Povežite se sa nama

INTERVJU

Balkanski urbicid

Objavljeno prije

na

Ratovi i razaranja, pljačka i novokomponovani način života „u visokom stilu”, ostavili su traga na naše prostore. Kako izaći iz začaranog kruga rušenja i građenja „ljepšeg i starijeg”, mnogo toga može da kaže dr Milan Prodanović, redovni profesor Tehničkog fakulteta u Novom Sadu, urednik u više značajnih časopisa iz oblasti arhitekture i urbanizma. MONITOR: Ratovi 90-tih su varvarizovali mnoge segmente života. Jedan od najupečatljivijih vidova varvarizacije je i potpuno ili djelimično rušenje gradova, nepotrebno da bi se oni tek osvojili. Odakle takav „silazak u gradove”?
PRODANOVIĆ: Poodavno je u naučnoj literaturi zaživeo koncept “urbicid”. Pripisuje se okolnostima koje su karakterisale neke oblike minulog rata na Balkanu, a to je da se gradovi opkoljavaju, da im se namerno uskraćuje snabedavanje, voda i hrana… Ne volim ni da se prisećam scenarija i slika kojih smo se nagledali, ali eto potegli ste pitanje, ne ponovilo se! U biti „urbicid” je na Balkanu vezan za strategiju iz kulturološkog kič i šund nasleđa, iz okolnosti potisnutih suprotnosti u kulturi i narazrešenih dubokih kontradikcija urbano-ruralnih preplitanja i konfronatacija. Označava ispoljavanje potisnute a duboke mržnje prema gradu. Ustvari, mnogi to tumače kao pokušaje ubijanja civilnog društva kojega grad simbolizuje. Ne zaboravimo etimologiju i poreklo značenja “civil” i “civilizacija” od latinske reči „civitas” što znači grad.

MONITOR:Vukovar, Dubrovnik i Sarajevo su simboli uništavanja. Kasnije, rušene su i neke važne zgrade u bombardovanju 1999 kao „simboli” Miloševićevog režima… U svemu tome i pored „racionalnih” ciljeva ima i ritualnog „ubijanja duha mesta”?
PRODANOVIĆ: Već sam se osvrnuo na „urbicid” kao oblik ispoljavanja, između ostalog, i potisnutih emocija koje prerastaju u širu strategiju rata. Jedna druga karakteristika vezana je za ubijanje kulture vidljive u pejsažu, u simbolima, spomenicima kulture koji tu kulturu obeležavaju, i to uništenje spomenika “neprijateljske” grupe, „da se zatre”, nečija kultura da bi se ubila treba joj uništiti simbole. Ali uz to ide i slično ali obrnuto nasilno građenje novokomponovanih spomenika na brzinu, primeri su brojni, trebalo bi mnogo prostora da se i ta vrsta agresije građenja „starijeg i ljepšeg” objasni. A sve je utemeljeno u nemogućnosti ili odsustvu volje da se promeni sistem vednosti, da se reformišu institucije i intervcija iz republika bivše SFRJ. Tokom minulog rata manifestovani su namernim rušenjem spomenika “druge” (navodno neprijateljske) kulture kao simboličkog čina (rušenje islamskih bogomolja iz 16- tog veka Ferhadije u Banja Luci, Aladže u Foči, Mostarskog mosta). Pojam “kontra-nasleđe” nova je kovanica koja ilustruje praksu uočenu i na Balkanu, a kojom su mnoge međunarodne konvencije o poštovanju i čuvanju spomenika pri ratnim dejstvima gažene, dok su zavodi zaduženi da se brinu o spomenicima slali izveštaje o stanju “svojih” spomenika. Prožimanje rušenja i zaštite uz potku nacionalizma oslikala je karikaturu zaštite od strane državnih institucija partijskog jednoumlja (sa promenjenim predznakom od klasnog ka nacionalnom).

MONITOR: Odavno je skrenuta pažnja na važnost odnosa građevinskog objekta i okoline, zatečenog prirodnog okruženja ili kulturnog nasljedja. Kako Vama izgleda to što gradovi, bilo da se radi o srpskom Beogradu ili crnogorskoj Budvi, ne mare za to?
PRODANOVIĆ: To što kritički posmatramo odnos zgrade i okruženja najčešće je rezultat špekulantskog urbanizma. A dok se govori o investitorskom urbanizmu prećutkuje se da investitora ima najrazličitijih vrsta, pomenimo filantrope, dobrotovore, brojne građanske asocijacije i slično, ali i beskrupulozne profitere – izgrađena sredina o kojoj govorite je iz urbanizma uglavnom bez civilne kontrole.

MONITOR: Građevine „izrasline” na telima starih gradskih jezgara, spomenika kulture, često zaštićenih međunarodnim sertifikatima, pokazuju da nove elite ne haju za baštinu iako su im puna usta populističkih parola. Svi pričaju o „građevinskoj mafiji”, ali izgleda da u ovim našim krajevima nema sistemske borbe protiv nje?
PRODANOVIĆ: Već smo zaboravili period čitave najezde “nadogradnje”, iz perioda bezakonja kada je pretvaran, gde god je to bilo moguće, svaki tavan i krov u građevinsku parcelu. Ožiljci su brojni, ukazujem ponovo na odsutvo katarze, na urbicidnost dubokih motivacija i slično. Grad je pored fizičkog ispoljavanja i trajan proces, konzervacija kroz upotrebu je oblik reciklaže. Naravno, konzervacija kroz upotrebu kao najkontroverzniji i najzahtevniji vid zaštite oslanja se na izbegavanje napuštenosti ponovnom upotrebom spomeničkih objekata, uz sve opasnosti neodgovarajućih i po spomenik razarajućih aktivnosti i sadržaja. Ideja “partnerstva za urbanu sredinu” predviđa saradnju i “ortakluk” koji bi prevazilazio zavodsku birokratizovanost koja je sputavajuća za aktivnosti udruženja građana, a koji za funkciju zaštite potežu često efikasnije i kompetentnije inicijative. Značajan komercijalni interes u turističkom marketingu takođe se oslanja na lokalni pejsaž sa tradicionalnim izgledom i oslonac je prepoznatljivosti i identitetu regionalnog “imidža”. Pri tome “industrija nasleđa” uticajima tržišnih strujanja uključuje i “kulturnu potrošnju” predočavajući nove mogućnosti, ali i nove probleme kulturnog turizma, edukativnih ekskurzija, novih namena zgrada, naprimer napuštenih manastira koji postaju centrima za integraciju mladih i slično.

MONITOR: Nedavno je objavljen jedan Vaš tekst o „kulturi rada”. Tajkunizacija i privatizacija koje idu ruku pod ruku teško da će stvoriti neku novu kulturu rada, a bez nje, pokazujete, nismo samo mi ovdje u opasnosti već je i svijet shvatio da je u problemu. Zašto je to toliko važno?
PRODANOVIĆ: Nedavno smo na kongresu urbanista u Salcburgu sa brojnim konstatacijama, dijagnozma i vizijama, razradjivali temu “kako vratiti proizvodnju u gradove” uz naslovna predavanja koja su inicirala radionice profesora iz Njujorka i Hamburga, dakle iz Amerike i Evrope, sa naslovom “mimo od mita o post-industijskom gradu” sa porukom da demitologizuje globalizaciju koja se zahuktala elektronskim poslovanjem, satelitskom transmisijom podataka i slično. Činjenica je da se svet više nego ikada ranije otvorio slobodnijem cirkulisanju rada i kapitala uz opšte smanjivanje protekcionizama, tako da promene i udari na “kulturu rada” nikoga ne mimoilaze. Paradigma “kultura rada” doživljava nove obrte, pritisnuta pre svega krizom banaka i finansijskog tržišta, ali i za njih vezanih brojnih segmenata. Istovremeno u traženju odgovora na pitanja o modelu budućnosti gradova, a posebno transformacije urbaniteta, čije celovitije razumevanje ne može da mimiođe pitanja rada i proizvodnje, pozabavili su se mnogi značajni autori. U tom kontekstu, vredna su pomena zapažanja Ričarda Seneta, autora koji je kao uvodničar velikog skupa “Vreme Gradova” (Urban Age) održanog prošle jeseni u Istambulu, nama najbližem megagradu. Namera uvodnog izlaganja bila je da se ton skupa usmeri na pokušaj da se presipita mesto i karakter proizvodnje u savremenim gradovima. I to pre svega onima koji diljem planete doživljavaju svojevrsnu deindustrijalizaciju. Takvo tržište, veličano kao “efikasan mehanizam” za utvrdjivanje cena, distribuciju dobara i usluga, pokazalo se nemoćnim da obuhvati neekonomske aspekte kao što su pre svega kompleksni društveni odnosi, ali i brojna rastakanja urbane matrice.

Zelena arhitektura

MONITOR:”Zelena arhitektura” je odavno jedan stručno utemeljeni trend koji ide zajedno sa kampanjom protiv zagađivanja osnovnih izvora života i globalnog zagrevanja, održivim izvorima energije, planskom-gradjevinski i estetski osmišljenom gradnjom i stvaranjem uslova za urbanitet, kulturu rada. Da li bi to mogao biti deo ideje o „ekološkoj državi”?
PRODANOVIĆ: Budući ekološki grad, “ekopolis” bi se stvarao, popularno iskazano “sa prirodom, a ne protiv nje”. Ovakav proglas povlači brojne asocijacije i može da označi razvoj ” mekim” postupcima, u neagresivnom maniru, nenametljivo, prilgodjavajući se okolini, zatečenom stanju, prirodi, oblicima zatečene kulture i tradicije. Da je reč u bliskoj vezi sa društvenim značenjima ne treba zanemariti da je pojam “urbana ekologija” prvobitno primenjen 20-tih godina ovog veka u Čikagu, i da se odnosio na sociološka pitanja.
Ekološki proverene tehnologije su: mali zahtevi za energijom, nizak ili nikakav stepen zagadjenja,obnovljivi izvori sirovina i energije, rešenja funkcionalna za sva vremena (tzv. bezvremenski načini), kreativna, zanatsko-umetnička proizvidnja, niski stepen specijalizacije proizvodnje, oslanjanje na lokalno zajedništvo, ruralni karakter proizvodnje, integracija s prirodom, male autonomne proizvodne jedinice, demokratsko upravljanje (samoupravljanje), tehnička ograničenja postavljena od prirode, kriterijum kvaliteta značajno vrednovan, rad obavljan prvenstveno iz zadovoljstva… Zato je neophodno uzeti u obzir i šire društvene vrednosti – etička pravila, korigujući ona koja su u konfliktu sa ekološkim zahtevima. Sadašnji izraz sistema vrednosti liberalnih razvijenih društava uz individualizam koji veliča vrednosti slobode i ličnog izbora razvijenih društava realizovan je kroz stilove življenja i oblike potrošnje koji proizvode i ekološki destruktivan urbani izraz. Očigledno je neophodno koncepte i ideje urbanizma oformiti kroz ravnotežu ljudskih želja i njihovih ekoloških efekata.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOŽE MENCINGER, ČLAN EVROPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMJETNOSTI: Vakcine protiv “janšizma” još nijesmo pronašli

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slovenija je zbog  predsjedavanja EU u žiži  odmjeravanja liderske moći koju je do sada  imala Angela Merkel sa velikim autoritetom. Njen odlazak i praznina koju ostavlja nisu korisni za perspektive članstva zemalja Zapadnog Balkana u EU

 

MONITOR: Slovenija je nedavno donijela pravila u vezi sa uslovima za prelazak granice u pandemiji. Za razliku od Mađarske i Grčke, takođe članica EU, ona „ne priznaje“ ruske i kineske vakcine za ispunjenje tog uslova. Kako ocjenjujete ponašanje Brisela u pandemiji i „preduzimljivost“ nekih članica koje su nabavile ili se tvrdi da namjeravaju da se snabdiju vakcinama koje nije odobrila Evropska agencija za ljekove?

MENCINGER: Priznavanje pojedinih vakcina je pre svega političko pitanje. Slovenija se u pogledu vakcine ponaša kao dobra članica EU, pa čeka na odobrenje vakcine sa strane EU, dok se Grčka i Mađarska ponašaju  racionalnije. Valja dodati da i Brisel pandemiju iskorištava za politiku: nepriznavanje ruske vakcine koristi kao mjeru za „sankcije“ protiv Rusije.

MONITOR: Kovaks, sistem SZO za snabdijevanje vakcinama siromašnih zemalja, nije dao zadovoljavauće rezultate. Ova agencija UN nedavno je saopštila da su bogati upotrijebili 82 posto raspoloživih vakcina. Kako je onda moguće stati na kraj pandemiji KOVID-19, za šta je neophodno postići globalni imunitet?

MENCINGER: Da su veliku većinu raspoloživih vakcina upotrebili bogati je sasvim razumljivo, to je situacija i sa ostalim dobrima. U siromašnim zemljama je prisutnost pandemije i manje uočena nego u razvijenim. U Jemenu, Eritreji, Avganistanu i Sahelu sigurno mnogo više ljudi umire od gladi i od ratova za koje su barem su krive zapadne zemlje, pogotovo  SAD, nego od kovida. I drugde se vakcinisanje koristi kao sramotna politika.Tako,  na primer, Izrael s možda najvišim postotkom cepljenih, sprečava dolazak cepiva u Gazu.

Pored toga je organizacija zdravstva u siromašnim zemljama očigledno užasno slaba, na što ukazuje Indija. No, mislim da će nakon nekoliko godina kovid biti sličan drugim zaraznim bolestima za koje postoji vakcinisanje, kao što su bile mnogo smrtonosnije velike boginje posle prvog svetskog rata ili gripa sada. Sada se kovidu često pripisuje i smrt ljudi koji bi umrli i bez  kovida, od drugih bolesti, a koje kovid samo prati. Kovid je i medijski populariziran i iskorištavan: pogledajte dnevne novosti na TV! Obično  počinju sa brojkama o kovidu.

MONITOR: U nekom od skorašnjih intervjua, ocijenili ste da će ova kriza biti gora od finansijske krize iz 2008,  jer je „nastala izvan ekonomskog sistema“. Ko bi mogao prosperirati od ove krize, sem što već postoje pokazatelji da pored farmaceutskih kompanija, ogromnu zaradu bilježe i kompanije on-line prodaje, kao Amazon?

MENCINGER: U tom pogledu ostajem pri svom mišljenju – da će sadašnja kriza biti gora od krize 2008. Ona je zaustavila i cele privrede, u kojima je bila potražnja dosta velika; zaustavljeni su od strane države. To je najviše pogodilo sektor ugostiteljstva i turizam, koji je značajan i za Crnu Goru i za Sloveniju. Pre dve godine Ljubljana je bila puna turista, sada ih uopšte nema. U Sloveniji su mnoge mere bile besmislene. Ljudi su, na primer, stajali ispred bifeaa, umesto da sede na terasama, uveden je policijski sat i zabranjeno kretanje među opštinama, datum i trajanje pandemije određeni su unapred. Nekoliko puta morao je čak Ustavni sud zaustaviti namere Vlade, s kojima je, da bi sprečila proteste, ograničavala druženje. Kovidne mere su još više od privrede – s nastavom i predavanjima preko računara, oštetile mlade. I od kovida imaju neki koristi: farmacija je nekakav „vojni profiter“. Isto važi i za internet trgovinu: ljudi zbog kovida sve više kupuju preko interneta.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Nije dobro da vlade imaju favorite među vjerskim zajednicama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama

 

MONITOR: Ocijenili ste da bi potpisivanje Temeljnog ugovora sa Pravoslavnom  crkvom prije izbora crnogorskog mitropolita bilo iz više razloga neadekvatno. Zašto?

LEKIĆ: Politika prema vjerskim zajednicama, razumije se prema svim zajednicama, je važan i osjetljiv segment državne politike. Tome treba prilaziti sa uvažavanjem vjerskih zajednica ali i sa jasnim idejama o zaštiti državnih interesa.

U mom javnom stavu povodom Temeljnog ugovora i nepotrebno nastalim kontroverzama, više sam se zalagao za ozbiljno i promišljeno dijelovanje crnogorske države nego što sam se bavio elementima koji legitimno pripadaju crkvi.

Zalažem se, dakle, kao i većina građana Crne Gore da ugovor između države i crkve bude racionalan i realistički, čija je osnovna premisa ustav države.  Da se u realnim uslovima postigne pošten ugovor i kao takav doprinese jedinstvu naroda, a ne novim raskolima.

Upravo imajući u vidu istorijsku složenost zato i osjetljivost pitanja, učinilo mi se da bi prethodni izbor crnogorskog mitropolita bio sastavni dio tog potencijalno fer postupka i sadržaja.

Temeljno o temeljnom ugovoru, dakle bez mogućih improvizacija i tajnih žurbi, bila je, čini mi se, dobronamjerna poruka.

MONITOR: Imali ste primjedbe na netransparentnost procesa dogovaranja između države i Crkve oko Temeljnog ugovora, kao i mjesta na kojima su dogovori vršeni, odnosno nedovoljnu uključenost institucija u taj proces. Šta su negativni efekti toga?

LEKIĆ: Premijer Krivokapić je izjavom prije dva dana u crnogorskoj skupštini da još treba raditi na usaglašavanju ugovora, i zatim ga učiniti javnim – sada pojasnio situaciju. Dobro je što je napuštena praksa prethodne vlasti koja je takve ugovore potpisivala bez prethodnog upoznavanja vlasti.

U svakom slučaju, državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama. Prethodna vlast na čelu sa DPS-om je imala velika ciklična savezništva i neprijateljstva sa vjerskim zajednicama, posebno sa SPC proizvodeći tako atmosferu manipulacija i podjela u društvu, što je izgleda i bio cilj. Na kraju su takve kombinacije izazvale i poznate bumerange.

MONITOR: Vi se, dakle, zalažete za građenje osmišljene državne politike prema vjerskim zajednicama?

LEKIĆ: Ozbiljna osmišljena politika je u interesu građana i stabilnosti države. U uobličavanju državne politike prema vjerskim zajednicama treba da se čuje glas i vjerske i sekularne Crne Gore.

Sve opet na poukama istorije. Okrenuti vremenima budućnosti. I to su dugi procesi.

Jedan od najvećih evropskih istoričara, predstavnik pozitivističke škole Rilke je rekao da dvije trećine ljudske istorije čine odnosi crkve i države. Taj odnos i u crnogorskoj istoriji je dugotrajan i veoma složen.

Sportski rečeno – ako bih malo olakšao temu – to nije disciplina sprinta, već maratona.

Treba  znanjem, mudrošću, osjećajem realizma pratiti i učesvovati u tome, ispravljati i istorijske greške, sve s ciljem postizanja društvene kohezije, demokratskog, duhovnog progresa, konačno dostojanstvenog života u Crnoj Gori.

MONITOR: Da li je način na koji se ovo pitanje rješava  „usluga” nove vlasti  prethodnom režimu, koji to koristi, kako ste kazali, da „pseudopatriotski stražari nad zemljom”? Mnoga prethodna pitanja koja je otvorila nova vlast, od državljanstva, preko Zakona o slobodi vjeroispovjesti, pa nadalje, podigla su tenzije.

LEKIĆ: Iako traumatično spušteni sa opojnih visina dugotrajne vlasti, glavni eksponenti prethodnog režima koriste svaku improvizaciju, nepostojanje dovoljno jasnog pravca i sistema funkcionisanja nove vlasti.

Ironija situacije da partije održive korupcije i klijentelizma koriste takve situacije pokušavajući da se legitimišu kao zaštitnici države i nacionalnog identiteta. Oni to čine i u ovom vremenu završne faze truležnih procesa koji se ispoljavaju političko-korupcionaškim skandalima, poput stambene korupcije.

Uzgred, treba podsjetiti da je nedavno skupština Savjeta Evrope u svojim zaključcima pozdravila usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovjesti.

I to se može vidijeti i kao završni rezultat Đukanovićevog otuđenog  avanturizma, kada je kršeći ustav sekularne države krenuo na partijskom kongresu u crkvene reforme. I to ne znanjem i vizijom o složenim crkvenim pitanjima, već inspiracijom novog izbornog inžinjeringa, koji je trebalo da donese izbornu pobjedu.

MONITOR: Ipak, kako to da nova vlast, prije mnogih važnih reformi, insistira na pitanjima koja lako podižu tenzije?

LEKIĆ: Dosta je teško govoriti o novoj vlasti u jednini. Ne mislim toliko na objektivno različite političko ideološke profile partija. Mislim na nedostatak metoda rada. Umjesto dobre pripreme za početak dijelovanja nove vlasti izgubilo se silno vrijeme na konfuznim raspravama o  konceptu tzv. ekspertske vlade.

Zaista je nevjerovatno da je neko mogao pomisliti da vlada može funkcionisati bez parlamentanrne većine. Ili obrnuto. Govorimo o prvim lekcijama funkcionisanja političkog sistema.

Međutim, i dalje vjerujem da je moguće uhvatiti pravac koji su građani očekivali dajući mandat novoj vlasti.

Potrebne su, i poslednji je čas za njih, kredibilne ideje i akcije koje mogu da mjenjaju stanje.

MONITOR: Gdje je crnogorsko društvo danas, kada su u pitanju podjele?

LEKIĆ: Proces podjela je otišao daleko. Dugo se i radilo na tome. Plan nacionalnih podjela je najuspješnije realizovan projekat prethodne vlasti. A i lakše je bilo dijeliti narode, kombinovati sa njihovim elitama koalicije nego izgrađivati zdravo i na vrijednostima integrisano društvo.

Nacionalne ideologije i njihovi tribuni su stvorili dominantu svijest koja je objektivno odvajala etničke zajednice, već od škole pa dalje. Iza lokalnih verzija „sukoba civilizacija“ – da upotrijebim poznatu Hantitntonovu paradigmu – uglavnom se krije lokalni „sukob ignorancija“ sa opasnim posljedicama.

Ako se ovako nastavi, Crne Gora će ustrojstvom biti zbir etno-konfesionalnih zajednica i tako početi da liči na Jugoslaviju ili BiH.

I u ovoj ozbiljnoj oblasti je potreban zaokret. Ne, naravno, ukidanjem nacija. Već ozbiljnom državnom politikom društvene kohezije i stavljanjem građanina, njegov dostojanstven život u prvi plan.

Pitanje danas i ovdje nije koja koja će političko-etnička strana da pobijedi. Radi se o tome da Crne Gora pobijedi.

MONITOR: Kako komentarišete normalizaciju nasilja, koja se uspostavlja? Imali smo i nekoliko napada na novinare, učestale proteste sa nerijetko šovinističkim porukama, sve češći govor mržnje…

LEKIĆ: Forme tog primitivizma koje je izbilo iza propagandnih „uspješnih priča“ pokazuju i stepen zapuštenosti crnogorskog društva.

Impresionira prostačka kreativnost identitetski nahuškanih izvođača nasilja – verbalnog, sada već i fizičkog.

Upadljivo je da ekipe u različitim političko nacionalnim dresovima imaji sličan, gotovo identičan repertoar primitivnosti. Iako iz suprotnih tabora, oni jako liče jedni na druge. Kakofonija agresivnih budalaština je jako upadljiva. Šovinističke poruke dolaze od primitivaca nacionalistički obučavanih u političkim radionicama. Podstaknuti i iznajmljenim novinarskim podzemljem.

Mržnja prema drugom je u prvom planu. Mržnja malih razlika. Naravno, oni mrze prije svega kulturu jer ona znači  uvažavanje drugog.

MONITOR: Kako vidite situaciju oko incijative za smjenu ministra pravde Vladimira Leposavića? Hoće li se prevazići ta kriza vlasti?

LEKIĆ: Po svemu sudeći teško. Formalno gledano ostavka ministra rješava krizu Vlade. Međutim, ministar svojim argumentima i pravima traži rasplet u parlamentu. Kriza se, dakle, sada seli u parlament. Premijer kao akter izbora ministra pravde, zatim smjenjivanja istog ministra, u oba slučaja ne konsultujući nikog u parlamentarnoj strukturi, bi morao biti akter i ove nove faze. Možda još ima nešto vremena da se izađe iz ove ozbiljne političke krize.

MONITOR: Može li se u aktuelnoj situaciji, uz krizu vlasti, i institucije koje su i dalje pod političkom kontrolom prethodnog režima, Crna Gora reformisati, i obračunati sa ozbiljnim devijacijama poput organizovanog kriminala, korupcije?

LEKIĆ: Iako je zaista teško nasljeđe prethodne vlasti – reforme se mogu i moraju ostvariti, posebno one koje uvode funkcionisanje pravne države. To je u isti mah zahtjev građana i Evropske unije.

Zapravo posljednji je čas za stvarne reforme, a samo kredibilne ideje i akcije mogu mjenjati stanje.

Političke snage koje su pobijedile 30. avgusta, makar u ovom trenutku iz više razloga djelovale poluudruženo, treba da definišu mnogo toga, prije svega ciljeve i sistem rada – da bismo izgradili ozbiljnu državnu politiku kao preduslov za reformisanu Crnu Goru.

I dalje vjerujem da je to moguće.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo