Povežite se sa nama

INTERVJU

BOŽIDAR IVANOVIĆ, ŠAHOVSKI  VELEMAJSTOR: Zakon je ponizio šah

Objavljeno prije

na

Pisao sam premijeru, apelujući da Crna Gora ne tretira šah kao srednjovjekovna crkva, ali odgovor je izostao.  Administrativna rješenja koncipirana su tako da entuzijasti gube volju i napuštaju klubove

 

MONITOR: Ove godine navršilo se 70 godina od osnivanja Šahovskog saveza Crne Gore. Bili ste šahovski prvak Crne Gore čak sedamnaest puta. Ima li danas Crna Gora dobrih šahista?

IVANOVIĆ: Crna Gora ima šahovsku tradiciju. Stvarale su je mnoge generacije, koje su šahu donijele vrijedan status i popularnost. Ja sam stariji od Šahovskog saveza i ne mogu se radovati njegovom jubileju, jer pamtim mnogo ljepša šahovska vremena. Našim najboljim igračima želim da istraju, a  nadam se da će odlična mlada generacija vratiti dostojanstvo crnogorskom šahu.

MONITOR: Mnogi kažu da aktuelni ministar sporta Nikola Janović ne cijeni šah?

IVANOVIĆ:  Takav odnos prema šahu predstavlja lični doživljaj, ali je porazno kad može da se pretvori u službeni akt jedne države. No, Vlada je to podržala, pa se pitam odakle je krenula inicijativa ?!

MONITOR: Kako komentarišete to što šah više nije olimpijski sport?

IVANOVIĆ: To je proizvoljna ocjena koja proizilazi iz institucionalnih formalnosti. Mi, inače, robujemo tuđim sugestijama, pa čak i tamo gdje smo bili ubjedljivo ispred drugih zemalja. Naši sportski zvaničnici doživljavaju MOK kao Tvorca svjetskog sporta, pa one koji nijesu pod njegovim okriljem, tretitiraju kao sportsku jeres. To su kompleksi koji malim narodima ne daju da postanu veliki.

MONITOR: Kako ocjenjujete stanje u Šahovskom savezu? Na njegovim skuštinama vode se žučne rasrave, još nije rasvijetljena sumnjiva transakcija 200 hiljada eura…

IVANOVIĆ: Nema tu šta da traži Šahovski savez  Crne Gore. To je posao za Tužilaštvo, gdje je, izgleda, predmet  još u fazi izviđaja. Do kada? U Bugarskoj je presuda za istu stvar davno izrečena.

MONITOR: Prije desetak godina, rješenjem Ministarstva kulture sporta i medija dobili ste zvanje vrhunskog sportiste. Jeste li to i dalje nakon usvajanja  novog Zakona o sportu?

IVANOVIĆ:  Vlada je usvojila Zakon, a u resoru nijesu našli potrebu da me konsultuju dok je nacrt bio u pripremi, da kažem nešto u odbranu šaha. Zakon se, s pravom, obračunava sa ranijim odlukama o dodjeli zvanja vrhunskog sportiste, ali, uz zakašnjele korekcije, načinjeno je više “zahvata”, čiji će epilog uslijediti na sudu. Mnogi su znali za te zavrzlame i zbog toga bili ogorčeni. Meni su zadržali zvanje, a četvorostruko umanjili primanje. Sad imamo vrhunske sportiste i neke koji su “vrhunskiji” od njih. Zakon, prepisan iz hrvatskog, ponizio je šah gurnuvši ga pod tepih po kojem gaze pikado, badminton,“breakdance”, igra koju je MOK uvrstio u olimpijske sportove, i ostali…

MONITOR: Igrali ste sa najvećim šahistima svijeta, a možda i najvećim u istoriji šaha. Koji je po Vašem mišljenju najbolji šahista svijeta?

IVANOVIĆ:   Biti u društvu Botvinika, Smislova, Keresa, Bronštajna, Petrosjana, Spaskog, Talja, Gligorića, Karpova, Kasparova, Fišera i dugih asova koji su proslavili sebe i šahovsku igru, bilo je zadovoljstvo koje ne prestaje. Od trinaest svjetskih prvaka, upoznao sam devet i igrao protiv njih sedam. U mladosti sam volio Aljehina, potom Talja, a na kraju, uz Aljehina, najvećeg tragičara Roberta Fišera.

MONITOR: Je li Vam neki od njih bio uzor?

IVANOVIĆ:  Aljehin i Talj su bili moji uzori, a kad je Fišer zakoračio na svjetski vrh, ja sam već bio formiran igrač i nijesam želio da mijenjam svoj stil i svoj način života.

MONITOR: Vaš otac bio je čuveni pjesnik Leso Ivanović. Jednom ste otkrili: “Kada je u pitanju šah, poslušao sam očev savjet, koji mi je kazao da ne igram kafanske partije, već da čitam i da se služim knjigama, šahovskom literaturom…”  

IVANOVIĆ:   Leso je nastojao da me usmjeri u ozbiljno proučavanje šaha. On je volio da sjedi u bašti “Granda” i Gradske kafane, gdje je pio kafu i čitao novine. Tu se igrao šah i često su se čuli povici smijeh na duhovite komentare igrača. Leso je shvatio da ta atmosfera ne vodi napretku. Literatura je bila rjetkost, pa je lako bilo preporučiti neku šahovsku knjigu, ali je bilo teško doći do nje. Samo je beogradska “Politika”imala šahovsku rubriku. Zagrebački “Šahovski,glasnik” izlazio je jednom mjesečno, a ruski časopisi i knjige teško su bili dostupni. Rubriku “Politike” je uređivao majstor Vladimir Sokolov.  Leso je utorkom i petkom skupljao te stranice, obavezujući me da ih čuvam.

 MONITOR: Napisali ste knjigu “Igrati svoj život”. Zašto ste joj dali takav naslov?

IVANOVIĆ:  Kad sam razmišljao o naslovu knjige, prva ideja mi se odmah dopala. “Igrati svoj život” ima dvostruku poruku :  Moj život je bio igra, a igrao sam sebe u sportskom i fer izdanju prema rivalima i prijateljima. To je poruka djeci da odrastaju sa željom da prožive život kao slobodni ljudi!

MONITOR: Kao šahista osvojili ste brojne medalje. Koja Vam je posebno draga?

IVANOVIĆ: Najveći uspjesi  dva puta prvak SFRJ (1973 i 1981) dioba prvog i drugog  mjesta (1983), prvak SRJ (Podgorica 1996) i dvije srebrne medalje : Evropsko prvenstvo, Plovdiv 1983. 1. mjesto; SSSR 2. SFRJ 3. Engleska; i Svjetsko prvenstvo, Lucern 1989. 1. SSSR 2. SFRJ 3. SAD.

MONITOR: Šta Vam je posebno ostao u sjećanju iz Vaše bogate sportske karijere?

IVANOVIĆ: Moja sjećanja su najsnažnije posvećena sjajnim ljudima koje sam upoznao putujući kroz  život. Među njima su, svakako, šahisti čija imena sam pomenuo. Sjajne impresije ostavili su na mene prirodni fenomeni i ljepote mnogih zemalja. Volio sam kontraste klimatskih mijena, leteći iz egzotičnih krajeva u rusku zimu. Divio sam se nacionalnom blagu u čuvenim muzejima. Izostalo je još puno stvari, ali za sve ono što svijet može da ponudi ljudskom oku, premalo je za jedan život.

MONITOR: Bili ste ministar sporta u tri mandata. Kako ocjenjujete aktuelno stanje u crnogorskom sportu?

IVANOVIĆ:  Dok sam bio na čelu resora sporta, držao sam se pravila da svaki sport ima jednako pravo na život, kao i svaki njegov protagonista. Danas se čudim nekim odlukama koje su daleko od mojih shvatanja. Kategorizacija sporta, uz pristup da sportovi čije su federacije učlanjene u MOK, imaju prednost nad ostalima, nije ništa drugo nego diskriminacija sporta. Naprimjer, šah ima olimpijsku tradiciju od 1927. godine. Ko želi da poništi taj istorijski festival i poruči šahistima da se bolje baviti pikadom ili badmintonom? To je posredan udar na  Trinaestojulsku nagradu, koju sam dobio za rezultate u šahu. Umanjuje se primanje šahisti koji je imao vrhunski rezultat na Olimpijadi za slijepe (Milan Ivanović), a bez zvanja vrhunskog sportiste ostaje ovogodišnji svjetski prvak za slijepe i slabovideće Predrag Nikač. Uzalud je šah na programu Paraolimpijskih igara! Razgovarao sam sa gospodinom Janovićem, ali to je već bilo kasno. Pisao sam premijeru, apelujući da Crna Gora ne tretira šah kao srednjovjekovna crkva, ali odgovor je izostao.

Administrativna rješenja koncipirana su tako da entuzijasti gube volju i napuštaju klubove. Sjetimo se kako su naši sportisti srcem izgarali u borbi. Novac je tada bio zanemarljiv u odnosu na njegov današnji božanski lik.  A sad se nameće obaveza da sportski klub ima i plaćenog sekretara, kad klubovi jedva imaju novca da realizuju program takmičenja. Mnogi su predali tužbe, a neki su već dobili presude (biciklisti i džudisti) ali su još na “standby”- u. Ko će objasniti o čemu se tu radi i da li je to put koji naš sport vodi naprijed.

MONITOR: Često se čuje da je politika ušla i u sport. Je li to tačno?

IVANOVIĆ: Politika odavno opterećuje sport. Političari vješto koriste popularnost klubova i pojedinaca, gradeći tako rejting za sebe i svoju partiju. Ali, ne samo vlast, nego i opozicija tu traži šansu, pa sportska arena postaje poprište raznih transfera, pranja novca i lova na glasove.

MONITOR: Vi ste se takmičili u vrijeme istinskog „ljudskog šaha”, a danas se igra kompjuterski šah. Još 1977. godine Botvinik Vam je rekao da će do kraja dvadesetog vijeka kompjuter pobijediti svjetskog pravaka u šahu….

IVANOVIĆ: Botvinik je 1971. rekao : – “Maljčik”, budući prvak svijeta, zove se Garik Vajnštajn! Dječak je, poslije očeve smrti, uzeo majčino prezime Kasparov i 1985. postao prvak svijeta. Obistinila se i Botvinikova tvrdnja da će kompjuter pobijediti svjetskog šampiona. U Londonu 1997. “Deep blue” je savladao Kasparova sa 3,5 : 2,5. Time je izgubio i šah, jer je u drugi plan došao čovjek, biće čiji je mozak stvorio i šah i kompjuter. Sad je novi izazov za čovjeka da nadmudri šahovsku mašinu.

MONITOR:  Koji su poznati šahisti  boravili  u crnogorskoj prestonici i kojim su povodima dolazili?

IVANOVIĆ: Prvi od velikih šahista na Cetinju  je 1956. gostovao Viktor Korčnoj. Potom je Petrosjan 1963. igrao u Gradskoj kafani, gdje je Mihail Botvinik nastupio 1971., a Mihail Talj 1984. godine. Od bivših jugoslovenskih šahista na Cetinju su gostovali Gligorić, Ivkov, Matanović i Ljubojević .

MONITOR: Zašto danas u svijetu nema velikih šahovskih imena?

 IVANOVIĆ:  U najkraćem, previše masovnih takmičenja, a malo slavnih imena, izaziva pad interesovanja u ogromnoj ponudi svjetskog sporta. Jedino FIDE može da uzdigne šah, sa reformama koje vapiju kao žedna zemlja za kišom. Komično je da titulu svjetskog prvaka odlučuje brzopotezna partija. Takođe, Olimpijada traži promjene koje bi joj podigle ugled i interesovanje u svijetu.

                                                 Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SERGEJ SEKULOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR, BIVŠI MINISTAR UNUTRAŠNJIH POSLOVA: Istina kao preduslov za pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako ono što radi tužilaštvo  ne dobije pravosnažni sudski epilog, sve  pada u vodu. Postoji više razloga koji dovode do odugovlačenja postupaka, često i do obesmišljavanja.  U najkraćem, sudstvo je zrelo za ozbiljnu reformu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete hapšenje Petra Lazovića i Milivoja Katnića?

SEKULOVIĆ:  Dozvolite mi da odgovorim na sljedeći način, poštujući pretpostavku nevinosti svakog lica i činjenicu da je konkretni predmet u početnoj fazi. Sve što nam se dešava, a što dobija i krivično pravni epilog, doživljavam kao neophodan korak suočavanja sa našom prošlošću (i sadašnjošću) koja treba da nas približi istini. Ma kako bolna bila, našem društvu je potrebna istina kao preduslov za pravdu. Dugo je civilizaciji trebalo da institucionalnizuje nagon za pravdom, mada i dalje u tome ne uspijeva. Institucionalna pravda je nekada spora i nerijetko se čini nedovoljnom, ali između nje i lične pravde ili nerijetko puke osvete, mora se njoj dati primat.

Glavni specijalni tužilac Novović i VDT Marković pokazuju odlučnost da grade tužilaštvo kao instituciju koja djeluje autonomno i u tom smislu zaslužuju puno poštovanje. Preuzeli su na sebe ogromno breme odgovornosti. Lično mislim da po prvi put u našoj istoriji imamo priliku da vidimo kako djeluje tužilaštvo koje ne zavisi od politike. Za budućnost ovog društva potrebno je da izdrže iako će izazovi biti brojni.

MONITOR: Osim bivšeg specijalnog tužioca i bivšeg visokog funkcionera bezbjednosnog sektora, uhapšeni su i brojni drugi nekadašnji visoki funkcioneri. Šta to govori o prethodnom režimu?

SEKULOVIČ:  Crnogorsko društvo je prošlo kroz fazu prvobitne akumulacije kapitala koja je u fazi neoliberalizma dobila formu zarobljene države. Kontrola nad društvom, institucijama, kombinacija politike XIX i XXI vijeka, stvorila je čudni amalgam, koji je razorno djelovao na moral crnogorskog društva. Došlo je do izopačenja i trebaće vremena da se to dovede u red.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SLAVO KUKIĆ, AKADEMIK AKADEMIJE BiH: RS s Dodikovim konceptom ne može ekonomski opstati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Važno je da je Nermin Nikšić prvi čovjek SDP  umjesto sukoba izabrao potrebu za razgovorom, pa i o onome u čemu nema zajedničkih stavova. I beskrajno strpljenje kako bi se do nekog rješenja ipak došlo.  To, bar za sada, nerijetko daje rezultate

 

 

MONITOR: Nije jasno kako bi rezolucija UN  o Srebrenici mogla pogoditi  Republiku Srpsku, ako se razmatraju moguće pravne posljedice. No, u Beogradu je tim povodom, održan sastanak rukovodstava Srbije i RS. Željka Cvijanović smatra da su inicijativom ministra spoljnih poslova Elmedina Konakovića, prekršeni Ustav i zakoni, a Milorad Dodik „prijeti“ odvajanjem RS. Kako gledate na ovaj političko-institucionalni rašomon?  

KUKIĆ: U čitavoj ovoj priči najmanje se radi o RS i njezinoj budućnosti. Republika Srpska je po Ustavu BiH administrativni dio BiH i to će biti sve dok njezine ključne sastavnice-tri konstitutivna naroda, dakle i Srbi koji tobože trebaju biti žrtveno janje nekakvih antisrpskih planetarnih urota i planova. Da se politička klasa s Dodikom na čelu sukladno tome i ponašala danas bi i RS, kao i cijela BiH, bile prostor na koji bi hrlio kapital a mladi iz njih ne bi bježali kud ih noge nose.

Gdje je ključ rješenja? Koliko god upirali u ideologije -u one koje podupiru tobože temeljnu ideju vodilju trenutačnog predsjednika  RS, uvjeren sam da je bit problema u Dodiku samom. I u onom što je činio od povratka na vlast 2006..   U pitanju je, očito, kriminal neviđenih razmjera. U uvjetima funkcioniranja pravne države nemoguće je izmaći sudu pravde koji vas čeka. A siroti Dodik ni danas ne gubi nadu da bi u tome mogao uspjeti, dijelom bukom o BiH kao neprirodnoj-Srbima nametnutoj i nemogućoj državi, dijelom pričom o pravu Srba da žive u istoj državi i, sukladno tome, pravu na secesiju RS i njezinom pripajanju matici.

Podrazumijeva se, sve to bi značilo koliko i pucanj u prazno da za takvo djelovanje Dodika nisu zainteresirani i drugi – i Vučićev velikosrpski projekt i geopolitički interesi koje u ovom dijelu svijeta sve očitije pokazuje Moskva. No, sve ima rok trajanja. On se najnovijim udarima na bankarski sistem počinje sve očiglednije ukazivati. Izgleda da je  silni Mile stjeran među četiri zida. Osobno mu (iako u međuvremenu može napraviti još zla), baš i ne predviđam duži politički život na slobodi  (Osim pod pretpostavkom da postojeće helikoptere iskoristi za bijeg iz BIH). Prije ili kasnije će završiti tamo gdje kriminalci i inače završavaju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, IZVRŠNI DIREKTOR CDT: Dobro došli u crnogorsku partitokratiju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imamo tipičan primjer obrasca: jako zagovarate progresivne i demokratske vrijednosti i aktivnosti a istovremeno radite sve kako ne bi došlo do promjene sadašnjeg stanja i postojeće političke kulture

 

 

 Anomalije koje su dovele do prijevremenih lokalnih izbora u Budvi, Andrijevici i, možda, Šavniku ukazuju na obrazac ponašanja i funkcionisanja političkih elita u Crnoj Gori, kaže nam Dragan Koprivica, izvršni direktor Centra za demokratsku tranziciju. “Funkcionisanje institucija kao da je svrha njihovog postojanja, omogućavanje i podsticanje partijskog preduzetništva, a ne javni interes, pravna država i razvoj zajednice zapravo jeste suština tog modela”.

MONITOR: Može li se to promijeniti nakon vanrednih lokalnih izbora?

KOPRIVICA: U Budvi i Andrijevici nema puno ni političkih ni ideoloških razloga za krizu vlasti i vanredne izbore. Radi se samo o dodatnoj fragmentaciji izborne scene, novoj prekompoziciji i potrebi da se blokira rad opštine u nadi da će im novi izbori omogućiti bolju poziciju prilikom isisavanja državnih (opštinskih) resursa i njihovo prebacivanje u ruke moćnika. To je dio naše političke kulture koja se, iako svaki dan slušamo drugačije priče, neće brzo promijeniti. Problem je što građanke i građani još uvijek ne umiju da ovakvo ponašanje kazne na izborima. Oni se, nažalost, ili okreću apstinenciji ili, ako su mlađeg doba, odlaze iz zemlje.

To je savršen scenario za partitokratiju. Kad pogledamo razvoj političkih odnosa, ne bi bilo iznenađenje da se ove anomalije nastave i u drugim opštinama ili se brzo pojave i na državnom nivou.

MONITOR: Situacija u Šavniku je i za naša poimanja politike neobična. Postoji li, vama poznat, sličan primjer u izbornoj praksi?

KOPRIVICA: U svojoj praksi, a bavim se izborima skoro 25 godina, nijesam vidio sličan slučaj. Gotovo je teorijski nemoguće da se u jednom izbornom ciklusu, za izbore koji imaju 1.600 upisanih birača, dogodi sve ono što smo imali prilike da gledamo u Šavniku. Da smo taj slijed događaja pokušali smisliti, i u šali, vjerujem da nam ne bi pošlo za rukom da budemo toliko kreativni. Slijed događaja, ponašanje političkih subjekata, različitih državnih organa i izborni proces koji traje 19 mjeseci zaista nije lako smisliti. To je, nažalost, ono što ni teorijski nije moguće zamisliti jeste naša politička realnost.

MONITOR: Da li je u pitanju bila neizbježna „elementarna nepogoda“ ili je moguće imenovati odgovorne za nastalu situaciju?

KOPRIVICA: Dio odgovornosti sigurno pripada nesavršenom zakonskom okviru. Međutim, ključna odgovornost stoji na političkim akterima i državnim institucijama. Kad je akterima važniji politički interes od javnog, onda ni savršen zakon ne može pomoći. Svoj dio odgovornosti u nastalom problemu snose političke partije koje više od deceniju opstruiraju izbornu reformu, liste koje su učestvovale u izbornom procesu u Šavniku, Opštinska izborna komisija, tužilaštvo, Vlada, odnosno Ministarstvo javne uprave i Ministarstvo unutrašnjih poslova, pa i predsjednik Crne Gore.

Njihovo djelovanje u ovih 19 mjeseci ličilo je na savršeno uigran tim, nažalost u negativnom smislu. Broj perfektno odigranih duplih pasova između ovih aktera prevazilazi i neke od najboljih fudbalskih timova koji su postojali u istoriji igre.

MONITOR: Ima li izlaza iz šavničke krize?

KOPRIVICA: Temeljna stvar za izlaz iz ovog lavirinta je pokretanje brzog političkog dijaloga, u okviru koga se treba makar pokušati pronalazak puta koji je pravno održiv i legalan, a koji će vratiti povjerenje među institucijama i neće napraviti presedane koji bi bili osnova za ponavljanje šavničkog scenarija.

Ono što je neophodan ishod jeste poništavanje nelegalnog, nelegitimnog izbornog procesa koji je u toku i koji je sproveden suprotno našem Ustavu, zakonima i međunarodnim standardima. Prihvatanje takvog izbornog rezultata bilo bi fatalno za buduće izborne procese i otvorilo nove “perspektive” u političkom životu o kojima ne želim ni da mislim, a kamoli da govorim.

Poništavanje izbora može se uraditi na dva načina – ukoliko postoji politički dogovor, koji mora biti transparentan i u pisanoj formi, moguće je završiti izbore na dva biračka mjesta, formirati parlament u Šavniku, onda mu odmah skratiti mandat i krenuti u novi izborni postupak. Ovu opciju ste, zapravo, Vi prvi put predložili javnosti.

Drugi, pravno komplikovaniji način, jeste da neko od izbornih aktera podnese prigovor na izborni proces DIK-u i traži poništenje izbora, da DIK odbije taj prigovor zbog nenadležnosti, a onda da se uputi žalba Ustavnom sudu.

Ustavni sud ima i zakonski osnov i dovoljnu snagu institucije da poništi taj proces i predoči nam naredne korake. Zato vjerujemo da je došlo vrijeme da ova institucija ne bude puki “čitač” zakona nego donosilac važnih odluka kojima se brane prava građana i građanki.

Međutim, na našoj javnoj sceni možete čuti različite pravne “analize” koje pokušavaju relativizovati ovaj predlog sa obrazloženjem da su rokovi za prigovore istekli i da oni nijesu mogući. Svako ko kaže da su rokovi istekli je neznalica ili zlonamjerna osoba. Jedan takav rok za prigovor traje upravo dok mi razgovaramo.

Takođe, gotovo je nevjerovatno da u Crnoj Gori postoje te vrste političkih nastupa koji imaju za ambiciju da nekog  ubijede da izborni proces koji traje 19 mjeseci može biti legalan. Ko god zna išta o izborima, mora znati da takvo šta ne postoji u svijetu.

MONITOR: Šta sa “izbornim turistima” koji su bili povod za sve ono što se događa od jeseni 2022.?

KOPRIVICA: Tu se radi o klasičnom pokušaju neetične promjene volje građana u toku izbornog procesa. A to su, u Šavniku, u manjoj ili većom mjeri, radili svi. Radi se o oko 25 odsto biračkog tijela koje je “migriralo” u ovu opštinu prije izbora. Neka je manji dio njih zaista i faktički imao potrebu da se preseli u Šavnik – ostaje ogroman procenat izbornih turista tj. varalica.

Tu smo situaciju imali prilike nedavno da gledamo na izborima u Beogradu koji su, nakon žestoke intevencije tamošnje javnosti i međunarodne zajednice,  ponovljeni i zakazani za 2. jun.

Dugoročno, to pitanje se rješava izbornom reformom: uvođenjem mnogo ozbiljnijeg načina kontrole prebivališta građana ali i sankcija za zloupotrebe i nedozvoljeno ponašanje, organizovanjem svih lokalnih izbora u jednom danu, davanjem ovlašćenja DIK-u da može preuzeti ingerencije OIK ukoliko ova ne obavlja svoj posao, te oštrijim sankcijama za nasilje na biračkim mjestima.

MONITOR: Dio opozicije prijeti napuštanjem parlamentarnog Odbora za izbornu reformu ukoliko ostane na snazi odluka o prinudnoj upravi u Šavniku. Šta bi to moglo donijeti?

KOPRIVICA: Takvi stavovi partija nijesu ništa neobično. U toku gotovo svakog ciklusa izborne reforme, ili njenog pokušaja, imali smo prilike da čujemo kako postoji nešto važnije. To je 2011. bio naziv jezika, 2019. Zakon o slobodi vjeroispovijesti, 2021. nezadovoljstvo radom Vlade ili verifikacija mandata poslanika, a sada čujemo da je to Šavnik – dakle sve je važnije od potrebe da jedno društvo popravi svoju demokratiju tamo gdje ona nastaje – na njenom izvoru, a to je izborni proces.

Najava stavljanja “na čekanje” odluke o uvođenju prinudne uprave u Šavniku i pokretanje političkog dijaloga daje nam makar malo nade da se ponovo neće krenuti krivim putem. Ali u partitokratijama, u kojima se najčešće trguje i na veliko i na malo, ni propast rada i ovog Odbora za izbornu reformune bi bilo izneneđenje.

MONITOR: Zašto dogovora o izbornoj reformi nema iako se o njoj priča godinama?

KOPRIVICA: Dobro došli u crnogorsku partitokratiju. Imamo tipičan primjer obrasca po kojima ona funkcioniše: jako zagovarate progresivne i demokratske vrijednosti i aktivnosti a istovremeno radite sve kako ne bi došlo do promjene sadašnjeg stanja i postojeće političke kulture.

MONITOR: Zašto partije  konstantno kritikuju ali ne žele da mijenjaju postojeće propise?

KOPRIVICA: Mala ispravka: partije kritikuju loš izborni ambijent dok ne postanu vlast. Tako imate pobjednike iz 2020. godine koji su značajan broj svojih birača mobilisali pričama o fantom biračima, biračkim spiskovima, kupovini glasova i raznim drugim opravdanim kritikama, ali samo do momenta kad su postali vlast. Tada su se njima dopali modeli koji omogućavaju različite vrste prednosti u izbornoj utakmici pa su izbornu reformu zagovarali verbalno, a suštinski sve uradili da se ona ne dogodi.

Jednako, gubitnici iz 2020., isti oni koji su nam pričali priče o najboljem biračkom spisku u Evropi, nepostojanju funkcionerskih kampanja, sjajnoj izbornoj administraciji… sada pričaju neku drugu priča koja će trajati dok se ponovo, eventualno, ne vrate na vlast. Nadam se da je taj obrazac stvar prošlosti i da ćemo konačno imati kvalitetnu promjenu širokog spektra izbornih pravila i da će ovaj saziv parlamenta pokazati da je moguće i drugačije raditi.

 

Slijedi nastavak popisne sage

MONITOR:? Imali ste ozbiljne primjedbe na završne dane procesa prikupljanja popisnih podataka. Da li su vas uvjerili da je sve bilo regularno i šta se dešava sa popisnim materijalom?

KOPRIVICA: Malo se priča o popisu, a još manje o poštovanju političkog sporazuma koji mu je prethodio.

Sada bi bilo jako važno razjasniti šta je sa softverom za kontrolu njegovih rezultata. Kako je moguće da gotovo pola godine nakon napravljenog dogovora nemamo instrument kontrole koji je bio uslov za taj sporazum. Takođe, treba da vidimo kako se konfuzija u popisivačkoj mreži i nepoštovanje metodologije popisa i zakonskog okvira koja je uslovila razliku od preko 40.000 popisanih u odnosu na ono što je dan prije kraja popisa saopštavao Monstat i onoga što su bili preliminarni rezultati, odrazila na tačnost rezultata.

Sve ovo i mnoge druge pojave zaista jesu razlog za zabrinutost. Vjerujem da će popisna saga biti nastavljena, prije svega onda kada se bude razumjelo da rezultati popisa o tri pitanja (nacija, vjera, jezik) koja javnost najviše očekuje, neće biti isporučeni u roku i na način kako je to bilo očekivano.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo