Povežite se sa nama

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, OSNIVAČICA I KOORDINATORKA MREŽE ŽENA U CRNOM, BEOGRAD: U Srbiji vlada strah

Objavljeno prije

na

Kao što su paravojne formacije (koje su bez izuzetka bile pod kontrolom tadašnjeg SDB-a) bile u ratovima devedesetih godina zadužene za najprljavije poslove, tako i danas Srpska napredna stranka i njene bezbjednosne službe organizuju i finansiraju parapolitičke grupe profašističkog i neonacističkog profila

 

MONITOR: Više od trideset godina suprotstavljate se ratnohuškačkim politikama, nacionalizmu, neofašizmu… Sudeći prema ovome što se danas dešava u našem regionu sve su prilike da će biti još zadugo razloga za takav aktivizam?

ZAJOVIĆ: Nažalost, danas se – možda i u većoj mjeri nego devedesetih godina – suočavamo s retrogradnim tendencijama, što važi naročito za Srbiju, ali takve tendencije vidljive su i u drugim zemljama regiona. Nacionalistička matrica ne dovodi se u pitanje, a političke elite mobilišu stanovništvo povremenim korišćenjem ratnohuškačke i šovinističke retorike. U Srbiji, konkretno, to ne rade samo stranke koje čine aktuelnu vlast, nego nažalost i značajan dio opozicije, koji se takmiči s režimom u lažnom patriotizmu. Podrška istorijskom revizionizmu je neupitna, a odsutnost političke volje da se suočimo sa zločinima koji su u ratovima devedesetih godina činjeni u naše ime je sasvim očigledna. Ako se niko ne suprotstavlja takvim tendencijama, onda se od budućnosti ne može očekivati ništa drugo osim sve dubljeg moralnog, političkog i društvenog sunovrata.

MONITOR: Danas  u parlamentu Srbije sjede osuđeni ratni zločinci. Umjesto zadovoljenja pravde rehabilituju se ratni zločinci, što je kulminiralo rehabilitacijom Draže Mihailovića.

ZAJOVIĆ: Nije rehabilitovan samo Draža Mihailović (koji je zahvaljujući revizionističkom tumačenju Drugog svjetskog rata postao predvodnik jednoga od dva srpska antifašistička pokreta, što je danas opšte mjesto i u školskim udžbenicima) nego se rehabilituju (zasad bez konačnog uspjeha) i takvi evidentni kvislinzi kao što su Nedić i Ljotić. Međutim, veći je problem odnos režima (i značajnog dijela opozicije) prema ratnim zločincima iz devedesetih godina, koji su se vratili u zemlju nakon što su odslužili svoje kazne u Haškom tribunalu. Kao što su u Hag bili ispraćeni kao heroji, tako su se i vratili s najvišim državnim počastima. Pozivaju ih na zvanične ceremonije, generali među njima drže predavanja po vojnim školama, učestvuju na tribinama vladajuće stranke… Ukratko, oni su neupitni heroji, moralni i politički autoriteti, revidiraju sudski utvrđene činjenice, rugaju se žrtvama! I zato je nužno uporno insistirati na istini o zločinima koji su počinjeni u naše ime (a najveći dio zločina počinjen je upravo sa srpske strane), i tek tako možemo da se nadamo da će sve strane koje su učestvovale u ratovima smoći snage da se suoče sa sopstvenim zločinima, kako bismo došli do trajnog i pravednog mira.

MONITOR: Vlasti u Srbiji, kako ste jednom saopštili, više ne kriju da stoje iza raznih takozvanih patriotskih, profašističkih organizacija…

ZAJOVIĆ: Kao što su paravojne formacije (koje su bez izuzetka bile pod kontrolom tadašnjeg SDB-a) bile u ratovima devedesetih godina zadužene za najprljavije poslove, tako i danas Srpska napredna stranka i njene bezbjednosne službe organizuju i finansiraju parapolitičke grupe profašističkog i neonacističkog profila (navijačke grupe i ekstremističke pokrete i partije, čiji su vođe na platnom spisku države), koje su s jedne strane zadužene da Vučića u očima međunarodne zajednice prikažu kao umjerenog političara koji uspješno suzbija ekstremizam, a sa druge strane imaju zadatak da unose strah i da – kada to režim procijeni – sprečavaju pokušaje da se postojeća vlast dovede u pitanje.

MONITOR: Aleksandar Vučić, Ivica Dačić i Aleksandar Vulin bili su dio politike i vlasti koja je podsticala, pomagala i inspirisala brojne zločine po Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj  i na Kosovu, a i dalje su u vrhu vlasti.

ZAJOVIĆ: Tu se zaista nema šta dodati. Niko se od njih nije čak ni ogradio od svoje uloge u vremenima vladavine Slobodana Miloševića, sistematski brišu tragove svojih zlodjela. Tu je veoma problematičan stav tzv. međunarodne zajednice, koja je ovu ekipu prihvatila kao garante stabilnosti na Balkanu, iako bi moralo da bude sasvim jasno da se oni nisu nimalo promijenili, nego samo prilagodili novim okolnostima, u kojima je projekt Velike Srbije odgođen za neka „bolja vremena“, ali se od njega nipošto nije odustalo. Oni koji su za njih glasali, amnestirali su društvo od odgovornosti za rat i ratne zločine.

MONITOR: Je li teško danas u Srbiji biti slobodnomisleća osoba i kritički javno govoriti protiv Vučićevog režima?

ZAJOVIĆ: Danas u Srbiji vlada strah i samo se mali broj ljudi usuđuje da javno iskaže svoje neslaganje s režimom. Ipak, ima građanki i građana koji se to usuđuju – i baš to nudi nadu.

MONITOR: Da li je, kako tvrde mnogi analitičari, uticaj Srpske pravoslavne crkve u Srbiji veliki i da  li ona zloupotrebljava religiju u političke svrhe?

ZAJOVIĆ: Srpska pravoslavna crkva u nedavnoj je prošlosti odigrala sramnu ulogu u blagosiljanju ratnih zločina i slavljenju zločinaca. Nakon demokratskih promjena 5. oktobra 2000. SPC se izborila za privilegovanu poziciju u državi i društvu, i to kako na materijalnom planu (stekavši restitucijom velika materijalna bogatstva) tako i na duhovnom planu (ušavši u sve pore društva i namećući se kao bitan faktor u obrazovanju, kulturi, medijima a nadasve, vršeći brutalnu propagandu protiv prava žena…). Istovremeno, SPC je u Srbiji značajan faktor podrške Vučićevom režimu, razmjenjujući svoje privilegije za počasti kojima obasipa vodeće ličnosti režima. Nismo nikad čuli da se crkveni velikodostojnici kritički osvrću na moralno dno pink-kulture, na psihičko i fizičko nasilje koje se propagira u tabloidnim medijima ili na spregu kriminala i politike, ali smo zato čuli kako patrijarh Irinej proklinje oni koji dovode u pitanje božanski legitimitet predsjednika Vučića.

MONITOR: Jesu li aktivisti Žena u crnom i dalje izloženi raznim prijetnjama, progonu, demonizaciji…?

ZAJOVIĆ: To je konstanta koja nas prati od samog početka 1991. Našim aktivistkinjama posebno je teško u malim sredinama, gdje su zahvaljujući demonizaciji koja se sprovodi posredstvom medija pod kontrolom režima, izložene raznim vrstama pritiska. Svi počinioci nasilja nad nama sudski su oslobođeni!

MONITOR: Povodom Svjetskog dana mira, 21. septembra, vlada španske pokrajine Navare uručila Vam je nagradu za mir. Koliko je ta nagrada značajna za Vas i Žene u crnom?

ZAJOVIĆ: To nije prva međunarodna nagrada koju sam dobila bilo ja lično bilo Žene u crnom. Sve te nagrade, uključujući i pomenutu, pokazuju da demokratske institucije na Zapadu cijene i podržavaju ono što radimo na suočavanju sa prošlošću i na oslobađanju društva od tereta zločina počinjenih u naše ime. Takve nagrade ujedno predstavljaju i izvjestan oblik naše zaštite od onih koji bi najradije da nas nema.

MONITOR: *Žene u crnom godinama insistiraju na suočavanju s prošlošću, prije svega u Srbiji. Ali, iako su ratovi u našem regionu završeni prije više od 25 godina, i dalje se u Srbiji, BiH i Hrvatskoj koristi ratna retorika, jačaju nacionalizmi, četništvo, ustaštvo, slave ratni zločinci… Čemu to vodi?

ZAJOVIĆ: Vodi moralnom, pa i emotivnom ništavilu, normalizaciji nasilja i gubljenju dostojanstva. Vodi učvršćivanju neograničene moći kriminalnih i pljačkaških elita koje su se izgradile na ratu i s ratom povezanoj privatizaciji industrijskih i uopšte ekonomskih resursa i koje autoritarnim metodama koje sprovodi režim, sistematskim zastrašivanjem i zaglupljivanjem stanovništva i širenjem ksenofobije nastoje  da ovjekovječe svoje privilegije.

MONITOR: Utisak je da ni u Evropskoj uniji nemaju interes da se bave ljudskim pravima i građanskim slobodama kod nas i režimima koji ta prava i slobode ugrožavaju?

ZAJOVIĆ: Evropska unija je, kao što znamo, u krizi, ali to nije opravdanje za indolentan pristup regionu. Čini se da je dominantnom dijelu evropskih struktura više stalo do osiguranja evropskih investicija u regionu nego do ljudskih prava. Njima su prihvatljivi autoritarni i kriminogeni režimi ukoliko obezbjeđuju stabilnost.

Mora se, međutim, naglasiti da pomenute strukture predstavljaju samo jedno, birokratsko i pragmatično lice Evropske unije. Evropska unija je mnogo više od toga: to su građanke i građani koji se zalažu za mir, solidarnost i ljudska prava, koji se protive nacionalizmu i fašizmu i koji od svojih vlada zahtijevaju dosljedniju i principijelniju politiku prema zemljama koje klize u nove oblike fašizma. Najvažniji ispit demokratičnosti EU nije položila, a to je odnos prema izbjeglicama. Za razliku od birokratije EU, solidarna i odgovorna Evropa u vidu društvenih pokreta predstavlja naše glavne saveznike/ce.

 

Taoci veliksrpskog projekta

MONITOR: I dalje su zategnuti odnosi između Beograda i Prištine. Postoji li politička volja da se konačno riješi status Kosova i kako bi po Vašem mišljenju taj problem trebalo najpravednije riješiti?

ZAJOVIĆ: Ne znam ima li političke volje da se taj status riješi. Kako režim tako i većinski dio društva u Srbiji taoci su velikosrpskog projekta ( a režim je i sam učvršćivao taj projekat, čiji je i sam izdanak), Kosovo je i dalje „najskuplja srpska riječ“ i slična mitomanija. Jedino racionalno rješenje je uzajamno priznavanje Srbije i Kosova uz međunarodne garancije za poštovanje ljudskih i manjinskih prava Srba na Kosovu i Albanaca u Srbiji. Pitanje je, međutim, ko je danas u stanju da preduzme taj korak.

                                              Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BRANISLAV RADULOVIĆ, PREDSJEDNIK UDRUŽENJA PRAVNIKA CRNE GORE: Pravom do pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postoje kolege koje ne žele da učestvuju u nepravničkoj i populističkoj „raspravi“ koja obiluje nacionalizmom ili arogancijom. Drugi, nikada i nijesu  spremni da saopšte bilo koji svoj stav, za ili protiv, čekajući uvijek „oficijelni“

 

 

MONITOR: Povodom Monitorove  25. godišnjice, u oktobru 2015. godine, zapisali ste: „Samo su tri konstate u Crnoj Gori: Đukanović, Amfilohije i Monitor. U ovom trouglu stale su skoro sve ideološke, političke, kulturne i civilizacijske boje Crne Gore“. Da li se nešto promijenilo za nepunih pet godina?

RADULOVIĆ: Nije. Zato podsjećanje na nastavak navedenog citata: „ … u suverenoj Crnoj Gori trijangl „nesalomljivih“ ne posustaje. Jedan i dalje vlada, drugi kune, treći izlazi iz štampe. Kao i onog oktobra 1990. godine“.

MONITOR: Mogu li aktuelni protesti i primjena Zakona o slobodi vjeroispovijesti poremetiti tu „ravnotežu“?

RADULOVIĆ: Građanin koji je za svog života promjenio četiri države (SFRJ, SRJ, SiCG, Crna Gora), a da nikada nije posjedovao pasoš, nema svijest o mirnom i demokratskom institutu smjene vlasti. I kada parolom „spasimo svetinje“ izažava sav svoj bunt prema nepravdama u sitemu – on živi i odslikava zajednicu koja je predpolitičko društvo.

Činjenica da javnu reakciju ne proizvede podatak da se npr. 155 milona državnog novca „investira“ u insolventno privredno društvo, a hiljade ljudi izađe na ulicu zbog spora da li treba voditi upravni ili sudski postupak za evidenciju crkvene/državne imovine, dokaz je da Crna Gora nije građansko društvo, sa izgrađenim sistemom vrijednosti. Građansko društvo ne stanuje u kolektivističkim umovima.

MONITOR: Da li će vlast insistirati na primjeni tog Zakona? Kolika je njegova upotrebna vrijednost u ovom trenutku?

RADULOVIĆ: „Zakon je zakon pa koliko opor bio“ zapisao je Valtazar Bogišić 1888. godine u Opštem imovinskom zakoniku. Predmetni zakon je donijet u ustavnoj proceduri i negova ustavnost se pretpostavlja, sve dok ne bude eventualno osporena pred Ustavnim sudom.

Ono šta se može sa sigurnošću predvidjeti je da će primjena čl. 63, koji se osporava, dovesti da nadležni organ za poslove imovine, u roku od godinu dana izvrši popis imovine (vjerskih objekata i zemljišta). Tek onda moguće je podnijeti zahtjev za upis prava svojine na tim nepokretnostima. Dakle, prvi efekat zakona biće da će se evidentirati „sporna“ imovina i tada će se službeni i sporovi na javnoj sceni izmjestiti sa „ugroženog pravoslavlja“ na materijalne dokaze o nespornom i zakonitom vlasništvu na konkretnim objektima.

Suštinski se u narednih godinu dana, osim postupka popisa, ništa bitno neće desiti, a svakako ne bilo kakva promjena u pravnom statusu ili  „upad u vjerske objekte“. U međuvremenu biće i institucionalno riješena dilema pred Ustavnim sudom oko eventualne ustavnosti pojedinih normi Zakona, u prvom redu ko je i u kojem postupku dužan dokazivati vlasništvo.

 

Pročitajte više u štampanom izanju Monitora od 17. januara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr Đorđe Čekrlija, profesor Filozofskog fakulteta u Banja Luci: U BiH postoje samo dominantno ljevoruki političari

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svaki napredak u Bosni i Hercegovini je mikroskopski ukoliko nema opšteg sistematskog angažovanja koje je pokrenuto od strane države i njenih institucija (bez obzira kojeg nivoa vlasti), i kao takav niti će biti primjetan, niti će nešto značiti

 

 

MONITOR: I ove godine proslavljen je Dan Republike Srpske 9. januar. To je naišlo na brojna negativna reagovanja. Treba Ii RS da proslavlja taj dan? 

ČEKRLIJA: Iako se ovo pitanje predstavlja kao fundamentalno pitanje nakon svake Nove godine, meni se čini da je mnogo važnije koliko penzionera i djece gladuje tog istog dana. I na dan potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, i na dan prvog zasjedanja ZAVNOBIHA.

MONITOR: Visoki predstavnik Valetnin Incko u svom reagovanju kazao je da Republika Srpska nije država, kao što tvrdi član Predsjedništva Dodik, jer entiteti nisu države i da će o netačnim tvrdnjama o državnosti RS izvijestiti Vijeće sigurnosti UN.

ČEKRLIJA: Bez obzira na to što je svima sve jasno, isprazne polemike oko toga se i dalje vode. Ovo je jedna od takvih polemika koje služe samo da bi skrenule pažnju od stvarnih problema sa kojima se u Bosni i Hercegovini susrećemo. Što se konkretnog odgovora tiče, dovoljno je da svaki političar ili građanin pogleda šta piše na pasošu koji ima. Direktniji i jasniji odgovor od toga ne postoji.

MONITOR: I dalje se najavljuje otcjepljenje RS. Može li se to dogoditi?

ČEKRLIJA:Pitanje otcjepljenja RS na prvi pogled zvuči kao užasna opasnost u svim mogućim scenarijima. Međutim, ukoliko se pogleda unazad onda se stvari vide sasvim drugačije. Potenciranje otcjepljenja RS je prvo služilo kao krajnja odbrana koja se može angažovati kada situacija bude apsolutno neprihvatljiva. Zatim je nakon nekog vremena otcjepljenje postalo prijetnja ukoliko se budu osujećivao razvoj i napredak RS. Konačno otcjepljenje je danas u rukama političara postalo oruđe za svakodnevni politički rad. Meni se čini da je sam koncept otcjepljenja time izgubio svoju moć nad građanima i da u tu priču iskreno vjeruju oni koji bi vjerovali i u sve drugo što vođe kažu.

 

Pročitajte više u štampanom izanju Monitora od 17. januara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR SCI. JULIJANA CICOVIĆ MASLOVAR, PSIHOLOŠKINJA  PSIHOTERAPEUTKINJA: Naše društvo ne brine o mentalnom zdravlju nacije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi ne poznajemo kulturu ophođenja, ne preuzimamo odgovornost za svoje postupke i njihove posljedice, nemamo dovoljno poštovanja za sebe i druge, ne razvijamo toleranciju

 

MONITOR: Agresivnost je naša svakodnevica na ulici, u saobraćaju, u paralamentu, u komunikaciji sa neistomišljenicima… Šta je uzrok tome?

CICOVIĆ MASLOVAR: Više je uzroka, a jedan od ključnih je nepoštovanje zakona  i pravila u svim segmentima društvenog života, nikakvo ili neadekvatno sankcionisanje, te sveprisutni haos koji iz toga proizilazi. Takva atmosfera u društvu generiše veliku količinu frustracije koja može izazvati emocionalno stanje srdžbe, koja se, u određenim spoljašnjim okolnostima, ispolji kao agresivnost. Ta agresivnost se usmjerava na najpristupačnije ciljeve, tako da postajemo jedni drugima mete. Svaki pojedinac primjenjuje svoja pravila, snaga caruje i sila je jedini zakon. Međutim frustracije ne moraju nužno dovesti do agresivnog pražnjenja, već mogu proizvesti i različite konstruktivne akcije. Onda se postavlja pitanje zašto biramo destrukciju ili se nameće zaključak da nedostaje nešto i u našoj ličnoj moralnoj, obrazovnoj i duhovnoj vertikali. Mi ne poznajemo kulturu ophođenja, ne preuzimamo odgovornost za svoje postupke i njihove posljedice, mi nemamo dovoljno poštovanja za sebe i druge, ne razvijamo toleranciju.

MONITOR: Nasilje je sve učestalije i u porodici…

CICOVIĆ MASLOVAR: Ako znamo koliko su društvene krize  i urušavanje sistema vrijednosti ugrozili porodicu kao instituciju, koliko je patologija pojedinca raspostranjenija, koliko su se umnožili problemi sa zloupotrebom narkotika i alkohola, onda to nije neočekivana posljedica. Neočekivano je da država i njene institucije, iako se sve otvorenije ukazuje na problem porodičnog nasilja, još  nemaju adekvatne i efikasne mehanizme da se sa tim problemom bore.

MONITOR: Koji su danas najčešći oblici antisocijalnog ponašanja? 

CICOVIĆ MASLOVAR: Teško je odgovoriti generalno na ovo pitanje, jer je to širok spektar aktivnosti, a svaka od njih je različito zastupljena u različitim segmentima društva i različitim uzrasnim skupinama. Ali  ako govorimo uopšteno i uzmemo ono što je zajedničko svim oblicima antisocijalnog ponašanja, a to je da imaju za  posljedicu kršenje socijalnih pravila I/ili ugrožavanje drugih, onda su u našem društvu najrasprostranjeniji razni oblici korupcije, (ona u političkom vrhu, razni oblici nepotizma, davanje i primanje mita…).

MONITOR: Da li se građani kojima je to neophodno  obaćaju psiholozima i psihijatrima ili to izbjegavaju zbog patrijahalnog vaspitanja i iz drugih razloga?

CICOVIĆ MASLOVAR: Mislim da se ljudi danas obraćaju za pomoć više nego ranije, da se odnos prema psihičkim poremećajima ili poteškoćama mijenja,  manja je stigma u vezi sa tim. I dalje je problem to  što se javljaju tek onda kad su već razvili simptomatoligiju koja ih ometa u svakodnevnom funkcionisanju, a da je svjesnost o potrebi mentalne higijene još na jako niskom nivou. Psihoterapijska pomoć, kao vrsta tretmana u prevazilaženju psihičkih tegoba je još velika nepoznanica našim ljudima i put kojim se rjeđe ide, jer je to proces koji iziskuje da preuzmemo odgovornost za svoj život, da se posvetimo temeljnom preispitivanju i osvješćivanju vlastitih uvjerenja, stavova i ponašanja koji su uzrokovali psihički poremćaj.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. januara 2020. godine
ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo