U pustinji nakon DPS-a raste cvijeće zla. Ukratko vjerujem da će postojeća većina vjerovatno ponovo formirati vladu. Čekaju nas godine vladavine populizma, etnofederalizacije i sve oštrijih obračuna sa kritičarima vlasti

MONITOR: Pošto je najavila program Euro model, Vlada ćuti o njegovim posljedicama.

PEJOVIĆ: Već je iznijeto dosta rezervi o Euro modelu u domenu stručnih analiza. Jednako je interesantna i manifestacija čitave priče. Premijer  koji je sugestivno zagledan u objektiv kamere, sam, najavljuje kako ćemo kada se probudimo u novoj godini, u pogledu standarda živjeti negdje iza Alpa, umjesto na Balkanu. U solidnim državama premijer bi se pojavio sa ministrom finansija, moguće i sa ministrom ekonomije i najavio paket mjera. U Crnoj Gori se ministar finansija ne oglašava, pa su ulogu tumača konsekvenci ovog radikalnog ekonomskog programa preuzeli ljudi iz struke. Često na sopstvenu štetu, jer su ovdje znanje i integritet osobine koje Vam u javnom prostoru neće puno dobra donijeti.

MONITOR: Kakav je vaš stav o Euromodelu?

PEJOVIĆ: Ja sam već neka zapažanja i rezerve javno iskazao. U domenu ekonomske teorije zna se što se dešava kada minimalna zarada premaši ravnotežnu zaradu. Raste nezaposlenost, međutim empirijski pretpostaviti koliko će se nezaposlenost uvećati nije lako. Možda je nešto lakše sa deficitom budžeta, ali tu procjenu bi trebalo dati Ministarstvo finansija.

U prethodnom broju Monitora, novinar Zoran Radulović je prezentovao sadržajnu analizu problematike disbalansa  penzija u Crnoj Gori. Fond PIO je u protekloj deceniji 2010-2019 godine  generisao 1,2 milijarde eura deficita. U 2023. godini  ukupni doprinosi su bili niži za svega 14 miliona eura od isplaćenih penzija. Deficit je bio na rekordno niskom nivou. Umjesto da država pomogne Fondu PIO da ostvari suficit, kako bi mogao da formira finansijsku aktivu kroz ulaganje u hartije od vrijednosti, kao što to rade penzioni fondovi širom svijeta, desila se Evropa sad 2. Novi program najavljuje potpuno ukidanje penzionih doprinosa. Penzija će postati uranilovka, neka vrsta socijalne pomoći pod stare dane, a ne više ekonomska kategorija na bazi ulaganja u Fond PIO. Da imamo građanske svijesti pobunili bi se.

MONITOR: Profesorica Mirjana Kuljak vidi reformski potencijal programa. Kako vi gledate na tu tezu i njeno obrazloženje?

PEJOVIĆ: Davno sam bio u stručnoj posjeti Bundesbanci u Frankfurtu.  Ekspert koji je bio zadužen za uvođenje njemačke marke u Crnu Goru (1999. godine) mi je kazao da ne treba posezati za naglim mjerama u domenu finansijskih politika, već ih uvoditi postepeno. Ako nešto krene kako ne treba posljedice se lakše saniraju. Radikalnost Euro modela je neupitna.

Profesorica Kuljak rekao bih, ako ispravno tumačim njene stavove,  očekuje da će Euro model stvoriti srednju klasu, a onda će nezavisni pojedinci insistirati na ukidanju partitokratije, i jačanju institucija. Ja bih volio da je uvažena profesorica u pravu. Ali mislim da se administrativnim mjerama ne može stvoriti srednja klasa već osmišljenim politikama rasta i razvoja. Institut minimalne zarade ima potpuno drugu funkciju. Nažalost, vjerujem da naše društvo nema snage da pobijedi organizovani partijski kriminal, koji poput zmije na skulpturi Laokon i sinovi guši i obesmišljava institucije.

Nedavno je bio aktuelan projekat Velje brdo, pa kada se posumnjalo da će vodoizvorište Mareza biti ugroženo, projekat je barem privremeno stopiran do završetka istraživanja, ali sada počinju i pravosudne istrage. Nakon velike krize iz 2008. godine tužilaštvo Islanda je pokrenulo postupak protiv tadašnjeg premijera zbog neadekvatnog odgovora Vlade na krizu. Jedan od dokaza u postupku je bio nedovoljan broj održanih sjednica Vlade. Možda bi odgovorni u Vladi Crne Gore trebali razmišljati o načinu donošenja i konsekvencama Euro modela, koji vlasnicima biznisa donosi prilično glavobolje.

MONITOR: Nova parlamentarna kriza uslijedila je nakon što sjednica na kojoj je trebalo raspravljati o smjeni predsjednika Skupštine zbog saučešća koje je uputio porodici Ratka Mladića. Kako to komentarišete?

PEJOVIĆ: Vidjeli smo da je vladajuća koalicija glasala protiv smjene Mandića koji je korotovao osuđenog ratnog zločinca, a nije se nikad pojavio na komemoraciji u Potočarima. Nisu PES i Demokrate dale podršku Mandiću zbog praktičnih razloga, stabilnosti parlamenta i slično. Već zato što dijele uvjerenja Mandića  da je Mladić ratni heroj a ne ratni zločinac. Parlamentarnu većinu u ime PES -a i Demokrata čine mlađi poslanici koji su u porodičnom domu odrasli ispod slike Slobodana Miloševića. Prema EU su orjentisani lukrativno, onoliko koliko im donosi političkog ćara i perspektive. Bez obzira na rezultat glasanja opozicija je trebala ući u odlučan bojkot parlamenta do ostavke ili smjene Mandića. Neka vlast stavi na vagu EU integracije i velikosrpstvo na drugi tas.  Ipak, rekao bih po slijedu događaja nakon glasanja da su principi zarad “pragmatizma” stavljeni u drugi plan.Ovaj „pragmatizam“,uz vjerovatni blagoslov EU, ohrabriće one snage koje pjevaju raznim đeneralima da pomisle da se ideologijom genocida može u Evropu.

Lideri bivšeg DF-a su majstori političke destrukcije. Kada predlažu rezolucije o Mauthauzenu i Jasenovcu 80 godina nakon drugog svjetskog rata i kada izjavljuju navedeno saučešće savršeno su svjesni konsekvenci, miniranja EU integracija. To im je i cilj, možda zadat. Mala je za njih Crna Gora, pa  neki aktivno podržavaju Vučića, jer Srbija po njima ne umije sama da izabere. Dok neki podlo pokušavaju da povežu studentsku listu sa Đukanovićem.

MONITOR: Kako vidite aktuelnu političku situaciju?

PEJOVIĆ: Kampanja je već krenula, nisam siguran koliko je opozicije toga svjesna. DPS prati „prokletstvo građanske opozicije“. Bivše vođstvo DPS-a je u koordinisanoj akciji sa DF om uništilo građansku opoziciju još prije promjena iz 2020. godine. Vršili su surovi progon nad kritičarima, pa sada DPS nema s kim da se vrati na vlast. Nažalost, obrazovanim ljudima iz građanskog centra koji bi imali što da ponude Crnoj Gori politika nije privlačna. Postala je mjesto antiintelektualizma i niskih udaraca. U pustinji nakon DPS-a raste cvijeće zla. Ukratko vjerujem da će postojeća većina vjerovatno ponovo formirati vladu. Čekaju nas godine vladavine populizma, etnofederalizacije   i  sve oštrijih obračuna sa kritičarima vlasti.

MONITOR: Gdje je Crna Gora kada je u pitanju suočavanje sa prošlošću?

PEJOVIĆ: U Crnoj Gori u proteklim decenijama ljudi žive na način što jedan šok, egzistencijalni, politički, ubrzo zamjenjuje drugi. To je život u stanju konstantnog posttraumatskog stresa, na čemu ukazuju indikatori mentalnog zdravlja.

Ni u obrazovnim programima, ni u institucijama nema spremnosti za suočavanje i preuzimanje odgovornosti za dešavanja od 1991. godine pa nadalje. Ovdje mislim na ukupne procese koji su uslijedili od raspada Jugoslavije, ratovi, šverc, kriminal, korupcija, nepravda, te razni progoni. Pravosuđe ima jedan kriterijum kad su u pitanju politički prvaci, a drugi kad su u pitanju podanici.

MONITOR: Hoće li nas ipak primiti u EU?

PEJOVIĆ: Hoće vjerovatno, samo je pitanje kako ćemo ući u Evropu i kada? Sa integritetom kao uspravna nacija, ili će nas unijeti u EU. Prije ovo drugo. Možda nakon regionalnih  ratova svijet i Evropa dožive neku obnovu liderstva, pa taj talas i nas zapljusne, da konačno polupismeni prepuste riječ onima koji imaju što da kažu i urade.

Milena PEROVIĆ

Oni postavljaju poslušnike, sad otvoreno i svoje partijske ljude, pri tom se praveći da se to ne dešava kao da je cijela javnost van pameti, pa ne možemo da razlikujemo zakonito i podmetačinu

MONITOR:  Ove sedmice izabrani su novi članovi Savjeta RTCG. Vi ste imali zamjerke, koje nijesu uvažene. Koje su vaše primjedbe?

CAMOVIĆ-VELIČKOVIĆ: Skupština Crne Gore je, kršeći makar tri zakona, imenovala Nebojšu Asanovića i Miroslava Boba Milanovića za članove Savjeta RTCG.

Oni ne ispunjavaju formalne uslove da budu imenovani pa je njihove kandidature odmah trebalo odbaciti. Ali vladajućoj većini nije odgovaralo da se poštuju zakoni, pa su pravila mijenjali u hodu, prećutkivali činjenice, sakrili svoje favorite od javnosti, ukidajući javno obraćanje svih kandidata pred Administrativnim odborom. Tako sada u Savjetu imamo člana Opštinskog odbora Demokratske Crne Gore Milanovića i pravnog zastupnika Jumedia Mont i RTCG-a Asanovića.

Ja sam se borila protiv toga jer mislim da zakone, ipak, treba poštovati. Zbog toga sam prvo obavijestila ministarku kulture i medija, članicu Demokrata, Tamaru Vujović i zamolila je da se distancira od Milanovića, zatim sve članove Administrativnog odbora i sve savjete institucija koje su kandidovale Milanovića. I niko mi nije odgovorio.

Asanovića angažuje direktno nezakoniti generalni direktor RTCG Boris Raonić i na platnom je spisku, a sad je izabran da kontroliše tog istog Raonića. Poslanik PES-a Vasilije Čarapić je predvodio proces razrješenja člana Savjeta Gradske RTV Aleksandra Đurišića jer je tvrdio da zastupa Daily Press što je konflikt interesa shodno Zakonu o audiovizuelnim medijskim uslugama, ali je prećutao tu istu činjenicu kod Asanovića koji zastupa i RTCG i Jumedia mont. To da je Asanović uzaludno zastupao i osuđenog za zloupotrebu službenog položaja bivšeg predsjenika Savjeta Veselina Drljevića, koji je počinio štetu upravo javnom servisu takođe je prošlo ćutke, pa je 17 NVO koje su kandidovale Drljevića sad kandidovalo Asanovića. I to je u redu našim poslanicima.

Veliki dio tih NVO ne ispunjava kriterijume i ne mogu biti legitimni predlagači, a ja imam dokaz da su makar za jednu NVO zloupotrijebljeni podaci i da oni nisu ni znali da su na listi predlagača za Asanovića. Ali poslanici su odlučili da činjenice ne mogu da ih zaustave u njihovom naumu.

MONITOR: U toku izbora podnijeta je i makar jedna krivična prijava. Šta je po vama razlog česte buke, a i dokazanih nezakonitosti, u radu Savjeta RTCG? 

CAMOVIĆ-VELIČKOVIĆ: Kompletan proces izbora članova Savjeta je kompromitovan i to po drugi put.

Da su poslanici kada su prije dva mjeseca odlučivali o kandidatima primjenjivali ista pravila kao ovog puta, Amar Škrijelj ne bi bio izabran već bi na njegovom mjestu sada bio Vladan Mićunović. Ali pravila se izmišljaju u hodu i u takvim uslovima legitimnom kandidatu je nemoguće da pobijedi. Oni postavljaju poslušnike, sad otvoreno i svoje partijske ljude, pri tom se praveći da se to ne dešava, kao da je cijela javnost van pameti pa ne možemo da razlikujemo zakonito i podmetačinu.

Krivične prijave su podnijete i prilikom prethodnog izbora za Savjet RTCG i to, naravno, ide sporo ali će doći na dnevni red tužilaštva i onda ne znam čemu se nadaju svi koji su upleteni u igru koju igraju zarad opstanka Raonića na mjestu generalnog direktora. Izgleda da niko ništa nije naučio iz pravosnažne presude protiv Drljevića, Naoda Zorića, Amine Murić i Filipa Lazovića koji su osuđeni jer su kao članovi Savjeta nezakonito izabrali Raonića 2023. godine.

MONITOR: Nedavno ste se javno pobunili protiv povećanja zarada menadžmentu u javnom servisu, dok u isto vrijeme nema novca za pomoć zaposlenima. Kako je do toga došlo i da li Savjet ima mogućnost da ospori to rješenje i zašto to ne radi?

CAMOVIĆ-VELIČKOVIĆ: Savjet standardno igra Raonićevu igru i ćuti o tome, a ja mislim da ne treba ćutati. Zato sam i obavijestila javnost da su prošlog mjeseca njih petorica (Vladimir Drekalović, Radenko Lacmanović, Amar Škrijelj, Nikola Tatar i Pavle Radovanović) smatrali da Raonić zaslužuje zaradu od 4.000 eura. Ukazala sam na nepoštovanje Kolektivnog ugovora, neopravdan zastoj u arhiviranju materijala, pojedinačne probleme koje imaju zaposleni, presude koje su stigle zbog pogrešnih poteza RTCG, antisindikalnu diskriminaciju…

Tvrdim da to nije za nagradu a ipak je dobio više od 2.000 eura dodatka na zaradu. Ako tome dodamo i oko 30.000 eura za 2025. godinu koje su mu nezakonito isplaćene, što je utvrdila Budžetska inspekcija, mislim da je Raonić preplaćen pa sve i da je u zakonitom mandatu. A nije.

 MONITOR: Koliki je uticaj politike na rad Savjeta i uopšte javnog servisa? 

CAMOVIĆ-VELIČKOVIĆ: Javni servis je uvijek bio važan partijama na vlasti ali svaka prethodna postavka se trudila da makar osnovnim stvarima ne zabija prst u oko javnosti, da brutalno ne gazi sve što predstavlja pravo i pravdu u ovoj državi.

Generalni direktori bili su podobrni ali su to bili ljudi sa višedecenijskim iskustvom u medijima, ne nedorasli amateri koji vježbaju strahovladu na zaposlenima koji ih podsjećaju da su tu nezakonito i da ne ispunjavaju ni minimum uslova da budu na mjestima koje su uzurpirali. I to traje duže od pet godina, a državni vrh za to nije briga. Ne kažu oni da je Raonić tu zakonito, jer znaju da nije, ali kažu da su zadovoljni javnim servisom i nastavljaju da ga drže u fotelji, je im on ispunjava sve želje a i idu izbori, pa bilo kakva demokratizacija RTCG-a njima ne ide u korist.

MONITOR: Kako ocjenjujete program RTCG, ima li tu napretka? 

CAMOVIĆ-VELIČKOVIĆ: Ni u jednom segmentu napredak nije srazmjeran količini novca koji država, ne pitajući gdje on ide, troši na javni servis. Sa 26 miliona eura RTCG mora više, i prije svega mora se suštinski baviti novinarstvom, što se uporno ne dešava.

Uprkos novcu, Programsko produkcioni plan za prvih pola godine je bio daleko od realizovanog. Dosta se troši na kupovinu emisija koje su niskog kvaliteta, na primjer u okviru zabavnog programa, informativni program je i dalje podređen dnevnoj politici, izbor gostiju je ponekad zaista nevjerovatan, teze i stavovi koji se iznose su zapanjujući, postavljaju se dogovorena pitanja, ne insistira se na odgovorima…

Nedopustivo je da postaju viralni snimci koji danima zabavljaju Crnu Goru a potekli su iz studija TVCG i odnose se, primjera radi, na ,,ekonomske analize” aktuelnog Euro modela. Pažnja koja je posvećena protivnicima vakcinacije djece i prostor koji im je dat su takođe zapanjujući. Išlo se čak do relativizacije presuda suda u Strazburu kako bi se podrila borba za javno zdravlje i omalovažila medicina kao nauka. Novinarska objektivnost podrazumijeva da se relevantnim stranama omogući da iznesu svoje stavove ali ne i da se svi stavovi tretiraju kao jednako vrijedni ili prihvatljivi, naročito ako su anticivilizacijski.

MONITOR: Menadžment RTCG u svoje uspjehe navodi dodjelu stanova i poboljšanje materijalnog položaja radnika. Kako to komentarišete? 

CAMOVIĆ-VELIČKOVIĆ: Kao i sve što dolazi od nezakonitog menadžmenta i u ovim slučajevima je u pitanju malo istine i puno manipulacije i neistine. Tačno je da je zgrada izgrađena i useljena ali pitanje je kako su stanovi podjeljeni i kome.

Samo podatak da je prvi na listi za raspodjelu stanova koji su građeni po povoljnim uslovima direktor televizije Milan Knežević – čovjek čija je zarada redovno na spisku 1.000 najvećih u javnom sektoru, a koji je u RTCG došao prije nekoliko godina, je alarm za uzbunu. A na spisku je mnogo takvih – dovedenih na državne jasle zbog visoke i nezakonite zarade i varijabile, ali politički podobnih i spremnih na obračun sa neistomišljenicima menadžmenta i  vladajućih partija.

Unazad pet godina država je u RTCG uložila više od 100 miliona eura. Dio tog novca je morao otići i zaposlenima čije zarade jesu porasle ali ne srazmjerno zaradama menadžmenta zbog koji je i prosjek zarade u javnom servisu oko 1.300 eura bruto. Prosječan visokoobrazovani zaposleni  u RTCG se ne može primaći tom iznosu tako da je i tu u pitanju manipulacija.

To da se kasni sa isplatama pomoći za oboljele radnike, da su prethodnih godina zakidani za nadoknade koje im sljeduju zbog smrti u pododici (što je nedavno isplaćeno, tek kad je ta informacija javno objavljena) je posebna priča i oblik kažnjavanja ,,neposlušnih” zaposlenih, a njih je mnogo, naročito u Sindikatu zaposlenih RTCG koji trpi neviđenu antisindikalnu diskriminaciju i progon od strane menadžmenta.

Ali to nije nešto što se može pročitati u PR tekstovima nezakonitog generalnog direktora kojem redovno stižu presude u korist radnika, a na štetu RTCG, i kada su u pitanju radni sporovi i raspodjela stanova u čuvenoj zgradi. Takođe, radnici pitaju gdje je otišao milion eura za koliko su oni zakinuti u zaradama tokom prve polovine godine jer je menadžment odbijao da potpiše Kolektivni ugovor.

MONITOR: Nedavno ste izabrani za predsjednicu Sindikata medija. Koliko i dalje stoje konstatacije da su medijski radnici slabo plaćeni, nebezbjedni, te da je to profesija iz koje se sve više odlazi, i kako to promijeniti? 

CAMOVIĆ-VELIČKOVIĆ: Činjenica je da su i dalje slabo plaćeni i da je to generalno gledano neatraktivan posao koji teško da može motivisati mladu i ambicioznu osobu da se dugo zadrži u redakciji. Novinarstvo traži puno, a daje sve manje i kada se na jednu stranu stavi po koji plus, a na drugu prilično minusa jasno je zašto ljudi odlaze iz profesije.

Uzmimo za primjer iskusnog novinara sa 20 godina radnog staža, on će sa svim dodacima koji ga sleduju kao što su minuli rad, regres, poneki prekovremeni sat… primiti tek nešto više od 1.000 eura, a to je prosjek zarade u našim medijima. Mnoge njegove kolege će primiti znatno manje od tog iznosa i onda nemamo mnogo argumenata da branimo novinarstvo kao profesiju za koju se vrijedi žrtvovati jer je to rad u javnom interesu. I tu nema izgleda da će se, makar ako se poslodavci budu pitali, nešto skorije promijeniti na bolje. Meni nije jasno kako samim poslodavcima konačno ne postane jasno da su oni ti koji moraju da utiču na uslove rada, jer to što ljudi napuštaju profesiju i njih (njihov proizvod) slabi. Ljudi moraju biti adekvatno plaćeni za svoj rad.

Predrag NIKOLIĆ

Sloboda nema cijenu. Davao sam otkaze, odbijao poslove, a u vrijeme velike popularnosti odlazio u Englesku da krečim stanove i lijepim pločice. Danas mi je najveće priznanje što su me studenti izabrali da zastupam njihove stavove. U njima vidim pamet, solidarnost i budućnost koja ne pristaje na nepravdu

Jedan od najprepoznatljivijih glumaca regionalne scene, Tihomir Stanić, već četvrt vijeka sa publikom dijeli Andrićevu priču o mostu na Drini, ljudima, njihovim sudbinama i podjelama koje nadživljavaju generacije. Ali dok na sceni govori o mostovima koji spajaju obale i ljude, u stvarnosti svjedoči društvu u kojem se, kako kaže, ti mostovi uporno i besmisleno ruše.

Iza njega je više od četiri decenije karijere i preko trista uloga, ali i životni izbori u kojima je slobodu stavljao ispred sigurnosti, popularnosti i novca. Danas je među najglasnijim umjetnicima koji podržavaju studentski pokret u Srbiji i otvoreno se suprotstavljaju političkim pritiscima na kulturne institucije

MONITOR: Andrićevu „Na Drini ćuprija“ igrate već 25 godina. Šta danas čujete u Andrićevim rečenicama što nijeste čuli kada ste prvi put izašli pred publiku sa tim tekstom?

STANIĆ: U početku sam bio koncentrisan na to da vjerno interpretiram te divne, stilski savršeno oblikovane rečenice. Učio sam ih, trudio se da ih što bolje izgovorim i prenesem publici. A za ovih 25 godina toliko sam ih usvojio da se sada ponašam kao da sam ih lično napisao. I svaki put, u zavisnosti od trenutka, od sredine u kojoj igram i od onoga što se oko nas dešava, otkrijem nešto što me podsjeti na aktuelnost tog vremena.

Ima kod Andrića još jedan dio koji mi je posebno važan. On govori o tragovima kopita nekog konja natprirodne veličine pored mosta. Srpska djeca vjeruju da su to tragovi Šarca Kraljevića Marka, a turska da ih je ostavio konj Đerzeleza Alije. I Andrić kaže da se oni o tome i ne prepiru, toliko su i jedni i drugi uvjereni u tačnost svog vjerovanja. Nema primjera da je ikada ikome uspjelo da nekoga razuvjeri.

I ja se onda pitam: ako je tako mudar čovjek zaključio da nema primjera da je neko nekoga uspio razuvjeriti, zašto mi trošimo život pokušavajući da druge ubijedimo da nije istina ono u šta vjeruju? Zašto ne bismo pustili da neke razlike jednostavno postoje? Ta djeca kod Andrića zajedno love sitnu ribu pored Drine. Ne prepiru se oko onoga što ih dijeli, nego rade nešto što im je zajedničko i što im pričinjava zadovoljstvo. Mislim da bismo iz toga mogli mnogo da naučimo.

MONITOR: Andrić piše o ljudima koje dijele istorija, politika, vjera i granice, dok most ostaje. Kada danas pogledate naš region, jesmo li naučili da gradimo mostove ili ih i dalje lakše rušimo?

STANIĆ: Očigledno ih rušimo. Stalno, bez ikakve potrebe.Rođen sam u jednom selu na području Laktaša, u današnjoj Republici Srpskoj, i toliko me boli kada vidim da više od trideset godina poslije završetka tog krvavog rata još postoje iste tenzije. Još je to tema, još se na tome grade predizborne kampanje. Umjesto da ljudi pronađu način da lakše žive zajedno. Jer mi smo, htjeli ili ne htjeli, tu, jedni pored drugih. I ni po čemu nijesmo manje vrijedni od drugih evropskih naroda. Svi narodi ovog regiona imaju iste sposobnosti i pravo na normalan život. Pogledajte samo koliko ljudi satima čeka na graničnim prelazima. Ljudi koji su otišli u svijet, koji žele da dođu u mjesto svog rođenja, da obiđu roditelje, rodbinu, prijatelje, sjede u automobilima četiri, pet ili šest sati. I to potpuno nepotrebno.

Praksa u svijetu pokazala je da se može putovati bez takvih ograničenja. A ovdje se granice održavaju kao prepreke koje ljudima otežavaju život, dok nekima drugima omogućavaju da od tih podjela imaju korist.To je ono što me boli. Toliko energije trošimo na stvari koje nam život čine težim, umjesto da ga jedni drugima olakšavamo.

MONITOR: Govorili ste da sloboda ima cijenu i da čovjek mora biti spreman da je plati. Šta ste platili zbog svoje slobode?

STANIĆ: Ništa. Ja sam samo dobio.

U svojoj profesiji nekako sam uspio da uvijek rizikujem i da ne radim ništa zbog čega bih bio nesrećan, ništa što mi se ne dopada i u šta ne vjerujem. Davao sam otkaze u pozorištima u vrijeme kada je izgledalo nemoguće preživjeti bez te plate. Pa sam preživio. Recimo, 1995. godine igrao sam u seriji „Kraj dinastije Obrenović“, koja se i danas pamti i reprizira. Igrao sam kralja Aleksandra Obrenovića. I kada danas pogledam tu seriju, znam da sam tu ulogu odlično odigrao.

A poslije te serije otišao sam kod brata koji je živio u Engleskoj i radio s njim na crno. Krečio sam stanove i lijepio pločice. Bio sam njegov pomoćni radnik. Sjećam se kako sam, pošto sam nespretan, sjekao jagodice na prstima.

Dakle, u vrijeme te popularnosti, pošto nijesam htio da učestvujem u nekim sadržajima, otišao sam da radim fizičke poslove. Ljudi se često prevare kada pomisle da su neke druge stvari vrednije i važnije od slobode. A zdravlje nije samo fizičko, nego i mentalno. Osjećanje slobode je ono što nas čini ljudima. Zato sloboda za mene nema cijenu. Ne žalim ni za čim što sam eventualno izgubio zbog tog osjećanja.

MONITOR: Upozoravate i da se umjetnici kažnjavaju zbog svojih političkih stavova. Može li pozorište opstati kada politička podobnost postane važnija od umjetničkog rada?

STANIĆ: Pogledajte Šabačko pozorište. Tamo postoji relevantan ansambl, sa divnim glumcima, koji je stekao ugled u cijelom regionu. I ti ljudi su, zato što su u jednom trenutku podržali studentski pokret i proteste, praktično spriječeni da rade. Predstave su skidane sa repertoara, a dovode se neki drugi ljudi, lojalni vlasti. Nažalost, postoje i među nama oni koji su spremni da za neki sitan finansijski interes učestvuju u tome. Neću da im pominjem imena, jer ne zaslužuju da ih pominjem.To me podsjeća na štrajkbrehere iz vremena borbe za radnička prava. Ljude koji dolaze da održe privid da sve funkcioniše normalno. Slično je bilo i sa festivalom u Nišu. Pokušali su da naprave privid normalnog održavanja festivala, a naše udruženje filmskih glumaca organizovalo je paralelni festival koji je bio izuzetno posjećen. I tu moram da kažem nešto o Nišu. Nigdje ne vole glumce kao u tom gradu. To je nešto nevjerovatno. Festival glumačkih ostvarenja jedinstven je upravo zato što se nagrade dodjeljuju za glumu. Traje decenijama i između glumaca i publike postoji poseban odnos.

Sjećam se, prije desetak godina prišao mi je čovjek od tridesetak godina i zamolio da se fotografišemo. Onda mi je pokazao fotografiju na kojoj smo nas dvojica zajedno, snimljenu dvadeset godina ranije, kada je on bio desetogodišnji dječak. I sada, kao odrastao čovjek, ponovo je došao na festival i želio da sačuva još jednu uspomenu. To je nešto što nijedna vlast ne može da napravi niti da uništi preko noći. A sada vlast, zato što je ogromna većina glumaca podržala studentski pokret, pokušava da nas kazni, da nam onemogući da igramo i da imamo svoj festival. Naravno da u tome neće uspjeti. Pozorište i umjetnost su kroz istoriju prolazili kroz različite periode represije i iz tih bitaka izlazili kao pobjednici, često još snažniji.

MONITOR: Može li pozorište danas uopšte ostati izvan politike?

STANIĆ: Politika u ovom najvulgarnijem smislu, u koji su je pretvorili ljudi koji pripadaju jednom bivšem vremenu, vremenu mržnje, podjela i huškanja na sukobe, postala je nešto što se miješa u sve strukture života. Nijesmo se mi umiješali u politiku, nego se politika umiješala u sve. Počela je da određuje ko će upravljati pozorištem, kako će ono funkcionisati, ko će raditi, ko neće, ko će dobiti priliku, a ko će biti kažnjen.

To su stvari koje ne bi smjele da zavise od toga ko je trenutno na vlasti, kada će biti smijenjen i koja će ideologija doći poslije njega. Mi smo jednostavno natjerani da pružimo otpor toj unutrašnjoj okupaciji. U Srbiji smo, mogu slobodno da kažem, okupirani od jedne sekte i jednog kartela koji žele da odlučuju o svemu. I tu je dragocjenost studentskog pokreta. Ti mladi ljudi krenuli su sa nekoliko potpuno opravdanih zahtjeva koje vlast nije htjela da ispuni. A onda je njihov pokret probudio društvo. Ljudi su počeli da shvataju da o stvarima koje se tiču njihovih života mogu da odlučuju sami. Da ne moraju da čekaju da im neko nameće rješenja koja odgovaraju samo onima na vlasti, koja im omogućavaju da se bogate, otimaju i zloupotrebljavaju javna dobra. Studenti su pokrenuli ljude iz učmalosti. Vratili su im svijest o solidarnosti i zajedničkom životu.To je mnogo više od običnog političkog protesta.

Pozorišta po partijskim kvotama

MONITOR: Veoma ste oštro reagovali na dešavanja u Ateljeu 212. Zašto je pitanje ko vodi jedno pozorište mnogo veće od običnog kadrovskog pitanja?

STANIĆ: Ja sam već otišao u penziju i možda nijesam ni bio pozvan da o tome govorim, ali sam odgovarao na pitanja medija jer mislim da su to veoma važne stvari. U Ateljeu 212 sada imamo vršioca dužnosti upravnika koji je zamijenio vršiteljku dužnosti koja je, koliko znam, u tom statusu bila duže nego što je zakonom dozvoljeno. Mislim da je dozvoljeno godinu dana, a ona je bila dvije i po godine. Onda je za vršioca dužnosti došao Ljubiša Ristić, nekada veliki umjetnik, koji je svojim političkim djelovanjem još devedesetih godina, čini mi se, izgubio mnogo od svog nekadašnjeg umjetničkog značaja. Čovjek ima osamdeset godina. Potpuno je neobjašnjivo zašto grad Beograd, kao osnivač Ateljea 212, nije na vrijeme raspisao konkurs. Zašto se na konkurs nijesu javili ljudi sa svojim programima? Pa neka oni, iz pozicije moći, izaberu i nekoga ko im je politički blizak, ali neka postoji konkurs, procedura, neka se poštuju pravila. A ne da se preko noći pojavi čovjek koji godinama nije ušao u Atelje 212, koji ne poznaje ansambl, ljude koji tamo rade, propise i način funkcionisanja tog pozorišta. I onda, naravno, nastaju problemi. U Srbiji se u pozorištima po partijskim kvotama postavljaju ljudi koji ne znaju ništa o funkcionisanju pozorišta.

Čuo sam od zaposlenih u jednom pozorištu da je upravnici rečeno kako garderoberka odlazi u penziju i da bi trebalo mjesec dana da obučava novu radnicu, da joj objasni koji kostim se priprema za koju predstavu. A upravnica je pitala: „Šta tu ima da se uči? Uzmeš kaput, okačiš ga i daš broj.“ Zamislite da neko ko nema ni osnovnu predstavu o tome kako funkcioniše pozorište dođe na mjesto upravnika. I to je samo jedan od bezbroj primjera.

Nina MARKOVIĆ