Povežite se sa nama

INTERVJU

ĐORĐE RADULOVIĆ, SAVJETNIK PREMIJERA ZA SPOLJNU POLITIKU: Moramo se prvo mi integrisati

Objavljeno prije

na

Proces pristupanja je zamišljen da u EU ulazimo kao društvo. Ne kao vlada ili jedna politička grupacija, već svi. Za sve krupne političke odluke potrebno je obratiti se i drugoj strani, onima koji možda nisu politički istomišljenici. Možemo da zaboravimo na evropsku integraciju, dok se kao društvo ne integrišemo među sobom

 

MONITOR: Nakon što je smijenjen ministar vanjskih poslova, ostali smo i bez ministarke evropskih integracija. Šta to znači u smislu spoljne politike?

RADULOVIĆ: Resor spoljnih poslova, u svakoj vladi, zauzima jedno od ključnih pozicija u obavljanju Ustavom propisanih nadležnosti – vođenje unutrašnje i spoljne politike. Unutrašnju politiku pokrivaju brojni resori, spoljnim poslovima se bavi samo jedan. Crna Gora, kao i svaka država, ne može se posmatrati van međunarodnog okruženja. Od vitalne je važnosti, kakve poruke komuniciramo prema spolja – našim saveznicima, susjedima, ali i onim koji možda imaju drugačije stavove od nas. Upravo prepoznajući važnost ovog segmenta, u posebno osjetljivom geopolitičkom trenutku, kada je ratom u Ukrajini narušena evropska bezbjednosna arhitektura, premijer Abazović je preuzeo rukovođenje MVP. Ovakva situacija nije strana ni crnogorskim prilikama, ali ni međunarodnoj praksi.

MONITOR: U javnosti se spekuliše da je ostavka Jovane Marović u vezi sa inicijativom Otvoreni Balkan, odnosno Analizom koja je ukazala na negativne strane te inicijative.

RADULOVIĆ: Povodom ostavke potpredsjednice Marović bilo je dovoljno riječi i od same gospođe Marović, premijera Abazovića, ali i od političkih partija, pa se ne bih upuštao u dodatne opservacije. Nisam upoznat da je njena ostavka povezana s Analizom, a slične komentare, koliko sam ispratio, nismo čuli ni od gospođe Marović.

MONITOR: Kako komentarišete ocjenu potpredsjednika Vladimira Jokovića da će ova vlada uvesti Crnu Goru u Otvoreni Balkan, i kritike da tehnička vlada nema legitimitet za tako krupnu odluku?

RADULOVIĆ: Nevjerovatan je talenat našeg društva da pronalazi teme koje će do pucanja dovesti labavu društvenu koheziju. Imamo sposobnost da svako spoljno-političko pitanje uvedemo u domaći politički diskurs, kao potencijalni cassus belli među nama. Svjedočimo i lavini političkih komentara, sa svih strana političkog spektruma, o tome da Crna Gora mora/ne smije biti dio Otvorenog Balkana, ne poznavajući šta ta regionalna inicijativa predstavlja. Otvoreni Balkan je labava regionalna inicijativa za saradnju, koja nema osnivački akt, poput nekih međunarodnih organizacija (NATO, OEBS, EU, UN…), kojom država potpisom pristupa. Nema ni zajedničke organe, stalna tijela, sekretarijat, već je to set sporazuma između tri države u oblastima od njihovog međusobnog značaja. Naša država je članica preko 35 regionalnih inicijativa, trenutno predsjedava SEECP, ali većina njih nije poznata široj javnosti. Nijedna nije ispolitizovana kao OB.

MONITOR: Mislite li da Crna Gora treba da bude dio Otvorenog Balkana?

RADULOVIĆ: Dozvolite da ukažem na pogrešan narativ da Vlada favorizuje jednu inicijativu u odnosu na drugu. Kao bivši ministar spoljnih poslova, na ličnu inicijativu, preuzeo sam ulogu Nacionalnog koordinatora za Berlinski proces, imajući u vidu njegovu važnost za Crnu Goru. Predanim radom mojih kolega i mene, na samitu u Berlinu nedavno su potpisana tri sporazuma koji će donijeti konkretne benefite Crnoj Gori i državama Zapadnog Balkana. Sporazume u ime Crne Gore je potpisao premijer Abazović, stoga ne stoje tvrdnje o favorizovanju u odnosu na Berlinski proces. Podsjećam kako je ideja Berlinskog procesa i začeta – tokom 2013. godine imali smo ocjenu tadašnje Evropske komisije da neće biti proširenja tokom narednih pet godina. Ovakva izjava, politički kratkovida, dovela je do određenog obeshrabrenja među državama Zapadnog Balkana, stoga je kancelarka Merkel pokrenula inicijativu sa idejom da države regiona ne gube vrijeme tokom tog perioda, već da saradnjom s EU u region uvede evropske norme i standarde. U tom smislu, Berlinski proces je korisna, sveobuhvatna i inkluzivna inicijativa koja već pruža brojne konkretne rezultate za građane ZB. Kada je riječ o Otvorenom Balkanu, vjerujem da se ova inicijativa, koja je nastala zbog izvjesnog usporavanja u Berlinskom procesu, isključivo posmatra kroz prizmu dva nacionalizma u Crnoj Gori, što je nažalost naš politički omen. Potcrtao bih – Crna Gora je stalna, nepromjenjiva i nezavisna, nije stvarana preko noći, već je vjekovima postojana, da bi je bilo koja regionalna inicijativa ugrozila. Naša država je i članica NATO – a NATO države ne nestaju sa mape svijeta. Umjesto populističkog pristupa, kojim se sve od regionalnih centara a priori odmah odbacuje ili objeručke prihvata, prije nego odlučimo da li ćemo kao država biti dio OB, treba da odgovorimo na dva pitanja – da li ona doprinosi EU integracijama naše zemlje i kakve efekte ima na unutrašnju društvenu stabilnost.

MONITOR: Kako komentarišete ocjene analitičara da je spoljnopolitički bilans ove vlade jednako poražavajući kao unutrašnji?

RADULOVIĆ: Diplomatija svake države trebala bi da bude u službi ostvarenja i promovisanja njenih ključnih spoljnopolitičkih ciljeva. Ipak, čini mi se da je nerijetko bila praksa da se diplomatija koristi za sticanje saveznika u inostranstvu, zarad političke borbe sa oponentima na unutrašnjem planu. Svi moramo biti saglasni da se s takvom praksom i sklonostima, bilo koja strana da je u pitanju, mora prestati.

Ne dijelim stavove da su rezultati Vlade u na spoljnopolitičkom planu poražavajući – u odnosu na šta? Naši ključni spoljnopolitički ciljevi su jasni – NATO, EU, regionalna saradnja i dobrosusjedski odnosi. Vjerujem i da je primjetno da su odnosi Crne Gore u regionu, sa svima, bez izuzetka, znatno stabilniji. Ovo je neophodno ne samo zbog naše društvene kohezije i političke stabilnosti, već i zbog evropske integracije Crne Gore – proces donošenja odluka unutar EU je postao komplikovan zbog odnosa država članica, da mi je teško zamisliti da bi EU bila spremna da primi države regiona čiji lideri među sobom i ne razgovaraju. Kada je riječ o EU integracijama, istakao bih da su ključevi pristupanja Crne Gore EU u Podgorici, a ne u Briselu, kako se to pogrešno percepira. Mi na domaćem političkom terenu nismo uspjeli da ostvarimo ono što je neophodno zbog višegodišnjeg nedostatka konsenzusa, a ocjena o spoljnoj politici Crne Gore se ogleda u Poglavljima 30 i 31, gdje naša država stoji jako dobro, o čemu svjedoče izvještaji Evropske komisije.

MONITOR: Evropski parlament usvojio je Novu strategiju o proširenju. Koliko je Crna Gora spremna da ispuni  mjerila koja se od nje traže da bi ušla u EU?

RADULOVIĆ: Naše društo pati od hronične “političke depresije”, odnosno da politički akteri ne razgovaraju među sobom. Umjesto dijaloga, u parlamentu su generisane krize. Pristup pojedinih političara, da slavodobno tvrde, kako su samo oni zaslužni za EU integracije ili kako će isključivo jedna politička grupacija da nas uvede u EU – neminovno je bio osuđen na propast. Proces pristupanja je zamišljen da u EU ulazimo kao društvo. Ne kao vlada ili jedna politička grupacija, već svi. Za krupne političke odluke potrebno je obratiti se i drugoj strani, onima koji možda nisu politički istomišljenici. Možemo da zaboravimo na evropsku integraciju dok se kao društvo ne integrišemo među sobom.

Preporuke Evropskog parlamenta su ohrabrujuće i u novonastalim okolnostima EU je potrebna uspješna priča. Stvari se tektonski mijenjaju na geopolitičkom planu – Švedska i Finska, tradicionalno neutralne države, pristupaju NATO, dok EU želi da zatvori prostor za uticaj trećih strana na Zapadnom Balkanu, kome njegova geografska pozicija dodjeljuje specijalnu ulogu za očuvanje bezbjednosti i stabilnosti na evropskom kontinentu. Tokom kursa istorije, Zapadni Balkan je uvijek bio poligon gdje su velike sile demonstrirale svoju dominaciju. Za Crnu Goru članstvo u EU je najvažniji spoljno –politički cilj. Međutim, EU je potrebna funkcionalna država, otporna kako na stabilokratije, tako i na negativne efekte česte promjene vlasti. Politička stabilnost nije nužan preduslov za EU integraciju, imajući u vidu da i širom Evrope postoje države kratkotrajnih vlada, ali ih to ne ometa u njihovom funkcionisanju.

MONITOR: Jedno od gorućih pitanja danas je deblokada Ustavnog suda, što je bila tema i vašeg nedavnog sastanka sa evropskim komesarom za proširenje Oliverom Varheljijem.

RADULOVIĆ: Crnoj Gori je neophodan funkcionalan Ustavni sud. Ne samo zbog poruka Brisela, Vašingtona, Pariza, Berlina ili bilo kog od naših partnera, već zbog činjenice da ukoliko želimo funkcionalnu državu – politički nepristrasan i efikasan Ustavni sud je nužnost. Vlada nema ingerencije prilikom odabira sudija  to njena nadležnost, ali konstatujem da su i premijer i pojedini ministri uputili brojne apele oko odabira sudija, čime bi se stvorili uslovi za održavanje izbora i izlaska iz institucionalne krize. Nisam zapazio da je bilo ko od političkih poslenika ili akademika imao zamjerke na biografiju ili  profesionalni angažman kandidata. Zbog Crne Gore, njene funkcionalnosti, političke partije trebalo bi da stave javni interes ispred partijskih kalkulacija. Svako dalje odlaganje bi držalo našu zemlju u produženoj institucionalnoj krizi, a vjerujem da kriza ne bi smjela da bude ničiji politički credo.

 

Proces postavljanja ambasadora zaustavljen

MONITOR: Crna Gora danas nema ambasadore u 17 zemalja. Koliki je to u stvari problem i kako ga riješiti?

RADULOVIĆ: Po izglasavanju 42. Vlade zatečeni broj političkih imenovanja na čelu 38 diplomatsko konzularnih predstavništava je značajno prevazilazio propisanu zakonsku normu od 30 posto. Vlada je donijela odluku da povuče devet ambasadora, većinom političkih imenovanja, dok je ostalima ili istekao mandat ili su po sili zakona otišli u penziju. U uslovima složene kohabitacije, gdje sve strane iz početka uče pravila nove političke realnosti, pokrenuo sam proces postavljanja novih šefova DKP-a, uspjevši da na veoma važnim pozicijama poput EU, SE i Italije imenujem nove ambasadore. Duboko vjerujem u profesionalnu diplomatsku službu koju sačinjavaju kadrovi za to obučeni, koji govore jezike i posjeduju značajno profesionalno iskustvo. Diplomate, bez obzira na lične stavove, ne treba da se bave politikom, već da budu otporni na političke uticaje, promjene vlasti i da sprovode zvanične politike vlade.

Nakon nekoliko rundi razgovora sa predsjednikom Đukanovićem, postignut je dogovor oko imenovanja kandidata za ambasadore koji su bili predlozi MVP. Međutim, tokom saslušanja na Odboru za međunarodne odnose, zbog odnosa na relaciji parlamentarna većina – predsjednik, poslanici su odlučili da ne podrže predložene kandidate, pri tom ne osporavajući njihove profesionalne biografije. Time je proces postavljenja novih ambasadora zaustavljen, a nakon prestanka moje ministarske funkcije nije nastavljen.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Osokoljeni nacionalistički šerifi se ne boje institucija sistema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv

 

 

MONITOR: Godišnjica NATO bombardovanja SRJ opet je proizvela polemike u javnosti, odnsno među političarima. Zašto se iznova interpretira prošlost i kako vidite aktuelne interpretacije?

PETRIČEVIĆ: Jubileji tome i služe. Nakon četvrt vijeka neobično bi bilo da se tim povodom prošlost ne rekapitulira i ne reinterpretira. Tu višeglasje ne treba da zabrinjava, ali ono što brine jeste iskorištavanje i dalje prisutnog bola za proizvođenje podrške onoj istoj ideologiji koja je do bombardovanja i dovela i za osnaživanje jednog nadmenog, pasivno-agresivnog autoviktimističkog narativa koji nenadoknadivi lični bol stavlja u službu fantazmagoričnih nacionalističkih projekata. Kao da su toliki civili izginuli kako bi se njihovim brojem i dalje licitiralo, a u njihovo ime preživjeli i dalje porobljavali i sluđivali.

Dobro  pamtim taj period, prozore po beogradskim ulicama izlijepljene smeđim selotejpom, prekid studija i povratak u Crnu Goru. Sjećam se straha, straha koji nije bio vezan samo za napade iz vazduha već i za vojsku i vojne brodove vezane na rivi, tik uz zidine Starog grada, za osnivanje 7. bataljona Vojske Jugoslavije, straha za prijatelje koji nisu htjeli da budu regrutovani, a koje su, kada bi došli doma na ručak, vojnoj policiji sporadično potkazivali prvi susjedi. Za mene su i ti dezerteri ratni heroji, ljudi koji su odbijali logiku rata, sekundiranje moralizatorskoj retorici i mržnju drugačijeg po naređenju.

MONITOR: Suočavanje sa prošlošću, odnosno ratni zločini, dio su agende koju treba ispuniti da bismo dobili završna mjerila za poglavlje 23,24. Iako vlasti, ali i Brisel optimistično gledaju na evoropski put zemlje, gdje je Crna Gora danas kada je suočavanje sa prošlošću u pitanju?

PETRIČEVIĆ: Ta napetost između suočavanja sa prošlošću koju smatram moralnom obavezom društva i suočavanja sa prošlošću kao uslova za pristupanje EU nerijetko mi djeluje – u nedostatku bolje riječi – ponižavajućom. Dok god motiv za tranzicionu pravdu bude bio eksterni i nepopularan, nepodržan i neželjen, samo suočavanje sa prošlošću i preuzimanje odgovornosti za ono što je učinjeno u naše ime neće moći da imaju iscjeliteljsku moć za zajednicu koja ih provodi. Svaka sadašnjost bira i na izvjestan način stvara svoju prošlost, artikuliše svoju kulturu sjećanja, kao i kulturu zaborava. Bira što slavi i čega se stidi, ako ima dovoljno integriteta da više uopšte poznaje stid.

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv. Održavamo bol živim, ostavljamo rane kolektivnih stradanja na raspolaganju politikantskim lešinarima koji žive od njihovog struganja, na njima gojeći buduće topovsko meso najavljenih ratova, tovljeno transgeneracijskim traumama. Uporedite tri komemoracije ovim povodom i eto vam jasne ilustracije i potvrde ovoga o čemu govorim. Paradoksalni odnos prema prošlosti zapravo i omogućava ovako haotičnu sadašnjost i neizvjesnu, nimalo optimističnu budućnost. Dok god tuđi bol ne budemo mogli da osjetimo kao svoj, mira na ovom prostoru mislim da ne može biti.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I NOVINAR, ZAGREB: Hrvatska je već dugo na opasnom rubu ustavne krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Članstvo u EU nije čarobni štapić koji nezrele tranzicijske države pretvara u zrele demokratije

 

 

MONITOR: Parlamentarni izbori u Hrvatskoj planirani za jesen, raspisani su za 17. april. Zahtjev lijevo-liberalne opozicije prvo je odbijen, da bi premijer Plenković sam pokrenuo pitanje ranijeg održavanja izbora. Gotovo svi su glasali za to u Saboru…Kako gledate na ovo „jedinstvo“?

JAKIĆ: To, kako Vi kažete, jedinstvo, proizvod je trenutka i u njemu ne treba tražiti nikakvo dublje značenje. Jedni su najprije demonstrirali svoju moć u Saboru, da – naime – svojom glasačkom mašinerijom rade, ili sprečavaju što im padne na pamet, drugi su ocijenili kako bi bilo glupo da se, mada je – koliko jučer – bio odbijen njihov prijedlog za raspuštanje Sabora, ne priključe inicijativi, u osnovi svojoj, samo zato što je sada došla od HDZ-a. Pa se tako dogodilo da su dva sukobljena tabora glasala zajedno. Baš tako – dogodilo se. I ništa više od toga.

MONITOR: Ustavni sud je, „po hitnom postupku“ Milnovićevu kandidaturu proglasio neustavnom. No, ima i onih pravnih stručnjaka koji smatraju da je moguće i drugačije tumačenje Ustava. Milanović ne odustaje od kandidature, ali kaže da neće podnijeti ostavku na mjesto Predsjednika. Može li ovo Hrvatsku uvesti u neku vrstu krize vlasti, sa elementima ustavne krize?

JAKIĆ: Rekao bih da se Hrvatska već dulje vremena kreće opasnim rubom ustavne krize. Napokon, već i činjenica stalne konfrontacije dviju funkcija koje bi, upravo po Ustavu, morale surađivati u ne baš tako malom i nevažnom broju pitanja, opravdava da se barem posumnja nije li već i zbog toga Hrvatska u ustavnoj krizi, odnosno funkcionira li Hrvatska onako kako bi trebalo očekivati? Milanovićevo ’utrčavanje’ u predizborni ring otvorilo je dodatno pitanje: je li zaista dozvoljeno sve što nije izričito zabranjeno? Ako, naime, sve svedemo na to pitanje, na pogrešnom smo putu. Možda bi najispravnije bilo sastaviti skupinu stručnjaka za ustavno pravo i povjeriti im zadatak temeljite revizije sadašnjeg Ustava, ne mislim u sadržajnom smislu, nego u smislu održivosti, odnosno primjenjivosti njegovih odredbi kada dođu u koliziju sa stvarnim životom.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA: Umjesto reformi imamo kontinuitet izgovora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu

 

 

“Najvažniji zadatak, makar za civilno društvo, je da pomno prati rad uprave, kritikuje loše stvari, ukazuje na probleme i predlaže rješenja. Nećemo slijepo podržavati rad bilo koje Vlade, kakvu god istorijsku misiju ona misli da ima”, kaže u razgovoru za Monitor Marko Sošić, istraživač javnih politika Instituta alternativa, komentarišući preporuku da je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi”.

MONITOR: Znamo li mi šta planiraju a šta rade premijer Spajić i njegova Vlada?

SOŠIĆ: Ova Vlada je obećala krupne reforme, a uporno odbija da pruži više detalja o tome šta nas čeka. Naš zadatak je da insistiramo na tome da prilikom donošenja tih odluka politika ne zloupotrijebi podatke, da analize ne budu samo pravdanje onoga što se želi uraditi nego stvarno ispitivanje opcija.

Evropa sad 2 je možda najvidljiviji, ali nije jedini krupni plan ove Vlade o kojem ne znamo dovoljno:  šta je precizan plan, šta se želi postići, koliko sve to košta. Sve to može imati previsoku cijenu: mijenjaju se sistemski zakoni o lokalnoj samoupravi, najavljuje decentralizacija i veća potrošnja, radi se sistemski zakon o zaradama, prekrajaju se organi uprave, najavljuje se izmjena 85 zakona da bi se opet decentralizovale inspekcije… Upravo zbog tako krupnih promjena koje se planiraju, bilo bi dobro da imamo što više nezavisne kritike, objektivnog ispitivanja postupaka Vlade i konsultativnog postupka u donošenju odluka.

U oblasti javnih finansija je u ovom pogledu situacija posebno loša. Fiskalnog savjeta još uvijek nema, godinu nakon što je “uspostavljen”. DRI radi u krnjem sastavu i očigledno je da ih u Vladi ne slušaju. Većina u skupštinskom Odboru za budžet guši opozicione inicijative nadzora. Istovremeno je u javnosti sve glasnija prazna i politički motivisana kritika svakog poteza Vlade, koja se izdaje za nezavisnu i neutralnu. U toj  ogromnoj buci se objektivna i argumentovana riječ teško probija i čuje.

MONITOR: I ako nemamo “mapu puta” Vlada, verbalno,  ne odustaje od ambicioznih obećanja.  Šta očekujete?

SOŠIĆ: Teško je komentarisati planove ove Vlade jer se svakog dana javljaju nove ideje na nivou objava za društvene mreže – nove institucije, novi zakoni, novi projekti – bez uporišta u nekom planskom dokumentu, bez ozbiljnijeg obrazloženja koji se problem želi riješiti i zašto je baš ta opcija izabrana.

S obzirom na to koliko je važno mjesto u programu PES-a činila reforma javnih finansija, iznenađuje koliko se malo pažnje toj oblasti posvetilo u planskim dokumentima. Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu.

MONITOR: Vjerovati ili ne vjerovati “na riječ”?

SOŠIĆ: Za pet mjeseci rada Vlada nije pripremila Fiskalnu strategiju, koja bi trebalo da vodi njihov rad za četiri godine mandata i pruži i programske mjere i fiskalni okvir u kojem će se kretati naš budžet. To je dokument koji bi trebalo i da pruži detalje u vezi sa sprovođenjem programa Evropa sad 2 i ostalih planiranih reformi u oblasti javnih finansija.

Vjerovatno naivno vjerujemo da strateška dokumenta daju odgovor na pitanje šta će to ova Vlada tačno uraditi? Ni program Evropa sad 1 nije bilo planiran u bilo kom dokumentu. Za njega sem Milojka Spajića i Jakova Milatovića niko u Vladi, Skupštini, javnosti nije znao dok nam ga jednog dana nisu “poklonili”.

MONITOR: Pomenuli ste program Evropa sad 2. Da li podaci s početka godine podržavaju optimizam s kojim su planirane javne finansije?

SOŠIĆ: Ključna informacija iz prvog mjesečnog izvještaja o budžetskoj potrošnji je da u januaru 2024. zarade u državnoj upravi plaćamo 10 miliona ili 20 odsto više nego u januaru 2023. godine, a to je bez dogovorenih povećanja iz pregovora sa sindikatima. To znači da ćemo ove godine potrošiti gotovo 200 miliona više za zarade nego 2020. godine.

Sistemski Zakon o zaradama je do te mjere obesmišljen naknadnim izmjenama i dopunama, što od Vlade što od poslanika, da se trenutno odnosi gotovo isključivo na javne funkcionere, ili tek pet odsto od 80-ak hiljada zaposlenih u javnom sektoru. Svi veliki sektori javne uprave su izvučeni iz zakona o zaradama, tako da se njihove plate uređuju  kolektivnim pregovaranjem, iako taj Zakon predviđa da se zarade mogu povećati samo kada je budžet uravnotežen ili je ostvaren suficit.

Često se kao rješenje za sve probleme pominje novi Zakon o zaradama u javnom sektoru – ali jedino što se može uraditi je da se troškovi još više povećaju, jer će se neki koji se sada smatraju nepravedno zapostavljeni nagraditi. Konačno, mi ni dalje ne znamo kako Vlada percipira probleme u toj oblasti i šta želi da mijenja.

MONITOR: Šta je, u tom kontekstu, pokazala lista 1000 najvećih zarada u javnom sketoru?

SOŠIĆ: Ništa. Način na koji je Ministarstvo finansija objavljivalo podatke o zaradama u javnom sektoru sve je samo ne sistemski i pouzdan. Umjesto sistemske informacije o nivoima zarada po organima, sektorima, o razlikama u osnovnim zaradama, dodacima, posebnim i varijabilnim djelovima zarade i slično, Ministarstvo objavljuje propagandne top liste, isključivo kao sredstvo u borbi sa sindikatima.

Još od 2015. godine, Ministarstvo finansija ima zakonsku obavezu da zna i vodi evidenciju o zaradi svakog zaposlenog u najšire definisanom javnom sektoru (centralna i lokalna uprava, ustanove, preduzeća). To nije urađeno, a nije ni centralizovan obračun zarada, Na primjer, 200 škola svaka na svoju ruku radi obračune zarada i rizikuje tužbe zaposlenih zbog neminovnih grešaka.

MONITOR: Vlada javnosti  i dalje duguje podatak o broju zaposlenih u javnom sektoru. Kako onda očekivati jasan plan za smanjenje tog broja?   

SOŠIĆ: O optimizaciji, odnosno smanjenju ili racionalizaciji broja zaposlenih u javnom sektoru nekada se (prije 2020. godine) mnogo pričalo, a ništa se nije radilo. Od promjena 2020.  do danas, ne samo što se ne radi na tome, već se više niko ni ne pretvara da mu je to prioritet.

Jedna stvar je ipak ista – nastavljaju da povećanje broja zaposlenih predstavljaju kao napredak u optimizaciji. Vlada izvještava da opada udio zaposlenih u javnoj upravi u odnosu na ukupnu zaposlenost u državi. Drugim riječima, zašto bismo smanjivali pretrpanu administraciju kada sticajem okolnosti raste opšta zaposlenost, pa se to “manje vidi”. Na sličan način se nekada ponašala Vlada DPS-a.

Kao ogroman uspjeh se predstavlja to što je Vlada u februaru ove godine “po prvi put” objavila listu zaposlenih u javnom sektoru, ali ona je u najbolju ruku poluinformacija, nepotpuna i nepouzdana. U toj listi nema zaposlenih u javnim preduzećima, odnosno, fali makar 30 odsto ukupnog broja zaposlenih u javnom sektoru. Ako biste gledali samo ono što je vlada objavila, vjerovali biste da na lokalnom nivou radi oko sedam  hiljada ljudi, a zapravo ih je više od 15 hiljada kada se uračunaju lokalna javna preduzeća.

Takođe, nema nikakve analitike o broju privremeno angažovanih za koje znamo da ih ima više nego ikada jer se na  njih troši više nego ikada (21 milion ove godine). U Vladinoj listi nema ni informacija o zaposlenima koji su angažovani preko agencija za posredovanje u zapošljavanju (samo CEDIS ih ima oko 250 gotovo svakog mjeseca).

MONITOR: Kada smo kod novca, aktuelna je priča o EU fondovima i njihovoj dostupnosti?

SOŠIĆ: Dosta se barata sa poluinformacijama o tome koliko smo novca i za šta dobijali ranije a koliko tek treba da dobijemo. Premijer u tome prednjači, možda iz neznanja, možda iz loše namjere. Što god da je nije dobro.

Kada je riječ o tome koliko smo uspješni da dobijemo evropske pare za našu infrastrukturu, jedno znamo za sigurno: Nacionalna investiciona komisija, jedino zvanično tijelo koje može ažurirati listu infrastrukturnih projekata sa kojima apliciramo za EU novac, nije se sastala još od 2021. godine. Takođe znamo da je naša važeća Jedinstvena lista prioritetnih projekata – baza projekata sa kojom se obraćamo EU – objektivno najlošija u regionu po nivou informacija o planiranim projektima i preciznosti odrednica zrelosti projekata.

Ono što je kod nas štura tabela sa nazivima projekata, procjenama vrijednosti i zrelosti na desetak strana, na Kosovu je ozbiljan dokument od gotovo 700 stranica gdje je svaki projekat detaljno razrađen. U našoj zvaničnoj listi kojom se obraćamo EU/WBIF možete naći da su vrijednosti projekata pogrešno sabrane, da su projekti ocjenjivani nepostojećim oznakama zrelosti, da se očigledno površno daju ocjene zrelosti za cijele grupe projekata – odnosno, da se država ovim nije ozbiljno bavila.

Zbog Plana rasta, od kojeg će dvije trećine raspoloživh sredstava ići upravo za infrastrukturne projekte po ovom modelu, jako je važno da se u budućem periodu ozbiljno razgovara o tome šta predlažemo za finansiranje, šta nam je podržano i u kojem iznosu i kako se prate radovi.

MONITOR: Važi li isto i za kapitalni budžet?

SOŠIĆ: Kod kapitalnog budžeta nije pitanje samo koliko para imamo, gdje smo se uspjeli povoljno zadužiti, već i šta se sa tim novcem radi i na koji način. Ministri bi trebalo da nađu vremena da, između nenajavljenih (a medijski ispraćenih) posjeta gradilištima, svojeručnog “intenziviranja radova” i prijetnji izvođačima, unaprijede sistem kako planiramo i trošimo kapitalni budžet.

Skupština je uz budžet za 2024. godinu po prvi put usvojila zaključak da  Vlada kvartalno izvještava o izvršenju kapitalnog projekta. Nadam se da će ti izvještaji dobiti tretman koju zaslužuju, kao i da će, osim priče o pojedinačnim projektima, poslanici obratiti pažnju i na to kako se sprovodi reforma kapitalnog budžetiranja. Vremena nema mnogo, novi prijedlozi za kapitalni budžet za 2025.  predaju se već do kraja ovog mjeseca, a ova Vlada se ne može dovijeka pravdati greškama ili neradom prethodnika.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo