Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ERIK GORDI, PROFESOR POLITIČKE I KULTURNE SOCIOLOGIJE, LONDONSKI UNIVERZITETSKI KOLEDŽ: Rat nije smio da se desi

Objavljeno prije

3 godine

na

Treba potpuno jasno precizirati kakvi će biti rezultati rata u Ukrajini: razoreni gradovi i životi, smanjene nade za budućnost, galopirajuća netrpeljivost i tenzije koje će trajati godinama. Sve to bez obzira da li će „pobijediti“ jedna ili druga strana

 

MONITOR: Napad Rusije na Ukrajinu ispostavio se kao iznenađenje, sem za Džozefa Bajdena. Da li se tu radi o odličnoj špijunaži ili nekoj vrsti „dedukcije“ i proučavanju ličnosti Vladimira Putina?

GORDI: Naravno da je bila smišljena strategija sa strane američkog Stejt departmenta da objave deo svoje obaveštajne informacije. Tako se stavilo do znanja ono što se moglo pretpostaviti – da gledaju i znaju šta ruska vojska radi. Na drugom mestu, ta je strategija imala preventivnu funkciju, u smislu da je zatvorila mogućnost da Putin koristi neka predvidiva opravdanja za napad, na primer – da inscenira napad s ukrajinske strane. Isto tako ta strategija je služila da smanji Putinov kapacitet da iznenadi drugu stranu. I naravno, čitavo vreme je Putin bio primoran da razmišlja o tome: ako njihove obaveštajne službe znaju ono što objavljuju, koliko bi mogle više od toga da znaju?

O tome da li je g. Bajden uspešno predvideo budućnost, mislim da nije bilo naročito teško predvideti da će neko ko je već izvršio invaziju na Ukrajinu pre osam godina pokušati to ponovo da uradi.

MONITOR: Zašto baš sada – pitanje koje je aktuelno i na koje se daju manje-više neuvjerljivi odgovori.

GORDI: Biće puno ljudi koji će reći da znaju zašto se određena akcija dogodila u određeno vreme, pa će vas na kraju ubeđivati kako sve to predstavlja istorijsku nužnost, nešto neizbežno. Jedino što ja mogu reći sa sigurnošću na to pitanje je – da ne znam.

Nije samo da nije ovo „trebalo“ da se desi baš sada, nego nije trebalo nikome i ni u kom smislu. Sve do dana kad je počeo napad, Putin je uspevao u svim svojim ciljevima: da udalji Ukrajinu od EU i NATO-a, da prikazuje nedostatak jedinstva među evropskim političarima i da plaši političke lidere na Balkanu rastućom cenom pridruživanja NATO-u. Ako mu je primaran cilj bio da spreči ulazak Ukrajine u NATO, onda su i Zelenski i evropski lideri bili spremni da mu to daju, samo na neformalan način, bez dokumenta i potpisa. Od trenutka kad je agresija počela, više niko nije spreman da mu da bilo šta od toga. I pored toga njegov vojni i politički neuspeh nije samo oslabio njegovu vladavinu, nego je i razbio mit o nadmoći nepobedive ruske vojske.

Postoje neka objašnjenja za dugoročne ruske ambicije da kontroliraju prostor između njihove zemlje i zapadnog dela Evrope, a nije nemoguće da je Putin pomislio da bi mogao baš on biti taj koji će je realizovati. Mora da je verovao da je Zapad veoma slab, iz raznih razloga. Tu je možda pobrkao kreativnu neslogu koja postoji u svakom demokratskom društvu sa urušenim legitimitetom država. Nije nemoguće da mu je nedavno iskustvo s fenomenima kao što su Bregzit i Tramp dalo takvu predstavu.

MONITOR: U tekstu objavljenom 2014. u Vašington postu, Henri Kisindžer piše o ukrajinskoj krizi, i kaže: Test politike je kako ona završava a ne kako počinje. Može li se predvidjeti ko će, u slučaju rata u Ukrajini, „položiti“ ovaj Kisindžerov test?

GORDI: Teško je imati strpljenje za ljude koji reduciraju ljudske sudbine na nivo nekakve „igre“ ili nekakvog „testa.“ Ako postoje reči za takav eksploatatorski i nemoralan pristup tuđim životima, onda nisu pristojne reči.

Treba potpuno jasno precizirati kakvi će biti rezultati ove borbe: razoreni gradovi i životi, smanjene nade za budućnost, galopirajuća netrpeljivost i tenzije koje će trajati godinama. Sve je to bez obzira da li će „pobediti“ jedna ili druga strana.

Evo mog predviđanja: ljudi iz sadašnje generacije će biti u krivu kad pomisle da će njihova deca uživati u nekakvoj sigurnosti i da oni predstavljaju poslednju generaciju izbeglica u svojim porodicama, kao što su bili u krivu njihovi roditelji i generacije pre njih.

MONITOR: Posebno zabrinjava otvorena prijetnja nuklearnim oružjem koju je, najmanje dva puta, izgovorio ruski predsjednik.

GORDI: Opasnost od nuklearnog konflikta jeste, na žalost, i dalje realna. Logika o „obostrano osiguranom uništenju“ bi trebalo da sprečava političke lidere da koriste takvo oružje, mada ta logika donosi sa sobom pretpostavku o osećaju odgovornosti među političkim moćnicima i dokazi o tome nisu uvek vidljivi.

Verovatno je Putin počeo da spominje nuklearno oružje jer je sada i njemu postalo jasno da je to jedina mera po kojoj je Rusija svetska sila. Famozna ruska vojska je u Ukrajini pokazala kako, ma koliko ima veliki broj vojnika i projektila, pada zbog slabe strategije i slabe logistike, i teško ume da razlikuje vojni od civilnog cilja. Niti je Rusija svetska ekonomska sila, osim toga što deo Evrope zavisi od ruskog gasa. O političkom uticaju dovoljno je reči da je posle početka agresije potpuno izolovana, sa tendencijom da bude još izolovanija. Da nema ruskog nuklearnog oružja, g. Zelenski bi verovatno već dobio zonu zabranjenog leta koju traži. Putin je svestan toga pa je iskoristio priliku da nas podseti kako ipak poseduje nešto jako destruktivno.

Ne verujem da će do nuklearnog sukoba doći.

MONITOR: Neki od poznavalaca Rusije kažu da Zapad – pa i oni koji odlučuju u zapadnim zemljama, slabo poznaju Rusiju i da je gledaju „očima Zapada“. Vi ste sociolog i predajete na Slovenskim studijama: kako vi razumijete „prosječnog Rusa ili Ruskinju“ – da li su spremni da zarad „ruske veličine“ žive lošije i rizikuju život u potrazi za tom „veličinom“?

GORDI: Svakako postoji velika mera međusobnog nepoznavanja. Mada mislim da je često ponavljana teza o tome kako Putin oličava nekakve bitne ili izvorne nacionalne vrednosti preterana. Da, zna se da stavlja akcenat na autoritet, da kultivira bliske odnose s crkvom, da promoviše svojevrsnu staromodnu politiku o seksualnosti – kao što pokušava da se javno predstavlja kao model nekih stereotipa o muškom identitetu. Sve to možda delimično objašnjava njegovu popularnost u starijim i u ruralnim delovima stanovništva, ali ići dalje od toga je čista mistifikacija. Radi se o banalnoj činjenici da svaki političar u svakoj zemlji voli biti doveden u vezu s popularnim simbolima.

Jedna druga činjenica objašnjava jačinu i istrajnost Putinove popularnosti: vreme njegove vladavine poklapa se sa periodom kada je naglo rasla cena prirodnog gasa. To je donelo ogroman prihod Rusiji, i od toga se stvorila ruska srednja klasa. Postoji veliki broj Rusa koji smatraju Putina zaslužnim za njihov osobni prosperitet. Retoriku o ponosu ili nacionalnoj veličini možemo ostaviti na strani, jer po tome se ne razlikuje nimalo od bilo kog drugog političara. Zbog toga će sankcije verovatno imati značajno dejstvo – legitimitet njegove vladavine ne potiče od toga što se čovek slika s raznim velikim i egzotičnim životinjama, nego od toga što veliki broj ljudi uživa u osećaju lične sigurnosti.

Neki ljudi će reći da nije mnogo bitno da li će izgubiti podršku, jer stabilnost ruskih vlada nikad nije mnogo zavisila od stanja javnog mnenja. Takva tvrdnja možda jeste delimično tačna, s obzirom na to da ma koliko puta su pale vlade u Rusiji, takav događaj je retko imao veze s njihovom popularnošću.

Možda je tačno da Rusija nema tradiciju demokratije. Ali  ima dugu i veoma bogatu tradiciju moćne i kreativne subverzije. Ako su građani nezadovoljni, kultura i prosveta biće njihova osveta.

MONITOR: Zapad i NATO su odbili niz prijedloga ukrajinskog predsjednika Volodomira Zelenskog, pozivajući se na svoju odgovornost u vezi sa sprečavanjem širenja rata i provociranja novog svjetskog sukoba. Koliko odnos prema Ukrajini i pokušaj „primirivanja“ Putina mogu uticati na političku sudbinu zapadnih vlada?

GORDI: Za sada su retke zemlje u kojima postoje velike razlike između vladajućih i opozicionih stranaka oko podrške Ukrajini. Uglavnom se kritika svodi na to da neke vlade daju verbalno podršku, ali se ne pokazuju na delu. To svakako važi u Britaniji, gde zvanične institucije sve živo oboje u žuto i plavo, ali odbijaju da primaju izbeglice, dok mnogo siromašnije zemlje daju znatno više. Doduše, rekao bih da Bajden (npr.) pristupa odgovorno kad pokušava da izbegava situacije koje bi mogle dovesti nuklearne sile u direktan sukob.

Retki su slučajevi u kojima izborni rezultati zavise od događaja u drugim zemljama. Ali sasvim je moguće da će se desiti nešto malo suptilnije. Ruski režim je pridobijao značajan broj pristalica na Zapadu, i s krajnje levice (zbog navodnog „antiimperijalizma“) i s krajnje desnice (zbog navodne „lojalnosti vrednostima“). Već sada jedan broj takvih ljudi beži od svojih doskorašnjih stavova, i imaće velike teškoće da svoju orijentaciju objasne publici. To znači da bi mogli otpasti s političke scene neki akteri koji su destruktivni, neozbiljni i površni, ali koji su isto tako, s manjim izuzecima (Francuska, Mađarska, Slovenija, Srbija, SAD), marginalni.

MONITOR: Ruski gas i dalje teče na Zapad, a njemački kancelar Olaf Šulc kaže da nije realna mogućnost da se sada obustavi uvoz fosilnih goriva iz Rusije. SAD su, međutim, zabranile uvoz ruskih energenata. I Rusi pominju prekid dotoka gasa Evropi kao svoju moguću sankciju. Da li je to nova prijetnja dosadašnjoj jedinstvenosti zapadnih zemalja ili samo realna opasnost od pada privrednih aktivnosti i blagostanja građana EU i Evrope?

GORDI: Za očekivati je da će zemlje koje više zavise od uvoza ruskog gasa manje podržati da se sankcije prošire na gas. Isto je za očekivati da će Rusija iskoristiti bojazan od energetske krize da preti nekim zemljama obustavom isporuke. To znači da je gotovo sigurno da će doći, ili akcijom Zapada ili akcijom Rusije, energetska kriza, koja će doneti sa sobom i ekonomsku krizu. Ni na jednoj strani globalnog sukoba niko neće izbeći da plati visoku cenu.

Ako se bude desilo da zapadne zemlje zbog ovog horora razviju održivu energetsku strategiju, onda će iz svega ovoga nastati barem jedna uteha.

MONITOR: Ukrajina traži hitan prijem u EU, kao i Gruzija i Moldavija.  Hoće li ukrajinska kriza „otključati“ proširenje ili će ga još više odložiti?

GORDI: Znalo se već da je proširenje politički a ne tehnički proces. Biće ubrzan, ako politički ciljevi tog procesa budu preuzeti s ozbiljnošću s obe strane, i od Evropske komisije i od zemalja kandidata. Dve poruke su jasne iz ove situacije: Evropa mora mnogo konstruktivnije da pristupa proširenju, a države koje bi želele postati članice EU moraju mnogo sadržajnije da pristupaju osnovnim vrednostima evropskih povelja.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

MILOŠ VUKANOVIĆ, ISTORIČAR: Manipulisanje istinom je isto što i laž

Objavljeno prije

1 dan

na

18 Jula, 2025

Objavio:

Strah i manjak volje za suprotstavljanje vjerskim liderima je moguće najveći problem trenutne vladajuće klase i problem koji će najviše koštati crnogorsko društvo

 

 

MONITOR: Na dodjeli Trinaestojulske nagrade, predsjednik parlamenta Andrija Mandić je  saopštio da su „velike ustaničke pobjede izvojevali intelektualci, kraljevski oficiri i dobrovoljci, sveštenici, vjerujući narod i slobodoljubivi ateisti“. Kako vidite tu izjavu?

VUKANOVIĆ: Tu izjavu posmatram kao i skoro sve što radi trenutni predsjednik skupštine Crne Gore. Kao pokušaj manipulacije i kontaminacije. Ako uzmemo i analiziramo izrečenu tvrdnju, ona sama po sebi nije netačna, samo nije kompletno tačna. A ako iz seta informacija uklonite dio koji vam ne odgovara, onda radite manipulišete istinom. Manipulisanje istinom je isto što i laž.

U ovom slučaju manipulacija se odnosi na malu ali krucijalnu činjenicu ko je organizovao i sproveo ustanak, na kojim idejama i ko je nastavio da nosi baklju ustanka. Među pripadnicima NOB-a je bilo i intelektualaca, kraljevskih oficira, dobrovoljaca, sveštenika, vjerujućeg naroda i slobodoljubivih ateista, ali prije svega je najviše bilo partizana. Najmanje, ako je uopšte i bilo, je bilo  lica koja su na neki način bila preteče velikodržavnih zločinačkih ideala na kojima se Andrija Mandić profilisao kao političar. Štoviše, učesnici ustanka su se borili kako protiv okupatora tako i struktura prethodnih vlasti i  kolaboranata.

Zašto predsjednik skupštine izgovara laž? Prvo, postoji šablon ekstremističkog djelovanja prije svih značajnih državnih praznike ili nakon informacija da je Crna Gora korak bliže ulasku u EU. Potrebno je gušiti svaki osjećaj napretka, ponosa ali i društvene kohezije. Potrebno je hraniti ostrašćeno biračko tijelo novim društvenim kontaminacijama. Ako će takvo djelovanje usput da izazove agresivne reakcije i sukobe, za tu politiku još bolje.

MONITOR: Šef delegacije EU Johan Satler upozorio je da krečenje istorije nije pomirenje. Koliko se istorija u posljednje vrijeme kreči i sa kojim ciljem?

VUKANOVIĆ: Izjava gospodina Satlera ukazuje da je Delegacija itekako u toku i da razumije namjere ali i posljedice ovakvog djelovanja vlasti. Osim kratkoročnih motiva „krečenja“ istorije, naravno da postoje i dalekosežniji i kompleksniji motivi. Primarni cilj revizionizma je da kroz sveobuhvatan proces dođe do promjene identitetskih i vrijednosnih normi na kojima se jedno društvo zasniva. Revizionizam s kojim se mi suočavamo u Crnoj Gori, iako želi da ima slične ishode, ima mnogo veća ograničenja u ljudskim i ideološkim kapacitetima. Cilj klero-nacionalnog revizionizma koji je aktivan u crnogorskom i većem dijelu postkomunističkih društava je da jača političke struje ideologije koju sprovodi. Kao takva želi učvršćivanje narativa u jednom dijelu glasačkog tijela, ali i određenu perfidniju ulogu. Ovakav revizionizam se koristi da kreira konfuziju i spriječi konstruktivnu raspravu u cilju postizanja društvenog konsenzusa i napretka. Zašto? Jer naučna i konstruktivna rasprava neminovno dovodi do urušavanja ekstremističkih teza, a time i validnost te ideologije.

MONITOR: Na izjavu mitropolita Joanikija da je “Pavle Đurišić heroj nepobjedivog karaktera”, najveći dio vlasti nije kazao ništa, dok je predsjednik parlamenta to nazvao slobodom govora?

VUKANOVIĆ: Primjetna je modernizacija i usložnjavanje govora predsjednika parlamenta i „stručnjaka“ iz njegovog okruženja. Odjednom revizionističke teze nijesu više odbrana srpstva, predaka, majčinih suza, kosovskog zavjeta i ostale patetike generisane 90-ih. Sada se ti narativi provlače kroz demokratske, ljudskopravaške i humanističke koncepte slobode govora, pomirenja, ostvarivanja pravde i istine. Naravno da svi imaju velike sumnje kada ličnosti i organizacije sa debelom biografijom promocije i pravdanja zločinačkih ideologija to rade. Međutim, treba reagovati i na ovu novu formu manipulacije gdje se vrijednosti koje su se s mukom razvijale u crnogorskom društvu koriste sa lošim namjerama.

Najveći dio vlasti ćuti. Ponavljam da dio misli da ovakva degradacija društvene atmosfere nema uticaja na njih i čekaju da prođe bura da bi oni nastavili sa svojim poslovima.

Mislim da se prije svega radi o personalnim odlikama većeg dijela predstavnika vlasti. Jedna je definitivno kukavičluk da se suprotstave objektivno ozbiljnijim političarima iz nekadašnjeg DF-a, ali i autoritetu crkve. Strah i manjak volje za suprotstavljanje vjerskim liderima je moguće najveći problem trenutne vladajuće klase i problem koji će najviše koštati crnogorsko društvo. Ne treba isključiti da dio njih intimno podržava bljuvotine koje iznosi mitropolit, ali su previše oportuni i svjesni da će ih većina društva podozrivo gledati ako javno iznesu podršku tim stavovima. Neka čitaoci zaključe da li nas oportune kukavice i licemjeri mogu adekvatno voditi ka Evropi.

MONITOR: Koliko je uvriježen istorijski revizionizam u regionu?

VUKANOVIĆ: Od 80-ih godina prošlog vijeka političke strukture koje su se formirale unutar republičkih ogranaka komunističke partije počele su da kreiraju programe u kojima je nacionalno i vjersko buđenje trebalo da odigra ključnu ulogu u njihovom preuzimanju i održavanju na vlasti. Neke od tih struktura su svoje ambicije projektovale i na više okolnih republika i zbog toga smo imali ratove 90-ih. Od tog perioda u većoj ili manjoj mjeri revizionizam je sveprisutan u regionu, prije svega kroz tzv. istoriju „naše slavne istorije i naše patnje“. Dodatno, ušlo se u intenzivno protjerivanje svih etničkih, vjerskih i kulturnih elemenata koji su „različiti od nas“, ali i elemenata sopstvenog identiteta koji se ne uklapaju u nacionalistički narativ jednoumlja.

Nakon ratova 90-ih i uspostavljanja postkomunističkih država došlo je do određenog društvenog napretka i otklona od svega što su 90-e predstavljale. Ipak nakon više nacionalnih, regionalnih i evropskih kriza, ali prije svega nedovoljnog institucionalnog i ekonomskog razvoja, imamo sve intenzivniji povratak revizionizma. Što je ovakav revizionizam uspješniji, država je više zarobljena u koruptivno-tranzicionoj pljački, odnosno, što društvo ima većih problema, ovakav revizionizam je izraženiji.

MONITOR: A ideologije devedesetih?

VUKANOVIĆ: Svako ko je doživio 90-e može lako da primijeti kako danas imamo preslikane elemente ne samo političkog narativa, već i medijskog i kulturnog „stvaralaštva“ i ulične kulture toga perioda. Zaprepašćujuće je da građani koji su to već proživjeli nijesu svjesni mehanizama manipulacije, primitivizma, agresije i zatupljivanja koji su jednom na njih isprobani. Što je država udaljenija od vrijednosti EU, ti mehanizmi su jači. Interesantna je komplementarnost nasljeđa ideologije 90-ih sa savremenim alatima propagande koji dolaze prije svega iz Rusije. Na nasljeđu neriješenog otrova i trauma 90-ih zasađene su antizapadne, navodno anti-imperijalne ideje iz kojih su izrasle generacije korisnih idiota.

U Crnoj Gori ideologija 90-ih je evoluirala iako je u osnovi ista. Crkva više i ne krije uticaj na politiku i društvo, te je postala primarni megafon i sponzor prizemnog nacionalizma. Međutim, političari te ideologije koji su sada na vlasti više ne mogu da koristi ulične performanse, da veličaju ratne zločince 90-ih i da pozivaju ratne drugove. Oni svoje ostrašćeno biračko tijelo, koje je tri decenije temeljno hranjeno na najgorim istorijskim lažima ideologije 90-ih, sada moraju da hrane novim setom manipulacija. Kao i 90-ih, okomili su se na građansko, antifašističko, tolerantno, sekularno i humanističko nasljeđe crnogorskog društva. Posprdavanje sa državotvornim nasljeđem Crne Gore je samo predjelo.

 

Radi se o master planu uništenja Trinaestojulske nagrade

MONITOR: Dešavanja oko Trinaestojulske nagrade?

VUKANOVIĆ: Ako izuzmemo dešavanja oko Trinaestojulske nagrade iz šablona dvogodišnjeg djelovanja desničarskih grupacija unutar vladajuće većine, i posmatramo ovaj događaj izolovano, uočavaju se neki koliko zabrinjavajući toliko i patetični elementi. Zabrinjavajuće je degradiranje i očigledna neregularnost procesa dok je patetika rezervisana za očiglednu nesposobnost desničarskih perjanica. Ne umiju ni da slažu kako treba.

Ovdje se ne radi o master planu uništenja Trinaestojulske nagrade. Moguće da ovogodišnji konspiratori i dobitnici toliko loše misle o vlastitom plemenu, da su se toliko potrudili da unize nagradu dajući je samom sebi.  Ipak, mislim da se radi o najbanalnijoj materijalnoj alavosti, grabeži za novčani aspekt nagrade, honorar i unutar-partijske kompenzacije.

Ono što dešavanja oko ovogodišnje Trinaestojulske nagrade jesu pokazala su tri činjenična stanja koja su do sada djelimično zamaskirana. Prvo, ne postoji pluralizam između NSD-a, DNP-a, SNP-a, ali i Demokrata. Priče da postoje različita mišljenja i vrijednosti nakon ovako usklađenog djelovanja padaju u vodu. Drugo, PES je spreman dosta toga da proguta i dozvoli ozbiljnu degradaciju države i društva. Pretpostavljam da misle da ovakvo djelovanje njihovih ekstremističkih saveznika nema i neće imati uticaja na njih, ali ipak mislim da se radi o ozbiljnom kukavičluku. Na kraju, tu je muk već zaboravljenih građanskih aktivista sa aktivističkim stažom do 2020.

 

Trenutni odnos prema  kulturi sjećanja je još gori nego prije 2020

MONITOR: Gdje je Crna Gora kada je u pitanju suočavanje sa prošlošću?

VUKANOVIĆ: Crnogorski slučaj suočavanja s prošlošću, prije svega oko 90-ih, može da se proučava kao sociološki primjer kakvu štetu na društvo može imati nepotpuna tranziciona pravda. Višedecenijska vlast je opstruirala sudske procese optuženima za ratne zločine, pružala otpor kreiranju adekvatnih udžbenika i postavljanju spomen obilježja na mjestima zločina, ali i tupila oštricu kritike. Promovisani su regionalni antiratni heroji, dok su lokalni heroji i aktivisti ili zaboravljeni ili sistemski ostrakovani.

Crnogorsko društvo je 2020. godine ušlo u značajne političke i društvene promjene, ali sa zloupotrijebljenom i iskrivljenom slikom prošlosti, prije svega o 90 – tim. . Ovakav pristup kao rezultat je imao da trenutni odnos ka kulturi sjećanja bude još gori nego prije 2020.  Srebrenica je postala oruđe za političke ucjene, u parlamentu se čulo osporavanje međunarodno utvrđenih sudskih presuda, dok je napad na Dubrovnik djelimično zaboravljen. Perfidna zloupotreba prošlosti u cilju ostvarivanja političke dobiti i pranje biografija subjekata koji i dalje imaju istu ideologiju koja nas je gurnula u haos 90-ih je najkonkretniji ishod limitiranja procesa tranzicione pravde i selektivnosti i namjerne ograničenosti kod izgradnje kulture sjećanja. Druga zaostavština takvog pristupa je to što je trenutno tranziciona pravda, nakon što je iskorišćena za političku dobit, zaustavljena ili svedena na folklor.

Nakon dvadeset godina crnogorsko društvo jeste sazrelo da se suoči sa greškama svoje prošlosti, ali nije dovoljno ojačalo da se odupre populističkim narativima, istim onim koji su nas jednom poveli u rat, razaranje i nemaštinu.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LILI TRAUBMAN, ŽENE U CRNOM-IZRAEL: Teško mi je da prihvatim da su tolike vlade nezainteresovane ga Gazu

Objavljeno prije

1 dan

na

18 Jula, 2025

Objavio:

U Haifi, i muškarci i žene svakodnevno protestuju protiv rata. Tu se jednom nedjeljno održava i zajednički protest Jevreja i Palestinaca, protiv rata i genocida. Ti su protestanti izloženi stalnoj represiji. Neki od Jevreja se politički izjašnjavaju kao Palestinci. Oni su oštri anticionisti. Svake subote u mnogim mjestima traži se povratak talaca, ali i protestuje protiv rata. Ima dosta činova konkretne solidarnosti sa Palestincima, skupljanja novca. Doniram novac svakog dana

 

 

Lili Traubman ima i sama svoju veliku „egzodus“ priču. U Izrael je došla iz Čilea gdje je rođena, zbog opasnosti da kao-radikalna ljevičarka (članica radikalno lijevog pokreta MIRA), strada u čistkama vojne hunte Augusta Pinočea. Sa njom je bježala i njena šestomjesečna kćerka. Kako je rekla, mislila je da će se brzo vratiti natrag…

Njen otac-član Komunističke partije Čilea i visoko pozicionirani član vlade Salvadora Aljendea, bio je uhapšen i mučen do smrti. „ Moja porodica je porijeklom iz današnje Češke. Bili su buržuji-industrijalci, drugi po snazi u Češkoj. To je majčina porodica Cvorovic. U Češku su došli u 16. veku, izgleda iz vaših krajeva…Majka moje majke-moja baka, iz porodice je Kafka. Moji roditelji su sa svojim roditeljima pobjegli u Čile od nacizma. Otac se vratio u Evropu, u Veliku Britaniju, da se bori protiv fašizma. Postao je narodni heroj…“

MONITOR: Vi ste dugogodišnja aktivistkinja protiv okupacije Palestine, sada i protiv genocida u Gazi, djelujete u izraelskim Ženama u crnom…Ko su sve oni koji danas pružaju otpor politici Benjamina Netanjahua?

TRAUBMAN: Ima danas dosta grupa koje pružaju otpor na različite načine i sa različitim motivima. Neki govore kao majke koje ne žele da njihovi sinovi umiru na ratištu. Uvedeno je produženje trogodišnjeg perioda služenja vojnog roka, za još četiri meseca. Neki vojnici su zbog toga lomili sebi noge i ruke. Juče sam pročitala da je to produženje ukinuto…To je upravo zbog velikog pritiska dela društva. Mnogi su ogorčeni na činjenicu da ultra-ortodoksni Jevreji ne moraju da služe vojni rok. Traži se donošenje zakona o tome, jer se to- do sada, praktikovalo kao običajno pravo. To je izazvalo pobunu predstavnika ultraortodoksnih grupacija u Izraelskom parlamentu, Knesetu.

Ima i žena koje protestuju sa fotografijama mrtvih sinova. Ja nisam nikad protestovala kao majka, ali sam –ovog puta, to učinila…To znači da se ne traži samo povratak talaca, ali to ne znači i da se traži oslobađanje zatvorenih Palestinaca. U protestima ispred vojnih baza, žene nose velike formate fotografija palestinske dece koja su ubijena. One tako pokazuju pilotima aviona ko su i kako izgledaju žrtve njihovih napada…Tako se oni mogu „pogledati u ogledalo“, kao što je ŽUC u Srbiji to zatražio povodom 30 godina od genocida u Srebrenici. Imamo ambiciju da se sakupi onoliko žena koliko je ubijeno palestinske dece-blizu 20.000, sa njihovim fotografijama, iz vremena pre rata…

U Haifi, i muškarci i žene svakodnevno protestuju protiv rata. Tu se jednom nedeljno održava i zajednički protest Jevreja i Palestinaca, protiv rata i genocida. Ti su protestanti izloženi stalnoj represiji. Obavezno ih hapse i drže u pritvoru najmanje po nekoliko dana. Neki od Jevreja se politički izjašnjavaju kao Palestinci. Oni su oštri anticionisti. Svake subote u mnogim mestima traži se povratak talaca, ali i protestuje protiv rata. Ima dosta činova konkretne solidarnosti sa Palestincima, skupljanja novca. Doniram novac svakog dana…

MONITOR: Pričali ste i o građanskom otporu u svakodnevnim, „trivijalnim“ situacijama…

TRAUBMAN: Ja, recimo, protestujem i dok kupujem namirnice u supermarketu. Cene su sve više. Kažem to glasno, uz komentar da je to zbog Netanjahuovog rata. Kažem to prodavačici, drugi slušaju-neki se slažu, neki su uzdržani…Koristim svaku priliku da budem naročito ljubazna sa Palestincima u javnosti. Šoferi u Izraelu su, uglavnom, Palestinci. Uvek se ponašam izrazito ljubazno prema njima…Smatram da je to važno, ta javna humanizacija ljudskih odnosa…Važni su i ti mali činovi otpora. Recimo, ne kupujem proizvode iz doseljeničkih jevrejskih naselja, sa palestinske Zapadne obale.

MONITOR: U Izraelu postoje i prigovarači savjesti među Jevrejima, ali i „snalaženje“ rezervista da ne idu u rat…

TRAUBMAN: To su mladići od kojih su neki bili u zatvoru, a neki bi trebalo tek da odu. Neki to rade otvoreno. Pored dezertera ima i dezerterki…Otvoreno odbijaju da idu u vojsku. Oni su moji heroji…Postoje i „sivi pregovarači“-uglavnom rezervisti.  Dovijaju se na razne načine da ne bi otišli u rat. Da bi izbegli vojni sud, pokušavaju da pribave lekarska opravdanja, tvrde da imaju smrt u porodici i slično.

MONITOR: Da li im ljekari, u stvari, pomažu?

TRAUBMAN: Ne znam da li su lekari „saučesnici“ u tome, ali se uglavnom smatra da su u pitanju PTSP pacijenti,već oboleli od postraumatskog sindroma. Ima ih na hiljade…

MONITOR: Već na početku rata bilo je nezadovoljstva među generalima. Joav Galant-bivši ministar odbrane koji je zajedno sa Netanjahuom optužen pred MKS, suprotstavio se ideji Premijera da Izrael Gazu sam stavi pod svoju vojnu i civilnu kontrolu. Neki su tvrdili da je bilo i indicija da će Hamas napasti?

TRAUBMAN: Ima informacija da se debatuje u Generalštabu o tome kakav je uopšte cilj ovog rata, da će njegov nastavak dovesti u veliku opasnost izraelske vojnike. Pominje se-u tom kontekstu, general Ejal Zamir…

MONITOR: Da li su rat i genocid u Gazi povećali distancu između Palestinaca u Izraelu, kojih ima oko dva miliona, i izraelskih Jevreja?

TRAUBMAN: Uvećana je distanca. Jako je poraslo nepoverenje između Palestinaca i Jevreja u Izraelu. To je najviše zbog državne propagande protiv Palestinaca. Jedna čuvena palestinska pevačica u Izraelu, morala je da napusti zemlju zbog velike kampanje koja se vodila protiv nje. Mnogo Palestinaca je bilo uhapšeno zbog postova na Fejsbuku. U državnim medijima to se stalno ponavlja, da bi demonizovali Palestince…Jedino su objektivni- novine Harec i TV13. Ova TV je veoma gledana. Pokušali su da je ukinu, ali nisu uspeli-zbog velike gledanosti. To je privatna TV kuća, ali je besplatna.Veoma je kritična prema državnoj politici. Na njoj nastupaju i desničari kojima smeta nedemokratičnost. Oni su inteligentni ljudi koji su protiv rata, protiv dehumanizacije Palestinaca.

MONITOR: Ko su ti desničari?

TRAUBMAN: Nisu članovi opozicionih partija. Nisu ni njihovi aktivisti. Neki od njih su bivši članovi jedne struje vladajućeg Likuda. Među njima ima i sinova i kćeri čuvenih „očeva Likuda“-kao što je Menahem Begin. I Begin smatra nedopustivim ovo što radi Netanjahu.

MONITOR: Vidimo da sadašnjoj vlasti u Izraelu, Trampove SAD ne prestaju sa davanjem podrške dok je EU veoma pasivna.?

TRAUBMAN: Samo nekoliko država Evropske unije su zaista zabrinute zbog onog što se dešava u Gazi. Posebno se tu ističe Španija. Države i njihove vlade su jako oportunističke. Vrednuju, uglavnom, svoje geopolitičke interese. Ja sam time veoma razočarana. Teško mi je da prihvatim da su tolike vlade neme i nezainteresovane.

MONITOR: Međunarodni krivični sud (MKS) je na potjernice stavio Benjamina Netanjahua i Joava Galanta, bivšeg ministra odbrane Izraela. Tužbu protiv njih je pokrenula Južnoafrička republika. Zar to nije pomoć protivnicima izraelskog režima?

TRAUBMAN: Ali, tu se sada ništa ne dešava. Da bi Netanjahu u aprilu posetio Mađarsku, ta država je objavila da se povlači iz Međunarodnog krivičnog suda. Oni mogu da idu gde god hoće. Nije lako dostići ni međunarodnu pravdu…

 

Smatram da postoje neke šanse za opoziciju Netanjahuu

MONITOR: Jedno vrijeme je stranka Ješ Atid (Budućnost postoji) liberala Jaira Lapida važila kao snažna opozicija..Kakva je pozicija i snaga opozicije Netanjahuu?

TRAUBMAN: Lapid je u svoju sekularnu partiju doveo inteligentne ljude, ali on ne može da ide dalje od toga…Većina iz njegove partije ozbiljno počinje da naginje ka desnici. Ajman Ode iz Komunističke partije je predložio razgovor šefova opozicionih partija. Pokušali su da ga izbace iz Kneseta, a Lapidova partija nije bila ni za ni protiv toga. To je nekad bila velika partija, uvijek antiratna…

Ja smatram da postoje neke šanse za opoziciju. Recimo, koalicija komunista i demokrata. Mogli bi im se pridružiti i djelovi drugih partija, pa i iz Lapidove Ješ Atid. Ako bi se udružili i ako bi Palestinci za njih glasali, dobili bi oko 30 od ukupno 120 mjesta u Knesetu. To jeste važno. Sem toga, bivši šef Generalštaba, Gadi Ajzenkot-koji se izražavao kao levičar, jedno vrijeme je bio i sa Benijem Gancom. Sada je napustio Gancovu partiju ali se nije pridružio nijednoj drugoj. On bi, sigurno, donio dosta glasova. Njegov sin i nećak su umrli u Gazi. On je humana osoba…

 

Bogate arapske zemlje su glasnogovornici Izraela

MONITOR: Egipat je primao samo bolesne i djecu, a druge arapske zemlje nijesu pokazale volju da pomognu na konkretniji način. Tramp je od Saudijske Arabije dobio ugovore na 600 milijardi dolara investicija u SAD, a Katar je hteo da mu pokloni najmoderniji „predsjednički“ avion…A za Palestince se priprema neka vrsta ogromnog geta u porušenom gradu Rafi…Kako gledate na odnos arapskih zemalja prema stradanju Palestinaca u Gazi?

TRAUBMAN: Egipat je primio dosta ljudi. Ipak se oni drugačije ponašaju prema Palestincima. Ne može se govoriti o arapskim državama. Oni su Palestince uvek doživljavali kao prijetnju. Jer su od njih obrazovaniji, demokratičniji…Uvek su bili krajnje licemjerni. Bogate arapske zemlje-kao šti su Ujedinjeni Arapski Emirati su glasnogovornici Izraela. Jasno je da Izrael u tim odnosima ima velike ekonomske interese. Sa druge strane, Katar je u koferima nosio novac Hamasu, u Gazu. Mi smo mislili da ti katarski koferi idu direktno u Gazu, ali se sada govori da su išli preko izraelske vlade…Nešto tog novca se, naravno, usput „gubilo“. U našoj vladi ima i ministara hedonista…Bojim se kapaciteta obavještajnih službi, Izrael pomaže arapskim zemljama da podignu nivo svojih bezbjednosnih službi. Sa druge strane, Izrael napada i Siriju i Jordan. U Siriji pokušava da pomogne Druzima da bi posvađali sirijsko društvo, koje ima mnogo etničkih zajednica. Druzi inače žive u Siriji, Izraelu i na okupiranoj Golanskoj visoravni, a većina ljudi na Golanskoj visoravni je protiv Izraela. Zajednica Druza koji žive u Izraelu je dio oružanih snaga Izraela. Tako je iz interesa a ne patriotizma. Najvažnije za Izrael je da podijele te etničke zajednice-iako kažu da im samo pomažu. Pročitala sam da je, ovih dana, bio sukob Druza i pustinjskih Beduina, sa oko 37 mrtvih. Izrael želi da Sirija ne bude država, a bila je najsekularnija na tom području. Ja ne znam šta će se desiti, ali mislim da je jako važno da pratimo Siriju. Postoji nada da će to ponovo biti zajednička država. Kad bi se ujedinili, mislim da bi to bila jaka država. Poslije Šestodnevnog rata, nikad više nije bilo napada Sirije na Izrael. To je bila najsigurnija granica.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠEMSUDIN SKEJIĆ, NOVINAR: Opraštamo se od Al Jazeree balkans kao da je ljudsko biće

Objavljeno prije

1 dan

na

18 Jula, 2025

Objavio:

Iz nekih sadašnjih tekstova o nama može se steći dojam da smo bili uljuljkana skupina dobro plaćenih novinara koja je imala na pretek vremena za izradu priča, neopterećena brojkama gledanosti. Ne, mi smo bili tim koji je promišljao o svim temama, i oni najtežim, koje ovdje inače posvađaju i komšije i političare drugih nacionalnosti ili drugih ideoloških uvjerenja

 

 

Šemsudin Skejić je 14 godina radio u Al Jazeeri Balkans, koja je nedavno ugašena. Za Monitor kaže da ne može govoriti o zatvaranju ovog medija ali može o njoj dok je radila: ,,Moj generalni dojam za tih 14 godina jeste da su bile dostojanstvene u zanatskom smislu, radničkom i ljudskom. U zanatskom to znači da smo imali sve uvjete da radimo slobodno unutar novinarskih standarda i standarda Al Jazeere. Nijesu to različiti standardi nego su standardi AJ mnogo širi i mnogo detaljniji od npr: kodeksa novinarske etike i drugih pravila kojih bi se i inače novinari trebali pridržavati. U radničkom smislu dostojanstvo znači da su naša prava bila poštovana tokom rada i tokom zatvaranja”.

MONITOR: Zatvaranje Al Jazeere ste dočekali na poziciji direktora vijesti.

SKEJIĆ: Ja sam na AJB počeo kao asistent urednika vijesti. Godinu kasnije postao sam urednik vijesti i to sam radio sve do oktobra prošle godine. Tada su počeli razgovori da preuzmem funkciju direktora vijesti. Predstavio sam određene smjernice i razmišljanja o programu i tako sam došao na tu poziciju, sigurno najodgovorniju za mene do sada, ali i najponosniji posao koji sam radio. Napravili smo određene promjene a pri tome, barem se meni čini, da sam nastavio graditi autoritet kod kolega na način da budem od koristi. Ta pozicija direktora vijesti zahtijeva od vas određeno upravljanje ljudima, a meni je uvijek bilo važno da kolege moje ideje prihvate kao svoje i da ih unaprijede, a ne da ih provode zato što je to neki direktor rekao. Mislim da se autoritet, bilo gdje, ako hoćete da traje i da nema otpora, mora izgraditi na nekom znanju i radu, onda je puno lakše provoditi sve ideje.

MONITOR: Kakva je bila atmosfera i saradnja sa kolegama?

SKEJIĆ: Saradnja s kolegama bila je neopisivo ugodna i učinkovita. Pazite, iz nekih sadašnjih tekstova o nama može se steći dojam da smo bili uljuljkana skupina dobro plaćenih novinara koja je imala na pretek vremena za izradu priča, pri tome neopterećena brojkama gledanosti. Ne, mi smo bili tim koji je promišljao o svim temama, i oni najtežim, koje ovdje inače posvađaju i komšije i političare drugih nacionalnosti ili drugih ideoloških uvjerenja. Sve najteže teme mogli ste vidjeti u našem programu, i treba znati da su ih uobličavali upravo ljudi različitih nacionalnosti, uvjerenja, religija, godina, spolova… ali mi smo uvijek pronalazili način da svaku tu priču ispričamo, da u njoj nađemo i vijest i javni interes i da se pri tome ne posvađamo, nego ugodno sarađujemo. Uvijek je ključno pitanje za svaku priču bilo – šta obični ljudi imaju od nje… To, ta saradnja koju ističem, taj zajednički rad koji smo onda predstavljali svima na kritiku, možda je jedna od stvari koja nema direktne veze sa novinarstvom kao zanatom, ali ima sa svima nama u regiji.

MONITOR: ALB je bila primjer profesionalizma a za svoj rad novinari ovog medija su osvojili brojne nagrade.

SKEJIĆ: Sve ovo o čemu sam govorio smatram kolektivnim uspjesima, a usko novinarski gledano, redakcija vijesti, dobili smo mnoštvo nagrada. Teško je izdvajati neku, ali naši novinari su, na primjer, proglašavani novinarima godine u više zemalja regije. Jedna od zanimljivijih nagrada je prva nagrada za istraživačku priču, koju dodjeljuje Evropska unija. Svi ostali dobitnici su istraživački portali, mi smo bili jedina televizija. Nije uopšte lako u tri televizijske minute ispričati takvu priču: otkriti je, pojasniti gledateljima aktere, dokazivati je različitim sredstvima, dati priliku svima da kažu šta imaju, analizirati njene posljedice, sve u tri minute.

Uspjeh je što za 14 godina u tv vijestima nijesmo morali objaviti demant. Bilo je zahtjeva, neke smo odbijali mi, neke Agencija za komunikacije, a neke sudovi.

Osim toga, ja uspjehom vidim i to što nijesmo osramotili brend. Al Jazeera je brend i nama je neko dao da upravljamo djelićem toga, i zaista svi možemo biti ponosni što ga vraćamo neukaljanog. Naprotiv, stručna javnost o AJB govori kao o mediju koji će itetako nedostajati ovim prostorima.

Na kraju, uspjehom smatram i što se ja i moje kolege, a i mnogi drugi koji su sarađivali direktno s nama, opraštamo od AJB kao da je ljudsko biće i takve joj osobine pripisujemo. Mislim da vam razloge za to ne može nametnuti brend, standardi, niti pristojne plate, to smo mi stvorili odnosom jednih prema drugima. To vam mogu potvrditi i kolege iz Crne Gore Dragan Sjekloća, koji je radio u Sarajevu, te Predrag, Željka i kolege kamermani iz dopisništva u Podgorici.

MONITOR: Koji su dalji profesionalni planovi?

SKEJIĆ: Čuo sam dosta mojih kolega koji su rekli da će poslije Al Jazeere biti teško raditi u medijima. Sigurno je tačno, ali ja bih volio da svi oni nastave raditi upravo u medijima, zbog njih ali i drugih profesionalaca koji se u tim medijima trude raditi ovaj posao na pravi način. Možda će im biti lakše raditi posao na pravi način ako dobiju uz sebe još  jednog profesionalca. Možda i sebe trebam ubijediti u ovo.

MONITOR: Iskustvo Crne Gore govori da je sve manje mladih koji se odlučuju da se bave novinarstvom, imamo poplavu patrijskih i tajkunskih medija… Kako biste ocijenili medijsku scenu u BiH i regionu?

SKEJIĆ: Što se tiče mladih, ne znam brojke o zainteresovanosti, ali mislim da neće novinarstvo izumrijeti jer nema studenata na fakultetima političkih nauka. Pravnici su recimo vrlo dobri novinari, ljudi sa sa završenim jezičkim fakultetima takođe. Dakle, mislim da neće novinarstvo biti ugroženo ako se malo ljudi školuje za taj posao.

Koncept finansiranja medija je takav da u svojoj suštini ne omogućava novinarsku slobodu, a sa druge strane imate tehnološki razvoj, umjetnu inteligenciju, društvene mreže. Svaka od ovih stvari doprinosi da novinarski posao postaje svojim rezultatima više promotivni nego korektivni. Svaka od ovih stvari zaslužuje i posebnu studiju, ali pokušat ću ukratko objasniti.

Novinari na Balkanu rade između čekića i nakovnja – između političkog i ekonomskog pritiska. Javni servisi više su pod političkim, a privatni mediji više pod ekonomskim pritiskom. Mada ne manjka ni kombinacija kad politika kroz upravne odbore javnih preduzeća ekonomski pritišće i ucjenjuje reklamama i javne i privatne medije.

U takvim uvjetima većina novinara svaki dan balansira između zanatskih pravila i plate za sljedeći mjesec, pa u jednom izvještaju naprave kompromis u korist zanata, a u drugom možda moraju u korist plate. Imate i vlasnike medija koji su svjesni svega, ali ako presijeku takav koncept, presjekli su i dotok novca. Naravno, ima i onih „angažiranih“ novinara koji provode politike, koji i nijesu novinari nego stranački aktivisti, iz uvjerenja, ili stranački plaćenici, koji u svakoj priči traže način kako da unište političke neprijatelje.

Imate i novinare klikbejtaše, jer klik se plaća.

Imate i novinare neznalice, bez integriteta, njima ne smeta ništa od navedenog, oni su sretni što im je neko našao posao i iz zahvalnosti pišu šta im se kaže.

Imate i javnost, no to nije onaj sociološki termin zbog kojeg se novinari trude, rade i trpe kritike, to je javnost kojoj ne smeta ovakav status novinara. Veliki dio naših javnosti novinarske izvještaje provlači kroz svoj stranački kriterij i tako nas klasifikuje. Ako podržava moje, ili napada tuđe, dobar je. Ako su potkačili moga, oni su strani plaćenici, unutrašnji i vanjski neprijatelji.

Volio bih da javnost novinare uvijek ocjenjuje na osnovu dokaza u njihovim pričama, onako kako smo mi radili priloge, kao mala naučna djela u kojima svaka riječ mora biti dokazana.

Među svim ovim ljudima, a mislim na novinare koji prave vijesti, imate i one medijske profesionalce koji žrtvuju sav svoj komfor da budu korektiv vlasti, koji shvataju da je novinarstvo borba za prava, za slobodu, nikad borba za sebe lično.

MONITOR: Koliki je uticaj novih tehnologija?

SKEJIĆ: Na drugoj strani su nove tehnologije. Izrada vijesti, na primjer televizijskih, jako je skupa i spora. Novinari u regiji su prije 30 ili 40 godina bili jedini u mogućnosti da određeni događaj kamerom prenesu uživo. Danas samo u Bosni i Hercegovini imate dva miliona ljudi koji određeni događaj mogu prenijeti kamerom uživo, tj koliko imate pametnih telefona.

A osim što smo postali spori i ne pokrivamo ono što svi sa pametnim telefonima mogu pokriti, nismo se ni snašli donekle. Ponekad vidite na TV prijenos nekog događaja koji je uz određenu razliku u kvalitetu slike mogao prenijeti bilo koji građanin. Dakle, mi moramo ljudima sa svih događaja ponuditi više od slike i tona samog događaja, da bismo imali svrhu.

Pali smo i pod uticaj realiti programa. Prenosimo najsočnije izjave političara, umjesto da prenosimo one koji oni sa svog položaja mogu izvršiti, a sve druge njihove, koje se uglavnom svedu na psihoanalize političkih protivnika, da zanemarimo.

Pri tome svemu, neregulisanost društvenih mreža, interneta općenito, u smislu novinarskih standarda doprinosi tome da u javnom prostoru imamo lažne vijesti, netačne, manipulantske, sve to devalvira posao i pravih profesionalaca.

MONITOR: Šta bi bila Vaša preporuka mladom novinaru koji tek počinje da se bavi tim pozivom? 

SKEJIĆ: Novinarstvo je stvarno borba sa vjetrenjačama. Novinari ne mogu očekivati da će svojim poslom i angažmanom ispraviti sve nepravde i da će svi biti srećni. Sreću treba tražiti i nalaziti u mikro okruženju svaki dan, a ono široko okruženje popravljati bez obzira na spoznaju da to nećemo mi završiti.

Volio bih kad bismo, novinari, imali malo više znanja o osnovnim ekonomski i pravnim pojmovima sistema kojeg pokušavamo popraviti. Teško ću napraviti sjajnu priču o ekonomiji ako ne znam pročitati finansijski izvještaj, ako ne znam ni šta je bilans stanja, uspjeha, završni račun i slično. Teško ću popraviti sistem ako ne znam pravne akte kojima je taj sistem okružen i prožet. Uz sve to čitati. Nije neka čarobna formula, ali ako imate novinara koji zna s malo riječi ispričati puno, pri tome zna malo više od osnovnih ekonomskih i pravnih pojmova, sigurno u startu može biti drugačiji od drugih.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo