Povežite se sa nama

INTERVJU

Dr DRAGAN MARKOVINA, ISTORIČAR I PUBLICISTA: I dalje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost

Objavljeno prije

na

Nema nikakve šanse da će se Bosna i Hercegovina raspasti, niti da će se granice na Balkanu mijenjati, pa stoga nema smisla o tome raspravljati. To ne služi ničemu, izuzev tome da nacionaliste održava na vlasti i da stvarni životni problemi nikad nisu u fokusu

 

MONITOR: U intervjuima ocjenjujete da su današnja društva i državne politike u Srbiji, BiH i Hrvatskoj, dominantno nacionalističke. Jedna od tih država je u EU, a druge dvije su „na putu“. Da li to znači da nas EU i obaveze iz Lisabonskog sporazuma neće izliječiti od dominacije nacionalističkog sentimenta i populističke politike koja mu podilazi?

MARKOVINA: Vjerovanje da će se ulaskom u EU riješiti svi problemi, a posebno to da će taj ulazak pomoći obračunu s nacionalizmom je dirljivo naivno i nevjerovatno je da značajan broj ljudi još u to vjeruje. To je bila iluzija i dok je Unija bila u puno boljoj ideološkoj situaciji, a kamoli danas. Da, ovdje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost, od koje je jedino gora institucionalizacija civilnog društva koje očekuje da mu međunarodni projekti ili grantovi riješe situaciju u zemlji. To se, naravno, neće dogoditi, između ostalog i zbog toga što se aktivizam pretvorio u posao, potom što svi ti fondovi uvjetuju invalidnu ideološku priču u kojoj je socijalizam zabranjen pojam, a na koncu i zato jer novo proširenje EU nije niti na vidiku, čak ni u srednjoročnoj perspektivi. Kako je nacionalizam jači nego ikada i kako treba priznati da je ljevica na duže vrijeme poražena, ostaju prosvjetiteljski rad i spremnost na poraze, partizanska etika i držanje podalje od bilo kakvih veza s vlastima i nacionalistima. Samo što na to, da se ne lažemo, nitko nije spreman.

MONITOR: Da li postoji sličnost između  „nacionalističkog revanša“ u zemljama Istočnog bloka posle 1989. i naših nacionalizama koji su bili okidač za mobilizaciju čiji je rezultat bio tragični raspad SFRJ-a?

MARKOVINA: Jugoslavenski slučaj je avangarda onoga što sada gledamo u Europi, a tu prvenstveno mislim na uspon postfašizma i drugih oblika radikalne desnice te obnovljenog klerikalizma. Stoga, ako to imalo tješi, mi smo već prošli najgore. Pravi problem je taj što do tog revanša ne bi ni došlo da ga nisu proizveli nominalni komunisti i visokopozicionirani članovi partije. Žao mi je što to moram reći, ali SKJ je sa svim svojim republičkim partijama ključni krivac za ovo što nam se dogodilo. Ulični nacionalisti, akademici, crkva i pisci došli su tek kao nadogradnja. Međutim, mislim da je potpuni izostanak samopoštovanja ovdašnjih društva koji je nastupio nakon raspada zemlje, najgori ishod čitavog procesa, kada razgovaramo o ovome. I sada svi mi ovdje, umjesto da se ponosimo na specifičnost jugoslavenskog NOB-a i činjenicu da smo sami oslobodili zemlju od fašizma i domaćih kolaboracionista, pristajemo na tu priču bivših zemalja Istočnog bloka o dva totalitarizma. A Hrvatska i Slovenija u toj istoj EU šute, kao da partizanska pobjeda nije njihova. Da tragedija bude veća, i dan danas su svi čelni ljudi Hrvatske, od Plenkovića do Milanovića, potomci partizana i opet ništa.

MONITOR: Ljevica, a Vi ste bili i predsjednik stranke Nova ljevica, u velikoj je defanzivi u regionu. Govorili ste da socijal-demokratske stranke koje su u većini država naslijedile značajan deo članstva i resursa republičkih komunističkih partija, nisu uspele da se sačuvaju od komformizma i prihvatile su dominantno raspoloženje i „diktat“ novih nacionalističkih partija. Da li je to samo napredovanje konformizma iz vremena SFRJ-a, kada su neke od tih partija „branile republičke interese?“

MARKOVINA: Prije svega moram reći da se osjećam puno bolje otkad sam se povukao iz aktivne politike i jednostavno nisam najbolja adresa za razgovor o budućnosti ljevice, jer ne želim demoralizirati ljude koji se lome oko toga da je iznova uspostave i u tome, barem u Sloveniji i Hrvatskoj donekle i uspijevaju. Mislim, naravno na uspjeh Levice u Sloveniji te koaliciju oko Možemo, koja uključuje i Novu ljevicu u Hrvatskoj. Međutim, još će dugo vremena proći dok istinska lijeva pozicija ne napusti marginu. Kako ovdje, tako i u Europi. Što se tiče oportunizma socijaldemokratskih nasljednica partije, kao što sam već rekao maloprije, ta partija se još puno prije raspada zemlje pretvorila najvećim dijelom u partiju oportunista i karijerista, koji s avangardnim korijenima partije nisu imali ništa. A politiku, čak više od ideja, čine ljudi. Nakon svega, tu nisu ostali kvalitetni kadrovi, a o idejama da ne govorim. Njih više uopće nema. Ostala je tek rasprava o tehnologiji vladanja.

MONITOR: Sigurno ste u toku sa velikom ujdurmom oko najnovijeg “non pejpera” koji je, navodno, potekao iz kabineta slovenačkog premijera Janeza Janše. Kakav je Vaš odnos prema tajanstvenim okolnostima nastanka ovog „papira“ i njegovom sadržaju?

MARKOVINA: S obzirom da živim između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, u kojoj provodim uvjerljivo najviše vremena u posljednje vrijeme, mogu reći da sam duboko nesretan zbog stalnog vraćanja na ratne teme i pitanje granica, na atmosferu paranoje i histerije koja se oko toga stvara i na činjenicu da nas se niti 25 godina nakon rata ne pušta da izgradimo normalan život. Naivnost mojih drugova s ljevice koji se svaki put uhvate na ovaj mamac je pak posebna priča. Ukratko, nema nikakve šanse da će se Bosna i Hercegovina raspasti, niti da će se granice na Balkanu mijenjati, pa stoga nema niti ikakvog smisla o tome raspravljati. To ne služi ničemu, izuzev tome da nacionaliste održava na vlasti i da stvarni životni problemi nikad nisu u fokusu.

MONITOR: Ako ostavimo po strani „teorije“ o zavjeri, interesantno je da se baš Janša pominje kao njegov autor, a Slovenija će predsjedavati Savjetom EU u drugoj polovini ove godine. Da li uticajni politički i biznis krugovi u EU, zajedno sa našim „balkanskim prinčevima“, već izvesno vrijeme razgovaraju o „planu B“ za višegodišnje političke krize?

MARKOVINA: Odgovorio sam maloprije na to pitanje, a i napisao sam veći tekst na Telegramu o ovoj temi. Jednostavno, mislim da je ta tema besmislena i da je svako zadržavanje na njoj kontraproduktivno. Život je jedan i mi čitave generacije opterećujemo s ratom iz devedesetih, a sjetimo se gdje je Jugoslavija bila 1970. godine, s istim odmakom od rata. Neće doći do promjene granica, štoviše, Bosna i Hercegovina se nije raspala ni kad se ozbiljna ratna mašinerija pokrenula da se to dogodi. Ne postoje nikakve naznake da je to moguće, niti da EU ima takvu vrstu politike. A to što postoji radikalna neliberalna desnica sa svojim snovima o novom europskom poretku, a postoji, je sasvim druga tema.

MONITOR: Da li Vas iznenađuje što su na lokalnim izborima u Mostaru, u decembru prošle godine, najviše glasova dobile tri partije koje su dominirale i 12 godina ranije. Ni izbor gradonačelnika Mostara nije bio iznenađenje. Kakav je doprinos institucije Visokog predstavnika i međunarodne zajednice u BiH, posebno kada se radi o ponovnom povezivanju ljudi?

MARKOVINA: Ne iznenađuje me niti najmanje. Uostalom, broj ljudi koji glasaju za nacionalističke partije u Bosni i Hercegovini pa i Mostaru, praktično je isti od ‘90. do danas. Tek između 20 i 25 posto ljudi nije podržavalo i ne podržava nacionaliste i nema potrebe da se lažemo više oko toga. Ono što je pak poražavajuće u Mostaru, u kojem sam proveo čitavu ovu zimu, jeste ogroman nesrazmjer između medijske slike koja izgleda kao da grad živi dubinsku podjelu i na rubu incidenta i stvarnosti koja je takva da se u gradu potpuno normalno živi, da ljudi normalno komuniciraju i druže se te da je čak i kampanja protekla bez većih incidenata. Drugim riječima, kad ljude pustite na miru i ne maltretirate ih s velikim temama, oni će i dalje glasati za svoje, ali će normalno živjeti i ponašati se prijateljski između sebe. I to nema nikakve veze s međunarodnom zajednicom i njenim potezima, nego s činjenicom da je Mostar oduvijek bio i ostao višenacionalan grad i da je ljudima, unatoč svemu, prirodno živjeti zajedno.

 

Sve tri strane u BiH moraju u nečemu popustiti

MONITOR: Svojevremeno je Fra Marko Oršolić rekao da bi Dejtonski sporazum trebalo prvo realizovati po nekim suštinski bitnim odredbama (kao što je povratak raseljenih i protjeranih ljudi), pa ga onda mijenjati ili ukinuti. Da li je, i ta nemoć da se ljudi u značajnijem broju vrate u svoje stare krajeve, doprinijela da autori ove non-pejper kartografije misle da mogu imati uspjeha, „na ovaj ili na onaj način?“

MARKOVINA: Apsolutno je jasno da je činjenica što se upravo ta odredba Dajtona o povratku svih ljudi svojim kućama nije desila, ključni problem čitave priče. Međutim, nije li malo cinično, da to zapravo više nitko ne spominje. Čitav problem Bosne i Hercegovine je nespremnost da se postigne kompromis iznutra, a ta nespremnost potiče od ideje da je moguće vratiti stvari na stanje prije rata i da će nekakva imaginarna međunarodna zajednica dati za pravo samo jednoj strani ili politici. Čak i kad bi takvo nešto bilo moguće, a nije, jednostavno je tek u tim okolnostima neodrživo da imate ozbiljan broj nezadovoljnih ljudi, a očekujete funkcionalnu zemlju. Ukratko, sve tri strane moraju u nečemu popustiti. Naravno, da je do ovakvih odnosa došlo zahvaljujući užasnim zločinima, logorima, etničkim čišćenjem pa i genocidu, ali stvari se više neće demografski promijeniti. Sad smo u 26. godini nakon okončanja rata i tko se mislio vratit, vratio se. Ovo je sada to i jedino što bi bilo lijepo da ovo prihvatimo kao realnost i probamo u njoj naći najmanji zajednički nazivnik. To podrazumijeva kompromis i slobodnu raspravu bez histerije i optužbi za nacionalnu izdaju. Što je nemoguće jer su svi napravili sve da odgoje isključive zajednice i birače.

 

Ljudi u Crnoj Gori se moraju dogovoriti  kakvu zemlju i društvo žele

MONITOR: Jedan ste od 800 poznatih ličnosti koje su potpisale Apel za osudu ugrožavanja mira u Crnoj Gori, prošle godine. U međuvremenu, DPS je izgubio većinu u crnogorskom parlamentu, a novu Vladu su formirale tri opozicione koalicije. Zašto je alternativa mejntrim politikama u ex-yu državama toliko slaba, a kad je i ima u vlasti, ona je u velikoj manjini?

MARKOVINA: Sve ovo što sam napisao za Bosnu i Hercegovinu, vrijedi i za Crnu Goru. Ljudi unutar zemlje se moraju dogovoriti o tome kakvu zemlju i društvo žele. Što je prilično nemoguće u situaciji kada su strasti ogromne, a pozicije nepomirljive, kako je u Crnoj Gori danas. Razlog zbog kojeg sam potpisao Apel jeste činjenica da je taj potpuno nepromijenjeni agresivni nacionalistički klerikalizam koji je sa skoro pa istom retorikom nastupao i zazivao devedesete, opet stekao ozbiljnu političku moć. I inače mislim da je uspostava klerikalizma i monopola vjerskih zajednica nad društvenim i političkim životom jedna od gorih stvari koja se desila, a konkurencija je po tom pitanju ogromna.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐA PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Netaknut sistem vladanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast nije učinila ono što je mogla, a što je ne košta ama baš ništa – decentralizovati sistem i postati mnogo transparentnija. Jasno je da ona neće ići tim putem, a razlog je jasan: želite zadržati poluge moći uz kozmetičke izmjene kojim bi zapravo zamaskirali činjenicu da je sistem vladanja ostao netaknut 

 

MONITOR: Šta je poruka rezultata hercegnovskih izbora? Smatrate li da je to još jedna poruka prethodnom režimu?

PERIĆ: Herceg-Novi je atipičan iz više razloga, kako sa demografske tako i sa političke tačke gledišta, pa je dosta teško izvlačiti dosljedne paralele sa političkom scenom na državnom nivou. Posebnost ovim izborima je dala lokalna Novska lista koja je pokazala i vitalnost i snagu, čime je u praksi dokazala da postoje i drugačije platforme političkog okupljanja u odnosu na stranačke. Ne ulazeću u ideološku profilaciju ove liste, govoreno na ravni principa, kada god je demokratija bliža građaninu, ona je životnija.

MONITOR: Šta je sa novom vlašću? Jasno je da se nijesu mogle očekivati brze promjene i jednostavno demontiranje Đukanovićevog režima, ali da li se ide u dobrom pravcu?

PERIĆ: Nova vlast na samom početku pokazuje zabrinjavajuću tendenciju neuvažavanja i nipodaštavanja onih koji joj ne aplaudiraju. Oni kao da žele da im jedina opozicija bude DPS, koji je veoma lako kritikovati sa stanovišta koruptivnih praksi u prošlosti, a sada je već izvjesno da će biti nemilosrdni ne samo prema partijama, već i prema pojedincima koji ne pripadaju ni ovoj ni prošloj vlasti. Strategija je vrlo prosta: ako želite dugoročno trajanje na vlasti idealno je da imate „počišćen” teren od bilo kakve ozbiljne alternative. Pristup etiketiranja onih koji nisu sa novom vlašću može da dovede do toga da ljude koji bi bili korisni za javni život gurne u apatiju, jer niko ozbiljan ne žudi za tim da ga provlači kroz blato neki zadihani partijski aparatčik koji je u odbrani novostečenih privilegija spreman da ide jako daleko.

MONITOR: Kako vidite prošlonedjeljnu izjavu premijera Zdravka Krivokapića da ne postoji samo ovozemaljski život i da njegova vlada neće kažnjavati sveštenike, pa ni kad krše zdravstvene mjere?

PERIĆ: Premijer se pokazao dosljedan u jednoj stvari: sopstvenoj nedosljednosti. To da li je on vjernik, gnostik, agnostik, ateista, ne bi trebalo da određuje njegov javni diskurs. Kod aktuelnog premijera to nije slučaj. On ima prenaglašenu potrebu da govori o temi vjere, o svojoj etičkoj superiornosti, o tome da je Vlada koju predvodi narodna i slične stvari. Živimo u vremenu profanisanja svega i svačega, pa premijer daje svoj doprinos opštem trendu. Ipak, njegova pozicija je veoma vezana za, njegovim rječnikom rečeno, „zemaljske“ teme i treba insistirati na tome, a svako skretanje sa toga kolosjeka valja tumačiti kao dio političke strategije. Možda i prođe kod određenog broja ljudi, ali dugoročno to ne doprinosi progresu zajednice, a čini mi se da ne kristališe ni duboke teološke misli.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JELICA MINIĆ, PREDSJEDNICA EVROPSKOG POKRETA U SRBIJI: Ne možemo pobjeći od Evropske unije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Napetosti u regionu rastu, a zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cjedilu, vidjećemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno

 

MONITOR: Pored opasnosti od novog prekrajanja granica i stava da raspad Jugoslavije još nije završen, postoji i očigledno nezadovoljstvo stanjem u BiH i međunarodne zajednice i građana, ali i zamor, usljed dosadašnjih očiglednih neuspjeha u pregovorima oko Kosova. Kako izaći iz tog ćorsokaka?

MINIĆ: BiH i Kosovo su svojevrsni međunarodni protektorati. Kako stvoriti uslove da protektorati postanu funkcionalne i napredne države? O tome ima puno teorija. Pandemija je usporila mnoge dinamične regionalne mehanizme koji su doprinosili artikulaciji zajedničkih interesa u regionu, stvarali zdrave međuljudske kontakte i obećavali normalizaciju života i rada institucija. Ipak, proces pomirenja kako u regionu, tako i unutar ova dva protektorata ide vrlo sporo. Napetosti u regionu rastu, a pomenuti zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Evropska perspektiva je i dalje maglovita, lovci iz daleka stvaraju svoj politički kapital. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cedilu, videćemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno.

MONITOR: Nova metodologija podrazumijeva i neku vrstu usklađivanja politika sa EU, a ne samo „prepisivanja“ zakonodavstva. Veoma se insistira i na djelotvornosti pravosuđa i odgovarajućoj pravosudnoj praksi… Da li se tu očekuje neki „slučaj Sanader“ kao zalog da pravna država postoji?

MINIĆ: Pa, ako ljudi od najvećeg poverenja, kao Belivuk i njegova banda, čuveni Jutka iz Brusa kome jedna afera smenjuje drugu, verovatno i nezamenjivi Palma iz Jagodine i njima slični budu zaista žrtvovani na oltaru pravde i pravosuđa, ako su učinjeni makar i mali ustupci ljudima koji brane reke, šume, vazduh i zemlju od štetnih projekata bezočnih pojedinaca – znači da su argumenti Brisela bili ubedljivi, pa ćemo i mi građani malo odahnuti. Ako se to ne desi, onda je poruka da smo svi njihove potencijalne žrtve, a onda je to za vlast opasno.

MONITOR: Predsjednik Srbije je povodom Dana pobjede i Dana Evrope izrekao, poslije dužeg vremena, neku vrstu pohvale odnosa EU prema Srbiji i zaključio da je članstvo u EU cilj Srbije koji se može ostvariti uz „kompromis oko Kosova“. Zašto se, međutim, daleko srdačnije obraća predstavnicima i narodima drugih zemalja?

MINIĆ: Pa, evropska integracija dođe kao „nužno zlo“ za obe strane, pa se i jedni i drugi prema njoj tako ophode – bez entuzijazma. Od nje, ipak, ne možemo pobeći. Srbija ekonomski, kulturno, istorijski gravitira ka Centralnoj Evropi.To je znao još Knjaz Miloš. Jednom će oživeti najveće bogatstvo Srbije – Dunav, pa će se to mnogo bolje videti. Može nam se sviđati, biti korisna, možemo je voleti kao mitsku „majku Rusiju“, njenu naftu i gas i vojnu industriju, možemo dobro sarađivati sa Turskom koja nam nije nepoznati partner, možemo koristiti kineske interese u Evropi da od toga i sami profitiramo, ali baš svi ključni parametri ekonomskog, socijalnog, tehnološkog i kulturnog razvoja zavise nam od evropskih zemalja i institucija i tamo živi najveći broj naših građana. Uz to, prognozira se dramatičan uspon Poljske i Turske u ovom veku, a mi smo tačno između.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Sadašnja vlast je iskazala političku volju, naročito imenovanjem državnog sekretara MUP-a za člana Komisije, ministar je došao na dvije sjednice i pružio podršku. Tu volju moraju dokazati i brzim konkretnim pomacima u istragama svih nezavršenih slučajeva.  Oni su sada vlast, ne može biti izgovora, makar za postupanje policije. Dobro bi bilo za početak da nadležni u Vladi i ,,po dubini” pažljivo pročitaju naše dosadašnje izvještaje i postupe po preporukama koje smo dali. Da pokrenu postupke protiv odgovornih za propuste u istragama, ili ako je kasno za to, da ih barem uklone sa svih pozicija sa kojih mogu uticati na buduće istrage.

MONITOR: Od početka godine, u kratko vrijeme,  desilo se više napada na novinare.  Dosadašnji napadi uvijek su bili u vezi sa određenom društveno političkom situacijom, i svjedočenjem o njoj.  Zašto je ovo trenutak pojačanog nasilja nad novinarima?

JOVOVIĆ: Mi smo stalno u čudnim ,,društveno-političkim situacijama“, a sadašnja je tenzičnija nego obično. Atmosfera nekažnjivosti za dosadašnje napade doprinosi da ti ljudi misle da je dopušteno frustracije iskaliti na novinarima, koji su „neprijatelji“ jer im se ne sviđa to što pišu. Nije isključeno ni da su i neki od nedavnih napada organizovani sa ciljem da se napadnuti novinari i njihove kolege zastraše. Jedno je sigurno, ko god da je na vlasti, većinom napadaju nas iz „medijske mafije“. I do sada je najveći broj slučajeva nasilja bio nad novinarima profesionalcima, koji rade važne stvari u javnom interesu, dok one koji nisu takvi gotovo niko i ne dira. Uvijek me nervira kada političari pa čak i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu, a ta istina nekome nanosi štetu. To ne znači da one koji lažu treba tući.

MONITOR: Kako vidite reakciju nadležnih organa na te napade?

JOVOVIĆ: Prvi utisak je da je to bilo uglavnom korektno, ali rano je za  zaključak.

MONITOR: Ima li se šta proslaviti na ovaj Svjetski dan slobode medija?

JOVOVIĆ: Neriješeni napadi na novinare su glavni razlog  što smo i dalje na začelju regiona. Daleko smo od dobre situacije, ali je dobro što građani u Crnoj Gori i dalje mogu u medijima naći najrazličitija mišljenja, iz gotovo svih segmenata društva. Problem je što je mnogo građana koji ne umiju da razluče činjenice od spina, ili to ne žele, nego vole da čitaju i gledaju samo ono što se poklapa sa onim što  misle. I samo tome vjeruju.

Drago mi je što su novinari iz Đukanovićevih propagandističkih medija, ne svojom zaslugom i željom, dobili priliku da osjete kako je to kad kritikuješ vlast, odnosno ponašaš se kao normalan medij u demokratskom društvu. Oni to sada rade manje ili više uspješno, manje ili više profesionalno, ali se nadam da će im bar nešto od tog osjećaja ostati i ako se DPS vrati na vlast. DF-ovi mediji se nijesu promijenili. Profesionalni mediji i novinari su to uglavnom i ostali, iako je utisak da nekima na početku nije bilo lako da se naviknu da su poslije 30 godina neki drugi ljudi sada najodgovorniji za sve što nam se dešava. Porazno je što mnogi novinari i dalje loše žive.

MONITOR:  Dugo svjedočite o  crnogorskoj zbilji. Jesu li se desile promjene?

JOVOVIĆ: Tek treba da se dese. Crna Gora je 2006. dobila šansu da se promijeni, ali do suštinskih promjena nije došlo i ta šansa je propuštena. Naprotiv, siromaštvo i socijalno raslojavanje su povećani. Novu šansu je društvo dobilo 30. avgusta prošle godine. Nova vlast je obećala korjenite promjene, ali se Vlada u tome još ne snalazi dobro, mislim da je to zbog  političkog neiskustva i ideoloških prepreka u nekim glavama, uključujući i premijerovu. Pored toga, problem joj je ne samo agilni DPS koji sada žestoko kritikuje ono što je sam godinama radio, nego i najmanje pola parlamentarne većine, koja uz zdušnu Vučićevu podršku marljivo priprema teren i  čeka priliku da Vladu obori ili da izdejstvuje njenu rekonstrukciju a sebi fotelje, a da ne bude optužena da daje šansu DPS-u za povratak. Mnoge stvari bitne za život građana tapkaju u mjestu jer se loši zakoni ne mijenjaju a novi ne donose „dok se ne smijeni Katnić“.

Nova šansa za napredak polako  curi i nestaće kada nestane nada velikog broja ljudi da su konačno dočekali bolje dane. Ono malo političara i funkcionera kojima je, vjerujem, preči javni od privatnog interesa, pod najvećim je pritiskom a od toga koliko će još izdržati zavisi i brzina napretka društva. Ali, i da se karte ponovo promiješaju, nestao je istorijski teret nesmjenjivosti vlasti na izborima, pa će napretka od toga sigurno biti.

MONITOR: I dalje su na sceni podjele, identitetska pitanja, tenzije. Koliku odgovornost za to snosi prethodna, a koliku nova vlast?

JOVOVIĆ: Prethodna vlast snosi 30-godišnju odgovornost. Isto toliku i njihovi partneri iz dijela bivše opozicije a sadašnje vlasti koji su taj tango sa DPS-om igrali kad god im je to zatrebalo, i jednima i drugima. Jedni tvrde da brane navodno ugroženu državu i crnogorski identitet, drugi navodno ugroženo srpstvo i da se bore za srpski i ruski svet. DPS mi je jasan, vrh te partije je na razne načine pljačkao Crnu Goru krijući se iza zastave i podstičući podjele uvijek kada im je to trebalo da zadrže vlast i nastave sa pljačkom. Sada to rade da bi se vratili na vlast. Ovi drugi su navodno ginuli u borbi protiv ovdašnjeg diktatora, a istovremeno su podržavali,  i  podržavaju, iste takve ili gore diktature u Srbiji i Rusiji.  I oni sve vrijeme žive bolje od većine građana.

Nije mi jasno zašto toliko glasača ne vidi licemjerstvo i jednih i drugih „patriota“, dok sami jedva spajaju kraj s krajem.  Glasači  DF-a i DPS-a treba da znaju da se nezavisnost NATO članice Crne Gore, njen građanski karakter, državni simboli i gotovo sve drugo oko čega se ove stranke i njihovi mediji glože mogu promijeniti samo izmjenama Ustava kvalifikovanom većinom u parlamentu, koja nije na vidiku, jer većine za to nema ni među građanima. Osim ako se DPS ne predomisli, ne bi im bio prvi put.

MONITOR: Nasleđe prethodnog režima je skoro netaknuto. Institucije zarobljene, kapital  u rukama privilegovanih. Šta to znači za budućnost zemlje?

JOVOVIĆ: Još se nadam da će se to nasljeđe razobličiti, da će se pokradeno vratiti građanima, na ključna mjesta doći pošteni i stručni, da institucije neće zavisiti od toga ko je na vlasti,  iako to i dalje zvuči kao bajka. Nema ništa lakše od toga, mada sam svjestan da neće doći brzo.

MONITOR: Do kad će Crna Gora biti zemlja iz koje se odlazi?

JOVOVIĆ: Dok ne nađemo naftu. Šalim se. Kad većina građana shvati da im plate, penzije, bolnice, škole, auto-puteve itd, ne poklanjaju ni premijer ni predsjednik, već da je to od para koje su zaradili. Kada budu glasali za one za koje misle da će im uz manje poreze omogućiti da zarade veće plate i penzije, naprave nove škole i bolnice, obezbije čistiju vodu i vazduh, da neće krasti, a ne da im bude najbitnije koji su kandidati za premijera ili predsjednika nacije ili vjere. I tako nekoliko puta. Bolje bi nam bilo da do toga dođemo prije nego što Crna Gora uđe u EU, jer ako nas čudom ovakve prime, tek će onda da nastane bježanija.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo