Evropa ne može stajati po strani, već mora da se nametne svojom strateskom autonomijom, i da djeluje upravo onako kako je to definisala Ursula fon der Lajen u Davosu – jedinstveno, hitno i odlučno. Evropa nije slaba, naprotiv

MONITOR: Delegacija EP bila je u  posjeti Beogradu. Državni vrh je nastavio da omalovažava EP, ne birajući riječi. Kako objasniti ovaj kontinutet napada i omalovažavanja, uz gotovo udvoričko ponašanje prema čelnicima EK i Evropskog savjeta?

LATINOVIĆ:  I u prošlosti je korišćen sličan rečnik. Ovoga puta je kampanja protiv dolaska  delegacije Evropskog parlamenta bila intenzivnija.  Naročito je bila usredsredjena prema Toninu Piculi, koji je i izvestilac za Srbiji ispred EP a dolazi iz redova političke grupe socijalista i demokrata.

Kontinuitet ovakvog prijema od strane vlasti u Srbiji je zbog činjenice što su većinu članova delegacije EP sačinjavali poslanici koji ne pripadaju EPP, vec drugim poslaničkim grupacijama.  Sve je radjeno s ciljem da se već sada diskredituju nalazi Misije i značaj Evropskog parlamenta. Omalovažavanje članova EP-uz istovremenu, glorifikaciju članova EK i Evropskog saveta se duguje i potrebi iskazivanja značaja, pa i dodvoravanja kadrovima koji u tim institucijama dolaze iz redova evropskih narodnih partija, kojima pripada i SNS.

Predsednicu EK i komesare bira taj isti Evropski parlament, koji im podnosi izveštaje o radu te ga nije prepručljivo potcenjivati. Posebno to ne bi trebalo da dolazi od strane države kandidata. Ti isti poslanici ili većina od njih,  sedeće  ponovo u EP i odlučivati o prijemu. Možda upravo glas nekih od njih bude odlučujući za Srbiju.

MONITOR: Predstavnici opozicije su tražili da EU zaoštri odnos prema režimu u Srbiji, tako što će sredstava iz Plana rasta preusmjeriti ka civilnom društvu i nezavisnim medijima -i uvesti personalne sankcije osobama iz političkih, privrednih i bezbjednosnih stuktura koje krše osnovne vrijednosti EU. Kakve su  šanse da se to u Briselu prihvati?

LATINOVIĆ: Upućivanje predloga ukazuje na duboku krizu u politickom životu Srbije. Da li će te sankcije uslediti mislim da će zavisiti od toga  kada će SAD početi sa takvom praksom i ko će sve biti na američkoj listi, shodno najavama za njihovo uvodjenje krajem marta. U poslednjem izveštaju za Srbiju,  EK je izrazila zabrinutost što Srbija, po ubrzanoj proceduri, daje državljanstvo ruskim državljanima.  Ne bi me iznenadilo ako EK počne intezivnije sa praksom uvodjenja persinalizovanih sankcija.

Sredstava iz Plana rasta se  ne dodeljuju po automatizmu, vec shodno ispunjenim obavezama iz reformske Agende, koju svaka država kandidat donosi. Da bi ta sredstva bila preusmerena za druge namene tj.  za civilno društvo u Srbiji, morali bi da se promene kriterijumi njihovog korišćemja. To je sada  teško izvodljivo.

MONITOR: Vučić je u Davosu bio oduševljen govorom Ursule fon der Lajen. Tražio je na sastanku Vlade da se formira operativni tim koji bi pomogao u intenziviranju napredovanja Srbije ka EU. Njegov je zaključak i da bi Srbija trebalo da se „politički pritaji“, a da radi na svom ekonomskom jačanju. Da li je ta kombinacija moguća?

LATINOVIĆ: Dobro je što je Vučić oduševljen govorom Ursule fon der Lajen. Njegov predlog o formiranju operativnog tima, da se intenziviraju pregovori sa EU, izlazi iz standarnih procedura koje su rezultat dobre prakse – glavni pregovarač, pregovarački tim, ministarstvo…Predlog da tim timom iz Brisela rukovodi ambassador Apostolović je konfuzan, deluje neostvarljivo.  Koordinaciono telo je odlukama Vlade formirano, odmah sutradan.

Da se neko “politički pritaji”  je nerealna opcija za evropsku državu. Pitanja koja su na Agendi  tiču se mira i bezbednosti u svetu, zahtevaju da se države izjasne, opredele – te se one ne mogu sakriti. Uostalom, putem pridruživanja ili ne-pridruživanja izjavama EU iz oblasti koje obuhvata Poglavlje 31 – spoljna, bezbednosna i odbrambena politika ili glasanjem u Generalnoj Skupštini UN o pojedinim rezolucijama iz te obasti, izjašnjavate se o nekom aktuelnom pitanju i na taj način  saopštavate svoj stav.

MONITOR: Kako ste  razumjeli strategije koje su nagovijestili Fon der Lajen i kanadski premijer Karni?

LATINOVIĆ:  Neko se već setio rečenice koja se pripisuje političaru sa početka XX veka: Prodju decenije a da se nista ne dešava, a onda se u jednoj nedelji dese decenije. To se desilo u Davosu. Nekoliko izvanrednih govora – Ursule fon der Lajen,  francuskog predsednika Makrona, izlaganje A. Stuba, finskog predsednika.  Govor M.Karnija, kanadskog premijera,  spada u antalogijske.

Govor Ursule von der Lajen je bio programski govor, ona je predstavila koncept strateške autonomije EU i prioritete na kojima će se taj koncept zasnivati – energija, sirovine, bezbednost/vojna industrija i nove tehnologije. To je govor trasiranja nove snage kako bi Evropa bila uticajnija, uzornija i koja zadržava osnovne vrednosti na kojima se zasniva – opstajanje demokratije, vladavine prava, poštovanje ljudskih prava, sloboda medija…

Govor kanadskog premijera je bio govor vizije, nade-koji je ukazao da male i srednje zemlje nisu bespomoćne, već da udružene treba “da budu za stolom da ne bi bile na meniju”.  Ukoliko je izgledalo da su autokratski lideri u modi- Karni je zaustavio taj trend na upečatljiv način.

MONITOR: Fon der Lajen tvrdi da promjena u međunarodnom poretku „nije seizmička već trajna“. Za EU je rekla da je spremna da djeluje „jedinstveno, hitno i odlučno“. Da li će i EU morati da svoj fokus stavi na jačanje sopstvene moći-prije svega u pitanjima bezbjednosti?

LATINOVIĆ: Verovatno je imala u vidu da posledice seizmičkih promena mogu da se  poprave, dok ovo što se  dešava sa medjunarodnim poretkom ne trpi popravku. Promene su rezultat namere   moćnika da vladaju svetom uz pomoć prava jačeg, protekcionizma i vraćanja imperijalizma prilagodjenog 21. veku.  Na te izazove  Evropa mora da odgovori.  Ona mora da se nametne svojom strateskom autonomijom i da deluje onako kako je to definisala Ursula fon der Layen u Davosu – jedinstveno, hitno i odlučno.

Evropa nije slaba, naprotiv. Na njenom prostoru živi pola milijarde ljudi, toliko stanovnika imaju zajedno SAD i Ruska Federacija. BDP u članicama EU je veći nego kineski, a još veći zajedno sa onim koji imaju V. Britanija, Švajcarska i Norveška. Španija ima veći BDP nego Rusija. U mnogim članicama EU prosečan lični dohodak je veći nego u SAD, duga je lista i drugih parametara po kojima je ona ispred američkih – socijalna prava, pravo na obrazovenje, zdravstvena zaštita…  Evropa ima snažne, održive potencijale koje zahteva sadašnji trenutak. Njena  najjača snaga ostaje očuvanje, unapredjenje  demokratskog modela društva.

Nova realnost, nametnula je potrebu da Evropa počne da se angažuje na povratku svoje vojne moći. Odluka da se formira fond od 800 milijardi za vojne potrebe EU, je iznudjena da bi Evropa zaštitila vlastite interese i bila respektibilan partner u globalnom odmeravanju.

MONITOR:. Iako je Trampov plan za mir u Gazi odobren od SB UN – kroz novoformirani Odbor za mir, Trampove ambicije se šire izvan mandata. Da li  on pokušava da formira nekakvu svoju međunarodnu organizaciju koja bi nametala njegovo viđenje preuređenja globalnih odnosa?

LATINOVIĆ: Tramp je zloupotrebio postojanje Saveta za mir, istrgao ga iz okvira. Uporan je u nameri da promoviše novu medjunarodnu organizaciju koja će posredovati i rešavati sukobe u svetu. Trampov plan je još jedna potvrda da on na probleme u svetu gleda kao na  priliku za sticanje dobiti. To je njegov polazni osnov za Plan o Gazi, ali i za Ukrajinu.

Nerealna je ambicija da bi Trampov Savet za mir mogao biti alternativa za UN.  Pre se može govoriti da Tramp želi neki svoj “Savet bezbednosti” u kojem  pravo veta imaju samo  SAD i on. Proces odlučivanja u okviru Saveta za mir je koncipiran u tom pravcu.

Ostaje nada da će izbori za američki Kongres  pomoći da  se Tramp zaustavi

MONITOR: Ima onih koji misle da se upravo ispunjavaju apokaliptičke prognoze o raspadu zapadne civilizacije. Da li promjene koje su pokrenute u odnosima SAD sa zapadnim saveznicima, mogu ostaviti tako duboke i trajne posljedice?

LATINOVIĆ: U drugom mandatu, Tramp je napravio   mnogo veći haoas na unutrašnjem planu i u medjunarodnim  odnosima, nego što se moglo predvideti.  Pokazao je visoku dozu agresivnosti, grubosti, nepoštovanja prema Evropi.  Pokazalo se da Evropa ima snage i sposobnosti da se odupre Trampu. Prvi put je to učinila prošlog leta kada su zajedno  odbili Trampov Plan za Ukrajinu-koji je bio spisak Putinovih želja. Sada je EU stala još odlučnije iza Danske i Grenlanda- a skoro svi pozvani  evropski lideri kao i kanadski premijer, odbili su učešće u Trampovom Savetu za mir. Tramp je u Davosu doživeo nekoliko neuspeha. Došao je sa makimalističkim zahtevima, ali je iznašao model za odstupanje od svojih zahteva.

Tramp stvara strah svojom brutalnšću i u SAD. Ono što radi američkim gradjanima, posebno u onim državama u kojima su na vlasti pripadnici Demokratske stranke, od mnogih analitičara nazvano je – Trampov fašizam. Neke vlade evropskih država razmatraju povlačenje svojih zlatnih rezervi iz SAD, pitajući se – šta ako Tramp poludi?

Ipak, u SAD  postoji Kongres i Senat, čiji su predstavnici ozbiljno upozorili Trampa da bi ugrožavanje trans-atlanskih odnosa bio dovoljan razlog za njegov opoziv. Ostaje nada da će izbori za americki Kongres, novembra 2026. pomoći da  se Tramp zaustavi. I  Evropa je pokazala je da zna biti odlučna i dostojanstvena.

Svijetu treba multilateralizam a ne  multipolarizam

MONITOR: Govori se i o novom tipu multilateralizma u kojem će se za mjesto „prvog među jednakima“ boriti SAD, Kina i Rusija. Ko će štititi interese svih ostalih?

LATINOVIĆ: Taj novi “tip multilateralizma” najbolje je opisao Finski predsednik. Objasnio je da multilateralizam zagovara najveći broj država članica UN a multipolarizam,  uglavnom velike sile – Rusija, Kina a od skora i SAD. Dok se multilateralizam zasniva na saradnji, ravnopravnosti država i medjunarodnom pravu, multipolarizam se zasniva na nepoštovanju jednakosti država, medjunarodnog prava i često završava konfliktima.

UN su u krizi, teško se dolazi do dogovora, posebno kada je ugrožen medjunarodni mir i bezbednost. Iako se pet stalnih članica pre više od 30 godina dogovorilo da ne koristi pravo veta-sem u izuzetnim situacijama, svedoci smo da su neke članice odustale od tog dogovora.

SAD su najveće platiše u budžet UN. Kontribucija SAD je 22 posto od budžeta UN.  SAD su nedavno uslovile plaćanje u budžet novim smanjenjem broja radnih mesta u UN. Ukinuto je  skoro 2000 radnih pozicija. SAD duguju uplate u budžet UN u iznosu od 1.5 miliona dolara, te im preti da izgube pravo glasa u Generalnoj skupštini.

O reformi UN se raspravlja decenijama ali nema pomaka. Glavna prepreka je to što pet stalnih clanica Saveta bezbednosti ne namerava da se odekne  “prava veta”. One  preko veta vladaju svetom.

Nove UN u kojima bi dominirala samo jedna velika sila  nisu moguće. To je pokazao i Trampov Savet za mir.S različitim  obrazlozenjem, Kina i Rusija se nisu odazvale na poziv, – kao ni V. Britnaija i Francuska.. A i kako bi, kad  u tom telu Tramp odlučuje o svemu.

Nastasja RADOVIĆ

Ako i bude zatvoreno poglavlje 23, imaćemo neki vid nastavka monitoringa i dodatnih uslova. Teško je povjerovati da će u ovako kratkom roku biti uspostavljen funkcionalan sistem i  kontinuirane provjere integriteta vršilaca pravosudnih funkcija, kao preduslov otpočinjanja suštinske reforme ove grane vlasti

MONITOR: Ustavni sud ove sedmice razmatra da li sutkinja Desanka Lopičić može nastaviti da obavlja funkciju. Ona krajem mjeseca stiče uslove za penziju. Kako vidite situaciju sa tom institucijom, od različitih tumačenja o penzionisanju sudija do političkih dogovora za upražnjena mjesta?

MARIĆ: Ustavni sud je objasnio svoje postupanje u odnosu na slučaj Lopičić, ali problem je mnogo dublji i stariji od ovog slučaja. Prvi uslov koji je nastupio u vezi sa sutkinjom Lopičić je istek mandata, procedura je zadovoljena, ali nije zadovoljen javni interes da se novi sudija Ustavnog suda izabere na vrijeme, ili bar u razumnom roku,  za šta još nije kasno.

Situacija u vezi sa Ustavnim sudom Crne Gore jasno pokazuje duboke strukturne i političke slabosti institucija, ali i nedorečenosti normativnog okvira.

Različita tumačenja odredbi o prestanku funkcije sudija Ustavnog suda otvaraju prostor za pravnu nesigurnost i selektivnu primjenu prava, što je posebno problematično za instituciju koja bi trebalo da bude krajnji autoritet u tumačenju Ustava, a ovu negativnu praksu imamo zadnjih godina, tako da su sudije ustavnog suda odlazile u penziju i prestajao im je mandat po različitim procedurama i tumačenjima.

Činjenica da se ovakva pitanja rješavaju u atmosferi političkih pregovora i dogovora o upražnjenim mjestima dodatno narušava kredibilitet Ustavnog suda. Umjesto jasnih, predvidivih i pravno utemeljenih procedura, stiče se utisak da politički akteri imaju presudan uticaj na funkcionisanje i sastav Suda. To direktno utiče na percepciju njegove nezavisnosti i nepristrasnosti. Stoga treba što prije sprovesti preporuke Venecijanske komisije, ali uz dodatne analize i unaprijeđenja normativnog okvira u odnosu na potrebu zaustavljanja nevesele prakse zadnjih godina, pa možemo reći i duže.

Ovakva situacija je posljedica dugogodišnjeg odsustva sistemskog pristupa reformi pravosuđa, uključujući i nepostojanje jasnih prelaznih i završnih odredbi za ključne institucije. Ustavni sud je već duže funkcionisao u otežanom kapacitetu, što je pokazalo koliko je sistem ranjiv kada politički konsenzus izostane, ili kada se namjerno opstruira iz raznih parcijalnih interesa.

Konačno, bez jasnog normativnog rješenja koje precizno uređuje mandat, prestanak funkcije i popunjavanje mjesta sudija Ustavnog suda, ovakve krize će se ponavljati. Ustavni sud mora biti izuzet iz dnevno-političkih kalkulacija, jer svako dalje politizovanje ove institucije ugrožava ustavni poredak, pravnu sigurnost i povjerenje građana u vladavinu prava.

MONITOR:  Sutkinja Vesna Moštrokol, predsjednica sudskog vijeća u predmetu “državni udar” podnijela je ostavku. Neki pravni stručnjaci smatraju da se postupak mora ponoviti zbog promjene sastava sudskog vijeća, u slučaju da ono nije glasalo o presudi, što još nije jasno. Kakav je vaš stav?

MARIĆ: Ovdje je bitno znati u kojoj fazi je postupak. Sama ostavka nije automatski i razlog za ponavljanje postupka, ako je odluka donijeta. Međutim, na osnovu onoga što možemo vidjeti u medijima, postoji osnovana pretpostavka da se u konkretnom slučaju postupak mora ponoviti. Odnosno da je došlo do bitne povrede postupka zbog promjene vijeća.

MONITOR: Ova godina ključna je kada je u pitanju reforma pravosuđa, odnosno zatvaranje poglavlja 23, 24.  Mislite li da Crna Gora može ispuniti te obaveze?

MARIĆ: Nažalost, nisam optimista. Pomaka ima, nekih primjera distribucije pravde i promjena u pravosudnom sistemu takoođe ima, ali suštinski pravosuđe je i dalje nereformisano, a sam proces reformi spor i nedopustivo u rukavicama.

Poglavlje 24 bolje stoji i u tom poglavlju se mogu postići značajni rezultati koji bi ako se dese bili ocijenjeni kao zadovoljavajući.

Kada govorimo o Poglavlju 23,   ako i bude zatvoreno, zasigurno će imati neki vid nastavka monitoringa i dodatnih uslova. Teško je povjerovati da će u ovako kratkom roku biti uspostavljeni funkcionalan sistem, kontinuirane provjere integriteta vršilaca pravosudnih funkcija, kao preduslov otpočinjanja suštinske reforme ove grane vlasti.

Kada govorimo o ovom sistemu onda se misli i na ulogu dijela bezbjednosnih i antikorupciskih institucija, čija je uloga značajna i koje bi i same morale proći kroz neki vid provjere integriteta i reforme, da bi funkcionalan sistem bilo moguće uspostaviti. Mislim na ANB i ASK koje bi konačno trebalo da se transformišu u institucije čija obrada podataka i čije baze podataka mogu biti od vitalnog značaja za provjeru integriteta nosilaca pravosudnih funkcija, ali i svih drugih funkcionera naravno. Da se manje bave formalnim prekršajima bez suštine, mislim prvenstveno na ASK, a više istinskim provjerama, administrativnim istragama.

Bez popularno nazvanog vetinga ne vjerujem u suštinsku reformu  pravosuđa, a samim tim ni u mogućnost da se obaveze iz Poglavlja 23 realizuju i da dobijemo visok nivo povjerenja u pravosudni sistem.

MONITOR: Godina je počela kulminacijom situacije u Botunu, gdje se čitaju i pokušaji usporavanja zemlje na evropskom putu. Ima li Crna Gora snage da ipak stigne do cilja?

MARIĆ: Ima, bar iz dva razloga. Prvi je činjenica da je pitanje Botuna, inače legitimno ekološko pitanje i problem, zloupotrijebljeno za politički interplej unutar vladajuće koalicije, te će se groteskno podijeliti političke karte za ulazak u finiš mandata ove Vlade i pozicioniranje za izbore 2027. pa će manje ili više svim akterima vlasti doprinos EU integracijama biti dio kampanje.

Drugi je snažna politička volja ključnih država EU da Crna Gora postane prva sledeća članica, dominantno iz geopolitičkih razloga. Da podsjetim,  ne bi bilo prvi put da neka država bude primljena u EU iz razloga geopolitike, uprkos brojnim demokratskim i institucionalnim deficitima. Sjetimo se primjera Bugarske i Rumunije. Danas možemo reći da je to bila dobra odluka EU.

MONITOR:  Umjesto da evropski put bude u središtu politika, identitetska pitanja sve su češće na političkom stolu. DNP Milana Kneževića uslovljava  ostanak u Vladi cijelim nizom takvih tema, od srpskog jezika pa nadalje. Kako to komentarišete?

MARIĆ: Tu ima neke koordinacije među prosrpskim partijama. Vidljiva je politička platforma balansiranja između EU integracija kao ključnog spoljnopolitičkog pravca i etničkog sentimenta na kome se decenijama gradila politička ponuda. Botun kao ekološki problem i jedan od ključnih uslova za zatvaranje poglavlja o ekologiji poslužio je da se demonstrira mogućnost opstrukcije EU puta, ali i kao odličan ponton da se na Vladi afirmišu identitetska pitanja, naprave vjerovatno neke komisije, radne grupe i tako napravi politički švedski sto prije dolazećih izbornih kampanja. Sa tog stola uzimaće svi što im bude trebalo. Prograđanske partije i sada  kada su u vlasti, umivenije etnocentrične najviše će koristiti rezultate i napredak važan za EU integracijama zemlje, a dominantno etnocentrične forsiraće identitetska pitanja.

MONITOR: A inicijativu predsjednika parlamenta da se američkom predsjedniku Donaldu Trampu dodijeli Nobelova nagrada za mir?

MARIĆ: Čudna je to inicijativa, odnosno potpis podrške na već pokrenutu inicijativu, da budemo precizni. Mandić za razliku od Kneževića vjeruje da može sa pozicije predsjednika Parlamenta dodatno konstituisati spoljnopolitičke smjernice Crne Gore. Ima naglašenu međunarodnu aktivnost posljednjih mjeseci i očigledno želi da sebe i svoju partiju predstavi kao nekoga ko će i nakon sljedećih izbora biti vlast, i ne samo vlast nego i kreator politika vlasti. Mandićeve ambicije su očigledno velike, ali za takve političke ambicije treba i izborni legitimitet koga mogu imati samo ako koalicija ZBCG ostane na okupu. Mislim da su i Mandić i Knežević majstori dizanja uloga sa jasno zacrtanim realpolitičkim ciljem.

MONITOR:  Kako do Evrope, između ideologija devedesetih koje još žive i urušenih institucija koje još nijesu ozdravile?

MARIĆ: Voljom Evrope. Spoljnopolitički prioriteti Crne Gore su zadržani i nakon promjene vlasti, a geopolitička kretanja tjeraju Evropu da pokaže da i dalje može da se širi na platformi unije. Devedesete su danas ostale paradna demonstracija za umirivanje frustracija koje je proizvela poražena i pogubna politika tih godina, ali i kao politička platforma na kojoj se i dalje dobijaju glasovi. To ne znači da možemo biti spokojni, naprotiv, posmatrajući kojom brzinom i na koji način se mijenja svijet i strada međunarodno pravo, uz reafirmaciju rigidnog imperijalizma, puno je razloga za brigu.

Čini se da je članstvo u EU danas više bezbjednosno nego pitanje vladavine prava i ekonomije. Danas nam je ,čini se, primarno potreban unutardruštveni dijalog. Otvorene debate o svijetu u kome se nalazimo i našim pozicijama kao društva. Inkluzija nije ništa drugo nego insistiranje na komunikaciji bez bilo kog vida isključivanja ili izolacije. Ne smijemo potrebu za dijalogom i spremnost na dijalog makar on bio i o identiteskim pitanjima doživjeti kao slabost, već kao šansu da smo još jedan korak bliže minimumu zajedničkog društvenog sadržaja. EU integracije su za sada uspjele da prežive kao zajednički društveni imenitelj, pa i to može biti razlog više da se nađemo u EU društvu.

Milena PEROVIĆ

Nakon što je zaustavljena eksploatacija pijeska iz rijeka, kamen je postao nova zlatna koka građevinskog lobija. Vlasti se smjenjuju, ali interesi građevinskih monopola ostaju isti, živimo posljedice urbanističkog kriminala koji i danas određuje prostor u kojem živimo

MONITOR:Upozorili ste javnost da nije slučajno što je Ministarstvo energetike i rudarstva organizovalo javnu raspravu o dodjeli lokacija za eksploataciju mineralnih sirovina u periodu od 30. decembra do 19. januara, u vrijeme novogodišnjih i božićnih praznika, zimskog raspusta i smanjene pažnje javnosti. Šta se krije iza toga? 

IKOVIĆ: Čelnici Ministarstva energetike i rudarstva dobro znaju da je eksploatacija kamena veliki biznis. Znaju i da je skupo graditi nove puteve do kamenoloma, pa se eksploatacija usmjerava uz postojeće saobraćajnice. Ti putevi vode do sela, ne do rudnika, a građani tamo ne žive zbog profita, već zbog života.

Zato je javna rasprava namjerno organizovana tokom praznika i odmora, po starom receptu tokom smanjene pažnje javnosti. To je svjesna politička odluka.

Nakon što je zaustavljena eksploatacija pijeska iz rijeka, kamen je postao nova zlatna koka građevinskog lobija. Vlasti se smjenjuju, ali interesi građevinskih monopola ostaju isti, živimo posljedice urbanističkog kriminala koji i danas određuje prostor u kojem živimo.

To nije razvoj, to je kratkoročna zarada na račun dugoročne štete. Posljedice takvog investitorskog urbanizma već ozbiljno osjećamo, prostor ne može da se obnavlja, a mi ga trošimo kao da sjutra ne postoji.

Oni koji vode državu su izabrani i plaćeni da štite javni interes, a ne da služe privatnom profitu koji raste na račun javnog dobra. Kada vlast to ne radi, građani imaju pravo i obavezu da brane prostor u kojem žive. Tražili smo produžetak javne rasprave i dobili smo još 10 dana, traje do 30. januara i to je rok da se jasno kaže da smo zavisni od prirodnih resursa i da razvoj ne može značiti uništavanje sela, vode i poljoprivrede.

MONITOR: Godina je počela sa poplavama i mukom Vlade. Kako ocjenjujete odgovor i pomoć države i da li smo izvukli neka iskustva iz ranijih poplava i požarnih sezona? 

IKOVIĆ: Godina je počela poplavama, ali i potpunom konfuzijom Vlade. Prvih dana svjedočili smo ćutanju institucija, jer je državna uprava faktički bila na novogodišnjem odmoru. Dok je voda ulazila u kuće, Vlada se nije oglašavala niti je pokazala da postoji operativan tim za zaštitu i spašavanje.

Ovakve krize najbolje ogole spremnost institucija. Poplava je samo potvrdila da imamo zapuštenu infrastrukturu, nejasnu podjelu odgovornosti i nedostatak tačnih podataka. Da smo poplave dočekali pripremljeni, govorili bismo o kratkotrajnoj vremenskoj nepogodi. Umjesto toga, gledali smo posljedice dugogodišnjeg lošeg upravljanja vodama i prostorom. Sistem očigledno ne počiva na institucijama, već na pojedincima i njihovoj ličnoj snalažljivosti, što nije prihvatljivo u ozbiljnoj, tj. otpornoj državi.

Problem nije samo u zakašnjelim akcijama spašavanja, već u onome što im je prethodilo. Voda je ulazila u kuće jer ne postoje odvodni kanali, jer su objekti građeni na plavnim područjima i zato što smo rijekama godinama nasilno mijenjali tok bez ikakvih stručnih projekata. Uz to, uklanjana je šuma duž riječnih korita, a putevi su građeni upravo tamo gdje je prirodna putanja rijeke. Naglo topljenje snijega, ogoljeni tereni bez šumskog pokrivača stvorili su veliki vodni talas koji korita nijesu mogla da prime. To jasno pokazuje da poplave nijesu incident, već posljedica pogrešnih političkih odluka i izostanka planiranja.

Iskustva iz ranijih poplava i požarnih sezona očigledno nijesmo izvukli. Da jesmo, danas bismo imali prohodne vodotoke, funkcionalne odvodne kanale i prostorne planove koji poštuju prirodu. Dobra praksa upravljanja vodama i održavanja riječnih korita najbolja je zaštita od poplava, ali ona zahtijeva odgovornu i stručnu vlast koju mi nemamo. Priroda nam je pokazala šta treba da radimo kako bismo imali manju štetu, a veću korist od vremenskih nepogoda, od nas zavisi hoćemo li ponavljati greške.

MONITOR:U fokusu javnosti više nije zagađenje vazduha iako je ono i dalje prisutno. Ima li tu pomaka? 

IKOVIĆ:U fokusu javnosti su teme koje nas najviše bole i koje direktno pogađaju naš džep. Zagađen vazduh ne boli dok ga udišemo, bolest dolazi sporo i tiho. Ako su se građani uspavali u borbi za čist vazduh, onda je red da se uključe ljekari, profesori i akademici. Upravo za to postoje i za to su plaćeni.

Biti „ekološka država“ a istovremeno udisati zagađen vazduh, uvoziti hranu upitnog kvaliteta i piti neispravnu vodu, znači da živimo ozbiljnu izdaju javnog interesa. To ne smijemo prihvatiti kao sudbinu.

Sloboda, kao i zdrava životna sredina, ne dobija se jednom zauvijek. Ona se gradi i osvaja svakog dana.

MONITOR: Kako kometarišete dešavanja oko kolektora u Borunu?

IKOVIĆ: Izostala je pravovremena i otvorena komunikacija između uprave i građana. Građani nijesu bili informisani o planovima, niti o prednostima i mogućim manama projekta iako se on finansira njihovim novcem. Loša iskustva iz prošlosti i negativna percepcija sličnih projekata dodatno su pojačali nepovjerenje. Otpor prema izgradnji postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda u Botunu postojao je i prije 15 godina kao i danas, ali tada kao ni sada, nije vođena ozbiljna informativna kampanja.

Politički predstavnici iz Zete nijesu stali uz svoje građane tokom usvajanja prostornog plana, niti su se na vrijeme uključili u rješavanje problema, a onda su nezadovoljstvo građana iskoristili za svoje lične ciljeve koji dijele već podijeljeno društvo. Ovaj slučaj je pokazao sve manjkavosti crnogorske politike i može poslužiti kao važna lekcija iz građanskog obrazovanja, jasno pokazujući kako se brane javni interesi i kako se politička moć može zloupotrijebiti.

Pouka je jasna: potrebno je planirati više postrojenja za tretman otpadnih voda u različitim sredinama, uz stalnu i transparentnu komunikaciju sa građanima. Projekat može biti uspješan samo ako ga građani razumiju i prihvate. Istovremeno, neophodno je formirati lokalne stručne timove koji će biti osposobljeni za rad i održavanje ovakvih sistema u budućnosti.

MONITOR: Da li ima poboljšanja i hoće li biti bolje  kako budemo bliži zatvaranju poglavlja 27?

IKOVIĆ:Napredak u zaštiti životne sredine u Crnoj Gori je jako spor, ali izvjestan, prije svega zbog sve snažnijeg pritiska građana i obaveza koje nameće Evropska unija.

Politika zaštite životne sredine još uvijek nije stvarni prioritet. Umjesto da razvijamo sopstveni, održivi model, često nekritički preuzimamo obrasce zapadnog razvoja, gubeći pritom svoje prednosti i originalnost. Ne oslobađamo se zastarjelih tehnologija i loših razvojnih rješenja, već ih produžavamo pod izgovorom ekonomskog rasta.

Zaštita životne sredine nije prepreka već nadogradnja razvoju. Potreban nam je razvoj koji čuva ono što već imamo, koji ne narušava ambijent, koji podstiče proizvođače, koji već posluju na održivim osnovama i koji prirodne resurse koriste odgovorno.

Kada se pogleda trenutna situacija u Crnoj Gori,  suštinski nijesmo daleko od samog početka razumijevanja ovih koncepata. Čeka nas ozbiljan posao, a on će biti dug i težak onoliko koliko mi ne budemo htjeli da učimo i da se prilagodimo.

Kontinuirano zagađenje Zete

MONITOR: Kao odbornik u Danilovgradu koje ekološke probleme u Bjelopavlićkoj ravnici smatrate najurgentnijim?

IKOVIĆ:Ekološki problemi naše ravnice nijesu slučajni, oni su direktna posljedica loših političkih i izbjegavanja hrabrih odluka. To podrazumijeva izostanak kazni, tolerisanje stihijske gradnje i kontinuirano zagađenje rijeke Zete. Čak i dobru odluku o proglašenju rijeke Zete parkom prirode nijesmo sproveli u djelo kako treba.

Mi smo komunalno neuredan grad, a improvizovano upravljanje otpadom dodatno ugrožava životnu sredinu, naročito kada se otpad pali. Rukovodstvo se često hvali novim ulicama u centru grada a pri tome nijesu postavili cijevi za otpadne vode pa će neko sjutra morati ponovo da prekopava iste te ulice. Ali znam da će doći vrijeme kada će neko da odgovara za takav nerad i neodgovorno poslovanje.

Propisi sami po sebi nijesu problem, možemo imati i najbolje zakone, ali ako izostane politička volja da se oni primijene i ako nema kaznene politike, stvara se utisak da uređen grad kod nas nije moguć. Zapravo jeste, ali problem je što takve odluke nijesu politički popularne i ne donose sigurne poene na narednim izborima.

Kada se hrabre odluke stalno odlažu zbog političkog komfora, priroda plaća cijenu, a društvo ostaje taoc kratkoročnih interesa.  Uređen sistem ne nastaje dodvoravanjem, već odlučnošću da se interes javnog dobra stavi iznad političkog profita.

Predrag NIKOLIĆ