Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Smrt dobre nade

Objavljeno prije

na

Kada vam nije samo životna faza, ni starost, a ni umor, već jednostavno potreba da budete sami, onda ste se sigurno prejeli onoga što vam je život servirao

 

Zanimljivo je šta sve čoveku prođe kroz um u tim momentima nesanice posle ponoći. Linija između sna i stvarnosti je nekako umrljana, pa mu se učini, da je štošta moguće… Čak i ono što ne postoji. Poremetim san i dan, ganjam sebe, istrajem u haosu par dana, pa odspavam par sati, ustanem u četiri izjutra… šta mi teško da se vratim u svakodnevnost. Rutino, mila i draga,jedina si koja drži mi prisebnost. Jutros sam pustila utorak kroz prozor. Svež i cvrkutav. I malo sam se naježila dok je u džezvi gunđala voda. I miris kafe se raširio. Svečani doček sunčanog dana.

Potvrda prihvatanja, da nema više reči. Izostanu ranije, ako umeš da ispratiš trenutak. I nema ničeg besnog, ljutnje. Malo tuge, da. Imala sam ih nekoliko, od prijatelja. Trenutak, za pružanje ruke je pre odlaska. Kasnije, ostaje osvrt na dobra sećanja. Za rukovanja je često kasno. Najgore je iznova pokušavati ništa. Kažu ljudi da ne veruju u slučajne susrete, ja naprotiv verujem da je sve slučajnost, da je svaki susret jedna šansa, pa koliko uhvatiš. Od toliko preživljenih odlaženja, više nemam snage da mašem na kraju. Nisam bila nešto posebno normalana ni pre. Nego, videh da nisam jedina i u neočekivanom obrtu sudbine, spoznaja da u meni ponovo nema ničeg posebnog, po prvi put donela je olakšanje. U vidu ispružene ruke sličnih ludila koja bi da plešu u velikom mjuziklu dobre koreografije. Kada vam nije samo životna faza, ni starost, a ni umor, već jednostavno potreba da budete sami, onda ste se sigurno prejeli onoga što vam je život servirao.

I baš sad sam se setila kako je moj tata, kada bi pokosio travu, voleo da sedne, otvori flašu piva i posmatra prskalice koje skromno, bez kuknjave i suvišnih zahteva, obavljaju svoj deo posla.

Interesantno je kako svi sebe tešimo sa onim “sve na svoje dođe”, a nikome ne padne na pamet da se zapita da nije već došlo i zbog čega je tu. Vratiti časnu reč i stid među ljude. Ženama ponesite i malo nežnosti. A od narodnih mudrosti još vam izdvajam: – Šta bude biće, a biće šta biti mora. – Spasa nam nema, propasti nećemo. – Nema smrti bez sudnjega dana.

Tražili smo leto – Dobili smo leto. Hvala predsedniku. Živela Srbija!

Ponosim se time što sam pripadnik nacije, kojoj se vođa obraća svaki dan. Očekujem da dobijemo kanal na kome će se obraćati 24 časa, pa čak i kad spava ili ima neke aktivnosti, da se puštaju snimci..

P.S. Treba dići ruke od svega i noge na stolicu. Šalim se, predaja nije opcija.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

San za izdavanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onog trenutka kada se na samog sebe osloniš, oslonio si se na najjači oslonac u životu, i to je tako

 

 

Nabrala čelo, slušam vesti, rešavam ukrštenicu, još da prenosim generacijsku traumu na svoju decu i ista moj otac. Uglavnom pažljivo slušam vesti, prve dve rečenice, posle toga prelazim na polja lavande u mislima i ostajem dugo tamo. Lažem, polja maka su u pitanju, nego mi je lavanda nekako više poetski markirana, ali verovatno je to nešto u mojoj glavi. Kako god. „Budite lepi i vedri kao ovo jutro. Izdržite tako koliko možete. Smračite se, ako morate, tek kad se dan smrači. Budite logični: bolje je da vam bude lepo nego ružno“, preporučuje nam čika Duško Radović.

Čudan osećaj samopouzdanja kada pogledam noge, stopala, da su moja, da stojim, hodam, nešto radim, mrdam, pa osvestim: živim, čoveče! Kad se u tu misao udubim, prikaz nogu bude i više nego stvarnost. Lako je zimi prihvatiti sudbinu, ’ajde budi mangup, pa je prihvati u proleće, leto, kada te sunce spuca direkt u čelo…  telo teži pokretu, slobodi misli, kada prizori nabujale prirode u svojim najsjajnijim bojama dosežu do praiskonske dubine duše i prosto zahtevaju da se pitaš. Postoje mesta koja ne prizivaju glasom, nego tišinom… Mesta gde koraci prestanu da budu žurba, a postanu mir. Gde se čovek raspe po pejzažu kao da mu je oduvek pripadao. Pomalo vetar, pomalo senka starog drveta, pomalo svetlost koja treperi među granama.

Da bi neke stvari trajale, moraju da se održavaju. I gorka pilula koju moraš da progutaš je ta, da ćeš u životu uvek ti biti ta osoba koja održava. Nikad neko drugi. Sve što održavaš, trajaće. Sve što napustiš… Napustiće te. Prihvati, ili nemoj. Tako je. Onog trenutka kada se na samog sebe osloniš, oslonio si se na najjači oslonac u životu, i to je tako.

Slušam pažljivo ptičice, moje selo u Sremu je stecište stotinama vrsta ptica, trenutno detlić dominira komšilukom i crnoglava grmuša. Neverovatan je taj glasovni mehanizam koji poseduju, verujem da bi se svaki ton-inženjer složio sa ovim utiskom: iako ne pevaju u dvoranskom ambijentu, glas se ne rasipa pod svodom neba, nego, kao kad se gitara ušteka u pojačalo i doda se reverb (efekat ambijentalnog odjeka), tako i to malo stvorenjce BEZ pojačala i efekat-procesora ljulja čitav prostor BEZ ZIDOVA (koji bi izazvali odjek), dakle efekat dolazi pravo iz te male rezonatorske kutijice. Čarolija.

I večeras opijanje. Čekam vas kod moje lipe – samo pratite nos. Ili srce. Isto vam se piše.

P.S. Upamtite moje reči. Ja ću ih sigurno zaboraviti.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Autorska brava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Hvala meni što sam bila „sa mnom“ u najtežim trenucima

 

 

Dobar je život na selu. Smiruje me posmatranje primarnog ponašanja živog sveta. I kad sam bila dete, umela bih da se podbočim na zidić svinjca i gledam prasiće dok jedu. Veče zamiriše na smokve i osoku, čuje se zvuk prskalice, neko se zakašlje u susednom dvorištu, odnekud zamirišu tek prženi uštipci, u senu nešto šušne… Veče polako pada.

„Ko ste vi i šta radite u mojoj kući?“

„Prvo, to se ne pita, a drugo, vi ste nas pozvali.“

„Ja vas pozvala? Pa ja vas i ne poznajem.“

„To tako i ide, mi smo vam potrebni, vi ste nas pozvali.“

„Ta pogledajte šta vas je, nemoguće da ste mi svi potrebni.“

„Ne brinite, umemo mi da se smestimo.“

„Ma odlazite, pobogu, preglasni ste, svi pričate u glas, ništa ne razumem, ovaj peva, ova igra, ovaj udara glavom u zid, ovaj vrišti… Hej ti, izlazi iz kuhinje! A ti mali, ne šutiraj loptu po kući, pa na šta ovo liči?“

„Ni na šta, to ste i tražili.“

„Ja tražiola?! Šta će mi?“

„Eh, šta će vam, treba vam, svima vama treba i tražite, stalno tražite, ta nismo mi tek tako nastali, mi smo zbog vas tu. Neki misle da smo vam baš mi stvorili potrebu za nama, ali ko je onda nas stvorio? Glupost. Podigli smo i efikasnost na najveći mogući nivo. Tu, odmah i jako!“

„Ne shvatam ništa, kako nekome ovo može biti potrebno?“

„Dajte vremena, sve će se složiti, sva će se ova zbrka urediti, onako kako vama najviše odgovara, vaš uređeni haos. Sve što treba da radite je da trepćete, ostalo prepustite nama. Podsetićemo vas povremeno na hranu i vodu.“

„Molim?“

„Pa vi ste od takve vrste, kako nam se čini, da se lako zanesete i prepustite, u tolikoj meri da imate tendenciju da zaboravite na hranu i piće, ali bez brige, tu smo mi.“

„O čemu vi pričate, odlazite već jednom!“

„U redu, sve što je potrebno je da zatvorite oči.“

„A kad ih otvorim?“

„A kad ih otvorite čekaće vas sve ono što niste uspeli da ostavite u mraku. Tako da će to morati da potraje.“

„I na kraju?“

„Na kraju nas nema.“

„A mene? Šta je sa mnom?“

Hvala meni što sam bila „sa mnom“ u najtežim trenucima.

P. S. Ne držim ništa u sebi, pustim sve da se istrči po livadi, pa šta se vrati, moje je.

 

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Linija većeg odmora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Trudim se kad sretnem nečije demone da im ispletem čarape da im ne ozebu noge, poslužim toplu supu da okrijepe dušu. I prema demonima valja biti čovjek, ili kako je govorio moj deda: „I žena je čovjek, jabuko moja!“

 

 

Pogleda u mene, jutros rano, puno nekog pritajenog prezira, i drsko mi prigovori: „Opet ti…“. Ogledalo. Obavila se oko mene neka čudna tišina. Nije to mir, to je nešto što moj razigrani um u osnovi ne ume da razume. Samrtni ropac jednog svitanja. Šesti mesec u kalendaru zakucao na vrata, uskoro i polovina godine ode, a nismo ni trepnuli.

Ako ćemo verovati istoriji (što može biti diskutabilno), pohlepa, izdaja i pokolji su u prirodi ljudskog bića i u najvećoj meri mu oblikuju dosadašnje postojanje. Sve što se događa sada, zapravo je sve što se od pamtiveka i događalo. Naučili nismo ništa, a mlin melje, melje… Jasno je da ovaj svet ne funkcioniše na principima zasluge i pravde, ti pojmovi u zakonima prirode ne postoje. Možda u svetu nema pravde, ali ima voljenih ljudskih bića, ima umetnosti, ima slanine, jagoda, trešanja, lipe… Jedan Zmaj kaže da je ovaj svet lep. Verujte Zmaju.

Juče ste u jednom malom mestu, jednom još manjem dvorištu na kraju tog mesta i jednom najmanjem terenu, imali priliku da vidite ženu 50+ kako igra odbojku. Sreća, skoro da nije bilo prolaznika.

Trudim se kad sretnem nečije demone da im ispletem čarape da im ne ozebu noge, poslužim toplu supu da okrepe dušu. I prema demonima valja biti čovek, ili kako je govorio moj deda: „I žena je čovek, jabuko moja!“. Kada pomislim na starije generacije, konkretno i u mojoj porodici, neuporedivo su imali život mučniji i teži. Sa druge strane, svi su oni bili tu jedni za druge, negujući zajednicu, a svoju patnju, ma koliko bila velika i duboka podnosili su dostojanstveno, bez frustracija i mržnje. Ko je to težak, a ko se nepovratno menja – vremena ili ljudi?

Dok je veka ima i rešenja za sve. I kad ga nema, od mrva napraviš startnu tačku. Od tačke se kreće. Na tačku se stiže. Između tačaka su sve tvoje konture i boje rasute u spektru, vatra i led, ritam i pauza, krešendo za dan, adađo za noć. I sok od zove, puno sledovanje. Što si stariji shvataš koliko, zapravo, malo znaš, iako sve vreme učiš, a život ko život, uvek nađe način da te na to podseti. Omiljeno poglavlje podsetnika mi je kad prolazne priče postanu sporedne, jer je ona prava pronašla put…

P. S. Ne ostavljaj sreći ono što se snagom uma može završiti. Možda je zauzeta.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo