Povežite se sa nama

Reagovanja

Kritika vlasti koja vodi lošu politiku je obaveza

Objavljeno prije

na

Kritika vlasti koja vodi lošu politiku je obaveza

(Dezinformacije o Rusiji, njenom rukovodstvu i oružanim snagama – Odsjek za odnose sa javnošću Ambasade Rusije u Crnoj Gori – Monitor 1664)

 

Poštovana gospoda iz ambasade Ruske Federacije poslala su još jedno kilometarsko saopštenje, bez potpisa, sa nizom kvalifikacija i optužbi na račun mojih tekstova u Monitoru. Da bih odgovorio na sve optužbe, trebao bih isto toliko prostora i više. Svi moji tekstovi su dostupni online i lako provjerljivi preko otvorenih izvora i u javnom domenu. Ovdje ću samo pomenuti tvrdnje cijenjenog veleposlanstva da je Budimpeštanski memorandum iz 1994. godine „politička deklaracija, koja nema obavezujuću pravnu snagu“. Tekst se može pročitati online na engleskom, ruskom, ukrajinskom i francuskom i svako može vidjeti na šta su se obavezale zemlje potpisnice, kojima su se kasnije pridružile Francuska i Kina u donekle blažoj formi.

S obzirom na to da je Ambasada u oba saopštenja udijelila komplimente Monitoru, malo je vjerovatno da osoblje ne zna da je Monitor nezavisan i kritički nedjeljnik još od svoga osnivanja početkom 90-ih i da ne slijedi državnu politiku i propagandu, pogotovo kada se ljudski životi uništavaju. Zbog toga su i Monitor i moja malenkost imali velikih problema u prošlosti. Mi nismo, za razliku od poštovane gospode, državni službenici i nismo obavezni braniti bilo koju vladu na planeti, ni sviju. Pogotovu ne, kada vrši agresiju na drugu državu.

Kada se Crna Gora kao satelit Srbije i predvođena sadašnjim predsjednikom pridružila agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu 1991. godine u Monitoru je jednako kritikovano crnogorsko rukovodstvo kao i sada rusko. Kritika režima, pogotovo kad se radi o njihovim javnim izlivima mržnje prema Hrvatima, Ukrajincima, Jevrejima… nikako ne znači neprijateljstvo prema Crnoj Gori, Rusiji ili bilo kome. Naprotiv, oni koji vole Rusiju i cijene njene izvanredne kvalitete i pozitivne doprinose čovječanstvu imaju pravo i obavezu kroz činjenice dovesti u pitanje sadašnju politiku Kremlja i njihovu tzv. specijalnu vojnu operaciju. Tim prije što različite kremaljske administracije imaju potpuno drugačiju sliku o događajima iz prošlosti.  Isplivala je istina o groznim događajima iz doba Lenjina, Staljina, Brežnjeva i drugih. Sami istorijski obrazac iz vremena komunizma i kasnijeg nacionalističkog jednoumlja u kome smo mi u Crnoj Gori živjeli i sa kojim se još borimo, nam daje za pravo da sumnjamo u zvanično servirane verzije sličnih režima.

U regovanju se navodi da se nikad nisam zvanično obratio ambasadi radi njihovih komentara i tumačenja događaja Ukrajini, sa ove distance. U svojim tekstovima sam redovno prenosio zvanične stavove Rusije i njenih najviših funkcionera u vezi  agresije na Ukrajinu jer smatram da je važno prenijeti ruski stav. Stoga sumnjam da je ruska strana ostala uskraćena za njenu verziju događaja. Isto tako u Monitoru sam, radi istine i korektnosti, nekoliko puta naglašavao ključnu vanjskopolitičku ulogu Rusije u obnovi crnogorske državnosti 2006. i kritički ukazivao na farsične detalje navodnog državnog udara 2016. godine. Ako ambasada želi pojasniti neke stavove oko rata i sankcija ili bilo čega, naravno da stojim na raspolaganju uz uvjeravanja da će biti tačno preneseni.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

Reagovanja

DEZINFORMACIJE O RUSIJI, NJENOM RUKOVODSTVU I ORUŽANIM SNAGAMA

Objavljeno prije

na

Objavio:

DEZINFORMACIJE O RUSIJI, NJENOM RUKOVODSTVU I ORUŽANIM SNAGAMA
(Reagovanje ruske ambasade na tekstove našeg novinara Jova Martinovića u rubrici Horizonti)

Izaziva žaljenje što na stranicama nedjeljnika Monitor – cijenjenog crnogorskog izdanja, sa više nego tridesetogodišnjom tradicijom nastavljaju da se publikuju rusofobni sadržaji novinara J. Martinovića, koji šire dezinformacije i otvorenu laž prema Rusiji, njenom rukovodstvu i ruskim Oružanim snagama. „Stvaralaštvo” pomenutog novinara je pokušaj manipulacije crnogorskim javnim mnjenjem, najčešće uz korišćenje već zastarjelih preštampavanja lažnih informacija iz zapadnih i medija, koji su pod kontrolom režima u Kijevu, a koje je prethodno više puta detaljno opovrgnula ruska strana. Budući da se J. Martinović nijednom nije se obratio na adresu Ambasade radi zvaničnog tumačenja ili komentara, radi objektivnog informisanja crnogorske javnosti, prinuđeni smo da ponovo reagujemo na njegov opus.

Prevashodno se mora konstatovati da ovaj „ekspert” krajnje loše vlada činjenicama i da sasvim površno razumije tematiku kojom se bavi. Tako, ne opterećujući se poznavanjem posla, J. Martinović okrivljuje Rusiju za kršenje Budimpeštanskog memoranduma iz 1994. godine. Autor pokušava da ovaj dokument pozicionira kao međunarodni sporazum, ili čak ugovor, ispod kojega su se, kako tvrdi J. Martinović, potpisale Rusija, Ukrajina, SAD, Velika Britanija, Francuska i Kina. Međutim, Francuska i Kina ovaj dokument nijesu potpisale. Budimpeštanski memorandum nije međunarodni dogovor, već politička deklaracija, koja nema obavezujuću pravnu snagu, što su javno priznali i američki diplomate. Bivši američki ambasador u Ukrajini, S. Pajfer, svojevremeno je skretao pažnju na to da je u engleskoj verziji teksta dokumenta korišćena riječ „assurances“, što znači „obećanje podrške“, ali ne i riječ „guranties“ (garancije).

Prema riječima J. Martinovića, ovaj dokument je potpisan kao „garancija“ suvereniteta i slobode Ukrajine“ nakon toga što se zemlja „odrekla svoga ogromnog nuklearnog arsenala u korist Rusije“. Prebrajajući cifre nuklearnog „nasljedstva“ dobijenog od Kijeva, poslije raspada Sovjetskog Saveza, autor, međutim, zaboravlja da precizira da su još 1992. godine Rusija, Bjelorusija, Ukrajina, Kazahstan i SAD potpisale dopunski sporazum uz Dogovor SNV-1 (eng. START-1), u kome su uslovljene obaveze Bjelorusije, Kazahstana i Ukrajine da se u najkraćem roku oslobode nuklearnih potencijala i da se ptridruže DNJAO (eng. NPT) u svojstvu država koje ne raspolažu nuklearnim naoružanjem. Aludirajući na tobožnje „žrtvovanje“ Kijeva zbog predaje nuklearnog naoružanja Rusiji, „vojni ekspert“ smatra da zbog nečeg ne treba precizirati, kako je javno priznao bivši predsjednik Ukrajine L.Kučma, da Ukrajina u principu nije imala mogućnost da čuva svoj nuklearni arsenal. Sistem upravljanja nuklearnim oružjem bivšeg SSSR se nalazio u Rusiji, dok je Kijevu on bio nedostupan. Pa i zapadni partneri su vršili pritisak na Kijev, odlično shvatajući kolika je prijetnja svijetu čuvanje u Ukrajini nulearnog naoružanja (uzgred u tom trenutku usmjerenog u pravcu NATO). Zapad se tada, uključujući i administraciju B. Klintona, odlučno zalagao za predaju čitavog nuklearnog potencijala Rusiji, shvatajući moguće posljedice nuklearnih ambicija Kijeva. Nažalost, kako se to vidi na primjeru posljednjih događaja u vezi sa nuklearkom u Zaporožju, to današnje rukovodstvo SAD ne razumije uvijek. Ali u slučaju da Oružane snage Ukrajine (VSU) nastave granatiranje elektrane, svijet može da se suoči sa najvećom nuklearnom katastrofom u istoriji, dok Crna Gora rizikuje da postane jedna od prvih žrtava zbog svog geografskog položaja. Da napomenemo da je ovih dana u Energodaru uhapšena grupa ukrajinskih diverzanata, koja je pripremala teroristički napad na Zaporošku atomsku centralu. A Kijev je 1. septembra pokušao da spriječi misiju Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) na Zaporošku nuklearku.

Posljednjih godina je Ukrajina, uz prećutno odobrenje Zapada, otvoreno ucjenjivala Rusiju mogućnošću obnavljanja svoga nuklearnog statusa. Podsjećamo da je ovo direktno izjavio predsjednik Ukrajine V. Zelenski 19. februara 2022. godine na Minhenskoj konferenciji za bezbjednost. Od strane zapadnih partnera tim povodom nije uslijedila nikakva osuda. Šta više, nekoliko susjeda Ukrajine je kasnije, već u toku konflikta, podržavalo ideju davanja Kijevu nuklearnog oružja. Podsjetimo da su prije toga poneki od ukrajinskih političara pozivali da se protiv stanovnika Donbasa upotrebi nuklearno oružje.

Nije sasvim jasno u kom kontekstu J. Martinović pominje Dogovor o prijateljstvu, saradnji i partnerstvu  između Ruske Federacije i Ukrajine iz 1997. godine (tzv. „Veliki dogovor“). Istina on ne pominje da je ukrajinska strana prekinula važenje ovoga dokumenta od aprila 2019. godine. Međutim, u ovom dogovoru, kao ni u Budimpeštanskom memorandumu Rusija nije preuzela nikakve obaveze da priznaje državne prevrate u Ukrajini i da prisiljava dijelove (sad već bivše) ove zemlje da ostaju u njenom sastavu protivu volje samog lokalnog stanovništva. Ni u jednom od ovih dokumenata nije napisano da Kijev može nekažnjeno vršiti genocid nad sopstvenim narodom, kako se to dogodilo u slučaju Donjecke i Luganske narodne republike tokom osam godina nakon državnog prevrata u Ukrajini, koji je izveden uz direktno učešće Zapada u februaru 2014. godine. Za sve ove godine, Zapad nije ispoljio saosjećanje prema patnjama hiljada stanovnika Donbasa. I u odnosu prema Rusiji nakon državnog prevrata u Kijevu u februaru 2014. godine ukrajinski režim je zauzeo direktno neprijateljsku liniju, više puta istupajući sa ekspanzionističkim izjavama na adresu naše zemlje, gazeći odredbe „Velikog dogovora“. Niz ukrajinskih političara uklj. na nivou ministra inostranih poslova i predsjednika Ukrajine, pozivao je na podjelu Rusije i pripajenje Ukrajini određenih ruskih teritorija.

U retrospektivi, kada je u Istanbulu već zaključena „crnomorska inicijativa“ (koju su potpisale Rusija, Turska i Ukrajina, uz posredstvo OUN) o bezbjednom transportu žita i prehrambenih proizvoda iz ukrajinskih luka, kada je u avgustu više od 100 brodova sa prehrambenim proizvodima isplovilo i uplovilo u ukrajinske luke humanitarnim koridorom preko Crnog mora, posebno smiješno djeluju osude na adresu Rusije, koje je J. Martinović ranije izricao, da Rusija provocira globalnu krizu hrane. Podsjećamo „eksperta“ da problemi u svjetskoj ekonomiji,  uključujući i tržište hrane i energetsku sferu nijesu počeli posljednjih šest mjeseci. Prema statistici OUN-a u februaru o.g. indeks cijena hrane u svijetu bio je za 50% veći nego u maju 2020. godine. Dakle, cijene prehrambenih proizvoda i energenata su počele da raste skoro dvije godine prije specijalne operacije u Ukrajini. Nezavisni eksperti primjećuju: uzroci rasta cijena prehrambenih proizvoda i energije su povezani sa pandemijom koronavirusa, nepovoljnim klimatskim uslovima, a takođe u značajnoj mjeri, sa propustima u finansijsko-ekonomskoj politici zemalja Zapada. A kasnije su se na te probleme nadovezale antiruske sankcije, koje su prekinule mogućnosti isporuke prehrambenih proizvoda i đubriva na svjetsko tržište. Teško je ne zapaziti da su osude upućene Rusiji da koristi glad kao oružje, usmjerene na diskreditaciju Rusije sa ciljem da se zauzme njeno mjesto na tržištima hrane. Uzgred, zasad suštinski dio izvoza u okvirima „crnomorske inicijative“ nije ukrajinsko žito za kojim imaju potrebu postradale zemlje Juga, o čijoj neophodnosti prehrane stalno tvrdio Zapad i izjavljivalo rukovodstvo OUN, već krmne kulture za ishranu stoke – kukuruz, soja koje se izvoze u dobrostojeće države – Holandiju, Irsku, Italiju, Republiku Koreju, Tursku, Grčku, Francusku i Kinu. I samo jedan brod se uputio prema Džibutiju.

Što se tiče naglog rasta cijena energije u svijetu do njega je dovela katastrofalna energetska politika Evropske unije, fanatično stavljanje na obnovljive izvore energije i trenutne isporuke prirodnog gasa, pri čemu su cijene energenata, kako je poznato, dostigle vrhunac još u trećem tromjesečju 2021. godine, što je u Crnoj Gori poznato ne po čuvenju, u kojoj se rekordni rast cijena električne energije krajnje negativno odrazio na proizvodnju Kombinata aluminijuma u Podgorici (KAP), gdje su mnogi radnici ostrali bez posla. Opet se sve to desilo mnogo prije početka specijalne vojne operacije Rusije na Ukrajinu.

Pisanja J. Martinovića nije prosto „lični stav“ i pozicija autora. Maniri takvoga rada su sasvim prepoznatljivi: preokrenuti odgovornost, okriviti druge za sopstvene greške, što je tipičan rukopis SAD. Istaći monstruozne optužbe protiv Rusije bez ubjedljivih argumenata, pa još i svaku informaciju, koja bi mogla da demantuje takve optužbe, učiniti „strogo povjerljivom“ što je tipično za Veliku Britaniju. Iz godine u godinu izvlačati iz džepa skrivene, odavno opovrgnute argumente, ne slušajući oponenta je tipično za Evropsku uniju. Po ugledu na sve ove „metodičare“ i radi J. Martinović.

Naprimjer, on je spekulisao povodom uticaja antiruskih sankcija na proizvodnju visoko preciznog naoružanja u Rusiji. Sasvim u duhu šefa diplomatije EU Ž. Borela, koji voli da pokaže nostalgiju u vezi sa tim koliko Rusija zavisi od zapadnih tehnologija. Istina, oba ne primjećuju da poslije prvih antiruskih sankcija Evropske unije Rusiji 2014. godine, u Rusiji se odvijaju planske aktivnosti na odricanju od stranih dijelova za kompletiranje, uključujući tu i proizvodnju naoružanja. I to uspješno. „Ekspert“ ne bi smio da zaboravlja da je naša zemlja priznata kao lider u potencijalu vojnih priprema. Pri tom, kako je s pravom primijetio Ministar odbrane Rusije S. Šojgu, specijalna vojna operacija je razbila mit o „superoružju“, koje Zapad isporučuje Ukrajini i koje je u stanju da korjenito promijeni situaciju na frontu. Svo to oružje u ratu je gubitnik u odnosu na rusko.

Namećući čitaocima svoje izmišljotine o situaciji u Oružanim snagama Rusije teško da će J. Martinović crnogorskom čitaocu saopštiti istinito stanje stvari u ukrajinskoj vojsci, gdje utjeruju prestupnike, koji odbijaju da služe kaznu, dok istovremeno građani Ukrajine od mobilizacije masovno bježe u Rusiju. Mislimo da će lokalnoj javnosti biti interesantno da sazna da je Ministarstvo inostranih poslova Ukrajine obavezalo svoje ambasade da sprovedu u inostranstvu mobilizaciju ukrajinskih građana radi angažovanja u ratnim dejstvima na području zemlje. Radi se o stručnjacima iz oblasti vojne avijacije, a takođe i o licima koja imaju iskustva u rukovanju teškom artiljerijom i raketnim naoružanjem. Ukrajinskim diplomatama je naloženo da sprovedu revizju lica, koja se nalaze na njihovom konzularnom spisku, da naprave interakciju sa lokalnim migracionim organima u cilju prijavljivanja neregistrovanih Ukrajinaca diplomatskim predstavništvima pa čak da privremeno obustave pružanje konzularnih usluga ovoj kategoriji lica kako bi se isprovocirao njihov povratak u domovinu pod izgovorom dobijanja dokumenata. A tamo će se već ukrajinski građani prinudno ili ucjenom upućivati u zonu ratnih dejstava. Radi jasnoće slike o situaciji unutar VSU, preporučujemo J. Martinoviću da se upozna sa otkrićima inostranih plaćenika, koja je nedavno objavio njemački „Špigl“: o zloupotrebama vlasti i neprofesionalizmu  ukrajinskog komandovanja, o tome kako ukrajinski vojnici trguju oružjem te se bave redovnom pljačkom itd.

Ali, teško da će „ekspert“ o tome pisati. Zato je u svojoj publikaciji u Monitoru, od 26. avgusta. J. Martinović, po neprincipijelnosti i niskosti prevazišao samog sebe. Faktički tragičnu smrt ruske novinarke D. Dugine od ruke ukrajinskih specijalnih službi autor gradi na tom izvoru, da je njen otac, ruski filozof A. Dugin, sam sebi nabacio nevolju. To već nije čak ni pokušaj manipulacije javnim mnjenjem, to je izrugivanje nad tuđom sudbinom.

Na čast crnogorskog novinarstva, za razliku od J. Martinovića, rukovodstvo Udruženja novinara Crne Gore izrazilo je saučešće povodom ubistva D. Dugine te je iskazalo poštovanje upaljenom svijećom ispred Ambasade Rusije u Podgorici.

U to vrijeme J. Martinović se skoncentrisao na apsurdne verzije, trudeći se očigledno da zaštiti ukrajinske specijalne službe. Ipak, nezavisno od toga da li se to sviđa gospodinu J. Martinoviću ili ne, kao i onima koji plaćaju njegove tekstove, ubistvo D. Dugine je operativno rasvijetljeno, otkriveni su neposredni izvršioci – N. Vovk i njen saučesnik, diverzant B. Ciganjenko. Da je N. Vovk radila za VSU potvrđuju njeni rođaci. Što se tiče drugih apsurdnih osuda autora na adresu Rusije i njenog rukovodstva, onda ako autora zaista interesuje predmet A. Litvinenka – neka pita vlasti Velike Britanije, zašto su učinili tajnom istragu u vezi sa njim. Dok pomenute odluke Evropskog suda za ljudska prava iz septembra 2021. godine odmah su pokrenule niz pitanja ne samo u pogledu zaključaka ovog međunarodnog tijela, već i sa tačke gledišta procedure i pristupa Suda. Faktički Evropski sud za ljudska prava želio je da odigra političku ulogu i da doda svoj doprinos u kultivisanu atmosferu rusofobije u nizu zapadnih zemalja.

I eto, upravo ovakvu atmosferu mržnje prema svemu ruskom J. Martinović pokušava da nametne crnogorskoj javnosti. U opticaju je i tiražiranje pećinske rusofobije pribaltičkih nacionalista koji su nakon ulaska u Evropsku uniju godinama nametali „staroj“ Evropi osjećaj krivice pred njima kao „žrtvama komunizma“ samo da bi prestali da ih osuđuju zbog rehabilitacije kolaboracionista. Autor samo što ne pozdravlja uklanjanje spomenika oslobodiocima od fašizma u Pribaltiku i Poljskoj. Nalazimo za shodno da upozorimo – pozdravljajući uklanjanje sovjetskih spomenika nećete primijetiti kako i u vašoj zemlji ima onih koji žele da uklanjaju vojničke spomenike i da prekrajaju istoriju Drugog svjetskog rata na Balkanu.

Uz to J. Martinović, naravno, i ne pominje spomenike Banderi, Šuheviču i ostalim ukrajinskim nacionalistima, koji su sarađivali sa fašističkim okupatorima u vrijeme Drugog svjetskog rata. U međuvremenu u Ukrajini nazivaju ulice imenima tih kolaboracionista a njihovi rođendani se slave kao nacionalni praznici ove zemlje. Uzgred, zapadni mediji ove činjenice prikrivaju. Tako, na primjer, bivši  saradnik Bijele kuće u administraciji Ronalda Regana Pol Krejg Roberts, primjećuje da građani SAD pojma nemaju da je Zapadna Ukrajina ratovala protiv njihove zemlje na strani Hitlera, i to neće ni saznati iz svojih medija. Interesantno je da li zapadni političari znaju da parola koju su prihvatili „slava Ukrajini, herojima slava“ je parola ukrajinskih kolaboracionista? Uzgred, simboliku kolaboracionističke Ukrajinske ustaničke armije su nosili u rukama i neki učesnici marša u Podgorici, koji je organizovala ukrajinska ambasada. Interesantno je kako se osjećaju američki i diplomate Evropske unije, koji šetaju u gomili uporedo sa takvim simbolima?

U Vašingtonu, gdje današnjem ukrajinskom rukovodstvu stvaraju herojski lik, očigledno se plaše prenošenja publiciteta činjenica, koje mogu da rasvijetle istinsku suštinu kijevskog režima, a takođe i nečovječka postupanja ukrajinskih vojnih lica, uključujući i ona iz puka „Azov“. Zato su SAD toliko nezadovoljne zbog predstojećeg suđenja u Mariupolju ukrajinskim ratnim zločincima.

Međutim, J. Martinović ovo neće prenijeti crnogorskoj javnosti, umjesto toga on rukovodstvu Rusije pripisuje mitološku želju za obnovom SSSR-a i upućuje divljački poziv na davanje otpora Rusiji, kao što je nekada dat Hitleru. Uistinu, kako je nedavno primijetio stalni predstavnik Rusije u OUN, V. Nebenzja, niko i nikada još poslije gebelsovske propagande nije se suočio sa takvim nivoom falsifikata i podmetanja, koja sada prenose u medijima stručnjaci sa Zapada i Ukrajine za psihološke operacije. Eto u takvu razgolićenu propagandističku kampaju pokušava da se upiše i J. Martinović, mada neumjesno, trapavo i bez posjedovanja ekspertskih znanja. Nadamo se da će njegove napore ocijeniti samo crnogorsko društvo, u kome se rusofobija koju nameće Zapad, na sreću, ne prima.

Odsjek za odnose sa javnošću Ambasade Rusije u Crnoj Gori
(Odgovor našeg novinara u narednom broju)

Komentari

nastavi čitati

Reagovanja

Kritika režima u Kremlju nije napad na Rusiju i ruski narod

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kritika režima u Kremlju nije napad na Rusiju i ruski narod

(Rusofobski modeli, Odsjek za odnose sa javnošću Ambasade Rusije u Crnoj Gori , Monitor, br. 1647)

 

Kao prvo, želim se zahvaliti Ambasadi Ruske Federacije na komplimentu, pogotovo ako je iskren, koji su dali Monitoru iako list nikada nije odslikavao jednoobraznost i matricu na koju su navikli (neo)komunistički i autokratski režimi uključujući i domaću nomenklaturu koja je na sceni preko 30 godina. Sa druge strane odbacujem optužbe za rusofobiju osim ako poštovana gospoda ne smatraju da je kritika kremaljskog režima istovremeno napad na čitavu rusku državu i narod, sa čime se duboko ne slažem.

Kao državni službenici Ministarstva inostranih poslova i vlade Ruske Federacije osoblje Ambasade ima legitimno pravo (i obavezu) da zastupa i brani zvanične stavove istih. Ti stavovi su redovno prenošeni u mojim tekstovima. Međutim, pravo je svakog građanina, a posebno nekog ko se bavi novinarskim pisanjem da sumnja u date informacije i sagleda određene događaje sa više strana i izvora. Tim više sto smo mi u bivšoj Jugoslaviji prošli sličnu agoniju ratova, sankcija i propagande čija matrica neodoljivo podsjeća na sadašnju situaciju. Ukrajina, kako reče poglavar ruske crkve u Ukrajini (UPC-MP) njegovo visokopreosveštenstvo mitropolit Onufrije, „prolazi kroz tešku golgotu izazvanu napadom na našu zemlju od strane trupa Ruske Federacije“ u kojoj „je poginuo veliki broj civila, uključujući starce, žene i djecu; uništena je humanitarna infrastruktura – bolnice, porodilišta, škole, sirotišta; a preživjeli su primorani da napušte svoje domove“. Prije toga je Rusija mjesecima uvjeravala cijeli svijet da nema namjeru napasti Ukrajinu i zapadne navode o predstojećoj invaziji nazivala histerijom.

Kada bih odgovarao na sve optužbe u dugačkom saopštenju Ambasade trebalo bi puno prostora i vremena kako bi se ušlo u istorijske i svake druge činjenice. Stoga se želim ograničiti na suštinske stvari koje su, po mom skromnom sudu, opšteprihvaćene čak i u Rusiji.

Naime, zvanična istina je u Rusiji veoma fluidna stvar i najviše zavisi od trenutne postave u Kremlju koja artikulira i propagira istinu nezavisno od činjenica. Ono što je bila istina u Lenjinovoj Rusiji i Sovjetskom Savezu nije bila i istina u Staljinovo vrijeme. Svi znamo kakvi su bili narativi i „činjenice“ Staljinovog doba, i po pitanju Drugog svjetskog rata, savezništva sa Hitlerom, „narodnih neprijatelja i izdajnika“ koji su u Lenjinovom dobu bili „narodni heroji“, „ukrajinizacije“ i maltene bilo čega. Sa dolaskom Nikite Hruščova došla je nova zvanična istina koja je bila dijametralno suprotna po mnogim stvarima od Staljinove. Kasnije su Leonid Brežnjev, Juri Andopov i drugi pa do Mihaila Gorbačova, Borisa Jeljcina i sadašnjeg Vladimira Putina zastupali stavove i istine koje su nekad bile oštro suprotstavljene prethodnicima i koje isti nisu smjeli javno iznositi ili kritizirati dok su prethodnici bili na vlasti i dok oni nisu čvrsto sjeli na kremaljski prijesto. Stoga nije nemoguće za očekivati da će neko ko bude naslijedio sadašnjeg vladara jednog dana opet otvoriti arhive kao Hruščov ili Jeljcin i iznijeti stvari koje su potpuno suprotne sadašnjem kremaljskom narativu o „specijalnoj vojnoj operaciji u Ukrajini“ i onda bi javnost u Rusiji ponovo čula nove-stare-buduće zvanične verzije događaja.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Reagovanja

RUSOFOBSKI MODELI

Objavljeno prije

na

Objavio:

RUSOFOBSKI MODELI

Mi u Ambasadi Rusije u Crnoj Gori uvijek sa velikim interesovanjem čitamo nedeljnik „Monitor“, smatramo ga jednim od najboljih informativnih i uglednih listova. Međutim, prinuđeni smo prokomentarisati seriju neprimjerenih rusofobnih objava novinara J. Martinovića, koji se nije gnušao širenja laži o Rusiji, njenom rukovodstvu i Oružanim snagama, koje sprovode specijalnu operaciju u Ukrajini. Zapanjujuće je i da autor, ne stideći se, replicira čak i one „upade“ u zapadnim ili pod kontrolom kijevskog režima medijima, koji su već nekoliko puta bili detaljno opovrgnuti od strane Rusije. U cilju objektivnog informisanja crnogorske javnosti htjeli bismo skrenuti pažnju na činjenice o manipulaciji informacijama u člancima J. Martinovića.

Lako je primijetiti da taj novinar jasno radi po starim rusofobskim modelima, koji se u zapadnoj štampi ne mijenjaju otprilike poslednjih 100–150 godina. Mada u svojim fantazijama da je ukrajinski jezik bio zabranjen u sovjetsko vrijeme, J. Martinović unosi novu riječ u falsifikovanju istorije. Prećutkujući, naravno, to, da su, poslije protivustavnog puča 2014. godine, u Ukrajini zabranili ruski jezik, obrazovanje, medije, masovno su kršili prava ruskog stanovništva, sprovodili su nasilnu ukrajinizaciju, prepisivali istoriju.

Još čudnija otkrića  J. Martinovića su u oblasti ekonomije, da je Rusija jedva izbjegla prvo moguće neispunjavanje obaveza od Oktobarske revolucije 1917. godine, odnosno, o ekonomskoj krizi 1998. godine autor ne zna. Da podsjetimo skromno, sadašnji vanjski dug Rusije je jedan od najnižih u svijetu. Pod isključenjem iz sistema SWIFT kao rezultat nepravnomjernih sankcija SAD i EU se našlo 7 banaka od 330 postojećih u Rusiji. To jasno nije „većina“ kako tvrdi J. Martinović.

Sa pričom J. Martinovića o „tradicionalnim problemima“ sa organizacijom i disciplinom Ruskih Oružanih snaga teško da će se složiti hiljade ukrajinskih vojnika, koji su se predali – samo u Mariupolju prije dvije nedelje 1464 čovjeka. Što se tiče izmišljotina o položaju unutar ruske vojske, prinuđeni smo prokomentarisati da  J. Martinović, koji sebe predstavlja kao „vojnog komentatora“, ne zna ništa o tome, a neosnovane optužbe, jasne glasine i ukrajinska propaganda ne zaslužuju komentare.

Što se tiče situacije sa krstaricom „Moskva“ ruske mornarice, ta saopštenja J. Martinovića očigledno prepisana iz zapadnih medija, o navodno poginulih 300 mornara, su već demantovana na dan objave u „Monitoru“ – 15. aprila rukovodstvo Rusije sastalo se u bazi Crnomorske flote Rusije u g. Sevastopolju sa posadom broda (video je dostupan javnosti), dok je 22. aprila o.g. Ministarstvo Odbrane Rusije objavilo zvanične brojeve gubitka među posadom broda – 1 čovjek je poginuo i 27 su nestali. Ovakav stepen preuveličavanja i podatke autora o gubicima ruskih oružanih sila smatramo ničim potkrijepljenim žongliranjem brojevima o ruskoj vojsci, zasnovano samo na pretpostavkama, što se kosi sa principima  novinarske struke.

Interesantno je gdje je autor primijetio ukrajinsku „tehnološku nadmoć“ – zar u poslatim više puta zastarjelim naoružanjima od strane SAD i drugih natovskih zemalja? Očigledno je da se cilj  Zapada u napumpavanju kijevskog režima oružjem sastoji u tome da bi se maksimalno zategnula ratna dešavanja u Ukrajini i spriječili pregovori o regulisanju konflikta. Istovremeno se rješavaju i naročiti praktični zadaci – pa bi zastarjelo naoružanje trebalo na ovaj ili onaj način uskoro uništiti, štaviše za svoj, zapadni, račun. Zar nije jednostavnije predati to na svojevrstan „autsorsing“ Kijevu kao pomoć? Na primjer, češka vojska predaje Kijevu staru tehniku sovjetskih modela zapravo kao zamjenu za beneficije pri nabavci nove opreme američke i njemačke proizvodnje. To je pomoć ili cinična realizacija ličnih ciljeva? Kako Česi, tako i Amerikanci, američke vojno-industrijske korporacije, u svakom slučaju ostvaruju dobit. Upravo tako reklamirano rješenje SAD o „lend-lize“ za Ukrajinu nije besplatna predaja oružja.

U stvari, kako je istakao ruski Ministar vanjskih poslova S.V. Lavrov, NATO ulazi u rat sa Rusijom preko proksi i naoružava tog proksija. Međutim, kao prvo ove strukture će biti legitimni ciljevi Oružanih snaga Rusije tokom specijalne operacije pa su već više puta postali. Značajni broj zapadnih „poklona“ se baš i našao u rukama Oružanih snaga Rusije, DNR i LNR – ukrajinska vojska ih baca prilikom povlačenja. Kao drugo, ni SAD, a ni drugi natovci ne mogu da prate krajnju destinaciju  za isporuku ovih naoružanja i ne mogu garantovati da će se naći samo u rukama ukrajinskih oružanih snaga. I to je priznao i sam Pentagon. Pored tenkova i oklopnih vozila  isporučeno je hiljade i hiljade prenosivih  protivvazdušnih raketnih sistema, kojima se mogu vršiti teroristički napadi. Niko ni na Zapadu, ni u Kijevu ne može garantovati da neće stići do terorista i kasnije ili već sad se može iskoristiti po drugim regionima, uključujući i Balkan.

Prema situaciji u Buči, koju je u mašti J. Martinovića „oslobodila ukrajinska vojska“ podsjećamo, da je poslije rundi pregovora između delegacija Rusije i Ukrajine u Instanbulu  29. marta o.g. ruska strana najavila korake za deskalaciju konflikta, naročito o kardinalnom smanjenju vojne aktivnosti na kijevskom i černigovskom pravcu – tako ne kao rezultat aktivnosti Oružanih snaga Ukrajine (VSU), ruske trupe su napustile grad Buča Kijevske oblasti još 30. marta o. g. Tokom naredna četiri dana, sve do dolaska u grad pripadnika Službe bezbjednosti Ukrajine, nikakvih saopštenja nije bilo o „masovnim ubistvima“. Do 3. aprila ništa nijesu vidjeli ni gradonačelnik, ni predstavnici ukrajinske policije, koji su se pojavili u Buči 31. marta (video o tome je dostupan javnosti). Na mrežama su procureli  pregovori ukrajinskih vojnika, koji su dobili dozvolu da pucaju u mirne mještane, koji su nosili bijele trake na rukavu.

Kako je poznato, Rusija je odmah zatražila zasijedanje Savjeta Bezbjednosti UN za situaciju u Buči, pri čemu naš zahtjev je bio dva puta odbijen zbog stava Velike Britanije. Očigledno su odugovlačili, kako bi „zakrpili“ rupe u zapadnoj verziji događaja. Podsjećamo, 4. aprila u Pentagonu su proglasili da ne raspolažu nezavisnim potvrdama informacija o događajima u Buči. Predložili bismo J. Martinoviću da obrati pažnju i na intervju bivšeg službenika Pentagona i inspektora UN naoružanja Skotta Rittera i novinarke Rejčel Blevins. Prema njegovim podacima, u tom momentu, kada je Dž. Bajden prebacio krivicu za Buču na rusku vojsku, nije bilo ni jednog dokaza o tome, dok u izvještajima, koje sprema Ministarstvo Odbrane SAD za njihovog predsjednika, piše o nemogućnosti pronalaženja dokaza o učešću Rusa. S. Riter je zaključio da su među žrtvama predstavnici proruskih snaga u gradu, da su ubijeni relativno nedavno, kada se u grad vratila ukrajinska vojska. Pored toga otkriveni su dokazi o čišćenju pristalica Rusije od strane  nacionalne garde  Ukrajine. Čim je S. Riter počeo o tome javno govoriti, njegovi nalozi na društvenim mrežama su bili operativno blokirani. Mada se intervju Ritera Blevinsa može naći na nezavisnim resursima.

Ne znamo čak  treba li se čuditi tome iako se tehnologija mijenja, ali prljave metode i alati dezinformacija prema našoj zemlji ostaju isti kao tokom Drugog svjetskog rata. Tako, jula 1941. godine Poljske ukrajinskogovorne novine „Krakovske novosti“ pripisale su Crvenoj Armiji, koja se povlačila, strijeljanje etničkih Ukrajinaca u Lavovu i Lucku. S obzirom na to da je novine kontrolisao i cenzurisao Treći rajh, nacisti su faktički optužili mnogonacionalni Sovjetski Savez  za genocid. Urednik tih novina bio je kolaboracionista M. Homjak, đed potpredsjednika vlade Kanade H. Friland, koja sada istupa sa optužbama na račun Rusije. Eto, kakva je veza generacija.

Lako je primijetiti paralelu između kampanja oko Buče i provokacije Trećeg rajha u Nemmersdorfu. U oktobru 1944. godine sovjetska vojska je vremenski uzela, a zatim ostavila to naselje. Kasnije, opet pod kontrolom Trećeg rajha, tamo su počeli da rade njemački specijalisti za propagandu, kriveći Crvenu Armiju u „zločinima“ protiv mirnog stanovništva, organizovali su čak i „međunarodnu komisiju“ sa učešćem predstavnika „džepne“ vlade Estonije. Izvještaj, objavljen nedelju dana kasnije od strane ove komisije, sa optužbama na račun Moskve, postao je jedan od najcitiranijih dokumenata Gebelsove propagande. Poslije rata njemački istoričar B. Fiš, i sam učestvujući u borbi za Nimmersdorf, je priznao da  tamo nakon pronalaženja tijela Njemci ih nijesu ni pokušali identifikovati, a na objavljenim snimcima su bila predstavljena specijalno sakupljena tijela žrtava iz nekoliko sela Istočne Pruske. Tek u 21. vijeku MVP Njemačke je priznao da je falsifikate Nemmersdorfa specijalno uradio poručnik tadašnje poljske policije vermahta Pfajffera.

U odnosu na provokacie u Buči Predsjednik Rusije Vladimir Putin je 26. aprila rekao Generalnom sekretaru UN  A. Guterrešu, da ruska strana zna ko je spremao tu provokaciju, kojim sredstvima, kakvi su ljudi radili na tome.

Usput, kada je Dž. Bajden iskoristio termin „genocid“ pres sekretarka Bijele kuće Dž. Psaki je već kroz par sati poslije te izjave objasnila da je obećao svojim biračima da će biti „direktan“… Očigledno američkom lideru je teško obuzdati se zato što se ruši dugoročna strategija Vašingtona da se Ukrajina pretvori u prijetnju Ruskoj Federaciji, i zato što se otkriva umiješanost porodice Dž. Bajdena u veoma neugledne aktivnosti u Ukrajini. Ono što Vašington uopšte ne želi da objašnjava – postojanje bioloških laboratorija u Ukrajini i to što su istraživanja finansirali Amerikanci, uključujući kompanije Bajdena mlađeg. Možda je J. Martinović ili  neko od  stručnjaka koje je citirao mogu objasniti kako bi trebalo kvalifikovati razvoj biološkog oružja, usmjerenog protiv određene etničke grupe?

Lako je primijetiti kako je brzo sa dnevnog reda zapadnih medija nestalo granatiranje taktičkom raketom „Tačka-U“ željezničke stanice u Kramatorsku, očigledno odgovornost kijevskog režima za ovaj vojni zločin, iako su pokušaji da se prebaci krivica na Rusiju bili preduzeti.

Predsjednik Rusije je, takođe, potvrdio Generalnom sekretaru UN, da ovoreni od strane Rusije humanitarni koridori rade. Iz Mariupolja, uz našu pomoć, je izašlo više od 100 hiljada ljudi. Oni sami odlučuju hoće li ići u Rusiju ili u Ukrajinu. Za period od 3. maja sa teritotije fabrike „Azovstalj“ moglo je na kraju izaći 620 građana. I ne, zahvaljujući gospodinu Zelenskom, koji licemjerno pripisuje sebi zasluge otvaranja humanitarnog koridora, već uprkos njemu. Evakuisani sa „Azovstalja“ potvrđuju da su nacisti iz puka „ Azov“ prijetili civilima, krili informacije o otvaranju humanitarnog koridora, faktički ih držali kao taoce. Štaviše, već nakon napuštanja fabrike dio civila, militanti, koje je premijer Ukrajine predstavio kao „herojske zaštitnike“ „Azovstavlja“  tražili su razmjenu civila za namirnice, ljekove, prijetili su da neće „tek tako“ pustiti taoce. Borba na „Azovstalji“ i nespremnost V. Zelenskog da im naredi da se predaju, objašnjava se time što se može potvrditi prisutnost stranih plaćenika, a možda i aktivnih oficira zapadnih armija na strani ukrajinskih radikala.

Koliko mi razumijemo, J. Martinović je toliko usredsređen na zadatak okriviti Rusiju za sve, osim za loše vrijeme, da od njega ne vrijedi očekivati objektivne informacije o svakodnevnom otvaranju humanitarnih koridora u harkovskom i mariupoljskom pravcu za evakuaciju civila – ukupno u Rusiju evakuisano je 1,02 miliona ljudi iz Ukrajine, DNR, LNR, uključujući više od 120 hiljada građana trećih zemalja. I to, uprkos protivljenju ukrajinskih „nacionalnih bataljona“, od kojih kijevski režim zahtijeva da se izbjeglice ne puštaju u Rusiju. U subjektima Ruske Federacije radi više od 9,5 hiljada tačaka privremenog smještaja, gdje ljudi koji dolaze dobijaju sve što im je neophodno, ukazuje im se medicinska i psihološka njega. Istovremeno, od početka specijalne vojne operacije na oslobođenom dijelu Ukrajine, u DNR i LNR je već dospjelo 15 hiljada tona humanitarne pomoći iz Rusije.

Očigledno, nećemo čuti od J. Martinovića ni o stradanju ljudi na Donbasu tokom zadnjih osam godina, niti o tadašnjem i sadašnjem granatiranju od strane VSU i nacionalističkih bataljona civila ne samo u Donbasu, nego i u Kramatorsku, Hersonu. Ni o tome da VSU i nacionalistički bataljoni koriste stanovništvo kao „živi štit“, postavljaju svoje vatrene tačke u stambenim zgradama, vrtićima, bolnicama, koriste za kretanje militanata autobuse na kojima se piše „djeca“. Je li spreman J. Martinović pričati o žestokom suzbijanju 2014. godine protesta protiv politike smjene vlasti u Harkovu, Mariupolju, Odesi? O javnom spaljivanju 48 ljudi koji su protestvovali u Domu sindikata u Odesi 2. maja 2014. godine. O višegodišnjoj sabotaži od strane Kijeva Minskih sporazuma i pokušaja da se iskomplikuje pregovarački proces sa Rusijom sada? Možda Crnogorci treba da znaju i da su ukrajinske diplomate u Podgorici napravile kanal na društvenim mrežama za prikupljanje informacija o onima koji podržavaju Rusiju, među kojim su i građani Crne Gore. U koje svrhe? Upravo, za formiranje kanala su korišćeni simboli ekstremne ukrajinske organizacije „Desni sektor“. Viđena je ista simbolika i na fotografijama sa proukrajinskih marševa, objavljenih na sajtu Ambasade Ukrajine.

Smatrate da crnogorsko društvo ne treba da zna o tome?

Odsjek za odnose sa javnošću Ambasade Rusije u Crnoj Gori

(Odgovor u narednom broju)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo