Vrijeme je potvrdilo ispravnost referendumskog  izbora 2006, i ojačalo spoznaju da priliku nijesmo iskoristili na pravi način. Još uvijek. Prvih dvadeset godina je za nama. Pred nama, uglavnom, iste želje i izazovi

Uveliko traje muzički dio proslave/obilježavanja jubilarne, 20. godišnjice od održavanja referenduma o državno pravnom statusu Republike Crne Gore. Dok sa trgova odjekuju pjesme, replike u parlamentu podsjećaju kako je pred nama još mnogo posla. Ukoliko želimo da Crna Gora bude slobodna, uređena i prosperitetna država svih njenih građana.

Dvadeset godina nakon referenduma, Crna Gora je međunarodno priznata država, članica NATO-a i “prvi sledeći” kandidat za prijem u članstvo Evropske unije. Dok se crnogorska zastava vijori pred sjedištem UN, lokalne vlasti u dijelu ovdašnjih opština ignorišu državna obilježja i praznike. U čemu ih pomažu  pojedini državni zvaničnici.

Predsjednik opštine Pljevlja Dario Vraneš poželio je otići i korak dalje. Zato je,  nakon nipodaštavajuće – i netačne – izjave kako u Pljevljima nema zainteresovanih za proslavu Dana nezavisnosti, skupa sa svojim saradnicima pokušao organizovati “kontramiting” u vidu koncerta Mirka Pajčina. Uprava policije je skupa sa Agencijom za nacionalnu bezbjednost odlučila da zabrani planirani nastup osobe koja pod umjetničkim imenom baja mali knindža promoviše vjersku i nacionalnu mržnju, veliča ratne zločine i zlikovce koji su ih počinili.

Prema nezvaničnim ali pouzdanim informacijama iz sektora bezbjednosti, ANB je Pajčinu zabranila da uopšte uđe u Crnu Goru. Dok su UP obavijestili da bi tokom njegovog koncerta  (javnog okupljanja) “moglo doći do narušavanja javnog reda i mira, ugrožavanja bezbjednosti građana i imovine, ali i narušavanja građanskog koncepta države”.

Suprotno predsjedniku opštine Pljevlja, njegov partijski šef i predsjednik Skupštine Crne Gore uzeće učešće u obilježavanju Dana nezavisnosti. Andrija Mandić je saopštio da će prisustvovati prijemu koji, povodom 20. godišnjice nezavisnosti, organizuje premijer Milojko Spajić. “Konačno je došao trenutak da svi zajedno kažemo ‘Evropo, vraćamo se’. Srećna ti budućnost pomirena Crna Goro”, poručio je Mandić, nekoliko sati nakon što je u Skupštini objasnio da će, pod njegovom dirigentskom palicom, i parlament obnovu nezavisnosti obilježiti svečanom sjednicom. Ona neće biti upriličena na dan održavanja referenduma o nezavisnosti, već na godišnjicu prijema Crne Gore u Ujedinjene nacije.

Zgodno se potrefilo pa je to 28. jun. Odnosno, Vidovdan, jedan od najvažnijih datuma u kalendaru zagovornika velike Srbije/srpskog sveta.

Zna Mandić šta radi, cijene i njegovi sljedbenici i kritičari. U svakom slučaju, javna manifestacija njegovog odnosa prema nezavisnoj Crnoj Gori bitno je drugačija od nekadašnjih. Prije nepunih 10 godina (2017.), Mandić je uoči Dana nezavisnosti poručivao kako „srpski narod nema nikakvog razloga da slavi 21. maj”. I dodatno zamjerao neistomišljenicima iz sopstvenih redova: ,,Neki pripadnici nekadašnjeg Bloka za zajedničku državu danas, napadnim i smiješnim čestitkama za 21. maj, brukaju i sramote vlastitu prošlost i nedostojno podilaze crnogorskim separatistima”.

Nije mali put otuda do Evropo vraćamo se. Ko ne vjeruje neka priupita Milana Kneževića, odskorašnjeg opozicionara (ponovo) i, i dalje, zvaničnog koalicionog partnera Mandićeve NSD.

Ispada da je Kneževiću je najviše zasmetala najava predsjednika Skupštine o obilježavanju 20. godišnjice obnove državnosti Crne Gore. Makar i na Vidovdan. Pa je, kako reče, “sa punim pravom” zatražio da, “ukoliko se bude održavala sjednica za ove koji su glasali ‘da’, želim da se održi sjednica i za nas koji smo glasali ‘ne’”.

Ništa nije izgubljeno, tvrdi predsjednik DNP, kontrirajući onima koji se pozivaju na istraživanje javnog mnjenja prema kome bi, danas, 75 odsto građana Crne Gore podržalo njenu nezavisnost.  “Taj broj je ispod 55 odsto građana, tako da podrška državi opada iz dana u dan…”, zaključio je Knežević.

Pretprazničke nastupe Mandića i Kneževića mnogi su doveli u kontekst “čestitke” koju je građanima Crne Gore, povodom 20. godina  obnove nezavisnosti, uputio predsjednik Srbije Aleksandar Vućić.

„Inače sam dobio poziv da učestvujem u glamuroznoj proslavi otcepljenja od moje Srbije. Naravno, u tome neću učestvovati. Srbiju volim najviše na svetu i da slavim tako nešto bilo bi me sramota i pljunuo bih sebi i svom narodu u lice. A oni neka slave šta god hoće”, poručio je Vučić, 14. maja, iz Beograda. Dan kasnije, pojasnio: “Vi nama niste smetali, doživljavali smo vas kao sestre i braću i hteli da živimo u istoj državi sa vama. Priznajem, krivi smo, i izvinite što smo vas voleli više nego vi nas.”

Neko je primijetio kako Vućićevo obrazloženje nalikuje na sudski iskaz nesuđenog mladoženje koji je na neuzvraćenu ljubav odgovorio surovim nasiljem. U tom je kontekstu nesvrsishodno obrazlagati zbog čega Crna Gora nije mogla da se “otcepi” od Srbije. Ali je racionalno registrovati animozitete koji dolaze sa te strane. I kalkulisati sa njihovim dometima i, eventualnim, posljedicama.

U međuvremenu, kratak osvrt na domete dvodecenijske crnogorske samouprave.

Crna Gora  još nema zakone o vladi i parlamentu koji bi propisali pravni okvir za njihov rad. U redovnim okolnostima i vanrednim situacijama.  Kao jednu od posljedica takvog stanja, Crna Gora danas nema kompletiran Ustavni sud. On radi na granici kvoruma, uz ustavno sporan mandat pojedinih sudija.

Nije formiran ni Fiskalni savjet, iako je to zakonska obaveza još iz vremena poslednje DPS Vlade premijera Duška Markovića. I tu je problem nedostatak volje da se vlastite odluke podvrgnu kontroli. Finansijske ili pravne prirode, svejedno. Uz poslovično nastojanje da se mjesta u državnom aparatu popunjavaju partijskim kadrovima. Ili održe prazna, dok neko “naš” ne stasa za tu funkciju.

Vlada uglavnom zasijeda na telefonskim sjednicama a parlament radi bez kvoruma. Poslanici vladajuće većine aktivno izbjegavaju prisustvo sjednicama skupštinskih odbora na kojima se planira preispitivanje postupaka predstavnika vlasti. Ili njihovih zastupnika u državnim institucijama i preduzećima.

Jednako, predsjednik Vlade izbjegava dolaske u Skupštinu, dok predsjednik parlamenta selektivno određuje dnevni red zasijedanja i “tempira” kada će se vladini prijedlozi zakona i odluka naći na dnevnom redu. Slijedeći, uglavnom, partijski a ne javni interes.

Analitičari su tvrdili da su vlasti Mila Đukanovića  godinama imale podršku Zapada jer je Crna Gora pod njegovim vodstvom, nakon što se odrekao patronata Slobodana Miloševića,  slovila za pouzdanog, ili makar krajnje kooperativnog, geopolitičkog saveznika. Današnje vlasti koje personifikuju Spajić i Mandić tu podršku zaslužuju procjenom da bi se oni mogli okrenuti ka nekom izdašnijem ponuđaču ukoliko bi EU uskratila pregršt obećanih šargarepa…  Iako je članstvo u EU jedan od rijetkih državnih projekata oko kojeg politička elita Crne Gore još može graditi zajednički narativ.

Vlast  ubjeđuje javnost  da je raskrstila sa svakojakim tranzitima bivših DPS vlasti, od duvana do kokaina, te raskinula nekadašnju spregu kriminala i države. Istovremeno  bezbjednosni sektor ne uspijeva da uđe u trag dvojici najtraženijih bjegunaca. Jedan je bronzani spomenik ratnom zlikovcu Pavlu Đurišiću za kojim se traga od ljeta prošle godine. Drugi je Miloš Medenica, pobjegao nakon nepravosnažne osuđujuće presude zbog, pored ostalog, trgovine narkoticima i sudskim presudama.

Sada Medeni, kako sebi tepa, zapljuskuje informacijama – domaćim i regionalnim – koje službe bezbjednosti nerado dijele sa javnošću. ANB na sve to šuti, dok  čelnici MUP-a i UP ubjeđuju da to nije pravi Miloš, već njegova virtuelna projekcija proizvedena uz pomoć vještačke inteligencije. Ne komentarišući to što od stvarnog ili AI bjegunca dolaze tačne vijesti. Makar one koje je moguće provjeriti.

To je još jedan kamenčić u mozaiku koji kazuje da je međunarodno priznanje države bilo mnogo lakše obezbijediti nego izgraditi unutrašnje povjerenje. Na raznim nivoima. Od institucija do drugih i drugačijih. Po bilo kom osnovu. Makar bili rođaci ili komšije.

U tom vakuumu, najbolje su se snašli SPC i njeni glasnogovornici. Oni su se, uprkos unutrašnjim problemima, uspjeli nametnuti kao važan, ako ne i dominantan, politički faktor u državi koja pokušava postati prva sledeća članica EU. Dobar dio vlasti u Mitropoliju idu po mišljenje dok DPS, kao najjača opoziciona partija, ovdašnjim filijalama SPC neštedimice daje novac poreskih obveznika, pokušavajući obnoviti nekadašnji partnerski odnos.

Nije realizovana najava o popravljanju dobrosusjedskih odnosa sa zemljama okruženja nakon smjene DPS vlasti. Vučićeve izjave pokazuju da napretka u odnosima sa Srbijom,  ako nijesu pogoršani “nezasluženim” približavanjem Crne Gore Evropskoj uniji. Odnosi sa Hrvatskom značajno su unazađeni “neiznuđenim” potezima prvaka ovdašnjih vlasti. Počev od Rezolucije o Jasenovcu, pa nadalje.

Što se saradnje sa ostalim susjedima tiče, njih bi najkraće mogli opisati kao: zapuštene. Izuzev kada se ukaže prilika da se novcem iz međunarodnih donacija pokrene kakav zajednički projekat. No i tada stvari znaju da se razvijaju poprilično traljavo. Ili nikako, ako za primjer uzmemo zajednički projekat premošćavanja Bojane kod Ulcinja.

Ostaje put.   Simbolično on se može označiti kao izbor, između dogodine u Brisel i onog dogodine u Prizren.

Kad se stišaju praznična veselja, stići će najave novih zakona pripremljenih za usvajanje uz blagoslov Evropske komisije. Među njima, kako sada stoje stvari, neće biti Opšteg kolektivnog ugovora.

Optimisti će licitirati sa poglavljima koja će, možda, biti zatvorena u narednih četiri-pet mjeseci. Držeći se procjene da će Crna Gora postati dio EU do kraja 2028. Oprezniji će se sjetiti da slične priče slušaju 20 godina. Još od jeseni 2006, i prve predizborne kampanje nakon obnavljanja nezavisnosti. Tada je Milo Đukanović obećao kako „za četiri godine u Crnoj Gori neće biti nezaposlenih“. I bi što bi.

Red obećanja, pa red kriza. Prvih dvadeset godina je za nama. Pred nama, uglavnom, iste želje i izazovi.

Pregled glavnih ekonomskih pokazatelja Crne Gore iz perioda obnove nezavisnosti (2006) i ove, odnosno prošle godine

* podaci za prethodnu godinu

Zoran RADULOVIĆ

U prvi mah izgledalo je da neko, ili sudije ili tužioci, ne znaju osnove matematike . No, novonastali spor je u suštini pravno-političke prirode. Sučeljavanje sa činjenicom da se krivično djelo primanja mita može procesuirati u roku od dvije decenije, moglo bi učiniti nespokojnim i neke koji su na vlast došli poslije pada DPS. Zato u daljem toku afere Telekom možemo očekivati i nove dramatične obrte

Sporna privatizacija Telekoma Crne Gore duže od dvadeset godina zauzima posebno mjesto u ovdašnjem političkom i pravosudnom životu. I, može biti, još nije kraj priči koja je postal simbol crnogorske tranzicije.

Svi elementi dobre afere su tu: kupovina strateških investitora umjesto osmišljenje prodaje državne imovine; ofšor kompanije preko kojih se prekidaju vidljivi tokovi novca i vlasništva; politički uticaj i sumnje na korupciju; međunarodne istrage okončane sporazumnim priznanjem krivice i ogromnim novčanim kaznama; “nesnalaženje” domaćeg pravosuđa i kontinuitet sporenja između zainteresovane javnosti i nadležnih instutucija o kvalitetu obavljenog posla.

Sve je to zastarjelo, obznanila je prošle godine specijalna državna tužiteljka Ana Petrović-Vojinović odbacujući krivičnu prijavu MANS-a iz 2019. Tom prijavom su, zbog novodne zloupotrebe službenog položaja, primanja mita i stvaranja kriminalne organizacije, obuhvaćeni i nekadašnji predsjednik i premijer Milo Đukanović, njegova rođena sestra advokatica Ana Đukanović, te bivši zvaničnici  Telekoma CG (Oleg Obradović), Mađar Telekoma (Tomaš Morvaiv), odnosno osnivači/suvlasnici Eurofonda (Veselin Barović), Monte Adria (Damjan Hosta)…

Nemajući izbora, počeli smo se navikavati da će afera Telekom ostati bez sudskog  epiloga. Poput većine onih prije i poslije nje. Sve dok neki dan iz Višeg suda nije stigao (ne)očekivani glas – još nije gotovo.

Prema mišljenju vanpretresnog vijeća suda kojim rukovodi Zoran Radović za dio krivičnih djela iz MANS-ove prijave nije zastupila tzv. apsolutna zastara krivičnog gonjenja. Oni preciziraju da će apsolutna zastara u odnosu na krivično djelo primanje mita nastupiti tek za deset godina, 15. maja 2036., dok apsolutna zastara za krivično djelo pranje novca nastupa na dan kada izlazi ovaj broj Monitora. A godinu dana nakon što je SDT odbacio krivičnu prijavu MANS-a iz 2019., zbog mogućih krivičnih djela tokom privatizacije Telekoma.

Istom odlukom Višeg suda osporene su i tvrdnje SDT-a o tzv. relativnoj zastari krivičnog gonjenja za dio prijavljenih, navodno počinjenih, krivičnih djela. Relativna zastara može nastupiti zbog nepreduzimanja procesnih radnji što, po mišljenju sudskog vijeća, u slučaju Telekom nije slučaj: “Iz spisa predmeta proizilazi da su u periodu od vremena koja su označena kao vremena izvršenja krivičnih djela, preduzete brojne procesne radnje kojima je prekinuto zastarijevanje…”, naveli su.

U prvi mah izgledalo je da neko, ili sudije ili tužioci, ne zna osnove matematike . Ubrzo se, međutim, pokazalo kako je novonastali spor, u svojoj suštini, pravno-političke prirode. A ne sporenje iz računa.

Istog dana kada smo saznali za odluku Višeg suda, oglasilo se i Vrhovno državno tužilaštvo. Iz institucije kojom rukovodi Milorad Marković obaviješteni smo da je VDT podnijelo zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv tek objavljenog rješenja. “Odluka Višeg suda u Podgorici kojom je Krivično vanpretresno vijeće utvrdilo da nije nastupila tzv. relativna zastarjelost krivičnog gonjenja… donesena je suprotno zakonskim odredbama koje uređuju prekid zastarelosti krivičnog gonjenja i stavovima krivičnopravne teorije”, saopštili su. VDT obrazlaže da “procesne radnje” koje je preduzimalo tužilaštvo od 2013. pa do prošle godine nijesu bile dovoljne, odnosno, nijesu se odnosila na lica koja mogu biti procesuirana zbog svoje uloge u aferi Telekom.

Čelnici Tužilaštva skoro 20 godina tvrde kako kriminala i korupcije tokom privatizacije Telekoma nije bilo. Još 2007. to je ustvrdila tadašnja VDT Vesna Medenica. Dvanaest godina kasnije (2019.) tadašnji Glavni SDT Milivoje Katnić obavještava javnost da Milo i Ana Đukanović “nijesu uključeni u malverzacije oko prodaje Crnogorskog Telekoma”. Iz ovonedjeljnog saopštenja VDT-a proizilazi da su sve te tvrdnje izrečene napamet, bez prethodno provedenih istražnih radnji dovoljnih da resetuju rokove relativne zastare krivičnog gonjenja. A da, istovremeno, u VDT-u nije postojala spremnost da se na valjan način i u razumnom roku istraži ko je sve, i zašto, svojim (ne)postupanjem dozvolio da akteri te afere izmaknu pravdi.

Ili treba da prihvatimo kako je isključivi krivac za takav epilog afere Telekom, zbog “svjesnog nepostupanja”, poodavno suspendovani SDT Saša Čađenović, koji je zbog toga  kažnjen šestomjesečnim smanjenjem plate za 40 odsto i zabranom napredovanja na dvije godine?

Istog dana kada i VDT, na odluku vijeća Višeg suda reagovao je i pravni tim Đukanovića. Vlada je, ustvrdili su, naredila krivično gonjenje njihovih klijenata, što se nikada do sada u Crnoj Gori nije dogodilo. “To nije redovna pravna procedura. To je pokušaj da se političkom odlukom zamijeni odluka državnog tužilaštva”, navodi se u njihovom saopštenju.  “Ključno pitanje glasi: ko je u ovom predmetu oštećeni? Država Crna Gora i njeni organi gotovo dvije decenije nijesu nastupali kao oštećeni — jer to nijesu ni mogli biti. Predmetne radnje odnose se na period nakon privatizacije Telekoma, kada Država više nije bila vlasnik kompanije. Još je važnije da ni sam Telekom nikada nije tvrdio da je pretrpio štetu”, saopštili su.

Izrečeno tjera da se vratimo u 2005. godinu. I još jednom podsjetimo kako je i zašto država oštećena tokom privatizacije Telekoma Crne Gore.

Tokom 2004. Vlada Mila Đukanovića donosi odluku da privatizuje većinski paket (51,12 odsto akcija) Telekoma Crne Gore. Prvorangirani na međunarodnom tender bio je Mađar Telekom,  tada u vlaništvu njemačkog Deutsche Telekoma. Ponuđena cijena od 114 miliona, odnosno  4,72 eura po akciji, bila je bolja od konkurenata iz Slovenije, Austrije i Srbije. Pride, država je u najavi dobila ozbiljnog (među najboljima u branši)  investitora, a kupac se obavezao i na desetine miliona eura investicija u razvoj mobilne i fiksne mreže.

Problem počinje početkom 2005., tokom pregovora o finalizaciji kupoprodajnog ugovora, kada pregovarači Mađar Telekoma izlaze sa specifičnim zahtjevom: ugovor neće potpisati prije nego im se omogući da postanu ne većinski, već dvotrećinski vlasnik akcija Telekoma CG. Dakle, paket koji im garantuje samostalno upravljanje kompanijom.

Dodatno, suprotno tržišnoj logici po kojoj su akcije sve skuplje što ste bliži traženom dvotrećinskom paketu akcija, Mađari/Njemci su rješili da neophodne akcije malih akcionara plate znatno manje od državnog paketa. Pa su ponudili cijenu od 2,2 eura za akciju. Očekivano, manjinski akcionari među kojima su dominirali privatizacioni fondovi, nijesu bili zadovoljni.

Tada Vlada Crne Gore donosi odluku koja će kasnije postati centralna tačka čitave afere, i odlučuje da manjinskim akcionarima koji prodaju akcije Magyar Telekomu doplati dodatnih 30 centi po akciji (tzv. kontribucija, odnosno doprinos), čime ukupna cijena akcije raste na oko 2,5 eura.

Tu nastaje suštinski problem koji je, ujedno, i odgovor na pitanje kako je država oštećena. Vlada  je novcem građana subvencionisala privatnog kupca kako bi mu omogućila da pređe prag od dvije trećine vlasništva. Kao dodatnu podsticaj uz kontribuciju, i prodavci tih akcija dobili su privilegije (prijevremena isplata) na koje ostali vlasnici akcija Telekoma CG nijesu mogli računati.

U toj fazi otkupa, Mađar Telekom je ugovorio kupovinu oko 16 odsto akcija za približno 16,7–17 miliona eura. Da su plaćali po cijeni državnih akcija, ta transakcija koštala bi ih 19 miliona eura više.

Stižemo do zone potencijalne krivične odgovornosti. Neko se, može biti, dosjetio da bi se ta razlika mogla podijeliti među ključnim akterima privatizacionog postupka. To je ono što se, prema tvrdnjama Vesne Medenice i Milivoja Katnića, nije dogodilo. Postoje i oni koji tvrde da jeste. Ti su svoja saznanja naplatili od Njemaca i Mađara sa makar 95 miliona dolara na ime kazni i odštete.

Prve indicije o mogućim neregularnostima pojavile su se 2006. godine kada revizori dovode u pitanje završni račun Mađar Telekoma zbog uočenih neregularnosti prilikom akvizicije u Crnoj Gori. U Podgoricu stiže glas da su sporna nekolika konsultantska ugovora novih vlasnika Telekoma CG, ali te vijesti prate tvrdnje iz Kompanije po kojima ništa od tih priča nije vezano za postupak privatizacije.

No, pošto su Dojče i Mađar Telekom bili kotirani (izlistani) na američkoj berzi, slučaj je zainteresovao tamošnju Komisiju za hartije od vrijednosti (SEC) i Ministarstvo pravde. Njihova istraga je trajala oko šest godina, do 2012.

Američki istražitelji tvrdili su da su milioni eura isplaćivani preko mreže konsultantskih i ofšor firmi kao što su Fiesta Investments, Activa Invest, Sigma Inter Corp i Rawleigh Trading (neke od tih kompanija bile su povezane sa Duškom Kneževićem, vlasnikom posrnule Atlas grupe i formalnim žirantom milionskog kredita koji je Milo Đukanović, nedugo potom, podigao u jednoj londonskoj banci). U dokumentima SEC-a navodi se da mnogi od tih konsultantskih ugovora nijesu imali stvarnu ekonomsku svrhu i da su služili kao mehanizam za prikrivanje koruptivnih isplata povezanih sa privatizacijom i otkupom manjinskih akcija Telekoma.

Prema nalazima SEC-a, najmanje 7,35 miliona eura mita isplaćeno je preko lažnih konsultantskih ugovora. Novac je završio kod crnogorskih funkcionera i sa njima povezanim osobama. Ugovori su zaključivani tokom i neposredno nakon prodaje Telekoma, a makar jedna od spornih isplata odnosila se na „sestru jednog od najviših državnih funkcionera koja se bavi advokaturom“. Crnogorska javnost je u tom opisu prepoznala premijerovu sestru Anu Kolarević (danas Đukanović).

Dojče i Mađar Telekom pristale su na vansudsko poravnanje sa američkim vlastima i prihvatile nagodbu zbog kršenja američkog zakona protiv korupcije u inostranstvu (FCPA). To ih je koštalo jedva nešto manje od cijene koju su platili za državni paket akcija Telekoma Crne Gore.  Dodatno, nekoliko rukovodilaca Mađar Telekoma, uključujući bivšeg direktora Eleka Strauba, prihvatilo je finansijske sankcije i regulatorne zabrane vezane za buduće radne angažmane.

Amerikanci nijesu pokušavali da dokažu individualnu krivicu ovdašnjih funkcionera i njihovih pomagača. Njih je interesovalo da dokažu da je korporativni sistem Mađar Telekoma koristio lažne konsultantske ugovore i skrivene tokove novca za podmićivanje stranih zvaničnika. I na račun toga prihoduju makar 95 miliona.

U crnogorskom tužilaštvu nijesu pokazali ni djelić tog entuzijazma. Osim kada su pokušavali da ubijede javnost da korupcije nije bilo ili, u najgorem slučaju, da se ona ne može dokazati. U prilog im je išla i oslobađajuća presuda “zbog nedostatka dokaza” postprivatizacionim članovima Odbora direktora Telkoma CG Olegu Obradoviću i Miodragu Ivanoviću, koja je (tek) prošle godine postala pravosnažna. Nakon objave SDT-a da je ostatk priče o aferi Telekom zastario za istragu i procesuiranje.

U međuvremenu, mediji koji su u američkim dokumentima prepoznali Anu Đukanović bili su utuženi. U oktobru 2013. Osnovni sud u Podgorici odbacio je kao neosnovanu njenu tužbu protiv Monitora zbog tekstova u kojima se pominje u vezi sa aferom Telekom. Tužbama je Ana Đukanović od Monitora i dnevnih listova Vijesti i Dan tražila ukupno 300.000 eura na ime povrede časti i duševnih bolova.

Oslobađajuća presuda je bila suprotna od one iz jula te godine, kada je sudija Osnovnog suda Miodrag Pešić presudio da su zbog tekstova o aferi Telekom Vijesti povrijedile čast i ugled advokatice i dosudio joj 5.000 eura kao naknadu štete za pretrpljene duševne bolove. Inače, sudija Pešić je u ranijoj karijeri bio predsjednik mladih DPS-a, a danas je predsjednik Upravnog suda. Iz te je  perspektive, krajem prošle godine, ocijenio da “svi problemi koji su mučili crnogorsko pravosuđe prije 25 godina muče ga i danas”.

Nakon prošlogodišnje objave SDT-a o zastarjevanju afere Telekom ljutio se i Đukanović. Na Tužilaštvo. „Nema ponta u našoj vlasti da im se pošalje poruka da efikasno i profesionalno rade svoj posao: optužuju ko je odgovoran, a odbacuju pamflete. Umjesto toga, kod nas zastarijeva. Da se niko ne naljuti. A valjda će i onaj kome zastari biti zadovoljan. Eto, poneko neće. Nego ima veća očekivanja od države. Ne za sebe, nego jednako za sve“, komentarisao je odluku SDT i VDT-a, za Pobjedu, insistirajući kako je razlog za odbacivanje krivične prijave koju je podnio MANS trebalo biti “nepostojanje krivičnog djela”.

Sada, kada se ukazala mogućnost da pokaže/dokaže nevinost u slučaju Telekom, Đukanovićev advokatski tim javno protestuje zbog pokušaja da se “političkom odlukom zamijeni odluka državnog tužilaštva”.

Nezadovoljni su, vidimo, i u Tužilaštvu. Ako nadređene instance, počev od Vrhovnog suda, podrže  stav Višeg suda po kome eventualno krivično djelo primanja mita u aferi Telekom zastarijev tek za deset godina, SDT predvođen Vladimirom Novovićem mogao bi se naći u (ne)prilici da je primoran da ponovo započne i vodi najproblematičniji dio istrage, onaj  od koga su njihovi prethodnici uporno bježali: gdje je završilo onih 7,35 miliona eura koje su američki istražitelji proglasili za mito, a prozvani Mađari i Njemci priznali. I žestoko platili.

Sučeljavanje sa činjenicom da se krivično djelo primanja mita može procesuirati u vremenskom roku od dvije decenije, moglo bi  učiniti nespokojnim i neke koji su na vlast došli poslije pada DPS. Zato u daljem toku afere Telekom možemo očekivati i nove, jednako dramatične, obrte.

Mnogo toga je u igri.

Zoran RADULOVIĆ  

Osuđeni šef kriminalne organizovane grupe u bjekstvu i oni koji ga kontrolišu, mjesecima se poigravaju sa institucijama i vlastima.  Sada kreiraju i dnevno politički red. Za tri mjeseca od njegovog bjekstva institucije nijesu uspjele sa sigurnošću da utvrde  ni  da li je na snimcima Medenica od krvi i mesa ili njegova verzija iz radionice vještačke inteligencije

Domaći najslavniji bjegunac Miloš Medenica, ili njegova virtuelna verzija, sve je učestaliji sa  snimcima u kojima, kako sam kaže, “raskrinkava”  vlast.  Sebe vidi  kao “novinara istraživača”. Kolegu, kako reče.  Jedno od njegovih posljednih “istraživanja”, objavljeno na X mreži ovoga mjeseca,  postalo je tema i u crnogorskom parlamentu. Tako je  premijer Milojko Spajić  prošlog četvrtka, nakon objavljivanja  Miloševog snimka, u Skupštini  objašnjavao kako je strejt seksualne orijentacije. Lider DNP Milan Knežević istim povodom je saopštio da bi Miloša, da je njemu rekao da je gej, “ubio kao psa”.

U najnovijim istraživanjima Medenica se, dakle,  bavi seksualnom orijentacijom dijela crnogorskih funkcionera, te njihovim navodnim korišćenjem narkotika.  Neke  vršioce  vlasti optužuje da su saradnici srpske Bezbjednosno informativne agencije (BIA), koja ih navodno opet drži u šaci zbog kompromitujućih snimaka.  To što su  posebno javno odjeknuli djelovi bjegunčevih izjava o seksualnoj orijentaciji  crnogorskih zvaničnika,  govori dosta o odnosu  političke klase i društva prema seksualnim manjinama. Taj odnos je Medenica zaista “raskrinkao”. Nenamjerno.

Posebna je priča to što se Medenica kao  osuđeni šef kriminalne organizovane grupe u bjekstvu, i oni koji ga kontrolišu, mjesecima poigravaju sa državom i vlastima. Sad diktiraju i dnevno politički red. Crnogorske institucije više od  tri mjeseca od njegovog bjekstva ne uspijevaju sa sigurnošću da utvrde ni da li je na snimcima Medenica od krvi i mesa ili njegova verzija iz radionice vještačke inteligencije.

Indikativno je da Medenica, koja god njegova verzija to bila, u posljednjim snimcima iznosi, kako sam kaže, podatke iz tajnih dosijea. Jedan od snimaka odnosi se na navodni dosije jednog od  ministara crnogorske Vlade. Navodno je taj crnogorski funkcioner još prije više decenija uhvaćen u inostranstvu kako krade trenerku i patike.  Nema dokaza da pomenuti “dosije” zaista postoji.  Ako bi  postojao i bio autentičan, to otvara ozbiljna pitanja o kontaktima bjegunca unutar službi i njegovom pristupu internim informacijama. Ili pristup imaju oni koji Medenicu kontrolišu, što je vjerovatnija verzija.

Na osnovu javno dostupnih snimaka i komentara koji su se pojavili u medijima i na društvenim mrežama, dio javnosti stekao je utisak da Miloš Medenica u pojedinim segmentima govori kao da čita ili prati unaprijed pripremljen tekst — zbog načina govora, pauza i nabrajanja informacija. Zvanične potvrde da je to tako, ili da nije  – nema. Ni oglašavanja institucija tim povodom.

Uprava policije Crne Gore je odmah nakon objavljivanja prvih snimaka Miloša Medenice, saopštila da su snimci „AI generisani“ i da predstavljaju manipulativan sadržaj. Kasnije su mediji i nezavisni analitičari koristili više online deepfake alata, a dio tih analiza je pokazao suprotno — da snimci djeluju „vjerovatno autentično“ ili makar bez jasnih tragova AI manipulacije. Javnosti je ostavljeno da vjeruje u jednu od tih verzija.

U analizama se stalno naglašava da je kvalitet videa loš (mrak, kompresija, niska rezolucija), pa je teško donijeti konačan zaključak.  Neki IT i forenzički stručnjaci su govorili da je moguće da je u pitanju “hibridni deepfake” —  pravi originalni snimak preko kog su možda rađene digitalne izmjene.

Produkcija i distribucija više snimaka, koordinisano objavljivanje i medijski efekat svakako djeluju kao nešto što prevazilazi mogućnosti jedne osobe. Posebno ako se koriste  sofisticirane digitalne metode (montaža, zaštita identiteta, moguće AI manipulacije). Miloš Medenica, sin višegodišnje bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice, jedne od stubova bivšeg Đukanovićevog režima, prvostepeno osuđene na 10 godina zatvora kao članice sinove kriminalne grupe – ne odaje utisak nekog sa sofisticiranim tehnološkim znanjima.  U skaj prepiskama koje su dospjele u javnost  Medenica ne pokazuje ni trunku opreza.  Jedan je od najbučnijih, najtransparentnijih i najgovorljivijih.  Poznat po pričama o heklerima, narkoticima i slično.  I krilatici: „Nema stresa ni besa dok je puna kesa“.

U javnosti se često podsjeća i na poruku upozorenja njegove majke  prije presude kojom je osuđena na deceniju zatvora, kada je u televizijskom intervjuu saopštila da je imala pristup osjetljivim informacijama.  “Ja sam 13 godina po zakonu isključivo bila nadležna za potpisivanja mjera tajnog nadzora koje su dolazile od Agencije za nacionalnu bezbjednost. A i neke mjere sam predlagala kad sam bila tužilac. Interesantno će biti jednog dana, jer sam svjedok svega toga, da to što sam ponešto vidjela, i ponešto kažem.”  Njene riječi tumačene su  kao poruka upozorenja  pravosuđu.

Na kraju se odlučila da ne kaže ništa. “Neće Vesna nikad progovoriti”, kazala je na završnim riječima u Višem sudu. „Spremna sam da dam život za Crnu Goru, ali neću dati svoj obraz; nikada i nikome. Nijesam željela svoje rane da liječim nanoseći rane drugima. Svi su mislili da ako Vesna dobije 20 godina, progovoriće” . Dok majka ćuti u pritvoru, sin u bjekstvu “raskrinkava”  vlast i institucije.  Ono o čemu ne svjedoči  je sistem bivšeg režima koji je njemu i majci omogućio ono za šta su danas optuženi.

Institucije  tri mjeseca od bjekstva Miloša Medenice, nijesu ni korak bliže njegovoj novoj lokaciji. Vlast se od njegovih javnih  nastupa iz ilegale  „brani“  političkim kvalifikacijama o hibridnom ratu i političkoj diskreditaciji.

Efikasan odgovor sistema trebao je najprije da bude  – ozbiljna provjera autentičnosti snimaka, digitalno-forenzičko vještačenje audio i video materijala, utvrđivanje da li je sadržaj montiran, AI generisan ili autentičan, da se izvrši analiza izvora objavljivanja.  Crnogorske institucije na to nijesu do kraja dale precizan i jasan odgovor, niti su objasnile šta je provjereno do sada a šta nije. Nije poznato ni da su angažovale međunarodne eksperte i tražile međunarodnu pomoć, niti da se o tome razmišlja.

Jednako važna  je provjera navoda iz snimaka, posebno kada se pominju korupcija, veze sa službama, kriminal, zloupotrebe položaja. Medenica u prethodnim snimcima detaljno govori o navodnim zloupotrebama policijskih funkcionera. Nema podataka da se nadležni time bave.  U ovakvim slučajevima ključni su nezavisna forenzika, tužilačka istraga i javno provjerljive činjenice.  Ništa od toga svega.

Crnogorska policija je krajem aprila  uhapsila Sašu Lakovića i Nemanju Mučalicu tereteći ih da su  omogućili Milošu Medenici da pobjegne nakon što mu je određen pritvor. Osumnjičeni su nakon žalbe Lakovićevog branioca pušteni da se brane sa slobode. Posle te odluke suda , krenuo je javni obračun Borisa Bogdanovića, poslanika Demokrata, partije koja kontroliše bezbjednosni sektor, sa sudijom koji je donio tu odluku, odnosno pravosuđem.

„ Pritvor nije kazna, ljudi se ne šalju u zatvor bez suđenja — to su ljudska prava na slobodu i na pretpostavku nevinosti svakoga od nas, za koje poslanik Boris Bogdanović ili ne zna ili smatra da ih treba ukinuti i ispisati Crnu Goru iz UN, Savjeta Evrope i iz kandidature za članstvo u Evropskoj Uniji”, reagovala je Akcija za ljudska prava (HRA) na Bogdanovićeve izjave.

Bezbjednosni vrh istovremeno  odbija svaku odgovornost tog sektora za bjekstvo Medenice. Do danas nije utvrđeno šta se desilo,  niti je iko odgovarao zbog toga. Medenica je pobjegao na dan izricanja presude, iako je bio u kućnom pritvoru.

Dokumentacija dostavljena Mreži za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) pokazuje da je policija imala plan nadzora Medenice, ali toj nevladinoj organizaciji nije omogućen uvid u njegov sadržaj. MANS je ukazao da je posebno indikativna posljednja zabilješka, odnosno postupanje policije 28. januara, na dan kada je utvrđeno da Miloša Medenice nema u stanu u kojem je morao da bude. “MANS je tražio odgovor na osnovu čije procjene i čijeg naloga su policijski službenici tog dana u 14.40 časova povučeni sa svojih pozicija i upućeni u provjeru na adresu u Ulcinjskoj ulici. Iz Kabineta direktora Uprave policije nijesu odgovorili na to pitanje. Umjesto imena, funkcije, naredbe i lanca komandovanja, dali su samo opis onoga što se navodno desilo nakon dolaska policajaca na lice mjesta. Tako je i dalje ostalo skriveno ko je tog dana donosio odluke i ko je upravljao postupanjem policije neposredno prije nego što je utvrđeno da je Medenica nestao”.

Dejan Milovac, izvršni direktor MANS –a ocijenio je sredinom prošlog mjeseca da do danas nema nikakvog odgovora o institucionalnoj odgovornosti za bezbjednosni propust ovakvih razmjera. “Osim sastanka u kabinetu premijera gdje su se čelnici izvršne i sudske vlasti ‘dogovorili’ da je za bjekstvo Medenice ‘kriv sistem’”.  Prije sedmicu je objavljeno i da je premijer Spajić na zatvorenom sastanku saopštio da je neshvatljivo i neprihvatljivo da je Medenica nedostupan istražim organima, te da će zbog toga tražiti ostavke čelnih ljudi ANB i policije. Do ostavki nije došlo. Ni traženih, ni ponuđenih.

“Umjesto da prvo počiste svoje redove, jer su mi očigledno oni pomogli da pobjegnem, hapse se drugi ljudi koji veze nemaju”, poručuje u jednom od snimaka stvarni ili kreirani Miloš Medenica.

Osim institucionalne odgovornosti za bjekstvo Medenice, važno je utvrditi u čijem interesu on danas “raskrinkava” vlast.  Ko stoji iza Miloša Medenice?

Zasad jedno je jasno:  oni koji upravljaju bjeguncem moćniji su od države.

Milena PEROVIĆ