SVIJET
POLITIČKO VRENJE U NJEMAČKOJ: Zašto Anegret ne nasljeđuje Angelu
Objavljeno prije
7 godinana
Objavio:
Monitor online
Odlazak AKK s čela CDU-a unosi novi nemir u njemačku politiku, ali i ukazuje na neuspeh nemačkog političkog centra da odgovori na izazove krajnje desnice. Taj postupak otvara i pitanje političkog pravca zemlje u kojoj je krajnja desnica sve jača, naročito na prostorima bivše Nemačke Demokratske Republike
Lokalni politički skandal u istočnom delu Nemačke prerastao je u nacionalnu krizu. Kada politički zemljotres trese Nemačku može da bude zaljuljana čitava Evropa.
Šefica najjače nemačke stranke Hrišćansko-demokratske unije (CDU) Anegret Kramp-Karenbauer, ministarka odbrne i očekivana naslednica dugogodišnje kancelarke Angele Merkel, najavila je odlazak. To je posledica dešavanja u pokrajini Tiringiji, gde su CDU i Liberalna stranka (FDP), sa ekstremnim desničarima iz Alternative za Nemačku (AfD), izabrali za premijera liberala Tomasa Kemeriha.
To je izazvalo zgražavanje u Nemačkoj. Prekršeno je nepisano pravilo – tradicionalne političke stranke u toj zemlji ne sarađuju s ekstremističkim strankama. CDU je oštro kritikovana zbog postupanja s glasovima za premijera u Tiringiji. Oglasila se i kancelarka Merkel, bez značajnije funkcije u CDU i što je neuobičajeno, tokom zvanične posete u inostranstvu, ocenom da je “neoprostiv” način na koji je izabran centrista Kemerih.
U Tiringiji, prošle srede, pošto posle dva kruga glasanja nijedan kandidat za premijera nije imao većinu, u trećem krugu je Kemerih iznenađujuće pobedio. Osim njegovih Liberala i CDU, za njega su glasali i poslanici AfD.
Kemerih je mogao da spreči sve što je usledilo, samo da je na formalno pitanje predsednice parlamenta rekao da odbija da bude tako izabran. On je prihvatio, mada mu je bilo jasno da bi vlada bila manjinska, sastavljena od Liberala i Demohrišćana, te bi zavisila od podrške AfD.
Narednog dana je Kemerih najavio ostavku tvrdeći da je sve bio „perfidni trik“ AfD kako bi se „naškodilo demokratiji“. Ipak će ostati premijer u ostavci do novih izbora, a političko tle Nemačke se ne smiruje.
Formiranje vlasti u Tiringiji traje još od izbora krajem oktobra 2019. Tada je stranka Ljevica, koja delimično vuče korene iz vladajuće Jedinstvene socijalističke partije Nemačke u nekadašnjoj Istočnoj Nemačkoj, ostvarila istorijsku pobedu, osvojivši čak 29 od 90 poslaničkih mesta. Druga po jačini postala je AfD, sledili su Demohrišćani (21), a cenzus su preskočili i Liberali (5 mandata).
U centralama CDU i Liberala su zauzeli stav da se osim sa AfD, ne sme sarađivati ni sa Ljevicom. Odbijeno je i više ponuda da podrže manjinsku vladu Levice, Socijaldemokrata i Zelenih, te se tako ušlo u mučnu političku blokadu.
„Ispao sam budala jer sam mislio da razgovaram sa demokratama“, rekao je lider Ljevice Bodo .Ramelov nakon završnog glasanja. „Umesto toga, smenili su me uz pomoć glasova fašista.“
Neki u Tiringiji vide mračne paralele s događajima od pre 80 godina kada su u toj pokrajini, nacionalsocijalisti Adolfa Hitlera osigurali svoje prvo ministrsko mesto. Drugi se sećaju kobne pogrešne računice u Berlinu 1933. godine kada su nemački konzervativci, gladni vlasti, uveli Hitlera u igru kao korisnog idiota – da bi, prekasno za njih i svet, naučili da su oni idioti.
Ipak, najzvučniji signal od prošle sedmice je činjenica da su se, u roku od nekoliko minuta, demonstranti počeli okupljati ispred tiringijskog parlamenta osporavajući pretpostavke da istočna Njemačka ima slabo civilno društvo. Gnevni meštani su sramotili svoje političare, koji su zaboravili vlastitu istoriju iz 1930-ih ili je nikada nisu ni naučili.
Anegret Kramp-Karenbauer, zvana i AKK, najavila je da će na leto pokrenuti izbor kandidata CDU za mesto kancelara Nemačke na izborima koji slede 2021. pa tek onda napustiti dužnost predsednice partije. Istakla je da osoba na čelu stranke treba istovremeno da bude kandidat za kancelara.
No mnogi članovi CDU, recimo odbor u Tiringiji, ne dele mišljenje šefice stranke o strogom distanciranju od AfD i ne žele da isključe mogućnost saradnje. Pošto ne uspeva da disciplinuje stranku, AKK se odlučila na odlazak sa vrha.
Neki njemački analitičari zaključuju da je problem u tome što većina članova CDU koji žive u regionima koji su nekada bili Zapadna Nemačka prihvata stav stranke o nesaradnji sa AfD koju smatraju nedemokratskom i rasističkom. No članovi CDU u bivšoj Istočnoj Njemačkoj imaju tendenciju da AfD vide kao stranku koja je možda politički nekorektna, ali ne “fašistička”. Bez obzira što njen lider u Tiringiji, Bjorn Hoke, u govorima citira Hitlera i kritikuje nemački “kult krivnje” zbog ratnih zločina Tokom Drugog svetskog rata.
Odlazak AKK s čela CDU-a unosi novi nemir u njemačku politiku, ali i ukazuje na neuspeh nemačkog političkog centra da odgovori na izazove krajnje desnice. Taj postupak otvara i pitanje političkog pravca zemlje u kojoj je krajnja desnica sve jača, naročito na prostorima bivše Nemačke Demokratske Republike (NDR).
AKK je preuzela vodstvo CDU u decembru 2018. Kramp-Karenbauer, koju nemački mediji nazivaju “mini Merkel”, bila je odabrana naslednica i nastavljačica centrističke politike dugodišnje kancelarke. Od tada se borila da poboljša izborne rezultate CDU, no oni su usled jačanja krajnje desnice bili sve slabiji. Sumnju u njene liderske veštine produbio je prošlosedmični politički fijasko u Tiringiji.
Odluka Merkelove da napusti vođstvo stranke, a zadrži funkciju kancelarke otežala je nastojanja AKK da nametne autoritet. Sada, slobodno mesto na vrhu najmoćnije njemačke stranke posle 1945. otvara raspravu o političkom smeru ove zemlje posle dugotrajnog kancelarovanja Merkelove.
Najave AKK su dodatno potresle delom dezorijentisanu stranku, koja je dominantna i u Evropskoj narodnoj partiji, koaliciji političkih partija na kontinentu koje su desno od centra i pod uticajem hrišćanskog svetonazora. I druga velika narodna stranka, SPD, već duže luta u potrazi za identitetomi političkim kursom.
Nemačka se nalazi pred „godinom odluke“. Pod znakom pitanja je tradicionalni parlamentarizam u Nemačkoj, značaj stranaka, stranačka disciplina i sloboda poslanika da odlučuju po sopstvenoj savesti. Glavno pitanje glasi: da li demohrišćanske partije žele i na koji način da se suprotstave desničarskim snagama i ekstremnim strujama.
Konačno, radi se o budućnosti demokratije u Nemačkoj. Možda zemlja stoji i pred krajem dosadašnjeg partijskog sistema. U međuvremenu, drugi politički tabori, uključujući jake Zelene, nisu preuzeli ili još ne preuzimaju ulogu velikih narodnih stranaka koje su do sada imale CDU i SPD.
Krajem januara, nemački predsednik Frank-Valter Štajnmajer, svojevremeni čelnik SDP, je u govoru u Bundestagu u znak sećanja na žrtve nacionalsocijalizma sumornim rečima govorio o novoj desnici, „zlim duhovima prošlosti“, koji su se pokazali „u novom obličju“. „Bojim se da nismo bili dovoljno pripremljeni – ali ovo vreme nas stavlja pred iskušenje. I mi moramo da prođemo taj ispit“, rekao je Štajnmajer. Nije spomenuo nijednu stranku, samo je izrekao reči upozorenja celokupnoj politici i društvu.
Rastuća nestabilnost snažno pogađa Nemačku, u vreme kada ekonomski razvoj postaje neizvesniji, a socijalna politika pokazuje znake slabosti. Ovo su vremena, zahvaljujući američkom predsedniku Trampu i sve većem broju autoritarnih vladara širom sveta, destabilizacije više nego ikada posle pada Berlinskog zida 1989.
Ovo su i vremena rotacije post-bregzitovske Evrope. Njemačka 1. jula preuzima predsedavanje EU. Suočena je sa međunarodnim izazovima kao nikada, a na unutrašnjem planu je nesigurna kao što to dugo nije bila.
Nemačka politička scena je dugo odolevala trendu da desničarske stranke osvajaju vlast. Sa Tiringijom i taj je tabu srušen. Desničari na vlasti – to postaje normalno, gorko je napisao komentator nemačke medijske kuće Dojče Vele.
Širom EU radikalni desničari učestvuju u vlasti na lokalnom ili nacionalnom nivou. Postavlja se pitanje da li desničari nezadrživo napreduju?
Činjenica da je AfD prvi put učestvovala u izboru premijera silno je obradovala poslanika u Evropskom parlamentu (EP) i šefa AfD Jerga Mojtena. Podstakla ga je da izjavi kako je njegova stranka ušla u „građanski tabor“. Umerenije krilo AfD godinama pokušava sebe da smesti pod epitet „građanski“, što je u Nemačkoj skoro sinonim za umereni konzervativizam. „AfD, Demohrišćani i Liberali sada čine građanski krug“, rekao je Mojten za Frankfurter algemajne cajtung.
Za krajnje desničarske stranke u Evropi, koje čine četvrti najjači poslanički klub u EP, događaji u Tiringiji su još jedan veliki korak napred, pokazatelj trenda koji godinama traje širom EU. U nizu zemljama desničari učestvuju u vlasti, ili predstavljaju najjače opozicione grupacije.
Poslednjih meseci su desničarski populisti u Austriji i Italiji doživeli teške udarce. Događaj iz Tiringije će im ponovo dati krila. U evropskom poslaničkom klubu koji se zove „Identitet i demokratija“ su, osim AfD, i Liga italijanskog radikala Matea Salvinija, austrijska Slobodarska partija i francusko Nacionalno okupljanje Marin Lepen.
Slobodarska partija Austrije je više puta učestvovala u vlasti na saveznom nivou. Slobodarci su, čak bili i u pokrajinskoj vladi u Gradišću i to sa Socijaldemokratama.
U Italiji su odavno pale granice između demohrišćana, konzervativaca i desnih radikala. U Francuskoj je Nacionalno okupljanje Marin Lepen odavno prodrlo u tradicionalno konzervativno biračko telo.
U Španiji su konzervativci u Andaluziji u vladajućoj koaliciji s desničarskim Voksom koji je na nacionalnom nivou treća stranka po snazi i sve više prodire u građanski tabor. U Holandiji su liberalnom premijeru Marku Ruteu za vratom dve radikaln desničarske stranke. U Belgiji, koja već 14 meseci nema vladu, bi prema anketama desničarski „Vlams Belang“ trenutno osvojio najviše glasova.
U Finskoj su desničari za samo nekoliko promila na drugom mestu iza Socijaldemokrata, a već su i bili na vlasti. U Poljskoj i Mađarskoj su nacionalisti i desničari na vlasti s velikom većinom. Građanski liberalni tabor tamo godinama slabi.
Na duži rok bi se moglo dogoditi da Nemačka sledi trend u Evropi. Trenutno je AfD najjača opoziciona stranka u Bundestagu. Velike tradicionalne stranke gube popularnosti ili estaju. Jačaju rubovi političkog spektra, više desni nego levi. Povremeni neuspesi desničarskih populista, kao u Austriji ili Italiji, usporavaju taj razvoj, ali ga ne zaustavljaju.
Milan BOŠKOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
-
Gužva u centru pažnje
-
GRABEŽ EKONOMIJA: Kuda lete Aerodromi
-
Dr sci. med. Igor Mićunović, predsjednik Obrazovnog komiteta Svjetske federacije kineske medicine – WFCMS: Protiv korona virusa organizovano i bez panike
-
Šta je nedostajalo Ivi Loli?
-
BLAGODETI OVOZEMALJSKE: Svi poslovi Mila i Amfilohija
-
Kristof Bender – potpredsjednik Evropske stabilizacione inicijative: Mijenjati sebe
Izdvojeno
GEOPOLITIČKI TAKMACI NAORUŽANI DO ZUBA: Mir kao udaljena prijetnja
Objavljeno prije
2 danana
21 Novembra, 2026
Španski premijer Pedro Sančez upozorava da su vlade posljednjih godina sve više usmjerene na pripreme za moguće ratove, dok diplomatski napori i međunarodna saradnja gube na značaju. „Ništa nije opasnije od normalizacije rata”, poručio je. Brojke mu daju za pravo
Vidimo već duže vrijeme u kom pravcu se kreće svijet. Upozorio je na to protekle sedmice u kolumni za Foreign Affairs i španski premijer Pedro Sančez. Svijet kreće opasnim putem koji bi mogao završiti novim svjetskim ratom, ocijenio je on. U tekstu pod naslovom Posljednja prilika za mir: Kako spriječiti novi svjetski rat Sančez upozorava da su vlade posljednjih godina sve više usmjerene na pripreme za moguće ratove, dok diplomatski napori i međunarodna saradnja gube na značaju.
„Ništa nije opasnije od normalizacije rata”, poručio je svima španski premijer, upozoravajući na opasan trend po kom se vojna agresija sve češće opravdava nacionalnom sigurnošću, istorijskim pravima ili potrebom za zaštitom vlastitih interesa.
Da je Sančez u pravu govore i podaci. U svijetu je 2025. godine zabilježeno 65 oružanih sukoba u kojima je učestvovala najmanje jedna država, što je najveći broj od 1946. godine, pokazuje godišnji izvještaj Trendovi sukoba Instituta za istraživanje mira u Oslu (PRIO). Isti izvještaj pokazuje i da je 2025. bila treća godina po broju poginulih u sukobima od završetka Hladnog rata. Više ljudi stradalo je samo 1994. i 2021. godine. U organizovanom nasilju 2025. poginulo je oko 245.000 ljudi. Tome su najviše doprinijeli ruski rat u Ukrajini, nasilje u Sudanu i izraelsko bombardovanje Gaze. Gotovo 76.500 ljudi stradalo je u napadima u kojima su civili bili direktna meta. To je nagli porast u odnosu na 14.200 takvih žrtava u 2024.
Sukoba ima na svim stranama svijeta. Kompleksniji su i mnogo teži za saniranje. Prema izvještaju PRIO-a, u posljednjih pet godina u ratovima je poginulo više ljudi nego tokom čitave dvije decenije koje su prethodile 2021. godini. „Obično uspijem da iz ovih podataka izvučem makar nešto pozitivno, ali ovogodišnje brojke su šokantne“, rekla je prilikom predstavljanja izvješštaja istraživačica Siri Aas Rustad.
Izvještaj o globalnim rizicima za 2026. godinu stigao je početkom druge polovine ove burne decenije. Preko hiljadu učesnika ankete ovog izvještaja negativno ocjenjuju i kratkoročne i dugoročne izglede. Polovina ispitanika očekuje buran ili veoma buran razvoj događaja u naredne dvije godine, dok za narednih deset godina takvu procjenu daje 57 odsto ispitanika. Mirne prilike očekuje samo jedan odsto ispitanika u oba vremenska okvira.
Po ovom izvještaju globalni rizici rastu, sve su povezaniji, mehanizmi saradnje slabe, vlade se povlače iz multilateralnih okvira, a stabilnost je pod sve većim pritiskom. Oblikuje se multipolarni poredak u kojem se sile nadmeću, konfrontacija potiskuje saradnju, a povjerenje gubi na vrijednosti.
Stokholmski međunarodni institut za istraživanje mira (SIPRI) objavio je godišnju procjenu stanja naoružanja, razoružanja i međunarodne bezbjednosti. Jedan od glavnih nalaza Godišnjaka za 2026. jeste da se države sve više oslanjaju na nuklearno oružje kao instrument državne moći. Time se preokreće višedecenijski trend smanjivanja broja nuklearnih oružja i njihove uloge, dok istovremeno rastu rizici od pogrešne procjene i eskalacije.
Devet država koje posjeduju nuklearno oružje, SAD, Rusija, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Kina, Indija, Pakistan, Sjeverna Koreja i Izrael, nastavilo je tokom 2025. programe modernizacije i unapređenja svojih nuklearnih arsenala.
Od procijenjenih 12.187 bojevih glava u svijetu u januaru 2026, oko 9.745 nalazilo se u vojnim zalihama i bilo je na raspolaganju za upotrebu Procjenjuje se da je 4.012 bojevih glava bilo raspoređeno na raketama ili u sastavu vazduhoplovnih snaga, dok su ostale bile u skladištima. Između 2.100 i 2.200 raspoređenih bojevih glava nalazilo se na balističkim raketama u visokom stepenu operativne pripravnosti. Gotovo sve pripadale su Rusiji ili SAD-u, a manji broj Francuskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu. Moguće je da Kina i Indija sada povremeno raspoređuju manji broj bojevih glava postavljenih na rakete i u mirnodopskim uslovima.
„Uticajni pojedinci, među kojima su i neki svjetski lideri, zagovaraju nuklearno oružje kao garanciju protiv napada neprijateljske države. Međutim, ako se nacionalne strategije odbrane i bezbjednosti zasnivaju na nuklearnom oružju ili se još više na njega oslanjaju, to bi moglo znatno povećati nuklearne rizike“, rekao je direktor SIPRI-ja Karim Hagag. Objasnio je i da opasnosti povezane s nuklearnim oružjem rastu zbog napretka tehnologije naoružanja, urušavanja sistema kontrole nuklearnog naoružanja i pojačanih geopolitičkih tenzija, između ostalog
U narednim godinama vjerovatno će rasti broj raspoređenih bojevih glava i u Rusiji i u SAD-u, u dvije zemlje koje posjeduje najveći nuklearni arsenal. Bilateralni Sporazum o mjerama za dalje smanjenje i ograničavanje strateškog ofanzivnog naoružanja iz 2010. godine (New START) istekao je u februaru 2026. U Rusiji bi do povećanja došlo prvenstveno modernizacijom preostalih strateških snaga kako bi svaka raketa mogla nositi više bojevih glava. U SAD-u bi do povećanja moglo doći raspoređivanjem dodatnih bojevih glava na postojeće lansere, ponovnim aktiviranjem praznih lansera i uvođenjem novog nestrateškog nuklearnog oružja u arsenal.
Kina širi svoj nuklearni arsenal brže od bilo koje druge zemlje, a na vojnoj paradi 2025. predstavila je nekoliko novih nuklearnih sistema. Do januara 2026. postavila je stotine raketa u tri velika kompleksa raketnih silosa na sjeveru zemlje, dok je istovremeno radila na dovršavanju 30 silosa u tri planinska područja na istoku.
Smatra se da je Indija i tokom 2025. neznatno proširila nuklearni arsenal i nastavila razvoj novih sistema za nošenje nuklearnog oružja. Program modernizacije sve je više usmjeren na oružje dugog dometa. Pakistan je 2025. nastavio da razvija nove sisteme za nošenje nuklearnog oružja i da gomila fisilni materijal, što ukazuje na to da bi njegov nuklearni arsenal mogao porasti tokom naredne decenije. Sjeverna Koreja nastavlja razvoj nuklearnih kapaciteta kako bi ostvarila proklamovani cilj „eksponencijalnog“ širenja nuklearnog arsenala. Izrael javno ne potvrđuje da posjeduje nuklearno oružje, iako se smatra da ova zemlja modernizuje svoj nuklearni arsenal.
Tačan broj nuklearnih oružja koje posjeduje svaka zemlja strogo je čuvana državna tajna, pa su procjene uvijek praćene priličnom neizvjesnošću. „Uz smanjenu transparentnost i gubitak diplomatskih kanala za upravljanje krizama, zaokret ka autoritarizmu u pojedinim državama s nuklearnim oružjem doprinosi još većoj nepredvidljivosti“, rekao je Mat Korda, viši istraživač saradnik u SIPRI-jevom Programu za oružje za masovno uništenje. On tvrdi : „Više ne možemo pretpostaviti da će lideri u takvim sistemima tokom nuklearnih kriza dobijati tačne podatke, niti da će postupati racionalno u periodima pojačanih tenzija“.
U prošlom izdanju, Monitor je pisao o trilateralnom sastanku lidera tri najveće svjetske sile. Razgovori Donalda Trampa, Ksija Đinpinga i Vladimira Putina, predsjednika država sa najvećim i najrazornijim nuklearnim arsenalima ići će i u tom pravcu. Kineski i ruski lideri održali su bilateralni sastanak ove srijede, a sa Trampom se sreću na marginama samita APEC-a u kineskom Šenženu dok ovaj broj nedjeljnika ide u štampu. Bijela kuća najavila je da Tramp želi razgovor o smanjenju nuklearnog naoružanja. Peking je temu formulisao šire, kao razgovor o svjetskom miru i strateškoj stabilnosti među velikim silama. Ponešto o razgovorima znaćemo već u petak.
Nije problem samo nuklearno oružje. Zemlje širom svijeta ulažu u naoružanje. NATO članice povećavaju izdvajanja za odbranu. Rast vojnih budžeta već opterećuje javne finansije dobrog dijela Evrope. Pod pritiskom američkog predsjednika, članice su se obavezale da do 2035. godine izdvajaju 5 odsto BDP-a. Od toga je 3,5 odsto namijenjeno osnovnim vojnim rashodima, a 1,5 odsto širim bezbjednosnim izdacima. Evropske članice i Kanada u 2025. su na odbranu potrošile 90 milijardi dolara više nego 2024. godine kada se uračuna inflacija.
Njemačka, Poljska i baltičke zemlje prednjače. Njemačka je ublažila ograničenja zaduživanja za odbranu i planira da do 2030. godine udvostruči godišnju potrošnju na više od 200 milijardi eura, dok je Poljska već 2025. izdvajala 4,3 odsto BDP-a. Velika Britanija najavila je dodatnih 15 milijardi funti, ali za trećinu tog iznosa još nema pokriće. Francuska planira da do kraja decenije podigne izdvajanja sa oko 2 na 2,5 odsto BDP-a, dok će najveći dio italijanskog povećanja otići na unutrašnju bezbjednost, uključujući policiju. Španija za sada ostaje pri granici od 2,1 odsto BDP-a.
Usamljeni vapaj španskog premijera zaglušen je zveckanjem oružja.
Dragan LUČIĆ
Komentari
Izdvojeno
PREGOVORI U ŠENŽENU: Zmaj, orao i medvjed imaju nešto zajedničko
Objavljeno prije
2 danana
21 Novembra, 2026
Učesnici sastanka u Šenženu imaju barem dvije zajedničke stvari. Preslabi su da bi ostvarili svoje ambicije i previše su koncentrisani na vlastite ciljeve da bi trajno sarađivali
Nekoliko dana prije pregovora u Šenženu, u blizini spomenika Ruzveltu, Staljinu i Čerčilu – smještenog pokraj palate u kojoj je u februaru 1945. godine održana Jaltinska konferencija – postavljeni su veliki portreti američkog, kineskog i ruskog lidera. Poruka je jasna: Donald Tramp, Si Đinping i Vladimir Putin mogu se uporediti s učesnicima Jaltinske konferencije. A njihov susret, održan na marginama samita Azijsko-pacifičke ekonomske saradnje (APEC), trebalo bi posmatrati kao događaj jednako značajan kao što su bile višednevne rasprave „velike trojke” o poslijeratnom preuređenju Njemačke i Evrope.
Kratkoća i struktura trilateralnih pregovora u Šenženu, održanih 19. novembra, kad ovaj broj Monitora ide u štampu, nisu davale osnova za očekivanje da će na njima biti postignuti bilo kakvi važni sporazumi. Pored toga, aktuelnim liderima SAD-a, Rusije i Kine nedostaje ključni uslov za zajedničko djelovanje koji su imali učesnici Jaltinske konferencije – zajednički neprijatelj. Štaviše, njihovi ciljevi su prilično različiti. Trampova administracija teži tome da SAD pretvori u silu koja može samostalno dominirati na globalnom nivou. Kremlj želi da Rusija bude priznata kao jedan od globalnih lidera, sa sferom uticaja koja obuhvata veliki dio postsovjetskog prostora i Istočne Evrope. Peking nastoji osigurati sigurne trgovinske puteve i globalno tehnološko liderstvo, što je nemoguće postići bez uspostavljanja političke kontrole nad Tajvanom. Lidere sve tri zemlje vode velike historijske ambicije, no svi su oni daleko od ostvarenja svojih ciljeva.
Trojici lidera nedostaje kako zajednička vizija, tako i sposobnost da formulišu zajednički pristup globalnoj trgovini i sigurnosti. Peking je nastojao da se razgovori fokusiraju prvenstveno na pitanja globalne sigurnosti. Ipak, Kremlj je uspio nametnuti i pitanje rješavanja sukoba u Ukrajini. Administracija Donalda Trumpa uspjela je u dnevni red uvrstiti i kontrolu nuklearnog naoružanja, što se može smatrati uspjehom. Kina je prvi put pristala na pregovore o nuklearnom oružju. Ipak, čini se da nije postignut pozitivan ishod. Teško je procijeniti kakvi su bili stvarni rezultati razgovora o sukobu između SAD-a i Irana. Čak i ako je Peking odlučio izvršiti snažniji pritisak na Teheran, biće gotovo nemoguće promijeniti stav iranske vlade. Neposredno uoči pregovora, 18. novembra, Iran je napao američke vojne baze u zemljama Zaljeva, čime je pokazao da nema namjeru popustiti pred američkim zahtjevima, te da se ne plaši eskalacije sukoba.
Pregovori u Shenzhenu ukazali su na dvije činjenice. Prvo, Kina i Rusija su postale čvrsto povezane, ali obje istovremeno žele unaprijediti odnose sa SAD-om. Drugo, sve tri zemlje – koje pretenduju na status globalnih lidera – zapravo su preslabe da bi kontrolisale zbivanja na svjetskoj sceni. Istovremeno, sve tri žele promijeniti postojeći svjetski poredak. Zbog njihove vlastite razlike, međutim, ne uspijevaju postići konsenzus o tome čime bi ga mogle zamijeniti (za razliku od učesnika konferencije u Jalti). Nijedna od njih nije u stanju ponuditi stabilnu alternativu trenutnom globalnom političkom sistemu. Ipak, sve one pokušavaju potkopati taj sistem, doduše iz različitih razloga i na različite načine.
U Shenzhenu se pojavio i vrlo ohrabrujući znak. Xi Jinping je pokazao da želi stabilizovati odnose između Kine i SAD-a, te eliminisati ili umanjiti faktore koji bi mogli dovesti do eskalacije međusobnih tenzija. Predsjednik Atlantskog vijeća Frederick Kempe napisao je, uoči pregovora u Shenzhenu, da je jedno od najvažnijih pitanja bilo hoće li kineski predsjednik pokušati iskoristiti američku ranjivost i nastupiti agresivnije. Očigledno Xi Jinping je od samog početka pokazao da takva opasnost ne postoji.
Kineski lider došao je na aerodrom da dočeka Trumpa (što nije učinio za Putina). Tokom fotografisanja učesnika samita APEC-a, Xi Jinping je stao pored američkog predsjednika, a između njih i Putina postavio je svoju suprugu, kako bi stvorio utisak da američki i kineski lideri drže jedni uz druge. To ne znači da je Xi Jinping želio postići značajne sporazume kroz trilateralne pregovore. Nastojao je pokazati da ne postoji opasnost od vojnog sukoba između SAD-a i Kine. Prema anketama, više od 80 posto Kineza ne vjeruje SAD-u ili ih smatra neprijateljskom silom. Ipak, manje od 20 posto njih smatra da Kina ne bi trebala izbjegavati konfrontaciju.
Xi Jinping je nastojao pokazati da su trilateralni pregovori potrebni prvenstveno radi neformalne razmjene mišljenja. Čak je i sama lokacija trebala ostaviti utisak opuštenog i prijateljskog susreta. Samit APEC-a održan je u Međunarodnom centru za razmjenu u Shenzhenu. Međutim, trilateralni pregovori odvijali su se u vili Kyllin – luksuznom odmaralištu u vrtnom okruženju na periferiji Shenzhena, smještenom na obali prelijepog jezera. Ovo odmaralište ima lični značaj za Xi Jinpinga, jer je izgrađeno na inicijativu njegovog oca, Xi Zhongxuna. On je od 1978. do 1981. godine obnašao dužnost prvog sekretara Pokrajinskog komiteta Komunističke partije u Guangdongu, kao i guvernera te pokrajine. Bila je to njegova prva zvanična funkcija nakon puštanja iz zatvora poslije smrti Mao Zedonga. Xi Zhongxun je bio uvjeren da Shenzhen, zahvaljujući svom položaju, ima sjajne ekonomske izglede. Pokrenuo je izgradnju fabrika i razvoj turističke infrastrukture u tom malom ribarskom selu na granici s Hong Kongom. Danas je Shenzhen ogroman grad sa 17,5 miliona stanovnika i jedan od najvažnijih industrijskih centara u zemlji. Stoga se u Kini razgovori u vili Kyllin vjerovatno doživljavaju više kao prijateljski razgovor nego kao zvanični pregovori. Čini se da su Kinezi koji prate politiku ciljna publika ovog poteza. Njima je poslata poruka da nacionalni lider vodi vanjsku politiku koja je u skladu s njihovim vlastitim stavovima. On izbjegava sukob sa SAD-om, a istovremeno pruža podršku Rusiji – zemlji koja u Kini uživa najveće simpatije.
Trumpu simbolične geste nisu dovoljne. Potrebni su mu značajni uspjesi u vanjskoj politici kako bi opravdao svoju usmjerenost na međunarodne odnose i zanemarivanje unutrašnjih ekonomskih pitanja. Ako Trump prisili Iran da zaustavi razvoj vlastitog nuklearnog oružja, a Kinu navede da ograniči širenje svog nuklearnog arsenala, moći će tvrditi da je otklonio prijetnje po nacionalnu sigurnost SAD-a. Trump i njegovi saradnici dobit će dovoljno podrške američke javnosti da nastave sa svojim vanjskopolitičkim aktivnostima, čiji je prvenstveni cilj promjena fokusa američke vanjske politike i zauzimanje oštrijeg stava prema Evropskoj uniji.
Peking ne želi preuzeti obaveze koje bi mogle zahtijevati vršenje pritiska na njegove saveznike ili dovesti do daljeg pogoršanja odnosa Kine s Evropskom unijom. Ipak, ako demokrate budu ometale Trumpa u provođenju njegove vanjske politike, Kina će se neizbježno suočiti s novim prijetnjama. Bidenova administracija pokušavala je formirati savez – koji je trebao uključivati zemlje EU, Australiju i kineske regionalne rivale – s ciljem suzbijanja kineskog utjecaja.
Predsjedavajuća Predstavničkog doma SAD-a, Nancy Pelosi, posjetila je Tajvan u augustu 2022. godine kako bi pružila podršku tamošnjoj vlasti, koja je razmatrala proglašenje formalne nezavisnosti od Kine. Taj potez zabrinuo je čak i Joea Bidena, koji je u to vrijeme bio predsjednik. Naravno, Trump smatra Kinu američkim rivalom čiji bi razvoj trebalo usporiti, ali on ne želi dovesti Kinu i SAD na rub rata samo kako bi pridobio podršku kineskih protivnika. Štaviše, Kini je potrebno nekoliko mirnih godina kako bi izašla iz problema u kojima se našla uslijed pokušaja da ubrzano podigne životni standard i takmiči se sa SAD-om za globalno tehnološko liderstvo.
Kina se suočava s ozbiljnim ekonomskim poteškoćama. Njihov nedavni tehnološki napredak može se nazvati novim kineskim čudom. Međutim, prati ga kriza nekretnina, demografski pad, slaba domaća potražnja i visoki troškovi transportne infrastrukture. Sjedinjene Američke Države su nadmašile Kinu u stvaranju infrastrukture najvažnije za razvoj vještačke inteligencije, jer kinesko unutrašnje tržište ostaje nespremno za inovacije. Ako se Kina upusti u dugotrajnu konfrontaciju sa SAD-om, ove poteškoće će se brzo pretvoriti u opasne prijetnje.
Učesnici sastanka u Shenzhenu imaju barem dvije zajedničke stvari. Preslabi su da bi ostvarili svoje ambicije i previše su koncentrisani na vlastite ciljeve da bi trajno sarađivali. Neposredno prije početka pregovora, Trump je rekao da bi iz njih moglo proizaći nešto lijepo. Možda će sporazumi postignuti u Shenzhenu zaista pomoći u okončanju ratova u Iranu i Ukrajini. Ali nijedan od učesnika trilateralnog sastanka ne može osigurati globalnu stabilnost. I ne mogu ujediniti napore za taj cilj.
Dmitri GALKIN
Komentari
Izdvojeno
GLOBALNA JEDNAČINA SA TRI NEPOZNATE: Pregovori u Šenženu odrediće Trampove planove za Rusiju i Evropu
Objavljeno prije
1 sedmicana
14 Novembra, 2026
SAD ostaju jedina zemlja koja Rusiji može ponuditi ono što joj je prijeko potrebno, a zauzvrat iznuditi prekid neprijateljstava. Za razliku od EU, Tramp nema ništa protiv toga da Rusija zadrži teritorije koje je osvojila, uz povlačenje ukrajinskih snaga iz onog dijela Donbasa koji je pod kontrolom Ukrajine. Međutim, on neće pomoći Rusiji da to postigne sve dok ne definiše kakvi mu odnosi s Rusijom i Evropom zapravo trebaju
Hongkonški list The South China Morning Post – koji kineska vlada često koristi za iznošenje svojih stavova – objavio je 11. novembra, da se na trilateralnom sastanku lidera SAD-a, Rusije i Kine neće razgovarati o situaciji u Ukrajini. Sastanak je planiran na marginama ekonomskog samita APEC-a, koji će se održati u kineskom gradu Šenženu 18. i 19. novembra.
Ruski predsjednik Vladimir Putin zasigurno je bio obaviješten o nespremnosti kineskog lidera Si Đinpinga da u dnevni red sastanka uvrsti mirovno rješenje za Ukrajinu, i to mnogo prije nego što je to javno saopšteno. Zbog toga su pregovori u Abu Dabiju, održani 10. i 11. novembra, bili osuđeni na propast i prije nego što su počeli.
Putin prije svega želi da ga smatraju vladarom koji je Rusiji vratio status globalne sile. Ubrzo nakon aneksije Krima, u Kremlju se pojavila ideja o pregovorima između Rusije, SAD-a i Kine – svojevrsnoj novoj konferenciji u Jalti, nalik onoj iz februara 1945. godine, kada su Staljin, Ruzvelt i Čerčil dogovorili podjelu poslijeratnih sfera uticaja. Bilo je jasno da Bajdenova administracija nikada neće pristati na takve pregovore. Dakle, realizacija projekta „Nova Jalta” je odgođena. Ali Kremlj na njega nikada nije zaboravio.
Trilteralni sastanak, planiran u Šenženu bi doprinio stvaranju utiska da je Rusija priznata kao jedna od globalnih sila. Moskvi bi pružilo priliku da dogovori ozbiljne ustupke kako bi se okončao rat u Ukrajini. U tom slučaju, ostavljanje dijela Donbasa izvan sastava Rusije izgledalo bi kao žrtva podnesena u ime konsenzusa između tri globalna lidera.
Ako se o situaciji u Ukrajini ne bude razgovaralo, Putin gubi priliku da napravi teritorijalne kompromise, a da pritom ne mora priznati vlastiti neuspjeh. U takvoj situaciji, on nema razloga da smanjuje svoje zahtjeve za teritorijalnim dobicima. Čini se da je Kremlj pregovore u Abu Dabiju posmatrao kao uvod u sastanak tri najveće svjetske nuklearne sile. Zbog toga Moskva insistira na raspravi o sigurnosnoj arhitekturi cijele Evroazije (a ne samo Evrope). Cilj je pronaći izgovor za uključivanje Kine u definisanje uslova mirovnog rješenja u Ukrajini. Kremlj je čak organizovao Međunarodni forum o kolektivnoj sigurnosti, uz učešće predstavnika država članica Šangajske organizacije za saradnju. Forum je održan 10. novembra, istog dana kada su počeli pregovori u Abu Dabiju.
Nakon što je Peking odbio raspravljati o uslovima mira u Ukrajini, razgovor o evroazijskoj sigurnosnoj arhitekturi izgubio je praktični smisao za Kremlj. Šef ruske delegacije u Abu Dabiju Vladimir Medinski – savjetnik ruskog predsjednika – pretvorio je razgovore o sigurnosnim pitanjima u farsu. Zahtijevao je povlačenje vojne infrastrukture i NATO snaga iz svih zemalja koje su se pridružile savezu nakon 1997. Iznio je i zahtjev da se Rusiji prepuste sve ukrajinske teritorije koje su okupirale ruske trupe, čak i one izvan regija koje Rusija smatra novim dijelom svoje teritorije. Rekao je da zemlja na koju je kročio ruski vojnik treba da pripada Rusiji. To je odbijanje i pomisli na mir prije kapitulacije Ukrajine.
Izjave Medinskog ne treba shvatiti kao konačan stav Kremlja koji se ne može promijeniti. Riječ je o pokušaju da se rasprava privremeno zaustavi, sve dok Putin ne procijeni da bi okončanje rata za njega bilo korisnije od nastavka. Očekivao je da će mu Kina pružiti dobar izgovor za ustupke, ali to se neće dogoditi. Lideri EU ne žele da Rusija izgleda kao pobjednik, što je delegacija EU u Abu Dhabiju još jednom jasno pokazala. Stoga SAD ostaju jedina zemlja koja Rusiji može ponuditi ono što joj je prijeko potrebno, a zauzvrat iznuditi prekid neprijateljstava. Treba imati na umu da se finansijske poteškoće s kojima se Rusija suočava zbog rata – uprkos visokim cijenama nafte – sve više produbljuju. Zbog toga će Putinovi zahtjevi neminovno morati biti smanjeni.
Za razliku od EU, Donald Trump nema ništa protiv toga da Rusija zadrži sve teritorije koje je osvojila, uz povlačenje ukrajinskih snaga iz onog dijela Donbasa koji je još uvijek pod kontrolom Ukrajine. Međutim, on neće pomoći Rusiji da to postigne sve dok ne definiše kakvi mu odnosi s Rusijom i Evropom zapravo trebaju.
Trumpove planove dodatno su poremetile namjere Xi Jinpinga da dnevni red razgovora prilagodi kineskim interesima. Trumpu je od ključne važnosti da zaustavi širenje kineskog nuklearnog arsenala, koji prvenstveno prijeti Japanu i Južnoj Koreji – glavnim američkim saveznicima u istočnoj Aziji – te koji osigurava kinesku vojnu dominaciju u toj regiji. Peking je, s druge strane, zainteresovan za jačanje vlastitih nuklearnih kapaciteta.
Trump i američki državni sekretar Marco Rubio izjavili su da Kina mora biti uključena u novi sporazum o ograničavanju nuklearnog naoružanja, te da bi o tom pitanju trebalo razgovarati u Shenzhenu. Peking je, međutim, kategorički odbacio svaku mogućnost trilateralnih pregovora o toj temi. Kina ne želi biti ograničena nikakvim međunarodnim ugovorom, a njen nuklearni arsenal i dalje je znatno manji od ruskog ili američkog. Ukoliko Kini ne bude dozvoljeno da proširi svoj nuklearni arsenal, Peking neće moći svojim saveznicima ponuditi onakvu vojnu zaštitu kakvu pružaju Sjedinjene Države. To bi također moglo omesti kinesku globalnu ekspanziju, koja bi, u trenutnim okolnostima, mogla postati ključna za očuvanje već postignutog nivoa ekonomskog prosperiteta.
Prema dostupnim informacijama, Kina je predložila da se rasprava usmjeri na uvođenje ograničenja u pogledu integracije vještačke inteligencije u nuklearne arsenale. Ishod takvih rasprava mogao bi biti nepovoljan za američke planove. Zauzimanje vodeće pozicije u svijetu na polju vještačke inteligencije nalazi se na samom vrhu zvanične liste prioriteta Bijele kuće. Trumpovoj administraciji nisu potrebna nikakva ograničenja koja bi mogla spriječiti ostvarivanje svih mogućih prednosti koje proizlaze iz takvog globalnog liderstva.
Očekivanja SAD, Rusije i Kine od njihovog trilateralnog sastanka značajno se razlikuju. Do sada nisu uspjele prevazići ni nesuglasice oko formata i dnevnog reda pregovora. Peking insistira da se sastanak odvija prema unaprijed utvrđenom scenariju, kako bi se izbjegao bilo kakav neočekivani tok rasprave. Trumpova administracija insistira na slobodnoj razmjeni mišljenja, neopterećenoj krutim protokolom. Xi Jinping mora izbjegavati sve što je nepredvidivo; njemu od predstojećeg samita nije potrebno ništa osim propagandnog efekta koji bi mogao uticati na javno mnijenje.
Nedavni plenum Centralnog komiteta Komunističke partije Kine (KPK), usvojio je rezoluciju kojom se KPK poziva na jačanje unutrašnje discipline i borbu protiv nepotizma. To znači da će se nastaviti antikorupcijska kampanja koju je 2012. godine pokrenuo Xi Jinping. Podaci o rezultatima ove kampanje nisu dostupni, ali je poznato da je do 2023. godine gotovo 2,4 miliona državnih i partijskih birokrata (uključujući pripadnike policije i vojske) bilo krivično gonjeno ili disciplinski kažnjeno. Od tada je intenzitet kampanje dodatno pojačan. Plenum je zabilježio historijski nisku stopu prisutnosti od samo 74 posto, čak 97 članova nije prisustvovalo, a pretpostavlja se da su izostali jer su pod istragom. Plenum je potvrdio isključenje 33 člana iz Centralnog komiteta, što predstavlja rekord. S obzirom na kontinuirane pokušaje Xi Jinpinga da suzbije protivljenje vojske njegovoj vojnoj strategiji, među isključenima se našlo 16 vojnih zapovjednika, čime je zastupljenost vojske značajno smanjena. U takvim okolnostima, Xi Jinping ne može djelovati ni previše popustljivo, ali ni previše agresivno po pitanjima nacionalne sigurnosti, te mora izbjegavati pregovore koji bi mogli dovesti do pogubnih odluka. Stoga on ne može ni razmatrati značajnije ustupke koji bi mogli utjecati na nacionalnu sigurnost ili ekonomski razvoj.
Trump će morati pojačati pritisak na Kinu kako bi prisilio Peking na pregovore. Da bi to postigao, potrebna mu je Rusija na njegovoj strani; Rusija bi trebala postati politički ovisna o Trumpovoj administraciji. Zbog toga bi se konfrontacija između EU i Rusije trebala intenzivirati, dok bi SAD trebale zadržati dobre odnose s obje strane. Moskva mora biti u velikoj mjeri ovisna o američkoj podršci i dovedena na rub vojnog sukoba s EU. Samo u tom slučaju može je se navesti da pristane na američke zahtjeve za postizanje sporazuma o ograničavanju nuklearnih arsenala. Eskalacija sukoba između Rusije i EU mogla bi biti izuzetno opasna za obje strane, no Trumpa to gotovo nimalo ne zabrinjava. Barem dok postoji mogućnost da manipuliranjem Putinom dobije ono što mu treba.
Dmitri GALKIN
Komentari

NEGOTIATIONS IN SHENZHEN: The dragon, the eagle and the bear have something in common
PREDIZBORNO BUDŽETIRANJE OD REBALANSA DO EURO MODELA: Kuća časti
VODA ZA PIĆE, MAREZA I VELJE BRDO: Ima neka tajna veza
Izdvajamo
-
IN ENGLISH3 sedmiceBACKGROUND OF MIHAILO ZINČUK’S MISSION IN MONTENEGRO: Helped to be discovered
-
IN ENGLISH3 sedmiceUncertain Fate of Wars in Ukraine and Iran: Trump Does Not Need Peaceful Solutions Before a Deal with China
-
IN ENGLISH6 danaINSTITUTIONAL CRISIS IN POLAND: “Judgment Tuesday” and its unpredictable consequences
-
IN ENGLISH3 sedmiceDROUGHT AND TWO WARS CREATE GRAIN SHORTAGE: On the brink of global famine
-
DRUŠTVO4 sedmiceŠKOLE NA SJEVERU: Za deceniju 4000 manje osnovaca
-
DRUŠTVO4 sedmiceDRI DALA DVOSTRUKO NEGATIVNO MIŠLJENJE MINISTARSTVU ZDRAVLJA: Milioni bez potpunog revizorskog traga
-
DRUŠTVO4 sedmiceBUDVA IZMEĐU DVA MEĐUNARODNA KONKURSA: Za ideje utrošeno 300.000 a promenada i dalje čeka
-
Izdvojeno4 sedmiceNEIZVJESNA SUDBINA RATOVA U UKRAJINI I IRANU: Trampu nisu potrebna mirna rješenja prije sporazuma s Kinom
