Povežite se sa nama

INTERVJU

BOŽIDAR IVANOVIĆ, ŠAHOVSKI  VELEMAJSTOR: Zakon je ponizio šah

Objavljeno prije

na

Pisao sam premijeru, apelujući da Crna Gora ne tretira šah kao srednjovjekovna crkva, ali odgovor je izostao.  Administrativna rješenja koncipirana su tako da entuzijasti gube volju i napuštaju klubove

 

MONITOR: Ove godine navršilo se 70 godina od osnivanja Šahovskog saveza Crne Gore. Bili ste šahovski prvak Crne Gore čak sedamnaest puta. Ima li danas Crna Gora dobrih šahista?

IVANOVIĆ: Crna Gora ima šahovsku tradiciju. Stvarale su je mnoge generacije, koje su šahu donijele vrijedan status i popularnost. Ja sam stariji od Šahovskog saveza i ne mogu se radovati njegovom jubileju, jer pamtim mnogo ljepša šahovska vremena. Našim najboljim igračima želim da istraju, a  nadam se da će odlična mlada generacija vratiti dostojanstvo crnogorskom šahu.

MONITOR: Mnogi kažu da aktuelni ministar sporta Nikola Janović ne cijeni šah?

IVANOVIĆ:  Takav odnos prema šahu predstavlja lični doživljaj, ali je porazno kad može da se pretvori u službeni akt jedne države. No, Vlada je to podržala, pa se pitam odakle je krenula inicijativa ?!

MONITOR: Kako komentarišete to što šah više nije olimpijski sport?

IVANOVIĆ: To je proizvoljna ocjena koja proizilazi iz institucionalnih formalnosti. Mi, inače, robujemo tuđim sugestijama, pa čak i tamo gdje smo bili ubjedljivo ispred drugih zemalja. Naši sportski zvaničnici doživljavaju MOK kao Tvorca svjetskog sporta, pa one koji nijesu pod njegovim okriljem, tretitiraju kao sportsku jeres. To su kompleksi koji malim narodima ne daju da postanu veliki.

MONITOR: Kako ocjenjujete stanje u Šahovskom savezu? Na njegovim skuštinama vode se žučne rasrave, još nije rasvijetljena sumnjiva transakcija 200 hiljada eura…

IVANOVIĆ: Nema tu šta da traži Šahovski savez  Crne Gore. To je posao za Tužilaštvo, gdje je, izgleda, predmet  još u fazi izviđaja. Do kada? U Bugarskoj je presuda za istu stvar davno izrečena.

MONITOR: Prije desetak godina, rješenjem Ministarstva kulture sporta i medija dobili ste zvanje vrhunskog sportiste. Jeste li to i dalje nakon usvajanja  novog Zakona o sportu?

IVANOVIĆ:  Vlada je usvojila Zakon, a u resoru nijesu našli potrebu da me konsultuju dok je nacrt bio u pripremi, da kažem nešto u odbranu šaha. Zakon se, s pravom, obračunava sa ranijim odlukama o dodjeli zvanja vrhunskog sportiste, ali, uz zakašnjele korekcije, načinjeno je više “zahvata”, čiji će epilog uslijediti na sudu. Mnogi su znali za te zavrzlame i zbog toga bili ogorčeni. Meni su zadržali zvanje, a četvorostruko umanjili primanje. Sad imamo vrhunske sportiste i neke koji su “vrhunskiji” od njih. Zakon, prepisan iz hrvatskog, ponizio je šah gurnuvši ga pod tepih po kojem gaze pikado, badminton,“breakdance”, igra koju je MOK uvrstio u olimpijske sportove, i ostali…

MONITOR: Igrali ste sa najvećim šahistima svijeta, a možda i najvećim u istoriji šaha. Koji je po Vašem mišljenju najbolji šahista svijeta?

IVANOVIĆ:   Biti u društvu Botvinika, Smislova, Keresa, Bronštajna, Petrosjana, Spaskog, Talja, Gligorića, Karpova, Kasparova, Fišera i dugih asova koji su proslavili sebe i šahovsku igru, bilo je zadovoljstvo koje ne prestaje. Od trinaest svjetskih prvaka, upoznao sam devet i igrao protiv njih sedam. U mladosti sam volio Aljehina, potom Talja, a na kraju, uz Aljehina, najvećeg tragičara Roberta Fišera.

MONITOR: Je li Vam neki od njih bio uzor?

IVANOVIĆ:  Aljehin i Talj su bili moji uzori, a kad je Fišer zakoračio na svjetski vrh, ja sam već bio formiran igrač i nijesam želio da mijenjam svoj stil i svoj način života.

MONITOR: Vaš otac bio je čuveni pjesnik Leso Ivanović. Jednom ste otkrili: “Kada je u pitanju šah, poslušao sam očev savjet, koji mi je kazao da ne igram kafanske partije, već da čitam i da se služim knjigama, šahovskom literaturom…”  

IVANOVIĆ:   Leso je nastojao da me usmjeri u ozbiljno proučavanje šaha. On je volio da sjedi u bašti “Granda” i Gradske kafane, gdje je pio kafu i čitao novine. Tu se igrao šah i često su se čuli povici smijeh na duhovite komentare igrača. Leso je shvatio da ta atmosfera ne vodi napretku. Literatura je bila rjetkost, pa je lako bilo preporučiti neku šahovsku knjigu, ali je bilo teško doći do nje. Samo je beogradska “Politika”imala šahovsku rubriku. Zagrebački “Šahovski,glasnik” izlazio je jednom mjesečno, a ruski časopisi i knjige teško su bili dostupni. Rubriku “Politike” je uređivao majstor Vladimir Sokolov.  Leso je utorkom i petkom skupljao te stranice, obavezujući me da ih čuvam.

 MONITOR: Napisali ste knjigu “Igrati svoj život”. Zašto ste joj dali takav naslov?

IVANOVIĆ:  Kad sam razmišljao o naslovu knjige, prva ideja mi se odmah dopala. “Igrati svoj život” ima dvostruku poruku :  Moj život je bio igra, a igrao sam sebe u sportskom i fer izdanju prema rivalima i prijateljima. To je poruka djeci da odrastaju sa željom da prožive život kao slobodni ljudi!

MONITOR: Kao šahista osvojili ste brojne medalje. Koja Vam je posebno draga?

IVANOVIĆ: Najveći uspjesi  dva puta prvak SFRJ (1973 i 1981) dioba prvog i drugog  mjesta (1983), prvak SRJ (Podgorica 1996) i dvije srebrne medalje : Evropsko prvenstvo, Plovdiv 1983. 1. mjesto; SSSR 2. SFRJ 3. Engleska; i Svjetsko prvenstvo, Lucern 1989. 1. SSSR 2. SFRJ 3. SAD.

MONITOR: Šta Vam je posebno ostao u sjećanju iz Vaše bogate sportske karijere?

IVANOVIĆ: Moja sjećanja su najsnažnije posvećena sjajnim ljudima koje sam upoznao putujući kroz  život. Među njima su, svakako, šahisti čija imena sam pomenuo. Sjajne impresije ostavili su na mene prirodni fenomeni i ljepote mnogih zemalja. Volio sam kontraste klimatskih mijena, leteći iz egzotičnih krajeva u rusku zimu. Divio sam se nacionalnom blagu u čuvenim muzejima. Izostalo je još puno stvari, ali za sve ono što svijet može da ponudi ljudskom oku, premalo je za jedan život.

MONITOR: Bili ste ministar sporta u tri mandata. Kako ocjenjujete aktuelno stanje u crnogorskom sportu?

IVANOVIĆ:  Dok sam bio na čelu resora sporta, držao sam se pravila da svaki sport ima jednako pravo na život, kao i svaki njegov protagonista. Danas se čudim nekim odlukama koje su daleko od mojih shvatanja. Kategorizacija sporta, uz pristup da sportovi čije su federacije učlanjene u MOK, imaju prednost nad ostalima, nije ništa drugo nego diskriminacija sporta. Naprimjer, šah ima olimpijsku tradiciju od 1927. godine. Ko želi da poništi taj istorijski festival i poruči šahistima da se bolje baviti pikadom ili badmintonom? To je posredan udar na  Trinaestojulsku nagradu, koju sam dobio za rezultate u šahu. Umanjuje se primanje šahisti koji je imao vrhunski rezultat na Olimpijadi za slijepe (Milan Ivanović), a bez zvanja vrhunskog sportiste ostaje ovogodišnji svjetski prvak za slijepe i slabovideće Predrag Nikač. Uzalud je šah na programu Paraolimpijskih igara! Razgovarao sam sa gospodinom Janovićem, ali to je već bilo kasno. Pisao sam premijeru, apelujući da Crna Gora ne tretira šah kao srednjovjekovna crkva, ali odgovor je izostao.

Administrativna rješenja koncipirana su tako da entuzijasti gube volju i napuštaju klubove. Sjetimo se kako su naši sportisti srcem izgarali u borbi. Novac je tada bio zanemarljiv u odnosu na njegov današnji božanski lik.  A sad se nameće obaveza da sportski klub ima i plaćenog sekretara, kad klubovi jedva imaju novca da realizuju program takmičenja. Mnogi su predali tužbe, a neki su već dobili presude (biciklisti i džudisti) ali su još na “standby”- u. Ko će objasniti o čemu se tu radi i da li je to put koji naš sport vodi naprijed.

MONITOR: Često se čuje da je politika ušla i u sport. Je li to tačno?

IVANOVIĆ: Politika odavno opterećuje sport. Političari vješto koriste popularnost klubova i pojedinaca, gradeći tako rejting za sebe i svoju partiju. Ali, ne samo vlast, nego i opozicija tu traži šansu, pa sportska arena postaje poprište raznih transfera, pranja novca i lova na glasove.

MONITOR: Vi ste se takmičili u vrijeme istinskog „ljudskog šaha”, a danas se igra kompjuterski šah. Još 1977. godine Botvinik Vam je rekao da će do kraja dvadesetog vijeka kompjuter pobijediti svjetskog pravaka u šahu….

IVANOVIĆ: Botvinik je 1971. rekao : – “Maljčik”, budući prvak svijeta, zove se Garik Vajnštajn! Dječak je, poslije očeve smrti, uzeo majčino prezime Kasparov i 1985. postao prvak svijeta. Obistinila se i Botvinikova tvrdnja da će kompjuter pobijediti svjetskog šampiona. U Londonu 1997. “Deep blue” je savladao Kasparova sa 3,5 : 2,5. Time je izgubio i šah, jer je u drugi plan došao čovjek, biće čiji je mozak stvorio i šah i kompjuter. Sad je novi izazov za čovjeka da nadmudri šahovsku mašinu.

MONITOR:  Koji su poznati šahisti  boravili  u crnogorskoj prestonici i kojim su povodima dolazili?

IVANOVIĆ: Prvi od velikih šahista na Cetinju  je 1956. gostovao Viktor Korčnoj. Potom je Petrosjan 1963. igrao u Gradskoj kafani, gdje je Mihail Botvinik nastupio 1971., a Mihail Talj 1984. godine. Od bivših jugoslovenskih šahista na Cetinju su gostovali Gligorić, Ivkov, Matanović i Ljubojević .

MONITOR: Zašto danas u svijetu nema velikih šahovskih imena?

 IVANOVIĆ:  U najkraćem, previše masovnih takmičenja, a malo slavnih imena, izaziva pad interesovanja u ogromnoj ponudi svjetskog sporta. Jedino FIDE može da uzdigne šah, sa reformama koje vapiju kao žedna zemlja za kišom. Komično je da titulu svjetskog prvaka odlučuje brzopotezna partija. Takođe, Olimpijada traži promjene koje bi joj podigle ugled i interesovanje u svijetu.

                                                 Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Čekanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

DPS se konsolidovao, ponovo preuzima kontrolu nad resursima  države. Istovremeno, mislim da je konačno jasno da oni nikad više neće imati snagu kao prije avgusta 2020. DPS neće doživjeti sudbinu SPS-a nakon 5. oktobra ali neće nikad više biti crnogorski autokrata preko Mila Đukanovića. Cijena je vjerovatno to što nećemo doživjeti pravdu, što će u najboljem slučaju funkcioneri te partije odgovarati za samo mali broj afera putem kojih su se bogatili na račun građana

 

MONITOR:  Ove sedmice premijer Dritan Abazović u posjeti je Beogradu. Posjeta se predstavlja kao pokušaj normalizacije odnosa između dvije zemlje. Da li se normalizacija postiže posjetama ili adekvatnim politikama?

ĐUKIĆ: Opravdano je sumnjati u mnoge stvari kada se radi o premijeru Abazoviću ali ne i u to da želi najbolje odnose sa svim državama regiona. Nakon decenija vlasti koja je nedostatak spoljne suverenosti kompenzovala svađanjem sa ,,komšijama” dobro je da na vlasti imamo nekoga ko želi bolje odnose. Normalizacija se naravno ne postiže posjetama i fotografisanjem, ali su međusobni kontakti na vrhu neophodni da bi došlo do donošenja zakona i uredbi koje mogu da olakšaju život običnim građanima – jedinstveni granični prelazi (kao što imamo sa Albanijom i BiH), zajednički poslovni projekti, međusobna ulaganja, otvoren platni promet, to su samo neka od potencijalnih rješenja koja bi građanima značajno pojednostavila mnoge stvari u poslovanju, komunikaciji sa rodbinom i prijateljima i slično. Nadamo se da oni u Vladi koji se, iz njima poznatih razloga, protive normalizaciji odnosa neće biti u prilici da dobra rješenja opstruiraju.

MONITOR: Kao jedna od tema pominje se i potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC-om. Mislite li da je način na koji se do sada govori i rješava taj problem adekvatan?

ĐUKIĆ: Dobar potez Vlade je objavljivanje radne verzije Temeljnog ugovora sa SPC-om. Koliko se može vidjeti njegove odredbe su veoma slične, pa čak i identične kao one u ugovoru sa Islamskom zajednicom i Konkordatom sa Vatikanom. Nesumnjivo je da ovo pitanje treba rješavati, predugo se o njemu priča i previše zaokuplja pažnju javnosti. Naravno da određene strukture, bilo iz istinskih nacionalističkih poriva, bilo iz svijesti da na nacionalizmu mogu profitirati, žele da održe ovo pitanje još mnogo godina u žiži javnosti. Zato se i odmah krenulo sa pričom o ,,izdaji” i o apstraktnim i nikad definisanim interesima ,,građanske Crne Gore”. Neophodno je da iz javnog diskursa ,,istjeramo” tu zapaljivu retoriku forsirane mržnje, vidjeti da li postoje suštinski problemi u pogledu slobode vjeroispovijesti i načela sekularizma i ovo pitanje završiti što prije.

MONTIOR: Koliko se aktuelne vlasti bave suštinskim pitanjima kvaliteta života građana, a koliko temama koje samo pojačavaju polarizaciju u društvu?

ĐUKIĆ: Mislim da ova vlast pokušava dvojako da djeluje. Neki potezi su nesumnjivo povučeni kako bi se spriječio udar na standard građana (kao što je smanjivanje akciza i ograničavanje marže) ali su to za sad prinudne i kratkoročne mjere. Iako je rano za neke dalekosežne poteze, trenutno ih ne vidimo ni u naznakama. Što se tema koje polarizuju tiče, očita je namjera Pokreta URA da neke od njih što prije riješi i stavi ad acta. To je korisno za društvo ali i njih kao partiju, jer nestankom ovih tema smanjuju manevarski prostor partijama starog režima na čije biračko tijelo plediraju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, KNJIŽEVNI KRITIČAR I ENCIKLOPEDISTA IZ ZAGREBA: Dolazi teška evropska zima 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bojim se da idemo prema bipolarnom svijetu u kojemu su na jednoj strani Kina i Rusija, na drugoj Amerika i NATO. Zapad je možda nadmoćniji kad su posrijedi avioni, tenkovi, brodovi, ali druga strana je razvila hipersonične projektile kojima Zapad ne može u ovom trenutku parirati. Da nema u rukama taj argument, siguran sam kako se Putin ne bi upustio u ovako neprikriven, otvoren sukob

 

MONITOR: Objavljena je Vaša autobiografija „O drugima, o sebi“. Zašto je važno da se osvrnemo na svoj „lik i djelo“?

VISKOVIĆ: Autobiografski diskurs u ovom trenutku dominantan je trend u svjetskoj književnosti; podsjetio bih samo na planetarni uspjeh norveškog pisca Karla Ove Knausgarda i njegovih šest autobiografskih romana objedinjenih pod naslovom „Moja borba“. Skoro cijelo „žensko pismo“ temelji se na ispovijedanju autobiografskoga iskustva.

Pa i klasici novoštokavskog jezika Danilo Kiš i Mirko Kovač puno su pisali o autobiografskom dokumentarizmu vlastite proze.

Ma, zapravo su vrlo rijetki oni pisci koji zaobilaze vlastito životno iskustvo i pišu isključivo o izmišljenim svjetovima.

A ja sam se odlučio za naslov „O drugima, o sebi“ zato što sam knjigu pisao kao niz zapisa o poznatim i bliskim ljudima, o tome kako su se oni upletali u moj život, kako sam ja prisutan u njihovima. Mislim da zapravo uopće ne postojimo kao nekakve potpuno inokosne jedinke, nas definiraju prije svega relacije s drugima: kako se mi odražavamo u njihovim životima, oni u našima.

MONITOR: Prema dostupnoj on-line evidenciji Nobelovog komiteta, Krleža je godinama bio kandidat državnih institucija i udruženja u Jugoslaviji, a Andrić „stranaca“. Da li su predlagači možda zasmetali Krležinoj šansi za Nobela i koliko i da li vanknjiževni faktori igraju ulogu pri odlučivanju Nobelovog komiteta?

VISKOVIĆ: Ne bih mistificirao ulogu predlagatelja; svake godine Nobelovu komitetu pristignu na stotine prijedloga za Nobelovu nagradu. Nužan preduvjet  da bi netko postao izgledan kandidat za Nobela jest da je preveden na velike svjetske jezike te na one skandinavske. I Krleža i Andrić ispunjavali su početkom 60-ih te preduvjete. Neki tvrde da Krleža nije prošao jer je bio ljevičar. Glupost, jer i Andrić je bio u Partiji, nije bio nikakav disident, a  akademici koji odlučuju o nagradi nisu se ni onda ni danas klonili izbora ljevičara, pa čak i deklariranih komunista. Mislim da je prevladalo to što je Andrić balkanskiji pisac, ali pisac koji je partikularno lokalno iskustvo svojim pripovjedačkim talentom izdigao na univerzalnu razinu. Uostalom, njegovim izborom akademici nisu pogriješili, iako ne bi pogriješili ni da su izabrali i Krležu.

MONITOR: Došlo je do velikog sukoba Zapada i Rusije, nakon njene vojne agresije na Ukrajinu. Kako Vama izgleda odgovor Brisela, ali i Londona i Vašingtona na rat u Ukrajini?

VISKOVIĆ: Putin jest napadom na Ukrajinu počinio flagrantnu povredu međunarodnog prava. To, gledajući pravno, a čak i moralno. Gledajući, pak, pragmatično, on je počinio isto ono što je Amerika godinama činila u  Vijetnamu, Iraku, Avganistanu, Libiji, Siriji, gdje je ili izravno intervenirala ili poticala pobunjeničke snage da promijene legitimnu vlast. To je sve Amerika počinila pretendirajući na položaj globalne velesile, zadnjih tridesetak godina jedine imperijalne sile.

Sad se suočavamo sa situacijom da Putinova Rusija čini to na što je dosad pravo polagala isključivo Amerika. Traži da je se prizna kao globalnu vojnu i političku silu. Zapad to energično odbija te se rat u Ukrajini pretvara u tzv. proksi rat, gdje zapravo Rusija ratuje protiv ujedinjenog Zapada.

Mislim da je unekoliko ova situacija usporedljiva s Kubanskom krizom s početka šezdesetih. Amerika tada nije dopustila instaliranje ruskih projektila na Kubi, u svojoj neposrednoj blizini. Rusija sada ne dopušta prodor NATO-a u svoju neposrednu blizinu.

U svemu tome užasno mi je žao ukrajinskog naroda koji je izložen strašnim patnjama. Ali osim Putina kao nesumnjivog krivca, ja krivca vidim i u SAD-u i Velikoj Britaniji koje su minirale Sporazume iz Minska. Ukrajina se ipak mora suočiti s činjenicom da u njoj živi 17 posto Rusa, još i tridesetak posto  rusofonog stanovništva; ne može se ta stvarnost mijenjati spaljivanjem, ubijanjem i izgonom protivnika radikalno čistog ukrajinskog identiteta, koji se očituje prije svega u svojoj protivruskosti. Bio je nužan kompromis, a nije bilo volje za njega.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: Nijednoj partiji nije stalo do stručnjaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja

 

MONITOR: Politika se opet svodi na priču o „partijskim dubinama“, odnosno partijskoj preraspodjeli državnih pozicija. Šta Vama to govori?

ĐUROVIĆ: Nažalost, još  ne postoji makar jedan subjekat na našoj poltičkoj sceni koji je spreman da slijedi javno proklamovane principe u svom djelovanju i suprostavi se partijskom zapošljavanju. Sve poltičke partije koje participiraju u Skupštini su svoj politički rejting i podršku građana vezali dominantno za broj zaposlenih „po dubini“. U upravne odbore javnih preduzeća i  ustanova se imenuju članovi partija koje imaju često nedogovarajuću stručnu spremu i radno iskustvo. Vlada povjerava upravljanje državnim resursima licima koja su često nekvalifikovana za posao koji obavljaju. Posljedica takve politike je da takvi upravni odbori biraju za funkcije izvršnih direktora ponovo partijske činovnike, po unaprijed dogovorenim kvotama podijeljenim među partijama. Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera   iz SDP-a i BS-a. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja. Da bi se institucije profesionalizovale i počele izgrađivati upravo je potreban diskontinuitet sa lošom tridestogodišnjom praksom a ne njen nastavak. Nažalost, ni predsjednik Vlade a ni potpredsjednici iz SNP-a, SDP-a i BS-a nisu predložili drugačija rješenja od dosadašnje prakse. Očekivao sam da će makar neko od lidera partija koje participiraju u manjinskoj vladi predložiti da se polovina članova upravnih odbora bira putem javnog konkursa i tako stvori mogućnost da se u oporavak našeg društva uključi ljudski potencijal koji je smješten u prostoru van političkih stranaka. Razumljivo je da jedan dio pozicija pokrivaju partijski kadrovi kako bi se mogla sprovoditi politika Vlade ali nije dobro da se ne omogući ljudima koji imaju profesionalno iskustvo i integritet, da pomognu oporavak i suštinsku izgradnju institucija.

Tužna je istina da nijednoj partiji nije stalo do mišljenja onog dijela Crne Gore koji ne očekuje partisjko zaposlenje, koji je progresivan i koji zapravo jedini može dati podršku suštinskim promjenama. Vjerujem da će morati da dođe do novih promjena vlasti u skorijem periodu ali i do formiranja novih političkih subjekata kako bi se konačno stvorio zdravi politički centar od ljudi sa integritetom, koji sebe ne vide u politici do kraja  života, koji su profesionalno ostvareni i jednostavno rečeno-normalni.  Takvi su danas ubjedljva manjina u političkim partijama. Najgori dio crnogoskog društva su političke partije. Naravno, nisu sve jednako loše i jednako odgovorne za stanje u kojem se društvo nalazi. Da su partije bolje nego što jesu ne bi nam država bila u ovakvom stanju. Doskorašnja opozicija je godinama bila nefunkcionalna a najveći subjekti posvađani oko borbe za koji glas više. Slično ponašanje je nastavljeno i nakon promjene vlasti. Da bi nam bilo bolje, partije, kao subjekti koji imaju najveću moć da utiču na razvoj društva, moraju biti demokratičnije, spremne da se mijenjaju i spremne da u svoje upravljačke strukture uključe nove ljude iz svih segmenata društva. Zato se radujem kada se u partijama pojave nova lica koja imaju profesionano iskustvo i prepoznatljivost. Lideri političkih partija bi morali da budu svjesni problema i pomognu da se u njihovim redovima dese promjene. To može makar dijelom da se desi ukoliko se usaglase da promijene što prije izbormi sistem i omoguće građanima da glasaju direktno za sveje predstavnike (otvorene liste).

MONITOR: Mediji pišu i o desantu Demokratske partije socijalista na neke od važnih pozicija po dubini. Tu je i parlamentarna kontrola izvršne vlasti od strane iste partije. Koliko joj to daje moć, i šta to znači za ovo društvo?

ĐUROVIĆ: DPS pokušava da zadrži svoje biračko tijelo zapošljavanjem po dubini. Ipak, crnogorska dubina ima neko dno, postoji krajnja tačka u kojoj više neće biti mjesta u institucijama za sve partijske DPS kadrove. DPS neće moći da ponovo vrati sve one koji su ostali bez posla  nakon 30. avgusta 2020. Ta spoznaja proizvodi nervozu kod značajnog dijela bivših funkcionera DPS-a. Svakako, DPS kadrovi neće, na sreću, imati odlučujuću ulogu u upravljanju javnim preduzećima i ustanovama. Što se tiče Skupštine i kontrole DPS-a, mislim da je ta njihova uloga precijenjena. Siguran sam da DPS neće rušiti Vladu zbog bilo kog razloga jer njima izbori na bilo kom nivou ne odgovaraju. Znaju da će izgubiti vlast u Podgorici i drugim opštinama, a znaju i da će njihova snaga oslabiti nakon sljedećih parlamentanih izbora. DPS je svakim danom sve slabiji koliko se god upinjali njihov predsjednik i funkcioneri da objasne  svom biračkom tijelu kako je sve u redu. DPS odlaže stranačke izbore za predsjednika partije ali se ne može dovijeka odlagati ono što mora da se desi. Ako Milo Đukanović  ostane na čelu te partije ona je osuđena na propast jer niko sa Đukanovićem neće praviti koaliciju nakon sljedećih izbora. Sa druge strane je tužno da među 150.000 članova te partije nema jednoga dovoljno hrabrog da javno kaže Đukanoviću da treba da ode.

Da sam na mjestu predsjednika Vlade zaustavio bih sva zapošljavanja i popunjavanja upravnih odbora dok se u Skupštini ne izglasa novi saziv Sudskog savjeta, izaberu sudije Ustavnog suda,  imenuje vrhovni državni tužilac. To je strateški cilj države i on treba da bude ostvaren prioritetno a zapošljavanja mogu da sačekaju. Vjerujem da bi želja najvećeg broja partija  da zaposle što više svojih kadrova podstakla dogovore u Skupštini i ubrzala ispunjenje ključnog razloga zbog kojeg je formirana manjinska Vlada a koji treba da nas približi EU.

MONITOR: Mnoge stvari od kojih se živi čekaju da dođu na red. Novac za poljoprivrednike iz evropskih fondova još čeka da bude iskorišćen. Čekamo podzakonska akta koja će parovima omogućiti liječenje steriliteta o državnom trošku, i slično. Koliko su ova i prethodne vlade u službi građana?

ĐUROVIĆ: Potrebe i očekivanja građana su veliki. Pojedini procesi mogu sigurno brže da se sprovode. Vjerujem da nakon prvih 100 dana rada nove Vlade mogu da se analiziraju ostvareni rezultati. Nakon prethodne Vlade, u pojedinim resorima ostalo je mnogo zaostalih predmeta, nedovršenih procesa u izradi normativnih akata. Mislim da ipak postoji makar mali pozitivan trend kada je u pitanju odnos prema građanima. DPS je potpuno postao gluv u odnosu na potrebe građana nakon predugog vršenja vlasti. Prethodna Vlada pokazala je neke signale da joj je stalo do građana, ponekad zbog populizma i političkih ambicija pojedih ministara. Nadam se da će ova Vlada biti bolja od prethodnih, kao i svaka naredna. Dobro je da se sve partije nađu u poziciji vlasti i pokažu građanima šta znaju. Dobro je i da sve partije osjete kaznu građana jer ih to može učiniti odgovornijima.

MONITOR: Premijer Dritan Abazović najavio je nestašicu hrane i energenata. Da li je Vlada na tom polju uradila što je mogla?

ĐUROVIĆ: Pitanje nestašice hrane i energenata je veoma složeno pitanje u političkom i ekonomskom smislu. Ne znam šta je sve planirano ali moguće i da najavljeni rebalans budžeta bude jedan od mehanizama za iznalaženje sredstava da se unaprijed kupe neophodne zalihe  hrane  energenata i stvore robne rezerve.

MONITOR: Još čekamo i na ključne reforme u pravosuđu. U međuvremenu pale su važne optužnice, poput afere Telekom i Carine. Kako to komentarišete?

ĐUROVIĆ: Sudska vlast je uništena kao i sve druge institucije u prethodnih 30 godina. Ne iznenađuju pale optužnice ako se zna ko ih je pisao i sa kojom namjerom. Vjerujem da će tužilaštvo ipak u nastavku ovih procesa uspjeti da ponudi dokaze a nadam se i da će ipak doći do formiranja novog Sudskog savjeta i zamjene sudija u višim sudskim instancama koji su prilično kompromitovani brojnim aferama i dodjelama stanova od strane DPS vlasti na držanom nivou ali i na nivou Glavnog grada. Sada stranke u postupku žele da im se vrate usluge i pokloni.

MONITOR: Slučajevi hapšenja Vesne Medenice i Blaža Jovanića, čelnih ljudi pravosuđa, govore i o stanju u pravosuđu. Koliko je potrebno da se takvo stanje reformiše, i da li smo na pravom putu?

ĐUROVIĆ: Nakon 30 godina uništavanja institucija od strane DPS-a potrebno je neko vrijeme da se institucije počnu oporavljati. Brzina reformi zavisi od političkih partija koje mogu ubrzati ili usporiti ovaj proces. Ako ima imalo želje da se poprave stvari, ako je partijama imalo stalo do građana i ove države, onda će ubrzati dijalog oko sudskih instanci. Vjerujem da bi ohrabrenje moglo doći i od SDT-a u vidu nastavka procesuiranja sudija Vrhovnog suda koji su bili izvršioci nekadašnje predsjednice Vesne Medenice. Koliko je uništena ova država svakim danom će se znati sve više, a sve ono na što su ukazivali godinama nekoliko nezavisnih medija i NVO pokazalo se tačnim. Sudovi a i tužilaštvo su imali cjenovnike po kojima se mogla kupiti ,,pravda”. Očistiti pravosuđe od svih korumpiranih je moguće, ali je potrebno vrijeme. Na nižim instancama postoje kadrovi koji brzo mogu biti unaprijeđeni, a time bi počeo proces obnavlajnja ključnih institucija koje treba da pomognu uspostavlanju vladavine prava.

 

Tužilaštvo mora ući i u RTCG

MONITOR: Šta je sa reformom javnog servisa?

ĐUROVIĆ: Nakon smjene DPS-a tek je zapravo započeo proces tranzicije u Crnoj Gori. Kao i prethodna Vlada i trenutno rukovodstvo RTCG-a je dio mučnog perioda koji se morao proći. Reforma javnog servisa započeće kada se Savjet  RTCG-a oslobodi neprimjerenog partijskog uticaja i partjskih mučnih trgovina. I ovdje je potrebno profesionalno tužilaštvo. Savjetu RTCG-a predočeni su dokumenti koji su optužujući za prethodnog generalnog direktora Šundića. Vidjećemo da li će Osnovno tužilaštvo  procesuirati odgovorne ili će okrenuti glavu kao u najboljim godinama DPS-a. Danas je RTCG umjesto DPS-a pod uticajem većeg broja partija ali svaki prostor za uticaj partija će u nekom trenutku postati veoma problematičan. Političari RTCG doživljavaju kao bilo koju drugu instituciju koju treba po dubini pokriti po partijskom ključu. Ne može biti transformacije RTCG-a ako je generalni direktor nezakonito izabran. Reforma se može desiti promjenom zakonske regulative i doglednom primjenom. Neophodna je smjena Savjeta RTCG-a i menadžmenta kao prvi korak u uvođenju profesionalizacije RTCG-a.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo