom, klimatskim promjenama i drugim temama. „Uništavate svoje zemlje“, poručio je vođama  država koji su se oglušili o njegovu moć i priznali državu Palestinu

 

Uznemirili su se opet duhovi svjetske politike. Sve ono što je tinjalo i ostajalo u vakuumu između sastanaka i medijskih saopštenja počelo je da izlazi na vidjelo nakon nedavnog sastanka u Ujedinjenim nacijama. Zajedništvo na kome se toliko radilo između evro-američkih saveznika opet je pokazalo pukotine koje se produbljuju.

Zvijezda je opet bio američki predsjednik Donald Tramp. Od njega se očekuje neočekivano, a  ovog je  puta nadmšio sebe. Jedan od vrsnih  poznavalaca situacije u Vašingtonu, dugogodišnji novinar i dopsinik brojnih medija iz američke prijestonice Ivica Puljić potvrđuje ovo gledište. „Za 30 godina koliko pratim Opću Skupštinu UN-a, nikada nisam čuo ovakav govor, a svašta sam čuo i vidio ovdje. Ovo je govor prije svega poniženja po SAD. On je ovime narušio ugled vlastite zemlje, najmoćnije zemlje na svijetu, prijetio je okolo, ismijavao, lagao. Nevjerovatno je koliko je neistina rekao”, rekao je Puljić.

Američki predsjednik je za skoro četiri dužine prekoračio planiranih petnaest minuta, u govoru. Ali nije se našlo mjesta za nesretnike iz Gaze, čijem stradanju doprinosi upravo ovaj državnik.

Trampov nastup, uvrijeđene goropadi, dolazi nakon što su Australija, Andora, Belgija, Kanada, Francuska, Luksemburg, Malta, Monako, Portugal i Ujedinjeno Kraljevstvo priznali palestinsku državu. Neke druge zemlje su najavile da će to učiniti u narednim danima. Broj zemalja koje sada priznaju Palestinu popeo se na oko 75 odsto od 193 članice UN-a. Sa priznanjem Britanije i Francuske, Palestina će uskoro imati podršku četiri od pet stalnih članica Savjeta bezbjednosti UN-a. Uz Rusiju i Kinu koje Palestinu priznaju još od prošlog vijeka tu su sada i dvije evropske sila. SAD ostaje usamljena u ovom kružoku. Takva prekompozicija donedavno je bila nezamisliva.

Šta je pomjerilo stvari sa mrtve tačke? Ponajviše kontinuirani napadi Izraela uprkos upozorenjima, masovni zločini, slike gladi u Gazi, rastuće nezadovoljstvo zbog vojne kampanje u kojoj pretežno stradaju civili, ali i  veliki pomaci u javnom mnjenju. Vlade zapadnih zemalja morale su konačno reagovati, uprkos namrgođenom američkom predsjedniku koji štapom i šargarepom pokušava da disciplinuje saveznike.

U  izjavi od nedjelje, britanski premijer Keir Starmer rekao je:
„Suočeni s rastućim užasom na Bliskom istoku, djelujemo da održimo živom mogućnost mira i rješenja dvije države. To znači siguran i bezbjedan Izrael pored održive palestinske države“.

Izraelski premijer Benjamin Netanjahu upozorio je da će ove odluke nagraditi  terorizam Hamasa. SAD su takođe izrazile snažno protivljenje ovom potezu.. Američka administracija otvoreno se protivi priznanju. Evropski i američki planovi se očigledno ne poklapaju.

Priznanje Palestine u velikoj mjeri ima tek simbolični značaj. Malo toga mijenja na terenu. Britanski mediji ipak ističu snagu ove simbolike. Bivši ministar spoljnih poslova ove zemlje Dejvid Lami podsjetio je u govoru u UN-u još u julu: „Britanija nosi posebnu odgovornost da podrži rješenje dvije države“. Naravno, ovo se odnosilo na deklaraciju iz 1917, koju je potpisao tadašnji šef britanske diplomatije Artur Balfur. Tada je prvi put izražena podrška uspostavljanju nacionalnog doma jevrejskog naroda u Palestini. Ta deklaracija, rekao je Lami, sadržala je i obećanje da ništa neće biti učinjeno što bi moglo da naruši građanska i vjerska prava nejevrejskih zajednica u Palestini. Gotovo vijek od tada ispisao je neke od najtmurnijih stranica života na tom komadu zemlje.

Očigledno su odluke najbližih saveznika iz Evrope razočarale Trampa i njegovu administraciju. Predsjednik SAD iskoristio je govornicu UN-a da uputi oštre riječi svojim evropskim partnerima. Bavio se njihovom spoljnom politikom, imigracijom, klimatskim promjenama…

Sve je počelo predsjednikovim bijesom na tehničku službu, za koju se ispostavilo da tokom njegovog govora upravlja Bijela kuća. Pokvaren teleprompter je, smatraju mnogi, bio samo njegov izgovor za dužinu i sadržaj besjede.

„Uništavate svoje zemlje“ bila je ključna poruka američkog predsjednika evropskim saveznicima. To je elaborirao svojim viđenjem da zemlje koje su gostoljubivije prema imigrantima nego SAD pod njegovom vlašću uništavaju svoje države. Po njemu će imigracija i suicidalne energetske ideje biti smrt zapadne Evrope. Što se tiče klimatske agende, u kojoj je opet imao poseban pik na Britaniju, malo je vjerovatno da će njegove riječi navesti svjetske lidere da promijene mišljenje. Interesi drugih zemalja nisu uvijek isti kao američki.

Da nešto debelo nije po volji američkom predsjedniku kada su u pitanju evropska kretanja bilo je jasno i nakon nedavne posjete britanskoj prijestonici. Samo nekoliko dana nakon što je večerao s kraljem i kraljicom u dvorcu Vindzor, u svom stilu je tvrdio da London uvodi šerijat i nazvao prvog čovjeka Londona Sadika Kana – strašnim gradonačelnikom.

Nakon tog govora izgledalo je kao da američki predsjednik anulira sve što je napravljeno prilikom posjete Engleskoj kada je na velikom banketu sa u njegovu čast rekao da voli Britaniju. Neki strani zvaničnici opisali su njegov govor kao u najboljem slučaju neinformisan, a u najgorem kontraproduktivan. Gardijan ga je okarakterisao kao govor namijenjen – njegovoj biračkoj bazi.

Otprilike u vrijeme sastanka u UN-u, lider Liberalnih demokrata Ed Dejvi držao je govor na konferenciji u Bornmautu, gdje je upozorio da bi vlada Najdžela Faraža koji napreduje u predizbornoj trci u Britaniji, značila uvođenje Trampovih politika. O tome da je SAD upleten u politike evropskih država smo više puta pisali na stranicama Monitora.

Ostrvio se Tramp i na UN: „Koja je svrha Ujedinjenih nacija?“. Priznaće da UN ima ogroman potencijal, ali da ni blizu ne ostvaruje taj potencijal. Za razliku od većine onoga što je pričao, mediji ovaj dio priče nijesu mnogo opovrgavali iako su notirali da američki predsjednik ne shvata ulogu te organizacije. Naročito u svijetlu povlačenja ogromnih sredstava kojima je SAD finansirao UN. Na sastanku sa generalnim sekretarom UN-a Antoniom Guterešom Tramp će prepoznati značaj ove organizacije i reći da su SAD 100 posto uz njih.

Američki predsjednik se hvalio da je završio sedam ratova, među njima i one između Srbije i Kosova, Jermenije i Azerbejdžana i Indije i Pakistana. Malo zemalja se usudilo  da preko svojih predstavnika direktno ospore njegove tvrdnje o završetku ratova. Indija je više puta tvrdila da je njen majski sukob s Pakistanom okončan kroz bilateralne razgovore vojski južnoazijskih susjeda, a ne bilo kakvom američkom medijacijom. Svejedno, Trampove pristalice prozvali su ga predsjednikom mira i tvrde da zaslužuje Nobelovu nagradu za mir.

Dok su se lideri komešali i povremeno smješkali na lavinu opaski i paušalnih ocjena predsjednika SAD-a, došle su i neke značajne kritike. Mahom je to bilo od strane južnoameričkih državnika odavno potkačenih njegovim mjerama i kritikama. No, Oglasio se i francuski predsjednik Emanuel Makron koji je nakon Trampovih vapaja za Nobelom pozvao SAD da okončaju rat u Gazi. Makron je naglasio da bi to moglo definisati njegovu političku zaostavštinu.

„Postoji samo jedna osoba koja može nešto da uradi, a to je predsjednik SAD“, izjavio je Makron. „Razlog zašto on može više od nas jeste taj što mi ne isporučujemo oružje i opremu koja omogućava vođenje rata u Gazi. SAD to rade“, poručio je,   uz  diplomatsku dozu cinizma,  francuski predsjednik.

Evropljane je donekle obradovala jedna tačka Trampovog govora. Posvećenost ukrajinskom pitanju koje se steklo u rečenicu da bi ta zemlja mogla povratiti svu svoju teritoriju. Iako to od  promjenljivog Trampa ne znači puno, makar trenutni zaokret je malo umirio evropske lidere, koji strepe od Trampovih nauma,  o razmjeni teritorija.

Uz moguće sankcije Rusiji,  predsjednik SAD je  opomenuo  Evropu da prestane da kupuje rusku energiju. „Kina i Indija su primarni finansijeri tekućeg rata jer nastavljaju da kupuju rusku naftu, ali neoprostivo je da čak ni NATO zemlje nisu prekinule značajnije rusku energiju i energetske proizvode“ rekao je Tramp.

Predsjednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen nije pokazala uvrijeđenost nakon ove izjave. Analitičari komentarišu da su dva Trampova mandata više dovoljna da lideri svijeta nauče kako da se ponašaju u društvu ovog grubijana na igralištu.

Navodno postoje dvije verzije američkog predsjednika. Onaj ratoborni prisutan u govorima, Ovalnom kabinetu ili na njegovoj mreži Truth Social.  Drugi u  ličnim susretima, spremniji na prilagođavanje. Svjetski lideri izgleda vježbaju prilagođavanje da bi komunicirali sa oboje verzije moćnog, nepredvidivg  vladara . Laskati Trampu, znajući da dobro reaguje na komplimente i javno iskazano poštovanje. Izbjegavati njegovu burnu reakciju kada se osjeća nepoštovanim ili prevarenim. Volodimir Zelenski je ovo naučio na teži način. Drugo je pitanje koliko ovakva igra može doprinijeti dobrim odnosima među starim saveznicima, odnosu prema Rusiji, Izraelu i drugim kriznim tačkama svijeta koji se ubrzava.

Nakon cijele tirade u UN-u, Tramp je uspio da izjavi i ovo: „Svaki lider u ovoj prelijepoj sali danas predstavlja bogatu kulturu, plemenitu istoriju i ponosno nasljeđe koje svaku naciju čini veličanstvenom i jedinstvenom“. Možda je stvarno bilo do telepromptera.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KATAR – NOVA IZRAELSKA META: Do posljednjeg glasa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Napad na Dohu izvršen je kao odgovor na napad u Jerusalemu  za koji je Hamas preuzeo odgovornost. U tom napadu poginulo je šest Izraelaca. Katar je najnovija  u nizu meta Izraela. Od oktobra 2023. Izrael je bombardovao Gazu, Liban, Jemen, Siriju i Iran

 

Izrael je sredinom sedmice pokrenuo nove raketne napade. Ovaj put cilj je bio  glavni grad i finansijsko čvorište Katara, Doha. Eksplozije su pogodile naselje u kojem se nalaze i  ambasade, škole i stambene četvrti.

Izrael je saopštio da je napad na Dohu odgovor na napad u Jerusalemu u ponedjeljak za koji je Hamas preuzeo odgovornost. U tom napadu je ubijeno  šest Izraelaca.

Od oktobra 2023. Izrael je bombardovao Gazu, Liban, Jemen, Siriju i Iran. Iako Katar nije bio ranija meta Tel Aviva, prvi napad na teritoriju ove zemlje desio se u junu. Tada je Iran simbolično gađao američku vojnu bazu nedaleko od Dohe.

Emir Katara, šeik Tamim bin Hamad Al Thani, osudio je  izraelski napad u razgovoru sa američkim predsjednikom Donaldom Trampom. Emir je udar  okarakterisao kao grubo kršenje suvereniteta i bezbjednosti Katara, kao i jasno kršenje pravila i principa međunarodnog prava.

Portparol ministarstva spoljnih poslova i savjetnik katarskog premijera, Majed al-Ansari, izjavio je da njegova zemlja neće tolerisati neodgovorno izraelsko ponašanje i ugrožavanje regionalne bezbjednosti, niti bilo kakav napad na njen suverenitet.

Tokom razgovora, američki predsjednik je  osudio napad na suverenitet Katara,  naglašavajući da su diplomatska rješenja jedini put ka rješavanju krize u regionu.

Neki mediji ukazuju da je napad Izraela došao nakon objave na Trampovom nalogu na Truth Social prije dva dana, u kojoj je Hamasu upućeno konačno upozorenje.

„Izraelci su prihvatili moje uslove. Vrijeme je da i Hamas prihvati“, rekao je Tramp u objavi na svojoj platformi aludirajući na planove za primirjem. „Upozorio sam Hamas na posljedice neprihvatanja. Ovo je moje posljednje upozorenje, drugog neće biti!“, dopisao je.

Nakon napada,  kako su to Izraelci predstavili „hirurške akcije“ u Dohi, uslijedio je dvostruk osjećaj u Bijeloj kući. „Predsjednik je razgovarao s emirom i premijerom Katara, zahvalio im se na podršci i prijateljstvu, i uvjerio ih da se ovako nešto više neće ponoviti na njihovoj teritoriji“, rečeno je iz Bijele kuće. Istovremeno, saopštili su  da je uklanjanje Hamasa vrijedan cilj.

Katar je od 2012. domaćin političkog biroa Hamasa i ima važnu ulogu u posredovanju u indirektnim pregovorima sa Izraelom od napada 7. oktobra. Blizak je saveznik SAD. U toj zemlji je stacionirano oko 10.000 američkih vojnika u bazi Al Udeid kod Dohe. Onoj koju su bombardovali Iranci. Ovog maja Tramp je objavio „istorijski“ ekonomski sporazum između -Katara i SAD-a vrijedan najmanje 1,2 biliona dolara, a Katar je nedavno poklonio avion vrijedan 400 miliona dolara. On će služiti kao nova predsjednička letjelica SAD-a – Air Force One.

I pored dobrih odnosa SAD i Katara, neki su se šumovi pojavili na vezi. Američka administracija objavila je da je unaprijed upozorila Dohu na izraelske napade. Katar je to negirao.  „Izjave da je Katar unaprijed obaviješten o napadu su neutemeljene, a komunikaciju od američkog zvaničnika dobili smo tek u trenutku kada su eksplozije već odjekivale u Dohi”, saopšteno je iz Katara. Đavo je u tajmingu.

„Ova akcija protiv vrhovnog rukovodstva Hamasa bila je potpuno nezavisna izraelska operacija. Izrael ju je započeo, Izrael ju je sproveo i Izrael preuzima punu odgovornost”, rekao je premijer Izraela Benjamin Netanjahu u objavi na društvenim mrežama. Meta napada, kaže izraelska strana, bilo je Hamasovo vođstvo. Targetirano vođstvo je preživjelo napad.  Osudilo je SAD kao saučesnika,  zbog kontinuirane podrške Tel Avivu.

Komentarišući za Gardijan tvrdnje da je Izrael tražio zeleno svjetlo od Trampove administracije za napad, Trita Parsi iz Quincy Instituta za odgovornu državnu politiku rekla je: „Koja je vrijednost američkog sigurnosnog kišobrana za Katar i američke baze na vašoj teritoriji ako se same Sjedinjene Države zavjere da vas napadnu?“. Pojasnila je: „To je pitanje koje sebi danas postavljaju svi lideri GCC (Savjeta za saradnju zaliva), s obzirom na to da su stavili sve svoje sigurnosne resurse u američku korpu“.

Met Das iz američkog Centra za međunarodnu politiku, bivši savjetnik za vanjsku politiku Bernija Sandersa, bio je jednako oštar. „Ovo je napad u glavnom gradu važnog američkog saveznika koji nije član NATO-a, usred pregovora podržanih od strane SAD, a protiv zvaničnika koji su tamo prvobitno bili smješteni na zahtjev SAD“, rekao je Das.

Izraelski predsjednik Isak Hercog oglasio se na X-u povodom napada na Katar. „Odluka premijera i ministra odbrane, zajedno s vrhom IDF-a i Shin Beta, da udare na vrh Hamasa važna je i ispravna. Ne zaboravimo, Khalil al-Haja (jedan od vođa Hamasa) je krvoločni terorista sa krvlju hiljada ljudi na rukama, jedan od arhitekata masakra 7. oktobra, kao i mnoge njegove kolege”, napisao je Hercog.

Da je ovo još jedna epizoda u izraelskim znatno širim planovima, potvrdio je i premijer te  zemlje. „Dani kada teroristički lideri mogu uživati u bilo kakvom imunitetu su prošli… Neću dozvoliti takav imunitet“, rekao je Netanjahu u televizijskom obraćanju. U sklopu najavljenih akcija, stanovnici Gaze dobili su letke na kojima je pisalo da treba da se evakuišu, jer Izrael planira uništiti preostale snage Hamasa. Čišćenje će vjerovatno brzo uslijediti. Iz izraelske vlade guraju stvari na sve načine. „Neka nestanu svi neprijatelji, Izraela“, objavio je ministar kulture Miki Zohar na X.

Times of Israel objašnjava akcije Tel Aviva: „U svojim početnim udarima protiv Irana u junu, Izrael je brzo eliminisao više visokih generala i nuklearnih naučnika, uključujući šefa Revolucionarne garde Huseina Salamija, šefa Oružanih snaga Mohamada Bagerija i šefa raketnih snaga Amira Alija Hajizadeha. Prije dvije sedmice, izraelski avioni pogodili su mjesto na kome se održavao sastanak kabineta Hutija u Jemenu, ubivši premijera i više visokih ministara. U Pojasu Gaze, svi viši vojni i civilni lideri Hamasa ubijeni su tokom dvadesettromjesečne kampanje“. Dalje pominju da je Izrael napao političkog lidera Hamasa Ismaila Hanije u Teheranu, te da su njegove kolege vjerovale da su nedodirljivi dok se nalaze na katarskoj teritoriji.

Međunarodni kritičari ukazuju da plan Izraela, koji uključuje demilitarizaciju cijelog Pojasa Gaze, može pogoršati iuonako očajnu humanitarnu situaciju za 2,2 miliona Palestinaca. Plan je izazvao i zabrinutost unutar Izraela, gdje podrška ratu opada.

Svijet osuđuje izraelske napade  . Uz brojne muslimanske države, napad su osudili i Evropljani. Francuska, Njemačka, Velika Britanija, Španija, Slovenija, kao i  vodeći  političari Evropske unije i Ujedinjenih nacija. Savjet bezbjednosti UN-a će sazvati hitan sastanak kako bi se raspravljalo o izraelskom napadu.

Evropska komisija (EK) će zbog napada na Gazu zamrznuti finansijsku pomoć i djelimično suspendovati trgovinske odnose sa Izrelom. Ovo je u srijedu najavila predsjednica EK Ursula fon der Lajen. U govoru o stanju Unije u Evropskom parlamentu rekla je da će biti obustavljena sva plaćanja Izraelu. Izuzeci će biti saradnja sa izraelskim civilnim društvom i memorijalnim centrom holokausta Jad Vašem.

Keir Starmer je osudio napad, rekavši da je narušio suverenitet Katara i rizikovao dalju eskalaciju u regionu. Ipak, premijer Britanije se sreo sa izraelskim predsjednikom, Isakom Hercogom u Londonu.

Turska je optužila Izrael da je usvojio „terorizam kao državnu politiku“.  Ahmed Abul Gheit, generalni sekretar Arapske lige, optužio je Izrael za kršenje katarske suverenosti, navodeći da ta zemlja ne mari za posljedice svojih sramotnih postupaka.

Nije izgledno da će Izrael u skorije vrijeme prestati sa napadima, niti da mirovni plan koji se kuje u Vašingtonu ima izgleda na uspjeh. Dok službeni Tel Aviv ponavlja mantru o pravu na odbranu, pitanje je:  Ko je sljedeća meta?

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo