Povežite se sa nama

INTERVJU

DUŠAN VELIČKOVIĆ, PISAC I NOVINAR: Ovdje se radosno glasa protiv sopstvenih interesa

Objavljeno prije

na

Dok se čeka odluka Evropskog savjeta u vezi daljeg napredovanja zemalja Zapadnog Balkana ka EU, najveću pažnju na političkom prostoru zauzimaju tek završeni izbori u Sloveniji i Hrvatskoj. Promjena tamo ima i to ne samo rutinskih. Hoće li se nešto slično desiti i u drugim djelovima ex-yu kao i šta nama znači Jugosfera, razgovarali smo sa piscem i novinarem Dušanom Veličkovićem, autorom knjiga Đinđić, Hardcore Srbija i nedavno izašle iz štampe Bella ćao, romanu o sto godina u životima članova jedne srpske porodice.

MONITOR: Ove se jeseni na raznim mjestima, kao što su Vukovar ili Dubrovnik, obilježava godišnjica tragične jeseni 1991. Kako napredujemo sa onim što zovemo „suočavanje sa prošlošću”?
VELIČKOVIĆ: Karakteristično je upravo to da se dvadeseta godišnjica od početka raspada Jugoslavije pominje samo u komemorativnom smislu, kao prigodno podsećanje. Reč je, znači, o emotivnom i dnevno političkom diskursu, koji teško da može da ima veze sa ozbiljnim razumevanjem uzroka i posledica bilo koje epohalne promene. Takva vrsta sećanja su nepouzdana i rastegljiva, tako da nam je takva i istorija, kao od gume. Možeš da je rastegneš na koju god hoćeš stranu. U zemlji u kojoj je sve zapušteno, od univerziteta do medija, temeljno razmišljanje o uzrocima i posledicama bilo čega nikome nije posebno zanimljivo. Ono je prepušteno kolumnistima i njihovim impresijama. Zato sam skeptičan i prema organizovanom „suočavanju s prošlošću”, jer ono uvek potone negde u tom rastegljivom testu. Kao da potvrđujemo onu izreku da „prošlost nikada nije mrtva, da ona čak nikada i nije prošlost”.

MONITOR: Preminuo je Ante Marković, po mnogima, posljednji branilac jedinstvene države. Kako ćete ga se vi sjećati?
VELIČKOVIĆ: Neuspeh i naivnost, to su mi prve asocijacije na pomen Anta Markovića, ali ponajviše nešto što nema suštinske veze sa onim što je taj čovek značio i što je činio u trenucima uoči raspada Jugoslavije. Naime, mislim da je za Anta Markovića najkarakterističnije ono što su činili drugi oko njega. Taj fenomen složnog okupljanja i udruživanja sa ciljem da se Ante Marković ocrni i onemogući, zaista je fascinantan i poučan. Ne možemo, naravno, znati koji bi bili dometi reforme Ante Markovića da nije bio tako onemogućavan, ali čini se da u tom trenutku boljeg puta nije bilo.

MONITOR: Kada se govori o sudbini tadašnje zemlje, često se pominje navodna namjera nekih zapadnih zemalja, prije svih Njemačke, da iz SFRJ „izvuku” sebi istorijski i kulturno najbliže republike?
VELIČKOVIĆ: Mislim da je to samo mit. Ključni posao je obavljen na domaćem terenu, bukvalno u šesnaestercu kada je bilo samo pitanje dana kada ćemo početi da dajemo autogolove, što se, kada je reč o Srbiji, događa do današnjeg dana. Naravno da se spoljni svet rukovodio sopstvenim interesima, ali nemam utisak da su oni bili generator krize, oni su mu jednostavno bili ponuđeni na tanjiru. Svet nam je, naravno, uvek bio glavni krivac i izgovor za sve naše najveće greške. Time je lepo moglo da se manipuliše iz prostog razloga što svet nikada nije bio baš ni potpuno nevin. U slučaju raspada Jugoslavije neke svetske sile su zaista mogle da se potrude da tu krizu, i iz sopstvenih interesa, usmere u nekom razumnijem pravcu. Ali stavite se u položaj sveta. Nešto petljate, mešate se, intervenišete, savetujete, a vidite kako gomila idiota, i onih kliničkih i onih aristotelovskih, odlučuju i glasaju tako da je katastrofa neizbežna. I onda se naravno okrenete prvenstveno svojim interesima, bez obzira na štetu koju stanovnici balkanske ludnice sami sebi nanose.

MONITOR: Završeni su izbori u Sloveniji i Hrvatskoj. U Sloveniji je pobijedio Zoran Janković, srpskog porijekla, a u Hrvatskoj koalicija oko SDP Zorana Milanovića. Kako tumačite napis u srpskim novinama „Dva Zorana upravljaće Balkanom”?
VELIČKOVIĆ: To tabloidno podilaženje populističkom mnjenju i podsticanje i proizvođenje klišea i predrasuda o Srbima koji širom sveta čuče iza nekog ćoška da bi se u nekom trenutku pojavili kao najlepši i najpametniji, odavno je zaštitni znak gotovo svih medija u Srbiji. U stvari, tako je bilo od kako znam za sebe, i uvek je to bilo u funkciji lečenja sopstvenih frustracija i prikrivanja sopstvenih problema. Sada to, naravno, ima i tiražni efekat. Uostalom, proizvođenje nacionalističkih ili nekih drugih kolektivnih stereotipa pouzdan je recept za svaki proizvod koji pretenduje na masovnu upotrebu, pogotovo što kada se zapati nema te sile koja ga može brzo i lako demistifikovati. Kakvi Srbi, kakvi bakrači. To što je neko slučajno srpskog porekla ili rođen negde u Srbiji, može da bude zanimljiva činjenica, ali nema blage veze sa „upravljanjem Balkanom”. Ali šta to vredi kada volimo da se projektujemo u tuđe uspehe.

MONITOR: Rezultati izbora u Sloveniji su posebno interesantni jer je pobijedio neko ko je stranku napravio baš pred izbore. Izbor mnogih građana je pao baš na tu stranku, očigledno zbog nezadovoljstva i opozicijom i vlašću. I u Srbiji raste takvo nezadovoljstvo. Da li je to model koji bi mogao uspjeti i drugdje?
VELIČKOVIĆ: Možda to može da liči na dobar model, ali nisam siguran da je moguć u Srbiji. Pre svega, ovdašnje biračko telo nije tako pragmatično kao u Sloveniji, a ima i jednu neobičnu osobinu karakterističnu za mlade demokratije. Hoću da kažem da smo se ovde toliko puta uverili na izborima, ili još više na raznim referendumima da su ljudi radosno glasali protiv sopstvenih interesa. Dakle, model menadžerske ponude sa blagim mirisom leve političke orijentacije, kakav je pobedio u Sloveniji, ne samo zato što su ga glasači mogli prepoznati kao realan, već i zato što ga je formulisao čovek koji se već pokazao kao sposoban, bojim se da bi ovde bio neprimećen, a možda i ismejan. U svakom slučaju morao bi da bude upakovan u drugačiju oblandu.

MONITOR: Često se čuju tumačenja da je model superdržave u Evropi nemoguć. Da li se, po vama, može ubjedljivo braniti to mišljenje o dominaciji nacionalno-etničkog nad zajedničkim evropskim vrijednostima?
VELIČKOVIĆ: Koliko ja shvatam, ujedinjena Evropa je prije svega ekonomski, a možda još i više bezbjednosni koncept. Da bi se bolje razumela sudbina Evrope mislim da treba osluškivati šta se govori i misli u NATO paktu. U tom smislu čini mi se da je za Srbiju, koja je sada u usplahirenom iščekivanju, gotovo važnije šta je ovih dana izjavljivao Rasmusen, a ne Angela Merkel koju svi doživljavaju kao glavnog čuvara blaga. Inače, ujedinjavanje Evrope je teško odvojiti od opšteg procesa globalizacije koji se odavno dešava bez obzira da li se to nekome dopada ili ne dopada. Kao što je taj proces neminovan, tako mi se čini da je i nastavak ujedinjavanja Evrope neminovan i ne vidim da je raspad baš neka realna perspektiva. A to što Evropa mora stalno da balansira između lokalnog, odnosno nacionalno-etničkog kako vi kažete, i globalnog, odnosno evropskog, to je upravo ono što je karaketristično i za opšti proces svetske globalizacije. Evropa će sigurno imati silne ekonomske probleme, a ni rast desnice i problem sve veće netolerancije nisu ohrabrujući, kao što je i širenje birokratije koja teško može kreativno „evropski” da interveniše u raznim ćorsokacima možda i najveći problem. Ipak, globalna Evropa ima sasvim logičnu perspektivu, bez obzira šta o tome misle razni naši putinovci, gadafijevci ili neki drugi ljubitelji čvrstog političkog zagrljaja.

Jugofuturizam

MONITOR: Svijet na nas počinje da gleda ponovo kao na specifikum, kao na Jugosferu, kako nas je nazvao Tim Džuda. Možemo li mi koji smo u 20. vijeku dali toliko dobrih i toliko loših primjera, pa i jedan politikološki – „balkanizacija”, da se na početku novog vijeka vratimo i da evropskoj civilizaciji „otvorimo oči”?
VELIČKOVIĆ: Na žalost, mislim da za to nema šanse, jer ni sami ne uspevamo da sebi otvorimo oči. Doduše, u Jugosferi, što je zaista dobar i precizan termin, mogu se možda očekivati prijatna iznenađenja, nešto što bi se u ovom momentu moglo učiniti kao jugofuturizam. Mislim na umetničku kreativnost na jednom prostoru koji u čitavoj ovoj nesreći ima i sreću i prednost da ga zbližavaju slični ili identični jezici, zajednička sećanja i tradicije, pa i ambicije. Mogao bi to da bude jedan kulturni model kojim se definišu neki složeniji i uspešniji integrativni procesi. Bio bi to doprinos i političkoj stabilnosti i onoj vrsti tolerancije koja bi nas konačno izvukla iz klišea „balkanizacije”.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo