Povežite se sa nama

INTERVJU

DOBRICA VESELINOVIĆ, JEDAN OD LIDERA ZELENO LIJEVOG-BLOKA U SRBIJI: Svako iz Srbije bi trebalo da posjeti Srebrenicu

Objavljeno prije

na

Meni je bilo izuzetno važno da na jednom ljudskom nivou posjetim komemorativni centar u Potočarima, i da sa ljudima tamo, koji predano rade na kulturi sjećanja, prođem kroz taj strašan događaj, genocid koji se desio. Posjetom Srebrenici htio sam da pošaljem poruku da mi kao nova generacija političara moramo da sarađujemo, moramo da razgovaramo i moramo da nazovemo stvari pravim imenom

 

MONITOR: Učestvujete na protestima Srbija protiv nasilja. Kako procjenjujete njihov značaj i domete kada se radi o priželjkivanim promjenama-od kojih su samo jedni, istaknuti zahtjevi Protesta prema vlastima u Srbiji?

VESELINOVIĆ: Protesti koji se dešavaju, sada u više od trideset gradova najveća su mobilizacija gradjana u Srbiji od Petog oktobra 2000-te godine. Broj gradova u kojima ljudi izlaze na ulice sa jednom porukom koja jeste jedan svojevrstan krik – “Srbija protiv nasilja”. Broj ljudi je svake nedelje sve veći i tu nema nikakve dileme. Ljudima je prekipelo, ljudi su besni, očajni i ljudi su vrlo odlučni da se izbore protiv ovakvog stanja. Već više od deceniju u ovom društvu vlast promoviše nasilje, targetira opoziciju, javne ličnosti, medije, saučestvuje u najgorim oblicima kriminala, ogrezla je u korupciji, uništila sve institucije, sve principe i vrednosti. Svi mi koji učestvujemo u protestima želimo drugačiju, srećniju i bezbedniju Srbiju. Zato poruku “Srbija protiv nasilja” svi moramo izuzetno ozbiljno da shvatimo, da pogledamo sami sebe, jedni druge i krenemo ka kolektivnom ozdravljenju društva. Nema alternative borbi protiv nasilja koje nas je sve ophrvalo – jer od toga da li pobedimo u toj borbi zavisi da li ćemo moći da živimo u Srbiji ili ne.

MONITOR: Aleksandar Vučić je  više puta nudio vanredne parlamentarne izbore, ali je malo vjerovatno da bi pristao samo na beogradske. Kakav je Vaš stav i stav Zeleno-levog bloka o šansi da se energija protesta usmjeri ka izborima u Beogradu?

VESELINOVIĆ: Spin je Aleksandra Vučića da eto on kaže da je za izbore, a opozicija samo treba da ih traži. Opozicija je tražila. Njegov kandidat Aleksandar Šapić ne sme na izbore. I šta ćemo sad? Znači, što se nas tiče izbori su nužnost.
Svi, ali svi su za nove gradske izbore. I Aleksandar Vučić i leva i desna opozicija, a tek je građanima koji izlaze na ulice  jasno da je Beogradu potrebna promena.
Beograd vapi za promenom. Jedino ko ne želi i ne sme na izbore je Aleksandar Šapić, jer mu je jasno da nema više nikakvu podršku građana.

MONITOR: Tvrdi se da će idila sadašnje vlasti u Srbiji i Zapada trajati dok se ne riješi pitanje Kosova prema predlogu EU. To, međutim, za sada ne djeluje  tako blizu. Da li bi Vaša stranka, zajedno sa drugim opozicionim partijama, tražila da se uključi u rješavanje tog pitanja, posebno ako bi bila organizovana i međunarodna konferencija?

VESELINOVIĆ: Što se SNS-a tiče, pitanje Kosova treba da posluži za potkusurivanje zarad opstanka na vlasti. Nema tu nikakve ideje, želje niti plana kako da normalizujemo odnose sa komšijama, kako da gledamo u budućnost i kako da od ovog regiona napravimo mesto u kome će ljudi želeti da ostanu i žive.
Mi smo od početka govorili da se u rešavanje svakog, a pogotovu ovog velikog pitanja moraju uvažiti mišljenja, strahovi i stavovi svih društvenih grupa, političkih stranaka, udruženja građana, sindikata. Nažalost, do toga nije došlo, pa smo sem privida društvenog dijaloga o Kosovu, koji se neslavno završio, imali epske izjave Aleksandra Vučića da eto on ima plan za Kosovo, samo eto taj plan ne sme nikome da pokaže.
Znači, oni ne žele da se uhvate u koštac sa problemima, niti žele da idu ka rešenjima, već da zadrže status kvo.
Sa druge strane, mi želimo da rešavamo probleme, jer želimo da živimo u dobroj, solidarnoj, pravednoj i zelenoj Srbiji.

MONITOR:Stigla  podrška koje dugo nije bilo: od grupe Socijaldemokrata u Evropskom parlamentu, od predstavnice Zelenih Viole fon Kramon…. Zašto je podrška Zapada do sada bila samo posredna-u vidu deklarativne kritike beogradskog režima kroz izvještaje, a i sada je prilično „sramežljiva“?

VESELINOVIĆ: Mi sami moramo da se izborimo da živimo u normalnoj zemlji. Ne treba to da bude posao ni Evropske unije ni Amerike, niti bilo koga drugog. Od nas zavisi da li cemo živeti u dobroj zemlji ili ne. Ja vidim veliki broj ljudi kojima je stalo, koji se trude, koji se bore, koji ulažu svo svoje znanje, energiju i žrtvuju živote i karijere da bi se to ostvarilo.

MONITOR: SAD su  do sada bile malo aktivne u podršci protestima, sem paušalne podrške ambasadora Kristofera Hila. Da li se tu  možda  nešto „okreće“, pošto je  jedan od najvjernijih Vučićevih  ljudi,   direktor BIA, Aleksandar Vulin, dospio pod sankcije Vašingtona, na teret mu se stavlja upletenost u transnacionalni organizovani kriminal i operacije narkoticima?

VESELINOVIĆ: Amerika ima drugačiju školu dipolomatije, svoje načine pritisaka, ali i svoje strateške pa i političke ciljeve. Upravo smo videli jednu takvu aktivnost kroz uvođenja mera i sankcija za Aleksandra Vulina. To je stvar zbog koje bi u normalnim zemljama cela vlada automatski pala.
Ali kako odgovornost neće doći sa strane vlasti, siguran sam da ćemo videti kontra odgovor od strane građana, jer ovoliko energije, nade i odlučnosti koliko možemo videti ovih nedelja na ulicama Srbije, neće tek tako nestati. Niti će se afere i kriminalne aktivnosti tek tako zaboraviti.

MONITOR: Jasno je da su Srbija i Zapadni Balkan, sve zavisniji od globalne političke i ekonomske krize, ne samo posle pandemije korone, već zbog rata u Ukrajini. Koji je način da se izađe iz te, sa jedne strane pretjerane pažnje (zbog tzv. ruskog uticaja u Srbiji u regionu, i krize na Kosovu) i neke vrste zanemarivanja – kada je riječ o nedavanju preciznijeg vremenskog okvira ulaska u EU?

VESELINOVIĆ: Mislim da je u pitanju  lažna dilema.
Srbija je na zapadu. Naša država se strateški odlučila i započela proces pridruživanja Evropskoj uniji. Nažalost, zbog decenija lokalnih i dnevno političkih kalkulacija i korupcije, mi imamo situaciju da nije ništa urađeno da se prekine energetska zavisnost od ruskog gasa. To je prvenstveno zbog kalkulantskog odnosa SPS-a sa Rusima i velikih “benefita” koja ova organizacija ima od toga.
Nema tu nikakvih državnih interesa, čak štaviše – zbog ovakvog odnosa prema Rusiji, nasi nacionalni interesi su ugroženi. Ugroženi su jer smo zavisni od ruskog gasa i to pod hitno moramo rešiti.

MONITOR: Ovih dana, se obeležava godišnjica genocida u Srebrenici. Bili ste  tamo. Rekli ste  da nemate sumnje u to da se radi o zločinu genocida i da bi upravo Srebrenica trebalo da bude mjesto dijaloga i povezivanja ljudi našeg regiona. U javnosti Srbije se tako nešto čulo izuzetno rijetko – posebno kada se radi o političarima. Koliko je važno za društvo kada se prema takvoj temi političar odnosi, prije svega, „kao čovjek“?

VESELINOVIĆ: Ja mislim da svako treba da ode u Srebrenicu. I to mislim prvenstveno na nas koji dolazimo iz Srbije, kako bi se iz prve ruke upoznali sa zločinima koji su vršeni u naše ime, i kako bi pokazali pravac u kom naše društvo treba da ide. Taj pravac je da se suočimo sa zločinima iz prošlosti, da ih nikada ne zaboravimo i da uradimo sve što je u našoj moći da se to više nikada nikome ne ponovi.

Meni je bilo izuzetno važno da na jednom ljudskom nivou posetim komemorativni centar u Potočarima, i da sa ljudima tamo, koji predano rade na kulturi sećanja, prođem kroz taj strašan događaj, genocid koji se desio. Da sa njima porazgovaram o tome. Hteo sam da pošaljem poruku da mi kao nova generacija političara moramo da sarađujemo, moramo da razgovaramo i moramo da nazovemo stvari pravim imenom.

 

Ne vjerujem u tezu da će se carstvo urušiti iznutra

MONITOR: Kako  gledate na mogućnost da se vlast uruši iznutra odnosno da, prije svih, dođe do slabljenja lojalnosti bezbjednosnih struktura?

VESEINOVIĆ: Ja ne verujem u tezu “da će se carstvo samo urušiti”, a da mi eto samo treba da to sačekamo i budemo spremni.
Verujem u snagu akcije, organizovanje i predani rad sa ljudima na nuđenju političkih, društvenih i ekonomskih alternativa. Te alternative za nas, kao zeleno-levu stranku jesu zdrava i čista životna sredina, društvo solidarnosti i pravičnosti i demokratija- kao ideali kojima nikada ne treba prestati da se teži. Naravno, kako snaga naše alternative bude veća, videćemo da će se sve više ljudi oslobađati straha, da ustaje i govori o zloupotrebama vlasti i režima. Postoji veliki broj ljudi koji časno i pošteno obavljaju svoj posao i na čijem vrednom radu opstaje i ovo malo sistema koji nam omogućavaju da bar  imamo vodu i struju.

 

Odnos  Vučića prema EU niti je iskren niti vodi ka ostvarenju strateških ciljeva naše zemlje

MONITOR: Mihael Rot, šef Spoljnopolitičkog odbora Bundestaga, je prvi visoko pozicionirani funkcioner njemačkih Socijaledmokrata i EP koji je veoma teškim riječima kritikovao lično Aleksandra Vučića, spočitavši mu da „podriva principe EU, širi nacionalizam i mržnju“. Da li je to znak da se planiraju oštriji potezi i redefinicija odnosa Njemačke i EU prema Zapadnom Balkanu i Srbiji?

VESELINOVIĆ: U proklamovanim ciljevima nove nemačke vlade, jeste veće angažovanje i poseban fokus na zemljama Zapadnog Balkana, a podsećam da ministarka spoljnih poslova Nemačke dolazi ispred stranke Zelenih koji jesu naši stranački partneri i sa kojima imamo stalnu komunikaciju.
Odnos koji Vučić i SNS imaju prema Evropskoj uniji niti je iskren niti vodi ka ostvarenju strateških ciljeva naše zemlje, a to je pridruzivanje Srbije EU. Mislim da je za Aleksandra Vučića apsolutno primenjiv citat Abrahama Linkolna – koji ću parafrazirati: “Možete lagati neke ljude sve vreme i sve ljude lagati neko vreme, ali ne možete lagati sve ljude sve vreme”.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika

 

 

MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak  zbog  kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?

MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.

Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.

MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja  slobodi govora, državne institucije  se stavljaju u zaštitu profesora koji je  u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?

MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.

Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE I POTPREDSJEDNIK PARTIJE SRBIJA CENTAR: Režim se ljulja,  postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja u Srbiji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podjele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prijete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast

 

 14

MONITOR: Za 15. mart se očekuje veliki skup studenata i građana koji bi trebalo da dođu iz čitave Srbije. Vučić najavljuje-za isti datum, „kraj obojene revolucije“. Da li bi taj dan mogao da znači i kraj dosadašnjih vidova otpora?

LOPANDIĆ: Treba razlikovati Vučićevu propagandu od realne situacije. Srbija je u dubokoj političkoj krizi, režim se ljulja, postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja sa desetinama protesta koji se dešavaju svaki dan i koji su do sada obuhvatili preko 400 gradova i sela. Neki od njih, poput skupova u Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu okupili su i više stotina hiljada građana. Svo nezadovoljstvo stanovnišva nepočinstvima režima sada se izlilo na ulice. Ono ne bi dostiglo ovolike razmere da već duže ne postoji proširen osećaj nezadovoljstva i nepravde u narodu na koje „šef“ i grupa na vrhu nisu u stanju  niti imaju nameru da odgovore. Vučić je u toku četiri protekla meseca pokušao potpuno bezuspešno sve moguće taktike kako bi zaustavio studentski i narodni bunt, od represije, laži, pretnji i kontramitinga do pomirljivosti, kampanje „borbe“ protiv korupcije, uzaludnih pokušaja da podmiti studente… U poslednje vreme intenzivirao je neuverljivu priču o „obojenoj revoluciji“ koja će se završiti 15. marta. Ali to je samo njegova pusta želja. Podele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast. Studenti su najavili, „dugoročnu borbu radi sistemskih promena“ kao i trodnevni generalni štrajk nakon 15. marta, uključujući i blokade nekih od ključnih državnih kompanija, poput EPS-a i dr.

MONITOR:  Kako  gledate na dinamiku u odnosima studenata u blokadi i ostalih društvenih aktera, posebno opozicionih političkih partija?

LOPANDIĆ: Podržavamo sve studenstke zahteve ali istovremeno smatramo da oni ne mogu sami (u ovom herkulovskom poduhvatu promena), i u kome bi – kao uostalom i građani u protestima – trebalo da učestvuju i svi drugi organizovani politički subjekti. „Netransparentnost“ studentskog pokreta kada se radi o načinu da se stigne do krajnjeg cilja, široj ideologiji ili kontaktima sa drugim društvenim grupama koje se već godinama zalažu za promenu sistema (od opozicije do organizacija civilnog društva) do sada je bila najveća originalnost, ali potencijalno i moguća slabost protesta. Studenti se zalažu za ispravne ciljeve, poput jadnakosti i pravde, borbe protiv korupcije, vladavine prava, primene zakona itd., ali nije baš sasvim jasno kako će do tog cilja i doći nasuprot žilavom i ukorenjenom režimu koji se svom snagom i na svaki način opire promenama. Zahtev da „institucije rade svoj posao“ je nerealan u uslovima zarobljene države koju je zgrabila kleptokriminalna hobotnica.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo