HORIZONTI
GLOBALANA PERCEPCIJA LIBERALNOG I NELIBERALNOG SVIJETA: Popularnost Kine i Rusije prestiže Ameriku

Umjesto povratka hladnoratovskoj podjeli na Istok i Zapad na ideološkim osnovama, komercijalni interesi su postali glavna vodilja vanjske politike za ogromnu većinu zemalja u razvoju
Globalizam je pored sve više polarizovag svijeta na liberalne i neliberalne sfere donio i nove percepcije svjetskih sila. Izvan liberalnog Zapada popularnost Kine i Rusije je u porastu i čak prestiže Ameriku, navodi se u izvještaju Centra za budućnost demokratije (CFD) na Univerzitetu Cambridge u Velikoj Britaniji.
Umjesto povratka hladnoratovskoj podjeli na Istok i Zapad na ideološkim osnovama, komercijalni interesi su postali glavna vodilja vanjske politike za ogromnu većinu zemalja u razvoju. To se najbolje vidi na primjeru ruske agresije na Ukrajinu. Evropa i SAD podržavaju odbranu slobode Ukrajine protiv Rusije jer invaziju ruskog predsjednika Vladimira Putina vide kao napad na evropske i civilizacijske vrijednosti. Međutim, za većinu zemalja izvan Evrope (i nekoliko unutar, prije svega Mađarska i dio Balkana) rat je irelevantna stvar i stavovi o Rusiji se donose na osnovu njene trgovačke velikodušnosti.
Tri četvrtine (75 odsto) od 1,2 milijarde ljudi koji žive u liberalnim demokratijama sada imaju negativan stav o Kini, dok je odbojnost prema Rusiji još veća – 87 odsto. Međutim, suprotno vrijedi za 6,3 milijarde ljudi koji žive van liberalnih demokratija − njih 70 odsto gleda pozitivno na Kinu, i 66 odsto na Rusiju.
Čini se da je nezadovoljstvo javnosti u azijskim, afričkim i latinoameričkim zemljama (ne)učinkom demokratije kod njih u nekoj vrsti korelacije sa prijemčivošću prema autoritarnim režimima. Većina javnosti koja smatra da su demokratski sistemi ili podbacili ili neuspješno razvijeni u njihovim zemljama ima u istom procentu pozitivan stav o Rusiji – oko 69 odsto. Tri četvrtine (73 posto) zemalja koje imaju pozitivan stav o Kini su nezadovoljne vlastitim iskustvom sa demokratijom.
Kina je postala vodeća svjetska država u razvoju. Prema studiji, prvi put je više ljudi u zemljama u razvoju koji ima pozitivan stav prema Kini (62 odsto) nego prema Sjedinjenim Državama (61 odsto). Ovo je posebno uočljivo među 4,6 milijardi ljudi koji žive u zemljama koje podržavaju ili su dio razvojne kineske Inicijative Pojas i put (BRI), gdje gotovo dvije trećine imaju pozitivan stav o Kini, u poređenju sa samo 27 odsto pozitivnosti u zemljama koje ne učestvuju u BRI projektima.
Ovo povećanje podrške na globalni jug (Afrika, Azija i Latino-Amerika) je praćeno istovjetnim kolapsom simpatija prema Kini i Rusiji u razvijenim zemljama. U zapadnom svijetu, samo 23 odsto građana ima pozitivan stav o Kini, što je velika razlika za period od prije pet godina kada je 42 odsto zapadnjaka imalo pozitivan stav. Isti trend se može vidjeti i kada je Rusija u pitanju. Prije deset godina broj zapadnjaka koji je blagonaklono gledao na Rusiju je bio 39 odsto. Nakon ruske agresije taj stav dijeli još samo 12 odsto građana zapadnih zemalja.
Povjerenje u Rusiju je takođe erodiralo i među evropskim zemljama, koje su ranije imale tradicionalne simpatije prema Rusiji. Religijski i kultorološki bliski Grci sve manje vole Rusiju (pad sa 69 na 30 odsto blagonaklonosti), Mađari isto tako znatno manje vole Ruse uprkos žestoko proputinovskom autoritarnom premijeru Viktoru Orbanu (pad sa 45 odsto na 25) i poslovnično vezani za Rusiju Italijani (sa 38 na 14 odsto). Uprkos naporima Rusije da podstakne cirkulaciju dezinformacija i podrži ekstremističke stranke i pokrete na Zapadu sve manje biračkog tijela je sklono Rusiji.
Rusija se može pohvaliti popularnošću van Zapada. U Aziji 75 odsto ispitanika gleda pozitivno na tu zemlju. U frankofonoj Africi (bivše francuske kolonije na zapadu kontinenta) 68 odsto gleda na Rusiju sa simpatijama i 62 odsto u jugoistočnoj Aziji.
Studija CFD je dalje podijelila svijet na dva tabora tako što je na horizontalnoj osi, prema više od 100 istraživanja, ucrtavala zemlje s pozitivnim sentimentom prema SAD-u, a na vertikali one koje imaju pozitivne poglede na Rusiju i Kinu.
Američki blok je mnogo veći i sadrži ukupno 64 zemlje u poređenju sa samo 15 u kinesko-ruskom taboru. Američki blok također sadrži više ljudi, ali samo zato što je Indija, sa 1,4 milijarde ljudi, usko uključena u američki blok, navodi se u studiji. Ne računajući Indiju, koja je također članica BRICS bloka (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika)i koja je više puta podržavala Rusiju u glasanju u UN-u, dva bloka sadrže gotovo jednak broj ljudi sa 2,5 milijardi ljudi u društvima koja radije slijede Ameriku, i 2,3 milijarde u društvima bliskim Rusiji i Kini. Svaki blok čine oko 30 posto sadašnje svjetske populacije.
,,Po ekonomskoj moći, međutim, američki blok je daleko ispred”, pokazalo je istraživanje. Zemlje koje više gravitiraju ka Sjedinjenim Državama imaju ukupan bruto domaći proizvod od 70 biliona dolara – duplo više od zbirnih 35 biliona dolara koliko se računa da imaju zemlje koje favorizuju Rusiju i Kinu.
Ovo otkriva ključnu snagu Amerike: sposobnost da projektuje moć kroz demokratske saveznike sa visokom prihodima. Američka ekonomija, sa bruto društvenim proizvodom od 21 hiljade milijardi dolara, manja je od BDP-a zbira Kine i ruske orbite. Međutim američki partneri i saveznici efektivno utrostručavaju njen ekonomski uticaj i omogućavaju održavanje mirnodopskih mehanizama prinude kao što su sankcije i crne liste. Nasuprot tome, Rusija i Kina su usamljeni divovi, koji zajedno čine skoro 30 hiljada milijardi dolara od ukupno 35 koje ostvaruju ekonomije u njihovoj zoni.
Posljednja decenija donijela je neke krupne promjene u stavovima prema Rusiji i tu je najjasnija slika razilaženja mišljenja u razvijenim i zemljama u razvoju.
Tokom godina saradnje i privrednog rasta do 2012. godine, tijesna većina Amerikanaca i Evropljana imala je generalno pozitivan stav o Rusiji. Ipak, nakon aneksije Krima 2014. i obaranja komercijalnog aviona MH-17, zapadni pogledi na Rusiju su počeli brzo da se pogoršavaju.
Nasuprot Zapada, sve do invazije na Ukrajinu 2022. godine, većina regija u razvoju je brzo postajala sve ambivalentnija prema Rusiji. Velika skok je zabilježen u južnoj Aziji (57 na 76 odsto), jugoistočnoj Aziji (52 na 67 odsto) i Latinskoj Americi (43 na 53 odsto). Interesantno je da je čak i na Bliskom istoku pozitivno raspoloženje poraslo (41 na 53 odsto) uprkos vojnoj intervenciji Rusije u Siriji i podršci među Arapima duboko nepopularnom sirijskom diktatoru Bašaru al-Asadu.
Tokom Hladnog rata, nekoliko afričkih zemalja, uključujući Angolu, Etiopiju i Alžir, imalo je bliske veze sa Sovjetskim Savezom jer su i u tim zemljama bili na vlasti militantni marksistički režimi. Komunistički blok je također podržavao postkolonijalne pokrete, uključujući one u Kongu i Južnoj Africi. Nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine, globalne ambicije Rusije su opale i ona je postala marginalni igrač u međunarodnoj politici. Međutim, posljednjih godina Putin je povratio dio ruskog utjecaja u Africi, potaknut aneksijom Krima i podrškom afričkih vlada, od kojih su se neke oslanjale na ruske plaćenike i oružje u unutrašnjim trvenjima i građanskim ratovima. Kao rezultat toga, Rusija ostaje popularna u mnogim dijelovima Afrike, posebno u regiji Sahel u frankofonskoj zapadnoj Africi i arapskom sjeveru kontinenta. Radi se uglavnom o oblastima koje su prošle burno „arapsko proljeće“ koje nije donijelo sa sobom i stvarnu demokratiju. U mnogim od tih zemalja, demokratija je opet ustuknula pred vladavinom vojnih hunti i diktatora
Razočarani u demokratiju
Problem sa razočaranjem u demokratiju i njene institucije imaju ne samo stanovnici haotičnih zemalja u razvoju. Sve je veći broj Amerikanaca koji negoduje zbog otuđenosti elite od običnog naroda. Više od četvrtine stanovnika SAD-a osjeća se toliko otuđeno od svoje vlade da smatraju da bi se moglo ,,uskoro desiti da dignu oružje” protiv nje, pokazala je anketa Instituta za politiku (IOP) Univerziteta u Čikagu objavljena početkom prošle godine. Istraživanje je urađeno na hiljadu registrovanih američkih birača. Istraživanje je pokazalo i da se većina Amerikanaca slaže sa konstatacijom da je vlada ,,korumpirana i da se postavlja odbojno prema običnim ljudima”.
Oko 56 odsto anketiranih reklo je da ,,generalno vjeruje da će naredni izbori biti fer i glasovi precizno prebrojani” ali među republikancima, demokratama i nezavisnim postoji dramatična razlika po ovom pitanju. Gotovo 80 odsto demokrata izrazilo je povjerenje u izborni proces. Međutim, povjerenje u izborni prices ima 51 odsto nezavisnih birača i samo 33 odsto republikanaca. U istraživanju je takođe navedeno da skoro polovina ispitanika izbjegava razgovor o politici sa drugim ljudima „jer ne zna na čemu su” dok je jedna četvrtina rekla da je izgubila prijatelje zbog politike, a sličan procenat je izjavio da izbjegava rođake i prijatelje zbog politike.
Globalizacija definitivno ne znači i međusobno približavanje ljudi.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
HORIZONTI
SPORAZUM BEOGRADA I PRIŠTINE U OHRIDU: Sve (ne)dogovoreno i nepotpisano

Sporazum koji je predložila EU već krajem februara prihvaćen u Briselu od strane oba lidera. Dogovorena je implementacija Sporazuma o normalizaciji odnosa. Novina u implementaciji Sporazuma je to što su i Sporazum i Aneks za implementaciju postali sastavni djelovi procesa pridruživanja Evropskoj uniji i za Kosovo i za Srbiju, i da njihovo kršenje može imati direktne negativne posljedice
Prošle subote je nakon 12 sati pregovora u Ohridu konačno došlo do dogovora između srbijanskog lidera Aleksandra Vučića i premijera Kosova Albina Kurtija uz snažno posredovanje Evropske unije i Sjedinjenih Država. Dogovorena je implementacija Sporazuma o normalizaciji odnosa između dvije zemlje u posebnom Aneksu dok je sami Sporazum koji je predložila EU već krajem februara prihvaćen u Briselu od strane oba lidera.
Novina u implementaciji Sporazuma je to što su i Sporazum i Aneks za implementaciju postali sastavni djelovi procesa pridruživanja Evropskoj uniji i za Kosovo i za Srbiju, i da njihovo kršenje može imati direktne negativne posljedice. Obje strane su se takođe obavezale da će se svi članovi Sporazuma sprovoditi nezavisno jedan od drugoga zbog ranijih izbjegavanja preuzetih obaveza pod izgovorom da suprotne strane nisu ispunjavale svoj dio po redosljedu. Obje strane su takođe dužne da hitno prihvate Deklaraciju o nestalim licima kako je dogovoreno u okviru Dijaloga uz posredovanje EU. Naime, srbijanska i albanska strana i dalje potražuju ukupno 1639 nestalih osoba i to je jedna od stvari na kojoj i EU i Savjet Evrope odavno insistiraju, kao i porodice nestalih.
Dio Aneksa kojim se predsjednik Vučić posebno diči je „uspostavljanje specifičnih aranžmana i garancija za obezbjeđivanje odgovarajućeg nivoa samoupravljanja za srpsku zajednicu na Kosovu, u skladu sa relevantnim prethodnim sporazumima“. Ranije su srpske vlasti upozoravale da je formiranje Zajednice srpskih opština (ZSO) preduslov za normalizaciju odnosa sa Prištinom i nastavak svih drugih razgovora. Kosovski Ustavni sud je rekao da Ustav Republike Kosovo ne predviđa asocijaciju opština po etničkoj liniji dok su se prištinske vlasti pozivale da Srbija nije ispunjavala svoje obaveze još od Briselskog sporazuma 2013. godine pa po tome ni Kosovo nije dužno ispunjavati svoj dio.
Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
HORIZONTI
PROFILI RUSKIH DPS INVESTITORA U CRNOJ GORI: Obavještajci kao slučajni biznismeni

Opoziciona ruska novina Novaja Gazeta Evropa je u saradnji sa Transparency International Russia nedavno objavila i strukturu vlasništva ovih crnogorskih kompanija.
Hotel Lazure sa pet zvjezdica je investicija kakva se samo može poželjeti u Crnoj Gori i biznis ambijentu koji je kreirala i promovisala prethodna vlast. Nalazi se na samoj obali mora u Meljinama, opština Herceg Novi. Hotel posjeduje dva krila luksuznih i standardnih soba i apartmana, dva restorana, spa centar i fitness centar sa bazenom. Ima i sopstveno pristanište za jahte.
Vlasnik je crnogorska kompanija Lazure Montenegro, registrovana u Herceg Novom. Ovu kompaniju je osnovao Imperio Holdings Limited koji posjeduje 100 odsto Lazure.
Izgradnja hotela počela je 2015. godine i završena je za samo tri godine. Novi kompleks je dijelom smješten u istorijskom objektu Lazaretske tvrđave, izgrađene u 18. vijeku. Prema investicionom ugovoru Imperio Holdings Ltd. je 2015. godine sa crnogorskim DPS vlastima usaglasio tehničke uslove za podizanje hotela, uključujući dobijanje dozvole od komisije zadužene za očuvanje kulturne baštine države koja je deklarativno punom parom koračala ka evroatlatnskim integracijama pod vođstvom tadašnjeg premijera Mila Đukanovića.
Opoziciona ruska novina Novaja Gazeta Evropa je u saradnji sa Transparency International Russia nedavno objavila i strukturu vlasništva ovih crnogorskih kompanija. Neki od investitora su javni. Potvrda o registraciji Imperio Holdings Ltd., koja je vlasnik Lazure Montenegro, pokazuje da su udjeli u kompaniji podijeljeni između četiri državljanina Rusije: Valerij Pustarnakov (koji je 2015. godine doneo svoju kolekciju slika umjetnika realista iz Sankt Peterburga), Igor Kalajda, Sergej Martinov i Fjodor Homjakov. Svi oni imaju zanimljive biogrfije. U Lazurevoj potvrdi o registraciji ovih osoba nema, ali se zato pojavljuje kćerka Martinova, Ana Martinova kao menadžer i brat Valerija Pustarnakova Vjačeslav. S
Izvori Novaja Gazete kažu da su crnogorski računi Imperio Holdings Ltd. možda blokirani nakon početka ,,specijalne vojne operacije” kako zvanični Kremlj naziva svoj pohod za uništenje ukrajinske države i naroda. Međutim, u registru privrednih društava takva informacija ne postoji. Hotel Lazure je zvanično bio zatvoren više od mjesec dana, između 4. januara i 9. februara. Uprava hotela saopštila je da se priprema za turističku sezonu.
Izvori Novaja Gazeta i Transparency tvrde da Fjodor Homjakov i Valerij Pustarnakov, suvlasnici kompanije, nisu uspjeli objasniti porijeklo najmanje 30 miliona eura koje su prebacili na račune Imperio Holdings Limited na zahtjev crnogorskih finansijskih službi 2022. godine. Na upite ruskih novinara i istraživača vlasti Rusije do danas nisu odgovorile. Kao razlog za to, navodi se da su suvlasnici crnogorske firme povezani sa državnim energetskim gigantom Gazprom.
Novaya i Transparency dalje navode da je Fjodor Homjakov (45 god.) zaposlen u Gazinformservis kao finansijski direktor i da je sin šefa bezbjednosti Gazproma Sergeja Homjakova. Sergej Homjakov je u Gazpromu od 2007. godine i trenutno je na poziciji potpredsjednika Upravnog odbora i šef je Službe korporativne bezbednosti ovog ruskog državnog giganta usko povezanog sa Kremljom. Sergej je iz Karelije, i desna ruka svemoćnog generalnog direktora Gazproma Alekseja Milera. Homjakov je predstavnik lenjingradsko-karelijskog klana unutar Gazproma, koji uključuje i nekoliko bivših i aktivnih službenika ruske objavještajne službe FSB (bivši KGB), uključujući i Nikolaja Patruševa, sekretara Saveta za bezbednosti Rusije i ranijeg direktora FSB-a. Sergej Homjakov je, po izvorima ruskih istraživačkih novinara takođe služio u KGB/FSB-u između 1976. i 2002. gdje je upoznao Patruševa koji je služio u Lenjingradskoj oblasti u kojoj je radio i sadašnji ruski predsjednik Vladimir Putin.
Gazinformservis sertifikacioni centar u kome radi sin Sergeja Homjakova, Fjodor (suvlasnik Hotela Lazure) je dio Gazpromove mreže za ovlašćene sertifikacije sofvera (CCA) i formalno je akreditiran kod ruskog Ministarstva za digitalne tehnologije dok licencu za rad dobija od FSB-a. Ova licenca mu omogućava razvoj, proizvodnju i distribuciju kriptografskih alata, šifriranje informacija i održavanje informacionih i telekomunikacionih sistema. Dio je brojnih vladinih ugovora sa Gazpromom i njegovim kompanijama putem aukcija. Gazinformservis je zaradio gotovo 53 miliona eura na državnim ugovorima između 2014. i 2019. godine. Na web stranici Gazinformservicea stoji da su kompaniju osnovali „stručnjaci za IT (informacione tehnologije) i zaštitu podataka sa dugogodišnjim iskustvom“. Gazinformservis je osnovan 2011. godine, a 90 odsto njegovog kapitala sada pripada Valeriju Pustarnakovu, istom čovjeku koji posjeduje dio elitnog hotela u Meljinama.
Pustarnakov je radio u istraživačkim ustanovama ruskog Ministarstva odbrane u isto vrijeme kada i Igor Kalajda – još jedan suvlasnik hotela u Meljinama. Klajda i Pustarnakov su zajedno osnovali još jedno preduzeće, Tech Systems & Hardware (TSH) koje se bavi isporukom hardvera za IT bezbjednosne sisteme. TSH radi isključivo sa Gazpromom i preduzećima koja pružaju usluge za gasnog giganta na osnovu državnih ugovora. Kompanija je zaradila preko 25 miliona eura na poslovima zaštite podataka Gazproma u periodu između 2014. i 2017. godine.
Pustarnakov je, po navodima ruskih istraživačkih novinara 2007. godine osnovao još jednu kompaniju – Uralski centar za bezbjedonosne sisteme (UCSS). Usluge su iz oblasti tehnologije za zaštitu bezbijednosti informacija i održavanje takvih sistema.
Međutim, Transparency i Novaya još jednu firmu koja povezuje Lazure Montenegro, ruskog energetskog giganta i obavještajne službe. Gazprom takođe sarađuje sa Istraživačkim institutom za kompleksne bezbjednosne sisteme kako bi zaštitio svoje baze podataka.
Glavni proizvod Instituta je SafePhone (bezbjedni telefon)- platforma koja pokreće mobilni sistem poslovanja i osigurava diskreciju. Istraživački institut je također proizveo još jedan program – SafeOperator koji automatizira medicinske preglede i prati zdravstveno stanje zaposlenih. Kompanija takođe ima licencu FSB-a za rad sa povjerljivim podacima kao i dozvolu da proizvodi i prodaje „poseban tehnički hardver i softver za tajno prikupljanje informacija”.
Igor Kalajda, suvlasnik hotela u Meljinama, je radio u istraživačkom institutu Ministarstva odbrane Rusije, dok sada vodi Istraživački institut za kompleksne bezbjedonosne sisteme. Prema web stranici Istraživačkog instituta, čini se da je Gazprom njihov najveći i vjerovatno jedini klijent.
Istraživački institut je registrovan i radi u Moskvi. Alyans Real Estate, druga kompanija koju je suosnivač Kalajda, nalazi se u istom poslovnom centru kao i Institut. Sergej Martinov je suosnivač i kao glavnu djelatnost naveli su lizing nekretnina, a dodali su rad kompjutera i opreme. Kao što je ranije navedeno, njegova kćerka Ana je menadžerka hotela u Meljinama. Na njenom profilu na društvenim mrežama se navodi da takođe radi u IHL-u (Imperio Holdings Ltd.) od 2015. Novaya Gazeta navodi da je Ana jednom u šali na društvenim mrežama pomenula svoju vojnu službu u ruskoj ambasadi u Pakistanu kao kćerka špijuna što upućuje da je i njen otac Sergej Martinov vjerovatno nekada bio obaveštajni ili bezbjednosni oficir, kao i Sergej Homjakov. Martinov je suvlasnik SIS Group registrovane na istoj adresi u Moskvi koja se bavi i digitalnom bezbijednošću i partner je Gazinformservis.
Slučaj Lazuro Montenegro je samo jedan od velikog broja slučajeva „strateških partnera“ iz KGB/FSB-a koje je režim Mila Đukanovića doveo u Crnu Goru koja je tobože težila evropskim vrijednostima i čije standarde navodno želi implementirati. Svi ruski „investitori“ su bez problema prolazili sigurnosne provjere Đukanovićevih službi dok je njegova Vlada glasovito kritikovala „maligni ruski uticaj“.
Nedavno je crnogorski portal Press objavio priču o još jednom ruskom „investitoru“ iz bezbjedonosnog sektora – Sergeju Šiškarevu, pripadniku tajnih specijalnih jedinica Ruske federacije i predsjedniku rukometnog saveza te zemlje. Osim poslovnih veza sa Crnom Gorom, Press navodi nezvanične podatke iz crnogorskih sigurnosnih službi koji govore da je Šiškarev bio povezan sa Predragom Boškovićem, poslanikom DPS-a, bivšim ministrom odbrane i dugogodišnjim predsjednikom Rukometnog saveza Crne Gore. Bošković je i potpredsjednik Evropske rukometne federacije (EHF) i akter mnogih korupcionaških afera na čije skidanje imuniteta čeka Specijalno tužilaštvo.
Šiškarev je posjetio Crnu Goru 2016. sa suprugom i sugrađaninom Denisom Bogomolovom, iz Rukometnog saveza Rusije. Bošković je, navodno – prema istim informacijama koje je objavio portal Press, privatnim letom kompanije Euro Jet u društvu Bogomolova, putovao u Rusiju.
Javnosti je dobro poznat Hotel Splendid i grupe hotela Montenegro Stars. Mediji su pisali da je osnivač i većinski vlasnik Viktor Ivanjenko, glavni direktor zloglasnog KGB-a koji je u njegovo vrijeme preimenovan u FSB. Hotel Splendid se slovi kao jedan od obavještajnih punktova koji, osim ruskih obavještajaca, redovno posjećuju visoko rangirane osobe iz crnogorskog podzemlja. Hotel je i mjesto redovnih održavanja ToBeSecure konferencija Atlantskog saveza Crne Gore koji isto deklarativno propagira evroatlantske vrijednosti i na čijem čelu je bio Savo Kentera, nedavno smijenjeni šef crnogorske obavještajne službe
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
HORIZONTI
80 GODINA OD ČETNIČKOG POKOLJA MUSLIMANA (BOŠNJAKA) U DOLINI LIMA: Zločin koji mnogi žele zaboraviti

Malo koji događaj u novijoj istoriji regiona je tako dobro dokumentovan od obje strane (izvršioca i žrtava) a tako glasno prećutan kao što je bio pokušaj fizičkog uništenja kompletnog muslimanskog stanovništva u dolini Lima i gornjem Podrinju u 1943. godini
Ove godine se navršava osam decenija od jezivog zločina iz Drugog svjetskog rata koji se po kriterijumima Konvencije Ujedinjenih nacija (UN) još davne 1948. godine može slobodno nazvati genocidom. Po članu 2 Konvencije, genocid obuhvata mentalni element, tj. „namjeru da se potpuno ili djelimično uništi nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa“ kao takva. Fizički element uključuje ubijanje pripadnika grupe (tj. naroda), uzrokovanje teških tjelesnih i mentalnih povreda i namjerno podvrgavanje uslovima koji dovode do potpunog ili djelimičnog uništenja ciljane skupine. Član 3 navodi kriterije ,,plana za izvršenje genocida“ i „direktno i javno podsticanje na izvršenje“. Malo koji događaj u novijoj istoriji regiona je tako dobro dokumentovan od obje strane (izvršioca i žrtava) a tako glasno prećutan kao što je bio pokušaj fizičkog uništenja kompletnog muslimanskog stanovništva u dolini Lima i gornjem Podrinju u 1943. ratnoj godini. Tim prije što se crnogorska Skupština puno bavila pitanjem genocida u Srebrenici, koje se nalazi u susjednoj državi i u kojem Crna Gora nije direktno učestvovala – osim ako se ne uzmu u obzir logistika, prevashodno isporuke goriva i municije Vojsci Republike Srpske (VRS) čime se tadašnji premijer i sadašnji predsjednik Milo Đukanović javno hvalio a isto ga je javno pohvalio i Momčilo Mandić, ministar pravde Republike Srpske i bliski saradnik ratnog zločinca Radovana Karadžića.
Nakon što je prvi post-DPS crnogorski ministar pravde Vladimir Leposavić pokušao negirati srebrenički genocid, na prijedlog premijera, Skupština ga je smijenila. Poslije toga donesena je juna 2021. godine Rezolucija o zabrani negiranja genocida u Srebrenici kojim se osuđuju izjave, postupci i politike koje negiraju ili dovode u pitanje da li se u Srebrenici desio genocid. Za Rezoluciju je glasao i Đukanovićev DPS prećutavši ranije „zasluge“ svoga vođe.
Nakon toga, valjda da bi se umirio dio prosrpskog biračkog tijela i napravila kontrateža priči o Srebrenici, Demokrate Crne Gore su predložile Rezoluciju o genocidu u Pivi i Velici koji je Skupština i usvojila krajem jula 2022. godine. Navodeći da su „prema nepobitnim dokazima, u Pivi u junu 1943. godine ubijeno 1.290 civila, među kojima 550 djece, a u Velici godinu kasnije, 550 civila, uključujući djecu i stara lica“. Zločin u Pivi i Velici su počinili pripadnici SS-jedinica (partijska vojska Hitlerove Nacionalne socijalističke radničke partije) kao odmazdu protiv civila zbog partizanskih aktivnosti i gubitaka koje su nacisti pretrpili. Njihovim komandantima je suđeno poslije rata i pogubljeni su. Sličan zločin u otprilike isto vrijeme kao u Velici se desio u okupiranom dijelu Francuske u selu Ordur-sur-Glan kada su pripadnici SS-a nakon partizanskih aktivnosti u okolini pobili, u znak odmazde, 643 franskuska civila od kojih su 247 žene i 205 djece. Žene i djeca su posebno ugurane u seosku crkvu koja je onda zapaljena sa svima unutra. Muškarci su takođe živi spaljeni u štalama. Slične užase je Hitlerova partijska vojska činila diljem okupirane Evrope.
Ostaje nevjerovatno da crnogorska Skupština nikada nije našla za shodno da se pozabavi događajem koji je detaljno planiran još krajem 1941. godine i unesen u temeljna dokumenta četničkog velikosrpskog projekta i kasnije sproveden iste godine nekoliko mjeseci prije zločina u Pivi. Tim prije, što se čin nesumnjivog genocida desio na teritoriji koja je većim dijelom u Crnoj Gori i čiji su neposredni izvršioci i kolovođe većim dijelom Crnogorci (bez obzira da li se nacionalno ili samo geografski tako izjašnjavaju). O tome se, maltene, šuti i Bošnjačka stranka (BS) koja sebe smatra nacionalnom strankom Bošnjaka čiji pripadnici su bili meta uništavanja kako u Drugom svjetskom ratu tako i tokom agresije na BiH čiji aktivni i voljni saučesnik je bio i BS-ov „tradicionalni koalicioni partner“- Milo Đukanović.
Vođa Jugoslovenske vojske u otadžbini (JVuO) Draža Mihailović je još u septembru 1941. u depeši jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi u Londonu poslao depešu gdje je izložio program kojim se trebaju „omeđiti de facto srpske zemlje i učiniti da u njima ostane samo srpski živalj“ i da je u srpskoj jedinici „naročito težak problem pitanje muslimana“ koji treba „po mogućnosti rešiti ga u ovoj fazi“ (tokom rata). Mihailović u decembru 1941. u instrukcijama Pavlu Đurišiću, jednom od četničkih komandanata u Crnoj Gori, navodi da je jedan od ciljeva JVuO i stvaranje Velike Srbije i „čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata“. Jedan od bitnih ciljeva koje treba ispuniti „u datom trenutku“ je i stvaranje neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, „čišćenjem Sandžaka od muslimanskog življa i Bosne od muslimanskog i hrvatskog življa“.
Pogodan momenat je došao početkom 1943. kada je počela koncentracija četničkih snaga. Mihailović je 3. januara formalno objavio zapovijest komandantima da „preduzmu najstrožije mere da se svaka pljačka zabrani, ubijanje nevinih ljudi, žena i dece spreči i zavede najveći red i disciplina“ kako bi se „ugled JVuO očuvao na dostojnoj visini“.
Prvi je počeo Pavle Đurišić koji je Mihailoviću raportirao 10. januara o uništenju 33 sela na desnoj obali Lima „po tačno utvrđenom planu“ kao i da je ubijeno oko 400 muslimanskih boraca i oko 1000 žena i djece. Da bi okuražio i opravdao svoje četnike da nastave sa uništenjem, Pavle Đurišić je 29. januara izdao zapovijest da su „zvjerstva Muslimana, komunista i ustaša u Čajničkom, Fočanskom i Pljevljanskom srezu prema srpskom življu prešla sve granice”, pa će zarad spasa Srba od ,,narodnih izroda i izdajica” biti preduzete ,,akcije za njihovo uništenje”.
Glavni napad je počeo 5. februara kako sa juga snagama kojima je komandovao Đurišić tako i sa sjevera snagama kojima su komandovali Rade Korda i Vojislav Lukačević. Otpor slabo naoružanih muslimanskih milicija je skoro nepostojeći – po Đurišićevom izvještaju od 8. februara „Turci skoro ne daju nikakav otpor, Tetkići (Talijani) mole i preklinju da se prestane“. Đurišić 13. februara raportira Mihailoviću o rezultatima četničkih akcija i Pljevaljskom, Fočanskom i Čajničkom srezu gdje su „operacije izvedene tačno po naređenju i izdatoj zapovijesti, svi komandanti i jedinice izvršili su dobijene zadatke na opšte zadovoljstvo“.
Đurišić navodi da su „sva muslimanska sela u tri pomenuta sreza potpuno spaljena“ te da se „pristupilo potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti“. Četnici su imali svega 22 mrtva od kojih 2 nesrećnim slučajem i 32 ranjena. Kod muslimana je stradalo oko 1200 boraca (svi muškarci vojno sposobne dobi su smatrani borcima) i ,,do 8000 ostalih žrtava: žena, staraca i djece”. Kasnije će se u martu Mihailović pohvaliti komandantima da su Muslimani po selima pobijeni i da su ostali samo oni u varošima (gdje su postojali jaki talijanski garnizoni koji nisu dozvolili četnicima da uđu). Zaharije Ostojić će 21. februara poslati Draži Mihailoviću depešu u kojoj objašnjava četničku strategiju u drugim krajevima navodeći da „Fazlagića Kulu (u Hercegovini) zavaravamo pregovorima dok se ovo završi, a posle ćemo joj prirediti sudbinu Čajniča“.
Neki velikosrpski revizionisti su pokušali izvještaje Đurišića predstaviti kao falsifikate komunističkih vlasti nakon rata ali da su izvještaji autentični potvrdio je i sam Draža Mihailović na suđenju u Beogradu 1946. godine rekavši da je Đurišićev „izveštaj preteran“ ali da je ,,mržnja Crnogoraca prema muslimanima poznata“. Đurišić je i dodao da ,,nije mislio da će on (Pavle Đurišić) na taj način raščistiti” Bukovicu kada je poubijao sve što je zatekao.
U poslijeratnom popisu utvrđene su niže brojke ubijenih. U Pljevaljskom kraju je popisano 1380 žrtava od kojih su 42 odsto bila djeca do starosti od 10 godina dok je broj stradale djece do 15 godina bio 50,5 odsto ukupno nastradalih.
Na području opštine/sreza Priboj popisano je 1547 žrtava februarskog pokolja 1943. Od njih su djeca do 15 godina činila 43 odsto ubijenih. Djeca do 10 godina starosti su činila skoro 36 odsto ili 553 djece koje su četnici ubili u krvavom piru. Ako se ukupno pogleda godište i pol nastradalih izlazi da su preko 70 odsto ubijenih činila djeca, žene i stare osobe. U Foči je ubijeno oko 3,5 hiljada Muslimana mada je najveći broj stradao u pokoljima 1942. godine dok je u februaru 1943. ubijeno nešto preko hiljadu ljudi.
Brojke nekih istraživača i istoričara prikazuju veće cifre. Safet Hasanagić navodi da je samo u pribojskoj opštini ubijeno 3.708 Bošnjaka. Edicija Bijela knjiga žrtava Sandžaka 1941-1945. autora Fehima Džogovića u uredništvu, mentorstvu i koautorstvu akademika Šerba Rastodera navodi puno veće brojke i pojedinačno popisane žrtve: – Petnjica (311 ), Bijelo Polje (4.634), Pljevlja (5.555), Priboj(3.682) …
Bez obzira na razlike u broju žrtava, definicija genocida je potpuno definisana i nije omeđena brojem potrebnih mrtvih u datom događaju. Činjenica je da i danas u Crnoj Gori ima puno poklonika „lika i djela“ Pavla Đurišića i Draže Mihailovića a parastosi za „pokoj duše“ ovih zločinaca se održavaju svake godine uz prisustvo najvećih zvaničnika Srpske crkve koji javno kažu da su dotični „služili Bogu, znajući da će dobiti nagradu“.
Ne smije se zaobići ni teški mirnodopski pokolj muslimanskog stanovništva novembra 1924. godine u Bjelopoljskom srezu, u selu Šahovići i okolini, kada je razularena crnogorska rulja pobila između 600 i 800 civila uz masovna silovanja i pljačku. Ostaje da se vidi da li će na kraju crnogorska država nastaviti sa politikom voljnog zaborava kao i u slučaju deportacija BiH izbjeglica na nož Radovanu Karadžiću 1992. (čiji akter je bio, po komandnoj odgovornosti, sadašnji predsjednik) ili će doći do sučeljavanja sa istorijskim mrljama. Radi sadašnjosti i budućnosti.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
-
Izdvojeno3 sedmice
ANKETA: Favoriti i saputnici
-
FOKUS3 sedmice
PRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost
-
OKO NAS2 sedmice
ULCINJSKA PORT MILENA: Od simbola grada do septičke jame i nazad
-
FOKUS4 sedmice
ĐUKANOVIĆ I PREDSJEDNIČKI IZBORI: Nagovoren?
-
DRUŠTVO4 sedmice
18 GODINA NAKON UBISTVA INSPEKTORA SLAVOLJUBA ŠĆEKIĆA: Suđenje bez kraja
-
INTERVJU3 sedmice
BETI LUČIĆ, GLUMICA: Nikog ne zanima mrtvo kazalište
-
FOKUS1 sedmica
PRVI KRUG PREDSJEDNIČKIH IZBORA: Poraz ili pobjeda Đukanovićevog i Mandićevog partnerstva
-
ALTERVIZIJA4 sedmice
Veliki prelom