Povežite se sa nama

DRUŠTVO

BUDŽET I EKONOMSKE PROJEKCIJE ZA 2015. GODINU: Ne brinimo dobro biti neće

Objavljeno prije

na

U Skupštini Crne Gore započela je rasprava o prijedlogu zakona o budžetu za narednu, 2015. godinu. Vladine želje i obećanja mogu se predstaviti s nekoliko brojki: predloženi budžet za narednu godinu iznosi 1,56 milijardi eura, dok su izvorni budžetski prihodi planirani u iznosu od 1,32 milijarde.

Iskustvo nas uči da ova vlada, baš kao i njene prethodnice, pravi ozbiljne greške i na prihodnoj i na rashodnoj strani Zakona o budžetu. Bude li usvojen u predloženom obliku, budžetu će iduće godine nedostajati oko 635 miliona eura. Trećina tog iznosa (206 miliona) odnosi se na prvu godinu gradnje dionice autoputa Smokovac – Mateševo, dok je ostatak neophodno obezbijediti za vraćanje dospjelih kredita i emitovanih državnih obveznica. Samo za prispjele kamate država će, tokom naredne godine, platiti oko 70 miliona eura.

,,Namjeravamo da redukujemo učešće potrošnje koja nema razvojni karakter”, saopštio je ministar Radoje Žugić pred Odborom za ekonomiju, finansije i budžet. Potom je odgovorio i na očekivanja penzionera i zapošljenih u javnom sektoru – prosvjeta, zdravstvo, vojska – koji su, prema važećim zakonima i kolektivnim ugovorima, očekivali povećanje zarada: ,,U narednoj godini zarade bi trebalo da ostanu na istom nivou sve do momenta dok dođemo do održivog nivoa javne potrošnje, odnosno do ravnoteže prihoda i rashoda u budžetu”. Uz finansijsku tojagu, ministar je ponudio i šargarepu: ,,Mislim da smo jako blizu tom cilju”. Brojke, međutim, ne idu u prilog te tvrdnje.

Na parlamentu je da procijeni da li je Vlada, zaista, opravdano spriječena da izvrši preuzete obaveze i potpisom ovjerena obećanja. Ili je stvar u prioritetima. ,,Ako bi ispunili sve zahtjeve potrošačkih jedinica za povećanje izdvajanja iz budžeta, uvećali bismo budžetski deficit za 30 miliona eura”, kaže ministar Žugić. Praktično u isto vrijeme pred poslanicima se našao i završni račun budžeta za 2013. godinu. Sve skupa sa izvještajem Državne revizorske institucije prema kome je samo te godine iz budžeta nezakonito potrošeno 22,5 miliona eura. Ne računajući 107 miliona eura koje je država izgubila plaćajući nezakonito izdate garancije za Kombinat aluminijuma i 23 miliona potrošenih za plaćanje sudskih presuda. Kada sagledamo kako je, u jednoj godini, potrošeno tih 150 miliona eura, tada potpuno drugačiju dimenziju poprimi i tih 30 miliona koliko, navodno, na godišnjem nivou vrijede državne obaveza prema zapošljenima u javnom sektoru, a koje vlada neće izvršiti zbog ,,mjera finansijske konsolidacije”.

Uostalom, upravo je na sjednici Odbora za ekonomiju i finansije, u prisustvu ministra Žugića, predsjednik Senata DRI Milan Dabović ukazao na činjenicu da u predloženom zakonu o budžetu nije na valjan način iskazan porast neizmirenih obaveza. ,,Iz iskustva znamo da smo svake godine imali rast neizmirenih obaveza”, kazao je Dabović.

I pored toga, u vladajućoj koaliciji ostaju nepopravljivi optimisti. Tako poslanik SDP Damir Šehović cijeni da je budžet za narednu godinu bolji u odnosu na prethodne. ,,Možemo biti zadovoljni realnošću njegovog planiranja”, rekao je Šehović naglašavajući kako se u narednoj godini očekuju zadovoljavajuće stope ekonomskog rasta. „Ulazimo u novu razvojnu fazu. Očekujemo više stope rasta, realizaciju kapitalnih projekata, ali i nastavak finansijske konsolidacije”, obećavao je Šehović. I nije bio jedini. Pominjalo se u započetoj raspravi o budžetu da će naredne godine društveni proizvod u Crnoj Gori rasti po stopi od 2,5 do, čini se nedostižnih, pet procenata.

Kao da je poslanicima vladajuće DPSDP koalicije ostao nepoznat prošlonedjeljni nastup premijera Mila Đukanovića u Privrednoj komori Crne Gore, u kome je on, vrlo nedvosmisleno, najavio mogućnost ulaska u novu (treću po redu) recesiju.

,,Zapadni Balkan je pred trećom recesijom, iako djeluje dobro što će Crna Gora i ove godine imati rast od dva do 2,5 odsto, s obzirom na to da ekonomija djeluje po principu spojenih sudova, zbog onoga što vidimo u okruženju, ne možemo se nadati ničem dobrom”, rekao je Đukanović samohvaleći se kako je izvršna vlast ,,u prethodnom periodu uspješno obavila konsolidaciju javnih finansija”.

Činjenica da naredne godine moramo pozajmiti skoro 400 miliona eura kako bi platili državne obaveze nastale u mandatima premijera Mila Đukanovića i Igora Lukšića dobro govori o stvarnom karakteru te ,,konsolidacije”. Doda li se tome i potencijalna finansijska bomba mogućeg raskusuravanja sa A2A na način što bi država morala otkupiti akcije koje je, skupa sa malim akcionarima, prodala 2009. za više od 300 miliona eura, dolazimo do ,,opozicione” priče o kratkoročnoj i dugoročnoj neodrživosti državnih finansija.

Kako god, stižemo do pitanja – zašto je Vlada Crne Gore projektovala budžet za narednu godinu računajući na ekonomski rast ako njen predsjednik najavljuje novu, treću po redu, recesiju? Neko tu nekoga ne shvata sasvim ozbiljno. Ili se svi skupa igraju sa egzistencijom građana Crne Gore.

Nije dugo trebalo da Đukanović iz raspoloženja ,,ne možemo se nadati ničemu dobrom” pređe u fazu oduševljenja sopstvenim uspjesima. ,,Autoput je ne samo simbol, već konkretan dokaz blisko bolje, bogatije i srećnije budućnosti naših građana”, ustvrdio je premijer nakon što je odgledao kompjutersku animaciju putovanja 43 kilometra dugom četvrtinom autoputa Bar – Boljare. Koji bi – kada bi bio izgrađen – predstavljao samo manju (doduše i skuplju) polovinu autoputa Bar – Beograd. A i taj bi, takođe pod uslovom da bude izgrađen, pravi značaj dobio tek kada bi bio produžen na istok, do Bukurešta i sjevera (Budimpešta). Premijer, kao da je sve to gotova stvar, Ranku Krivokapiću i prisutnim Kinezima objašnjava kako je predstojeći posao ,,najbolja potvrda ispravnosti ekonomske i ukupne državne politike, koja je od najzaostalije jugoslovenske republike dovela Crnu Goru do pozicije najrazvijenije države Zapadnog Balkana” (citat preuzet u pisanoj formi sa sajta Vlade Crne Gore).

Prešutimo ovu neukusnu šalu o ,,najrazvijenijoj državi”. I podsjetimo premijera kako je zemlja kojom on gospodari četvrt vijeka, pred njegovo stupanje na prijesto imala suficit u razmjeni sa inostranstvom (uz Sloveniju, bila je jedina članica SFRJ čiji je izvoz bio veći od uvoza), trgovačku flotu od 40-ak brodova, ozbiljnu industriju, pristojno školstvo i danas nedostižnu zdravstvenu i socijalnu zaštitu.

Biće da Krivokapić i Kinezi to, svakako, znaju. A premijer niže: ,,Iskustva malih i velikih ekonomija i država pokazuju da je za ekonomski rast i razvoj, osim snažnih institucija, vladavine prava, efikasne administracije i povoljnog poslovnog ambijenta, presudno važan i kvalitet infrastrukture”. To je, bez sumnje, tačno. Crna Gora nema ništa od pobrojanog.

Autori viceva ovdje bi ubacili dosjetku: Ne bi imali ni drugi – bilo male ili velike ekonomije – da ih vodi Milo Đukanović. Mi se vraćamo priči o budžetu za sljedeću godinu. On će biti održiv ukoliko se bude radilo na štednji, kaže ministar Žugić. ,,Svi smo uskraćeni za svoje ambicije”, pojasnio je suvlasnik novoizgrađene vile na morskoj obali predstavnici Udruženja roditelja djece sa smetnjama u razvoju, koji su molili za više novca. Na fasadama su osvanuli novi grafiti sa porukom Pomozimo Milošu – 14525. I dok građani pokušavaju skupiti novac neophodan za liječenje teško povrijeđenog mladića iz Bara, država planira da sa bankarskim garancijama većim od sto miliona eura (ponovo) pomogne domaće i strane investitore.

Partneri održali lekciju

,,Moramo ozbiljno razmišljati o tome kako da povećamo proizvod i rast, unaprijedimo konkurentnost i pametnim razvojem domaće privrede stvorimo uslove za održivu ekonomiju”, saopštio je premijer Milo Đukanović okupljenoj političko-ekonomskoj eliti u Privrednoj komori, uz poentu: ,,Crnoj Gori nedostaje preduzetničkih znanja i kulture, na šta se moramo usredsrijediti…”.

Konkretne prijedloge za unapređenje crnogorske ekonomske slike momentalno je ponudio podgorički biznismen Tomislav Čelebić. Vlasnik kompanije Čelebić, koji je zbog svojih građevinskih poduhvata dobio nadimak ,,šampion divlje gradnje”, i jedan od suvlasnika Univerziteta Donja Gorica (Čelebić to vlasništvo dijeli sa premijerom Đukanovićem, Veselinom Vukotićem i Draganom Vukčevićem) zbog čega mu prijatelji iz kruga tranzicionih pobjednika tepaju ,,rektore”, imao je dva prijedloga.

Jedan od glavnih problema privrede, zaključuje Tomislav Čelebić na vlastitom primjeru, odnosi se na legalizaciju nelegalno sagrađenih objekata. ,,Postoji oko 100.000 objekata sagrađenih nelegalno, za šta su štete nemjerljive”, rekao je Čelebić – siguran da je ,,veliki broj vlasnika zainteresovan za plaćanje obaveza u razumnom roku, jer bi tako dobili bolju infrastrukturu i veću vrijednost za te objekte”.

Šta je sa onima koji su u zakonskom roku platili propisane dažbine, odnosno nijesu prekoračili dozvoljene građevinske gabarite?

Umjesto te dileme, Čelebić se osvrnuo na neusklađenost obrazovnog sistema sa potrebama ovdašnjeg tržišta rada. ,,Akcenat treba staviti na osnovno i srednje obrazovanje i usmjeravanje mladih ljudi na ono što su potrebe tržišta”, poručio je suvlasnik UDG-a. Izgleda da u Crnoj Gori pod vlašću DPS-a i njegovih tajkuna poslovi budućnosti pretpostavljaju završenu osnovnu školu (nije obavezno svih devet razreda) i jake mišice. Odnosno duge noge. Bravo tajkuni!

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

NOVI IZVJEŠTAJ BRISELA O NAPRETKU ZEMALJA ZAPADNOG BALKANA: Ista meta – isto odstojanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Parlamentarna većina, Vlada, nevladin sektor i sadašnja opozicija su se maltene složili da je izvještaj realan, ali ne i obećavajući kada je u pitanju izvjesnost crnogorskog članstva

 

U srijedu je Komesar za proširenje Oliver Varhelji prezentirao novi izvještaj Evropske komisije (EK) o napretku zemalja zapadnog Balkana i Turske ka punopravnom članstvu u Evropskoj uniji. Izvještaj pokriva period od oktobra do oktobra, pa je obuhvaćeno i 10 mjeseci rada nove Vlade. Rađen je po novoj metodologiji koja uz poglavlja prepoznaje i klastere i obavezu ispunjavanja prijelaznih mjerila iz međusobno povezanih poglavlja 23 i 24 koja se odnose na vladavinu prava i borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala, kao uslova daljeg ukupnog napretka. Crna Gora i Srbija su prošle godine izabrale novu metodologiju klastera koja je zahtjevnija ali isplativija u pogledu veće brzine napredovanja ka EU ukoliko zemlje kandidati pokažu dobar rezultat, vidljiv i mjerljiv.

Parlamentarna većina, Vlada, nevladin sektor i sadašnja opozicija su se maltene složili da je izvještaj realan, ali ne i obećavajući kada je u pitanju izvjesnost crnogorskog članstva. Još je ranija vlada premijera Duška Markovića na početku svog mandata u jesen 2016. godine najavljivala da će u svom mandatu od četiri godine završiti pristupne pregovore, što znači zatvoriti sva 33 poglavlja. Kasnije je Marković promijenio stav i svu krivicu prebacio na Brisel jer je EU nametnula „teške kriterijume, teške uslove koje je morala jedna mala Crna Gora da ispuni“ ne objasnivši šta je to trebalo ispuniti što nisu morale ispuniti sve druge zemlje kandidati.

Crna Gora je još 2010. godine dobila status zemlje kandidata a 2012. je otpočela pristupne pregovore. Tokom gotovo 10 godina pregovora sa EU vlade Demokratske partije socijalista (DPS) su uspjele otvoriti sva 33 poglavlja ali su zatvorile svega tri, a i to privremeno. Kada se uporedi rezultat Crne Gore u odnosu na druge zemlje koje učestvuju u regati ka EU, onda se naša zemlja s pravom može nazvati „liderom integracija u regionu“, što su često naglašavali DPS političari i neki zapadni dužnosnici. Srbija je dobila status kandidata 2012. a pregovore otpočela 2014. i do sada privremeno zatvorila dva poglavlja. Sjeverna Makedonija i Albanija su dobile zeleno svjetlo za početak pristupnih pregovora tek prošle godine, na šta su Makedonci čekali od 2005. a Albanci od 2014.  Bosna i Hercegovina i Kosovo su još daleko od dobijanja statusa zemlje kandidata a pristupni pregovori koje Turska vodi sa EU još od 2005. godine su odavno na mrtvoj tački sa vrlo malim šansama da se ponovo pokrenu. Koliko je realno „liderstvo“ Crne Gore u odnosu na zemlje regiona vidi se na primjeru Hrvatske, kao posljednje balkanske zemlja koja je ušla u EU. Hrvatska je pregovarala 6 godina tokom kojih je zatvorila sva 33 poglavlja i nakon toga čekala još dvije godine da uđe u EU. Prema ranije objavljenoj analizi berlinske Evropske stabilizacione inicijative (ESI), koja ima fokus na proces proširenja EU na Balkan, Crna Gora se po sadašnjoj dinamici može naći pred vratima Evropske unije tek za nekih 30 godina.

U ovogodišnjem izvještaju Crna Gora je dobila najnižu prosječnu ocjenu napredovanja u posljednjih 6 godina – 3,03 (na skali od 1 do 5). Prošle godine je ta ocjena bila 3,18 a 2015. godine je iznosila 3,15. Međutim, Evropska komisija je takođe dala i ocjenu pripremljenosti koja se odnosi na sveukupno stanje u pojedinim poglavljima i tu je Crna Gora do sada dobila najveću ocjenu od 3,11.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

POVEĆANJE PLATA I PROSVJETA: Nijesu na spisku prioriteta

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored obećanja nove vlade da će, nakon zdravstva, njima prvima biti povećana plata, prosvjetni radnici su strpani, kako kažu, u isti koš sa ostalima. O najavljenom povećanju koje će obuhvatiti sve zaposlene u Crnoj Gori malo znaju jer dijaloga sa Ministarstvom nema

 

Prosvjetni radnici koji su, pored zdravstvenih, već godinu i po u prvoj liniji borbe protiv korona virusa – ponovo se osjećaju izigranima. Prema podacima Monstata prosječna plata u zdravstvu je za 100 eura veća od one u prosvjeti, a za razliku od prosvjetara, zdravstveni radnici su dobili obećanje o povećanju plate za 12 odsto, pored onog od 17 odsto koje će od početka sljedeće godine, kako je najavljeno, sljedovati sve zaposlene u Crnoj Gori.

Povećanje koje je najavljeno za sve u Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sporta pripisali su kao svoj uspjeh, pa su najavili da će zarade prosvjetnih radnika od 1. januara 2022. godine biti veće za 17 odsto. Iz resora Vesne Bratić poručuju da su od početka mandata pokazali i dokazali da su im na prvom mjestu djeca i prosvjetni radnici, što je misija i vizija koja mora biti primarna, posebno u resoru prosvjete.

„Jako smo nezadovoljni činjenicom da smo i pored obećanja ministra finansija i socijalnog staranja Milojka Spajića, datom na našem prvom zajedničkom sastanku u januaru mjesecu ove godine, da će prosvjetni radnici poslije zdravstvenih biti prva adresa sa kojom će razgovarati u vezi sa povećanjem njihovih zarada, ostali, da tako kažem, u košu sa ostalim zaposlenima u Crnoj Gori. Bez ulaganja u obrazovni sistem i plata prosvjetnim radnicima nema napretka društva u cjelini. Sve ozbiljne zemlje, sa uspješnim ekonomijama, najviše izdavajaju upravo za prosvjetu“, kaže za Monitor Nikolaj Knežević, potpredsjednik Sidikata prosvjete Crne Gore (SPCG).

Posebnu brigu o obrazovanju najavio je i premijer Zdravko Krivokapić u svom ekspozeu. I pored najava, posljednje povećanje postignuto je u socijalnom dijalogu i pregovorima sa prethodnom Vladom. Tada su se plate u prosvjeti uvećale za devet odsto 2020. i početkom januara 2021. dodatnih tri odsto. Trenutno se kreću malo iznad državnog prosjeka, po posljednjim podacima Monstata za avgust ove godine prosječna zarada u prosvjeti iznosi 553 eura.

„Nesumnjivo su zapošljeni u zdravstvu i prosvjeti ponijeli najveći teret odgovornosti od početka pandemije COVID-19 virusa. Iako su ti sektori pokazali da su u ovim kriznim situacijama u stanju da idu i preko sopstveih
granica, to se i dalje ne cijeni adekvatno, a posebno kad je riječ o zapošljenim u prosvjeti“, kaže za Monitor Snežana Kaluđerović, viša pravna savjetnica u Centru za građansko obrazovanje (CGO). Ona smatra da je neobjašnjivo što najavljeni talas povećanja zarada nije kao posebnu kategoriju prepoznao i zapošljene u prosvjeti i što pitanje njihovih zarada nije zasebno razmatrano od strane resornih ministarstava.

„S obzirom da nacrt Zakon o budžetu još nije ni podnešen Skupštini, prostor za ispravljanje ove greške postoji. Vjerujemo da bi to imalo stimulativan uticaj na prosvjetne radnike, koji  tokom pandemije, za razliku od zdravstvenih radnika, nisu imali dodatke na zaradu na račun povećanog
obima rada. CGO podsjeća da su nove okolnosti rada nastavnika pedagoški vrlo zahtjevne i da je količina nastavnog materijala ostala ista, dok je količina odgovornosti i obaveza nastavnika samo rasla“, kaže Kaluđerović.

Knežević objašnjava da su prosvjetari iz novina saznali za najavljeno povećanje: „Shvatamo da će u narednoj godini biti ukinuti doprinosi za zdravstveno osiguranje na zarade te da neće biti oporezivane zarade do bruto iznosa od 700 eura. To je jednostavno nedopustivo. Ako se radi o linearnom povećanju, pojaviće se određene nelogičnosti i problemi koji se moraju otkloniti u socijalnom dijalogu i direktnoj komunikaciji sa SPCG. Prvenstveno mislim na problem koji smo izbjegli kada smo prošli put pregovarali u vezi sa izmjenama naših koeficijenata u Granskom kolektivnom ugovoru. Naime, povećanjem minimalne cijene rada, u isto vrijeme zadržavanjem postojećih koeficijenata, nekvalifikovanom radniku biće isplaćivana zarada u iznosu od 450 eura čime se izjednačavaju oni koji imaju 30 godina radnog staža i početnici.  Tu je još mnogo problema koji se moraju rješavati isključivo u socijalnom dijalogu“.

Socijalnog dijaloga za sada nema. O kakvom socijalnom dijalogu danas govorimo kad već deset mjeseci nismo u prilici da sjednemo za isti pregovarački sto i razgovaramo o nagomilanim problemima u obrazovanju, pita se Knežević.

Da je dijalog već morao početi smatra i Kaluđerović. „Nažalost,  stiče se utisak da ovo pitanje nije na spisku prioriteta Ministarstva, koje se radije fokusira na ostvarenje određenih političkih ciljeva nego na unapređivanje kvaliteta obrazovnog procesa i statusa zapošljenih u prosvjeti. Treba podsjetiti da se gazi i obećanje iz premijerevog ekspozea, koji je tada najavio da će Vlada raditi na unapređivanju obrazovnog sistema na svim nivoima uz prioritetnu depolitizaciju, a jedna od prvih akcija Ministarstva odnosi se na nezakonite smjene prethodnih, i imenovanja novih direktora škola bliskih novim vlastima. Resorno ministarstvo je bilo dužno da intenzivnije i posvećenije radi na poboljšanju statusa prosvjetnih  radnika. Nažalost, nijesu dovoljno u tome aktivni ni reprezentativni granski sindikati, koji bi morali češće i agilnije podsjećati na ulogu prosvjetnih radnika u društvu i kompleksnost njihovog rada tokom pandemije“, smatra Kaluđerović.

Iz Sindikata prosvjete najavljuju svoj kongres 6. novembra. „Nakon Kongresa, bez obzira na njegove rezultate i konačni izbor stabilnog rukovodstva, jer se trenutno nalazimo u VD stanju, prvi potez organa SPCG će biti zahtjev za nastavkom socijalnog dijaloga ili preduzimanje radikalnijih mjera u zaštiti prava za koje se SPCG u mnogo težim uslovima izborio. Depolitizacija, decentralizacija i demokratizacija obrazovnog sistema su ključne stvari koje zastupam i koje ću u budućnosti zastupati“, ističe Knežević.

Zanemarivanje i male zarade su samo dio nagomilanih problema u prosvjeti koji se ne rješavaju.

„Najveći problem, pored nedovoljne plaćenosti jesu i loše stambene
prilike prosvjetnih radnika, kao i nedostatak dovoljno efikasnih mehanizama za poboljšanje tog statusa. Slijede loši tehnički uslovi rada, opterećenost nastavne norme i rad sa velikim odjeljenskim grupama, ali i
opterećenost brojnim administrativnim obavezama, koje prijete da suštinu zamijene formom. Takođe, problemi su prisutni i u slučajevima nastavnika koji su zaključili ugovor na određeno vrijeme,
uglavnom na devet mjeseci, tj. trajanje školske godine. To ih dovodi u finansijsku neizvjesnost, kao i probleme u povezivanju socijalnog i zdravstvenog osiguranja. Izvjesni problemi postoje i u postupcima za
produžavanje licence, i taj dio bi se morao dodatno urediti“, nabraja Kaluđerović.

Ekonomski položaj i odnos društva prema ovoj profesiji su godinama nedopustivo loši, ističu u Sindikatu. Kao dodatne izazove Knežević izdvaja: „Radno-pravna zaštita naših kolega, puzajuće povećanje administracije nauštrb kvaliteta nastave, nemotivisanost, norme časova u srednjim školama, prevelike grupe u predškolskim ustanovama u Podgorici i Budvi, nedostatak normalnih uslova za rad, neopremljenost škola gdje se naše kolege često suočavaju sa kredom i tablom kao jedinim nastavnim sredstvima su glavni izazovi koji nas očekuju. Najveći izazov trenutno je trend digitalizacije kao i mentalno zdravlje učenika i nastavnika u vrijeme trajanja pandemije COVID virusa“.

I tako i dalje iz Ministarstva pričaju o misiji i viziji, dok se od prosvjetara očekuje da praznog džepa s kredom i tablom prenose znanje.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

POKRENUT POSTUPAK ZA VRAĆANJE CITADELE U BUDVI: Sporna privatizacija kulturnog dobra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dajući nekoliko stanova u Tivtu, biznismen Branko Ćupić postao je vlasnik objekata od 684 m2 i parcela površine blizu tri hiljade kvadrata, vrijednog kulturno-istorijskog nasljeđa u Budvi

 

Skandalozna razmjena nepokretnosti između Ministarstva odbrane SRJ i privatne firme Imobilia sa Svetog Stefana, čiji je vlasnik kontroverzni biznismen Branko Ćupić, obavljena u decembru 1992. godine, ne prestaje da intrigira građane Budve, koji se ne mire sa tim da je jedan od značajnijih  spomenika kuture drevne Budve, na volšeban način trajno prešao u privatne ruke.

Sekretarijat za zaštitu imovine opštine Budva započeo je prije dvije godine postupak za poništenje Ugovora o razmjeni nepokretnosti u cilju zaštite prava i interesa Opštine Budva i države Crne Gore, obraćajući se instituciji Zaštitnika imovinsko pravnih interesa CG. Na dopise Sekretarijata, koje potpisuje Đorđe Zenović, odgovora nije bilo sve do nedavno, kada je iz Podgorice stigao dopis Zaštitnika, Bojane Ćorović, kojim se traži dostava kompletne dokumentacije o Citadeli i sudskom sporu vođenom od 1993. do 1998. u Osnovnom sudu u Kotoru.

Tvrđava Citadela uzdiže se nad Starim gradom, zahvata površinu od ukupno 2.650 kvadrata, odnosno 8 odsto površine stare Budve. Tu je izgrađeno više objekata ukupne površine 650 m2, dok je ostao slobodan prostor koji čine prolazi, terase, kule, stražare… Nakon zemljotresa slobodan prostor na Citadeli adaptiran je za pozorišne scene tada uspješnog budvanskog festivala Grad teatar.

Kupoprodaja Citadele između Ministarstva odbrane SRJ – VP Podgorica, kao vlasnika tvrđave i Branka Ćupića uznemirila je tada građane Budve. Iza ustupanja značajnog kuturnog dobra prebogatom biznismenu stajali su tada pojedini funkcioneri DPS-a, među kojima i Svetozar Marović. Ugovorom o razmjeni  Ministarstvo odbrane prenijelo je na preduzeće Imobilia tri nepokretnosti, objekat austrougarske kasarne korisne površine 615 m2, staru kulu od 56 kvadrata i suterenski prostor ispod velikog platoa od 12,50 kvadrata. To je ukupno 684,39 m2.

Zauzvrat, Imobilia je preuzela obavezu da Ministrastvu odbrane preda isto toliko, 680 m2 stambene površine na lokaciji Delfin u Tivtu, u stanovima koji tek treba da se sagrade. Građani su ogorčeni ovakvom razmjenom po kojoj je  kvadrat na budvanskoj Citadeli vrijedio isto koliko i kvadrat u nekoj stambenoj zgradi u Tivtu.

Pored toga, Ministarstvo odbrane ustupa Ćupiću na korišćenje cjelokupan neizgrađen prostor Citadele, za koji navode da predstavlja gradsko građevinsko zemljište, površine nešto manje od 3.000 kvadrata. U međuvremenu, kupac je korišćenje pretvorio u vlasništvo, te je u katastru nepokretnosti pod firmom Citadela d.o.o, uknjižen kao vlasnik cijelog prostora.

Dakle, za nekoliko stanova u Tivtu, biznismen Ćupić postao je vlasnik objekata od 684 m2 i parcela površine blizu tri hiljade kvadrata, vrijednog kulturno-istorijskog nasljeđa u Budvi.

Opština Budva je 1993. podnijela tužbu Osnovnom sudu u Kotoru sa zahtjevom za poništaj tog pravnog posla, nakon čega je uslijedila protivtužba Imobilije, da bi se spor 1998. završio vansudskim poravnanjem  kojim se Opština odrekla tužbenog zahtjeva. Tadašnji predsjednik Opštine, Rade Gregović potpisuje izjavu da „povodom objekta Citadela u Budvi i ugovora o razmjeni nepokretnosti zaključenog između PP Imobilia i Ministarstva odbrane VP 4212 Podgorica, nema nikakvih pravnih zahtjeva i da nikakve zahtjeve neće postavljati u budućnosti prema Imobiliji“.

Tako, povlađujući volji uticajnih funkcionera DPS-a koji su zastupali interese biznismena Ćupića, Opština se odrekla istorijskog nasljeđa čiji tragovi se smještaju u period od 12. do 14. vijeka. Grad teatar izgubio je svoje scene a građani i turisti dobili su gvozdenim kapijama zatvoren pristup najznačajnijem dijelu Starog grada pretvorenom u ugostiteljski objekat sa apartmanima.

Značajnu ulogu u privatizaciji Citadele odigrao je Zavod za zaštitu spomenika kulture sa Cetinja, koji se u sudski spor uključio kao umješač. Mišljenje Zavoda o tome da li je privatizacijom Citadele prekršen tadašnji Zakon o zaštiti spomenika kulture bilo je od presudnog značaja. Međutim, sudija u tom predmetu, Đorđije Milić, nije prihvatio stručno mišljenje direktora Zavoda Čedomira Markovića, pod izgovorom da bi se ova ustanova kao sudionik u sporu, našla u konfliktu interesa. Ali je za sudske vještake imenovao službenike tog istog Zavoda, istoričara umjetnosti Aleksandra Čilikova i arhitekticu-konzertvatora Snježanu Simović.

Zvanični stavovi direktora Markovića i službenika Zavoda za zaštitu kulturnih dobara bili su potpuno suprotni po pitanjima za koje je naloženo vještačenje – da li Citadela sa objektima koji su bili predmet prodaje  predstavlja zaštićeni spomenik kulture te da li je Citadela neodvojivi dio Bedema sa bastionima Starog grada.

Zakon u dijelu koji se odnosi na promet spomenika kulture u članu 76 propisuje da se spomenik kulture ne može prodavati. U posebnim slučajevima kada je to dozvoljeno, prema članu 77 imalac takve nepokretnosti dužan je da je prethodno ponudi Opštini na čijoj se teritoriji nalazi. Opština ima pravo preče kupovine.

Zato je zadatak vještaka bio da dokažu da Citadela nije spomenik kulture i ne uživa nikakvu institucionalnu zaštitu.

Stari grad Budva, kao urbana cjelina velikog kulturno-istorijskog značaja, zaštićen je po više osnova. Rješenjem iz 1961. godine uveden je u Registar zaštićenih spomenika kulture kompletan prostor Starog grada. Posebnim rješenjima u Registar je uveden i određen broj pojedinačnih objekata, pa tako posebnu zaštitu uživaju Bedemi sa bastionima i nekoliko budvanskih crkava.

Stručno mišljenje vještaka Čilikova i Simović glasilo je da „prostor nekadašnjeg Kastela Sv. Marije, tj. austrougarskim gradnjama formiran prostor tzv. Citadele, nije uveden u Registar zaštićenih spomenika kulture RCG kao pojedinačno zaštićen spomenik kulture“. Zaključili su i da Citadela, zapadna kula i suterenski prostor, ne pripadaju zaštićenom kompleksu Bedemi sa bastionima.

Zanimljivo je tumačenje Čilikova i Simović po kojem je Citadela izjednačena sa privatnim kućama u Starom gradu koje se slobodno prodaju, bez obaveze da se prvo ponude Opštini, jer nisu pojedinačno upisane u Registar zaštićenih objekata, već zbirno, kao cjelina. Na njih se, prema njihovom mišljenju, članovi 76 i 77 Zakona o zaštiti kulturnih dobara – ne odnose.

„Sa etičke strane posmatrano, kupoprodaja objekata predmetnog spora, objekata manje spomeničke vrijednosti, ne doprinosi bilo kakvoj degradaciji spomeničkog integriteta bilo Starog grada ili kompleksa Citadela, bilo da je vlasnik država ili drugo pravno lice…“ navodi se u stručnom mišljenju sudskih vještaka.

Tadašnji direktor Zavoda za zaštitu spomenika kulture, Marković u tekstu o budvanskoj Citadeli navodi: „U valorizaciji brojnih spomeničkih vrijednosti Stare Budve posebno mjesto pripada njenom složenom fortifikacionom sistemu koga sačinjavaju moćni bedemi sa kulama i bastionima, kapije, prolazi, pasarele i gradska tvrđava. Svojom monumentalnošću i svojim značajem za izučavanje i sagledavanje geneze i razvoja grada, posebno se izdvaja gradska tvrđava, prvobitno poznata kao Kastel Sv. Marije a docnije kao Citadela“

„Cijeneći istorijsku i kulturnu ulogu gradskih tvrđava  ne poznajemo danas nijedan primjer da je u sklopu njihove revitalizacije istovremeno izvršeno i njihovo otuđivanje na način što bi čitava tvrđava ili pojedini njeni djelovi prešli u privatne ruke. Ne može se zamisliti da bi jedan Lovrijenac ili jedna kula Minčeta u Dubrovniku, tvrđava Španjola, Kanli kula ili Forte mare u Herceg Novom ili gradska tvrđava u Starom Baru ili Citadela u Starom Ulcinju, mogli preći u privatne ruke sa uspostavljanjem potpuno drugačijeg odnosa i načina korišćenja prema ovako značajnim kulturno-istorijskim vrijednostima“, ocijenio je Marković

„Treba se zapitati kako bi zgledalo kada bi atinski Akropolj, koji je takođe tvrđava grada Atine iz Periklovog vremena ili neki njegov dio , primjera radi Partenon, prešao u privatne ruke. Treba se, takođe, zapitati kako bi izgledalo kada bi jedan rimski Panteon, Koloseum ili Rimski forum, ili pak Pompeja, bila prodata  na licitaciji i postala privatno vlasništvo. Sumnjamo da bi se ovako nešto moglo dogoditi u civilizovanom svijetu u kome bi pojedine izuzetno značajne spomeničke vrijednosti jednog naroda postale bogatstvo samo jednog čovjeka ili manje grupe ljudi“, napisao je Marković u mišljenju o prodaji Citadele.

Nije imao ko da čuje.

 

CITADELU VRATITI GRAĐANIMA

„Budvanska Citadela kao jezgro oko koga se formiralo i razvijalo gradsko naselje mora po svom istorijskom pravu da ostane u vlasništvu naroda jer je ona kroz minule vjekove i milenijume upravo to i bila. Nikada nijedan njen segment nije bio u privatnom vlasništvu te se zato nadamo da će društvo pokazati i smoći dovoljno snage i razumijevanja da se problem Citadele razriješi tako da ona i dalje ostane spomenik prvorazrednog značaja, organski vezana za tkivo grada i da će i dalje služiti za obogaćivanje duha žitelja Budve, brojnih posjetilaca i naroda Crne Gore u cjelini“, apelovao je, uzalud, Čedomir Marković, tadašnji  direktor Zavoda za zaštitu spomenika kuture.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo