DEZINFORMACIJE O RUSIJI, NJENOM RUKOVODSTVU I ORUŽANIM SNAGAMA
(Reagovanje ruske ambasade na tekstove našeg novinara Jova Martinovića u rubrici Horizonti)

Izaziva žaljenje što na stranicama nedjeljnika Monitor – cijenjenog crnogorskog izdanja, sa više nego tridesetogodišnjom tradicijom nastavljaju da se publikuju rusofobni sadržaji novinara J. Martinovića, koji šire dezinformacije i otvorenu laž prema Rusiji, njenom rukovodstvu i ruskim Oružanim snagama. „Stvaralaštvo” pomenutog novinara je pokušaj manipulacije crnogorskim javnim mnjenjem, najčešće uz korišćenje već zastarjelih preštampavanja lažnih informacija iz zapadnih i medija, koji su pod kontrolom režima u Kijevu, a koje je prethodno više puta detaljno opovrgnula ruska strana. Budući da se J. Martinović nijednom nije se obratio na adresu Ambasade radi zvaničnog tumačenja ili komentara, radi objektivnog informisanja crnogorske javnosti, prinuđeni smo da ponovo reagujemo na njegov opus.

Prevashodno se mora konstatovati da ovaj „ekspert” krajnje loše vlada činjenicama i da sasvim površno razumije tematiku kojom se bavi. Tako, ne opterećujući se poznavanjem posla, J. Martinović okrivljuje Rusiju za kršenje Budimpeštanskog memoranduma iz 1994. godine. Autor pokušava da ovaj dokument pozicionira kao međunarodni sporazum, ili čak ugovor, ispod kojega su se, kako tvrdi J. Martinović, potpisale Rusija, Ukrajina, SAD, Velika Britanija, Francuska i Kina. Međutim, Francuska i Kina ovaj dokument nijesu potpisale. Budimpeštanski memorandum nije međunarodni dogovor, već politička deklaracija, koja nema obavezujuću pravnu snagu, što su javno priznali i američki diplomate. Bivši američki ambasador u Ukrajini, S. Pajfer, svojevremeno je skretao pažnju na to da je u engleskoj verziji teksta dokumenta korišćena riječ „assurances“, što znači „obećanje podrške“, ali ne i riječ „guranties“ (garancije).

Prema riječima J. Martinovića, ovaj dokument je potpisan kao „garancija“ suvereniteta i slobode Ukrajine“ nakon toga što se zemlja „odrekla svoga ogromnog nuklearnog arsenala u korist Rusije“. Prebrajajući cifre nuklearnog „nasljedstva“ dobijenog od Kijeva, poslije raspada Sovjetskog Saveza, autor, međutim, zaboravlja da precizira da su još 1992. godine Rusija, Bjelorusija, Ukrajina, Kazahstan i SAD potpisale dopunski sporazum uz Dogovor SNV-1 (eng. START-1), u kome su uslovljene obaveze Bjelorusije, Kazahstana i Ukrajine da se u najkraćem roku oslobode nuklearnih potencijala i da se ptridruže DNJAO (eng. NPT) u svojstvu država koje ne raspolažu nuklearnim naoružanjem. Aludirajući na tobožnje „žrtvovanje“ Kijeva zbog predaje nuklearnog naoružanja Rusiji, „vojni ekspert“ smatra da zbog nečeg ne treba precizirati, kako je javno priznao bivši predsjednik Ukrajine L.Kučma, da Ukrajina u principu nije imala mogućnost da čuva svoj nuklearni arsenal. Sistem upravljanja nuklearnim oružjem bivšeg SSSR se nalazio u Rusiji, dok je Kijevu on bio nedostupan. Pa i zapadni partneri su vršili pritisak na Kijev, odlično shvatajući kolika je prijetnja svijetu čuvanje u Ukrajini nulearnog naoružanja (uzgred u tom trenutku usmjerenog u pravcu NATO). Zapad se tada, uključujući i administraciju B. Klintona, odlučno zalagao za predaju čitavog nuklearnog potencijala Rusiji, shvatajući moguće posljedice nuklearnih ambicija Kijeva. Nažalost, kako se to vidi na primjeru posljednjih događaja u vezi sa nuklearkom u Zaporožju, to današnje rukovodstvo SAD ne razumije uvijek. Ali u slučaju da Oružane snage Ukrajine (VSU) nastave granatiranje elektrane, svijet može da se suoči sa najvećom nuklearnom katastrofom u istoriji, dok Crna Gora rizikuje da postane jedna od prvih žrtava zbog svog geografskog položaja. Da napomenemo da je ovih dana u Energodaru uhapšena grupa ukrajinskih diverzanata, koja je pripremala teroristički napad na Zaporošku atomsku centralu. A Kijev je 1. septembra pokušao da spriječi misiju Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) na Zaporošku nuklearku.

Posljednjih godina je Ukrajina, uz prećutno odobrenje Zapada, otvoreno ucjenjivala Rusiju mogućnošću obnavljanja svoga nuklearnog statusa. Podsjećamo da je ovo direktno izjavio predsjednik Ukrajine V. Zelenski 19. februara 2022. godine na Minhenskoj konferenciji za bezbjednost. Od strane zapadnih partnera tim povodom nije uslijedila nikakva osuda. Šta više, nekoliko susjeda Ukrajine je kasnije, već u toku konflikta, podržavalo ideju davanja Kijevu nuklearnog oružja. Podsjetimo da su prije toga poneki od ukrajinskih političara pozivali da se protiv stanovnika Donbasa upotrebi nuklearno oružje.

Nije sasvim jasno u kom kontekstu J. Martinović pominje Dogovor o prijateljstvu, saradnji i partnerstvu  između Ruske Federacije i Ukrajine iz 1997. godine (tzv. „Veliki dogovor“). Istina on ne pominje da je ukrajinska strana prekinula važenje ovoga dokumenta od aprila 2019. godine. Međutim, u ovom dogovoru, kao ni u Budimpeštanskom memorandumu Rusija nije preuzela nikakve obaveze da priznaje državne prevrate u Ukrajini i da prisiljava dijelove (sad već bivše) ove zemlje da ostaju u njenom sastavu protivu volje samog lokalnog stanovništva. Ni u jednom od ovih dokumenata nije napisano da Kijev može nekažnjeno vršiti genocid nad sopstvenim narodom, kako se to dogodilo u slučaju Donjecke i Luganske narodne republike tokom osam godina nakon državnog prevrata u Ukrajini, koji je izveden uz direktno učešće Zapada u februaru 2014. godine. Za sve ove godine, Zapad nije ispoljio saosjećanje prema patnjama hiljada stanovnika Donbasa. I u odnosu prema Rusiji nakon državnog prevrata u Kijevu u februaru 2014. godine ukrajinski režim je zauzeo direktno neprijateljsku liniju, više puta istupajući sa ekspanzionističkim izjavama na adresu naše zemlje, gazeći odredbe „Velikog dogovora“. Niz ukrajinskih političara uklj. na nivou ministra inostranih poslova i predsjednika Ukrajine, pozivao je na podjelu Rusije i pripajenje Ukrajini određenih ruskih teritorija.

U retrospektivi, kada je u Istanbulu već zaključena „crnomorska inicijativa“ (koju su potpisale Rusija, Turska i Ukrajina, uz posredstvo OUN) o bezbjednom transportu žita i prehrambenih proizvoda iz ukrajinskih luka, kada je u avgustu više od 100 brodova sa prehrambenim proizvodima isplovilo i uplovilo u ukrajinske luke humanitarnim koridorom preko Crnog mora, posebno smiješno djeluju osude na adresu Rusije, koje je J. Martinović ranije izricao, da Rusija provocira globalnu krizu hrane. Podsjećamo „eksperta“ da problemi u svjetskoj ekonomiji,  uključujući i tržište hrane i energetsku sferu nijesu počeli posljednjih šest mjeseci. Prema statistici OUN-a u februaru o.g. indeks cijena hrane u svijetu bio je za 50% veći nego u maju 2020. godine. Dakle, cijene prehrambenih proizvoda i energenata su počele da raste skoro dvije godine prije specijalne operacije u Ukrajini. Nezavisni eksperti primjećuju: uzroci rasta cijena prehrambenih proizvoda i energije su povezani sa pandemijom koronavirusa, nepovoljnim klimatskim uslovima, a takođe u značajnoj mjeri, sa propustima u finansijsko-ekonomskoj politici zemalja Zapada. A kasnije su se na te probleme nadovezale antiruske sankcije, koje su prekinule mogućnosti isporuke prehrambenih proizvoda i đubriva na svjetsko tržište. Teško je ne zapaziti da su osude upućene Rusiji da koristi glad kao oružje, usmjerene na diskreditaciju Rusije sa ciljem da se zauzme njeno mjesto na tržištima hrane. Uzgred, zasad suštinski dio izvoza u okvirima „crnomorske inicijative“ nije ukrajinsko žito za kojim imaju potrebu postradale zemlje Juga, o čijoj neophodnosti prehrane stalno tvrdio Zapad i izjavljivalo rukovodstvo OUN, već krmne kulture za ishranu stoke – kukuruz, soja koje se izvoze u dobrostojeće države – Holandiju, Irsku, Italiju, Republiku Koreju, Tursku, Grčku, Francusku i Kinu. I samo jedan brod se uputio prema Džibutiju.

Što se tiče naglog rasta cijena energije u svijetu do njega je dovela katastrofalna energetska politika Evropske unije, fanatično stavljanje na obnovljive izvore energije i trenutne isporuke prirodnog gasa, pri čemu su cijene energenata, kako je poznato, dostigle vrhunac još u trećem tromjesečju 2021. godine, što je u Crnoj Gori poznato ne po čuvenju, u kojoj se rekordni rast cijena električne energije krajnje negativno odrazio na proizvodnju Kombinata aluminijuma u Podgorici (KAP), gdje su mnogi radnici ostrali bez posla. Opet se sve to desilo mnogo prije početka specijalne vojne operacije Rusije na Ukrajinu.

Pisanja J. Martinovića nije prosto „lični stav“ i pozicija autora. Maniri takvoga rada su sasvim prepoznatljivi: preokrenuti odgovornost, okriviti druge za sopstvene greške, što je tipičan rukopis SAD. Istaći monstruozne optužbe protiv Rusije bez ubjedljivih argumenata, pa još i svaku informaciju, koja bi mogla da demantuje takve optužbe, učiniti „strogo povjerljivom“ što je tipično za Veliku Britaniju. Iz godine u godinu izvlačati iz džepa skrivene, odavno opovrgnute argumente, ne slušajući oponenta je tipično za Evropsku uniju. Po ugledu na sve ove „metodičare“ i radi J. Martinović.

Naprimjer, on je spekulisao povodom uticaja antiruskih sankcija na proizvodnju visoko preciznog naoružanja u Rusiji. Sasvim u duhu šefa diplomatije EU Ž. Borela, koji voli da pokaže nostalgiju u vezi sa tim koliko Rusija zavisi od zapadnih tehnologija. Istina, oba ne primjećuju da poslije prvih antiruskih sankcija Evropske unije Rusiji 2014. godine, u Rusiji se odvijaju planske aktivnosti na odricanju od stranih dijelova za kompletiranje, uključujući tu i proizvodnju naoružanja. I to uspješno. „Ekspert“ ne bi smio da zaboravlja da je naša zemlja priznata kao lider u potencijalu vojnih priprema. Pri tom, kako je s pravom primijetio Ministar odbrane Rusije S. Šojgu, specijalna vojna operacija je razbila mit o „superoružju“, koje Zapad isporučuje Ukrajini i koje je u stanju da korjenito promijeni situaciju na frontu. Svo to oružje u ratu je gubitnik u odnosu na rusko.

Namećući čitaocima svoje izmišljotine o situaciji u Oružanim snagama Rusije teško da će J. Martinović crnogorskom čitaocu saopštiti istinito stanje stvari u ukrajinskoj vojsci, gdje utjeruju prestupnike, koji odbijaju da služe kaznu, dok istovremeno građani Ukrajine od mobilizacije masovno bježe u Rusiju. Mislimo da će lokalnoj javnosti biti interesantno da sazna da je Ministarstvo inostranih poslova Ukrajine obavezalo svoje ambasade da sprovedu u inostranstvu mobilizaciju ukrajinskih građana radi angažovanja u ratnim dejstvima na području zemlje. Radi se o stručnjacima iz oblasti vojne avijacije, a takođe i o licima koja imaju iskustva u rukovanju teškom artiljerijom i raketnim naoružanjem. Ukrajinskim diplomatama je naloženo da sprovedu revizju lica, koja se nalaze na njihovom konzularnom spisku, da naprave interakciju sa lokalnim migracionim organima u cilju prijavljivanja neregistrovanih Ukrajinaca diplomatskim predstavništvima pa čak da privremeno obustave pružanje konzularnih usluga ovoj kategoriji lica kako bi se isprovocirao njihov povratak u domovinu pod izgovorom dobijanja dokumenata. A tamo će se već ukrajinski građani prinudno ili ucjenom upućivati u zonu ratnih dejstava. Radi jasnoće slike o situaciji unutar VSU, preporučujemo J. Martinoviću da se upozna sa otkrićima inostranih plaćenika, koja je nedavno objavio njemački „Špigl“: o zloupotrebama vlasti i neprofesionalizmu  ukrajinskog komandovanja, o tome kako ukrajinski vojnici trguju oružjem te se bave redovnom pljačkom itd.

Ali, teško da će „ekspert“ o tome pisati. Zato je u svojoj publikaciji u Monitoru, od 26. avgusta. J. Martinović, po neprincipijelnosti i niskosti prevazišao samog sebe. Faktički tragičnu smrt ruske novinarke D. Dugine od ruke ukrajinskih specijalnih službi autor gradi na tom izvoru, da je njen otac, ruski filozof A. Dugin, sam sebi nabacio nevolju. To već nije čak ni pokušaj manipulacije javnim mnjenjem, to je izrugivanje nad tuđom sudbinom.

Na čast crnogorskog novinarstva, za razliku od J. Martinovića, rukovodstvo Udruženja novinara Crne Gore izrazilo je saučešće povodom ubistva D. Dugine te je iskazalo poštovanje upaljenom svijećom ispred Ambasade Rusije u Podgorici.

U to vrijeme J. Martinović se skoncentrisao na apsurdne verzije, trudeći se očigledno da zaštiti ukrajinske specijalne službe. Ipak, nezavisno od toga da li se to sviđa gospodinu J. Martinoviću ili ne, kao i onima koji plaćaju njegove tekstove, ubistvo D. Dugine je operativno rasvijetljeno, otkriveni su neposredni izvršioci – N. Vovk i njen saučesnik, diverzant B. Ciganjenko. Da je N. Vovk radila za VSU potvrđuju njeni rođaci. Što se tiče drugih apsurdnih osuda autora na adresu Rusije i njenog rukovodstva, onda ako autora zaista interesuje predmet A. Litvinenka – neka pita vlasti Velike Britanije, zašto su učinili tajnom istragu u vezi sa njim. Dok pomenute odluke Evropskog suda za ljudska prava iz septembra 2021. godine odmah su pokrenule niz pitanja ne samo u pogledu zaključaka ovog međunarodnog tijela, već i sa tačke gledišta procedure i pristupa Suda. Faktički Evropski sud za ljudska prava želio je da odigra političku ulogu i da doda svoj doprinos u kultivisanu atmosferu rusofobije u nizu zapadnih zemalja.

I eto, upravo ovakvu atmosferu mržnje prema svemu ruskom J. Martinović pokušava da nametne crnogorskoj javnosti. U opticaju je i tiražiranje pećinske rusofobije pribaltičkih nacionalista koji su nakon ulaska u Evropsku uniju godinama nametali „staroj“ Evropi osjećaj krivice pred njima kao „žrtvama komunizma“ samo da bi prestali da ih osuđuju zbog rehabilitacije kolaboracionista. Autor samo što ne pozdravlja uklanjanje spomenika oslobodiocima od fašizma u Pribaltiku i Poljskoj. Nalazimo za shodno da upozorimo – pozdravljajući uklanjanje sovjetskih spomenika nećete primijetiti kako i u vašoj zemlji ima onih koji žele da uklanjaju vojničke spomenike i da prekrajaju istoriju Drugog svjetskog rata na Balkanu.

Uz to J. Martinović, naravno, i ne pominje spomenike Banderi, Šuheviču i ostalim ukrajinskim nacionalistima, koji su sarađivali sa fašističkim okupatorima u vrijeme Drugog svjetskog rata. U međuvremenu u Ukrajini nazivaju ulice imenima tih kolaboracionista a njihovi rođendani se slave kao nacionalni praznici ove zemlje. Uzgred, zapadni mediji ove činjenice prikrivaju. Tako, na primjer, bivši  saradnik Bijele kuće u administraciji Ronalda Regana Pol Krejg Roberts, primjećuje da građani SAD pojma nemaju da je Zapadna Ukrajina ratovala protiv njihove zemlje na strani Hitlera, i to neće ni saznati iz svojih medija. Interesantno je da li zapadni političari znaju da parola koju su prihvatili „slava Ukrajini, herojima slava“ je parola ukrajinskih kolaboracionista? Uzgred, simboliku kolaboracionističke Ukrajinske ustaničke armije su nosili u rukama i neki učesnici marša u Podgorici, koji je organizovala ukrajinska ambasada. Interesantno je kako se osjećaju američki i diplomate Evropske unije, koji šetaju u gomili uporedo sa takvim simbolima?

U Vašingtonu, gdje današnjem ukrajinskom rukovodstvu stvaraju herojski lik, očigledno se plaše prenošenja publiciteta činjenica, koje mogu da rasvijetle istinsku suštinu kijevskog režima, a takođe i nečovječka postupanja ukrajinskih vojnih lica, uključujući i ona iz puka „Azov“. Zato su SAD toliko nezadovoljne zbog predstojećeg suđenja u Mariupolju ukrajinskim ratnim zločincima.

Međutim, J. Martinović ovo neće prenijeti crnogorskoj javnosti, umjesto toga on rukovodstvu Rusije pripisuje mitološku želju za obnovom SSSR-a i upućuje divljački poziv na davanje otpora Rusiji, kao što je nekada dat Hitleru. Uistinu, kako je nedavno primijetio stalni predstavnik Rusije u OUN, V. Nebenzja, niko i nikada još poslije gebelsovske propagande nije se suočio sa takvim nivoom falsifikata i podmetanja, koja sada prenose u medijima stručnjaci sa Zapada i Ukrajine za psihološke operacije. Eto u takvu razgolićenu propagandističku kampaju pokušava da se upiše i J. Martinović, mada neumjesno, trapavo i bez posjedovanja ekspertskih znanja. Nadamo se da će njegove napore ocijeniti samo crnogorsko društvo, u kome se rusofobija koju nameće Zapad, na sreću, ne prima.

Odsjek za odnose sa javnošću Ambasade Rusije u Crnoj Gori
(Odgovor našeg novinara u narednom broju)