Visoka korupcija se ne pobjeđuje naslovima, nego pravosnažnim presudama i zapljenom imovine. Dok god ne vidimo taj stabilan bilans, javnost će s pravom imati osjećaj selektivnosti: da se ide na “sitno” ili na politički zgodno, dok krupni mehanizmi korupcije ostaju netaknuti

MONITOR:  Opet je uhapšen bivši ministar poljoprivrede Milutin Simović, sada zbog, kako su mediji objavili, navodne pronevjere u vrijednosti od pet hiljada eura. Kako to komentarišete?

MILOVAC: Prvo, važno je naglasiti da se govori o navodima i sumnjama i da svako ima pravo na pretpostavku nevinosti i fer postupak. Ali, upravo to što se u javnosti insistira na cifri od 5.000 eura dobro oslikava koliko se korupcija kod nas godinama normalizovala – došli smo u situaciju da se “malo” zloupotrebe skoro tretira kao sporedna stvar, ili čak kao nešto što se podrazumijeva. Suština nije u iznosu, nego u obrascu: javni resursi i položaj ne smiju biti privatna kasa, a odgovornost se ne mjeri time koliko je neko “uzeo”, već da li je zloupotrebljavao funkciju.

Nadam se da ovo nije kraj priče, nego tek početni, “najlakši” segment koji je poslužio da se otvori predmet i obezbijedi procesni okvir za mnogo kompleksniju istragu. O bivšim visokim funkcionerima ne može se govoriti samo kroz epizode poput reprezentacije; javnost očekuje da institucije provjere širi kontekst: odluke, ugovore, tokove novca, i sve ono što prati godine upravljanja velikim sistemima i javnim budžetima. Ako se sve završi na jednoj maloj cifri, to će biti poruka da država i dalje bira najbezbolnije slučajeve, a ne da se bavi korupcijom kao sistemskim problemom. Ako se ovo vodi profesionalno i vodi ka suštinskoj istrazi, onda može biti signal da se klima nekažnjivosti konačno mijenja.

MONITOR: Simović je hapšen i u decembru prethodne godine, ali postupak protiv njega nije pokrenut. Gdje je Crna Gora kada je u pitanju borba protiv visoke korupcije?
MILOVAC: Upravo tu je srž problema: Crna Gora je u fazi u kojoj se borba protiv visoke korupcije često svodi na “akcije”, a ne na rezultate. Hapšenja bez postupaka, postupci bez presuda, presude bez oduzimanja imovine – to je lanac koji građanima šalje poruku da je korupcija rizik koji se isplati, i zato se i normalizuje. Kad nema dosljednog epiloga, sistem praktično uči ljude da je zloupotreba “dio igre”, a ne izuzetak koji se kažnjava.

Problem je što se institucije prečesto zadovolje prvim korakom: medijskim efektom. Prava borba počinje tek nakon toga – finansijskim istragama, kvalitetnim optužnicama, dokazivanjem koristi, praćenjem tokova novca i suđenjima koja se ne razvlače do zastare. Visoka korupcija se ne pobjeđuje naslovima, nego pravosnažnim presudama i zapljenom imovine. Dok god ne vidimo taj stabilan bilans, javnost će s pravom imati osjećaj selektivnosti: da se ide na “sitno” ili na politički zgodno, dok krupni mehanizmi korupcije ostaju netaknuti.

MONITOR: Nedavno je Agencija za sprječavanje korupcije otvorila postupak protiv bivšeg dugogodišnjeg premijera i predsjednika države Mila Đukanovića zbog kolekcije satova, koju, tvrdi ASK,  nije prijavio. Najavljeno je da će predmet biti upućen i tužilaštvu. Očekujete li da će se tužilaštvo uključiti u tu istragu?

MILOVAC: Očekivanje javnosti je da se tužilaštvo uključi. ASK može utvrđivati povredu obaveza prijavljivanja imovine i eventualni sukob interesa, ali tužilaštvo mora da uradi krivično-pravni dio: provjeru porijekla imovine, tokova novca, eventualnih poreskih obaveza i drugih okolnosti koje mogu ukazivati na krivična djela, ukoliko za to postoji osnov sumnje. Ne treba presuđivati unaprijed, ali je ključan princip jednakosti: pravila moraju važiti za sve, posebno za ljude koji su decenijama bili na vrhu vlasti. Ovaj predmet je test da li će se ići dubinski ili će sve ostati na nivou saopštenja i formalnosti.

MONITOR:  Kako smo od silnih višemilionskih afera stigli do postupaka od nekoliko hiljada ili stotina hiljada?
MILOVAC: Iz više razloga. Velike afere traže finansijsku forenziku, praćenje tokova novca, dokazivanje koristi, međunarodnu saradnju i rad sa složenim šemama preko firmi, posrednika i povezanih lica. Za velike predmete potrebna je i institucionalna hrabrost da se ide do vrha, bez obzira na političku moć, veze i pritiske. U starijim predmetima dodatni problem su godine nečinjenja, rizik od zastara i “pojedeni” dokazi. Mali predmeti mogu biti važni, ali ne smiju postati alibi da se ne diraju oni krupni – jer se ozbiljnost države mjeri upravo u najtežim slučajevima.

MONITOR: Kako vidite učinak nove vlasti kada je u pitanju uspostavljanje sistemskih rješenja za borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala?

MILOVAC: Učinak nove vlasti, posmatrano kroz prizmu održive borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala, nije kakav je obećavan. Nije postavljena osnova za sistem koji će dugoročno davati rezultate, već se prečesto ide na parcijalne poteze i kratkoročne političke dobitke. Još ozbiljnije, u pojedinim segmentima smo svjedočili da se i ono malo postojećeg okvira – koji je i ranije bio neadekvatan – dodatno razvodnjava ili derogira kroz loša rješenja, izuzetke i “kreativna” tumačenja. To nas vraća unazad, jer bez stabilnog i jasnog pravnog okvira nema ni stabilnog institucionalnog odgovora.

Sistemska rješenja se mjere  time da li se mijenja način upravljanja državom: javne nabavke, državna imovina, urbanizam, koncesije, državne subvencije, partijsko zapošljavanje i sukob interesa. U tim oblastima i dalje dominira logika političke kontrole i interesa, umjesto logika javnog interesa i odgovornosti.  Borba protiv organizovanog kriminala je posebno osjetljiva: ako institucije nijesu depolitizovane i profesionalizovane, organizovani kriminal uvijek nađe način da utiče, infiltrira ili kupi sistem.

Zato insistiramo na minimumu bez kojeg nema promjene: transparentne i mjerljive procedure, jasni kriterijumi za imenovanja i odgovornost, snažne unutrašnje kontrole, proaktivna objava ugovora i trošenja javnog novca, stvarna zaštita zviždača, te obavezne finansijske istrage koje prate ozbiljne slučajeve. I na kraju – mjerilo ozbiljnosti su presude i oduzimanje imovine. Ako se nezakonita korist ne oduzima, korupcija ostaje “isplativa”, a priča o sistemskoj borbi se svodi na retoriku.

MONITOR: Opet se priča o popunjavanju Ustavnog suda. Kako vidite ponašanje političke klase kada je u pitanju taj sud, ali i pravosuđe generalno?

MILOVAC: Ponašanje političke klase prema Ustavnom sudu, ali i prema pravosuđu generalno, pokazuje da mnogi institucije i dalje vide kao plijen. Ustavni sud bi morao biti stub ustavnog poretka i korektiv vlasti, a ne predmet političke trgovine i ucjena. Kada se sudije biraju po kvotama i dogovorima “naš–vaš”, dobijamo blokade, krize legitimiteta i stalno preispitivanje svake odluke, umjesto stabilnosti sistema. Šire gledano, pravosuđe je godinama bilo opterećeno kadrovima i praksama iz perioda zarobljenih institucija, a promjene su spore jer se često bira komfor i kompromis umjesto integriteta. Rješenje je transparentan izbor, jasni standardi stručnosti i integriteta, i odgovornost za političke opstrukcije.

MONITOR: Crna Gora je u decembru zatvorila pet novih poglavlja, uz proklamovani cilj da će naredne godine zatvoriti preostalih dvadeset, uključujući poglavlja 23 i 24. Kolika je razlika između proklamovanog i realnog?

MILOVAC: Dobro je da se poglavlja zatvaraju, ali najteži dio procesa su poglavlja 23 i 24 – vladavina prava. Razlika između proklamovanog i realnog je u tome što se dio poglavlja može zatvoriti kroz usklađivanje propisa i administrativne korake, dok se 23/24 mjere praksom i rezultatima. Ambicija da se zatvori preostalih dvadeset poglavlja može biti motivaciona poruka, ali bez mjerljivih pomaka u borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala to ostaje politička retorika. EU traži stabilan bilans: istrage koje se završavaju optužnicama, suđenja koja se završavaju presudama i imovinu koja se oduzima. Bez toga se ne zatvara suština procesa, ma koliko “papir” bio uredan.

MONITOR:  Kako vidite ovogodišnji izvještaj Evropske komisije kada su u pitanju poglavlja 23 i 24?

MILOVAC: Izvještaj EK, kad su u pitanju 23 i 24, u suštini mjeri isto: rezultate i kontinuitet. Za poglavlje 23, mjerilo je koliko imamo pravosnažnih presuda u visokoj korupciji, koliko su kazne odvraćajuće i koliko je nezakonito stečene imovine oduzeto – jer bez konfiskacije korupcija ostaje “isplativa”. Tu se vidi i da li se predmeti vode profesionalno, bez procesnih propusta i odugovlačenja. Za poglavlje 24, osim razbijanja kriminalnih mreža i jačanja policijsko-tužilačke saradnje, važna je i dosljedna primjena pravila i izbjegavanje selektivnosti. Moja ocjena je da se najviše napreduje u formalnom dijelu, dok najsporije ide ono što je najvažnije: stvarni bilans presuda i konfiskacije u najtežim predmetima.

MONITOR: Kakva je trenutna situacija oko Zakona o slobodnom pristupu informacijama i zašto se MANS oštro usprotivio određenim amandmanima?

MILOVAC: Situacija je indikativna jer se o Predlogu zakona ponovo raspravlja, u završnoj fazi,  pojavili su se amandmani koji, po našem stavu, mogu obesmisliti suštinu prava na pristup informacijama. Posebno smo se usprotivili rješenjima koja mijenjaju logiku sudske zaštite u slučajevima “ćutanja administracije”, kada organi ne odgovore u zakonskom roku. Ideja da se uvede pravilo da “svako snosi svoje troškove”, ili slične varijante koje prebacuju finansijski teret na tražioce informacija, u praksi znači da organi mogu da ćute, a da građani, novinari i NVO plaćaju cijenu da bi dokazali da je njihovo pravo prekršeno. To stvara efekat zastrašivanja i odvraćanja: ljudi će rjeđe tražiti informacije, a još rjeđe ulaziti u sporove, što je upravo suprotno smislu ovog zakona.
Naš stav je jednostavan: Crnoj Gori treba moderan i funkcionalan SPI zakon koji jača proaktivnu transparentnost, skraćuje i ubrzava postupke, i obezbjeđuje djelotvoran pravni lijek – a ne rješenja koja nagrađuju ćutanje institucija i kažnjavaju one koji traže informacije.

Milena PEROVIĆ

TE emituje oko polovine svih gasova CO2 u Crnoj Gori koji imaju uticaj na klimatske promjene. A Crna Gora se obavezala da smanji emisije CO2 za 55 odsto do 2030. godine. TE mora ili da se zatvori ili bitno da smanji svoj rad da bi zadovoljila upravo taj cilj

MONITOR: Da li je bilo očekivati da će nakon rekonstrukcije Termoelektrane biti povećano trovanje građana Pljevalja umjesto čistijeg vazduha?

MIJOVIĆ: Kao u gotovo svakom projektu kod nas prvo se zaključuju ugovori, počinje gradnja a zatim se prave idejni projekti, detaljni i glavni projekti. Što po pravilu izaziva kašnjenja, kao i promašaje i greške u samoj realizaciji. Ovdje se sve to desilo na jedan najgori način. Uz to, po svjedočenjima insajdera, to su radili nestručni ljudi bez ikakvog iskustva u toj materiji.

Izabrano je tehnološko rješenje koje nije adekvatno. Zatim je izvršena revizija tog rješenja, pa zamijenjeno pogrešnim jer je uveden sistem za denitrifikaciju koji neće moći da smanji emisije azotnih oksida do nivoa potrebnog da se zadovolje evropski standardi. To znači da po zakonu Crne Gore, koji je usklađen sa evropskim, TE ne ispunjava uslove da dobije dozvolu za rad.

Uz to, ekološka rekonstrukcija nije zadovoljila evropske standarde jer nije dovela energetsku efikasnost na nivo od najmanje 36,5 odsto. U EPCG tvrde da će nakon ekološke rekonstukcije imati oko 34 odsto. Možda izgleda mala, ali radi se o značajnoj razlici u parametru koji se mora zadovoljiti.

MONITOR: Da li će TE uspjeti da produži svoj rad nakon rekonstrukcije?

MIJOVIĆ: Termoelektrana je još 2020. godine potrošila dozvoljenih 20.000 sati rada i nije se rekonstruisala, tako da je ona već pet godina u nelegalnom statusu. Dobila je privremenu dozvolu domaće Agencije za zašitu żivotne sredine da nastavi sa radom i uskladi svoje poslovanje sa evropskim standardima. U izvještajima Evrope, medjutim, piše da ekološka rekonstrukcija neće riješiti problem i da Crna Gora mora ubrzati napore da zatvori TE. Evropska energetska zajednica je pokrenula spor 2021. i evo već četiri godine taj spor još traje. On je mogao i ranije biti riješen ali je Energetska zajednica blagonaklona prema Crnoj Gori jer je taj spor mogla ranije riješiti. Kad se njen zaključak pretoči u pravosnažnu odluku, TE bi morala ili da u kratkom roku ispravi nedostatak, da se usaglasi sa kriterijumima i standardima koji važe za nove elektrane ili da se zatvori. U protivnom slijede sankcije. Crna Gora bi bila suspendovana iz članstva Energetske zajednice, a kroz to članstvo smo mi već u Evropi. To bi bio proces koji je obrnut o ovog pristupnog procesa. Da ne govorimo o drugim sankcijama, da bi TE bila podložna tužbama.

MONITOR: Koliko će taksa za CO2 ubrzati ovaj proces?

MIJOVIĆ: TE emituje oko polovine svih gasova CO2 u Crnoj Gori koji imaju uticaj na klimatske promjene. A Crna Gora se obavezala da smanji emisije CO2 za 55 odsto do 2030. godine. TE mora ili da se zatvori ili bitno da smanji svoj rad da bi zadovoljila upravo taj cilj. Prema tome čak i da dobije dozvolu za rad morala bi da radi sa znatno manjim kapacitetom. A to bi dovelo u pitanje njenu isplativost.

Od početka sljedeće godine će se nametnuti veliki penali, ne zna se još tačan iznos, ali neke procjene su da bi mogao biti 80 eura po megavatu izvezene električne energije, što čini proizvodnju TE potpuno nekonkurentnom. Ne samo što će morati da smanje kapacitet nego neće moći ni da izvoze. Postaviće se pitanje isplativosti njenog rada.

Slučaj 15/21 koji je pokrenuo sekretarijat Energetske zajednice protiv Crne Gore je prošao sve faze i postupak je završen na njenu štetu. Ovog 18. decembra je na dnevnom redu bilo donošenje odluke da je Crna Gora prekršila ugovor o osnivanju Energetske zajednice i direktive EU koje se odnose na rad TE. Međutim, očigledno da je na pripremnim sastancima bilo protivljenja tom zaključku, a Energetska zajednica teži da svoje odluke donese koncenzusom pa je proces donošenja odluke nastavljen putem korespondencije. Očekuje se da će se konačna odluka donijeti u narednih mjesec-dva, a praksa govori da bi nakon toga imali rok da se ispravi stanje od nekih pola godine.

MONITOR: Šta se može uraditi za pola godine?

MIJOVIĆ: Za pola godine Crna Gora treba da dokaže da TE posluje po standardima za nove elektrane. Taj dokaz bi mogla dobiti ako joj Agencija za zaštitu životne sredine izda integrisanu dozvolu za rad TE.

EPCG je najavila da će do juna obavljati probni rad, dostavljati podatke Agenciji o emisijama i zatražiti od nje da joj izda dozvolu. Agencija će tada zaključiti da je TE ispunila ili nije taj zadatak. Taj proces i korespondencija između Crne Gore i Energetske zajednice će vjerovatno trajati nekoliko mjeseci, ali sve to mora da ima neki kraj.

Ovu ćemo zimu preživjeti sa TE, a ukoliko EU bude blagonaklona može nam se desiti da preživimo i sledeću zimu. Ali to je otprilike neki vrh tog procesa. Mi smo tada već pred vratima EU, naravno da ona ne može svoju odluku da oteže beskonačno.Taj zaključak o suspenziji Crne Gore iz članstva u Energetskoj zajednici, a što praktično znači i iz pregovaračkog procesa za članstvo u EU, moraće postati odluka. Da bi Crna Gora to izbjegla jedini je put da se TE zatvori ili svede svoje poslovanje na dozvoljeni minimum od oko 1500h.

MONITOR: Ima li onda rješenja?

MIJOVIĆ: Glavni argument kojim se služe čelnici EPCG i zvaničnici je da će to biti veliki udarac po Elektroprivredu i Crnu Goru. To je djelimično tačno, zato što ćemo morati da uvozimo električnu energiju, neko vrijeme. Ono što nije u redu, i gdje mi griješimo sve ove godine, je što takvom pričom samo odlažemo ono što smo morali odavno da uradimo. A to je da izgradimo novu elektranu koja zadovoljava evropske standarde.

Nova garnitura u EPCG je svo vrijeme bila svjesna nedostatka koji su naslijedili od prethodne. Oni brane odluku iz 2021. da produže ugovor o rekonstrukciji a bili su svjesni da on ima krupne nedostatke. Tvrde da su morali to da urade jer bi platitli kaznu zbog poništenja ugovora koja bi dostigla možda nekih 30-ak miliona eura.

Danas ćemo mi, zbog te odluke, platiti štetu od 300 ili više miliona eura. Zbog toga što su pogrešno uradili ekološku rekonstrukciju i što ćemo plaćati mnogo skuplju električnu energiju iz uvoza. Postojeća šteta je već zvanično 200 miliona, a pitanje je koliko ćemo još godina morati da uvozimo struju.

Rješenje je bilo da se prihvati ta odšteta i da se nađe neko drugo koje ispunjava standarde ili se pristupilo gradnji nekog drugog objekta.

Ranije vlasti su pokrenule gradnju preizrade detaljnog projekta, pa zakasnile i sve uradile pogrešno, oglušujući se i o blagovremene primjedbe dobro verziranih stručnjaka. Požurili su sa tenderom,što sad obrađuje SDT. Umjesto raskida, novi upravljači produžili su loš ugovor. Radi se, dakle, u najmanju ruku o nesavjesnom poslovnom postupanju kažnjivom po Zakonu o privrednim društvima, a možda i o korupciji, zbog čega bi Specijalno drzavno tužilaštvo moralo da ispita  ne samo način dodjelivanja tendera izvođaču (kineska kompanija, Bemax i Solar) već i naknadno produžavanje ugovora.

MONITOR: Održavanje TE je proglašeno javnim interesom.

MIJOVIĆ: To je nezakonito i nije u duhu na što smo se obavezali članstvom u Energetskoj zajednici. Proizvodnja električne energije je proizvodnja kao i svaka druga za tržište. EPCG mora da ponaša kao bilo koji poslovni subjekt. Ona mora da se rekonstruiše da bi zadovoljila pravila na tom tržištu. U protivnom ona ruši pravila konkurencije i može da bude  tužena zato što nije uradila ono što su drugi uradili. Nije uložila dovoljno sredstava kao drugi i nije dovela svoj objekat u legalno stanje.

Ona može da bude tužena ne samo od konkurenata, već i od građana za zagađenje životne sredine. Može da bude tužena od susjeda zbog prekograničnih emisija. To su jako opasne tužbe koje mogu EPCG da pokopaju.

Naš je problem što čekamo i nikako da izvršimo tu tranziciju iz uglja. A obavezali smo se na to kada smo potpisali Pariski sporazum, članstvom u Energetskoj zajednici i željom da postanemo članica EU. Međutim, ništa na tome ne radimo. Potpisujemo a nastavljamo da radimo po starom. Za izlazak iz uglja crveno svijetlo se upalilo još 2015. kada je Pariskim sporazumom utvrđeno da treba ubrzati izlazak iz uglja kao ubjedljivo najvećeg zagađivača. Kako da se izvrši taj proces, šta to znači za Pljevlja, šta znači za Crnu Goru, u šta treba ulagati, kako otvoriti nova radna mjesta za ona koja će biti izgubljena zbog neumitnog zatvaranja, ne samo TE nego i Rudnika uglja.

Mogla se sagraditi jedna ili više tehnološki naprednih elektrana na biomasu, tj. na drvni i organski otpad kojeg Crna Gora ima u izobilju, kako u Pljevljima, tako i u Bijelom Polju, Nikšiću i drugim sjevernim gradovima. Mogla se kombinovati solarna i vjetroenergija sa baterijama. Država je morala, a nije zatražila podršku EU za pravednu tranziciju, već je sredstva dobijena od EU potrošila na manje važne projekte.

Stalno kukamo kako nam je skup uvoz i da zbog toga ne možemo da zatvorimo TE, umjesto da se bavimo tranzicijom. Umjesto tranzicije mi ćemo imati kolaps.

MONITOR: Šta je sa onih 500 miliona koje je premijer obećao Pljevljacima?

MIJOVIĆ: Vjerovatno je imao u vidu da otprilike toliko treba uložiti da bi se obavila ta pravedna tranzicija. To se desilo prije četiri godine i ništa na tome nije urađeno. Gospodin je postao premijer i zaboravio je na to.

Nista nije urađeno ni za zdravlje gradjana, preči je bio interes energetskog lobija oko EPCG, njene TE i rudnika. Građani Pljevalja vrlo dobro znaju da su u tom lobiju sve ove godine njihovi sugrađani na čelu EPCG, opštine i države imali najveći uticaj, pa njih prve treba da prozovu na odgovornost što se guše u otrovnim dimovima.

Najodgovorniji su čelnici opštine jer je njihov prioritet morao biti da obezbijede uslove za zdrav i bezbjedan zivot. Morali su a nisu izvršili jak pritisak da država i EPCG obezbijede sredstva i sprovede toplifikaciju grada, kao i da se izvede ekološka rekonstrukcija termoelektrane u skladu sa EU standardima.

Predrag NIKOLIĆ

I ma koliko bih volio reći da naše istraživanje prikazuje sve, mi stvarno nemamo odgovore na najbitnija pitanja: šta može da se desi dan poslije pristupanja u članstvo EU-a ili dan poslije promjene režima

MONITOR: Priredili ste zbornik radova „ Zarobljena društva u Jugoistočnoj Evropi: Mreže povjerenja i konflikta“. Kako u zemljama Jugoistočne Evrope dolazi do procesa od zarobljene države do porobljenog društva?

GORDI: Pokrovitelj projekta je tražio predloge za istraživanje koje će biti korisno u procesu evropske integracije. Tu smo bili suočeni s problemom, jer nam je bilo teško prepoznati takve procese. Ono što smo videli su bili razni uslovi na koje države odgovaraju usvajanjem zakona, često po hitnom postupku u paketima od nekoliko stotina zakona, a da nema rasprave u skupštinama, niti poslanika koji su čitali te zakone, niti ozbiljne primene. Znači videli smo površan proces, i još smo videli površne procese u ranijoj istoriji – radi li se o fašistima, komunistima, nacionalistima-pa sad liberalima, ono što se dešava je da jedna elita donosi model vladavine iz uvoza, tvrdi da je to najprogresivniji model koji postoji i da će svima potpuno promeniti život, a u stvari to površno primenjuju. Ili zbog toga što bi ozbiljna primena tih ideja ugrozila položaj elita, ili zbog toga što države nemaju kapacitet. U sistemu gde formalna rešenja ne funkcionišu, građani su primorani da nađu neformalne veze kako bi dobili ono što im treba za život. Oslanjaju se na porodične, komšijske, prijateljske veze. Možda bi sve to izgledalo kao nekakav anarhistički san kada ne bi političke stranke uspostavile kontrolu nad tim neformalnim mrežama. U tom slučaju mreže koje ljudi razvijaju kako bi rešavali probleme koji potiču od nefunkcionalnosti države- možda rešavaju pojedine probleme u kratkom roku, ali na duži rok učvršćuju osnovni uzrok problema, a to je okupacija javnog života od strane jedne elite koja gleda na sopstveni interes a ne na interes javnosti.

MONITOR: Čime nefunkcionalna država  najčešće „ korumpira “ društvene snage u svoju korist, samo formalno usvajajući EU pravila?

GORDI: Neformalne mreže o kojima sam govorio imaju moć da usmeravaju implementacije reformi. Imamo razne primere iz istraživanja. Na primer, u S.Makedoniji je EU-kao meru zaštite nezavisnosti sudstva, predložila da umesto parlamenta sudije imenuju sudske komisije koje bi bile sačinjene od pravnih stručnjaka. Vladajuća stranka je formirala te komisije na način da bi politička kontrola nad izborom sudija bila jača a ne slabija. Nešto slično se desilo u Srbiji, gde je EU predložila da ne treba više mediji da budu u javnom vlasništvu. Velika većina medija koji su bili u javnom vlasništvu bile su lokalne radio ili TV stanice u vlasništvu gradskih ili lokalnih vlada. Režim je iskoristio ovu priliku da ih privatizuje tako da pojedinci bliski vladajućoj stranci budu novi vlasnici, pa je na taj način stvorio mrežu lojalnih elektronskih medija na lokalnom nivou. Postoje i primeri (moj omiljen primer je zabrana distribucije mesa sa malih farmi) gde EU uopšte nije tražila neku meru, ali državne vlade su se upustile u “goldplating,” gde uvedu vrlo stroge restrikcije koje nisu u stanju primeniti, ali koje otvaraju prostor za selektivnu primenu- pa zbog toga i za korupciju.

MONITOR: U knjizi se tvrdi da postoji stalni nedostatak državnog legitimiteta i kapaciteta. Da li je „lijek“ za to tražen i u balkanskim „ stabilokratijama “ koje-kada se radi o Aleksandru Vučiću, EU još podržava?

GORDI: Za očekivanje je da države, kao i građani, traže stabilnost i prediktabilnost. Problem je u tome da je stabilnost zarobljenih društava samo prividna. Režimi koji su na vlasti mogu brzo pasti, a pošto je EU održala slabu komunikaciju s onima koji se bore za demokratsku vlast i za legitimitet-u trenutku kad padnu, Evropa će ostati iznenađena i nepripremljena.

MONITOR: Crna Gora očekuje da joj uskoro bude ponuđen ugovor sa EU o pristupanju. Djeluje da je to podiglo i društveni optimizam, a značajna većina podržava ulazak. Koliko je, zapravo, jak uticaj briselskih institucija da spriječi štetu koju pominjete a koja se tom društvu već jednom desila?

GORDI: Tokom istraživanja mi smo održali redovne konsultacije i s Evropskom komisijom i s državnim kancelarijama za odnose sa EU-om u regionu. Znači da ljudi koji bi mogli da utiču na situaciju znaju za naše istraživanje i za naše preporuke-čini mi se da su zainteresovani, mada ne bih znao da kažem da li smo ih ubedili o tome šta treba da se radi. I ma koliko bih voleo reći da naše istraživanje prikazuje sve, mi stvarno nemamo odgovore na najbitnija pitanja: šta može da se desi dan posle pristupanja u članstvo EU-a ili dan posle promene režima? Ono što mogu reći jeste da u državama koje su postale članice EU-a (u Sloveniji i Hrvatskoj), da se može primetiti jedno veliko razočarenje od strane ljudi koji su očekivali da će evropski standardi suštinski promeniti stanje u javnim institucijama i u privredi.

MONITOR: UK je već više godina izvan EU. Sada se premijer Kir Starmer uključuje u pregovore oko mira u Ukrajini, solidaran sa EU. Šta je sa obnavljenjem ideje i prakse najužeg atlantskog prijateljstva SAD-UK? Gdje je UK danas na geostrateškom poligonu svijeta?

GORDI: Mislim da je svima u Evropi jasno da SAD pod Trampom ne može biti pouzdan partner. Ostavljajući na stranu opskurne tvrdnje iz dokumenta o Strategiji za nacionalnu bezbednost (NSS)- koji je izašao u decembru, vidimo da Tramp koristi izaslanike koje je Putin izabrao da vode pregovore, a koji počinju s afirmacijom ruskih ratnih ciljeva. Na početku se možda činilo da je Starmer mislio da se može udvarati Trampu, ali se fanatiku ne može udvarati. Zato mislim da je razumno očekivati da će UK gledati sve više kako sebe da štiti, i da će pri tom graditi bliže odnose s EU-om.

MONITOR: Donald Tramp pokušava da trgovanjem zaustavi ratove u Ukrajini i Gazi. Kako ocjenjujete njegove „ponude“ i mišljenja nekih analitičara da Tramp i njegovi glavni pregovarači-Stiv Vitkof i Džared Kušner, ne razumiju da Putina ne zanimaju nekretnine već samo teritorije? Da li je Tramp dorastao ovoj globalnoj igri?

GORDI: Taj rasist  jedva umije prepoznati žirafu a kamoli da radi neki odgovoran posao.

MONITOR: U UK su neke propalestinske organizacije označene terorističkim. U Njemačkoj, država povremeno obustavlja propalestinske proteste. I prethodana i sadašnja njemačka vlada, naglašavaju svoju podršku Izraelu. UK je ove godine priznala Palestinu, ali ne i Njemačka. Kako vidite taj pristup?

GORDI: Priznanje je simbolički čin koji ne može značajno uticati na konkretnu situaciju. Svaka čast onima koji su priznali državu koja nema ni teritoriju ni vladu.

Za odnos prema propalestinskim organizacijama, pitanje je komplikovanije. Treba uzeti u obzir da je antisemitizam prvobitni greh moderne Evrope. To je onaj rasizam od kojega svi ostali evropski rasizmi potiču, najstariji i najotporniji rasizam. Evropske zemlje nisu počele ozbiljno da menjaju svoj stav prema njemu dok nisu videle masovne posledice toga nakon Drugog svetskog rata. Onda su kompenzirali za to na preteran način, dajući blanko podršku državi Izraelu dok  ta država nije krenula sama da se ponaša zločinački. A već su evropske države bile uspostavile odbacivanje antisemitizma kao sastavni deo svojih identiteta. Kajanje za prvobitni greh je postalo i samo greh, a naročito u starijoj generaciji postoje ljudi koji to ne razumeju, jednostavno su zbunjeni. Zato reaguju na podršku Palestincima kao na ozbiljnu pretnju.

Na pitanje da li su propalestinske grupe terorističke, naravno da nisu. Teroristička grupa je grupa koja planira ili izvodi teroristički čin. A da li su znak da je politička situacija uveliko promenjena, to je verovatno razlog za prekomernu reakciju koju vidimo. Uglavnom ljudi na vlasti izbegavaju dijalog koji bi rasvetlio kontinuitet između (starijeg) antisemitizma i (savremenog) antislamizma i drugih evropskih rasizama.

Proces pristupanja EU koji izgleda kao tehnički, u suštini je politički

MONITOR: Problemi  Brisela sa nekoliko EU članica, pokazuju da ih mnogo ne dotiču kršenja EU legislative i imperativa jedinstva EU. U njih spadaju i neke zemlje Jugoistočne Evrope. Sada se ponovo EU širi, tvrdeći da će to biti „po zaslugama“. Ipak, ima onih koji kažu da je u pitanju novo geopolitičko „ tumbanje . Šta Vi kažete?

GORDI: Teško je videti mogućnost da neka država koja je sada kandidat ili koja traži status kandidata u regionu, uskoro bude primljena u članstvo. Jednostavno za to ne postoji politička volja od strane EU, a nisu ni vladajuće elite u tim državama jako motivisane za reforme kao što su vladavina prava, nezavisnost sudstva i medija ili jednak tretman svih građana. Ali treba uzeti u obzir da sve države u regionu rade na tome da unapređuju svoje kandidature više godina. U nekim državama sprečavaju ih sporovi sa susednim državama, kao što je slučaj s Kosovom. U nekim slučajevima probleme stvaraju zemlje članice koje postavljaju nemoguće uslove, kao što je slučaj sa Makedonijom i sa Bosnom i Hercegovinom. A u nekim slučajevima izostanak političke volje sprečava demokratski razvoj, kao što je slučaj u Srbiji, Albaniji i Crnoj Gori. U isto vreme napreduju kandidature nekih zemalja za koje je teško reći da su čak počele s reformskim procesima, kao što su Ukrajina i Moldova, zato što EU smatra da su bitne za bezbednost. Sve zajedno to ukazuje da proces koji izgleda kao tehnički proces je- u suštini, politički proces.

Nastasja RADOVIĆ