Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ESAD BAJTAL, FILOZOF I SOCIOLOG IZ SARAJEVA: Mladić maja ‘92: „To je ljudi genocid“  

Objavljeno prije

na

Među nedavno objavljenim dokumentima je i holokaustovska, etno-rasistička odluka Skupštine RS od 12. maja 1992. ,,o strateškim ciljevima srpskog naroda u BiH“. Tokom rasprave o tom dokumentu Ratko Mladić upozorava da realizacija tih ciljeva znači genocid:  ,,Mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu…ja ne znam kako će to Krajišnik i Karadžić objasniti svijetu. To je, lјudi, genocid”. I bi genocid. A, sad, upornim poricanjem  treba „objasniti svijetu“, da nije bilo ono  što je bilo

 

MONITOR:  Kako ocjenjujete reakcije na najavu da će se transkripti i sinopsisi sjednica Skupštine srpskog naroda tj. Narodne skupštine RS, u periodu od 1991-1996, naći na sajtu Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari?

BAJTAL:  Pomenuti transkripti su pisano, dakle, povijesno neporecivo svjedočanstvo, idejne i planski zacrtane pozadine rata, koja se ne uklapa u postratne, propagandno-medijski osmišljene, i namjenski retuširane slike negiranja počinjenih zlodjela i genocida. Otuda sva ta medijska cika i vriska.

U pitanju su zapisnici koji dodatno osvjetljavaju fenomen šest stotina masovnih grobnica širom RS; opsadu Sarajeva, masakre na Markalma (Sarajevo), Kapiji (Tuzla); koncentracione logore, masovne zločine, silovanja, genocid, itd. itd. Ukratko, s Transkriptima genocida (kako glasi zvanični naziv objavljenih dokumenata), objelodanjuje se upravo ono o čemu sam pisao u knjizi Zločini i laži Miloševićeve kripto-politike. Politike gluhe, nadmene, bezosjećajne i kapriciozne samovolje.

MONITOR:  U jednom od objavljenih dokumenata  iz maja 1992, Ratko Mladić govori da će se desiti genocid ukoliko se  realizuju ideje koje su predložili Karadžić i Krajišnik. Kako, sa psihološke strane, tumačite njegovu  presudnu ulogu u genocidu u  Srebrenici?

BAJTAL: Da, među tim dokumentima je i holokaustovska, etno-rasistička odluka Skupštine RS od 12. maja 1992. ,,o strateškim ciljevima srpskog naroda u BiH“. Tokom rasprave o tom dokumentu, videći o čemu se tu radi, Ratko Mladić upozorava da realizacija tih ciljeva znači genocid: Citiram: ,,Mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa to je, to neće, ja ne znam kako će to Krajišnik i Karadžić objasniti svijetu. To je, lјudi, genocid”. I bi genocid. A sad upornim poricanjem svega treba „objasniti svijetu“, upravo to – da nije bilo ono – što je bilo.

Ukratko, poricanjem neporecivog, dodici, dačići, vučići i ostali, samo provode u djelo Čosićev idejni projekat laganja i imperativ laži kao jedine srpske istine. Najlicemjerniji modus tih lagarija bile su one čokolade koje đeneral Mladić  „velikodušno“, i pred namjenski dovedenim TV kamerama, poklanja  izgladnjeloj dječici Srebrenice, dok im iza leđa, ajhmanovski sračunato deportuje očeve i braću na već pripremljena stratišta i gubilišta. „Mladić mi je dao čokoladu, a onda ubio oca“, svjedoči Izudin Alić, prisjećajući se kako je kao osmogodišnjak, ništa ne sluteći, dobio na poklon čokoladu, a zajedno s njom „i laž da će sve biti dobro“. Prašinom tih čokoladica zločinac je pokušao da prekrije krv vlastitog zločina. Ali, transkripti ga izdaju.

MONITOR:  Mogu li ta dokumenta pokrenuti pitanje odgovornosti, zakonske ili političke, za neke od članova tadašnje Skupštine? Pominje se i to da je Milorad Dodik bio njen član.

BAJTAL:  Ljudski gledano, odgovornosti bi moralo da bude. Ne samo za članove Skupštine. I status RS, shodno međunarodnim pravnim uzusima, mora biti propitan. Nijedno zlo ne bi smjelo proći nekažnjeno. O odsustvu morala da i ne govorim. Jer, da ga je bilo, koliko za noktom crnog, nešto tako strašno i krvavo ne bi moglo da se dogodi. Danas se, upravo logikom tog nemorala negira i poriče sve njime počinjeno. Srećom, transkripti ne daju lagati. Da, Dodik je bio član te Skupštine i zna da je tačno sve ono što i sam uporno i licemjerno poriče, negira, relativizira, a sve po formuli „s kim si onakav si“.

MONITOR:  U BiH i dalje traje „rat datuma“, ako za neke postoje  odluke Ustavnog suda BiH i Venecijanske komisije?

BAJTAL:  Na djelu je plansko, svjesno projektovano strateško bezakonje, koje spada u korpus ideološko-politikantskog poricanja svega bosanskog – od jezika i nacije do države. Gdje i zašto nestadoše toponimi Bosanski Brod, Bosanska Dubica, Bosanski Novi? Otkud odjednom Srpsko Sarajevo, Srbinje? Itd. itd.  Na tome se temelji totalitarna etno-politika manjeg entiteta, koja u svom pragmatskom radikalizmu, ne prizna ni sudove ni sudske odluke. Ni logiku zdravog razuma. Pa, shodno tome, ni gole povijesne činjenice. Stvarni datumi se negiraju, a novi izmišljaju.

Pogledajmo stvarnosti  i događajima u oči: 25. novembar je Dan državnosti BiH. Na taj dan 1943. godine, usvojena je Rezolucija ZAVNOBiH-a, u kojoj je izražena odlučnost naroda BiH da njihova zemlja, bude zbratimljena zajednica u okviru granica koje su datirale još iz vremena srednjovjekovne Bosne. Šta tu ima da se priznaje ili ne priznaje?

Na referendumu, održanom 1992. godine, od 63,7 posto izašlih građana 99,7 posto  se izjasnilo da želi živjeti u ,,suverenoj i nezavisnoj Bosni i Hercegovini, državi ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive”. Referendum za nezavisnost održan je na preporuku Arbitražne komisije međunarodne konferencije o Jugoslaviji 29. februara i 1. marta, i označava opredjeljenje građana za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. I šta je sad tu logički, činjenički, povijesno ili ljudski sporno, da bi se nepriznavalo?

U Dejtonu je, na genocidu, krvi i zločinu nastala RS, a ne Bosna i Hercegovina. I to je za RS politčki i logički problem. Još preciznije, i kontra Dodikovom licemjernom fantazmu, ne spašava Dejton Bosnu i Hercegovinu, nego, upravo obrnuto, njime nastalu krvavu tvorevinu RS. To su povijesne i životne činjenice. I o tome neporecivo svjedoče objavljeni Transkripti genocida. Sve drugo je patološka poricateljska fantazmagorija etno-ostrašćenog politikantskog uma, koji ne zna kud bi, i šta bi. Kud sa sobom, a šta sa svojim prljavim, odnosno, krvavim rukama.

Nije samo Bosna u pitanju. Pogledajte kako, i šta sve ne, taj isti, velikodržavni um, kao dežurni um „srpskog sveta“, danas poriče i negira po Crnoj Gori? A negira sve! Od Crnogorske crkve, kulture i jezika, do crnogorske nacije i države.

MONITOR:  „Ratne“ partije u ex-yu državama ne samo da nisu nestale, već su često na vlasti. Tu je nekoliko njihovih lidera koji su kreirali ili učestvovali u ratnim politikama 90-ih. Jesu li se te  partije i političari  „reformisali“, doživjeli katarzu, „preobraćenje“?

BAJTAL: Nažalost, i dalje ide sve po starom. Civilizacijski i ljudski porazne regionalne etno-politike još su tu. Nikakve katarze, „reforme“, „preobraćenja“ ni na pomolu. Nacionalizam je i dalje idejna i praktična konstanta tih politika i njihovih lidera, i to se najbolje vidi u trouglu odnosa Srbija – Hrvatska – BiH. I unutar svake od njih posebno. Tvrdi etno-nacionalizam i dalje diriguje međudržavne, i truje unutarnje, društvene i ljudske odnose.

Konačno, i izvan b-h-s trougla, jednako porazno, vidljivo je to danas i u Crnoj Gori, gdje se, nakon izbora, u direktnoj režiji ideologa „Povelje o srpskom kulturnom prostoru“, logikom klero-etničke isključivosti, iz sofisticirane, litijsko-crkvene, prešlo u politički opipljivu i otvorenu, fazu negacije i destabilizacije te države. Pod ,,srpskim kulturnim prostorom”, tragom te Povelje, podrazumijeva se, ,,prostor na kojem je srpski narod živio ili još uvijek živi”. Bez obzira da li se ,,nalazi u okviru ili izvan granica njegovih državnih tvorevina”. Ukratko,  i po riječima ministra Vukosavljevića, svugdje tamo gdje god postoje srpski kulturni tragovi.

MONITOR:  Kakva je uloga međunarodne zajednice u „donošenju mira i stabilnosti“ ex-yu prostoru? Da li smo dobili višak „stabilnosti“ na štetu slobode i pravde, jednostavno rečeno?

BAJTAL: Nismo dobili ni jedno ni drugo. Međunarodna zajednica igra svoju pragmatsku, geopolitičku igru. A etno-nacionalisti svoju svađalačko-blefersku. I svi se sasvim dobro uzajamno razumiju. Cijenu te prozirne manipulacije dogovrenih nesporazuma, od kojih lagodno žive, plaćamo samo mi – bivši građani, danas pretvoreni u poslušne etno-podanike. Decenijama živimo u apatiji i beznađu nestabilnog mira koji nemoralne, pljačkaške etno-bande, instrumentalizuju u svrhu zastrašivanja, pasivizacije i pacifikacije siromašnih, gladnih, golih i bosih, egzistencijalno nezadovoljnih etno-podanika. A tamo gdje živi namjenski indukovan i dnevno-politički manipulativno podstican strah, nema ni stabilnosti, ni pravde, ni slobode. Ni ljudskog življenja. Trodecenijska politička saga o „nacionalnom interesu“, praktično, u životu, završila je kao puki interesni nacionalizam. U njemu se sasvim dobro snalaze, i holivudski raskošno žive, samo b-h-s krimi etno-bande koje se, domaćoj i svjetskoj javnosti lažno predstavljaju kao – političke stranke i partije.

 

Vučićeva pseudosolidarnost

MONITOR:Niste baš oduševljeni „vakcina-politikom“ Aleksandra Vučića. Da li to znači da smatrate da se on, ponovnim povratkom na vlast posle 90-ih, nije bitno promijenio?

BAJTAL: Nisam oduševljen. A kako bih i bio. Vučićeva poklon-vakcina entitetima, danas neodoljivo asocira na Mladićeve gorke čokoladice djeci Srebrenice. Naime, samo dan-dva poslije Vučića, predsjednik Slovenije Borut Pahor, u Sarajevu, najavljuje da će Slovenija vakcine donirati – BiH.

U tom smislu Vučićev „poklon“, doima se kao krajnje nediplomatski, ali semantički pažljivo osmišljen gest pseudo-solidarnosti. Gest namjenski podastrt Sarajevu i svjetskoj javnosti. Sa marketinški precizno tempiranom porukom: nisam onaj koji jesam – i kakvog me decenijama poznajete – nego ovaj kakvog me danas gledate i slušate u Sarajevu. A govorio je slatkorječivo. I sračunato dopadljivo. Čak krajnje dobrodušno i  pomirljivo. Kao da nikad nije ni pomislio, a kamoli, koliko juče, zlokobno i populistički osorno, prijeteći, poručivao kako će za jednog Srbina „ubiti – stotinu muslimana“. Ubijeno je, mučki likvidirano, više od sto hiljada.

A onda, kao da se ništa od svega toga nije desilo, donio je pet hiljada vakcina da bi, kako je to važno naglasio, spasio makar samo jedan, 5,10, ili 20 života. Politički jeftino, Predsjednik, ovakvom, segregacijskom proentitetskom vakcina-politikom, samo još jednom, i po običaju sofisticirano, negira suverenost i zaobilazi cjelovitost BiH, koju verbalno i slatkorječivo, javno – priznaje.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo