Povežite se sa nama

INTERVJU

DUŠAN VELIČKOVIĆ, PISAC I NOVINAR: Ovdje se radosno glasa protiv sopstvenih interesa

Objavljeno prije

na

Dok se čeka odluka Evropskog savjeta u vezi daljeg napredovanja zemalja Zapadnog Balkana ka EU, najveću pažnju na političkom prostoru zauzimaju tek završeni izbori u Sloveniji i Hrvatskoj. Promjena tamo ima i to ne samo rutinskih. Hoće li se nešto slično desiti i u drugim djelovima ex-yu kao i šta nama znači Jugosfera, razgovarali smo sa piscem i novinarem Dušanom Veličkovićem, autorom knjiga Đinđić, Hardcore Srbija i nedavno izašle iz štampe Bella ćao, romanu o sto godina u životima članova jedne srpske porodice.

MONITOR: Ove se jeseni na raznim mjestima, kao što su Vukovar ili Dubrovnik, obilježava godišnjica tragične jeseni 1991. Kako napredujemo sa onim što zovemo „suočavanje sa prošlošću”?
VELIČKOVIĆ: Karakteristično je upravo to da se dvadeseta godišnjica od početka raspada Jugoslavije pominje samo u komemorativnom smislu, kao prigodno podsećanje. Reč je, znači, o emotivnom i dnevno političkom diskursu, koji teško da može da ima veze sa ozbiljnim razumevanjem uzroka i posledica bilo koje epohalne promene. Takva vrsta sećanja su nepouzdana i rastegljiva, tako da nam je takva i istorija, kao od gume. Možeš da je rastegneš na koju god hoćeš stranu. U zemlji u kojoj je sve zapušteno, od univerziteta do medija, temeljno razmišljanje o uzrocima i posledicama bilo čega nikome nije posebno zanimljivo. Ono je prepušteno kolumnistima i njihovim impresijama. Zato sam skeptičan i prema organizovanom „suočavanju s prošlošću”, jer ono uvek potone negde u tom rastegljivom testu. Kao da potvrđujemo onu izreku da „prošlost nikada nije mrtva, da ona čak nikada i nije prošlost”.

MONITOR: Preminuo je Ante Marković, po mnogima, posljednji branilac jedinstvene države. Kako ćete ga se vi sjećati?
VELIČKOVIĆ: Neuspeh i naivnost, to su mi prve asocijacije na pomen Anta Markovića, ali ponajviše nešto što nema suštinske veze sa onim što je taj čovek značio i što je činio u trenucima uoči raspada Jugoslavije. Naime, mislim da je za Anta Markovića najkarakterističnije ono što su činili drugi oko njega. Taj fenomen složnog okupljanja i udruživanja sa ciljem da se Ante Marković ocrni i onemogući, zaista je fascinantan i poučan. Ne možemo, naravno, znati koji bi bili dometi reforme Ante Markovića da nije bio tako onemogućavan, ali čini se da u tom trenutku boljeg puta nije bilo.

MONITOR: Kada se govori o sudbini tadašnje zemlje, često se pominje navodna namjera nekih zapadnih zemalja, prije svih Njemačke, da iz SFRJ „izvuku” sebi istorijski i kulturno najbliže republike?
VELIČKOVIĆ: Mislim da je to samo mit. Ključni posao je obavljen na domaćem terenu, bukvalno u šesnaestercu kada je bilo samo pitanje dana kada ćemo početi da dajemo autogolove, što se, kada je reč o Srbiji, događa do današnjeg dana. Naravno da se spoljni svet rukovodio sopstvenim interesima, ali nemam utisak da su oni bili generator krize, oni su mu jednostavno bili ponuđeni na tanjiru. Svet nam je, naravno, uvek bio glavni krivac i izgovor za sve naše najveće greške. Time je lepo moglo da se manipuliše iz prostog razloga što svet nikada nije bio baš ni potpuno nevin. U slučaju raspada Jugoslavije neke svetske sile su zaista mogle da se potrude da tu krizu, i iz sopstvenih interesa, usmere u nekom razumnijem pravcu. Ali stavite se u položaj sveta. Nešto petljate, mešate se, intervenišete, savetujete, a vidite kako gomila idiota, i onih kliničkih i onih aristotelovskih, odlučuju i glasaju tako da je katastrofa neizbežna. I onda se naravno okrenete prvenstveno svojim interesima, bez obzira na štetu koju stanovnici balkanske ludnice sami sebi nanose.

MONITOR: Završeni su izbori u Sloveniji i Hrvatskoj. U Sloveniji je pobijedio Zoran Janković, srpskog porijekla, a u Hrvatskoj koalicija oko SDP Zorana Milanovića. Kako tumačite napis u srpskim novinama „Dva Zorana upravljaće Balkanom”?
VELIČKOVIĆ: To tabloidno podilaženje populističkom mnjenju i podsticanje i proizvođenje klišea i predrasuda o Srbima koji širom sveta čuče iza nekog ćoška da bi se u nekom trenutku pojavili kao najlepši i najpametniji, odavno je zaštitni znak gotovo svih medija u Srbiji. U stvari, tako je bilo od kako znam za sebe, i uvek je to bilo u funkciji lečenja sopstvenih frustracija i prikrivanja sopstvenih problema. Sada to, naravno, ima i tiražni efekat. Uostalom, proizvođenje nacionalističkih ili nekih drugih kolektivnih stereotipa pouzdan je recept za svaki proizvod koji pretenduje na masovnu upotrebu, pogotovo što kada se zapati nema te sile koja ga može brzo i lako demistifikovati. Kakvi Srbi, kakvi bakrači. To što je neko slučajno srpskog porekla ili rođen negde u Srbiji, može da bude zanimljiva činjenica, ali nema blage veze sa „upravljanjem Balkanom”. Ali šta to vredi kada volimo da se projektujemo u tuđe uspehe.

MONITOR: Rezultati izbora u Sloveniji su posebno interesantni jer je pobijedio neko ko je stranku napravio baš pred izbore. Izbor mnogih građana je pao baš na tu stranku, očigledno zbog nezadovoljstva i opozicijom i vlašću. I u Srbiji raste takvo nezadovoljstvo. Da li je to model koji bi mogao uspjeti i drugdje?
VELIČKOVIĆ: Možda to može da liči na dobar model, ali nisam siguran da je moguć u Srbiji. Pre svega, ovdašnje biračko telo nije tako pragmatično kao u Sloveniji, a ima i jednu neobičnu osobinu karakterističnu za mlade demokratije. Hoću da kažem da smo se ovde toliko puta uverili na izborima, ili još više na raznim referendumima da su ljudi radosno glasali protiv sopstvenih interesa. Dakle, model menadžerske ponude sa blagim mirisom leve političke orijentacije, kakav je pobedio u Sloveniji, ne samo zato što su ga glasači mogli prepoznati kao realan, već i zato što ga je formulisao čovek koji se već pokazao kao sposoban, bojim se da bi ovde bio neprimećen, a možda i ismejan. U svakom slučaju morao bi da bude upakovan u drugačiju oblandu.

MONITOR: Često se čuju tumačenja da je model superdržave u Evropi nemoguć. Da li se, po vama, može ubjedljivo braniti to mišljenje o dominaciji nacionalno-etničkog nad zajedničkim evropskim vrijednostima?
VELIČKOVIĆ: Koliko ja shvatam, ujedinjena Evropa je prije svega ekonomski, a možda još i više bezbjednosni koncept. Da bi se bolje razumela sudbina Evrope mislim da treba osluškivati šta se govori i misli u NATO paktu. U tom smislu čini mi se da je za Srbiju, koja je sada u usplahirenom iščekivanju, gotovo važnije šta je ovih dana izjavljivao Rasmusen, a ne Angela Merkel koju svi doživljavaju kao glavnog čuvara blaga. Inače, ujedinjavanje Evrope je teško odvojiti od opšteg procesa globalizacije koji se odavno dešava bez obzira da li se to nekome dopada ili ne dopada. Kao što je taj proces neminovan, tako mi se čini da je i nastavak ujedinjavanja Evrope neminovan i ne vidim da je raspad baš neka realna perspektiva. A to što Evropa mora stalno da balansira između lokalnog, odnosno nacionalno-etničkog kako vi kažete, i globalnog, odnosno evropskog, to je upravo ono što je karaketristično i za opšti proces svetske globalizacije. Evropa će sigurno imati silne ekonomske probleme, a ni rast desnice i problem sve veće netolerancije nisu ohrabrujući, kao što je i širenje birokratije koja teško može kreativno „evropski” da interveniše u raznim ćorsokacima možda i najveći problem. Ipak, globalna Evropa ima sasvim logičnu perspektivu, bez obzira šta o tome misle razni naši putinovci, gadafijevci ili neki drugi ljubitelji čvrstog političkog zagrljaja.

Jugofuturizam

MONITOR: Svijet na nas počinje da gleda ponovo kao na specifikum, kao na Jugosferu, kako nas je nazvao Tim Džuda. Možemo li mi koji smo u 20. vijeku dali toliko dobrih i toliko loših primjera, pa i jedan politikološki – „balkanizacija”, da se na početku novog vijeka vratimo i da evropskoj civilizaciji „otvorimo oči”?
VELIČKOVIĆ: Na žalost, mislim da za to nema šanse, jer ni sami ne uspevamo da sebi otvorimo oči. Doduše, u Jugosferi, što je zaista dobar i precizan termin, mogu se možda očekivati prijatna iznenađenja, nešto što bi se u ovom momentu moglo učiniti kao jugofuturizam. Mislim na umetničku kreativnost na jednom prostoru koji u čitavoj ovoj nesreći ima i sreću i prednost da ga zbližavaju slični ili identični jezici, zajednička sećanja i tradicije, pa i ambicije. Mogao bi to da bude jedan kulturni model kojim se definišu neki složeniji i uspešniji integrativni procesi. Bio bi to doprinos i političkoj stabilnosti i onoj vrsti tolerancije koja bi nas konačno izvukla iz klišea „balkanizacije”.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDISLAV MINIĆ, ADVOKAT: Daleko od suštinskih promjena u pravosuđu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne samo hvalisanje aktuelne vlasti već i hvalospjevi dobijeni od međunarodnih partnera koji su neskrivenim olakšanjem prokomentarisali prekid dugovremene blokade vrha pravosuđa, kazuje o dubini potonuća na koje smo bili svikli s vladama i nakon promjene vlasti

 

MONITOR: Ministarstvo evropskih poslova opet je saopštilo da očekuje završna mjerila za poglavlje 23, 24 u junu ove godine. Gdje je Crna Gora kada je u pitanju vladavina prava danas i koliko je realno da ispunimo zadatke koji se od nas traže u tom zahtjevnom poglavlju do ljeta da bi dobili završna mjerila?

MINIĆ: Crna Gora i danas, kao i u prethodnom periodu, simulacija demokratije i vladavine prava. Ona značajno zaostaje u zadovoljenju prije svega svojih potreba u oblasti uspostavljanja vladavine prava a onda i u ispunjenju zadataka na putu priključenja Evropskoj uniji. Taj značajan zaostatak dijelom je posljedica svjesne opstrukcije od strane dobitnika tranzicije koji su do 30. avgusta 2020. godine bili na vlasti i koncipirali pravni, obrazovni, kao i ukupni sistem u skladu sa svojim ličnim, grupnim i drugim partikularnim interesima, na štetu opštih, u sistemu rigidne partitokratije transformisane u mafiokratiju.

Ispunjenje zadataka u vezi sa dosadašnjim mjerilima za poglavlja 23 i 24 nije bilo pretjerano zahtjevno. Odnosilo se na ispunjenje nužnih pretpostavki za uspostavljanje osnova za izgradnju i otpočinjanje djelovanja pravosuđa u skladu sa evropskim standardima.  Međutim, ključni problem je predstavljalo odsustvo političke volje vladajućih struktura da se iskreno posvete tom cilju. Njegovo  ispunjenje je predstavljalo ozbiljnu prijetnju najvišim nosiocima vlasti i njima bliskim strukturama “ostvarenim” u vrijeme i na način koji zahtijevaju ozbiljna preispitivanja u pravičnim postupcima pred samostalnim i nezavisnim organima efikasnog pravosuđa, koncipiranog od kredibilnih i kompetentnih ljudi na svim nivoima.

Dosadašnje  (podsticajne) ocjene našeg napretka od strane međunarodnih partnera, pozitivnije su od iskustva nas praktičara u svakodnevnom suočavanju sa tim sistemom. Vjerujem da će  ubuduće najozbiljniji problem biti ljudski potencijal obrazovan u postojećem obrazovnom sistemu i sa radnim iskustvom i navikama dosadašnjeg pravosuđa.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 23. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR POLITIČKE FILOZOFIJE IZ ZAGREBA: Postkomunizam se širio sa Zapada na Istok, a sada se proces obrće

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zapad se suočava s desničarskim primitivizmom koji je sa zgražanjem prije tridesetak godina gledao u Rusiji, Srbiji, Hrvatskoj, Slovačkoj, na Baltiku…Recentne su metode, dakako, obogaćene iskustvom amerikanskoga populizma

 

MONITOR: U Hrvatskoj se  očekuju  i predsjednički izbori krajem godine. Da li će se Zoran Milanović ponovo kandidovati  SDP-a ?

PUHOVSKI: Milanović će se gotovo sigurno kandidirati za još jedan mandat. I pritom je formula, izgleda, dosta jednostavna – pobjedi li HDZ opet na parlamentarnim izborima, Milanović najvjerojatnije pobjeđuje na predsjedničkima. On je zaposjeo i značajan dio desnoga biračkog spektra, a ljevica ga dobrim dijelom gleda kao svojega. Zeleno-lijeva opcija može kandidirati nekoga od svojih, no bit će to, gotovo sigurno, alibi-kandidat/kinja.

MONITOR: Dugo traje i verbalno izražena netrpeljivost Predsjednika i Premijera Hrvatske.  Postoji li ili ne, manje-više stabilna podrška djelova javnog mnjenja jednom odnosno drugom visokom dužnosniku RH?

PUHOVSKI: Biračko je tijelo u Hrvatskoj već dugo stabilno, katkada se čini čak i petrificirano, svakih nekoliko godina dolazi tek do prelaska manjega dijela neodlučnih na neku novu političku adresu, koja se uskoro najčešće gasi. Milanoviću je sada uspjelo privući dio desnice upravo agresivnošću, pa i prostaklukom. No, pravi je problem u tomu što između dvojice funkcionara, predsjednika i premijera, nema bitnih razlika u političkim pozicijama. Radi se, kako bi to davno („Pozorište u kući“) rekao Đuza Stojiljković: “Al’ da mi se da da sam glavni ja!“

MONITOR: Kada je u Saboru nedavno Ivan Turudić izglasan za državnog tužioca sudija Visokog krivičnog suda, Milanović je tražio sastanak Vijeća za nacionalnu sigurnost. Turudić se zbog bliskosti HDZ-u i afera koje su ga pratile još kao sudiju u zagrebačkom Županijskom sudu, smatra-od strane opozicije i dijela javnosti, pogrešnim izborom. Plenković ga hvali jer je poništio presudu kardinalu Alojziju Stepincu…Da li i u Hrvatskoj postoje „partijske“ sudije i tužioci?

PUHOVSKI: I u Hrvatskoj postoje partijski suci i tužitelji, Turudić se od ostalih razlikuje „samo“ po javnoj brbljavosti i nedostatku opreza, što je oporba zdušno koristila. No, to nije dugoročna tema, jer opozicija i tako već godinama tvrdi da je Državno odvjetništvo pod HDZ-ovom kontrolom (iako hapse uglavnom njihove funkcionar(k)e zbog korupcije, što je i logično, jer imaju decenijama vlast u rukama). S druge strane, tužitelj nije bitna figura ni u jednome pravosudnom modelu, ipak sud odlučuje na kraju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 23. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ MARKOVIĆ, MANS: Sveopšte blaćenje koje pogoduje DPS-u

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najdegutantnija je  hiperprodukcija afera, gdje svi svakog optužuju za korupciju, a nema nikakvih dokaza. Imamo sveopšte blaćenje koje najviše pogoduje DPS-u. U  javnosti se stvara utisak da su oni ako ne isti, onda makar da se služe istim ili sličnim metodama

 

 

MONITOR: Kako komentarišete posljednju sjednicu Odbora za bezbjednost, ono što joj je prethodilo i reakcije poslije?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ: Meni se čini da ministar  Milović na neki način preuzima ingerencije nekih drugih institucija i da se ponajmanje ponaša kao ministar pravde. Iako nam je izuzetno potrebna upravo ta funkcija kada su u pitanju neke ključne reforme,  od vetinga,  preko Zakona o oduzimanju imovine, do Zakona o sprečavanju korupcije i niza drugih zakona koji građani godinama čekaju. Umjesto toga,  Milović se ponaša više kao ministar unutrašnjh poslova ili možda šef Agencije za nacionalnu bezbjednost.

Rasprava održana na Odboru je do sada nezapamćeno i nezabilježeno kompromitovanje sa svake strane. Zaista sam iznenađena da smo došli u fazu gdje je potpuno zaboravljeno sve ono što je radio prethodni režim zahvaljujući takvim optužbama. I stanje u koje nas je doveo kada su u pitanju sektor bezbjednosti ali i druge oblasti. To je krajnje razočaravajuće i pokazuje da umjesto da pokušavamo da izgradimo institucije, te se institucije sve više kompromituju.

Nadam se da će Vlada naći način i mehanizme da, poučena iskustvima svega onoga što se dešavalo na sjednici Odbora, nikad više ne dozvoli tu vrstu komunikacije između njenih visokih predstavnika.

MONITOR: Premijer se za sada drži po strani.  Kako vidite komentar ministra pravde  da je on Spajićeva politička kičma ?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ: Mislim da Milović najviše šteti  Spajiću i da on trenutno predstavlja veliki teret za izvršnu vlast. Sigurna sam da nikome ne bi bilo ugodno da neko  govori da je njegova kičma, jer to implicira da on kičme nema.  To je velika uvreda za premijera Spajića. Iznenađena sam da se bilo koji ministar usudio da na takav način govori o predsjedniku  vlade u kojoj vrši funkciju.

MONITOR: Kako vidite relaciju Demokrate – PES vezano za bezbjednosni sektor?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ : Očigledno je da tu postoje ozbiljne nesuglasice za koje mislim da su izuzetno loše i po Vladu i po društvo. Negdje je bilo za očekivati, s obzirom na sličnost u politikama PES-a i Demokrata, da između njih postoji skladnija  saradnja. Međutim, svjedočimo tome da se ti odnosi dodatno komplikuju pogotovo sa ovim prozivanjem od strane gospodina Milovića.

Za društvo bi  bilo važno kada bi se što prije dođe do nekog rešenja i kompromisa i kada je u pitanju slučaj Brđanin i sektor bezbjednosti. Taj  sektor je duboko kriminalizovan od strane prethodnog režima, i mislim da  ove nesuglasice tome samo pogoduju.

MONITOR: U raspravama koje smo imali prilike da slušamo pominju se slučajevi međunarodnih bjegunaca. Čekajući da se utvrdi jesu li optužbe osnovane, čini se jasnim da se  bjegunci koriste za domaću upotrebu?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ:  Umjesto da mijenjamo  sistem i ona diskreciona ovlašćenja koja je prethodna  vlast integrisala u sistem kako bi omogućila trgovinu sa kriminalnim strukturama, mi smo došli u situaciju da se ta rešenja itekako koriste. I veliko je pitanje da li se zloupotrebljavaju,  ili je to urađeno iz nekih konkretnih ličnih interesa.

Kada je u pitanju slučaj Čamgoz, evidentno je da je on optužen za najteža krivična djela i da je zahvaljujuči odluci ministra pravde i dalje u Crnoj Gori. Građani plaćaju ogroman novac da bi ga štitili, umjesto da bude isporučen Turskoj.

Da li je to pitanje neke loše procjene ili loše namjere, to treba da odgovori Specijalno tužilaštvo. Opet kažem, umjesto da se bavimo time šta se dešavalo u prethodnom periodu, da loše prakse i zakone ispravljamo, mi svjedočimo da se sada  multiplikuju afere koje se vezuju za aktuelnu vlast. Ono što je najdegutantnije je  hiperprodukcija afera, gdje svi svakog optužuju za korupciju, a nema  dokaza. Imamo jedno sveopšte blaćenje koje najviše pogoduje DPS-u.Tako se  u javnosti stvara utisak da su oni ako ne isti, onda makar da se služe istim ili sličnim metodama.

MONTOR: Kad smo već kod DPS, kako vidite izbore novog rukovostva te partije?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ: Mislim da niko ne doživljava novo rukovodstvo kao nekoga ko zaista donosi odluke u DPS-u. Do refrome te partije apsolutno nije došlo. Tamo se i dalje nalaze svi oni mračni kadrovi iz prethodnog sistema koji suštinski povlače konce iza scene. Vjerovati da odluke u DPS- u donosi Danijel Živković a ne Milo Đukanović ne može ni najnaivnija osoba na planeti. Mislim da je ta šansa propuštena iz razloga što se vrlo teško može naći snage u toj partiji da se oslobodi tako moćnih i uticajnih kadrova koji su okruživali Đukanovića. Ovo je na neki način najveća neusluga tim  mladim ljudima koji su došli i koje niko ne shvata ozbiljno. Oni  služe kao neka vrsta maske illi pokrića za one koji bi danas trebalo da budu u zatvoru.

MONITOR: Koliko je Crna Gora danas, tri godine nakon pada DPS-a, promijenila  sistem i krenula u drugom smjeru?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ : Gotovo nimalo, upravo iz razloga što ne postoji sistemski pristup rešavanju ogromnih problema koje je DPS ostavio. Imamo neke napore od strane SDT i hapšenja pojedinih visokih funkcionera, međutim to je i dalje izuzetno malo, znajući sa kakvim obimom kriminalnih aktivnosti smo se suočavali. Moje očekivanje je bilo da će svaka izvršna vlast koja dođe posle DPS –a staviti sve resurse na raspolaganje Specijalnom tužilaštvu da bi se taj sistem što prije očistio. Evo vidimo da  ni tri godine poslije smjene vlasti SDT nema nove prostorne kapacitete, a kamoli da imaju pristup bazama podataka. Tri godine nakon smjene vlasti nemamo gotovo nijedan slučaj koji su nove vlasti objavile, da se odnosi na zloupotrebe prethodnog režima. Naprotiv, na nekom manjem nivou, ali vrlo zabrinjavajućem, imamo preuzimanje tih praksi, pogotovo kada je u pitanju partijsko zapošljavanje i nedostatak odgovornosti za izostanak rezultata. Očekivanja građana u velikoj mjeri su iznevjerena.

Moje očekivanje je bilo da će izvršna vlast, recimo, učiniti sve da utvrdi gdje se nalazi imovina koja je iznesena iz CG tokom  tri decenije vladavine DPS-a. Za to ne vidim da postoje bilo kakvi napori i da  je to bilo kome prioritet. Mislim da je prioritet da se ostane na vlasti,da se funkcije zgrabe i podijele  kako bi se što duže ostalo na vlasti, a ne da se uspostavi pravda. A ona je bitna, ne samo zbog radnji prethodnog režima, nego zbog toga što ako niko iz DPS-a ne bude odgovarao, neće odgovarati ni vlast posle . Mislim da je to i razlog zašto oni i ne pokušavaju da utvrde šta se ranije dešavalo nego iz tih praksi uče i očigledno, bar neke od njih, primjenjuju. Posebno me  strah je da će ako ostanu dugo na funkcijama, početi  da primjenjuju sve više tih praksi. Tako ćemo ući u  začarani krug gdje nema prevelike razlike između jednih i drugih struktura. Zato je strašno važno da insistiramo da postoji ogovornost DPS-a, da oni koji su uzeli ogroman novac zloupotrebama funkcija iz ove države taj novac vrate i završe u zatvoru, a ne da to postane normalizovano, pa da svako ko dođe na vlast može na taj način da se ponaša.

MONITOR: Tri godine kasnije, neobjašnjivom imovinom se gotovo ne bave institucije,već MANS. Objavili ste nedavno podatke vezano za slučaj Golubović, nakon čega je SDT formirao predmet.

MRKOVIĆ ĆALOVIČ: ASK je ona ista koja je bila u vrijeme prethodnog režima, čak je u pitanju i isti kadar koji je tu imenovan zahvaljujući očito i  preporukama Vesne Medenice. Skupština nije uradila ništa što je mogla da uradi i za šta je imala mehanizme da u prethodne tri godine promijeni takvo stanje. Sve dok na čelu bude kadar DPS-a sigurno nećemo imati ozbiljnijih rezultata. Ali je pitanje, zbog svega što sam ranije navela, da li će kadrovi nove vlasti postupati drugačije. Posebno brine to što nakon tri godine, od  našeg objavljivanja  slučaja gdje je u pitanju neko ko je u javnosti vrlo poznat, nismo imali maltene nikakvu reakciju od strane državnih organa. Ranije, dok su bili opozciija,  kada bi objavili takve informacije, oni bi danima komentarisali i pozivali institucije da djeluju. Sada je ta reakcija potpuno izostala. Dodatno, ukazujem da dva sina gospodina Golubovića i dalje rade u institucijama sistema. Na njih se vodi značajan dio te imovine. Jedan radi u Ministarstvu unutrašnjih poslova, drugi u Ministarstvu odbrane.  Makar u tom smislu bi institucije trebalo da krenu da djeluju i da vide odakle ta imovina i da li oni treba i dalje da ostanu na tim radnim mjestima, u tako osjetljivim institucijama sistema.

MONTOR: Koliko je onda realna najava da bismo do ljeta mogli ispuniti prelazna mjerla za poglavlje 23, 24?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ: U posljednje vrijeme se pokazalo da je proces evropskih integracija mnogo više politički nego što je zasnovan na stvarnim postignućima. Postoji veliki interes u EU da se što prije ubrza proces proširenja zbog rata u Ukrajini. U tom smislu je možda i realno da nam Brisel progleda kroz prste i neke formalne korake prihvati kao suštinske. Ako bi smo govorili o suštinskim reformama apolutno nije realno. Nijesmo napravili ništa ozbiljnije u prethodne tri godine, a kamoli da to završimo za par mjeseci.

MONITOR: Kako vidite 100 dana Spajićeve vlade?

MARKOVIĆ ĆALOVIĆ:  Kada je  u pitanju borba protiv organizovanog kriminala i korupcije, oblast koju MANS prati, tu nemamo puno napretka ako ne računamo trule kompromise oko imenovanja u pravosuđu. Za koje vjerujem da će nam se debelo osvetiti jer nismo,  po mom mišljenju,  došli do osoba, koje će imati dovoljno hrabrosti da se suprotstave organizovanom kriminalu i korupciji na najvišim nivoima.

Nemamo nijedan novi predlog zakona, iako smo imali mnoge predloge koji su dolazili iz ovih struktura dok su bili opozicija. Osim Zakona o slobodnom pristupu informacijama koji je kao predlog usvojen krajem prošle godine. Taj zakon bi tek trebala da razmatra Skupština. Ukoliko on bude usvojen u onoj formi u kojoj ga je Vlada preložila, to će biti ogroman napredak i daće dodatne alate i civilnom društvu i medijima da vrše jaču kontrolu vlasti i otkrivaju slučajeve korupcije i raznih zloupotreba. To je pozitivan signal  izvršne vlasti, da je spremna da predloži zakon koji će nju izložiti mnogo većoj javnoj kontroli.

Vidjećemo da li će on u toj formi biti usvojen u parlamentu ili će ga prekrajati amandmanima.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo