Povežite se sa nama

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

2 godine

na

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

MONITOR: Ako je cilj Vašeg modela da se izbjegne politizacija izbora Ustavnog suda, to znači da njegovo odblokiranje, istovremeno predstavlja i rizik da nećemo dobiti autonoman i profesionalan, već opet politički sud?

BOŠNJAK: Važno je da izaberemo svo četvoro sudija i kompletiramo Ustavni sud, jer postoje i tu neki signali od opozicije da se ne izaberu svo četvoro, ali očekujem da se makar oko toga ne sporimo. Imajući u vidu listu kandidata, vjerujem da ćemo ovog puta dobiti mnogo profesionalniji Ustavni sud. Ukupni ambijent, promjena vlasti sa kojom je ipak došao dašak slobode i to da se oni biraju na 12 godina idu u korist autonomnosti i profesionalizma. Problem su neki od onih koji su još u mandatu u Ustavnom sudu, koji su protivzakonito pristali da budu korumpirani stanovima i kreditima od strane tadašnje izvršne vlasti, koju oni treba da nadziru. Takvi su bili poželjni, a i sad su poželjni poraženom režimu i zato treba biti vrlo oprezan iako mnogo toga više nije kao što je bilo.

MONITOR: Sa relevantnih adresa odgovornost za blokadu Ustavnog suda se adresira na političke klase, i njihove pojedinačne interese. Na kome je po Vama odgovornost?

BOŠNJAK: Izborna većina nije blokirala izbor sudija Ustavnog suda ni prethodni put. Četvoro kandidata o kojima se glasalo su bili profesionalci, za koje nije bilo zamjerki od strane opozicije u pogledu stručnosti i integriteta, ali očigledno da njima ne odgovaraju profesionalci. Napominjem, da su svo četvoro svoje profesionalne karijere gradili za vrijeme DPS režima i pokrivali, ili pokrivaju važne državne funkcije, tako da nam se nije moglo spočitati da su to „naši“. Svi znamo kako se dolazilo do tih funkcija u prethodnom režimu, ili ste bili „njihovi“ ili ste bili surovi profesionalci kojima se nije mogla naći zamjerka.

Đukanoviću i DPS-u nije odgovaralo da se odblokira Ustavni sud, kako bi pravili haos u kome se oni najbolje snalaze, a i kako bi u izbornu trku, koju su znali da gube, ušli bez Ustavnog suda i tako ciljano blokiralai tranziciju vlasti, što vidimo sada na primjeru Podgorice i Pljevalja.

MONITOR: Crna Gora se već duže nalazi u institucionalnoj i političkoj krizi, zbog koje nas nazivaju i „rak ranom“ Evrope. Gdje je izlaz?

BOŠNJAK: Izraz ,,rak rana”, po meni je bio pregrub i mislim da „neizlečiva rana“ nijesmo. Nažalost, problem postali jesmo, ali  možda taj termin jeste bio „otrežnjujući“ za nas, političke elite, da shvatimo ozbiljnost situacije i poruke Evropske unije. Baš zato što su nas „otrijeznili“, očekujem da ćemo doći do dogovora.

Ne treba očekivati da će se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda. Imamo mi puno važnih stvari da odradimo, izbor članova Sudskog savjeta, izbor VDT-a, izbor guvernera Centralne banke, reformu izbornog zakonodavstva, a za sve to nam treba dogovor i kompromis.

MONITOR: Iako se izbori vide kao ključ za stabilnost, partije ne iniciraju skraćenje mandata Skupštini. Neki razlog vide upravo u strahu od izbora  i novih političkih snaga na sceni.

BOŠNJAK: Izbora ne smije biti bez Ustavnog suda. Postoje različita tumačenja pravne struke, da li su uopšte mogli biti i raspisani, ako nema kvoruma u Ustavnom sudu.

Žao mi je što nije postojao dogovor oko termina održavanja predsjedničkih izbora, iako ne sporim da je to isključivo ingerencija predsjednice Skupštine.

Propuštena je šansa za dogovor oko jednovremenog održavanja parlamentarnih i predsjedničkih izbora. Ne želim da ulazim u to kome to odgovara, a kome ne. Da je bilo partijskih kalkulacija, sigurno da je bilo, a i to je politički legitimno.

Uzrok svih problema u vezi sa neslavnim završetkom mandata prethodne dvije Vlade, je to što one nijesu odražavale izbornu volju građana. Čim odstupite od osnovnih principa demokratije i krenete da eksperimentišete, to postaje neodrživo. Ne može niko, a posebno neko sa strane da direktno, usudiću se reći, bestidno, nameće stav ko može a ko ne može biti dio vlasti, rugajući se volji naroda. Ma koliko mali bili, moramo držati do državnog digniteta, poštujući druge i njihovu snagu, ali crvena linija mora postojati.

DF nikad nije htio da ruši postavgustovske Vlade sa DPS-om, niti želi da inicira skaćenje mandata Skupštini sa DPS-om. To treba da bude plod dogovora izborne većine, jer za sve ostalo nemamo mandat građana koji su nas glasali.

Strah od nadolazeće snage Pokreta Evropa sad, kod nas iz DF-a ne postoji jer DF ima dosta stabilno biračko tijelo. Mislim da  PES uglavnom crpi svoju snagu iz glasačkog tijela DPS-a.  Isto tako mislim da ulaze značajno i u biračko tijelo Demoktrata, jer preuzimaju  njihov adut da mladi treba da preuzmu stvari u svoje ruke, što je po meni vrlo sporno jer su u politici iskustvo i mudrost najbitniji.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete gradonačelnika DF-a Skupštini Beograda, te posjetu dvojice ministara neustavnoj proslavi u RS?

BOŠNJAK: Vrlo je simptomačino zašto se čekalo mjesec dana da se ta posjeta aktuelizuje i pitanje je da li je i u kojoj mjeri to izvučeno iz konteksta.

Prvo,  ne sporim da treba da imamo najbližu saradnju sa susjedima, prije svega Srbijom sa kojom smo i najduže bili u državnoj zajednici. Ali na osnovu onoga što smo mogli vidjeti u medijima, moram reći da mi je sva ta priča djelovala pomalo infantilno, kao da je najveće dostignuće što je neko napisao neki naziv ćirilicom ili stavio trobojku u svoj kabinet. Biti predsjednik opštine, znači biti predsjednik svih građana te opštine i u toj ulozi se ne može raditi za interese samo naroda kojem pripadate.

Ono što su i mnogi crnogorski Srbi zamjerili jeste izjava predsjednika Opštine Nikšić da Srbiju vidi kao svoju matici i da nije emotivno vezan za „ovakvu Crnu Goru“ je problematična sa strane funkcije koju obavlja, a i u neku ruku crnogorske Srbe predstavlja kao dijasporu Srbije, što oni nisu, već  duboko ukorijenjen konstitutivni narod. Moj stav je da razlike između crnogorskih Srba i crnogorskih Crnogoraca nema, osim u različitom tumačenju naše istorije. Tako da mi u Crnoj Gori imamo vještačke, nametnute podjele i sad su neki jedno, a neki drugo iz inata. Otuda i one drastične razlike od popisa do popisa. Nas sve takođe treba da zabrine, zašto smo došli u situaciju da  neko Crnu Goru ne doživljava maticom, iako je utemeljen u njoj. I zaista je vrijeme je da se ove vještački stvorene podjele ne produbljuju, već ublažavaju.  Moramo svi da radimo na tome.

Što se tiče proslave u Republici Srpskoj, kada ste na državnoj funkciji, bez obzira šta lično osjećate ili šta vaša partija zastupa, morate se ponašati državnički i slijediti zvaničnu politiku države.

MONITOR: Kako vidite procese od 30. avgusta 2020., koliko smo daleko od suštinskih promjena?

BOŠNJAK: Niti je DPS bio spreman da ode u opoziciju, a i nas, decenijske borce protiv režima je negdje iznenadio njihov pad, pa se svima desilo ono „i šta ćemo sad“.

Mi u PZP-u smo uvijek imali jasnu viziju i jasan program, šta i kako treba raditi nakon pada režima: nulta tolerancija prema kriminalu i korupciji, beskompromisan odnos prema onima koji su državnu funkciju iskoristili za spregu sa kriminalom zarad lične koristi, lustracija, otvaranje tajnih dosijea, preispitivanje imovine i jasan reformski zaokret u ekonomiji, otklon od propale neoliberalne ekonomije, reindustrijalizacija, Razvojna banka, Institut za razvoj, vraćanje značaja znanju i obrazovanju, kulturi. Nažalost, raznim kalkulacijama i nepoštovanjem osnovnih demokratskih principa, a možda i uticajem raznih formalnih a i neformalnih moćnika, nijesmo dobili priliku da pokažemo to na djelu.

Suštinske promjene će se desiti kad među političkim elitama prevladaju one kojima će javni interes biti ispred partijskog i pojedinačnog i kad ovaj narasli populizam malo „skala“, kada se počne cijniti znanje. Ono što mene lično posebno boli što se sa nepodnošljivom lakoćom kupuju fakultetske diplome, a diplomirano neznanje nam je okupiralo čak i najviše državne funkcije i čelna mjesta u mnogim državnim firmama. To će nas preskupo koštati.

Milena PEROVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA (HRA): Na početku

Objavljeno prije

8 sati

na

1 Maja, 2025

Objavio:

Crna Gora je uradila veoma značajnu stvar prvo sa naknadom štete kroz mehanizam poravnanja sa žrtvama Deportacije izbjeglica (doduše ne svim), a sada i sa propisivanjem statusa civilne žrtve rata i obeštećenjem za sve te godine ignorisanja žrtava. To naravno nije zamjena za krivičnu odgovornost i pravo na istinu o svim okolnostima stradanja tih žrtava

 

 

MONITOR: HRA, Crnogorski komitet pravnika za zaštitu ljudskih prava i Udruženje “Štrpci – Protiv zaborava” pozdravili su odluku Vlade da jednokratnim naknadama obezbijedi reparacije za porodice civilnih žrtava ratova ’90-ih. Ocijenili ste da je to velika, istorijska odluka. Zašto je ova odluka važna?

GORJANC PRELEVIĆ: Značaj je višestruk. Prije svega,priznata je patnja porodica žrtava, koje su u ratnim zločinima prvo izgubile svoje najbliže, a onda oko tri decenije i bile ostavljene bez društvene (socijalne) zaštite.

Priznata je greška države što mnogo ranije nije usvojila zakon o civilnim žrtvama rata. Prepoznata je odgovornost društva, za svoje članove koji su u ratovima devedesetih najviše izgubili. Priznata je odgovornost države za te ratne okolnosti, i konkretno, za stradanje civila u takvim okolnostima, a ne samo boraca. (Borci su od početka bili priznati kao žrtve i njihove porodice su imale pravo na socijalnu zaštitu.) Sve to daje nadu i da se ratovi neće ponoviti.

Građani Crne Gore imaju ozbiljan razlog da budu ponosni na svoju državu. Bolja je od Srbije, koja, na primjer, svoje državljane otete iz voza u Štrpcima ne prepoznaje kao civilne žrtve rata samo zato što su stradali van njene teritorije! A Crna Gora ih je ne samo prepoznala, već je i njihovim porodicama retroaktivno obezbijedila naknade zbog uskraćene socijalne zaštite. To je velika stvar.

S druge strane, srce nam se svima cijepa dok odgovaramo ćerki otetog putnika iz voza u Štrpcima da nema pravo na naknadu samo zato što je iz Srbije. Demir Ličina iz Bijelog Polja, čiji je otac Ilijaz bio jedan od otetih i ubijenih putnika, napisao je posijle usvajanja zakona poziv Srbiji da i ona prizna svoje državljane otete u Štrpcima kao civilne žrtve rata. U objavi na Fejsbuku je izlistao imena svih žrtava, napisao da su oni svi sada po zakonu Crne Gore civilne žrtve rata, pozvao Srbiju da slijedi taj primjer i rekao jednostavnu i moćnu istinu: Stradali su zajedno, treba da imaju isti status!! I oni i njihove porodice.

Ponosna sam što sam to doživjela, i tome doprinijela. Grade se moralne stepenice koje i nas i nove generacije vode samo naviše. Posle poravnanja sa žrtvama Deportacije izbjeglica iz Bosne i Hercegovine 2008. godine, ovogodišnje priznanje statusa civilnih žrtava rata i retroaktivno obeštećenje za decenije uskraćenosti je dragocjen primjer uspjeha u tranzicionoj pravdi na Balkanu, koji se nadam da će slijediti i drugi.

MONITOR: Konstatovali ste da nije jasno zašto je Vlada izostavila porodice civilnih žrtava rata koje su stradale na Kosovu i u Bukovici. Šta njihovo izostavljanje iz ove odluke znači?

GORJANC PRELEVIĆ: Još ne znamo razlog izostavljanja. Vjerujemo da je u pitanju greška koja će biti ispravljena. Imam povjerenja u ministra (socijalnog staranja, brige o porodici i demografije) Damira Gutića, jer je već uložio napor da se, prvo, usvoje izmjene zakona koje prepoznaju status civilnih žrtava rata svim žrtvama, bez obzira na to gdje su stradale i s kojim republičkim državljanstvom, a onda i da se dođe do ovih značajnih retroaktivnih isplata. Danas smo mu uputili pismo sa detaljnom argumentacijom zašto bi trebalo prepoznati i ostale i očekujem da to s pažnjom razmotri.

MONITOR: Ovog mjeseca navršilo se 26 godina od  zločina u Kaluđerskom lazu , za koji do danas niko nije odgovarao. Nema čak ni spomen obilježja. Kakva je to poruka?

GORJANC PRELEVIĆ: Nadam se da je to samo inercija prošlih, neodgovornih vremena. Postupak za dobijanje odobrenja za spomen-obilježje je u toku i očekujem da Ministarstvo kulture i medija uskoro o tome odluči. Bilo bi nepravedno da ovaj slučaj bilo kako padne padne u zapećak zato što su žrtve izbjegli Albanci sa Kosova.

MONITOR:  Pozdravili ste formiranje krivičnog predmeta u tom slučaju od strane SDT. Tužilaštvo je nanovo otvorilo više slučajeva ratnih zločina. Očekujete li da bi se ovoga puta moglo krenuti drugačije?   

GORJANC PRELEVIĆ: Ranije je u predmetu Kaluđerski laz procesuiran zločin nad samo 11 od 21 civilne žrtve koje su stradale na tom području, pri čemu nije utvrđeno ko je tačno pucao na izbjegličku kolonu, pa su svi koji su bili optuženi oslobođeni. Otvoreni su ponovo i drugi stari pogrešno ili nepotpuno procesuirani predmeti, za Deportaciju, Bukovicu i Morinj. Očekujem da se sve to sada pošteno sagleda i da se traži i odgovarajuća stručna podrška za procesuiranje.

Koristim priliku da ponovo naglasim da država mora da obezbijedi bar dva državna tužioca koja bi isključivo bila posvećena ratnim zločinima dok se taj zadatak ne završi. Ovo je posljednja, istorijska prilika za tako nešto, i nadležni Tužilački savjet, VDT i SDT moraju da je iskoriste. Evropska unija je tu obavezu dovoljno “nacrtala” u završnim mjerilima za pregovore u poglavlju 23 – očekuju se optužnice po komandnoj odgovornosti na najvišem nivou i primjena međunarodnog humanitarnog prava, koje ranije nije bilo.

MONITOR:  Gdje je Crna Gora generalno kada je u pitanju suočavanje sa prošlošću?

GORJANC PRELEVIĆ: Na početku. Svakako bi bolje bilo da se sve što se desilo ove godine dešavalo dvadeset godina ranije, ali, objektivno posmatrano, i mnogo iskusnijim demokratijama je bilo potrebno i više godina da se suoče sa svojim zločinima iz prošlosti, a neke se i nikad nisu suočile, među njima su, na primer, i Sjedinjene Američke Države.

Crna Gora je uradila veoma značajnu stvar prvo sa naknadom štete kroz mehanizam poravnanja sa žrtvama Deportacije izbjeglica (doduše ne svim), a sada i sa propisivanjem statusa civilne žrtve rata i obeštećenjem za sve te godine ignorisanja žrtava. To naravno nije zamjena za krivičnu odgovornost i pravo na istinu o svim okolnostima stradanja tih žrtava. To je sve zajedno ono što se zove tranziciona pravda za društvo koje kroz to postaje stvarno demokratsko.

MONITOR:  Pravosuđe je i dalje u centru neophodnih reformi kako bi se zemlja suštinski pomjerila na evropskom putu. HRA u kontinuitetu prati stanje u toj oblasti. Pomjeramo li se?

GORJANC PRELEVIĆ: Pomjeramo se utoliko što smo izašli iz faze v.d. stanja, imamo sve te ključne ljude na funkcijama u Vrhovnom državnom tužilaštvu i Vrhovnom sudu, iako su nepopunjeni Sudski savjet, kome nedostaje jedan član i Tužilački savjet, kome nedostaju dva.

Sveukupno je vrlo teška situacija jer, s jedne strane, nikakva lustracija, nikakav veting nije sproveden a neophodan je, to je jasno svakome ako pogleda protiv koga se sve i zašto vode krivični postupci, a, sa druge, već nedostaje znatan broj sudija i državnih tužilaca, pri čemu je sudstvo neažurno – hronično se prima mnogo veći broj predmeta nego što se rješava, a gomilaju se predmeti iz ranijih godina. U takvoj situaciji je veting istovremeno i rizičan, jer se očekuje da dovede do dodatnog odliva i sudija i tužilaca. Ipak, mislim da suštinske dileme nema, sud mora da uliva povjerenje kao nezavisan i nepristrasan, pa ako se bira između brze i kuse pravde ili sporije ali dostižne, onda dileme suštinski nema.

Očekujem od ministra pravde da započne proces reforme propisa koja bi omogućila sprovođenje vetinga po uzoru na Moldaviju, pri čemu bi naravno mogle da se naprave modifikacije shodno nadležnostima naše Agencije za sprječavanje korupcije itd.

MONITOR:  Žene na društvenoj sceni sve češće su meta mizoginog govora, prijetnji i uvreda. Novinarke, aktivistkinje, poslanice… Da li institucije i društvo imaju pravi odgovor?

GORJANC PRELEVIĆ: Propisi u toj oblasti nisu loši, problem je još u nedostatku spremnosti da se sprovedu. Ipak, u poslednje vrijeme, zajedništvo koje se stvara prilikom reagovanja na napade na novinarke, političarke i građanske aktivistkinje je nešto što ozbiljno uliva nadu.

Zajedno podižemo nivo očekivanja od institucija, a onda one i uzvraćaju efikasnijim i aktivnijim djelovanjem koje ranije nismo gledali. Sve u svemu, nije mnogo potrebno da Crna Gora doživi neophodnu transformaciju u državu evropskih standarda i članicu Evropske unije. Čini se da se za to konačno stvara neophodna kritična masa. Naravno, uvijek će biti i znatan broj onih koji čežnjivo teže ka prošlosti i to onoj od prije više stotina, da ne kažem i hiljadu godina. To prosto treba prihvatiti, ali i ne dozvoliti da stane na put opredjeljenju tri četrtine stanovništva za članstvom u EU, koje znači prihvatanje savremenih evropskih standarda društvenog života.

MONITOR:  Objavili ste stav da Zakon o potvrđivanju sporazuma o razvoju turizma i nekretnina sa UAE zahtijeva usvajanje kvalifikovanom, dvotrećinskom većinom.  Kakva su vaša očekivanja?

GORJANC PRELEVIĆ: Očekujem da se, prije svega, Sporazum doradi tako da se precizira javni interes i ograniči odstupanje od postojećih državnih propisa, posebno onih o konkurenciji, jer je to i najproblematičnije s aspekta pridruživanja EU. Već su se u tom pravcu čuli glasovi iz Evropskog parlamenta, a oglasiće se vjerovatno i Evropska komisija.

Očekujemo da se poštuje Ustav i da se obezbedi da se o usvajanju Zakona o potvrđivanju tog sporazuma odlučuje kvalifikovanom 2/3 većinom, jer tu većinu zahtijeva Ustav za usvajanje svakog zakona koji se tiče imovinskih prava stranaca. U protivnom, Ustavni sud bi trebalo da ukine taj sporazum, jer je za to svakako nadležan.

Zahvaljujući odluci predsjednika Milatovića da vrati zakon na ponovno odlučivanje, premijer Spajić je dobio malo više vremena da sagleda tu situaciju, da se posavjetuje kako da obezbijedi korisne investicije, bez štete po ekološku Crnu Goru i njeno članstvo u EU, jer je to članstvo njegova osnovna obaveza, a ne udovoljavanje Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Verujem da će na drugi pogled uočiti i da nema smisla i da mu cio civilni sektor bude opozicija, umjesto da zajedno radimo na tome da uskočimo u evropski voz.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA STEVANOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDACIJE SLAVKO ĆURUVIJA: Država nije zaštitila pravo na život Slavka Ćuruvije

Objavljeno prije

9 sati

na

1 Maja, 2025

Objavio:

Potrebni su nam javni servisi od kojih vlast strahuje, a ne zastrašeni skup zaposlenih koji se kroz prozor u suterenu provlači do studija u kome će servirati novu dozu servilnosti prema režimu

 

 

MONITOR: Na 26-tu godišnjicu od ubistva, dobili ste poziv za pripremno ročište po osnovu objedinjene tužbe Ratka Romića, Miroslava Kurka i Milana Radonjića koji su na Apelacionom sudu oslobođeni krivice za ubistvo Slavka Ćuruvije. Podnosioci tužbe traže odštetu od oko milion i po dinara.   Ćuruvijine novine su uništene novčanim globama. Da li je Fondacija „trn u oku“ novo-starih moćnika?

STEVANOVIĆ: Fondacija, ali i bezmalo svi kritički nastrojeni mediji i organizacije civilnog društva u Srbiji su konstantni „trn u oku“ zbog nepristajanja na zaborav, bezakonje i nekažnjivost. Tužbe koje smo tokom prošle godine dobili od trojice prvostepeno osuđenih i odlukom Apelacionog suda oslobođenih za ubistvo Slavka Ćuruvije izazvale su šok, ne samo u Fondaciji već i čitavoj medijskoj zajednici u Srbiji i Evropi. Naš komentar se odnosio na presudu koja je skrivana od javnosti čitavih 10 meseci-i koja nas je dovela u situaciju da za ubistvo novinara, nakon 16 godina istrage i devet godina suđenja – niko nije kriv. U toj atmosferi, bez ičije odgovornosti za ubistvo, obeležili smo i ovu, 26. godišnjicu Slavkovog stradanja na sudu, gde se sada sudi Fondaciji koja nosi njegovo ime. Teško je pomiriti se sa tom situacijom.

Protiv Fondacije, kao izdavača portala Cenzolovka.rs, vode se još četiri sudska spora, za koje smo ubeđeni da predstavljaju tzv. SLAPP tužbe. Dobra vest je da smo nedavno jedan od tih postupaka okončali konačnom presudom u našu korist. Naime, izdavač tabloida Kurir je nas-zajedno sa još tri medija, tužio zbog „nelojalne konkurencije“ Trgovinskom sudu. Zbog prenete analize o broju lažnih vesti na naslovnim stranama tabloida. Sud je imao sluha da shvati da informacija nije roba i da odbaci tužbu. Sada Kurir, na ime sudskih troškova, svim tuženima treba da isplati skoro milion i po dinara.

MONITOR: U februaru su  neke organizacije civilnog društva (među kojima i Vaša) kao i medijska udruženja odlučili da prekinu saradnju sa vlastima i podrže studentske zahtjeve.  U međuvremenu je u novoj vladi za ministra informisanja izabran Boris Bratina koji je odmah zatražio da policija i pravosuđe reaguju u vezi sa blokadom RTS. Kako ocjenjujete to što ministar nije prvo ponudio svoje pregovaračke sposobnosti?

STEVANOVIĆ: Dok policija malo-malo pa upotrebi silu protiv studenata, BIA saslušava pojedine studente i one koji ih javno podržavaju, novosadski aktivisti leže u produženom pritvoru bez ikakvog osnova, a tabloidi objavljuju lične podatke učesnika u protestima, nema mesta nikakvim razgovorima ni pregovorima sa vlastima. U fabrikovanoj realnosti koju proizvodi režim, u kome su protestanti izmislili upotrebu zvučnog oružja tokom 16 minuta tišine u Beogradu 15. maja, a tabloidi spisak osoba koje su se obratile lekarima za pomoć nakon policijske upotrebe sile nad demonstrantima u Novom Sadu 28. aprila objavljuje kao spiskove izdajnika, ne vidim ni jednu moguću temu o kojoj bi imalo smisla razgovarati sa odgovornima, bio to bivši ili sadašnji ministar informisanja.

Osoba koja je svoju javnu biografiju posvetila negiranju ljudskih prava i paljenju evropske zastave je jasna poruka – i to ne samo samo medijskoj zajednici, o tome kuda ova vlast namerava da usmeri napore u oblasti slobode izražavanja i slobode medija, ali i rešavanja aktuelne političke krize i evropskih integracija. Izbor ovog, ali i drugih podjednako kompromitovanih ministara, najrečitije govori o tome kakve su namere režima  koji vodi rat sa svojim građanima.

MONITOR: Kakva je  budućnost sadašnjih javnih servisa?

STEVANOVIĆ: Po mom mišljenju, javni medijski servisi su neophodni Srbiji, jer samo mediji čija je jedina funkcija ostvarivanje javnog interesa mogu da budu brana medijskim manipulacijama i tabloidizaciji. Međutim, naši javni servisi nikada nisu u potpunosti ispunili ovu funkciju. Zbog toga oni moraju da se transformišu. Jedno od mogućih rešenja jeste potpuni reset, odnosno ukidanje postojećih i osnivanje novih javnih servisa u kojima će kompletna struktura biti građena „od nule“. Čini mi se da jedino na ovaj način možemo da obezbedimo da javni servisi nikada više ne budu taoci „tihe većine“, koja svojim ćutanjem i saginjanjem glave kompletan sistem vuče u podanički odnos prema svim budućim vlastima. Potrebni su nam javni servisi od kojih vlast strahuje, a ne zastrašeni skup zaposlenih koji se kroz prozor u suterenu provlači do studija u kome će servirati novu dozu servilnosti prema režimu.

MONITOR: Imperativ izlaska države iz vlasništva u medijima prekršen je- kada je prošle godine izmjenom medijskih zakona država vraćena u medije. Bilo je jasno da će vlast djelovati preko državnog Telekoma koji je već, posredno, uticao na transakcije sa medijima. Nedavno su kupili od United media (vlasnika TV N1 i TV Nova), veoma gledani Sport kanal. Koliko su opravdani strahovi da će i mali broj nezavisnih medija nestati u ovoj nelojalnoj konkurenciji?

STEVANOVIĆ: Nezavisni mediji su već predugo na ivici opstanka. U Srbiji raste broj gradova koji predstavljaju tzv. informativne pustinje – sredine u kojima ne postoje vesti koje bi bile relevantne za lokalne zajednice. Sada svedočimo i proterivanju medija United Grupe sa kablovskih provajdera, u novom pokušaju da se njihov domet i uticaj svedu na nulu. Ti mediji su odgovorili otključavanjem online pristupa gledaocima, ali je pitanje koliko dugo će moći da izdrže ovo odricanje od prihoda. Režim, preko Telekoma, bukvalno otima i truje sav medijski prostor u Srbiji, i zato su se medijska udruženja žestoko protivila vraćanju države u medije kroz izmene Zakona o javnom informisanju i medijima i Zakona o elektronskim medijima. Na žalost, u tome nije bilo podrške partnera iz EU. Ekspanzija Telekoma na medijsko tržište, koja je počela još pre izmena ova dva zakona koji su to izričito zabranjivali, tada je ozakonjena i sada dobija novi zamah.

MONITOR: Početkom aprila u Srbiji su boravili predstavnici više međunarodnih medijskih organizacija (iz grupe Media freedom rapid response), povodom njihove zabrunutosti zbog pojačanih pritisaka na medije i ugrožavanja bezbjednosti novinara.  Šta očekujete od ove posjete?

STEVANOVIĆ: Organizacije okupljene u grupu Media Freedom Rapid Response do sada su predstavljale istinske branioce slobode medija u Srbiji. Njihov dolazak u misiju u Srbiji predstavlja posledicu ozbiljne zabrinutosti za stanje medija i novinara, pa samim tim i smeta onima koji su za to stanje najodgovorniji. Kreiranje paralelne realnosti-u čemu je srpski režim pravi majstor, pa i kroz žalbe bivšeg ministra, nisu novost. Srećom, organizacijama okupljenim u MFRR je to savršeno jasno, a sada se nadam da će to razumevanje proširiti i na donosioce odluka u svojim evropskim zemljama.

 

Nekažnjivost ubistava novinara  je stoprocentna

MONITOR: Povodom godišnjice od ubistva Slavka Ćuruvije, objavili ste tekst Ćuruvije i Aleksandra Tijanića „Šta je sledeće Miloševiću?“ štampan u Evropljaninu oktobra 1998-e. Mnogi će reći da je taj tekst i danas aktuelan.  Koliko je nekažnjivost za ubistva i progon novinara i medija posle 1990-tih, uticala na utisak o njegovoj aktuelnosti?

STEVANOVIĆ: Srbija je zemlja sa neslavnim rezultatom kada je riječ o zaštiti bezbjednosti novinara. Nekažnjivost ubistava novinara je stoprocentna, s obzirom da ni jedno od tri ubistva – Slavka Ćuruvije, Dade Vujasinović i Milana Pantića nijesu riješeni. Dražava svojim (ne)postupanjem nije zaštitila njihovo pravo na život, i to predstavlja zastrašujuću poruku svim nezavisnim i kritičkim novinarima u zemlji. Pored ovih- najstrašnijih zločina nad novinarima, preveliki je broj nerazriješenih „manjih“ obračuna kojima svjedočimo gotovo svakodnevno. Štaviše, verbalni napadi i pozivi na linč novinara stižu sa najviših adresa: predsjednika države, visokih funkcionera SNS i njihovih medijskih trbuhozboraca. Tokom 2023. godine, u Fondaciji smo pratili ove napade na novinare. I izbrojali najmanje 884 verbalna napada objavljena u četiri tabloida koji prema podacima Saveta za štampu najčešće krše Kodeks novinara Srbije. To znači skoro dva i po pojedinačna slučaja targetiranja novinara dnevno! Vjerujem da je danas, uz nervozu koja prati studentske proteste i oslobađanje Srbije od straha, taj broj značajno veći.

Sve ovo zajedno kreira atmosferu u kojoj je danas u Srbiji opasno biti novinar. Ako znamo da je novinarstvo javno dobro i da napad na novinara predstavlja napad na priču, odnosno na pravo građana da budu informisani, onda je poslednji trenutak da se i građani trgnu i jasno osude svako targetiranje novinara. Pored selektivne primjene pravde koju upražnjava pravosudni sistem, javnost ostaje jedina moguća zaštita.

 

Vlast je pod dvostrukim pritiskom

MONITOR: Prekinuta je studentska blokada RTS jer je Odbor za kulturu i informisanje Skupštine Srbije odlučio da raspiše novi konkurs za Savjet REM. Istovremeno je u Novom Sadu policija primijenila ozbiljniju silu na studente i građane. Šta se promijenilo?

STEVANOVIĆ: Vlast se očigledno našla pod dvostrukim pritiskom – onim koji su napravili studenti dvonedjeljnom blokadom RTS-a sa zahtjevom da se raspiše novi konkurs za Savet REM-a i onim koji dolazi iz EU da se pitanje REM-a konačno riješi. Za nas je sada ključna odgovornost za čitav proces koji je doveo do šestomjesečnog pravnog vakuuma u kome REM, praktično, ne postoji. Jedan od ključnih razloga za izjmene Zakona o elektronskim medijima 2023. godine, bio je dovođenje u red REM-a, koji je u Srbiji postao paradigma zarobljenih institucija u funkciji zaštite interesa režima i njegovih medija. Zajedno sa NUNS-om, NDNV-om i Crtom, podnijeli smo krivičnu prijavu protiv predsjednice skupštinskog Odbora za kulturu i informisanje, Nevene Đurić, koja je suspendovala primjenu zakona- propuštanjem da raspiše konkurs. Više od šest mjeseci od Tužilaštva nemamo nikakve informacije  o sudbini ove prijave.

Kada je konkurs konačno raspisan sa više od četiri mjeseca zakašnjenja, odmah je u potpunosti kompromitovan prihvatanjem skupštinskog odbora da usvoji kandidature koje ne ispunjavaju zakonske uslove. Zbog toga se sedam nezavisnih kandidata, od ukupno 18, povuklo iz procesa u januaru. Vjerujemo da i u takvom postupanju postoje elementi krivičnih djela.

Ukoliko ne postoji odgovornost, i ukoliko i na ovom primjeru, kao i brojnim prije njega, na djelu imamo nekažnjvost, kako možemo da vjerujemo u zakonit i transparentan novi proces izbora Saveta? Zahtjev da se okonča nekažnjivost leži i u srži studentske pobune koja traje već šest mjeseci. Sjednica skupštinskog odbora na kojoj je raspisan novi konkurs, takođe ne uliva previše nade: odgovornost za propali proces izbora vladajuća većina je prebacila na kandidate koji nijesu hteli da pristanu na bezakonje.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS-A: Otvorena je Pandorina kutija

Objavljeno prije

6 dana

na

25 Aprila, 2025

Objavio:

Nije pitanje  napada PES-ovog  bota na mene,  nego vraćanja u javni diskurs metoda sa kojima smo mislili da smo završili  nakon promjene vlasti. Potvrda toga je i to da su se ubrzo desile i uvrede supruzi premijera i  poslanici Jevrosimi Pejović.  Ta retorika ne bira političke partije i strane, nego se gotovo isključivo koristi  kada su u pitanju žene koje se usuđuju da javno govore i kritikuju

 

 

MONITOR: Nakon vaših snažnih kritika  sporazuma sa Emiratima, na Fejsbuk stranici  koja se povezuje sa PES-om,  objavljena je fotografija koja aludira na prljavu kampanju koja je vođena protiv vas u “Informeru” 2014. godine. Kako ste to doživjeli?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ: Mislim da je PES ovim otvorio Pandorinu kutiju metoda kojima se koristio prethodni režim. I nije pitanje, kao što sam i ukazala čim se to desilo,  napada njihovog bota na mene,  nego vraćanja u javni diskurs metoda sa kojima smo mislili da smo završili  nakon promjene vlasti.

Potvrda toga da sam u pravu pokazuje da se odmah nakon toga dešavaju i uvrede supruzi premijera i  poslanici Jevrosimi Pejović.  Ta retorika ne bira političke partije i strane, nego se gotovo isključivo koristi kada su u pitanju žene koje se usuđuju da javno govore i kritikuju. Na meti su prethodno bile Draginja Vuksanović, Vesna Bratić, urednica Mportala Danica Nikolić.. Ako sam zaboravila neko ime, čitaoci će se sjetiti…

Poenta je upravo u tome da to nijesu osobe koje imaju jedno političko mišljenje ili jedno mišljenje o određenoj stvari, nego da je  svako ko je u bilo kom trenutku imao drugačije mišljenje, bez obzira na političke razlike, morao da prođe kroz tu vrstu napada.

Kad se dešavalo  osobi “sa jedne strane”,  oni s druge strane  su navijali.  Pa se onda dešavalo osobi sa druge strane,  prvi su navijali. Tako smo došli u situaciju gdje je to nasilje postaje normalno.

Mi smo sa tim uspjeli kao društvo da se nekoliko puta izborimo,  da to zaustavimo kad je bilo mnogo teže, kad je vladao DPS. Evo su te metode ponovo izvirile svoju ružnu glavu. Ponovo se to dešava. Zato mi  kao društvo moramo snažno da reagujemo sada,  ne samo sada  kada mene prozivaju,  nego da reagujemo na  svaki  slučaj. Oni će se jasno još dešavati , jer je Pandorina kutija otvorena. To je ono što je najviše razočaravajuće u ovo slučaju.  Napad na mene, s druge strane,  samo  pokazuje nedostatak argumenata.

MONITOR: Sporazumi su ove sedmice usvojeni u parlamentu, uprkos snažnim kritikama MANS-a, i velikog dijela civilnog sektora.

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ:  To potvrđuje  tužnu istinu sa kojom smo morali da se suočimo više puta nakon avgusta 2020. Bez obzira na to koliko puta mi promijenimo vlast,  i dalje se suočavamo sa istim konceptima razvoja ove države, istim odnosom prema civilnom sektoru, istim odnosom prema kritičarima i istim mehanizmima  da se izgura ono što oni koji su na vlasti smatraju da treba uraditi.

Razlika je samo u tome što je DPS bio vještiji u načinu na koji su sprovodili svoje naume. Za razliku od ovih, oni bi, recimo,  održali javne rasprave, formalno se pokrili nekakvim strategijama i dokumentima koje su pisali neki klimači glava, koji su u njih ucrtavali i upisivali ono što im je naređeno iz vrha vlasti.

Sada imamo na djelu jednu vrstu diletantizma,  ljudi koji ne mogu da ispoštuju ni elementarne procedure, nego idu na paf-paf pristup. Koji potpuno ogoljava suštinu onoga što je njihov motiv, a to je da se o ovoj temi što manje priča, da se o njoj što manje zna.

DPS se trudio da iskrivi činjenice, da iskrivi realnost do nivoa da se ljudi pitaju-  čekaj, ko je ovdje uopšte u pravu. Ovi se i ne trude. Oni pokušavaju da to izboksuju preko noći, zato što je jedan čovjek odlučio da je to odlično.

DPS je pokušavao da nas ubijedi da su to odlučile institucije.  Mi smo znali da su te institucije pod kontrolom jednog čovjeka i da je to njegova odluka, ali smo morali svaki put to iznova da dokazujemo.

Šta nam je  još pokazao  ovakav odnos vlasti prema ovako važnome pitanju kao što su sporazumi sa UAE?   Da je otpor takvoj odluci vlasti dolazio sa toliko različitih adresa kada su građani u pitanju,  koji imaju potpuno različita politička uvjerenja i koji se po vrlo malo tema mogu složiti kada je u pitanju crnogorska društvena stvarnost. Ali su se složili oko toga da je bilo dosta sa krčmljenjem ovoga što nam je ostalo. Ovaj put su otpor pružili i oni koji su decenijama ćutali i podržavali prethodnu vlast.  Koji su i tada bili protiv betoniranja, ali tada to nisu smjeli da kažu. E to je ta jedna jedina vrijednost koju političari nijesu uspjeli da unište nakon smjene vlasti iz 2020. godine. Što se ljudi osjećaju slobodnije da kažu sa čim se ne slažu.  Oni koji to nijesu smjeli da kažu u vreme DPS-a,  smiju da kažu danas. Mi svi treba da budemo srećni zbog toga što sve više nas smije da brani ono što je ostalo, jer samo tako možemo da ih odbranimo od ovoliko gladnih usta koja dolaze iz svih političkih partija.

MONITOR: Već ste kritikovali sporazume. Šta je najspornije u njima?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ: To što  suspenduju ustav i crnogorske zakone, fokusiraju se na ostvarivanje interesa već  izabranog investitora, ukidaju čak i konkurenciju za najvrjednije blago Crne Gore i naravno, evo sada čujemo, koče proces evropskih integracija.

Ne mogu i arapske i evropske integracije. To su im poručili poslanici Evropskog parlamenta. Taj šamar je došao brzo.  Samo dan nakon usvajanja sporazuma.  Pravili smo  ovoliku buku da informišemo naše građane i pokušamo  da do poslanika dopremo argumentima. Ako nismo doprli do poslanika, doprli smo do građana i do Evropske unije.

MONITOR:  Više inicijativa je bila poslata Briselu  u susret usvajanju ovih dokumenata u parlamentu.  Je li  ovo odgovor, ili bi mogli dobiti neki formalniji?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ:  Ovo je početak odgovora.

Kada su se te inicijative podnosile, pa i kad su ih pojedini poslanici podnosili, sprdali su se sa njima. Kada je predsjednik to uradio, govorili su da to nije potrebno. Evo sada vidimo koliko nije potrebno,  pa je Evropski parlament stao da brani našu Veliku plažu od naše vlasti i da brani naše evropske integracije od našeg premijera.

Mislim da je ovo tek početak odgovora Evropske unije. Očkujem da će predsjednik vratiti ovaj zakon, pa će poslanici imati priliku da čuju stvarno mišljenje Evropske unije o ovim sporazumima i prije nego što budu imali popravni i ponovo donosili odluke o sporazumu.

MONITOR: Kako vidite to što o ovako važnim pitanjima pišemo o Briselu, umjesto da odgovor dobijemo od naših institucija?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ:  To obraćanje Briselu postalo je praksa zato što su naše političke elite pokazale da nijesu zrele da se izdignu iznad nekih međusobnih sukoba i razlika i da pronađu zajednički jezik oko onoga što je javni interes.  Mislim da je svima evidentno da je gotovo svakoj političkoj partiji na prvom mjestu partijski, a ne opšti interes. Zbog toga kada dođemo u ozbiljan problem koji može da dovede evropske integracije u pitanje, mi moramo da se obraćamo Briselu. Nekad su te teme zaista životne, a nekad su te teme političke konstrukcije, ali očigledno je da će to morati da se nastavi sve dok mi ne budemo stvarno u stanju da sami brinemo o onome što je naš javni interes.

MONITOR:  Vlastima  su deklarativno, puna su im usta Evrope, ali koliko su im prakse evropske ?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ:  Navikli smo na tu priču – usta su nam puna Evropske unije, a džepovi vaših para, to smo 30 godina živjeli. Tako da mislim da svako može od nas koji živimo ovdje da prozre kada je neko stvarno iskren i ko je stvarno iskren kada je u pitanju proces evropskih integracija, a ko ih koristi kao pokriće za ostvarivanje nekih ličnih interesa

Ipak, kroz sve ove političke promjene jedna stvar je konstantna. Podrška članstvu Crne Gore u EU od strane građana ne pada. Svako istraživanje javnog mnjenja pokazuje da građani Crne Gore žele da uđu u EU. Zato su političarima usta puna priča o EU, jer da građani misle drugačije, oni bi se obrnuli drugačije. Oni hoće samo glasove.

Upravo zbog toga mi imamo šansu da preko Evrope i preko Brisela obezbijedimo da ovo ludilo stane i da oni shvate da ne mogu naprijed sa ovakvim projektima.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo