Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ESAD BAJTAL, FILOZOF I SOCIOLOG IZ SARAJEVA: Mladić maja ‘92: „To je ljudi genocid“  

Objavljeno prije

na

Među nedavno objavljenim dokumentima je i holokaustovska, etno-rasistička odluka Skupštine RS od 12. maja 1992. ,,o strateškim ciljevima srpskog naroda u BiH“. Tokom rasprave o tom dokumentu Ratko Mladić upozorava da realizacija tih ciljeva znači genocid:  ,,Mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu…ja ne znam kako će to Krajišnik i Karadžić objasniti svijetu. To je, lјudi, genocid”. I bi genocid. A, sad, upornim poricanjem  treba „objasniti svijetu“, da nije bilo ono  što je bilo

 

MONITOR:  Kako ocjenjujete reakcije na najavu da će se transkripti i sinopsisi sjednica Skupštine srpskog naroda tj. Narodne skupštine RS, u periodu od 1991-1996, naći na sajtu Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari?

BAJTAL:  Pomenuti transkripti su pisano, dakle, povijesno neporecivo svjedočanstvo, idejne i planski zacrtane pozadine rata, koja se ne uklapa u postratne, propagandno-medijski osmišljene, i namjenski retuširane slike negiranja počinjenih zlodjela i genocida. Otuda sva ta medijska cika i vriska.

U pitanju su zapisnici koji dodatno osvjetljavaju fenomen šest stotina masovnih grobnica širom RS; opsadu Sarajeva, masakre na Markalma (Sarajevo), Kapiji (Tuzla); koncentracione logore, masovne zločine, silovanja, genocid, itd. itd. Ukratko, s Transkriptima genocida (kako glasi zvanični naziv objavljenih dokumenata), objelodanjuje se upravo ono o čemu sam pisao u knjizi Zločini i laži Miloševićeve kripto-politike. Politike gluhe, nadmene, bezosjećajne i kapriciozne samovolje.

MONITOR:  U jednom od objavljenih dokumenata  iz maja 1992, Ratko Mladić govori da će se desiti genocid ukoliko se  realizuju ideje koje su predložili Karadžić i Krajišnik. Kako, sa psihološke strane, tumačite njegovu  presudnu ulogu u genocidu u  Srebrenici?

BAJTAL: Da, među tim dokumentima je i holokaustovska, etno-rasistička odluka Skupštine RS od 12. maja 1992. ,,o strateškim ciljevima srpskog naroda u BiH“. Tokom rasprave o tom dokumentu, videći o čemu se tu radi, Ratko Mladić upozorava da realizacija tih ciljeva znači genocid: Citiram: ,,Mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa to je, to neće, ja ne znam kako će to Krajišnik i Karadžić objasniti svijetu. To je, lјudi, genocid”. I bi genocid. A sad upornim poricanjem svega treba „objasniti svijetu“, upravo to – da nije bilo ono – što je bilo.

Ukratko, poricanjem neporecivog, dodici, dačići, vučići i ostali, samo provode u djelo Čosićev idejni projekat laganja i imperativ laži kao jedine srpske istine. Najlicemjerniji modus tih lagarija bile su one čokolade koje đeneral Mladić  „velikodušno“, i pred namjenski dovedenim TV kamerama, poklanja  izgladnjeloj dječici Srebrenice, dok im iza leđa, ajhmanovski sračunato deportuje očeve i braću na već pripremljena stratišta i gubilišta. „Mladić mi je dao čokoladu, a onda ubio oca“, svjedoči Izudin Alić, prisjećajući se kako je kao osmogodišnjak, ništa ne sluteći, dobio na poklon čokoladu, a zajedno s njom „i laž da će sve biti dobro“. Prašinom tih čokoladica zločinac je pokušao da prekrije krv vlastitog zločina. Ali, transkripti ga izdaju.

MONITOR:  Mogu li ta dokumenta pokrenuti pitanje odgovornosti, zakonske ili političke, za neke od članova tadašnje Skupštine? Pominje se i to da je Milorad Dodik bio njen član.

BAJTAL:  Ljudski gledano, odgovornosti bi moralo da bude. Ne samo za članove Skupštine. I status RS, shodno međunarodnim pravnim uzusima, mora biti propitan. Nijedno zlo ne bi smjelo proći nekažnjeno. O odsustvu morala da i ne govorim. Jer, da ga je bilo, koliko za noktom crnog, nešto tako strašno i krvavo ne bi moglo da se dogodi. Danas se, upravo logikom tog nemorala negira i poriče sve njime počinjeno. Srećom, transkripti ne daju lagati. Da, Dodik je bio član te Skupštine i zna da je tačno sve ono što i sam uporno i licemjerno poriče, negira, relativizira, a sve po formuli „s kim si onakav si“.

MONITOR:  U BiH i dalje traje „rat datuma“, ako za neke postoje  odluke Ustavnog suda BiH i Venecijanske komisije?

BAJTAL:  Na djelu je plansko, svjesno projektovano strateško bezakonje, koje spada u korpus ideološko-politikantskog poricanja svega bosanskog – od jezika i nacije do države. Gdje i zašto nestadoše toponimi Bosanski Brod, Bosanska Dubica, Bosanski Novi? Otkud odjednom Srpsko Sarajevo, Srbinje? Itd. itd.  Na tome se temelji totalitarna etno-politika manjeg entiteta, koja u svom pragmatskom radikalizmu, ne prizna ni sudove ni sudske odluke. Ni logiku zdravog razuma. Pa, shodno tome, ni gole povijesne činjenice. Stvarni datumi se negiraju, a novi izmišljaju.

Pogledajmo stvarnosti  i događajima u oči: 25. novembar je Dan državnosti BiH. Na taj dan 1943. godine, usvojena je Rezolucija ZAVNOBiH-a, u kojoj je izražena odlučnost naroda BiH da njihova zemlja, bude zbratimljena zajednica u okviru granica koje su datirale još iz vremena srednjovjekovne Bosne. Šta tu ima da se priznaje ili ne priznaje?

Na referendumu, održanom 1992. godine, od 63,7 posto izašlih građana 99,7 posto  se izjasnilo da želi živjeti u ,,suverenoj i nezavisnoj Bosni i Hercegovini, državi ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive”. Referendum za nezavisnost održan je na preporuku Arbitražne komisije međunarodne konferencije o Jugoslaviji 29. februara i 1. marta, i označava opredjeljenje građana za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. I šta je sad tu logički, činjenički, povijesno ili ljudski sporno, da bi se nepriznavalo?

U Dejtonu je, na genocidu, krvi i zločinu nastala RS, a ne Bosna i Hercegovina. I to je za RS politčki i logički problem. Još preciznije, i kontra Dodikovom licemjernom fantazmu, ne spašava Dejton Bosnu i Hercegovinu, nego, upravo obrnuto, njime nastalu krvavu tvorevinu RS. To su povijesne i životne činjenice. I o tome neporecivo svjedoče objavljeni Transkripti genocida. Sve drugo je patološka poricateljska fantazmagorija etno-ostrašćenog politikantskog uma, koji ne zna kud bi, i šta bi. Kud sa sobom, a šta sa svojim prljavim, odnosno, krvavim rukama.

Nije samo Bosna u pitanju. Pogledajte kako, i šta sve ne, taj isti, velikodržavni um, kao dežurni um „srpskog sveta“, danas poriče i negira po Crnoj Gori? A negira sve! Od Crnogorske crkve, kulture i jezika, do crnogorske nacije i države.

MONITOR:  „Ratne“ partije u ex-yu državama ne samo da nisu nestale, već su često na vlasti. Tu je nekoliko njihovih lidera koji su kreirali ili učestvovali u ratnim politikama 90-ih. Jesu li se te  partije i političari  „reformisali“, doživjeli katarzu, „preobraćenje“?

BAJTAL: Nažalost, i dalje ide sve po starom. Civilizacijski i ljudski porazne regionalne etno-politike još su tu. Nikakve katarze, „reforme“, „preobraćenja“ ni na pomolu. Nacionalizam je i dalje idejna i praktična konstanta tih politika i njihovih lidera, i to se najbolje vidi u trouglu odnosa Srbija – Hrvatska – BiH. I unutar svake od njih posebno. Tvrdi etno-nacionalizam i dalje diriguje međudržavne, i truje unutarnje, društvene i ljudske odnose.

Konačno, i izvan b-h-s trougla, jednako porazno, vidljivo je to danas i u Crnoj Gori, gdje se, nakon izbora, u direktnoj režiji ideologa „Povelje o srpskom kulturnom prostoru“, logikom klero-etničke isključivosti, iz sofisticirane, litijsko-crkvene, prešlo u politički opipljivu i otvorenu, fazu negacije i destabilizacije te države. Pod ,,srpskim kulturnim prostorom”, tragom te Povelje, podrazumijeva se, ,,prostor na kojem je srpski narod živio ili još uvijek živi”. Bez obzira da li se ,,nalazi u okviru ili izvan granica njegovih državnih tvorevina”. Ukratko,  i po riječima ministra Vukosavljevića, svugdje tamo gdje god postoje srpski kulturni tragovi.

MONITOR:  Kakva je uloga međunarodne zajednice u „donošenju mira i stabilnosti“ ex-yu prostoru? Da li smo dobili višak „stabilnosti“ na štetu slobode i pravde, jednostavno rečeno?

BAJTAL: Nismo dobili ni jedno ni drugo. Međunarodna zajednica igra svoju pragmatsku, geopolitičku igru. A etno-nacionalisti svoju svađalačko-blefersku. I svi se sasvim dobro uzajamno razumiju. Cijenu te prozirne manipulacije dogovrenih nesporazuma, od kojih lagodno žive, plaćamo samo mi – bivši građani, danas pretvoreni u poslušne etno-podanike. Decenijama živimo u apatiji i beznađu nestabilnog mira koji nemoralne, pljačkaške etno-bande, instrumentalizuju u svrhu zastrašivanja, pasivizacije i pacifikacije siromašnih, gladnih, golih i bosih, egzistencijalno nezadovoljnih etno-podanika. A tamo gdje živi namjenski indukovan i dnevno-politički manipulativno podstican strah, nema ni stabilnosti, ni pravde, ni slobode. Ni ljudskog življenja. Trodecenijska politička saga o „nacionalnom interesu“, praktično, u životu, završila je kao puki interesni nacionalizam. U njemu se sasvim dobro snalaze, i holivudski raskošno žive, samo b-h-s krimi etno-bande koje se, domaćoj i svjetskoj javnosti lažno predstavljaju kao – političke stranke i partije.

 

Vučićeva pseudosolidarnost

MONITOR:Niste baš oduševljeni „vakcina-politikom“ Aleksandra Vučića. Da li to znači da smatrate da se on, ponovnim povratkom na vlast posle 90-ih, nije bitno promijenio?

BAJTAL: Nisam oduševljen. A kako bih i bio. Vučićeva poklon-vakcina entitetima, danas neodoljivo asocira na Mladićeve gorke čokoladice djeci Srebrenice. Naime, samo dan-dva poslije Vučića, predsjednik Slovenije Borut Pahor, u Sarajevu, najavljuje da će Slovenija vakcine donirati – BiH.

U tom smislu Vučićev „poklon“, doima se kao krajnje nediplomatski, ali semantički pažljivo osmišljen gest pseudo-solidarnosti. Gest namjenski podastrt Sarajevu i svjetskoj javnosti. Sa marketinški precizno tempiranom porukom: nisam onaj koji jesam – i kakvog me decenijama poznajete – nego ovaj kakvog me danas gledate i slušate u Sarajevu. A govorio je slatkorječivo. I sračunato dopadljivo. Čak krajnje dobrodušno i  pomirljivo. Kao da nikad nije ni pomislio, a kamoli, koliko juče, zlokobno i populistički osorno, prijeteći, poručivao kako će za jednog Srbina „ubiti – stotinu muslimana“. Ubijeno je, mučki likvidirano, više od sto hiljada.

A onda, kao da se ništa od svega toga nije desilo, donio je pet hiljada vakcina da bi, kako je to važno naglasio, spasio makar samo jedan, 5,10, ili 20 života. Politički jeftino, Predsjednik, ovakvom, segregacijskom proentitetskom vakcina-politikom, samo još jednom, i po običaju sofisticirano, negira suverenost i zaobilazi cjelovitost BiH, koju verbalno i slatkorječivo, javno – priznaje.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo