Mostar nije nacionalno podijeljen grad. Mostarci svih vjera i nacija komuniciraju međusobno, pokreću zajedničke biznise, druže se i sve više provode vrijeme zajedno. Međutim, Mostar je institucionalno i interesno podijeljen grad. I danas imate samo formalno ujedinjene gradske službe

MONITOR: Dom naroda Parlamenta Bosne i Hercegovine usvojio je izmjene Izbornog zakona i tako omogućio da se i u Mostaru, nakon 12 godina, održe lokalni izbori. Šta to znači za Mostar i BiH u cjelini?

BEHRAM:  Za Mostar i Mostarce znači mnogo, posljednji izbori u ovom gradu održani su daleke 2008. Ovaj je grad u međuvremenu slovio kao jedino mjesto u regiji i u Evropi u kome su zavađene stranke i njihove politike građanima suspendovale demokratiju i uskratile osnovna građanska prava. Svih 12 godina u odsustvu izbora i nadzora, gradom se upravlja jako loše i bez kontrole Gradskog vijeća kojem je istekao mandat. Kompletna vlast u odsustvu suspendovane demokratije, u proteklim godinama vještim stranačkim manipulacijama koncentrisana je u rukama samo dva povlaštena pojedinca, odnosno dvije stranke (SDA I HDZ), koji po vlastitom nahođenju na godišnjem nivou troše 60 do 70 miliona KM gradskog budžeta bez kontrole i polaganja računa građanima.

MONITOR: Kako su Mostarci reagovali na odluku da će poslije toliko godina biti održani izbori u njihovom gradu?

BEHRAM: Mostarcima je drago da će konačno imati priliku da glasaju i izaberu novu gradsku vlast. Nisam sreo nikoga ko nije obradovan tom činjenicom. Srećem mnoge koji dijele i moje mišljenje kako će izbori na jesen biti dobra prilika za veliku mostarsku inventuru svega i svačega. I, naravno, vrijeme polaganja računa.

MONITOR: Može li se desiti da političke stranke, ako im to bude odgovaralo, odluče da se izbori odgode?

BEHRAM: Mislim da će do izbora ipak doći i to iz dva razloga. Prvo, zbog toga što međunarodna zajednica snažno insistira na provedbi izbora. Drugo – zbog toga što se tri nacionalna lidera boje protesta i gnjeva građana. Samo naivni vjeruju da bi građani mogli prihvatiti još jednu podvalu ove vrste i samo naivni ne vide da je višegodišnje nezadovoljstvo širom BiH tinjajuće, ali sve vidljivije i prisutnije. Dakle, kao što se slože oko svih drugih njima važnih stvari, složiće se i oko izbora kako bi odgodili proteste ispod svojih prozora.

MONITOR: Aktivni ste saradnik Centra za mir i multietničku saradnju u Mostaru i predsjednik Udruženja građana „Mostarski krug”. Je li Mostar i danas nacionalno podijeljen grad?

BEHRAM: Moj odgovor bi bio – nije. Mostarci svih vjera i nacija komuniciraju međusobno, pokreću zajedničke biznise, druže se i sve više provode vrijeme zajedno. Međutim, Mostar je institucionalno i interesno podijeljen grad. I danas imate samo formalno ujedinjene gradske službe. Tako mali grad koji je prije rata imao jedno preduzeće za održavanje komunalne higijene, a grad blistao od čistoće, danas ima čak pet komunalnih preduzeća, djeluju dvije firme koje se bave vodosnabdijevanjem. Potpuno je odvojeno školstvo po famoznom, prevaziđenom, ali nikad suspendovanom osceovom sistemu „dvije škole pod jednim krovom”. Danas u Mostaru obrazujemo mlade ljude koji uče i rade po paralelnim programskim sistemima (Zagreba i Sarajeva), u školske zgrade ulaze na „svoja vrata”, odrastaju a da nemaju priliku da se upoznaju.

Nekada jedinstveni i funkcionalni zdravstveni sistem mostarske regije danas je potpuno pocijepan, nefunkcionalan, dok tone u gubicima i u besparici. Teško je zamisliti da pacijent iz Nevesinja (koje je tridesetak kilometara daleko od Mostara, ali pripada Republici Srpskoj), mora preko Mostara putovati u Banjaluku radi liječenja umjesto da mu se nakon pola sata putovanja pruži zdravstvena njega u Mostaru.

Dakle, Mostar nije podijeljen nacionalno, ali jeste podijeljen institucionalno i interesno. Takav odnos snaga i stanje na terenu Mostara od rata naovamo diktiraju najuticajnije stranke u bošnjačkom, odnosno hrvatskom narodu –  SDA i HDZ. One su i najodgovornije što se višegodišnje političko sporenje na obalama Neretve sada najčešće naslovljava kao „mostarizacija”, kao sinonim za podjele svega postojećeg, za inat-politiku kao znak prepoznatljivosti etničkog identiteta, za vjersku isključivost, za fašizaciju javnog prostora, ukratko – za sva zla koja je posijao agresivni nacionalizam s kojim u BiH danas valja živjeti i trpjeti. „Mostarizacija” je u političkom i medijskom diskursu postala neka vrsta opasnog virusa koji tobože prijeti da zahvati cijelu zemlju, upravo ovih dana suočenu sa političkim blokadama, ucjenjivanjima i prepirkama o svemu i svačemu na najvažnijim državnim adresama.

MONITOR: Je li tačno da se u Sarajevu na ključne pozicije godinama favorizuje Bošnjak, a u Mostaru Hrvat?

BEHRAM: Apsolutno je tačno. I ne zaboravite Srbe u Banjaluci, gdje su takođe na ključnim pozicijama marginalizovani ili najčešće isključeni Hrvati i Bošnjaci. To je prešutni, ili čak otvoreni politički dogovor etničkih vrhuška u sva tri najbrojnija naroda. To je slika današnje BiH, nažalost! Što se tiče Sarajeva i Mostara, to je rezultat dugogodišnje čak neskrivene međustranačke (HDZ-SDA) nagodbe, prema kojoj je SDA godinama čak ohrabrivala nezajažljive apetite njihove parnerske stranke (HDZ) da sama imenuje kadrove na ključne pozicije u Mostaru i Hercegovini, dok je vrhu SDA time utiran put da sama kreira kadrovsku politiku i kontroliše ključne pozicije u Sarajevu. Sada je situacija drugačija nakon što su odnosi SDA i HDZ zahladnili, a procvjetala politička saradnja HDZ-SNSD. Borba za ključne pozicije danas se osigurava učestalom blokadom funkcionisanja grada (Mostara), zatim kantona, Vlade Federacije, pa sve češće i same države BiH.

MONITOR: Šta je sa govorima i Milorada Dodika o pravu Srba da žive u istoj zemlji, dok njegove ambicije da se RS ujedini sa Srbijom podržava i zvanični Beograd?

BEHRAM: Teško je proniknuti u suštinu političkih ciljeva i Dodika i zvaničnog Beograda. BiH nije ono što tvrdi Dodik, loše mjesto za Srbe, nego je podjednako loše mjesto za sve u zemlji rastrganoj etničkim podjelama, beskonačnim i jalovim političkim svađama bez kraja i konca i u kojoj je sve manje poslova i perspektive za mlade i obrazovane ljude, koji uporno i nezaustavljivo odlaze. Nacionalizam, radikalizam i neizvjesnost tri su ključne stranputice koje BiH vuku u beznađe, a ono je jednako bolno i opasno i za Srbe, i za Hrvate, i za Bošnjake i druge. Ali, koga briga za to.

Mislim da Dodik koristi Vučića kao svojevrstan štit za problem Kosova i da sve izjave i ponašanja treba posmatrati u tom kontekstu. Međutim, dijelim mišljenje sa ozbiljnim posmatračima koji zaključuju da i kad bi teoretski bilo moguće da se ujedine RS i Srbija da Beograd nikad na to ne bi pristao, jer je RS jako siromašan dio BiH koji iziskuje veliki novac da bi opstao. Dodik će nastaviti da provodi svoje obaveze preuzete na relaciji Beograd –  Moskva – Banjaluka, dok ćemo poraz takve njegove politike vjerovatno vidjeti ukorak sa pristupnim putem kojim Srbija ide prema evropskim integracijama. Milorad Dodik tada će se zvati – prošlost!

MONITOR: Kakva je situacija u BiH kad je riječ o epidemiji korona virusa?

BEHRAM: Udarne vijesti svih medija u BiH i dalje se tiču opasnih razmjera ovog nevidljivog ubice koji je stavio pod opsadu brojne porodice čiji su bliski članovi u nekim naoko potpuno benignim ili nejasnim i maglovitim situacijama, bili zaraženi korona virusom. Kao i u brojnim drugim mjestima i gradovima u regiji, ni Mostar nije pošteđen slučajeva potpunog odsustva odgovornosti pojedinaca i grupa koje svakodnevni apeli zdravstvenih radnika i odgovornih službi da se izbjegava okupljanje i boravak u širem društvu, te nosi maska na licu i održava pojačana higijena, kao da uopšte ne dotiču. Sve to izaziva smušene reakcije stanovništva, čije su krajnosti strah na jednoj strani i potpuno ignorisanje opasnosti na drugoj.

Dejtonsko uređenje kao ludačka košulja

MONITOR: Koji su to najaktuelniji problemi na bosansko-hercegovačkoj političkoj sceni?

BEHRAM: Po meni, postoji jedan veliki problem koji onda uzrokuje sve ostale probleme. Najveći problem BiH je njezino Dejtonsko uređenje koje predstavlja luđačku košulju za BiH ukoliko se ne dogodi pomirba građanskog i nacionalnog. To još nije izgledno, iako sa najvažnijih adresa Evrope i Amerike godinama stižu jedne te iste upozoravajuće poruke da su ključni problemi sa kojima se suočava BiH i njeno društvo ustavnog karaktera, odnosno nedostatak pravne države. Dejtonski sporazum kojim je 1995. godine okončan rat u BiH odgovara nacionalističkim partijama koje redovno osvajaju vlast iako zemlja konstantno stagnira. Dakle, problemi u BiH u najvećoj mjeri povezani su sa postojećim Ustavom. Ustav koji je kreiran nakon Dejtonskog sporazuma raspodjeljuje političku moć na način da favorizira nacionaliste i čak stimuliše samo građanstvo da glasa za njih. Izborni zakoni promovišu etničko glasanje i cijeli ustavni sistem naprosto vapi za temeljitim reformama, naravno u korist građanskog i po najboljim evropskim modelima uređenja. Problem BiH je što se na ovakve potrebe i mogućnosti ukazuje već godinama, dok međunarodna zajednica oklijeva da se ozbiljno pozabavi modernijim rješenjima.

Paradigma nove BiH

MONITOR: Zašto neki analitičari tvrde da je Mostar paradigma budućnosti BiH?

BEHRAM: Protekli rat je nanio veliku demografsku štetu urbanim centrima u BiH. Banjaluka je danas gotovo potpuno srpski grad, Sarajevo bošnjački (govorim o ljudima koji danas tu žive, ali ne i pravu na grad) dok Mostar, spletom sretnih okolnosti, nije doživio takvu sudbinu iako je i njemu ona bila namijenjena. Zahvaljujući Armiji BiH koja se u Mostaru snažno suprotstavila HVO-u i HV Mostar je opstao kao multietnički grad u kojem žive podjednak broj Hrvata i Bošnjaka, te značajan broj Srba, njih oko 8.000. Zbog ovoga je Mostar pradigma za neku novu Bosnu i Hercegovinu. Ako je moguće urediti zajednički život u ovom gradu, zašto to ne bi bio model za cijelu BiH. Valja podsjetiti da su i ključni međunarodni faktori prepoznali Mostar kao mogući model pomirenja i obnove multietničkog suživota u cjelovitom i jedinstvenom gradu, pa je na taj način i tretiran kao poseban aneks Dejtonskog mirovnog sporazuma. Svi ključni politički igrači tog vremena iz Sarajeva, Zagreba i Beograda, tada su stavili potpise na očuvanje njegove cjelovitosti i zajedničke perspektive. Lično, vjerujem u takvu budućnost Mostara, o čemu sam u dnevniku Oslobođenje još 1996. godine nakon potpisivanja Mirovnog sporazuma u Americi, objavio analizu pod naslovom „Dva Mostara = Tri Bosne”, aludirajući da bi eventualni neuspjeh „dejtonske inicijative” na obalama Neretve neminovno vodio etničkom cijepanju na dva Mostara, dok bi bilo gotovo nemoguće govoriti o očuvanju cjelovite BiH. Mostar je bio i ostaje važna ali, naravno, ne i jedina tačka na kojoj se testira budućnost BiH.

                                                            Veseljko KOPRIVICA