Povežite se sa nama

INTERVJU

BOŽIDAR IVANOVIĆ, ŠAHOVSKI  VELEMAJSTOR: Zakon je ponizio šah

Objavljeno prije

na

Pisao sam premijeru, apelujući da Crna Gora ne tretira šah kao srednjovjekovna crkva, ali odgovor je izostao.  Administrativna rješenja koncipirana su tako da entuzijasti gube volju i napuštaju klubove

 

MONITOR: Ove godine navršilo se 70 godina od osnivanja Šahovskog saveza Crne Gore. Bili ste šahovski prvak Crne Gore čak sedamnaest puta. Ima li danas Crna Gora dobrih šahista?

IVANOVIĆ: Crna Gora ima šahovsku tradiciju. Stvarale su je mnoge generacije, koje su šahu donijele vrijedan status i popularnost. Ja sam stariji od Šahovskog saveza i ne mogu se radovati njegovom jubileju, jer pamtim mnogo ljepša šahovska vremena. Našim najboljim igračima želim da istraju, a  nadam se da će odlična mlada generacija vratiti dostojanstvo crnogorskom šahu.

MONITOR: Mnogi kažu da aktuelni ministar sporta Nikola Janović ne cijeni šah?

IVANOVIĆ:  Takav odnos prema šahu predstavlja lični doživljaj, ali je porazno kad može da se pretvori u službeni akt jedne države. No, Vlada je to podržala, pa se pitam odakle je krenula inicijativa ?!

MONITOR: Kako komentarišete to što šah više nije olimpijski sport?

IVANOVIĆ: To je proizvoljna ocjena koja proizilazi iz institucionalnih formalnosti. Mi, inače, robujemo tuđim sugestijama, pa čak i tamo gdje smo bili ubjedljivo ispred drugih zemalja. Naši sportski zvaničnici doživljavaju MOK kao Tvorca svjetskog sporta, pa one koji nijesu pod njegovim okriljem, tretitiraju kao sportsku jeres. To su kompleksi koji malim narodima ne daju da postanu veliki.

MONITOR: Kako ocjenjujete stanje u Šahovskom savezu? Na njegovim skuštinama vode se žučne rasrave, još nije rasvijetljena sumnjiva transakcija 200 hiljada eura…

IVANOVIĆ: Nema tu šta da traži Šahovski savez  Crne Gore. To je posao za Tužilaštvo, gdje je, izgleda, predmet  još u fazi izviđaja. Do kada? U Bugarskoj je presuda za istu stvar davno izrečena.

MONITOR: Prije desetak godina, rješenjem Ministarstva kulture sporta i medija dobili ste zvanje vrhunskog sportiste. Jeste li to i dalje nakon usvajanja  novog Zakona o sportu?

IVANOVIĆ:  Vlada je usvojila Zakon, a u resoru nijesu našli potrebu da me konsultuju dok je nacrt bio u pripremi, da kažem nešto u odbranu šaha. Zakon se, s pravom, obračunava sa ranijim odlukama o dodjeli zvanja vrhunskog sportiste, ali, uz zakašnjele korekcije, načinjeno je više “zahvata”, čiji će epilog uslijediti na sudu. Mnogi su znali za te zavrzlame i zbog toga bili ogorčeni. Meni su zadržali zvanje, a četvorostruko umanjili primanje. Sad imamo vrhunske sportiste i neke koji su “vrhunskiji” od njih. Zakon, prepisan iz hrvatskog, ponizio je šah gurnuvši ga pod tepih po kojem gaze pikado, badminton,“breakdance”, igra koju je MOK uvrstio u olimpijske sportove, i ostali…

MONITOR: Igrali ste sa najvećim šahistima svijeta, a možda i najvećim u istoriji šaha. Koji je po Vašem mišljenju najbolji šahista svijeta?

IVANOVIĆ:   Biti u društvu Botvinika, Smislova, Keresa, Bronštajna, Petrosjana, Spaskog, Talja, Gligorića, Karpova, Kasparova, Fišera i dugih asova koji su proslavili sebe i šahovsku igru, bilo je zadovoljstvo koje ne prestaje. Od trinaest svjetskih prvaka, upoznao sam devet i igrao protiv njih sedam. U mladosti sam volio Aljehina, potom Talja, a na kraju, uz Aljehina, najvećeg tragičara Roberta Fišera.

MONITOR: Je li Vam neki od njih bio uzor?

IVANOVIĆ:  Aljehin i Talj su bili moji uzori, a kad je Fišer zakoračio na svjetski vrh, ja sam već bio formiran igrač i nijesam želio da mijenjam svoj stil i svoj način života.

MONITOR: Vaš otac bio je čuveni pjesnik Leso Ivanović. Jednom ste otkrili: “Kada je u pitanju šah, poslušao sam očev savjet, koji mi je kazao da ne igram kafanske partije, već da čitam i da se služim knjigama, šahovskom literaturom…”  

IVANOVIĆ:   Leso je nastojao da me usmjeri u ozbiljno proučavanje šaha. On je volio da sjedi u bašti “Granda” i Gradske kafane, gdje je pio kafu i čitao novine. Tu se igrao šah i često su se čuli povici smijeh na duhovite komentare igrača. Leso je shvatio da ta atmosfera ne vodi napretku. Literatura je bila rjetkost, pa je lako bilo preporučiti neku šahovsku knjigu, ali je bilo teško doći do nje. Samo je beogradska “Politika”imala šahovsku rubriku. Zagrebački “Šahovski,glasnik” izlazio je jednom mjesečno, a ruski časopisi i knjige teško su bili dostupni. Rubriku “Politike” je uređivao majstor Vladimir Sokolov.  Leso je utorkom i petkom skupljao te stranice, obavezujući me da ih čuvam.

 MONITOR: Napisali ste knjigu “Igrati svoj život”. Zašto ste joj dali takav naslov?

IVANOVIĆ:  Kad sam razmišljao o naslovu knjige, prva ideja mi se odmah dopala. “Igrati svoj život” ima dvostruku poruku :  Moj život je bio igra, a igrao sam sebe u sportskom i fer izdanju prema rivalima i prijateljima. To je poruka djeci da odrastaju sa željom da prožive život kao slobodni ljudi!

MONITOR: Kao šahista osvojili ste brojne medalje. Koja Vam je posebno draga?

IVANOVIĆ: Najveći uspjesi  dva puta prvak SFRJ (1973 i 1981) dioba prvog i drugog  mjesta (1983), prvak SRJ (Podgorica 1996) i dvije srebrne medalje : Evropsko prvenstvo, Plovdiv 1983. 1. mjesto; SSSR 2. SFRJ 3. Engleska; i Svjetsko prvenstvo, Lucern 1989. 1. SSSR 2. SFRJ 3. SAD.

MONITOR: Šta Vam je posebno ostao u sjećanju iz Vaše bogate sportske karijere?

IVANOVIĆ: Moja sjećanja su najsnažnije posvećena sjajnim ljudima koje sam upoznao putujući kroz  život. Među njima su, svakako, šahisti čija imena sam pomenuo. Sjajne impresije ostavili su na mene prirodni fenomeni i ljepote mnogih zemalja. Volio sam kontraste klimatskih mijena, leteći iz egzotičnih krajeva u rusku zimu. Divio sam se nacionalnom blagu u čuvenim muzejima. Izostalo je još puno stvari, ali za sve ono što svijet može da ponudi ljudskom oku, premalo je za jedan život.

MONITOR: Bili ste ministar sporta u tri mandata. Kako ocjenjujete aktuelno stanje u crnogorskom sportu?

IVANOVIĆ:  Dok sam bio na čelu resora sporta, držao sam se pravila da svaki sport ima jednako pravo na život, kao i svaki njegov protagonista. Danas se čudim nekim odlukama koje su daleko od mojih shvatanja. Kategorizacija sporta, uz pristup da sportovi čije su federacije učlanjene u MOK, imaju prednost nad ostalima, nije ništa drugo nego diskriminacija sporta. Naprimjer, šah ima olimpijsku tradiciju od 1927. godine. Ko želi da poništi taj istorijski festival i poruči šahistima da se bolje baviti pikadom ili badmintonom? To je posredan udar na  Trinaestojulsku nagradu, koju sam dobio za rezultate u šahu. Umanjuje se primanje šahisti koji je imao vrhunski rezultat na Olimpijadi za slijepe (Milan Ivanović), a bez zvanja vrhunskog sportiste ostaje ovogodišnji svjetski prvak za slijepe i slabovideće Predrag Nikač. Uzalud je šah na programu Paraolimpijskih igara! Razgovarao sam sa gospodinom Janovićem, ali to je već bilo kasno. Pisao sam premijeru, apelujući da Crna Gora ne tretira šah kao srednjovjekovna crkva, ali odgovor je izostao.

Administrativna rješenja koncipirana su tako da entuzijasti gube volju i napuštaju klubove. Sjetimo se kako su naši sportisti srcem izgarali u borbi. Novac je tada bio zanemarljiv u odnosu na njegov današnji božanski lik.  A sad se nameće obaveza da sportski klub ima i plaćenog sekretara, kad klubovi jedva imaju novca da realizuju program takmičenja. Mnogi su predali tužbe, a neki su već dobili presude (biciklisti i džudisti) ali su još na “standby”- u. Ko će objasniti o čemu se tu radi i da li je to put koji naš sport vodi naprijed.

MONITOR: Često se čuje da je politika ušla i u sport. Je li to tačno?

IVANOVIĆ: Politika odavno opterećuje sport. Političari vješto koriste popularnost klubova i pojedinaca, gradeći tako rejting za sebe i svoju partiju. Ali, ne samo vlast, nego i opozicija tu traži šansu, pa sportska arena postaje poprište raznih transfera, pranja novca i lova na glasove.

MONITOR: Vi ste se takmičili u vrijeme istinskog „ljudskog šaha”, a danas se igra kompjuterski šah. Još 1977. godine Botvinik Vam je rekao da će do kraja dvadesetog vijeka kompjuter pobijediti svjetskog pravaka u šahu….

IVANOVIĆ: Botvinik je 1971. rekao : – “Maljčik”, budući prvak svijeta, zove se Garik Vajnštajn! Dječak je, poslije očeve smrti, uzeo majčino prezime Kasparov i 1985. postao prvak svijeta. Obistinila se i Botvinikova tvrdnja da će kompjuter pobijediti svjetskog šampiona. U Londonu 1997. “Deep blue” je savladao Kasparova sa 3,5 : 2,5. Time je izgubio i šah, jer je u drugi plan došao čovjek, biće čiji je mozak stvorio i šah i kompjuter. Sad je novi izazov za čovjeka da nadmudri šahovsku mašinu.

MONITOR:  Koji su poznati šahisti  boravili  u crnogorskoj prestonici i kojim su povodima dolazili?

IVANOVIĆ: Prvi od velikih šahista na Cetinju  je 1956. gostovao Viktor Korčnoj. Potom je Petrosjan 1963. igrao u Gradskoj kafani, gdje je Mihail Botvinik nastupio 1971., a Mihail Talj 1984. godine. Od bivših jugoslovenskih šahista na Cetinju su gostovali Gligorić, Ivkov, Matanović i Ljubojević .

MONITOR: Zašto danas u svijetu nema velikih šahovskih imena?

 IVANOVIĆ:  U najkraćem, previše masovnih takmičenja, a malo slavnih imena, izaziva pad interesovanja u ogromnoj ponudi svjetskog sporta. Jedino FIDE može da uzdigne šah, sa reformama koje vapiju kao žedna zemlja za kišom. Komično je da titulu svjetskog prvaka odlučuje brzopotezna partija. Takođe, Olimpijada traži promjene koje bi joj podigle ugled i interesovanje u svijetu.

                                                 Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

MONITOR:  Za sada samo URA insistira na ekspertskoj Vladi koja je dogovorena Sporazumom iz avgusta prošle godine  trojice lidera pobjedničkih lista. Šta bi značilo kršenje tog dogovora, i ulazak lidera parlamentarne većine u Vladu?

PERIĆ: Možda to nije bila zamisao na početku, ali sada je već jasno da je teza o ekspertskoj vladi zapravo brana da jedna koalicija uđe u Vladu na ministarskom nivou. Ne treba nikakva posebna elaboracija da to u praksi nije ekspertska Vlada i da njeni rezultati ne daju za pravo da se može tako karakterisati. Da je zaista espertska ona bi u hodu rješavala probleme, a ne gomilala nove.

Da je ona pokazala drugačiji stil upravljanja, da je pokrenula opštedruštveni dijalog, da nije ignorisala javnost – posebno stručnu, da je pružila jasan plan razvoja, tada bi njena pozicija bila snažnija. Takođe, da su premijer i ministri razumjeli da treba da ponude viziju i za nju obezbijede podršku – od parlamenta pa sve do najšire javnosti – tada bi stvari izvjesno bile drugačije.

Ovako samo isticanje modela koji nije dao rezultat je neuvjerljivo i očito pokazuje da je pozadina nešto drugo. Mislim da ta vrsta kalkulisanja dugoročno nikome ne donosi ništa.

MONITOR: Međunarodna afera Pandorini papiri podsjetila nas je na rezultate 30 godina vladavine DPS-a, odnosno Mila Đukanovića, ali i nedostatak nezavisnih institucija, kao što je tužilaštvo. Kolika je odgovornost nove parlamentarne većine za to što još čekamo na drugačije tužilaštvo?

PERIĆ: Koliko su institucije obesnažene govori podatak da krucijalne impulse u borbi protiv korupcije dobijamo iz civilnog sektora. To u ovom slučaju daje dodatni kredibilitet MANS-u, ali govori nam i koliko je naše ne samo pravosuđe, već cio državni aparat zapušten. Nova parlamentarna većina kao da se trudi da se uklopi u taj opšti utisak.

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”. Ovu agoniju koja je tek počela mogu da zaustave jedino građani stalnim zahtijevanjem da političari daju ideje i rješenja koja će sprovoditi. Ovo što  vidimo je gola inercija koja nas vodi ka novom tavorenju, uz novi momenat dodatno podijeljenog društva.

MONITOR:   Ove sedmice završen je i Izvještaj o dešavanjima na Cetinju, tokom ustoličenja mitropolita. Očekujete li da bi taj dokument mogao dodatno da utiče na pitanje rekonstrukcije Vlade, jer je premijer Krivokapić najavio da će pokrenuti pitanje odgovornosti vrha policije?

PERIĆ: Izostaje šire sagledavanje tog dešavanja, razumijevanje svih njegovih slojeva i djelova zajednice koji su u njemu učestvovali i, što je najvažnije, pouke koju možemo izvući. U realnosti ovo pitanje je postalo instrument bitke dokazivanja unutar vlasti koje bio ,,značajniji” i ,,hrabriji”.

Imali smo situaciju u kojoj je jedino dobro to što nije bilo žrtava, i u kojoj su svi ključni akteri mogli učiniti mnogo više, dok je neodgovornosti bilo na svim stranama. Ne očekujem da će se to naći niti u jednom izvještaju, a to bi bila blagotvorna promjena u načinu razmišljanja.

Dakle, izvještaj može imati dimenziju prepucavanja unutar vladajuće strukture, ali teško da će nam dati istinski uvid u ono što se dešavalo.

MONITOR: Hoće li afera Pandorini papiri biti zaboravljena, kao brojne u nizu?

PERIĆ: Da li će ova afera biti zaboravljena kao i mnoge ranije, zavisi od dva faktora. Prvo, da li ćemo kroz papire dobiti i konkretnije dokaze o nezakonitim radnjama i, drugo, da li će se tužilaštvo, a potom i sudstvo reformisati. Oba odgovora moraju biti pozitivna da bi ova afera dobila kredibilan sudski epilog.

Ipak, naglasimo da je neodrživa etička pozicija predsjednika države koji je osnivao pravne entitete koji se često kreiraju sa namjerom, između ostalog, izbjegavanja plaćanja poreza. Argument da u trenutku osnivanja nekog trasta nije bio na državnoj funkciji je neozbiljan. On je tada i sada na čelu partije koja je u tom trenutku davala i premijera i predsjednika države, partije koja se zalaže za privlačenje stranog kapitala i koja je zahtijevala da građani plaćaju porez u svojoj zemlji – a ovi trastovi se osnivaju u velikom broju slučajeva upravo iz suprotnih razloga.

MONITOR:  Ministar finansija Milojko Spajić nastavlja sa obećanjima. Ove sedmice Socijalni savjet izglasao je podršku programu Evropa sad, koji bi prema riječima ministra Spajića omogućio građanima znatno  bolji standard od početka sljedeće godine. Opozicija upozorava da smo pred finansijskim kolapsom. Gdje je istina?

PERIĆ: Bilo bi dobro da se prisjetimo počev od devedestih godina koje su sve to bombastične najave o dramatičnom napretku u par mjeseci ispunile. Enormne bankraske kamate? Masovna vaučerska privatizacija? Bogaćenje na berzi? Znam da to ne zvuči atraktivno, ali vjerujem da rezultati dolaze kao posljedica dugotrajnog i predanog rada.

Volio bih da se ostvare najave iz tog ministrovog plana, ali iz ove perspektivne ne razumijem kako. Ostaje mi zaista nejasno kako u ambijentu u kome je za godinu dana porastao broj nezaposlenih, pao broj zaposlenih, uvećan državni dug, u kom je parlament trenutno u stanju da ne usvaja zakone, gdje nije i pored najava otvorena mogućnost za prijem novca iz inostranstva putem najvećih globalnih elektronskih servisa… kako u tom ambijentu zabilježiti tako velik skok. Može se, naravno, računati i da će se, ako se suzbije siva ekonomija koju je za osobom ostavila prethodna vlast, doći do dodatnih prihoda, ali da to može pokriti ove projekcije – nisam siguran. No, bio bih jako zadovoljan da se pokaže da nijesam shvatio veliku viziju, samo upozoravam na rizik koji je po meni očit.

Naravno, mogu se javne finansije napregnuti do pucanja kako bi neko obećanje bilo na kratak rok ispunjeno, ali koja je cijena? Uz to ući u takvu reformu bez jasnih i provjerljivih obrazloženja je prilično upitno sa stanovišta odgovornosti.

Marketinški gledano ovo jeste snažno rješenje za onog ko ga predlaže, svojevrsna win-win situacija: ako neko iz vladajuće većine odbije da glasa za zakone koji bi omogućili ove mjere – on će biti kriv što blagostanje izostaje, ako pak napregnete javne finansije da biste izgurali ovaj program, onda dobijate nekoliko savršenih mjeseci za političku kampanju, recimo formiranja nekog političkog subjekta koji bi iznjedrila Vlada koja sebe naziva ekspertskom.

MONITOR:  Šta je izlaz iz aktuelne političke situacije?

PERIĆ: Moramo pronaći konačno iskustva na koja ćemo se oslanjati i definisati vrijednosti oko kojih ćemo se okupljati. Takođe, moramo otvoriti javni dijalog na sve teme koje pritiskaju zajednicu. Siguran sam da bismo jednog dana došli do nekog rješenja – do tada, mi ćemo tumarati i sva naša djelanja će biti plod stihije. Izbor je na nama.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

MONITOR: Ostaje i ahiva sjećanja na „prvih 30 godina“?

ZAJOVIĆ: Proizvele smo 300  kratkih filmova o našim akcijama sa Grupom za video aktivzam, oko 300 izdanja onoga što zovemo kontraarhiva, kontrasjećanja, alternativna istorija, deset izdanja ŽUC mreža međunarodnih skupova, 6-7 hiljada terenskih obrazovnih radionica, zakonodavnih inicijativa… Jako je bitna ta isprepletenost različitih aktera i akterki – multiperspektivnost, isprepletenost različitih aktera i akterki. Spojile smo s jedne strane feministički aktivizam, unele smo feministički antimilitarizam, što je nepoznato. I politiku pravljenja savezništava. Nije nam bilo bitno da li je neko muškarac ili žena, iako smo mi ženska grupa. Od početka smo bile sa svim buntovnicima, pobunjenicima protiv rata-dezerterima. To rodno nam nije bilo važno. Preokrenule smo i to rodno a ne samo nacionalno. Sve smo preokretale, uz tu jednu mučninu i tegobu, da stalno preokrećemo, uznemirujemo, stvaramo, kreiramo i da to bude jedan uzbudljiv proces. Umetnici, porodice žrtava, žene najvišeg akademskog nivoa sa ženama koje su završile samo četiri razreda, LGBT zajednica i svi smo na jednom istom mestu, zajednički prepoznati u jednoj drugosti, što kaže Žole iz Škarta – mi ne pratimo modu. Ko prati modu uvek je u zaostatku… Kultura kontrapunkta, ostajanja na mestu i produbljivanje toga je za mene jedino važno.

MONITOR: Za tih 30 godina mnogo toga se desilo pa i promijenilo u našem dijelu Evrope, ali i globalno. Neki lideri su došli i otišli, razgrađivane su i stvarane države, vođeni su ratovi… Kako biste vi, ukratko, opisali kontekst u kojem 30 godina djeluje ŽUC?

ZAJOVIĆ: Evropa danas nije ono što je bila pre 30 godina. Ja pod Evropom podrazumevam ono što je Evropa odozdo, Evropa drugosti, solidarna, Evropa pokreta…  To je moja Evropa koja je ostala ista. I zbog toga mi je bilo važno čak i ono što je formalna integracija u EU. Ali postoji razlika između onoga što je bila institucionalna Evropa pre 30 godina i sada. Mi smo tada mogle da računamo na neke oslonce iz institucionalnih okvira. Recimo Aleksander Langer koji je 1994. napravio Rezoluciju o političkom azilu dezertera i političkih pobunjenika protiv rata – uglavnom koristeći iskustvo Srbije, kao podršku marginalizovanim i nepriznatim pobunjenicima, ili Luizu Morgantini… Ja sad ne mogu da nabrojim nikoga iz Evropskog parlamenta ko je izrastao iz mirovnog, antimilitarističkog ili feminističkog pokreta i koji zaista radi u skladu za imperativom o mogućnosti drugačije Evrope. Tada je bilo odgovornijih u evropskim institucijama i mogli smo u njima da imamo saveznike.

MONITOR: Bila je jasna podrška?

ZAJOVIĆ: Da. Tu nije bio samo GSS, već i druge partije koje su nam bile manje bliske. Postojala je jedna kohezija, jedna odgovornost, jedan stid – „blam“ da se paktira sa režimom. Stalno je postojao jedan antirežimski blok, ali se ne može reći da je postojao i jasan antiratni blok i zbog toga smo, djelimično, u ovome u čemu smo sada. U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na jednom nivou, ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji, ali je postojala jedna atmosfera zajedništva u odnosu na režim i postojali su mediji, bio je ANEM, bio je veliki broj mreža, podrška sa Zapada. Bila je drugačija Evropa. Intelektualna elita nije kolaborirala sa režimom.

Ali, Evropa je promenjena, pogotovo posle ove krize sa izbeglicama koja je pokazala da postoji jedan trajniji beleg Evrope, a to je rasizam i duboko ukorenjeni antisemitizam, sada je to i islamofobija.

A i kriteriji su se snizili tako da EU u ime stabilnosti danas podržava lažne demokrate, diktatore, tako da se sve svelo na standardizaciju, štancovanje zakona. Tu je i jedna bestidnost intelektualne elite pa i kulturne elite, onih koji u Srbiji, nominalno – u ime EU integracija, bestidno kolaboriraju sa Vučićem. I ne radi se tu o izgradnji nekakvog srpskog identiteta i srpske duhovnosti…Ti razni očevi nacije – izluđeni, pauperizovani narod guraju u kolektivno saučesništvo sa zločinom, a oni se čistih ruku izvlače, oni su ugledni članovi društva. To su, kako kaže Zlatko Paković „duhovnici genocida“ koje podržava SPC i patrijarh Porfirije im dodeljuje ordenje.

Ne može se ići u budućnost ako, kako kaže Breht, ispod ruševina stare kuće postoji podrum pun leševa… Ogromna energija se troši u falsifikovanje prošlosti i sakrivanje zločina. Iskustva mnogih zemalja pokazuju da je nemoguće okrenuti novi list ako se ne pogleda lice prošlosti i ako mi sami ne povratimo ljudskost priznavanjem patnje i žrtava drugih. To se tačno videlo pre neki dan tokom komemoracije za zločin u kasarni u Topčideru. Nema saosećanja ni sa srpskim žrtvama, to je jedna moralna amnezija, nešto veoma loše za sam srpski narod, to potpuno odsustvo empatičnosti prema svojima.

MONITOR: Još jedan pogled unazad: kad je osnovan ŽUC, te jeseni se rasplamsao rat u Hrvatskoj… Kriza je već postojala, a rasplet je bio krvav…

ZAJOVIĆ: Rat se dugo pripremao, u Memorandumskoj Srbiji. Ovo sada je kontinuitet moralno sličnog kulturnog obrasca – mada ne može imati iste posledice. Tada su elite na vlasti imale krizu legitimiteta i rešile su to proizvođenjem kriza, navodnom ugroženošću naroda, srpskog, hrvatskog… Problemi su se tako etnifikovali, što se i danas radi…

MONITOR: Napravili su parcelizaciju Jugoslavije.

ZAJOVIĆ: To je danas i veliki problem Evrope, koja sad sve svodi na etničku dimenziju. To je bio problem i tada i sada. Etnifikovanjem socijalnih, klasnih, ideoloških i drugih problema, išlo se na ruku režimima koji su nastajali od Jugoslavije. To je nesreća za čitav region, posebno za BIH.

MONITOR: Da li je bilo mogućnosti za nešto drugo?

ZAJOVIĆ: Bilo je, naravno, moguće. Mi koji smo bili deo drugačije Jugoslavije, jedne kulture drugosti, pluraliteta i koji nismo imali veze sa etabliranim strukturama države i Partije, znali smo da je moguće. Ipak je najveća odgovornost režima u Srbiji na čiju se stranu stavila JNA. Neću time da aboliram neke druge, ali Srbija je bila i najbrojnija i uz sebe je tada imala jednu destruktivnu silu…

Ja sam se pitala kao aktivistkinja – kako smo se toj autokratskoj vlasti suprotstavljali?  Stalo mi je da se zna da je postojao veliki otpor u Srbiji, Vojvodini i drugde, da to nije bilo ograničeno na Beograd, na razne inicijative, Žene u crnom, Beogradski krug itd., već da je postojala ogromna masa ljudi nepriznatih, prećutanih i marginalizovanih koji su pružali aktivan otpor ratu, bez nekih velikih pacifističkih znanja. I zato ove godine želimo da slavimo te činove i važne datume, pravimo mapu antiratnog otpora, u koju spadaju građanske inicijative, pobune dezertera, prigovarača savesti… To je obaveza za nas koji imamo jedno kontrasećanje, kontraarhivu, nasuprot veličanja i obožavanja zločina i zločinaca i toga da su oni jedini autoriteti, sveprisustva SPC koja ih slavi i sve im oprašta jer su ktitori njihovih hramova…

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

MONITOR: Kako je tekao proces snimanja i koliko godina je trajao nastanak filma – od početke ideje pa do završenog filma i što su bili najveći izazovi?

MARINIĆ KRAGIĆ: Proces nastajanja filma od ideje do realizacije je trajao nekih devet godina. Najizazovnija faza se odnosila na pripreme za snimanje rekonstrukcijskih scena sa sekvencama fotografija u time-lapse tehnici. Budući da se radi o tehnici koja nije uobičajena u dokumentarnom filmu nisam do samog kraja biti sigurna hoće li to funkcionirati i kako će publika reagirati na takav vizualni narativ. S druge strane, kao autorici mi je bilo presudno da što vjerodostojnije preslikam stvarne situacije u rekonstrukcijske scene, a to znači iscrpan rad s glumcima i statistima uz složenu scenografsku i kostimsku pripremu. Svaki detalj u filmu, od kostima, izgleda lokacija i režijske rekvizite su doslovno preslikani iz samostanskog života Marite i Fani. Ipak, unatoč svim tehničkim izazovima, ono što mi je kontinuirano bilo u glavi jest da održim njihovo povjerenje i spontanost.

MONITOR: Pa kako ste ga izgradili jer se tokom filma stiče utisak da je od početka postojalo jako povjerenje među vama?

MARINIĆ KRAGIĆ: Povjerenje nije prvoloptaška kategorija, trebate ga steći u drugima, a i za bilo kakvu konkretnu suradnju ono mora biti obostrano. Po prirodi sam oprezna osoba te sam tako i pristupila ideji snimanja filma. U početku mi je bilo najviše stalo do toga da na privatnoj razini razumijem i usvojim njihova svjedočanstva i odluke, a potom da protagonisticma ukažem koliko respektiram njihovu životnu priču. Ako u klasičnom pripovijedanju ili prikazu priče na filmu pristupite poluzatvoreni i s određenom sumnjom, ne rijetko se događa da takvi projekti poprime ishode suprotne od planiranih. Naš proces upoznavanja i približavanja tekao je u etapama što je u konačnici ojačalo i odredilo ideju, ali prvenstveno i stvorilo preduvjete za snimanje ovog filma – a to je obostrano uvažavanje.

MONITOR: Na indirektan načun se bavite i položajem žena u ipak patrijarhalnom društvu. Kakve su reakcije publike u raznim sredinama? Je li publika razvila empatiju za borbu protagonistkinja za pravo na ljubav i slobodu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Mogla bih reći da film rezonira u današnjem kontekstu. Naše društvo je segmentirano u ideološke pakete, ali ja se ovim filmom bavim isključivo kroz pitanje pojedinca i prava na slobodu. Kako će netko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja.

Po dosadašnjim reakcijama, mislim da je publika ispunila moja nadanja i razvila empatiju prema Mariti i Fani, te razumijevanje za njihovu borbu za osobnu slobodu i stvaranje novog životnog pravca.

MONITOR: Da li je bilo neke reakcije od crkve?

MARINIĆ KRAGIĆ: Ne, nije mi bila namjera da provociram, niti smatram da su prozvani u filmu. Sigurno ima dijelova priče u filmu koje nekima ne moraju dobro sjesti, ali ovo je prvenstveno osobna ispovijest.

MONITOR: Pretpostavljam da su njih dvije zadovoljne filmom. Jeste li i dalje u kontaktu s njima?

MARINIĆ KRAGIĆ: Nakon devet godina druženja i djeljenja najintimnijih trenutak nekako bi mi bilo čudno da nismo u kontaktu. Na moje najveće zadovoljsto danas konačno žive svoj život sretne.

Miroslav MINIĆ
Foto: Milica NEDELJKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo