Povežite se sa nama

INTERVJU

Balkanski urbicid

Objavljeno prije

na

Ratovi i razaranja, pljačka i novokomponovani način života „u visokom stilu”, ostavili su traga na naše prostore. Kako izaći iz začaranog kruga rušenja i građenja „ljepšeg i starijeg”, mnogo toga može da kaže dr Milan Prodanović, redovni profesor Tehničkog fakulteta u Novom Sadu, urednik u više značajnih časopisa iz oblasti arhitekture i urbanizma. MONITOR: Ratovi 90-tih su varvarizovali mnoge segmente života. Jedan od najupečatljivijih vidova varvarizacije je i potpuno ili djelimično rušenje gradova, nepotrebno da bi se oni tek osvojili. Odakle takav „silazak u gradove”?
PRODANOVIĆ: Poodavno je u naučnoj literaturi zaživeo koncept “urbicid”. Pripisuje se okolnostima koje su karakterisale neke oblike minulog rata na Balkanu, a to je da se gradovi opkoljavaju, da im se namerno uskraćuje snabedavanje, voda i hrana… Ne volim ni da se prisećam scenarija i slika kojih smo se nagledali, ali eto potegli ste pitanje, ne ponovilo se! U biti „urbicid” je na Balkanu vezan za strategiju iz kulturološkog kič i šund nasleđa, iz okolnosti potisnutih suprotnosti u kulturi i narazrešenih dubokih kontradikcija urbano-ruralnih preplitanja i konfronatacija. Označava ispoljavanje potisnute a duboke mržnje prema gradu. Ustvari, mnogi to tumače kao pokušaje ubijanja civilnog društva kojega grad simbolizuje. Ne zaboravimo etimologiju i poreklo značenja “civil” i “civilizacija” od latinske reči „civitas” što znači grad.

MONITOR:Vukovar, Dubrovnik i Sarajevo su simboli uništavanja. Kasnije, rušene su i neke važne zgrade u bombardovanju 1999 kao „simboli” Miloševićevog režima… U svemu tome i pored „racionalnih” ciljeva ima i ritualnog „ubijanja duha mesta”?
PRODANOVIĆ: Već sam se osvrnuo na „urbicid” kao oblik ispoljavanja, između ostalog, i potisnutih emocija koje prerastaju u širu strategiju rata. Jedna druga karakteristika vezana je za ubijanje kulture vidljive u pejsažu, u simbolima, spomenicima kulture koji tu kulturu obeležavaju, i to uništenje spomenika “neprijateljske” grupe, „da se zatre”, nečija kultura da bi se ubila treba joj uništiti simbole. Ali uz to ide i slično ali obrnuto nasilno građenje novokomponovanih spomenika na brzinu, primeri su brojni, trebalo bi mnogo prostora da se i ta vrsta agresije građenja „starijeg i ljepšeg” objasni. A sve je utemeljeno u nemogućnosti ili odsustvu volje da se promeni sistem vednosti, da se reformišu institucije i intervcija iz republika bivše SFRJ. Tokom minulog rata manifestovani su namernim rušenjem spomenika “druge” (navodno neprijateljske) kulture kao simboličkog čina (rušenje islamskih bogomolja iz 16- tog veka Ferhadije u Banja Luci, Aladže u Foči, Mostarskog mosta). Pojam “kontra-nasleđe” nova je kovanica koja ilustruje praksu uočenu i na Balkanu, a kojom su mnoge međunarodne konvencije o poštovanju i čuvanju spomenika pri ratnim dejstvima gažene, dok su zavodi zaduženi da se brinu o spomenicima slali izveštaje o stanju “svojih” spomenika. Prožimanje rušenja i zaštite uz potku nacionalizma oslikala je karikaturu zaštite od strane državnih institucija partijskog jednoumlja (sa promenjenim predznakom od klasnog ka nacionalnom).

MONITOR: Odavno je skrenuta pažnja na važnost odnosa građevinskog objekta i okoline, zatečenog prirodnog okruženja ili kulturnog nasljedja. Kako Vama izgleda to što gradovi, bilo da se radi o srpskom Beogradu ili crnogorskoj Budvi, ne mare za to?
PRODANOVIĆ: To što kritički posmatramo odnos zgrade i okruženja najčešće je rezultat špekulantskog urbanizma. A dok se govori o investitorskom urbanizmu prećutkuje se da investitora ima najrazličitijih vrsta, pomenimo filantrope, dobrotovore, brojne građanske asocijacije i slično, ali i beskrupulozne profitere – izgrađena sredina o kojoj govorite je iz urbanizma uglavnom bez civilne kontrole.

MONITOR: Građevine „izrasline” na telima starih gradskih jezgara, spomenika kulture, često zaštićenih međunarodnim sertifikatima, pokazuju da nove elite ne haju za baštinu iako su im puna usta populističkih parola. Svi pričaju o „građevinskoj mafiji”, ali izgleda da u ovim našim krajevima nema sistemske borbe protiv nje?
PRODANOVIĆ: Već smo zaboravili period čitave najezde “nadogradnje”, iz perioda bezakonja kada je pretvaran, gde god je to bilo moguće, svaki tavan i krov u građevinsku parcelu. Ožiljci su brojni, ukazujem ponovo na odsutvo katarze, na urbicidnost dubokih motivacija i slično. Grad je pored fizičkog ispoljavanja i trajan proces, konzervacija kroz upotrebu je oblik reciklaže. Naravno, konzervacija kroz upotrebu kao najkontroverzniji i najzahtevniji vid zaštite oslanja se na izbegavanje napuštenosti ponovnom upotrebom spomeničkih objekata, uz sve opasnosti neodgovarajućih i po spomenik razarajućih aktivnosti i sadržaja. Ideja “partnerstva za urbanu sredinu” predviđa saradnju i “ortakluk” koji bi prevazilazio zavodsku birokratizovanost koja je sputavajuća za aktivnosti udruženja građana, a koji za funkciju zaštite potežu često efikasnije i kompetentnije inicijative. Značajan komercijalni interes u turističkom marketingu takođe se oslanja na lokalni pejsaž sa tradicionalnim izgledom i oslonac je prepoznatljivosti i identitetu regionalnog “imidža”. Pri tome “industrija nasleđa” uticajima tržišnih strujanja uključuje i “kulturnu potrošnju” predočavajući nove mogućnosti, ali i nove probleme kulturnog turizma, edukativnih ekskurzija, novih namena zgrada, naprimer napuštenih manastira koji postaju centrima za integraciju mladih i slično.

MONITOR: Nedavno je objavljen jedan Vaš tekst o „kulturi rada”. Tajkunizacija i privatizacija koje idu ruku pod ruku teško da će stvoriti neku novu kulturu rada, a bez nje, pokazujete, nismo samo mi ovdje u opasnosti već je i svijet shvatio da je u problemu. Zašto je to toliko važno?
PRODANOVIĆ: Nedavno smo na kongresu urbanista u Salcburgu sa brojnim konstatacijama, dijagnozma i vizijama, razradjivali temu “kako vratiti proizvodnju u gradove” uz naslovna predavanja koja su inicirala radionice profesora iz Njujorka i Hamburga, dakle iz Amerike i Evrope, sa naslovom “mimo od mita o post-industijskom gradu” sa porukom da demitologizuje globalizaciju koja se zahuktala elektronskim poslovanjem, satelitskom transmisijom podataka i slično. Činjenica je da se svet više nego ikada ranije otvorio slobodnijem cirkulisanju rada i kapitala uz opšte smanjivanje protekcionizama, tako da promene i udari na “kulturu rada” nikoga ne mimoilaze. Paradigma “kultura rada” doživljava nove obrte, pritisnuta pre svega krizom banaka i finansijskog tržišta, ali i za njih vezanih brojnih segmenata. Istovremeno u traženju odgovora na pitanja o modelu budućnosti gradova, a posebno transformacije urbaniteta, čije celovitije razumevanje ne može da mimiođe pitanja rada i proizvodnje, pozabavili su se mnogi značajni autori. U tom kontekstu, vredna su pomena zapažanja Ričarda Seneta, autora koji je kao uvodničar velikog skupa “Vreme Gradova” (Urban Age) održanog prošle jeseni u Istambulu, nama najbližem megagradu. Namera uvodnog izlaganja bila je da se ton skupa usmeri na pokušaj da se presipita mesto i karakter proizvodnje u savremenim gradovima. I to pre svega onima koji diljem planete doživljavaju svojevrsnu deindustrijalizaciju. Takvo tržište, veličano kao “efikasan mehanizam” za utvrdjivanje cena, distribuciju dobara i usluga, pokazalo se nemoćnim da obuhvati neekonomske aspekte kao što su pre svega kompleksni društveni odnosi, ali i brojna rastakanja urbane matrice.

Zelena arhitektura

MONITOR:”Zelena arhitektura” je odavno jedan stručno utemeljeni trend koji ide zajedno sa kampanjom protiv zagađivanja osnovnih izvora života i globalnog zagrevanja, održivim izvorima energije, planskom-gradjevinski i estetski osmišljenom gradnjom i stvaranjem uslova za urbanitet, kulturu rada. Da li bi to mogao biti deo ideje o „ekološkoj državi”?
PRODANOVIĆ: Budući ekološki grad, “ekopolis” bi se stvarao, popularno iskazano “sa prirodom, a ne protiv nje”. Ovakav proglas povlači brojne asocijacije i može da označi razvoj ” mekim” postupcima, u neagresivnom maniru, nenametljivo, prilgodjavajući se okolini, zatečenom stanju, prirodi, oblicima zatečene kulture i tradicije. Da je reč u bliskoj vezi sa društvenim značenjima ne treba zanemariti da je pojam “urbana ekologija” prvobitno primenjen 20-tih godina ovog veka u Čikagu, i da se odnosio na sociološka pitanja.
Ekološki proverene tehnologije su: mali zahtevi za energijom, nizak ili nikakav stepen zagadjenja,obnovljivi izvori sirovina i energije, rešenja funkcionalna za sva vremena (tzv. bezvremenski načini), kreativna, zanatsko-umetnička proizvidnja, niski stepen specijalizacije proizvodnje, oslanjanje na lokalno zajedništvo, ruralni karakter proizvodnje, integracija s prirodom, male autonomne proizvodne jedinice, demokratsko upravljanje (samoupravljanje), tehnička ograničenja postavljena od prirode, kriterijum kvaliteta značajno vrednovan, rad obavljan prvenstveno iz zadovoljstva… Zato je neophodno uzeti u obzir i šire društvene vrednosti – etička pravila, korigujući ona koja su u konfliktu sa ekološkim zahtevima. Sadašnji izraz sistema vrednosti liberalnih razvijenih društava uz individualizam koji veliča vrednosti slobode i ličnog izbora razvijenih društava realizovan je kroz stilove življenja i oblike potrošnje koji proizvode i ekološki destruktivan urbani izraz. Očigledno je neophodno koncepte i ideje urbanizma oformiti kroz ravnotežu ljudskih želja i njihovih ekoloških efekata.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo