Povežite se sa nama

INTERVJU

BOŽIDAR IVANOVIĆ, ŠAHOVSKI  VELEMAJSTOR: Zakon je ponizio šah

Objavljeno prije

na

Pisao sam premijeru, apelujući da Crna Gora ne tretira šah kao srednjovjekovna crkva, ali odgovor je izostao.  Administrativna rješenja koncipirana su tako da entuzijasti gube volju i napuštaju klubove

 

MONITOR: Ove godine navršilo se 70 godina od osnivanja Šahovskog saveza Crne Gore. Bili ste šahovski prvak Crne Gore čak sedamnaest puta. Ima li danas Crna Gora dobrih šahista?

IVANOVIĆ: Crna Gora ima šahovsku tradiciju. Stvarale su je mnoge generacije, koje su šahu donijele vrijedan status i popularnost. Ja sam stariji od Šahovskog saveza i ne mogu se radovati njegovom jubileju, jer pamtim mnogo ljepša šahovska vremena. Našim najboljim igračima želim da istraju, a  nadam se da će odlična mlada generacija vratiti dostojanstvo crnogorskom šahu.

MONITOR: Mnogi kažu da aktuelni ministar sporta Nikola Janović ne cijeni šah?

IVANOVIĆ:  Takav odnos prema šahu predstavlja lični doživljaj, ali je porazno kad može da se pretvori u službeni akt jedne države. No, Vlada je to podržala, pa se pitam odakle je krenula inicijativa ?!

MONITOR: Kako komentarišete to što šah više nije olimpijski sport?

IVANOVIĆ: To je proizvoljna ocjena koja proizilazi iz institucionalnih formalnosti. Mi, inače, robujemo tuđim sugestijama, pa čak i tamo gdje smo bili ubjedljivo ispred drugih zemalja. Naši sportski zvaničnici doživljavaju MOK kao Tvorca svjetskog sporta, pa one koji nijesu pod njegovim okriljem, tretitiraju kao sportsku jeres. To su kompleksi koji malim narodima ne daju da postanu veliki.

MONITOR: Kako ocjenjujete stanje u Šahovskom savezu? Na njegovim skuštinama vode se žučne rasrave, još nije rasvijetljena sumnjiva transakcija 200 hiljada eura…

IVANOVIĆ: Nema tu šta da traži Šahovski savez  Crne Gore. To je posao za Tužilaštvo, gdje je, izgleda, predmet  još u fazi izviđaja. Do kada? U Bugarskoj je presuda za istu stvar davno izrečena.

MONITOR: Prije desetak godina, rješenjem Ministarstva kulture sporta i medija dobili ste zvanje vrhunskog sportiste. Jeste li to i dalje nakon usvajanja  novog Zakona o sportu?

IVANOVIĆ:  Vlada je usvojila Zakon, a u resoru nijesu našli potrebu da me konsultuju dok je nacrt bio u pripremi, da kažem nešto u odbranu šaha. Zakon se, s pravom, obračunava sa ranijim odlukama o dodjeli zvanja vrhunskog sportiste, ali, uz zakašnjele korekcije, načinjeno je više “zahvata”, čiji će epilog uslijediti na sudu. Mnogi su znali za te zavrzlame i zbog toga bili ogorčeni. Meni su zadržali zvanje, a četvorostruko umanjili primanje. Sad imamo vrhunske sportiste i neke koji su “vrhunskiji” od njih. Zakon, prepisan iz hrvatskog, ponizio je šah gurnuvši ga pod tepih po kojem gaze pikado, badminton,“breakdance”, igra koju je MOK uvrstio u olimpijske sportove, i ostali…

MONITOR: Igrali ste sa najvećim šahistima svijeta, a možda i najvećim u istoriji šaha. Koji je po Vašem mišljenju najbolji šahista svijeta?

IVANOVIĆ:   Biti u društvu Botvinika, Smislova, Keresa, Bronštajna, Petrosjana, Spaskog, Talja, Gligorića, Karpova, Kasparova, Fišera i dugih asova koji su proslavili sebe i šahovsku igru, bilo je zadovoljstvo koje ne prestaje. Od trinaest svjetskih prvaka, upoznao sam devet i igrao protiv njih sedam. U mladosti sam volio Aljehina, potom Talja, a na kraju, uz Aljehina, najvećeg tragičara Roberta Fišera.

MONITOR: Je li Vam neki od njih bio uzor?

IVANOVIĆ:  Aljehin i Talj su bili moji uzori, a kad je Fišer zakoračio na svjetski vrh, ja sam već bio formiran igrač i nijesam želio da mijenjam svoj stil i svoj način života.

MONITOR: Vaš otac bio je čuveni pjesnik Leso Ivanović. Jednom ste otkrili: “Kada je u pitanju šah, poslušao sam očev savjet, koji mi je kazao da ne igram kafanske partije, već da čitam i da se služim knjigama, šahovskom literaturom…”  

IVANOVIĆ:   Leso je nastojao da me usmjeri u ozbiljno proučavanje šaha. On je volio da sjedi u bašti “Granda” i Gradske kafane, gdje je pio kafu i čitao novine. Tu se igrao šah i često su se čuli povici smijeh na duhovite komentare igrača. Leso je shvatio da ta atmosfera ne vodi napretku. Literatura je bila rjetkost, pa je lako bilo preporučiti neku šahovsku knjigu, ali je bilo teško doći do nje. Samo je beogradska “Politika”imala šahovsku rubriku. Zagrebački “Šahovski,glasnik” izlazio je jednom mjesečno, a ruski časopisi i knjige teško su bili dostupni. Rubriku “Politike” je uređivao majstor Vladimir Sokolov.  Leso je utorkom i petkom skupljao te stranice, obavezujući me da ih čuvam.

 MONITOR: Napisali ste knjigu “Igrati svoj život”. Zašto ste joj dali takav naslov?

IVANOVIĆ:  Kad sam razmišljao o naslovu knjige, prva ideja mi se odmah dopala. “Igrati svoj život” ima dvostruku poruku :  Moj život je bio igra, a igrao sam sebe u sportskom i fer izdanju prema rivalima i prijateljima. To je poruka djeci da odrastaju sa željom da prožive život kao slobodni ljudi!

MONITOR: Kao šahista osvojili ste brojne medalje. Koja Vam je posebno draga?

IVANOVIĆ: Najveći uspjesi  dva puta prvak SFRJ (1973 i 1981) dioba prvog i drugog  mjesta (1983), prvak SRJ (Podgorica 1996) i dvije srebrne medalje : Evropsko prvenstvo, Plovdiv 1983. 1. mjesto; SSSR 2. SFRJ 3. Engleska; i Svjetsko prvenstvo, Lucern 1989. 1. SSSR 2. SFRJ 3. SAD.

MONITOR: Šta Vam je posebno ostao u sjećanju iz Vaše bogate sportske karijere?

IVANOVIĆ: Moja sjećanja su najsnažnije posvećena sjajnim ljudima koje sam upoznao putujući kroz  život. Među njima su, svakako, šahisti čija imena sam pomenuo. Sjajne impresije ostavili su na mene prirodni fenomeni i ljepote mnogih zemalja. Volio sam kontraste klimatskih mijena, leteći iz egzotičnih krajeva u rusku zimu. Divio sam se nacionalnom blagu u čuvenim muzejima. Izostalo je još puno stvari, ali za sve ono što svijet može da ponudi ljudskom oku, premalo je za jedan život.

MONITOR: Bili ste ministar sporta u tri mandata. Kako ocjenjujete aktuelno stanje u crnogorskom sportu?

IVANOVIĆ:  Dok sam bio na čelu resora sporta, držao sam se pravila da svaki sport ima jednako pravo na život, kao i svaki njegov protagonista. Danas se čudim nekim odlukama koje su daleko od mojih shvatanja. Kategorizacija sporta, uz pristup da sportovi čije su federacije učlanjene u MOK, imaju prednost nad ostalima, nije ništa drugo nego diskriminacija sporta. Naprimjer, šah ima olimpijsku tradiciju od 1927. godine. Ko želi da poništi taj istorijski festival i poruči šahistima da se bolje baviti pikadom ili badmintonom? To je posredan udar na  Trinaestojulsku nagradu, koju sam dobio za rezultate u šahu. Umanjuje se primanje šahisti koji je imao vrhunski rezultat na Olimpijadi za slijepe (Milan Ivanović), a bez zvanja vrhunskog sportiste ostaje ovogodišnji svjetski prvak za slijepe i slabovideće Predrag Nikač. Uzalud je šah na programu Paraolimpijskih igara! Razgovarao sam sa gospodinom Janovićem, ali to je već bilo kasno. Pisao sam premijeru, apelujući da Crna Gora ne tretira šah kao srednjovjekovna crkva, ali odgovor je izostao.

Administrativna rješenja koncipirana su tako da entuzijasti gube volju i napuštaju klubove. Sjetimo se kako su naši sportisti srcem izgarali u borbi. Novac je tada bio zanemarljiv u odnosu na njegov današnji božanski lik.  A sad se nameće obaveza da sportski klub ima i plaćenog sekretara, kad klubovi jedva imaju novca da realizuju program takmičenja. Mnogi su predali tužbe, a neki su već dobili presude (biciklisti i džudisti) ali su još na “standby”- u. Ko će objasniti o čemu se tu radi i da li je to put koji naš sport vodi naprijed.

MONITOR: Često se čuje da je politika ušla i u sport. Je li to tačno?

IVANOVIĆ: Politika odavno opterećuje sport. Političari vješto koriste popularnost klubova i pojedinaca, gradeći tako rejting za sebe i svoju partiju. Ali, ne samo vlast, nego i opozicija tu traži šansu, pa sportska arena postaje poprište raznih transfera, pranja novca i lova na glasove.

MONITOR: Vi ste se takmičili u vrijeme istinskog „ljudskog šaha”, a danas se igra kompjuterski šah. Još 1977. godine Botvinik Vam je rekao da će do kraja dvadesetog vijeka kompjuter pobijediti svjetskog pravaka u šahu….

IVANOVIĆ: Botvinik je 1971. rekao : – “Maljčik”, budući prvak svijeta, zove se Garik Vajnštajn! Dječak je, poslije očeve smrti, uzeo majčino prezime Kasparov i 1985. postao prvak svijeta. Obistinila se i Botvinikova tvrdnja da će kompjuter pobijediti svjetskog šampiona. U Londonu 1997. “Deep blue” je savladao Kasparova sa 3,5 : 2,5. Time je izgubio i šah, jer je u drugi plan došao čovjek, biće čiji je mozak stvorio i šah i kompjuter. Sad je novi izazov za čovjeka da nadmudri šahovsku mašinu.

MONITOR:  Koji su poznati šahisti  boravili  u crnogorskoj prestonici i kojim su povodima dolazili?

IVANOVIĆ: Prvi od velikih šahista na Cetinju  je 1956. gostovao Viktor Korčnoj. Potom je Petrosjan 1963. igrao u Gradskoj kafani, gdje je Mihail Botvinik nastupio 1971., a Mihail Talj 1984. godine. Od bivših jugoslovenskih šahista na Cetinju su gostovali Gligorić, Ivkov, Matanović i Ljubojević .

MONITOR: Zašto danas u svijetu nema velikih šahovskih imena?

 IVANOVIĆ:  U najkraćem, previše masovnih takmičenja, a malo slavnih imena, izaziva pad interesovanja u ogromnoj ponudi svjetskog sporta. Jedino FIDE može da uzdigne šah, sa reformama koje vapiju kao žedna zemlja za kišom. Komično je da titulu svjetskog prvaka odlučuje brzopotezna partija. Takođe, Olimpijada traži promjene koje bi joj podigle ugled i interesovanje u svijetu.

                                                 Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BRANISLAV RADULOVIĆ, PREDSJEDNIK UDRUŽENJA PRAVNIKA CRNE GORE: Pravom do pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postoje kolege koje ne žele da učestvuju u nepravničkoj i populističkoj „raspravi“ koja obiluje nacionalizmom ili arogancijom. Drugi, nikada i nijesu  spremni da saopšte bilo koji svoj stav, za ili protiv, čekajući uvijek „oficijelni“

 

 

MONITOR: Povodom Monitorove  25. godišnjice, u oktobru 2015. godine, zapisali ste: „Samo su tri konstate u Crnoj Gori: Đukanović, Amfilohije i Monitor. U ovom trouglu stale su skoro sve ideološke, političke, kulturne i civilizacijske boje Crne Gore“. Da li se nešto promijenilo za nepunih pet godina?

RADULOVIĆ: Nije. Zato podsjećanje na nastavak navedenog citata: „ … u suverenoj Crnoj Gori trijangl „nesalomljivih“ ne posustaje. Jedan i dalje vlada, drugi kune, treći izlazi iz štampe. Kao i onog oktobra 1990. godine“.

MONITOR: Mogu li aktuelni protesti i primjena Zakona o slobodi vjeroispovijesti poremetiti tu „ravnotežu“?

RADULOVIĆ: Građanin koji je za svog života promjenio četiri države (SFRJ, SRJ, SiCG, Crna Gora), a da nikada nije posjedovao pasoš, nema svijest o mirnom i demokratskom institutu smjene vlasti. I kada parolom „spasimo svetinje“ izažava sav svoj bunt prema nepravdama u sitemu – on živi i odslikava zajednicu koja je predpolitičko društvo.

Činjenica da javnu reakciju ne proizvede podatak da se npr. 155 milona državnog novca „investira“ u insolventno privredno društvo, a hiljade ljudi izađe na ulicu zbog spora da li treba voditi upravni ili sudski postupak za evidenciju crkvene/državne imovine, dokaz je da Crna Gora nije građansko društvo, sa izgrađenim sistemom vrijednosti. Građansko društvo ne stanuje u kolektivističkim umovima.

MONITOR: Da li će vlast insistirati na primjeni tog Zakona? Kolika je njegova upotrebna vrijednost u ovom trenutku?

RADULOVIĆ: „Zakon je zakon pa koliko opor bio“ zapisao je Valtazar Bogišić 1888. godine u Opštem imovinskom zakoniku. Predmetni zakon je donijet u ustavnoj proceduri i negova ustavnost se pretpostavlja, sve dok ne bude eventualno osporena pred Ustavnim sudom.

Ono šta se može sa sigurnošću predvidjeti je da će primjena čl. 63, koji se osporava, dovesti da nadležni organ za poslove imovine, u roku od godinu dana izvrši popis imovine (vjerskih objekata i zemljišta). Tek onda moguće je podnijeti zahtjev za upis prava svojine na tim nepokretnostima. Dakle, prvi efekat zakona biće da će se evidentirati „sporna“ imovina i tada će se službeni i sporovi na javnoj sceni izmjestiti sa „ugroženog pravoslavlja“ na materijalne dokaze o nespornom i zakonitom vlasništvu na konkretnim objektima.

Suštinski se u narednih godinu dana, osim postupka popisa, ništa bitno neće desiti, a svakako ne bilo kakva promjena u pravnom statusu ili  „upad u vjerske objekte“. U međuvremenu biće i institucionalno riješena dilema pred Ustavnim sudom oko eventualne ustavnosti pojedinih normi Zakona, u prvom redu ko je i u kojem postupku dužan dokazivati vlasništvo.

 

Pročitajte više u štampanom izanju Monitora od 17. januara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr Đorđe Čekrlija, profesor Filozofskog fakulteta u Banja Luci: U BiH postoje samo dominantno ljevoruki političari

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svaki napredak u Bosni i Hercegovini je mikroskopski ukoliko nema opšteg sistematskog angažovanja koje je pokrenuto od strane države i njenih institucija (bez obzira kojeg nivoa vlasti), i kao takav niti će biti primjetan, niti će nešto značiti

 

 

MONITOR: I ove godine proslavljen je Dan Republike Srpske 9. januar. To je naišlo na brojna negativna reagovanja. Treba Ii RS da proslavlja taj dan? 

ČEKRLIJA: Iako se ovo pitanje predstavlja kao fundamentalno pitanje nakon svake Nove godine, meni se čini da je mnogo važnije koliko penzionera i djece gladuje tog istog dana. I na dan potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, i na dan prvog zasjedanja ZAVNOBIHA.

MONITOR: Visoki predstavnik Valetnin Incko u svom reagovanju kazao je da Republika Srpska nije država, kao što tvrdi član Predsjedništva Dodik, jer entiteti nisu države i da će o netačnim tvrdnjama o državnosti RS izvijestiti Vijeće sigurnosti UN.

ČEKRLIJA: Bez obzira na to što je svima sve jasno, isprazne polemike oko toga se i dalje vode. Ovo je jedna od takvih polemika koje služe samo da bi skrenule pažnju od stvarnih problema sa kojima se u Bosni i Hercegovini susrećemo. Što se konkretnog odgovora tiče, dovoljno je da svaki političar ili građanin pogleda šta piše na pasošu koji ima. Direktniji i jasniji odgovor od toga ne postoji.

MONITOR: I dalje se najavljuje otcjepljenje RS. Može li se to dogoditi?

ČEKRLIJA:Pitanje otcjepljenja RS na prvi pogled zvuči kao užasna opasnost u svim mogućim scenarijima. Međutim, ukoliko se pogleda unazad onda se stvari vide sasvim drugačije. Potenciranje otcjepljenja RS je prvo služilo kao krajnja odbrana koja se može angažovati kada situacija bude apsolutno neprihvatljiva. Zatim je nakon nekog vremena otcjepljenje postalo prijetnja ukoliko se budu osujećivao razvoj i napredak RS. Konačno otcjepljenje je danas u rukama političara postalo oruđe za svakodnevni politički rad. Meni se čini da je sam koncept otcjepljenja time izgubio svoju moć nad građanima i da u tu priču iskreno vjeruju oni koji bi vjerovali i u sve drugo što vođe kažu.

 

Pročitajte više u štampanom izanju Monitora od 17. januara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR SCI. JULIJANA CICOVIĆ MASLOVAR, PSIHOLOŠKINJA  PSIHOTERAPEUTKINJA: Naše društvo ne brine o mentalnom zdravlju nacije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi ne poznajemo kulturu ophođenja, ne preuzimamo odgovornost za svoje postupke i njihove posljedice, nemamo dovoljno poštovanja za sebe i druge, ne razvijamo toleranciju

 

MONITOR: Agresivnost je naša svakodnevica na ulici, u saobraćaju, u paralamentu, u komunikaciji sa neistomišljenicima… Šta je uzrok tome?

CICOVIĆ MASLOVAR: Više je uzroka, a jedan od ključnih je nepoštovanje zakona  i pravila u svim segmentima društvenog života, nikakvo ili neadekvatno sankcionisanje, te sveprisutni haos koji iz toga proizilazi. Takva atmosfera u društvu generiše veliku količinu frustracije koja može izazvati emocionalno stanje srdžbe, koja se, u određenim spoljašnjim okolnostima, ispolji kao agresivnost. Ta agresivnost se usmjerava na najpristupačnije ciljeve, tako da postajemo jedni drugima mete. Svaki pojedinac primjenjuje svoja pravila, snaga caruje i sila je jedini zakon. Međutim frustracije ne moraju nužno dovesti do agresivnog pražnjenja, već mogu proizvesti i različite konstruktivne akcije. Onda se postavlja pitanje zašto biramo destrukciju ili se nameće zaključak da nedostaje nešto i u našoj ličnoj moralnoj, obrazovnoj i duhovnoj vertikali. Mi ne poznajemo kulturu ophođenja, ne preuzimamo odgovornost za svoje postupke i njihove posljedice, mi nemamo dovoljno poštovanja za sebe i druge, ne razvijamo toleranciju.

MONITOR: Nasilje je sve učestalije i u porodici…

CICOVIĆ MASLOVAR: Ako znamo koliko su društvene krize  i urušavanje sistema vrijednosti ugrozili porodicu kao instituciju, koliko je patologija pojedinca raspostranjenija, koliko su se umnožili problemi sa zloupotrebom narkotika i alkohola, onda to nije neočekivana posljedica. Neočekivano je da država i njene institucije, iako se sve otvorenije ukazuje na problem porodičnog nasilja, još  nemaju adekvatne i efikasne mehanizme da se sa tim problemom bore.

MONITOR: Koji su danas najčešći oblici antisocijalnog ponašanja? 

CICOVIĆ MASLOVAR: Teško je odgovoriti generalno na ovo pitanje, jer je to širok spektar aktivnosti, a svaka od njih je različito zastupljena u različitim segmentima društva i različitim uzrasnim skupinama. Ali  ako govorimo uopšteno i uzmemo ono što je zajedničko svim oblicima antisocijalnog ponašanja, a to je da imaju za  posljedicu kršenje socijalnih pravila I/ili ugrožavanje drugih, onda su u našem društvu najrasprostranjeniji razni oblici korupcije, (ona u političkom vrhu, razni oblici nepotizma, davanje i primanje mita…).

MONITOR: Da li se građani kojima je to neophodno  obaćaju psiholozima i psihijatrima ili to izbjegavaju zbog patrijahalnog vaspitanja i iz drugih razloga?

CICOVIĆ MASLOVAR: Mislim da se ljudi danas obraćaju za pomoć više nego ranije, da se odnos prema psihičkim poremećajima ili poteškoćama mijenja,  manja je stigma u vezi sa tim. I dalje je problem to  što se javljaju tek onda kad su već razvili simptomatoligiju koja ih ometa u svakodnevnom funkcionisanju, a da je svjesnost o potrebi mentalne higijene još na jako niskom nivou. Psihoterapijska pomoć, kao vrsta tretmana u prevazilaženju psihičkih tegoba je još velika nepoznanica našim ljudima i put kojim se rjeđe ide, jer je to proces koji iziskuje da preuzmemo odgovornost za svoj život, da se posvetimo temeljnom preispitivanju i osvješćivanju vlastitih uvjerenja, stavova i ponašanja koji su uzrokovali psihički poremćaj.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. januara 2020. godine
ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo