Povežite se sa nama

FOKUS

COVID 19 I EKONOMIJA: VLADA PREDLOŽILA NOVE MJERE: Uzmi đe nema

Objavljeno prije

6 godina

na

Mart je zaboravljen. Za april i maj sljeduje pomoć nedovoljna da se makar preživi. Mnogi će poslodavci biti primorani da stave ključ u bravu svojih preduzeća. Jedino što tada neće biti gladni samo oni i otpušteni radnici i njihove porodice. Prazan će ostati i državni budžet

 

Trideset dana otkako je trećinu, ako ne i cijelu polovinu, zaposlenih u privredi poslala na prinudni odmor, Vlada i dalje nije odlučila ko će, koliko i kada platiti te ljude. I do kada će ih plaćati. Konsultacije traju, a vrijeme prolazi. Na momente izgleda kako se vlastima baš i ne žuri. Nije im nevolja.

Kao što smo i najavili u prethodnom broju Monitora, premijer Duško Marković obznanio je prošlog četvrtka nacrt, mada neki kažu kako je to jedva skica, Vladinih mjera podrške privredi, zaposlenima i socijalno ugroženim građanima. Suština tog paketa ogleda se u nekoliko predloženih mjera.

Kompanije koje su zbog epidemije korona virusa morale privremeno obustaviti rad, odlukom Vlade i Nacionalnog koordinacionog tijela za borbu protiv zaraznih bolesti (NKT), dobiće za svakog zvanično zaposlenog radnika subvencije u iznosu od 70 odsto zakonom propisane minimalne zarade (to izađe nešto više od 155 eura), dok će država firmi oprostiti poreze i doprinose za kompletan iznos minimalne zarade (neto iznos – 222 eura), što znači uštedu od nekih 145 eura. Skupa, to čini pomoć od približno 300 eura po zaposlenom.

Preduzeća u sektorima čiji rad nije zabranjen, ali je značajno ugrožen u uslovima pandemije korona virusa, od države mogu očekivati polovinu bruto iznosa minimalne zarade za svakog registrovanog zaposlenog. Znači, 182 eura.

Država privatnim preduzećima obećava pomoć od 70 odsto bruto minimalne zarade za svakog zaposlenog koji je u karantinu, samoizolaciji ili je morao ostati kod kuće zbog čuvanja djece mlađe od 11 godina, nakon zatvaranja vrtića i škola sredinom prošlog mjeseca. Riječ je o iznosu od 255 eura.

Konačno, Vlada je najavila jednokratnu pomoć od 50 eura svim nezaposlenim licima na evidenciji Zavoda za zapošljavanje, pod uslovom da već iz budžeta ne dobijaju novčanu naknadu ili materijalno obezbjeđenje.

Prema prijedlogu koji nam je predstavio Marković, državna pomoć odnosila bi se na april i maj. Druga polovina marta se ne pominje, pa je očito da je Vlada naumila da taj ceh petnaestodnevne blokade i prinudnog gašenja većeg dijela uobičajenih ekonomskih aktivnosti ostavi na plećima zaposlenih i njihovih poslodavaca. Ili je to ulog za pogađanje i trgovinu tokom aktuelnih usaglašavanja ponuđenog paketa. Pa ko se kako snađe.

Zvanično, o tom snalaženju gotovo da nemamo nikakvih podataka. Na sajtu Zavoda za zapošljavanje i dalje je aktuelna prošlonedjeljna informacija da se broj nezaposlenih od 15. marta do 1. aprila povećao za 111. Šta se dešava od tada?

Koliko prošlomjesečni podaci mogu biti bajati, pokazuje primjer iz Amerike. U prošlom Monitoru smo pisali da je krajem marta u  SAD-u, za nedjelju dana, bez posla ostalo rekordnih 3,3 miliona ljudi. Onda je sa lošeg krenulo nagore.  Prethodne dvije nedjelje u SAD-u je svakog radnog dana bez posla ostajalo više od milion muškaraca i žena. Pa se i broj radnih mjesta ugašenih zbog epidemije virusa primakao sasvim blizu 20 miliona. I vjerovatno ga premašio dok ste se vi našli u prilici da čitate ovaj tekst.

Mi takve podatke nemamo. U Crnoj Gori se još uvijek ne zna na koliko bi se tačno ljudi, ili preduzeća, odnosila najavljena pomoć. Ni koliko bi ona koštala državu. ,,Vjerujem da će naš prijedlog“, poručio nam je premijer Marković, „koji obuhvata brigu za preko 100 hiljada zaposlenih i više hiljada preduzetnika, mikro, malih i srednjih preduzeća, zadobiti pozitivan odgovor dobronamjernih, onih koji prepoznaju značaj i obuhvat ovih mjera“. Sami prosudite šta je ovdje činjenica, šta očekivanje a šta upozorenje. Da ne kažemo jedva prikrivena prijetnja za „nedobronamjerne“.

Slične poruke ponovio je u parlamentu, sredinom ove nedjelje, i potpredsjednik Vlade Milutin Simović. „Ovo je vrijeme kada se zajedno moramo boriti za zdravlje i život svakog građanina, da očuvamo svako radno mjesto, da očuvamo svaki biznis, od najmanjeg preduzetnika, do velikih kompanija“, ljeporječio je prvi čovjek NKT-a. Pa zasolio: „Vrijeme u kojem treba sve dosadašnje razlike među nama ostaviti po strani“. Još nas je Simović podučio kako, danas, „nema mjesta za bilo kakve populističke i partikularne interese bilo koga“.

Njegovi partijski drugovi su, istovremeno, demonstrirali jasan naum da ućare i u ovoj situaciji. Ne mareći za posljedice. Mjere NKT-a nijesu omele predsjednika DPS-a i Crne Gore Mila Đukanovića (on je odredio prioritete) da skokne do Berana, u kome njegov DPS i ne stoji baš najbolje. Pošto ljubav na usta ulazi, predsjednik je na sastanku sa predstavnicima beranskih penzionera pokazao kako bi se stvari mogle preokrenuti u korist njegove partije. ,,Predsjednik Đukanović se obavezao da će, uvažavajući složenost položaja penzionerske populacije u najkraćem roku animirati donatore za podršku…“, stoji u saopštenju upućenom iz Đukanovićevog kabineta. Onda je Crveni krst  domaćinstvima beranskih penzionera distribuirao 4.641 paket pomoći sa hranom i sredstvima za higijenu. Prethodno je, prema riječima Jelene Dubak, generalne sekretarke Crvenog krsta CG, ta organizacija dobila značajnu donaciju od kompanije Voli.

Potom se, u ime beranskih penzionera, Đukanoviću zahvalio Jovica Marković, predstavnik jednog od penzionerskih udruženja tog grada. „Zahvaljujem predsjedniku Đukanoviću na održanom obećanju… Ovo je slučaj bez presedana i treba ga pohvaliti jer je Berane jedina opština koja je opskrbljena pomoći za sve penzionere”, kazao je Marković. Zaista jeste, složićemo se. I podsjetiti kako u Crnoj Gori ima 110 hiljada penzionera.

Da Đukanovićeva trgovina dušama nije individualni marketinški trik potvrdio nam je i potpredsjednik Skupštine Crne Gore Branimir Gvozdenović.  DPS-ov utjerivač glasova u opštini Bar, zaogrnut plaštom zvanične državne funkcije, obreo se u kancelarijama Mjesne zajednica Crmnica. Tamo je, sa predsjednikom Mjesne zajednice Tomom Uksanovićem, analizirao aktuelnu situaciju i razmatrao mogućnost obezbjeđivanja dodatnih paketa pomoći Crvenom krstu „koji bi bili distribuirani shodno potrebama u aktuelnom trenutku“ (citat iz saopštenja objavljenog na sajtu Skupštine). „U konstruktivnom razgovoru bilo je riječi i o načinima za pomoć socijalno ugroženoj kategoriju stanovništva, a potpredsjednik Gvozdenović je istakao da, pored funkcionalne, osjeća i ličnu obavezu da dodatno pomogne“ (isto).

Može li nas uhapsiti ako se naglas zapitamo – šta je ovo ako nije kupovina duša? Izgladnjelih i ustrašenih. Pošto se ista skupštinska služba ni glasom nije glasnula kada su ispod Durmitora policajci priveli poslanicu Demokrata Zdenku Popović „dok je sa još četiri osobe dijelila humanitarnu pomoć na gradskom i seoskom području“ (saopštenje Uprave policije). Zato, objasnili su,  što je prekršila privremene mjere NTK-a koje zabranjuju dostavljanje namirnica i ljekova na kućnu adresu „bez saglasnosti Operativnog štaba NKT-a“. Tako i treba poslanici kad je opozicija. Pa sama tegli pakete i promoviše se, umjesto da angažuje Crveni krst i Voli.

To je, dakle, kontekst u kome nam je Marković predstavio svoje mjere pozivajući sve dobronamjerne da im se na sav glas dive. A Simović apelovao, ili naredio, da „sve dosadašnje razlike među nama ostavimo po strani“. Možda bi i ostavili mi njih, ali ove su mjere nedovoljne da odgovore postavljenom zadatku. To nam poručuju i predstavnici oba sindikalna udruženja koja je Vlada, iz sebi znanih razloga, zaobišla prilikom formiranja radne grupe za izradu predloženog paketa mjera podrške.

Tako su  iz Saveza sindikata CG, na sastanku upriličenom u Skupštini, ocijenili kako je Vladin set ekonomskih i drugih mjera dobar, „ali da one nijesu dovoljne“. I njihove kolege iz Unije sindikata cijene da je predloženo  „sveobuhvatno i odražava jasan cilj koji se želi postići“, da bi onda iskazano oduševljenje nadopunili prilično opširnom listom korekcija i dopuna. Iz oba sindikata traže da ponuđene mjere budu znatno izdašnije i puno brže.

Unija poslodavaca se nije oglašavala nakon što je premijer Marković predstavio Vladinu ponudu. Ko je pogledao njihova dva prijedloga mjera koje treba donijeti kako bi se tokom epidemije korona virusa u Crnoj Gori sačuvala preduzeća i zaposleni, jasno mu je i zašto. Ponuđeno je premalo, pa će mnogi poslodavci biti primorani da stave ključ u bravu svojih preduzeća. I zahvale se na saradnji nekadašnjim radnicima.

Samo što tada neće biti gladni samo propali preduzetnici i otpušteni radnici sa svojim porodicama. Prazan će ostati i državni budžet. Osim ukoliko DPS ponovo ne osmisli kakve tranzitne poslove za njegovu popunu. Onako kako su to već u nekoliko navrata  radili od posljednje decenije prošlog vijeka.

Nije, zato, mali broj onih koji su se nadali, i još se uvijek nadaju, kako će se na nekom sastanku sa čelnim ljudima Vlade i DPS-a naći biznismeni profila Stanka Subotića, Veselina Barovića, Danila Mitrovića, Dušana Bana i Željka Mihailovića, kada je već Duško Knežević prinuđen da iz opravdanih razloga propusti lični angažman u ovom istorijskom trenutku. Kad ono, umjesto njih se u Vladi obrela grupa „uglednih crnogorskih ekonomista i profesora“: Veselin Vukotić, Božo Mihailović, Igor Lukšić, Gordana Đurović, Anđelko Lojpur, Nikola Milović i Vasilije Kostić. Ne zna se zašto istom skupu nijesu prisustvovali Petar Ivanović, Predrag Drecun, Aco Đukanović, Tomislav Čelebić ili makar neko od zvaničnih ili nezvaničnih vlasnika Bemaxa, najuspješnije crnogorske kompanije u ovom vijeku, ali priče ni ovako nije falilo.

U višesatnom razgovoru, stoji u Vladinom saopštenju, učesnici sastanka su u potpunosti podržali Vladine ekonomske mjere ocijenivši ih pravovremenim, odmjerenim i odgovornim. „Mjere su oročene i precizno usmjerene na one kojima je podrška sada najpotrebnija, vodeći računa o održivosti javnih finansija“. Ako ćemo da zakeramo – mjere ne mogu biti (ne)odgovorne. To mogu biti samo oni koji ih (ne)donose.

Važnije je, ipak, da se u ovom momentu zadržimo na pomenutoj „održivosti javnih finansija“. To vam je, da pojednostavimo, prilično konretan problem: može li Vlada da plati ono što treba kako bi pomogla ovdašnjoj privredi da prebrodi krizu? Ili je prinuđena da svoje mjere formuliše i promoviše u skladu sa novcem koji joj stoji na raspolaganju. A njega, sva je prilika, skoro pa da i nema.

Da ne tajimo ko je za to zaslužan. Sagledajmo samo ovogodišnje odluke koje se, iz finansijskog ugla, tiču aktuelne zdravstvene, ekonomske i političke krize.

U prvom paketu mjera Vlada je insistirala na nastavku realizacije planiranog kapitalnog budžeta. Ovogodšinjim budžetom za te aktivnosti bilo je namijenjeno 230 miliona. Veća polovina za auto-put, ali i mimo toga još 90 miliona. Za investicije tipa „izgradnja i rekonstrukcija administrativnog prostora za rad državnih organa“ (više od sedam miliona). Ili još dva miliona za izgradnju novih i rekonstrukciju postojećih sportskih objekata. Nekakva logika je nalagala da ti planovi budu preispitani a makar dio sredstava preusmjeren za rješavanja novonastalih, neplaniranih, ekonomskih problema. Države, njenih građana i privrede.

Markovićeva Vlada, međutim, ne samo da je ostala dosljedna svom prvobitnom naumu, nego je riješila i da avansno (unaprijed) plati izvođačima i dobavljačima  „kako bi se osigurala njihova likvidnost i održao kontinuitet rada“. Premijer nam je predočio da je „njihova realizacije od presudnog značaja za razvoj i brži oporavak privrede i standarda“. Administrativni prostor i sportski tereni!? Valjalo bi da jednom, u miru, svi skupa proanaliziramo ovu odluku.

Još je veća nepoznanica vezana za skoro 500  miliona eura koji su lani opredijeljeni za vraćanje državnih dugova koji dospijevaju tokom ove godine. Većinu tog novca (oko 350 miliona) trebalo je krajem marta vratiti stranim kupcima crnogorskih državnih obveznica. Da li je to bilo neophodno ili se, adekvatno novonastaloj situaciji, sa kreditorima mogao (morao?) postići dogovor o privremenom odlaganju te obaveze, kako bi crnogorske vlasti već postojeći novac iskoristile za pomoć sopstvenoj privredi i građanima? Odgovor na to pitanje, vjerovatno, nećemo saznati. Mada o tome izvršna vlast iz sve snage ćuti, gotovo je pa izvjesno da je prošle godine pozajmljeni novac već otišao. Možda čak i prije formalnog dospijeća duga. Prema nezvaničnim izvorima, Ministarstvo finansija sada od istih finansijera pokušava dobiti novi zajam. Ali to sada ne ide.

Država je, znači, potrošila gotovo sav novac sa kojim je ušla u krizu, a koji je mogao predstavljati osnovu za nadu da će ekonomija preživjeti udare koji je čekaju. I sada se nada.

„Ako do kraja juna izađemo iz kratkoročnih mjera, onda se još držimo optimističkog scenarija, pa u drugoj polovini godine možemo planirati neke nove kreditne linije koje će imati dobro ciljanu razvojnu komponentu…“, predočila  je Vijestima  profesorka Đurović, nakon pomenutog sastanka u Vladi. Ostali akteri su mudro ćutali.  Dok vlast i njeni, pažljivo odabrani, sagovornici maštaju o brzom i potpunom oporavku privrede, MMF predviđa da će crnogorski BDP ove godine pasti za devet odsto. Znatno više nego što je to bilo tokom krize s kraja prošle decenije (2009. je pao za nepunih šest odsto).

Analitičari su neumoljivi: „Recesija je već ušla u ekonomiju. Mnogo ljudi će izgubiti posao. Veliki broj pravnih lica će bankrotirati. Veliki broj fizičkih lica će se naći na granici životne i finansijske izdržljivosti“. A Vlada vaga i vijeća kako da kroz cijelu priču prođe sa najmanje troška. I najviše političkog profita.

Da li će život umjeti da čeka?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FOKUS

VESKO BAROVIĆ, VESNA BRATIĆ, BLAŽO ŠARANOVIĆ…: Lutrija pravde

Objavljeno prije

3 dana

na

20 Februara, 2026

Objavio:

Kada svedemo saldo hapšenja u prethodnih osam dana, uočljivo je da se osumnjičeni terete za djela počinjena između 2018. i 2021. godine. Tom brzinom, aktuelni ministri, državni direktori i njihovi saradnici iz privatnog sektora mogu početi da strahuju od eventualnog dolaska istražitelja i policije na njihova kućna vrata negdje od prve polovine naredne decenije. Ako sve bude išlo po planu i hitnom postupku

 

 

Svjedočimo novoj ofanzivi crnogorskog tužilaštva.

Kritičari aktuelnih vlasti tvrde da je riječ o proračunatom pokušaju da se, nizom privođenja i procesuiranja osoba koje su svojevremeno imali veliku (van)institucionalnu moć, preusmjeri pažnja javnosti sa problema objelodanjenih bjekstvom Miloša Medenice i Lidije Mitrović. I naknadno demonstriranog odsustva koordinacije između pravosudne i izvršne vlasti na zajedničkim poslovima.

Prvo je, prošlog petka, uhapšen Veselin Barović. Kontroverzni biznismen iz vremena prvobitne akumulacije kapitala švercom, burazerskim privatizacijama i berzanskim špekulacijama, pritvoren je po nalogu Osnovnog državnog tužilaštva u Podgorici, zbog sumnje da je počinio krivično djelo utaje poreza.  Iz Uprave policije su saopštili kako Barović, po sumnjama istražitelja, poreznicima nije prijavio 3,7 miliona eura koje je 2018. godine zaradio na razlici između kupovne i prodajne cijene akcija neimenovanog preduzeća u kome je bio manjinski vlasnik. „Na taj način je, po osnovu obračuna poreza na kapitalnu dobit za 2018., utajio porez u iznosu od 331.893,36 eura, čime je ostvario protivpravnu imovinsku korist u navedenom iznosu, a na direktnu štetu Budžetu Crne Gore“, predočeno je iz UP. Barović je saslušan i pušten, a istraga se nastavlja.

Nešto starija publika tog biznismena pamti i po mnogo atraktivnijim pričama iz rubrike crna hornika, neprocesuiranim optužbama za međunarodni šverc cigareta, osnivanje i upropašćavanje privatizacionog Eurofonda, gazdovanjem ulcinjskom Solanom i pokušajem njenog pretvaranja u građevinske parcele… Mlađima, opet, ime Veselina Barovića ne znači mnogo, pošto se kontroverzni biznismen prije desetak godina povukao sa prve linije javne scene.

Slijedila su nova hapšenja. Najveću pažnju privuklo je privođenje i zadržavanje u pritvoru Vesne Bratić, nekadašnje ministarke obrazovanja, nauke, kulture i sporta u Vladi Zdravka Krivokapića. Specijalno državno tužilaštvo nije se oglašavalo, pa su mediji i analitičari pokušali samostalno odgonetnuti razlog zbog koga se Bratić sumnjiči za zloupotrebu službenog položaja.

Prva pretpostavka vodila je na opštepoznatu sječu direktora  iz 2021. Tada je Bratićkino Ministarstvo, ne izvršavajući obavezu imenovanja polovine članova školskih odbora, dovelo sve direktore ovdašnjih osnovnih i srednjih škola u poziciju da krše zakon. Da bi ih onda, i zato, smijenilo. Više od 150 ljudi, među kojima je bila i jedna pokojnica (u resornom Ministarstvu nijesu registrovali da je direktorka jedne škole umrla, pa su napisali rješenje o njenoj smjeni). Na njihova mjesta, prema tvrdnjama upućenih, imenovane su osobe sa popisa avgustovskih pobjednika, onako kako su oni po dubini podijelili osvojene državne funkcije.

Smijenjeni su tražili zaštitu suda. I dobili je. Neki postupci još traju, ali je aktuelna ministarka prosvjete Anđela Jakšić Stojanović prošle godine objelodanila da je država zbog nezakonitih smjena školskih direktora isplatila više od 400 hiljada eura. Ceh nije konačan.

Problem sa ovom hipotezom bila je činjenica da je sve ovo poznato, a dijelom i pravosnažno presuđeno,već godinama. Kako se SDT „dosjetio“ nečega što je ispričana priča još od 2021?

U razmatranje je uzet nalaz Državne revizorske institucije (DRI) iz septembra 2022., u kome je rad Ministarstva kojim je rukovodila Vesna Bratić ocijenjen „dvostrukim negativnim mišljenjem“. Riječ je o budžetu koji je vrijedio 220 (tadašnjih) miliona eura, a konstatovane nepravilnosti navele su čelnike DRI da dokument, nakon zvanične prezentacije, dostave tužilaštvu.

Višemilionske isplate bez dokumentacije, neslaganja u evidenciji, nepravilan ili neosnovan prenos sredstava, nedokumentovani rashodi, konsultantski ugovori bez pravnog osnova, javne nabavke suprotne zakonu… To je tek dio nepravilnosti konstatovanih u Izvještaju DRI.

Nedovoljno za SDT. Ili su nepune četiri godine premalo vremena da obrade predmet. Pošto se pokazalo da nezakonito potrošeni milioni, odnosno, stotine hiljada eura štete proizvedene nezakonitim otkazima školskim direktorima nijesu razlog Bratićkinog hapšenja.

Suprotno medijskim pretpostavkama, Bratić se tereti zbog toga što 2021. nije razriješila još 40-tak školskih direktora koji su se, zahvaljujući resornom Ministarstvu, našli u istom pravnom problemu kao i njihove smijenjene kolege. „Nakon analize cjelokupne dokumentacije SDT našlo je do stepena osnovane sumnje da je službeni položaj zloupotrijebljen u smislu nerazrešenja četrdeset direktora obrazovnih ustanova iako ta lica nijesu u potpunosti ispunila obaveze…“, navodi se u Rješenju o zadržavanju bivše ministarke koje je citirala E televizija.

Sad čekamo rasplet. Može li se Bratić odbraniti od optužbi pozivajući se na pravosnažne presude po kojima su tadašnje smjene direktora bile nezakonite? Ili će SDT uspjeti da optuži, pa na sudu dokaže da je nekadašnja ministarka kriva zato što je, postupajući selektivno, izbjegla da napravi totalnu štetu.

Možda u daljem postupku saznamo i zašto je tih 40 direktora ostalo na radnom mjestu. Ministarstvo je zaboravilo da ih smijeni? Ostali su na pozicijama nakon što je utvrđeno/procijenjeno da su po mjeri novih vlasti? Ili njihova radna mjesta nijesu zavrijedila pažnju privilegovanih da do funkcija dođu podjelom vlasti po dubini.

Do tada, vrijedi se osvrnuti na politički rukavac započetog pravosudnog postupka.

Predsjednik Skupštine Andrija Mandić završio je sjednicu parlamenta monologom kojim je iskazao želju da Vesnu Bratić „ohrabri da izdrži sve nevolje kroz koje će proći“. Nakon što se požalio: „Danas je čitava Crna Gora mogla vidjeti jedan odnos prema nekadašnjoj ministarki prosvjete, profesorici Univerziteta, doktoru nauka Vesni Bratić, koja je tretirana kao najobičniji kriminalac, stavljanjem onih lisica na ruke”.

Mandiću se pridružio Goran Danilović, predsjednik partije (Ujedinjena CG) u kojoj je Bratić našla svoje mjesto nakon odlaska sa ministarske funkcije. „Ono što je Vesna Bratić uradila 2021. i 2022. godine, čisteći školstvo od (DPS) političkog taloga je za medalju, a ne za zatvor“, poručio je Danilović sa protesta koji je njegova partija organizovala pred zgradom Vrhovnog tužilaštva.

U odbranu bivše ministarke stala je i Eparhija budimljansko-nikšićka SPC. „U državi koja ovako postupa sa Vesnom Bratić, nije uhapšena samo ona, nego i svaki građanin sa živim osjećanjem za istinu i pravdu“, sažetak je njihovog saopštenja u kome je, uz opštekonstatovani problem lisica na rukama, naglašeno da se „proces protiv nje sprovodi kao čin javne političke odmazde“.

Nakon što su Medenica i Mitrović izbjegli odlazak na služenje zatvorske kazne, bilo je očekivano da će tužioci i sudije mnogo lakše tražiti i izricati mjeru pritvora. Između ostalog, da se sačuvaju od pojavljivanja na naslovnim stranama. Predsjednik parlamenta previđa i da Vesna Bratić nije prvi doktor nauka i univerzitetski profesor  sa lisicama na rukama. Sredinom 2022. (slučaj Plantaže) uhapšena su dva univerzitetska profesora i jedan akademik. Nikome u vlasti to nije smetalo. Do danas im nije izrečena ni prvostepena presuda.

Sa najmanjom pažnjom javnost je propratila hapšenje bivšeg direktora Uprave za imovinu Blaža Šaranovića i Budvanina Duška Radunovića, vlasnika firme Stan projekt. Ta priča zaslužuje mnogo veću pozornost.

Šaranović i Radunović su, po nalogu SDT, uhapšeni zbog sumnji na zloupotrebe tokom kupovine poslovne zgrade na uglu bulevara Stanka Dragojevića i Ivana Crnojevića (kod mosta Milenijum, uz zgradu NLB banke) koja je 2020. godine kupljena sa naumom da se u njoj prostorno zbrinu Monstat (Uprava za statistiku), dio Ministarstva za ljudska i manjinska prava i Zaštitnika imovinsko pravih interesa Crne Gore.

Uprava za nekretnine tada je, po prilično ubrzanoj proceduri, realizovala odluku Vlade Duška Markovića da se pronađe i kupi adekvatna zgrada. Tender u kome je tražen  završeni prostor po sistemu „ključ u ruke“, izmijenjen je tako da je naknadno zatražen nezavršen prostor („siva faza“) koji se opisom u potpunosti podudarao sa kupljenim objektom.

U kupljenoj zgradi ima pet podzemnih etaža sa 81 parking mjestom i 1.303 kvadrata tehničkih prostorija. Tenderskim uslovima je tražena zgrada sa minimum 75 parking mjesta u garaži i da ima između 1.300 i 1.400 kvadrata tehničkih prostorija. Ponuđena zgrada ima 4.313 kvadrata poslovnog prostora, dok je tenderskim uslovima traženo da ima između 4,3 i 4,6 hiljada kvadrata. Slučajnost?

Medijima je ovaj posao pažnju privukao još u vrijeme njegove realizacije. Pa je primijećeno da je zgrada preplaćena (skoro devet miliona u odnosu na pet koliko bi bila njena tadašnja „realna“ tržišna vrijednost), a da su ponuđači nekretnina povezana lica (kompanije vlasnički povezane sa Novim Volvoxom i braćom od stričeva Milanom i Vladanom Ivanovićem).

Pet godina nakon medijskih napisa, za državnu kupovinu poslovne zgrade u centru Podgorice zvanično se zainteresovao i SDT. Saopštili su da službenici SPO, po njihovom nalogu, izvršavaju „hitne dokazne radnje“ prema više lica zbog postojanja osnova sumnje da su tokom ove trgovine „učinila krivična djela zloupotreba službenog položaja“. Međutim, postoje indicije da su se SDT i SPO pričom o Vladinoj kupovini zgrade u centru Podgorice (usput, ista ne zadovoljava tehničke i bezbjednosne standarde koje EU i NATO očekuju od sjedišta Monstata) počeli baviti još 2021. godine. Uz očekivanja da bi istraga mogla otići i više i šire od njenog sadašnjeg obuhvata. Onda je „nešto“ uticalo da istraga zamre.

Može li biti da su to zvanično ne pomenuti, a zapravo ključni, akteri afere?

Kada svedemo saldo hapšenja prethodnih osam dana, uočljivo je da se osumnjičeni terete za djela počinjena između 2018. i 2021. godine. Tom brzinom, aktuelni ministri, državni direktori i njihovi saradnici mogu početi da strijepe od eventualnog dolaska istražitelja negdje od prve polovine naredne decenije. Ako sve bude išlo po planu i hitnom postupku.

 

Veskobar jednog doba

Prenosimo dio jednog od mnoštva tekstova iz Monitora koji su posvećeni Veselinu Baroviću, svojevremeno jednom od najmoćnijih ljudi u Crnoj Gori:

U martu 2002., zbog navodno neprikladne Barovićeve izjave sa jednog dobrotvornog skupa u hotelu Crna Gora kako neće dati novčani prilog „jer se ne slaže sa politikom ambasadora SAD u Beogradu”, dio tiraža dnevnog lista Publika je uništen u štampariji a izjava je uklonjena.
Barović je, zbog svog kafanskog života, 2004. dospio pred istražnog sudiju u slučaju ubistva Duška Jovanovića. Ispitivan je na okolnosti da je u noći smaknuća bio gost u Maniji, noćnom baru u podrumu hotela Crna Gora. Prema tvrđenju svjedoka, Barović je tada viđen u društvu Damira Mandića, osuđenog za saučesništvo u ubistvu. Pred istražnim sudijom Barović je potvrdio kako se poznaje sa Mandićem, takođe i sa Vukom Vulevićem i Arminom-Mušom Osmanagićem koji su kobne večeri bili gosti Manije.
Tri godine kasnije Barović nije bio samo svjedok već i osumnjičeni za krivično djelo ugrožavanja bezbjednosti. Barović i njegov pratilac Radislav-Rade Živković 2007. su u više navrata navodno prijetili radnicima kockarnice hotela Maestral.
U oktobru 2008. tokom procesa nepravosnažno osuđenoj zločinačkoj grupi za ubistvo inspektora Slavoljuba Šćekića su pročitane službene policijske zabilješke. Na kontrolnim punktovima kod Budve 2005. u dva navrata registrovan je Ljubo Vujadinović (jednom prilikom s njim je bio Milan-Čila Šćekić) kao vozač džipa ML mercedes u Barovićevom vlasništvu.
Srećko Kestner je 2001. u intervjuu za Nacional kazao kako su od septembra 1994. poslove tranzita duvana  „preuzela četvorica Italijana koja su radila zajedno s crnogorskom grupom predvođenom Veskom Barovićem”, te da se svaki brod sa cigaretama, koji je uplovljavao u Bar, „morao pismeno najaviti firmi MTT koju je osnovao Barović”…

Iz teksta „Veskobar – životna priča uspješnog crnogorskog biznismena“, Monitor, 9. decembar 2009. 

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PERMANENTNA IDENTITETSKA OFANZIVA NA CRNU GORU: Barometar laži

Objavljeno prije

1 sedmica

na

14 Februara, 2026

Objavio:

Cilj srbijanskog režima je jasno saopšten u medijima koje kontroliše. Treba spriječiti da granica Crne Gore i Srbije postane i granica EU  i privatne države braće Vučić. Crnu Goru  treba vratiti u “bratski zagrljaj” velikosrpskog organizovanog kriminala koji nastavlja politiku 90tih pod novim imenom – srpski svet  Na istom zadatku su vrh SPC, kriminalni karteli i dio srpskih partija u Crnoj Gori. Mogu  im se dodati i srpski “građanisti” iz drugih partija vladajuće koalicije. Zajednički imenilac koji koordinira rad svima je BIA

 

 

Da će identitetska ofanziva i sve druge agende koje štancuje zvanični Beograd prema Crnoj Gori dobijati na zamahu je već neko vrijeme očigledno. Cilj srbijanskog režima je jasno saopšten nekoliko puta u medijima koje kontroliše. Svim sredstvima treba spriječiti da granica Crne Gore i Srbije postane i granica Evropske Unije (EU) i privatne države braće Vučić. Crna Gora kao država i narod se trebaju vratiti u “bratski zagrljaj” velikosrpskog organizovanog kriminala koji nastavlja politiku iz 90tih na suptilniji način i pod novim imenom – srpski svet.

Na istom zadatku su vrh Srpske pravoslavne crkve (SPC) s operativcima na terenu, kriminalni karteli i dio takozvanih srpskih političkih partija u Crnoj Gori. Njima se mogu dodati i srpski svjesni “građanisti” iz drugih partija vladajuće koalicije. Zajednički imenilac koji koordinira rad svima je Bezbedonosno informativna agencija (BIA) Republike Srbije, nasljednica zloglasne  UDB-e. To je javno i detaljno opisano u tekstu Večernjih novosti iz kraja avgusta 2024. godine koji uređuje Milorad Vučelić. Vučelić je poznat kao ratni propagandista Slobodana Miloševića iz 90-tih koji sada služi Vučića. U tome imaju obilatu pomoć Rusije i njenih službi ali i djelova bivšeg režima Mila Đukanovića u čijem interesu nije da Crna Gora postana država oslobođena od kriminala i korupcije. Nedavna objava Epstin fajlova pokazuje da je Djukanovićev projekat privatne države imao jaku podršku Rusije i njenih operativaca u EU.

Manifest BIA-e i veličanje njegovog tadašnjeg načelnika operative Marka Parezanovića u Novostima je stigao svega par mjeseci nakon što je Crna Gora zatvorila privremena i dobila završna mjerila za zatvaranje svih poglavlja s Evropskom komisijom (EK) u junu 2024..

Odmah po dobijanju završnih mjerila od EK-a je uslijedila ucjena prema premijeru Milojku Spajiću od strane bloka Za budućnost Crne Gore (ZBCG), čiji nosilac je Milan Knežević, da se donese rezolucija o Jasenovcu kako bi se pokvarili odnosi s Hrvatskom i izdejstvovala blokada zatvaranja poglavlja. Istu rezoluciju Aleksandar Vučić ranije nije htio donijeti u srbijanskom parlamentu “kako ne bi naštetio evropskoj budućnosti Srbije”. Zato je  šef crnogorskog parlamenta Andrija Mandić dobio zadatak da bude formalni inicijator rezolucije u svom domu. Donekle se uspjelo u naumu. Hrvatska je blokirala poglavlje 31 koje se odnosi na vanjsku politiku, odbranu i dobrosusjedske odnose. Nakon toga broj sporova s Hrvatskom je naglo porastao na radost Beograda i putinoida u HDZ-u i DPS-u.

Došlo je i da prave provale identiteskih priča Vučićevskih partija, prevashodno Kneževićeve Demokratske narodne partije (DNP) oko statusa srpskog jezika u Crnoj Gori i promjene zastave. Istovremeno su lansirani silni parastosi četničkim koljačima i rehabilitacija nacističkih kvislinga od prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Dok grad Zagreb uklanja imena ulica osoba koje su i indirektno povezane sa kvislinškim režimom NDH, Pljevlja dobijaju trg patrijarha SPC Varnave Rosića, otvorenog podržavaoca Adolfa Hitlera i njegove politike. Radi se o jedinom Pljevljaku za kim je Hitler lično izjavio saučešće 1937.  Episkopi SPC-a u Crnoj Gori otvoreno su veličali ratne zločince, crnogorske žrtve,  zbog pripadanja partizanskom pokretu,  proglašavali za  svetosavske Srbe… U tome su im pomagali i pojedini funkcioneri Demokrata čiji tajni promiskuitetni život u Beogradu je doprinio njihovoj političkoj kompromitaciji. Još je ranije bivši premijer Dritan Abazović pominjao “snimke iz Beograda” koji neke funcionere drže kao taoce.

Djelovi vlasti iz gradova kojima upravljaju Kneževićeva i Mandićeva stranka otvoreno slave srbijanske državne praznike, idu na poklonjenje u Beograd kao matičnoj državi, veličaju braću Vučić i vole biti u društvu kriminalaca bliskih braći. Vučićevi mediji u Crnoj Gori su još prošle godine počeli otvorenu kampanju protiv EU. Državna uprava, nereformirano pravosuđe, policija i druge službe u Crnoj Gori pucaju po svim šavovima.

Ovolika navala iz Srbije nije prijala ni svim crnogorskim Srbima. Mitropolit crnogorsko – primorski Joanikije Mićović je počeo praviti otklon od režima Vučića. Prošle godine je podržao studentske proteste u Srbiji i zajedno sa još pet episkopa SPC-a u pismu patrijarhu se ogradio od pljuvačkog rječnika srbijanske crkve protiv studenata. Kasnije se posredno izvinuo zbog svog nastupa u Lijevča Polju u BiH rekavši da nije imao namjeru opravdavati ni  veličati četničke zločine. Pozvao je i da se osnuje institut koji će nezavisno i nepristrasno istražiti sve zločine Drugog svjetskog rata i poraća. Joanikiju je Beograd najviše zamjerio što je javno i nedvosmisleno podržao ulazak Crne Gore u EU. Njegov kolega nikšičko budimljanski episkop Metodije Ostojić je zbog toga uzdignut na rang mitropolita i još jače krenuo u anticrnogorsku propagandu i veličanje Vučića.

I lider Nove srpske demokratije (NSD) i šef parlamenta Andrija Mandić je počeo praviti otklon od Prve familije Srbije. Njegovi samostalni inostrani nastupi i prijemi na visokom nivou u Izraelu, Velikoj Britaniji, Španiji, Briselu itd. su aktivirali alarme u Andrićevom vencu i “na Brdu” – sjedištu srpske državne bezbjednosti. Vučić je javno proglasio Kneževića za “vođu srpskog naroda u Crnoj Gori”. Njegovi  mediji i službe okrenuli su oštricu protiv mitropolita Joanikija i Mandića uz rusku pomoć. Pljuvačko saopštenje ruske vanjske obavještajne službe (SVR) protiv Vaseljenske patrijaršije je, ubrzo se pokazalo, imalo za glavni cilj diskreditaciju Joanikija, koga su osumnjičili za tajne dogovore s Carigradom i crkveni separatizam. Iz pera izvjesnog Vladimira Vukovića se odapinju tekstovi u režimskim medijima kojima se napada Andrija Mandić od koga se očekuje da “srpski obraz čuva” zajedno sa njima  koji služe gospodara Vučića. Šalje mu se javna poruka (indirektno sa Brda) šta se od njega očekuje. U ovo se uključuju i neki novinari “poreklom” i direktno iz Crne Gore koji pozdravljaju izlazak Kneževića iz vlasti, dok Mandića poistovjećuju sa sjevernokorejskim liderom koji voli fotelju.

Upozorenja Mandiću stižu i iz vlastite stranke. SO Žabljak je ove sedmice usvojio zaključak da se pored državne zastave na javnim institucijama te opštine istakne i trobojka kao “simbol srpskog naroda”. Zaključak su predložili i jednoglasno podržali odbornici NSD-a, uz koalicione partnere Durmitorsku inicijativu i Demokrate. Po NSD-u, trobojka je istorijski i kulturni simbol naroda koji čini većinu stanovništva u Žabljaku (52.6 odsto). Gradonačelnik Žabljaka Radoš Žugić rekao je da odluka ne ugrožava suverenitet Crne Gore. Tako će crnogorska trobojka sa grbom iz vremena Kraljevine Crne Gore biti podsjetnik na istorijski kontinuitet i različite identitete građana. Da se radi o političko – propagandnom inžinjeringu s vanjskim uticajem govori podatak da je Srba na Žabljaku po popisu iz 1981. bilo svega 0.5 odsto. Svi raniji popisi ukazuju na postojanje samo jendog identiteta – crnogorskog. Iz opštine su poručili da zastava i zaključak poruka državnim vlastima da se nađu „zajednički jezik oko identitetskih pitanja“.

Premijer Spajić je  predstavio krajem 2024. inicijativu pod nazivom Barometar 26 sa četiri osnovna principa. Jedan od njih je prestanak fokusa na polarizirajuća pitanja koja usporavaju proces EU integracija.  Dokument je Vlada  usvojila kao platformu za evropsku integraciju radi završetka pregovora o članstvu u EU do kraja 2026. I DNP i Socijalistička narodna partija (SNP), koja je tobože građanska stranka, su podržale Barometar 26 zajedno sa svim drugim “Srbima”.

DNP i druge Vučićevske partije su podržale i prostorni plan za kolektor u Botunu nekoliko puta. DNP se u kontaktima s ambadama EU zaklinjao da podržava ulazak Crne Gore u Uniju.

Kad namignu gazde iz Beograd, sve  to više ne važi.  Tokom protesta u Zeti oko kolektora uočeno je prisustvo kriminalaca i agenata u službi srbijanske državne bezbjednosti. Isti  brižnici  su ranije uočavani u uniformama u Ćacilendu i u opštinama u Srbiji gdje su održavani lokalni izbori kako bi zastrašivali lokalno srpsko stanovništvo da glasa Vučića.

Ni premijer ni građanski dio vlasti još   nemaju adekvatan odgovor na umrežena nastojanja da se Crna Gora izbaci s evropskog puta. Maske su odavno pale.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

SAUČESNIŠTVO ILI  NEODGOVORNOST VLASTI: Uteče i Lidija

Objavljeno prije

2 sedmice

na

7 Februara, 2026

Objavio:

Nakon Miloša Medenice od zatvora je pobjegla i nekadašnja specijalna državna tužiteljka Lidija Mitrović. I nikom ništa. A tek nas čekaju presude Milivoju Katniću, Saši Čađenoviću i ostalima

 

 

Sedmicu nakon bijega Miloša Medenice raspisana je potjernica i za bivšom specijalnom tužiteljkom Lidijom Mitrović  “u cilju njenog pronalaženja i dovođenja na izdržavanje kazne zatvora”. Ta vijest je ne samo neobična, nego i uznemiravajuća kada je stavimo u kontekst aktuelnih dešavanja u Crnoj Gori.

No, krenimo hronološki. Tužiteljka Mitrović se krajem prošle godine, nakon što su joj odbijene žalbe i molbe za odlaganje kazne, nije javila na izdržavanje sedmomjesečne zatvorske kazne, na koju je prošlog proljeća pravosnažno osuđena zbog zloupotrebe službenog položaja. Zato je Osnovni sud u Podgorici, 14. januara izdao naredbu za njeno prinudno sprovođenje u prostorije Uprave za izvršenje krivičnih sankcija u Spužu (ZIKS). Dvije nedjelje kasnije, 30. januara, Uprava policije obavještava sud –  “da osuđenu nijesu uspjeli pronaći na prijavljenoj adresi, te da postoji osnovana sumnja da izbjegava policiju”.

Čim su primili dopis iz policije, 2. februara ove godine, Osnovni sud donosi naredbu o izdavanju potjernice za Lidijom Mitrović.

Dva dana kasnije, kada je i javnost saznala za nestanak bivše specijalne tužiteljke, portal Javnog servisa objavljuje, pozivajući se na izjave članova njene šire porodice, da je tužiteljka Mitrović ostavila pismo “u kome navodi da ne može više da trpi nepravdu, zbog čega je odlučila da pokuša da izbjegne izdržavanje kazne”. Vjerodostojnost te informacije nije potvrđena iz zvaničnih izvora.

Vijest o bjekstvu Mitrović stigla je nedjelju dana nakon što je Miloš Medenica bjekstvom iz kućnog pritvora izbjegao sprovođenje u ZIKS. Medenica je pobjegao  istog dana kada je nepravosnažno osuđen na deset godina i dva mjeseca zatvora “zbog stvaranja i vođenja kriminalne organizacije” koja se bavila trgovinom narkotika, švercom cigareta, podmićivanjem i nedozvoljenim držanjem oružja.

U istom postupku osuđena je, na deset godina zatvora, i njegova majka Vesna Medenica. Bivša Vrhovna državna tužiteljica i predsednica Vrhovnog suda Crne Gore oslobođena je optužbi za stvaranje kriminalne organizacije, a osuđena za protivzakoniti uticaj, primanje mita i uticanje na sudske odluke tokom i nakon njena tri mandata na čelu crnogorskog pravosuđa.

SDT i branioci Medenice najavili su žalbe na presudu, dok pred očima zaprepašćene javnosti i dalje traju rasprave i sporenja o zakonskim rješenjima, procedurama i postupcima svih onih koji su doprinijeli da Miloš Medenica uspije, za sada, izbjeći odlazak u zatvor.

Među najglasnijim kritičarima nesposobnosti pravosudnih i izvršnih vlasti da provedu pravosnažne sudske odluke našao se predsjednik države Jakov Milatović. Navodeći da bjekstvo Mitrović “pokazuje duboke slabosti vladavine prava i urušava povjerenje građana u pravni sistem”. Kritike je adresirao prvenstveno na Milojka Spajića.

“Premijer je dužan da obezbijedi da institucije rade, a ne da se raspadaju pred očima građana Crne Gore. Više nije moguće da se krije iza birokratije, lanaca komande, ni iza fraza. Ovo je njegov posao, njegova Vlada i njegova odgovornost, jer ništa nije uradio kada je pobjegao Miloš Medenica”, poručio je predsjednik.

Premijer se nije oglašavao nakon saznanja da bivša specijalna tužiteljka nije dostupna policiji. Možda čeka da se prvo zakaže i održi sastanak sa čelnicima UP i MUP-a (Lazar Šćepanović i Danilo Šaranović) koji je najavio prošle nedjelje, nakon bjekstva Medenice. Ili računa da nije politički profitabilno dalje zaoštravanje odnosa sa Demokratama koje u njegovoj Vladi pokrivaju kompletan sektor bezbjednosti. Posebno nakon izlaska DNP-a Milana Kneževića iz vladajuće koalicije i neizvjesne buduće saradnje, preciznije – neizbježnog odmjeravanja snaga, sa Andrijom Mandićem i njegovom NSD.

Jednako je upadljivo da o slučaju Mitrović, skoro jednoglasno, ćute tri najveća poslanička kluba u parlamentu: PES, DPS i NSD. Ta suzdržanost dodatno podstiče sumnju da političari pokušavaju smanjiti štetu umjesto da se bave uzrocima problema i rješenjima. Najsumnjičaviji, opet, naglas razmišljaju da predstavnici političke elite zapravo ne žele zatvoriti vrata kroz koja su se bježeći od pravde, provukli Medenica i Mitrović. Za zlu ne trebalo.

Mnogima je nakon bjekstva Miloša Medenice i Lidije Mitrović prva asocijacija slučaj Marović. Podsjetimo, Svetozar Marović, bivši potpredsjednik DPS-a i nekadašnji predsjednik državne zajednice Srbije i Crne Gore potpisao je Sporazum sa tadašnjim, Katnićevim SDT  2016. godine, priznajući da je bio organizator kriminalne grupe  koja je, prema optužnici, oštetila budžet Opštine Budva za desetine miliona eura kroz niz spornih poslova sa zemljištem i investicijama. Na osnovu tog sporazuma osuđen je na jedinstvenu kaznu od tri godine i devet mjeseci zatvora i obavezu da uplati više od milion eura kazne. Njegov sin Miloš Marović priznao je učešće u nezakonitoj prodaji državnog zemljišta i osuđen je na godinu zatvora i novčanu kaznu.

Obojica su nakon presuda otišla u Srbiju i nijesu se vratila na izdržavanje kazni, pa je za njima raspisana međunarodna potjernica. Bjegunci su locirani ali nijesu izručeni Crnoj Gori. Bez formalnog objašnjenja. I bez primjetne ljutnje iz Podgorice, kako u vrijeme vladavine DPS-a tako ni danas. Zato je javnost s razlogom stekla utisak da je slučaj Marović okončan tajnim političkim dogovorom okrivljenih, njihovih nekadašnjih saradnika (ali i političkih konkurenata) iz Crne Gore i novih/starih pokrovitelja i zaštitnika iz vrha vlasti Republike Srbije.

Apsolutna zastara kazne Miloša Marovića nastupila je sredinom septembra 2020. U slučaju Svetozara Marovića apsolutna zastara nastupa 10. oktobra ove godine. Ako do tada ne bude priveden, izručen Crnoj Gori i upućen na izdržavanje kazne, postojeća presuda gubi izvršnu snagu. Kako mu se za već presuđeno djelo ne može ponovo suditi, to znači da će za nekih sedam mjeseci i on biti slobodan čovjek. Makar što se ovdašnjeg pravosuđa tiče.

Već je izračunato da apsolutna zastara u slučaju presude Lidiji Mitrović nastupa za otprilike tri i po godine, u maju 2029. Ima li i ona poput Marovića i (vjerovatno) Medenice logističku podršku i finansijska sredstva neophodna da se tako dugo skriva, odnosno, ostane van dometa pravde?

Pitanje je i šta će vlasti i institucije uraditi da suzbiju rastući osjećaj pravne nejednakosti: jedni odu u zatvor zbog najmanjeg prekršaja učinjenog iz nemaštine ili nehata (neodobreno korišćenje palih stabala iz šume koja je u njihovom vlasništvu), drugi ostanu na slobodi i pored pravosnažne osuđujuće presude. Zadržavajući veliki dio nelegalno stečenog bogatstva.

Za razliku od Miloša i Vesne Medenica (“podmićivanje, primanje mita”) u presudi Lidiji Mitrović ne pominje se novac kao motiv njenog postupanja. Osuđena je jer je kao specijalna tužiteljka primijenila institut odlaganja krivičnog gonjenja u predmetu poreske utaje, iako je sud zaključio da za to nije postojao zakonski osnov. Dio osumnjičenih je izmirio poreske obaveze i tužiteljka ih nije izvela na optuženičku klupu.

Laički objašnjeno, sud je ocijenio da je Mitrović prešla dozvoljeni granicu  profesionalne diskrecije u procjenjivanju povjerenog slučaja (afera Klap) i zašla u zonu krivične odgovornosti.

Takve dileme osjetljive su i u evropskom pravosuđu. Poznat je slučaj španskog sudije Baltasara Garzona, međunarodno poznatog po strogom postupanju u procesima protiv korupcije i ratnih zločina. On je suspendovan 2012., nakon što je Vrhovni sud Španije ocijenio da je nezakonito odobrio prisluškivanje razgovora između advokata i optuženih u jednom predmetu korupcije.

Dio komentatora smatrao je da je kažnjen jer je bio previše revnostan sudija, dok su drugi tvrdili da je svjesno prešao dozvoljene procesne granice. Upravo ta linija razgraničenja, između prava na grešku i svjesne zloupotrebe ovlašćenja, našla se i u središtu slučaja Mitrović.

Ali, Garzona nije pobjegao, a Lidija jeste. Pokazujući da nema ni povjerenja ni poštovanja prema institucijama pravde u kojima je, kao sudija i tužilac, službovala duže od dvadeset godina.

Sistem upućivanja na odsluženje zatvorske kazne, naslijeđen iz SFR Jugoslavije, oslanja se na praksu da se osuđeni, ukoliko nije riječ o dokazanim zločincima i kriminalcima, sami jave na izdržavanje kazne kada ih tamo pozovu.

Ali,  SFRJ  je bila država snažnog autoriteta kojoj su njeni stanovnici – vjerovali. Danas, očigledno, to nije slučaj.

Brojne su zemlje EU u kojima osuđujuća presuda automatski aktivira policijski nalog u sistemu. Makar da se ne može nasmetano odšetati preko granice. Kad su osuđeni osobe sa političkim ili ekonomskim uticajem sistem zna biti još stroži.

Kojim će putem Crna Gora?

Skorašnji propusti ukazuju da ovaj problem ima makar dvije dimenzije: političku i pravosudnu. Javnost je već stekla utisak da funkcija ne predstavlja dodatnu obavezu nego štiti od odgovornosti, dok je institucionalna pravda kategorija za pregovore a ne sveobavezujući standard.

A tek nas čekaju presude Milivoju Katniću, Saši Čađenovići i ostalima.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo