Nema nikakve šanse da će se Bosna i Hercegovina raspasti, niti da će se granice na Balkanu mijenjati, pa stoga nema smisla o tome raspravljati. To ne služi ničemu, izuzev tome da nacionaliste održava na vlasti i da stvarni životni problemi nikad nisu u fokusu

MONITOR: U intervjuima ocjenjujete da su današnja društva i državne politike u Srbiji, BiH i Hrvatskoj, dominantno nacionalističke. Jedna od tih država je u EU, a druge dvije su „na putu“. Da li to znači da nas EU i obaveze iz Lisabonskog sporazuma neće izliječiti od dominacije nacionalističkog sentimenta i populističke politike koja mu podilazi?

MARKOVINA: Vjerovanje da će se ulaskom u EU riješiti svi problemi, a posebno to da će taj ulazak pomoći obračunu s nacionalizmom je dirljivo naivno i nevjerovatno je da značajan broj ljudi još u to vjeruje. To je bila iluzija i dok je Unija bila u puno boljoj ideološkoj situaciji, a kamoli danas. Da, ovdje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost, od koje je jedino gora institucionalizacija civilnog društva koje očekuje da mu međunarodni projekti ili grantovi riješe situaciju u zemlji. To se, naravno, neće dogoditi, između ostalog i zbog toga što se aktivizam pretvorio u posao, potom što svi ti fondovi uvjetuju invalidnu ideološku priču u kojoj je socijalizam zabranjen pojam, a na koncu i zato jer novo proširenje EU nije niti na vidiku, čak ni u srednjoročnoj perspektivi. Kako je nacionalizam jači nego ikada i kako treba priznati da je ljevica na duže vrijeme poražena, ostaju prosvjetiteljski rad i spremnost na poraze, partizanska etika i držanje podalje od bilo kakvih veza s vlastima i nacionalistima. Samo što na to, da se ne lažemo, nitko nije spreman.

MONITOR: Da li postoji sličnost između  „nacionalističkog revanša“ u zemljama Istočnog bloka posle 1989. i naših nacionalizama koji su bili okidač za mobilizaciju čiji je rezultat bio tragični raspad SFRJ-a?

MARKOVINA: Jugoslavenski slučaj je avangarda onoga što sada gledamo u Europi, a tu prvenstveno mislim na uspon postfašizma i drugih oblika radikalne desnice te obnovljenog klerikalizma. Stoga, ako to imalo tješi, mi smo već prošli najgore. Pravi problem je taj što do tog revanša ne bi ni došlo da ga nisu proizveli nominalni komunisti i visokopozicionirani članovi partije. Žao mi je što to moram reći, ali SKJ je sa svim svojim republičkim partijama ključni krivac za ovo što nam se dogodilo. Ulični nacionalisti, akademici, crkva i pisci došli su tek kao nadogradnja. Međutim, mislim da je potpuni izostanak samopoštovanja ovdašnjih društva koji je nastupio nakon raspada zemlje, najgori ishod čitavog procesa, kada razgovaramo o ovome. I sada svi mi ovdje, umjesto da se ponosimo na specifičnost jugoslavenskog NOB-a i činjenicu da smo sami oslobodili zemlju od fašizma i domaćih kolaboracionista, pristajemo na tu priču bivših zemalja Istočnog bloka o dva totalitarizma. A Hrvatska i Slovenija u toj istoj EU šute, kao da partizanska pobjeda nije njihova. Da tragedija bude veća, i dan danas su svi čelni ljudi Hrvatske, od Plenkovića do Milanovića, potomci partizana i opet ništa.

MONITOR: Ljevica, a Vi ste bili i predsjednik stranke Nova ljevica, u velikoj je defanzivi u regionu. Govorili ste da socijal-demokratske stranke koje su u većini država naslijedile značajan deo članstva i resursa republičkih komunističkih partija, nisu uspele da se sačuvaju od komformizma i prihvatile su dominantno raspoloženje i „diktat“ novih nacionalističkih partija. Da li je to samo napredovanje konformizma iz vremena SFRJ-a, kada su neke od tih partija „branile republičke interese?“

MARKOVINA: Prije svega moram reći da se osjećam puno bolje otkad sam se povukao iz aktivne politike i jednostavno nisam najbolja adresa za razgovor o budućnosti ljevice, jer ne želim demoralizirati ljude koji se lome oko toga da je iznova uspostave i u tome, barem u Sloveniji i Hrvatskoj donekle i uspijevaju. Mislim, naravno na uspjeh Levice u Sloveniji te koaliciju oko Možemo, koja uključuje i Novu ljevicu u Hrvatskoj. Međutim, još će dugo vremena proći dok istinska lijeva pozicija ne napusti marginu. Kako ovdje, tako i u Europi. Što se tiče oportunizma socijaldemokratskih nasljednica partije, kao što sam već rekao maloprije, ta partija se još puno prije raspada zemlje pretvorila najvećim dijelom u partiju oportunista i karijerista, koji s avangardnim korijenima partije nisu imali ništa. A politiku, čak više od ideja, čine ljudi. Nakon svega, tu nisu ostali kvalitetni kadrovi, a o idejama da ne govorim. Njih više uopće nema. Ostala je tek rasprava o tehnologiji vladanja.

MONITOR: Sigurno ste u toku sa velikom ujdurmom oko najnovijeg “non pejpera” koji je, navodno, potekao iz kabineta slovenačkog premijera Janeza Janše. Kakav je Vaš odnos prema tajanstvenim okolnostima nastanka ovog „papira“ i njegovom sadržaju?

MARKOVINA: S obzirom da živim između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, u kojoj provodim uvjerljivo najviše vremena u posljednje vrijeme, mogu reći da sam duboko nesretan zbog stalnog vraćanja na ratne teme i pitanje granica, na atmosferu paranoje i histerije koja se oko toga stvara i na činjenicu da nas se niti 25 godina nakon rata ne pušta da izgradimo normalan život. Naivnost mojih drugova s ljevice koji se svaki put uhvate na ovaj mamac je pak posebna priča. Ukratko, nema nikakve šanse da će se Bosna i Hercegovina raspasti, niti da će se granice na Balkanu mijenjati, pa stoga nema niti ikakvog smisla o tome raspravljati. To ne služi ničemu, izuzev tome da nacionaliste održava na vlasti i da stvarni životni problemi nikad nisu u fokusu.

MONITOR: Ako ostavimo po strani „teorije“ o zavjeri, interesantno je da se baš Janša pominje kao njegov autor, a Slovenija će predsjedavati Savjetom EU u drugoj polovini ove godine. Da li uticajni politički i biznis krugovi u EU, zajedno sa našim „balkanskim prinčevima“, već izvesno vrijeme razgovaraju o „planu B“ za višegodišnje političke krize?

MARKOVINA: Odgovorio sam maloprije na to pitanje, a i napisao sam veći tekst na Telegramu o ovoj temi. Jednostavno, mislim da je ta tema besmislena i da je svako zadržavanje na njoj kontraproduktivno. Život je jedan i mi čitave generacije opterećujemo s ratom iz devedesetih, a sjetimo se gdje je Jugoslavija bila 1970. godine, s istim odmakom od rata. Neće doći do promjene granica, štoviše, Bosna i Hercegovina se nije raspala ni kad se ozbiljna ratna mašinerija pokrenula da se to dogodi. Ne postoje nikakve naznake da je to moguće, niti da EU ima takvu vrstu politike. A to što postoji radikalna neliberalna desnica sa svojim snovima o novom europskom poretku, a postoji, je sasvim druga tema.

MONITOR: Da li Vas iznenađuje što su na lokalnim izborima u Mostaru, u decembru prošle godine, najviše glasova dobile tri partije koje su dominirale i 12 godina ranije. Ni izbor gradonačelnika Mostara nije bio iznenađenje. Kakav je doprinos institucije Visokog predstavnika i međunarodne zajednice u BiH, posebno kada se radi o ponovnom povezivanju ljudi?

MARKOVINA: Ne iznenađuje me niti najmanje. Uostalom, broj ljudi koji glasaju za nacionalističke partije u Bosni i Hercegovini pa i Mostaru, praktično je isti od ‘90. do danas. Tek između 20 i 25 posto ljudi nije podržavalo i ne podržava nacionaliste i nema potrebe da se lažemo više oko toga. Ono što je pak poražavajuće u Mostaru, u kojem sam proveo čitavu ovu zimu, jeste ogroman nesrazmjer između medijske slike koja izgleda kao da grad živi dubinsku podjelu i na rubu incidenta i stvarnosti koja je takva da se u gradu potpuno normalno živi, da ljudi normalno komuniciraju i druže se te da je čak i kampanja protekla bez većih incidenata. Drugim riječima, kad ljude pustite na miru i ne maltretirate ih s velikim temama, oni će i dalje glasati za svoje, ali će normalno živjeti i ponašati se prijateljski između sebe. I to nema nikakve veze s međunarodnom zajednicom i njenim potezima, nego s činjenicom da je Mostar oduvijek bio i ostao višenacionalan grad i da je ljudima, unatoč svemu, prirodno živjeti zajedno.

Sve tri strane u BiH moraju u nečemu popustiti

MONITOR: Svojevremeno je Fra Marko Oršolić rekao da bi Dejtonski sporazum trebalo prvo realizovati po nekim suštinski bitnim odredbama (kao što je povratak raseljenih i protjeranih ljudi), pa ga onda mijenjati ili ukinuti. Da li je, i ta nemoć da se ljudi u značajnijem broju vrate u svoje stare krajeve, doprinijela da autori ove non-pejper kartografije misle da mogu imati uspjeha, „na ovaj ili na onaj način?“

MARKOVINA: Apsolutno je jasno da je činjenica što se upravo ta odredba Dajtona o povratku svih ljudi svojim kućama nije desila, ključni problem čitave priče. Međutim, nije li malo cinično, da to zapravo više nitko ne spominje. Čitav problem Bosne i Hercegovine je nespremnost da se postigne kompromis iznutra, a ta nespremnost potiče od ideje da je moguće vratiti stvari na stanje prije rata i da će nekakva imaginarna međunarodna zajednica dati za pravo samo jednoj strani ili politici. Čak i kad bi takvo nešto bilo moguće, a nije, jednostavno je tek u tim okolnostima neodrživo da imate ozbiljan broj nezadovoljnih ljudi, a očekujete funkcionalnu zemlju. Ukratko, sve tri strane moraju u nečemu popustiti. Naravno, da je do ovakvih odnosa došlo zahvaljujući užasnim zločinima, logorima, etničkim čišćenjem pa i genocidu, ali stvari se više neće demografski promijeniti. Sad smo u 26. godini nakon okončanja rata i tko se mislio vratit, vratio se. Ovo je sada to i jedino što bi bilo lijepo da ovo prihvatimo kao realnost i probamo u njoj naći najmanji zajednički nazivnik. To podrazumijeva kompromis i slobodnu raspravu bez histerije i optužbi za nacionalnu izdaju. Što je nemoguće jer su svi napravili sve da odgoje isključive zajednice i birače.

Ljudi u Crnoj Gori se moraju dogovoriti  kakvu zemlju i društvo žele

MONITOR: Jedan ste od 800 poznatih ličnosti koje su potpisale Apel za osudu ugrožavanja mira u Crnoj Gori, prošle godine. U međuvremenu, DPS je izgubio većinu u crnogorskom parlamentu, a novu Vladu su formirale tri opozicione koalicije. Zašto je alternativa mejntrim politikama u ex-yu državama toliko slaba, a kad je i ima u vlasti, ona je u velikoj manjini?

MARKOVINA: Sve ovo što sam napisao za Bosnu i Hercegovinu, vrijedi i za Crnu Goru. Ljudi unutar zemlje se moraju dogovoriti o tome kakvu zemlju i društvo žele. Što je prilično nemoguće u situaciji kada su strasti ogromne, a pozicije nepomirljive, kako je u Crnoj Gori danas. Razlog zbog kojeg sam potpisao Apel jeste činjenica da je taj potpuno nepromijenjeni agresivni nacionalistički klerikalizam koji je sa skoro pa istom retorikom nastupao i zazivao devedesete, opet stekao ozbiljnu političku moć. I inače mislim da je uspostava klerikalizma i monopola vjerskih zajednica nad društvenim i političkim životom jedna od gorih stvari koja se desila, a konkurencija je po tom pitanju ogromna.

Nastasja RADOVIĆ