Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Ravnodušnost i ostale samoobmane

Objavljeno prije

na

Ne mogu više ni dovraga da odem, jer sam tamo otjerala one koje ne podnosim i sad mi glupo da se tamo pojavim

 

Ne znam koji, ali izgleda da sam neki težak san prenela na leđima preko noći. Svako jutro kada se probudim, ustanovim da sam starija nego prošli put kada se to isto desilo. Malo jutarnje mentalne gimnastike, ponavljam sebi neprijatne istine pre ustajanja. Zgrabim njihove projekcije i istine, pa ih omotam oko ruke, kao konopac. Da ih usidrim, pre nego što pokušaju da isplove i potope, oboje. A među najvažnijim vestima – mečka danas nije videla svoju senku. Gotova zima.

Ostajemo budni celu noć jer ne verujemo u sutra. Dušu bogu, bog odmahuje glavom. Trče ljudi kroz život, usput im ispadaju ljubav, sreća, mir… Prestaneš da ljubiš, prestaneš da grliš, prestaneš da brineš, više ne usrećuješ… Tako umire ljubav. Retko ko se vrati da ih pokupi. Život ti je kao autobus. Zavisi gde sedneš. Onima nazad se povraća, onima napred se jede. Ja kao da sam kupila dve karte, prvo jedem, a posle povraćam. Koliko god ta spoznaja bila neprijatna, postojanje granica je neophodno. Neke su tu da bismo ih pomerali, neke da zauvek ostanu netaknute. Mudar čovek nikada neće pobrkati koje prepreke pripadaju jednoj, a koje drugoj vrsti.

Čekam te prijatne prolećne večeri, kada ću samo tumarati ovom svojom livadom, posmatrati nebo, dok topli povetarac odnosi sve. Ne mogu više ni dovraga da odem, jer sam tamo oterala one koje ne podnosim i sad mi glupo da se tamo pojavim. Sva svoja strahovanja, tuge, strepnje, nemire, bol i razočaranja stavljam u veliku teglu u grudima na kojoj piše „dobro sam” i čvrsto zatvorim poklopac. Povremeno protresem da napravim mesta za još. Nekad sam pisala dnevnik, moj čuvar ostvarenih i neostvarenih snova.

Pola sata komšinica doziva petogodišnju ćerku, neće gospođica da se odazove, ima posla nekog. Pametna. Mene tata i danas kad nazove na telefon, javljam se u stavu mirno i tačno čujem i brata kako ustaje negde u svojoj kući. Pređeš nedozvoljenu liniju, pa se džaba čudiš zašto si precrtan.

Treba da operem neki veš, ne marim za crveno slovo i mislim na moju babu, koja je bila 1927. godište i sama pravila sapun, skupljala kišnicu i ručno prala veš, nikako na crveno slovo. Sva sećanja na detinjstvo i njenu kuću su mi čista, uštirkana i mirišljava.

Presečem desnom rukom vazduh i skupim šaku, kao da hvatam mušicu u letu, a u stvari, uhvatila sam trenutak. (To kad objašnjavam prezent, i kako ne postojimo u budućnosti, a ni u prošlosti nas više nema). Odakle nam sva ova daljina? Zar se privlačila dok smo bili nikad bliži?

P.S. Trčati pred rudu ili sve ostaviti za poslednji čas? Večita dilema.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Neki novi krivci

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možda je vrijeme da nakačim lampice i dekoraciju da što duže potraje iluzija o novom početku koji dolazi i novoj godinu koja će promijeniti sve

 

 

Pita me sad komšinica kad da dođe na kaficu. Rekoh: „Kad hoćeš, samo nemoj pre devet, u stvari, nemoj pre deset!“. Dok popijem prvu kafu u tišini, sredim se i izvedem pse u jutarnju šenju… Ne mogu da žurim dok mi je jutarnji mir u toku!

Razjedajuća jednoličnost jesenjih dana. Sivi dani pojeli boje. Kiša… Siva se kao tepih prostrla i nebom i zemljom, spojila ih. Ako u nebo pogledam – sivo, ako pogled ka zemlji spustim – sivo. Krošnje više nisu šarene, lišće je opalo. Razgolićene grane drhte, glume proleće… a proleće ne možeš da odglumiš, jer u kostima je drugačije zapisano… i boli, o kako boli… Nemojte da se polakomite, nije ovo prolećna temperatura. Ovo je još jedna prevara. Takvi neki dani i u njima takva ja. Vi, pokušajte bolje, možete vi to, znam.

I proteklog vikenda sam se družila sa unukom… I naravno da mi izrone sećanja. Moja baba i majka su bile u velikoj ljubavi, ali su imale i jedan onako diplomatski odnos. Kad god, brat i ja, napravimo neku štetu u babinoj kući, njihov bilateralni odnos bi stupao na snagu. Baba nas locira i isporuči, a majka ručno sprovede odluke. Baba je nekako bila jedna od nas. Ona nas je volela onakve kakvi jesmo ne tražeći od nas da budemo drugačiji, ili smo barem zbog njenog pristupa imali osećaj da je tako. Nikada nije povisila ton na nas, ali je imala svoje načine dan nam stavi do znanja kad nešto ne radimo kako treba…

Komšinica pristigla na kafu i kaže mi kako je pročitala horoskop i sigurna je da joj stižu pare i fatalna ljubav. Kad čujem to – fatalna, nikada ne pomislim na: lepa, neodoljiva… Pomislim na nešto uznemirujuće, konačno, kobno. Pomislim na slutnju i strepnju. Pomislim na iskonski strah. Na fatalno u dubokom i suštinskom značenju te reči.

Iako se razlikuje od žene do žene, kod svake je zajedničko, u pedesetim godinama, to što je to jedan stabilan period u životu, jer te stalno nešto boli. A efekat iznenađenja je čudesan, nikad ne znaš šta će te zaboleti kad se probudiš. Uglavnom nam je vruće, pa za nas, što se kaže, nema zime. Možda je vreme da nakačim lampice i dekoraciju da što duže potraje iluzija o novom početku koji dolazi i novoj godinu koja će promeniti sve.

Ne dolazi čovek do zaključka, već zaključak kad vidi da čoveka nema – krene sam ka njemu.

Frenkie goes to Hollywood, a meni stanite u Putincima.

P.S. Da se ja pitam, danas bi počelo proleće.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Jesen u mom stomaku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Topli, u pogačicama, sremački ili duvan čvarci, sasvim je svejedno u kom obliku dolaze. Čvarci uvek pronađu put do mog srca i bar na trenutak učine da svet deluje nežnije

 

 

Ovaj kišni novembarski dan bi bio savršen za pobeći i od sebe i od drugih. U prirodu bez društva. Priroda je lekovita. Možda zato što je tako ravnodušna i što nas svodi na pravu meru.

Ovih dana oprečne emocije u meni vode glavnu reč. Jede mi se sve, a ničeg nije dovoljno, osećanja su mi na ringišpolu, strpljenje na minimumu, a suze i smeh dele istu adresu. Hormoni prave žurku bez mog pristanka. Jedino sa kilažom nikad nisam bila bolja. Kad mi emocije postanu previše glasne, postoji mali saveznik koji me nikada ne izneveri, a to su čvarci. Topli ili hladni, u pogačicama, sremački ili duvan čvarci, sasvim je svejedno u kom obliku dolaze. Čvarci uvek pronađu put do mog srca i bar na trenutak učine da svet deluje nežnije.

Sa radija se čuje I’m fool to want you, Frenka Sinatre… Napisao i otpevao daleke 1951. Snimio iz samo jednog pokušaja. Nema ko je nije pevao, od Bili Holidej, Četa Bejkera… do Dilana, Toma Džonsa… Samo je Sinatra uspeo da pesmi da ton žalobne elegantne uzdržanosti, ispod koje gotovo nečujno tutnji vulkan. Uživam.

Nešto ritmično zalupa, ja pomislila srce, kad ono voda kaplje u sudoperu i onda ništa. Ponekad me tako moja radoznalost i maštovitost povedu tamo gde moj novčanik nikad ne bi mogao, a poneka, jednostavno me otruju, pa nosim dušu na ispiranje.

Vek je 21.  a žene na društvenim mrežama gataju, iliti moderno –  manifestuju, tako što prže so u tiganju, i ja budala koja sve to gledam, misleći da dele neki recept, dok  nisam shvatila da je to zapravo “bacanje magije“ ne bi li joj se javio  neki Milomir, i sad mi algoritam non-stop izbacuje gatare! Upomoć! Neki zidovi zaslužuju da to i ostanu. Ne preskačite ih, ne obilazite, ne rušite ih. Ne udarajte glavom, nećete naučiti, a boleće. Neki zidovi valja da to i ostanu. Okrenite se i odlazite. Jer, iza – nema ničega. Verujte mi na reč.

Zezaju  me deca za godine, kažu da će mi uplatiti banju, rekoh, vidite da bude neka gde ima blata da se navikavam na zemlju. Eno ih, smrkli se.

Dragi hajduci, još danas se vijamo po šumama i njivama, sutra razlaz i pravac kod jataka. Ko je našao konak na konju je, ko nije može da se slika.

P.S. Kad nemam nikog da mu kažem to što nemam, kažem svima.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Obraz u ogledalu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svako „vidjećemo“ je puno nade da pokaže nešto lijepo i dobro, šteta što ne umije svako da vidi na tu daljinu

 

 

Taman odlučim da uvedem duže šetnje u svoj život kad ono, vidi ti ovo sumorno, hladno sivilo napolju. Ništa. Na proleće ću. Trenutna kiša i hladnoća me podsećaju na surovost i prolaznost života. Kao da sam u nečijoj šaci i da me tuđa linija sudbine zatvara i pritiska. Oduvek me smiruje ravnodušnost prirode na sve naše krike i šaputanja.

Bila sam na slavi i na slavi redom: beli mrs, pa čorba, pa sarma, pa pečenje, torte i kolači, bile i pihtije i razne salate… I gosti razni, i uzrasti i obrazovanje, više ideja nego hrane i pića na astalu. Žene se takmiče čije su čizme skuplje i lepše. Ne ložite se na onu: „Nisam dovoljno bogat da bih kupovao jeftine stvari“, to mogu da pričaju samo oni što ne znaju šta će sa parama, a mi ostali, peri, krpi i ćuti. I mani se narodnih  mudrosti. Slavsko javno mnjenje samo se u jednom složilo – pečenje je izvrsno, mora furuna. Što se ostalih utisaka sa slave tiče nacionalizam je u ljudima pojeo svako osećanje vrednosti koje nije vezano za nacionalno. I to ne u poslednje dve ili četrnaest godina. Taj proces traje od devedesetih. Sa tim mi imamo posla. I sa mitomanskim zabludama. Vidim opet „ulazimo u udžbenike istorije“. Sledi navala sreskih špijuna. Bilo tako i onda, iza petog. Ljudima demokratija ležala na srcu. Osvestili potrebu za krivičnom, materijalnom, a i ideološkom odgovornošću. Dojavljivali i pismeno i usmeno. Cinkarili sve redom, pa i sami sebe. Tople ljudske priče. Možda je sve ovo san, a nema nikoga da se probudi. Mnogo je razloga zbog kojih čovek oseti potrebu da se učini nevidljivim. Svako „videćemo“ je puno nade da pokaže nešto lepo i dobro, šteta što ne ume svako da vidi na tu daljinu.

„Umoran sam. Otišao bih nekud daleko i ne bih se osvrnuo. Otišao bih nekuda u žuto lišće, ko zna kuda, a kad bi neko plakao za mnom, ja bih napisao kartu: „Zbogom, idem da ozdravim“, što bi rekao Miloš Crnjanski u Dnevniku o Čarnojeviću.

Nisu svi ti razlozi posledica naučenih i štetnih obrazaca ponašanja. Mnogi su sasvim razumni odbrambeni mehanizmi, nastali iz iskustva, potrebe za samozaštitom, očuvanjem vlastitog mira i dostojanstva. Svako od nas u životu ima neki svoj, samo svoj, lični Titanik. Savršeno nov, neokaljan iskustvom, naoružan nadom, verujući da je srećan i, kao takav, potpuno spreman da zaplovi ka svom brodolomu…

P.S. O budućnosti sanjam nerealno. Želim da nam srca ne ostanu ogorčena.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo