Povežite se sa nama

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC I KOLUMNISTA: Šansa koju ne treba prokockati

Objavljeno prije

na

Odlazak  Đukanovićevih marioneta jeste vrsta javne terapije. Svakim odlaskom tih kompromitovanih kadrova, kod ljudi se povećava osjećaj da su neke forme pravde – dostižne. Ali, sva je prilika da sam čin odlaska nije dovoljan ako iza toga ne dobijemo jednu vrstu javnog otkrovenja svega onoga što je činilo onakav sistem mogućim i djelatnim

 

MONITOR: Konačno smo dobilli novu vladu. I nikad veću opoziciju. Šta je za radovanje, a šta nije?

BRKOVIĆ: Za sada je za radovanje samo to što smo konačno završili priču o nesmjenjivoj vlasti. To je u ovom trenutku dovoljno. Ako se pokaže da u kreativnom i profesionalnom potencijalu ove vlade ima i više razloga za radovanje, biće to sjajno. Ali, to nam može potvrditi samo vrijeme koje dolazi i samo djelovanje. Ne magla i pričine priče, već konkretno i vidljivo djelovanje. Ova vlada ima jednu nesumnjivu startnu prednost – nakon iskustva DPS vlasti, a to je ovdje jedino poznato iskustvo, već i minimum pristojnog ponašanja i nekoliko pametnih poteza izgledaće impresivno, kao – apsolutni novum, nešto vrijedno i potrebno… Ne bi bilo dobro da tu vrstu prednosti prokockaju.

S druge strane, valja biti svjestan da je jedna epoha nepovratno završena. Bilo bi dobro da i sadašnja opozicija shvati da od povratka na (ono) staro nema ništa. Čak i da se u nekom budućem aranžmanu DPS nađe u kakvoj koalicionoj vlasti, što će se sigurno nekada desiti, nikada više to neće biti onako moćan i uticajan DPS. Niti će, valja se nadati, ikada više neka partija imati tu vrstu totalne moći. I to je ono što je izvjesno dobro, što je suštinski pomak za današnje crnogorsko društvo.

MONITOR:  Mnogi su kritikovali ekspoze novog premijera. U svojoj kolumni kazali ste da u političkoj istoriji često govorilo o „istorijskim” ekspozeima, ali da mnogi to nijesu bili. Je li ovaj ekspoze istorijski?

BRKOVIĆ: Devalvirali smo i tu riječ, odavno. Kao i mnoge druge. To bi bila lijepa polazna tačka za esej koji bi mogao reći mnogo o nama današnjima: kako se riječi tanje, izližu, postanu pohabane kao novčanice od upotrebe… Pretjerano je koliko mi sami volimo da sve doživljavamo u toj vrsti odmjeravanja. Istorijsko ovo ili ono. Gotovo da pomislite kako svaki Crnogorac istoriju doživljava kao ličnu poslugu…

Opet, ako imate malo više godina, kao što je slučaj sa Vašim sagovornikom, onda se sjetite koliko puta ste već vidjeli i čuli tu vrstu samouzdizanja aktuelnih političkih elita. I rijetko se kad ispostavilo, rijeko je kad sama istorija (protok vremena) dala za pravo onima koji su vjerovali u istorijsku prirodu ovog ili onog političkog stava ili zaokreta. Ta potreba za „intimom” sa istorijom ponekad izgleda sasvim karikaturalno.

MONITOR: Vlada je u prvoj sedmici rada najavila odlazak nekih dugogodišnjih funkcionera za čija se imena veže opastanak prethodnog režima, poput Veselina Veljovića, te Vesne Medenice. Jesu li to dobri prvi koraci nove vlasti?

BRKOVIĆ: To su atraktivni prvi koraci. Ovdje ljudi zaista žele da vide nešto spektakularno. A odlazak tih Đukanovićevih marioneta jeste ta vrsta javne terapije. Svakim odlaskom tih kompromitovanih kadrova, kod ljudi se povećava osjećaj da su neke forme pravde – dostižne. To su stubovi na kojima je počivala laž Đukanovićevog modela vladanja. Ali, sva je prilika da sam čin odlaska nije dovoljan ni sasvim svrsishodan ako iza toga ne dobijemo jednu vrstu javnog otkrovenja, svega onoga što je činilo onakav sistem mogućim i djelatnim. Mnogo je slojeva u toj priči koji se moraju učiniti javnim… Odlazak ovih opskurnih persona valjda je samo prvi korak ka razobličavanju mehanizama koji su unazadili i zarobili crnogorsko društvo.

MONITOR: U predizbornoj kampanji, nova vlast je često pominjala „pomirenje”. Svojevremeno ste kazali da se plašite da pomirenje koje se u posljednje vrijeme pominje zapravo to i nije, već predaja jednog društva starim utvarama. Može li nova vlast donijeti pomirenje o kom priča?

BRKOVIĆ: Jedan od ključnih modela na Balkanu je da se sve, ma koliko bilo nesporno ili dobro, može izokrenuti u potpunu suprotnost. Sama ideja pomirenja u jednom društvu je uvijek plemenita i potrebna. Ali, da bismo došli do pomirenja moramo precizno znati zašto se mirimo, ko se miri, na koji način se mirimo. Sa čim se mirimo, takođe. Ono što mene plaši je što izgleda da jedan dio ovdašnje političke scene pod pomirenjem podrazumijeva neku vrstu rehabilitacije, ako ne javne, a ono prećutne, zločina i zločinaca. To ne bi bilo pomirenje, i to je za svako društvo opasna igra. Umjesto pomirenja dobijate jednu sumnjivu relativizaciju zločina. Suština je upravo u svijesti o tome. Zato sam i napisao – Da biste se pomirili sa komšijom, prvo se morate pomiriti sa istinom…

MONITOR: A stare utvare, šta ćemo sa njima?

BRKOVIĆ:  Naše stare utvare su žilave, ne daju se lako, mijenjaju oblik, pomislite da su sahranjene, ali, taj vampir je uvijek spreman za akciju, čim se ukažu prilike, čim padne noć… Naše stare utvare nikako da nas napuste. Oživljavaju čim zaboravite na njih…

MONITOR: U ekspozeu mandatara nijednom se nijesu pomenuli ratni zločini recimo. Kako to komentarišete?

BRKOVIĆ: Svijest o ratnim zločinima i potreba da se jedno društvo suoči sa time znak su zrelosti i zalog za budućnost. Ali, svijest koja je i dalje „navijačka”, beskrajno zarobljena u „mi ili oni” paradigmi, teško se može suočiti sa takvom prošlošću. Mislim da je to jedan od propusta u premijerovom ekspozeu. Da li je taj propust posljedica nesnalaženja, ili neke skrivene političke agende, nije lako dokučiti u ovom trenutku. Vrijeme koje je pred nama daće odgovor i na ovo pitanje.

MONITOR: Predsjednik Đukanović je ove sedmice izjavio da DPS snosi dio odgovornosti za jačanje SPC, predstavljajući se istovremeno  kao neko ko mora Crnu Goru da brani od politike Srbije koja se, kako je rekao, „zadnjih godinu, dvije, vratila svojoj politici iz 90-ih“. Mnogo je, ipak, svjedočanstava o dobroj saradnji Đukanovića i Vučiča. Kakvu igru igra predsjednik?

BRKOVIĆ:  Sve ovo je manje-više tačno. Arogantna i samozaljubljena politika koja vjeruje u sopstvenu bogomdanost obično i napravi takve greške. Kao što je jasno da će u Srbiji još dugo postojati oni mračni štabovi koji žele Crnu Goru da vide poniženu i poraženu, ali, to ne obavezuje Crnu Goru ni na koji način. Najsigurnija odbrana Crne Gore je njen razvoj, njena demokratizacija, njena sloboda, njena medijska raznoglasnost… Sve su ovo pretpostavke za koje Đukanović i njegovi ne mogu imati sluha. Jer da su ga imali, vjerovatno bi proteklih petnaestak godina izgledale unekoliko drugačije. Imali bismo društvo koje ide naprijed, pacifikujući svoje probleme, a ovako smo dobili jedno raspolućeno društvo koje beskrajno umnožava svoje kontroverze i ostavlja utisak da nije u stanju da se nosi sa savremenim izazovima.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo