Povežite se sa nama

MONITORING

DA LI NAM JE SPORT BOLJI NEGO ŠTO ZASLUŽUJEMO: Nije zlato sve što sija

Objavljeno prije

na

Veliki uspjeh vaterpolista Crne Gore – srebrna medalja na Evropskom prvenstvu i olimpijska viza za predstojeće OI u Riju izborene su poslije velike borbe u beogradskoj Areni. Možda i neočekivano, u četvrtfinalu i polufinalu pobijeđani su Italijani i Mađari, dok je favorizovana Srbija, u finalu, skupa sa petnaest hiljada svojih navijača ,,drhtala” tri i po četvrtine…

A onda je medalja krenula kući. ,,Srebro zlatnog sjaja” ponovo je uzburkalo strasti i pružilo priliku dežurnim patriotama da ukažu na zavjeru mnogobrojnih neprijatelja. Tako su krađa, nepravda, otimačina… našle svoje mjesto u ovdašnjim naslovima.

,,Utisak je da su sudije bile najjači rival Crnogorcima”, pišu novine kojima je patriotizam postao smisao postojanja. Nezavisno od toga da li se juriša na zidine Dubrovnika, trgove Sarajeva, koš Holandije, gol Norveške i Danske (muški i ženski rukomet) ili Srbije (vaterpolo). Uzrok poraza, uglavnom, nije do nas. Sudije i(li) izdaja.

I kako sada, nakon svega što smo slušali i (manje) gledali na javnom servisu i u paradržavnim medijima, da postavimo jedno, čini se, očigledno pitanje: ,,A šta ako su najjači rivali Crnogorcima u bazenu bili – Crnogorci van njega”.

Zanemarimo na čas želju Italije da se vrati na svjetski vaterpolo vrh, i sav novac i uticaj koji su uložili u ostvarenje te želje. Pokušajmo da ignorišemo infrastrukturu koju Mađarska decenijama gradi – u naumu da sačuva svoje mjesto u svjetskom vaterpolu: Budimpešta ima više bazena (105) nego što u Crnoj Gori ima profesionalnih igrača našeg najtrofejnijeg kolektivnog sporta (u muškoj konkurenciji).

Ostavimo, zato, po strani i priču o tome ,,šta bi bilo kad bi bilo”, odnosno kako bi minuli duel vaterpolo reprezentacija Srbije i Crne Gore izgledao kada bi svi Budvani, Kotorani i Novljani igrali za istu reprezentaciju – onu kojoj Budva, Kotor i Herceg Novi pripadaju.

I postavimo najjednostavnije moguće pitanje – čime smo mi to, kao država, zaslužili evropske i svjetske medalje u vaterpolu, rukometu, atletici, borilačkim sportovima… Prošlog vikenda, i najveći laici su to vidjeli, srebrnu medalju na Evropskom prvenstvu osvojila je jedina reprezentacija iz vaterpolo elite koja nema adekvatno popunjena dva od šest igračkih pozicija u prvoj postavi (fale nam dominantni centri i ljevoruki bekovi).

Kako je to moguće pita vas novinar koji u familiji, poprilično brojnoj doduše, ima tri ljevoruka momka? Da se ne mučite tražeći odgovor: vaterpolo reprezentacija Crne Gore sastavljena je isključivo od igrača iz Bokokotorskog zaliva i Budve. Na tom prostoru nalaze se svih pet klubova (Jadran, Primorac, Cataro, Bijela i Budva) i, bezmalo, svi zatvoreni bezeni u Crnoj Gori u kojima se može odigrati vaterpolo utakmica (onaj jedan izuzetak je u Nikšiću). Možete vi, dakle, biti svjetski talenat u rangu Mlađana Janovića ili Borisa Zlokovića, ali ako ste rođeni u Baru, Ulcinju, Podgorici, Bijelom Polju, Beranama, Pljevljima – svoje umijeće možete demonstrirati samo ljeti – u obližnjoj rijeci.

Razumljivo je zato što je reprezentacija Crne Gore bila ubjedljivo najstarija u Beogradu. Nasljednika nema na vidiku. Vaterpolo stručnjaci upozoravaju kako ,,svi imaju mlade igrače već odavno uključene u reprezentativne selekcije, i one koji čekaju da uđu. U tom segmentu mi smo najlošiji…”.

Nakon što su nam ajkule, samo godinu poslije državnog osamostaljenja, donijele prvu reprezentativnu medalju – ujedno i zlatnu – sa Evropskog prvenstva u Malagi 2007. godine, crnogorski vlastodršci su obećali, kroz usta Miomira Mugoše, tadašnjeg gradonačelnika Podgorice, ne jedan, nego pet bazena.

,,Bazene radimo u dvorištu OŠ Vlado Milić u Donjoj Gorici, u Tološkoj i Zlatičkoj šumi, na brdu Gorica, na Starom aerodromu. Nećemo improvizovati, bazeni će biti napravljeni prema najsavremenijim standardima”, ne trepćući okom nabrajao je gradonačelnik Mugoša. Ništa od obećanog nije ispunjeno. Nikad više nije ni pomenuto. Doduše, pri Đukanovićevom Univerzitetu Donja Gorica, preduzeće Tomislava Čelebića sprema zatvoreni bazen.

,,Više je nego jasno da su nam bazeni u očajnom stanju i da je to limitirajući faktor razvoja vaterpola”, objašnjava Petar Porobić, prvi selektor a danas direktor Vaterpolo i plivačkog saveza Crne Gore, ,,VPSCG je na tim bazenima gost iako nam klubovi omogućavaju da ne plaćamo termine na njima. Jednostavno, ne vidim kako bismo mogli da uređujemo tuđu kuću. Nažalost, mi smo jedan od rijetkih saveza koji nema svoj bazen”, nastavlja Porobić upozoravajući da su klubovi ,,u katastrofalnom stanju (osim donekle Jadran), što je više nego jasno u vaterpolo vodama Crna Gore”.

Konačno, Porobić objašnjava da VPSCG iz državnog budžeta, preko Uprave za sport i mlade, dobija sredstva od približno 250.000 eura. ,,To može da omogući da se obezbijede samo smještaj i prevoz za naše tri-četiri selekcije na godišnjem nivou”. Sve ovo, na neki način, potvrđuje i jučerašnja (srijeda) vijest iz Kotora – SO ovog grada nagradiće evropske vicešampione sa po hiljadu eura!? Ostali, za sada makar, ne obećavaju ni toliko.

Hajde da ove iznose – 250.000 odnosno hiljadu eura – ne stavljamo u kontekst priče o Limenci, koja će državni budžet koštati desetak miliona (s tim novcem bi VPSCG funkcionisao narednih 50 godina). Umjesto toga sjetimo se, primjera radi, premijerove opsesije košarkom – više klupskom nego reprezentativnom – i ogromnog novca koji je svojevremeno potrošen kako bi Budućnost uz pomoć Beograđana na privremenom radu u Podgorici (Dejan Tomašević, Dejan Milojević…) nadigrala Partizan u prvoj ligi tzv. SRJ.

Javna je tajna kako su djelići profita iz tadašnjeg duvanskog tranzita omogućili da se pojedini igrači plaćaju i po 800 hiljada maraka po sezoni (u to vrijeme bili su to ugovori među najjačih deset u Evropi). Zauzvrat, nijesmo dobili ništa.

A zamislimo da je dio tog novca – baš negdje u to vrijeme – uložen u afirmaciju i promociju budućih teniskih zvijezda Jelene Janković, Ane Ivanović i Novaka Đokovića. A da je zauzvrat, recimo, makar jedno od njih osvajalo masterse pod zastavom zemlje u kojoj su rođeni njihovi očevi, đedovi, prađedovi.

Već je (ne)sportski kliše: zamislite crnogorsku Dejvis kup reprezentaciju u kojoj igraju Novak Đoković (Srbija) i Miloš Raonić (Kanada). Ali da se mi manemo klišea: zamislite da je u jesen 2008. godine sportski svijet ostao zatečen saznanjem da je crnogorski plivač Matija Jauković oborio svjetski rekord na 50 metara leptir stilom u malim bazenima. Ali nije bilo tako. Zahvaljujući, kako se ono kaže, Vladi Crne Gore i resornom ministarstvu, svjetski rekord je oborio australijski plivač Mat Jauković, porijeklom iz Crne Gore. Mladić koji je, prethodno, duže od godinu dana molio i kumio plivačke vlasti zemlje u kojoj je rođen, i za koju je kao tinejdžer plivao, da ga prime pod svoju zastavu na svjetskom prvenstvu u Melburnu i OI u Pekingu. To je zadovoljstvo trebalo da nas košta nekih 30 hiljada eura godišnje, koliko je iznosila Jaukovićeva plivačka stipendija u Australiji. Nako je procijenio da se ta investicija ne isplati.

Nije u pitanju ista osoba, ali jeste isti karakter: Jednog od najtalentovanijih evropskih košarkaša današnjice otjerali smo da igra za reprezentaciju Španije. Nikola Mirotić, sadašnji igrač Čikago bulsa, kao 15-godišnjak otišao je u Španiju iz podgoričke škole košarke Džoker, koju vodi Jadran Vujačić. Dok smo mi tragali za američkim basketašima na popust njega je ugrabio madridski Real. I pored toga, njegova spremnost da igra za reprezentaciju Crne Gore nije dovođena u pitanje. ,,Sve dok jednog dana”, pisale su Vijesti, ,,jedan ne previše bitan lik iz crnogorske košarke, koji uzgred nema ni direktne veze sa Košarkaškim savezom, nije rekao Mirotićevom ocu: Sudbina Vašeg sina je u mojim rukama. To je bila kap koja je prelila čašu. Mirotić je prihvatio poziv selektora mlade reprezentacije Španije Huana Antonija Orenge…”.

Nakon Olimpijade u Londonu Mirotić je saopštio medijima da želi da igra za crnogorsku reprezentaciju. U Košarkaškom savezu Crne Gore (KSCG) kao da nijesu htjeli ni da čuju za tu opciju. Danilo Mitrović, nekadašnji kontrolor duvanskog tranzita a danas direktor svih košarkaških reprezentacije, kazao je kako on ne vjeruje u iskrenost Mirotićeve izjave. ,,Mirotić je ljut na špansku federaciju što nije otišao na Olimpijske igre. Vjerovatno je to rekao iz revolta”, podučio nas je Mitrović.

Uglavnom, prošle godine Nikola Mirotić je sa Španijom osvojio evropsko zlato. Naši se nijesu kvalifikovali na završni turnir.

Trenutno se u Realu i Barseloni nalaze još 3-4 podgorička tinejdžera iz Džokera. Iz prve ruke – ovdašnje košarkaške bogove (a neki od njih jedva da razlikuju koš i gol) baš i nije briga u čijem dresu će ti momci graditi svoju reprezentativnu karijeru.

A kada već pominjemo evropsko zlato sa košarkaškom reprezentacijom Srbije osvojile su i Novljanke Ana i Milica Dabović…

Da se vratimo vaterpolu, sudijskim i ostalim nepravdama. ,,U ovom momentu, s obzirom na to koliko je bazena, problem je sastaviti i mlađe selekcije”, oprezan je Petar Porobić.

Sluti li to da dolaze vremena kada ćemo se sa čežnjom sjećati utakmica koje smo izgubili zahvaljujući sudijskim greškama?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo