Povežite se sa nama

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC I KOLUMNISTA: Šansa koju ne treba prokockati

Objavljeno prije

na

Odlazak  Đukanovićevih marioneta jeste vrsta javne terapije. Svakim odlaskom tih kompromitovanih kadrova, kod ljudi se povećava osjećaj da su neke forme pravde – dostižne. Ali, sva je prilika da sam čin odlaska nije dovoljan ako iza toga ne dobijemo jednu vrstu javnog otkrovenja svega onoga što je činilo onakav sistem mogućim i djelatnim

 

MONITOR: Konačno smo dobilli novu vladu. I nikad veću opoziciju. Šta je za radovanje, a šta nije?

BRKOVIĆ: Za sada je za radovanje samo to što smo konačno završili priču o nesmjenjivoj vlasti. To je u ovom trenutku dovoljno. Ako se pokaže da u kreativnom i profesionalnom potencijalu ove vlade ima i više razloga za radovanje, biće to sjajno. Ali, to nam može potvrditi samo vrijeme koje dolazi i samo djelovanje. Ne magla i pričine priče, već konkretno i vidljivo djelovanje. Ova vlada ima jednu nesumnjivu startnu prednost – nakon iskustva DPS vlasti, a to je ovdje jedino poznato iskustvo, već i minimum pristojnog ponašanja i nekoliko pametnih poteza izgledaće impresivno, kao – apsolutni novum, nešto vrijedno i potrebno… Ne bi bilo dobro da tu vrstu prednosti prokockaju.

S druge strane, valja biti svjestan da je jedna epoha nepovratno završena. Bilo bi dobro da i sadašnja opozicija shvati da od povratka na (ono) staro nema ništa. Čak i da se u nekom budućem aranžmanu DPS nađe u kakvoj koalicionoj vlasti, što će se sigurno nekada desiti, nikada više to neće biti onako moćan i uticajan DPS. Niti će, valja se nadati, ikada više neka partija imati tu vrstu totalne moći. I to je ono što je izvjesno dobro, što je suštinski pomak za današnje crnogorsko društvo.

MONITOR:  Mnogi su kritikovali ekspoze novog premijera. U svojoj kolumni kazali ste da u političkoj istoriji često govorilo o „istorijskim” ekspozeima, ali da mnogi to nijesu bili. Je li ovaj ekspoze istorijski?

BRKOVIĆ: Devalvirali smo i tu riječ, odavno. Kao i mnoge druge. To bi bila lijepa polazna tačka za esej koji bi mogao reći mnogo o nama današnjima: kako se riječi tanje, izližu, postanu pohabane kao novčanice od upotrebe… Pretjerano je koliko mi sami volimo da sve doživljavamo u toj vrsti odmjeravanja. Istorijsko ovo ili ono. Gotovo da pomislite kako svaki Crnogorac istoriju doživljava kao ličnu poslugu…

Opet, ako imate malo više godina, kao što je slučaj sa Vašim sagovornikom, onda se sjetite koliko puta ste već vidjeli i čuli tu vrstu samouzdizanja aktuelnih političkih elita. I rijetko se kad ispostavilo, rijeko je kad sama istorija (protok vremena) dala za pravo onima koji su vjerovali u istorijsku prirodu ovog ili onog političkog stava ili zaokreta. Ta potreba za „intimom” sa istorijom ponekad izgleda sasvim karikaturalno.

MONITOR: Vlada je u prvoj sedmici rada najavila odlazak nekih dugogodišnjih funkcionera za čija se imena veže opastanak prethodnog režima, poput Veselina Veljovića, te Vesne Medenice. Jesu li to dobri prvi koraci nove vlasti?

BRKOVIĆ: To su atraktivni prvi koraci. Ovdje ljudi zaista žele da vide nešto spektakularno. A odlazak tih Đukanovićevih marioneta jeste ta vrsta javne terapije. Svakim odlaskom tih kompromitovanih kadrova, kod ljudi se povećava osjećaj da su neke forme pravde – dostižne. To su stubovi na kojima je počivala laž Đukanovićevog modela vladanja. Ali, sva je prilika da sam čin odlaska nije dovoljan ni sasvim svrsishodan ako iza toga ne dobijemo jednu vrstu javnog otkrovenja, svega onoga što je činilo onakav sistem mogućim i djelatnim. Mnogo je slojeva u toj priči koji se moraju učiniti javnim… Odlazak ovih opskurnih persona valjda je samo prvi korak ka razobličavanju mehanizama koji su unazadili i zarobili crnogorsko društvo.

MONITOR: U predizbornoj kampanji, nova vlast je često pominjala „pomirenje”. Svojevremeno ste kazali da se plašite da pomirenje koje se u posljednje vrijeme pominje zapravo to i nije, već predaja jednog društva starim utvarama. Može li nova vlast donijeti pomirenje o kom priča?

BRKOVIĆ: Jedan od ključnih modela na Balkanu je da se sve, ma koliko bilo nesporno ili dobro, može izokrenuti u potpunu suprotnost. Sama ideja pomirenja u jednom društvu je uvijek plemenita i potrebna. Ali, da bismo došli do pomirenja moramo precizno znati zašto se mirimo, ko se miri, na koji način se mirimo. Sa čim se mirimo, takođe. Ono što mene plaši je što izgleda da jedan dio ovdašnje političke scene pod pomirenjem podrazumijeva neku vrstu rehabilitacije, ako ne javne, a ono prećutne, zločina i zločinaca. To ne bi bilo pomirenje, i to je za svako društvo opasna igra. Umjesto pomirenja dobijate jednu sumnjivu relativizaciju zločina. Suština je upravo u svijesti o tome. Zato sam i napisao – Da biste se pomirili sa komšijom, prvo se morate pomiriti sa istinom…

MONITOR: A stare utvare, šta ćemo sa njima?

BRKOVIĆ:  Naše stare utvare su žilave, ne daju se lako, mijenjaju oblik, pomislite da su sahranjene, ali, taj vampir je uvijek spreman za akciju, čim se ukažu prilike, čim padne noć… Naše stare utvare nikako da nas napuste. Oživljavaju čim zaboravite na njih…

MONITOR: U ekspozeu mandatara nijednom se nijesu pomenuli ratni zločini recimo. Kako to komentarišete?

BRKOVIĆ: Svijest o ratnim zločinima i potreba da se jedno društvo suoči sa time znak su zrelosti i zalog za budućnost. Ali, svijest koja je i dalje „navijačka”, beskrajno zarobljena u „mi ili oni” paradigmi, teško se može suočiti sa takvom prošlošću. Mislim da je to jedan od propusta u premijerovom ekspozeu. Da li je taj propust posljedica nesnalaženja, ili neke skrivene političke agende, nije lako dokučiti u ovom trenutku. Vrijeme koje je pred nama daće odgovor i na ovo pitanje.

MONITOR: Predsjednik Đukanović je ove sedmice izjavio da DPS snosi dio odgovornosti za jačanje SPC, predstavljajući se istovremeno  kao neko ko mora Crnu Goru da brani od politike Srbije koja se, kako je rekao, „zadnjih godinu, dvije, vratila svojoj politici iz 90-ih“. Mnogo je, ipak, svjedočanstava o dobroj saradnji Đukanovića i Vučiča. Kakvu igru igra predsjednik?

BRKOVIĆ:  Sve ovo je manje-više tačno. Arogantna i samozaljubljena politika koja vjeruje u sopstvenu bogomdanost obično i napravi takve greške. Kao što je jasno da će u Srbiji još dugo postojati oni mračni štabovi koji žele Crnu Goru da vide poniženu i poraženu, ali, to ne obavezuje Crnu Goru ni na koji način. Najsigurnija odbrana Crne Gore je njen razvoj, njena demokratizacija, njena sloboda, njena medijska raznoglasnost… Sve su ovo pretpostavke za koje Đukanović i njegovi ne mogu imati sluha. Jer da su ga imali, vjerovatno bi proteklih petnaestak godina izgledale unekoliko drugačije. Imali bismo društvo koje ide naprijed, pacifikujući svoje probleme, a ovako smo dobili jedno raspolućeno društvo koje beskrajno umnožava svoje kontroverze i ostavlja utisak da nije u stanju da se nosi sa savremenim izazovima.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo