Povežite se sa nama

INTERVJU

DR VESNA PEŠIĆ, NARODNA POSLANICA U SKUPŠTINI SRBIJE: Spin za narodnu zabavu

Objavljeno prije

na

Predizborna kampanja, iako nezvanično, već je počela u Srbiji. Potegnuta su pitanja pozadine političkih ubistava i velikih pljački. O tome zašto se javnosti plasiraju baš određena imena i na poseban način i koliko se tu radi o nezavisnom pravosuđu a koliko o prepoznatljivom obrascu manipulacije javnim mnjenjem, razgovarali smo s dr Vesnom Pešić. MONITOR: Reagovali ste na najnovije nalaze srpske policije i tužilaštva, tekstom na sajtu Peščanika. Malo ko u javnosti vjeruje u iskrene namjere države da otkrije pozadinu političkih ubistava. Očekujete li da joj Evropska komisija povjeruje?
PEŠIĆ: Nisu to bili nikakvi nalazi srpske policije i tužilaštva, jer da je tako to bi značilo da u Srbiji postoje takve institucije – policija i tužilaštvo – koje rade svoj posao bez mešanja sa strane, bez mešanja političkih interesa. Na žalost, mi takve institucije nemamo, pa tobožnji njihovi nalazi služe samo za dnevno političke potrebe, odnosno političkoj borbi oko nekih pitanja koja nemaju veze s temom zbog kojih su pokrenuta. To sam pokušala da objasnim u poslednjem tekstu na Peščaniku. Priča se kako je Miloš Simović, kriminalac, inače već osuđen za ubistvo premijera Đinđića na 30 godina zatvora, odjednom nekakav veliki poznavalac političke pozadine atentata na Đinđića, i kako će on „rasvetliti” tu pozadinu. A da se niko pri tome ne pita šta su te vajne institucije uradile na tom pitanju? Pa nisu uradile ama baš ništa, zato što te institucije ne postoje van tih dnevnih političkih interesa. Ja sam ustvrdila da cela Simovićeva priča uopšte nema veze s ubistvom Zorana Đinđića, nego bi trebalo da oslabi političke snage iz Beograda, pre svega DSS i SRS, koje upravljaju kriminalno-ekstremističkim grupama na severu Kosova koje Boris Tadić ne kontroliše. Da je tako, videlo se već posle nekoliko dana. Navodno je Simović implicirao da je Nebojša Čović dao nalog kriminalcima da likvidiraju Đinđića, a već posle tri dana na prvoj stranici Politike, imate „informaciju” kako Simović kaže da nije tu samo taj nalogodavac, već on zna za još jednog nalogodavca. Pa to je čista sprdačina.

Sve ovo dovoljno svedoči o tome da se vlast ne bavi pozadinom ubistva Zorana Đuniđića, sem da tu pozadinu koristi za dnevno političke potrebe, da pripreti nekom političkom smetalu, koji im kvari posao na sasvim drugom terenu – u ovom slučaju na severu Kosova. A pretnja glasi ovako: „Umiri sa na Kosovu, jer možeš biti optužen kao nalogodavac za ubistvo premijera”.

MONITOR: Govorite o spinovanju kojem služe i mediji ka kojima „cure” informacije iz policije i tužilaštva. Da li je, po vašem mišljenju, u pitanju motiv medijskog prestiža ili se radi o otvorenijem dilu s onima kojima je u interesu da se određene informacije pojave na određeni način?
PEŠIĆ: Gde će lažne informacije da cure, ka kojem mediju, nema mnogo veze, osim da to bude medij koji je tobože i ozbiljan i tabloid, a za to je Blic idealan. On je navodno etabliran list, kao tobože ozbiljan, a istovremeno je tablod baš kao i Kurir. E, ta kombinacija je najbolja, jer izgleda kao da je medij „pouzdan”, dakle, nije „kurirski”, a masovno se čita jer jeste tabloid. Kada se spin pokrene s takvog mesta, on se onda navodno širi na ozbiljne medije, kao što su Politika, Danas itd. Simptomatično je to što ta velika vest o tome ko je bio nalogodavac ubistva premijera traje samo jedan dan, i već sutra o tome nemate ništa, ni u tablodima, ni u Blicu, ni u Politici. Kada treba nastavak pretnje nekom ko im smeta, svaki od tih listova može da posluži.

Suština je u totalnoj kontroli svih medija, što vam govori o tome da je u Srbiji uspostavljen autoritarizam novog tipa. On se više ne bazira na nacionalnom, već se njime još samo pokriva, jer nova legitimacija vlasti prosto još nije smišljena. A zapravo se radi o interesima vladajuće klase – političko-poslovne, koja i institucije i medije koristi kao svoje instrumente za opstanak na vlasti.

MONITOR: Da li bi istraga političkih ubistava, ako bi bila rađena po zakonu, mogla ugroziti stvaranje nekih novih ili obnavljanja postojećih predizbornih ili postizbornih koalicija?
PEŠIĆ: Možda, ali opet mi se čini da nije u tome glavna stvar. Mire se oni kad treba da se pravi vlast i tada ih prošlost ne zanima. Jer, ako bi se jednom krenulo u rasplitanje šta su radile pojedine vlasti od Miloševića do danas, od ubistava do pljački ogromnih razmera, u tome bi bili apsolutno svi koji su bili na vlasti i koji su danas na vlasti, ali i mnogi koji imaju samo lokalnu vlast. Niko nije zainteresovan da se pitanja zločina, kriminala i korupcije ozbiljno postave, ali zato su te teme izgubljene savesti postale spin teme, za narodnu zabavu. To nije prošlost, to je naša sadašnjost. Pod pritiskom međunarodne zajednice suočavanje s prošlošću delimično se dogodilo, pre svega predajom optuženih Haškom tribunalu, ali da se raščiste ubistva i pljačke u samoj Srbiji, pa za to nema interesa u međunarodnoj zajednici, a baš nikakvog u našoj zemlji. Svako novi koji dođe i na mali deo vlasti, samo se ugradi s još jednom, sopstvenom kriminalnom pričom.

MONITOR: Da li je ova trgovina zločinima moguća i izvan unutarpolitičkih prilika u Srbiji? Da regionalna saradnja, kada se radi o borbi protiv organizovanog kriminala i preostalih tužbi za ratne zločine, postane stvar međudržavnih dogovora pod uticajem moćnih pojedinaca?
PEŠIĆ: Regionalna saradnja u borbi protiv kriminala, ili ona u odnosu na ratne zločine, takođe se više nego evidentno prelama preko trenutnih političkih interesa. Zato i nema odgovora na neka pitanja, i zato je vrlo teško da se nacionalni sudovi bave zločinima iz minulih ratova, jer je i to pitanje „predizborne kampanje”, ili trenutnih proterivanja između vlasti pojedinih državica.

MONITOR: Vlada Hrvatske je predložila zakon o poništavanju optužnica za ratne zločine koje su podignute u Srbiji a tiču se hrvatskih državljana. Kako biste vi tumačili taj potez?
PEŠIĆ: Srbija je imala problema sa svojim međunarodnim poternicama za ratne zločine, jer su sve propale. Na listi je bio Ejub Ganić, i taj slučaj je Srbija izgubila na sudu u Engleskoj. Isto je bilo s Jovom Divjakom, kada je tu skoro bio uhapšen u Beču. I on je pušten jer nije bilo dokaza da bi mu trebalo suditi za ratne zločine. Ima i drugih slučajeva da je Srbija izgubila sporove po poternicama. Koliko vidim, Srbija je podnela Hrvatskoj više optužnica negde još letos, blizu četrdeset, a tu su i neke za koje svi znamo da ih treba ozbiljno uzeti u obzir, na primer, optužnica protiv Merčepa. Predlog takvog zakona u Hrvatskoj da se sve te optužnice ne uzimaju u obzir i jednostavno ponište, pitanje je tamošnje izborne kampanje, gde se iz sve snage udara na nacionalističke talambase. Insistira se iz sve snage da se u odbrambenom ratu, koji je vodila Hrvatska, ne mogu činiti ratni zločini. To je neistina, naravno. Ali i zašto je i kakve optužnice sada poslala Srbija, pravo da vam kažem ne znam, ne znam motive. I to vam je samo još jedan primer, s kojom pažnjom i ozbiljnošću se u svim državama bivše Jugoslavije tretiraju zločini i kriminal.

MONITOR: U nekoliko navrata zamjenik predsjednika Vlade i ministar policije Ivica Dačić, ponašao se kao da mu je „pukao film”. Da li je to signal da mu je dosadila ova koalicija s kojom je na vlasti?
PEŠIĆ: Ne, naprotiv, njemu je pukao film, jer ne zna šta će biti on i njegova stranka posle sledećih izbora, jer bez većeg koalicionog partnera ne mogu biti ništa. Pošto se vladajuće stranke iz koalicije ne dogovaraju, onda su manje stranke frustrirane, jer ne znaju kakav će im položaj biti i kako da opstanu u vlasti. One su uvek u strahu da bi veća stranka mogla da ih otkači. Pored toga, veća stranka ih preklapa, ne vide se dovoljno u javnosti, kod sopstvenih birača. Da bi se čuli, njima sada, kad je već počela ova rana kampanja, stalno „pucaju filmovi” da bi bili primećeni i od svojih birača, a i da bi još po nekog ulovili. Sama činjenica da je kampanja tako rano počela, govori o tome da ćemo gledati mnogo pucajućih filmova, na žalost, ne u korist građana.

Ubistva

MONITOR: Sumnjate i u perspektivu otkrivanja počinilaca i naručilaca ubistava novinara. Specijalni tužilac je nedavno izjavio da je slučaj Ćuruvija „gotov”. To su, međutim, više puta najavljivali i njegovi prethodnici?
PEŠIĆ: Ma nemam ja šta da sumnjam u vlast da li će otkriti ubice novinara i nalogodavaca za ta ubistva. Vlasti sve znaju o tim ubistvima, i to odavno. Kako znaju? Pa tako što je svaki put sama vlast bila i nalogodavac. Zar vam se ne čini sumanutim da se pitamo ko je ubio novinarku Dadu Vujasinović pre 17 godina, a kad se to desilo, nikom živom nije padalo na pamet da to istražuje, već je proglašeno da je riječ o samoubistvu. I svih tih godina državi nije smetalo to ubistvo. E sada, kada se delovi vladajuće koalicije svađaju, ili se oni u službama posvađaju, ili im prosto treba neki spin, onda krenu jedni druge da provociraju tako što će da pitaju: „Ej, sada ću da te upitam preko novina „ko, bre, ubi onu Dadu?”. A onda mu upitani odgovara: „ Aha, imam i ja pitanje za tebe, a ko, bre, ubi onog Ćuruviju?”. O ubistvu Ćuruvije se sve zna, zna se i izvršilac (Luka Pejović) a zna se i nalogodavac koji je dobio zaštitu jedne velike zemlje i sedi tamo. To su priče samo da se narod zamlaćuje, pa kad fale teme za gubljenje vremena, jer o pravim stvarima ne sme ništa da se kaže, onda krene spinovanje. Sve priče o ubistvima novinara su spin, jer se o tome sve zna.

Kosovo

MONITOR: Kako gledate na zaoštravanje događaja na Kosovu i oko njega? Pomenuli ste nedavno da bi Srbija trebalo da prihvati autonomiju za sjever?
PEŠIĆ: Tu sada mnoge stvari nisu poznate, i prekrivaju se svakojakim informacijama. Srbiji je teško da izgubi svoju najjaču kartu a to je sever Kosova, a običnim ljudima je još teže da prihvate da su postali „neodbranjivi”. Tu su i velike sile donele odluku, pa nema mnogo mesta da se stvari ovako ili onako interpretiraju. Glavni poraz je Srbija doživela kada je Međunarodni sud pravde doneo odluku da je proglašenje nezavisnosti Kosova, februara 2008. godine, bilo u skladu s međunarodnim pravom, a zatim i ona rezolucija u UN, da se stvari iz svakodnevnog života rešavaju dijalogom, s tim što se podrazumevalo da je pitanje statusa rešeno. Pobednik tog spora pred MSP, a to je Priština, krenuo je da realizuje svoju nezavisnost (za koju je dobio potvrdu da je u skladu sa međunarodnim pravom). A na svojoj strani ima pomoć velikih sila, pa sada hoće da natera sever Kosova pod svoju vlast. Očito da Srbiji ne ostaje mnogo poteza, osim da krene u pregovore o statusu severa Kosova i da izboksuje što bolji aranžman za Srbe, a to bi značilo priznavanje nove države. To ne prihvataju Srbi i njihovi lideri na severu Kosova, a izgleda da za to još nema odluke i hrabrosti ni na državnom nivou.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo