Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Dijete sunca – suncokret

Objavljeno prije

na

Ljudi moji, ova velika, sjajna lopta na nebu je Sunce, koje se stariji stanovnici sećaju kao česte pojave tokom godišnjeg doba, koje je nekada postojalo i zvalo se leto. Inače, već danima kiša toliko pada da, evo, čekam da dođe Noje i da nas pokupi. Od svake životinje po dve.

Ipak, kod mene u kući je uvek leto. Imam to jedno emajlirano lonče sa suncokretima (ostalo još od babe). Sa divnim, žutim laticama koje okružuju centar, suncokret ima nepogrešiv izgled sunca, što ga čini posebnom ukrasnom biljkom – cvetom strasti. Suncokret je i biljka besmrtnosti, pripada planeti Sunce, elementu Vatre i simbolu duhovnosti. U hrišćanstvu je simbol Božje ljubavi. Veruje se i da će osoba saznati istinu kroz snove, ukoliko stavi suncokret ispod kreveta.

Možda su ruže prevaziđene, ali nikad neću prestati da se radujem suncokretima.

Suncokret simbolizuje zajedništvo, snagu, ponos i divljenje, ali može predstavljati i oholost. „Ukoliko suncokret poklanjate voljenoj osobi, tim gestom označavate da je ta osoba centar vašeg sveta”, to ja kad sebi kupim suncokrete. Ima ljudi koji iznutra liče na polje suncokreta.

Mala Tijana je jednom rešila da posadi tri suncokreta. Svaki dan ih je zalivala, pevala im, obećavala im da će ona biti njihovo sunce, da se neće pokajati što će biti njeni prijatelji, čekala, čekala i dočekala da niknu. Čim bi oči otvorila odlazila bi među svoja tri prijatelja, provodila dane sa njima, a oni se okretali i igrali zajedno sa njom. Ozbiljna ljubav. Dečja ljubav i pažnja protivotrov su za sve loše energije i otrovne ljude. Ali, viđu vraga… Jedno jutro ih je zatekla ubijene. Troje komšijske dece je likovalo na bojištu. Pali ratnici, umiranje na rukama i Kosovka devojčica Tijana. Napravila je kasnije cvetove od papira. Papirne suncokrete. Kada vam dete pokloni papirni cvet, obavezno ga pomirišite. Dokle god osećate miris, niste odrasli. Prevare se naivni kod onog dobar, pa pomisle i glup. Najgore kod tuge je što ima mnogo lica. Ne prepoznamo je pre nego što nas lupi da bi joj se izmakli.

„Deca su surova.” Aha, ako ih tako vaspitavate. Ja sam ovoj mojoj davno izbila iz glave svaku pomisao na surovost prema drugom ljudskom biću.

U toku je kraj. Sve vrvi od najnižih oblika života. Ne brinite neće kiša dugo, Vučić će sutra da oduva oblake i prizove sunce. On je sa rajskim komitetom na: “Gde si, kralju!” Na kraju, nije leto kakvo želimo već kakvo zaslužujemo.

P. S. Iz poštovanja prema suncokretima koji nisu mogli da biraju svoje sunce, nemate pravo da venete.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Spas razuma

Objavljeno prije

na

Objavio:

Trudim se da svoju tešku narav držim na povocu. Kratkom. Ipak, ponekad moram malo da je pustim da se istrči

 

Idem trotoarom i ako ugazim pravilno u ovu ciglu nešto lepo će se desiti, a ako ne ugazim isto će se nešto lepo desiti, jer ja sam ta koja određuje ovde pravila. Neće mene više prepadati opsesivno kompulzivne misli, nego ću ja njih! Ja sam kralj svog dvorca, ja sam građevinski inženjer svog gradilišta, ja sam magacioner svog magacina, ja sam vozač svog vozila, ja sam operater svojih operacija, ja sam direktor svoje firme, ja sam…

Ubija me ovo sivilo. Neka grudva nepoznatog porekla, žilavo, uporno i polako raste u  mom stomaku, tu, baš tu ispod dijafragme, oduzima mi dah. Predigra za bol… Trudim se da svoju tešku narav držim na povocu. Kratkom. Ipak, ponekad moram malo da je pustim da se istrči. Osećam nedodirljivo, blizinu, prisustvo, i nije mi žao godina, iščekivanja, pritajenih osmeha, skrivanja, potrošenih dana kad sam poslednji put bila mlada. Možda je to, u stvari, bila predigra za konačno. Uloge i oblici se menjaju, kad nekog osećaš, onda znaš… život se igra. I svi pokušaji da se duša sa  telom sastavi se na kraju odvijaju po principu ćorave kokoši, koja se trudi da udene konac u iglu, a uz to ne ume ni da šije. Deca su bezbrižna zato što je njihov mozak neopterećen informacijama. Starenjem gomilamo iskustvo, posledično nam se čini da se vreme ubrzava, da nam je dan sve kraći. Mentalna higijena podrazumeva da mozak ne okupiramo nepotrebnim glupostima.

U ovoj kući se ne psuje, ali postoji predivna tradicija među ženama u našoj porodici da kad započneš neki kućni posao koji ti se ne radi, a ćerka te pita šta radiš, ti je ljubazno upozoriš da te ne dira jednim – jedem g. Hoćeš ti? Odlično funkcioniše i među sestrama. Mir u duši sam tako jako obgrlila s obe ruke i ne ispuštam ga ni zbog čega na ovom svetu. Nikad više.

A onda čitam kako je jedan (poznata ličnost) „…sasvim neplanirano pipnuo ili pljesnuo po dupetu ili pak štipnuo, pojma nemam sad“. A ona se potom iznervirala. Jer je glupača. I za sve je sama kriva jer se njemu nije svidela ta emisija. Već ga brane, on je Rambo, sme da te udara gde god. I  nije mu motiv seksualna želja, nego prinuda, demonstracija moći, dominacija. Novi dan nova prilika da obesmislim osnovne kognitivne ljudske sposobnosti i funkcije preteranom racionalizacijom svega, od svih mojih želja i potreba, do preispitivanja čak i sposobnosti da dišem. Može li neko zameniti ovu podivljalu masu u mojoj glavi činijom čvaraka, da odmorim?

Miriše proleće. Vreme je pobeći od stvarnosti u kojoj zanos prelazi u ravnodušnost.

P.S. Smrkava se, kao da je uopšte i svitalo.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Besmrtna kazna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Danas ne kuvam, ne radim ništa, primam poklone i trepćem. Žene, nazdravlje vam

 

Txt. Obrisala sam ivice ambisa prstima i pogledala duboko u tamu, koja je uzvratila pogled. I sada pijemo kafu, u miru. Bar neko vreme. Dubok, neplanirani kontakt očima sa životom, tokom kojeg osetiš drhtavicu i nalet adrenalina koji zavarniči, od unutrašnjosti ka periferiji tela. I shvatiš, još uvek jesi…  Danas ne kuvam, ne radim ništa, primam poklone i trepćem. Žene, nazdravlje vam!

Čitam… Biznismen iz Australije živi u svojoj kući sa ženom i još trideset ljubavnica. Jedini uslov da te žene žive sa njima je da se lepo slažu sa njegovom ženom. Ko kaže da je teško sa ženama? Sve se može kad se hoće.

Velike strasti žive od nedostatka istinske bliskosti. Svet je surov. Hladan. Stalno to ponavljamo. A onda neprijatna spoznaja… toj surovosti doprinose i ljudi poput mene. Mogu ja to sama. Nema razmene. Nema topline. Svako za sebe, da bi se po svaku cenu izbegao osećaj „da nekome nešto dugujem“. Tužno. Bolno. Poražavajuće. Strašne su razmere poraza koji smo doživeli u Srbiji i sve mislim ničija nije do zore gorela, ali deluje da će nas klošari sve ispratiti i sahraniti uz pićence na terasi svojih dvoraca koje su izgradili gazeći preko mrtvih. Veoma je važno da kada uzmeš život u svoje ruke, vodiš računa da se ne sapleteš, pa da ti ispadne.

Vreme te nauči da ćutiš. Da ne bi uvredio. Da se ne odaš. Da se ne izložiš kritici. Da ne bi povredio. Da te ne povrede. Jer je „bolje tako“. Tako se zida kula tišine. Blok po blok. Ćutanje po ćutanje. Tamo si siguran. Zaštićen. Nepovređen. I sam. Gušeći se neizrečenim. Ni hleba, ni igara. Samo spokoja.

U ovim godinama neminovno se suočavam sa sobom, prošlošću i posledicama. Sve je više nekih „aha“ momenata kada uviđam međusobnu povezanost koje, do nedavno, uopšte nisam bila svesna. Sad mi ostaje da se nadam i verujem da ću zbog toga postati bolja. Sebi. I onima koji su mi važni. A šta kad ti neko poveri sebe? Stavi ti u ruke sve svoje: srce, želje, nadanja… Osećaj je prelep i zastrašujuć u isto vreme. A odgovornost ogromna. Ali se ne da porediti ni sa čim na svetu. Neke tuge su dar, putovanje na koje nas život vodi dok nas suptilno sprema za sreću skrivenu iza jedne breze, što čeka da nas zagrli. Setim se šta sve moram i onda skuvam kafu, zavalim se i čekam da prođe.

Danas se u vazduhu oseća miris proleća. Bolje od ovoga može samo ako se proleće u vazduhu meša sa mirisom mora.

P.S. Stigȏ mladi luk.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Rat od kuće

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kažu kako nesanica utiče na kognitivne sposobnosti… Dakle, mene od genijalnosti odvaja samo ovih dvadesetak godina insomnije

 

Ako se ,,naoštrite” da obavite zamenu zimska – letnja garderoba u ormaru, proverite da li uopšte imate šta da menjate. Može biti da ste jedna od onih žena koja mrzi šoping (ja) i uvek ima šta da obuče, pa joj sva garderoba: zimska, letnja, radna i paradna staje na jednu policu. Pusti i produži dalje. Ne jednom sam dobila kritiku kako živim život koji nema smisla, a godine lete…i pade mi na pamet kako bi bilo dobro da taj život možeš da daš onima koji, eto, umeju da žive, pa da ga iskoriste. Meni to očigledno slabo ide. A nešto sam se i umorila.

I danas me je komšinica, po ko zna koji put, napala, izvređala i pretila zato što moj pas laje. Vojvodina me je usvojila pre desetinu godina, pa sam tako i reagovala: mirno, staloženo i dobila i pohvale od same sebe. Međutim, ona i dalje vrlo živa gorštakinja u meni žali što je nije propustila kroz šake. Samo nešto preživljavam i prevazilazim i ne postoji trenutak duži od dva minuta kad sam ostavljena na miru da postojim. Zamisli, pronađeš svoje mesto pod suncem, a ne naoblači se, samo zamisli. Iz zasede se na trenutak prišunjao stari, gadni osećaj nelagode da mi ponestaje vazduha, kao kada se posle dugog plivanja okrenem na leđa, legnem na vodu da se odmorim, a talas me nenadano poklopi. Zdravo, đavole stari. Nisi mi nedostajao.

Spustiš ruke na sto. Prekrstiš ih, uroniš glavu u njih. Bez reči, bez suza i vriska, bez misli, ičega. Tupo, ništa te ne boli, a sve te boli. Glava ti teška kao tuč, kao da ti se srce preselilo u nju. Telo ti preotme muka. Zavlada tiranijom, crnom kao grob. Kao trenutak večnosti ništavila.

Nisu sve noći iste. Neke su kao somot, neke kao šmirgla. Niti su sve tame iste. Neke te prigrle i daju spokoj, druge su pune davno zaboravljenih demona. I nikad ne znaš šta je od toga na redu dok se ponoć bliži. Kažu kako nesanica utiče na kognitivne sposobnosti… Dakle, mene od genijalnosti odvaja samo ovih dvadesetak godina insomnije.

Kuda vodi put kad srušen je san, čežnja za zaboravom, lebde drage slike… i svi su kao tu, ispraćaj nekog umornog jutra u liku iz ogledala… ili je zamućen pogled, ili je mutan svet? Naizgled stvaran. Vlasnik dve samoće koje su se srele pred zalaskom, izgubljen i nenađen, lomljiv, u potrazi za izlazom iz ovog što se zove svet, u traganju za senkama… slike, mesta i pozivi kojih više neće biti… do kraja života. Kad prođemo to nećemo znati, znaće odraz u nečijem pogledu, besane oči koje ispraćaju korake u ulici prigušenog svetla, nećemo videti, a možda smo već kilometrima daleko … i ne znamo da smo mesečina na kaldrmi na kojoj smo se voleli…

P.S. Ja sam odavno negde tamo, samo još nisam stigla.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo