Ne razumijem odnos države crnogorske prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori. Teži mi je za shvatanje od metafizičkih pitanja. No, prije nego me uhvati lakoća kritičkog prosuđivanja s krupnim ocjenama, pitam se nije li moja tačka gledanja pogrešna. Ostavljam po strani sve anegdote tzv. real-politike, kao i teze o „dilovima”, o političkim „tajminzima”, o taktikama, o skrivenim pozadinama itd. I kad bi sve to postojalo i bilo mi poznato, ne bi me odbilo od nakane da prvo preispitam svoje prosuđivanje o odnosu države i SPC.

Prosuđujem prvo da je politička elita koja je donijela državnu samostalnost Crnoj Gori došla do zaključka koga se i danas drži, a valjda će i ubuduće. Zaključila je da sud vremena više nije mogla izdržati državna zajednica sa Srbijom. Implicite, isti sud vremena kazao joj je da obnavljanje nije zaslužilo ni ono što je prethodilo toj zajednici – ni dvočlana niti višečlana jugoslovenska federacija. Sud vremena sudio je po regresivnoj logičkoj metodi i naložio zaključak da bi ponajmanje smisla i opravdanja imalo ponavljanje najveće nebuloze u crnogorskoj povjesnici – „prisajedinjenja” Crne Gore Srbiji. Pred nemilosrdnošću toga suda pala je i mogućnost obnove Kraljevine Crne Gore. Šta je preživjelo? Preživjela je independistička ideja u svom republikanskom obliku. I ta je ideja pobijedila na referendumu o državnoj samostalnosti Crne Gore.

Rojalistička ideja s dinastijom Petrovića povijesno je arhivirana 1918. godine. AVNOJ je odbacio svaku rojalističku ideju, a Crna Gora je prihvatila i u više navrata potvrdila to odbacivanje. No, politička elita Crne Gore vremenom je shvatila veličinu istorijskih zasluga dinastije Petrovića za nastanak moderne države crnogorske. Shvatila je i veličinu crnogorskoga ogrešenja o svoju potonju dinastiju. Ogrešenje se nije moglo ispraviti stvaranjem uslova za obnovu monarhističkog oblika vlasti, ali jeste simboličkim činom rehabilitacije. Tako smo postali savremenici pripreme i provođenja ideje da se na „mala vrata” provede velika rehabilitacija Petrovića. Ne čini se to kako priliči i sa stilom, no bolje je i tako no nikako!

Napokon, pravoslavlje je u Crnoj Gori 1920. godine na nasilan način promijenilo institucionalnog nosioca. Do danas taj nosilac neumorno falsifikuje sve što ima ikakve veze s prošlošću, sadašnjošću i budućnošću Crne Gore i Crnogoraca! Dva puta je u potonjih devedeset godina učinjen pokušaj da se ispravi duboka istorijska nepravda prema autokefalnoj Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Prvi put je 1945. godine u Nikšiću pravoslavno sveštenstvo deklarisalo stav o potrebi obnove autokefalne crkve. Neko je u začetku onemogućio tu ideju, a neko učinio da laička i stručna javnost Crne Gore do danas i ne znaju da se ona ikad dogodila! Drugi put pokušaj je bio relativno uspješan i devedesetih godina je obnovljena autokefalna Crnogorska crkva. Zašto „relativno uspješan”? Zato što pravog uspjeha i pravog ispravljanja istorijske nepravde ne može biti bez jasnoga i istinitog odnosa države crnogorske prema pitanju ko je u duhovnom, istorijskom, pa i pravnom smislu sukcesor nasilno ukinute stare Crnogorske crkve!

Država crnogorska faktički kao sukcesora priznaje Srpsku pravoslavnu crkvu. Država crnogorska prešutno je drži kao instituciju iznad svoga poreskog sistema. Država crnogorska tretira je kao instituciju iznad svoga pravnog sistema. Država crnogorska pušta je da bude država u državi. Država crnogorska sebi samoj ukida suverenitet na cijeloj svojoj teritoriji.

Šta čini državu? Teritorija, stanovništvo … i šta ono još?

Milenko A. PEROVIĆ