Povežite se sa nama

INTERVJU

DUŠAN VELIČKOVIĆ, PISAC I NOVINAR: Ovdje se radosno glasa protiv sopstvenih interesa

Objavljeno prije

na

Mon_1103_Page_46_Image_0001

Dok se čeka odluka Evropskog savjeta u vezi daljeg napredovanja zemalja Zapadnog Balkana ka EU, najveću pažnju na političkom prostoru zauzimaju tek završeni izbori u Sloveniji i Hrvatskoj. Promjena tamo ima i to ne samo rutinskih. Hoće li se nešto slično desiti i u drugim djelovima ex-yu kao i šta nama znači Jugosfera, razgovarali smo sa piscem i novinarem Dušanom Veličkovićem, autorom knjiga Đinđić, Hardcore Srbija i nedavno izašle iz štampe Bella ćao, romanu o sto godina u životima članova jedne srpske porodice.

MONITOR: Ove se jeseni na raznim mjestima, kao što su Vukovar ili Dubrovnik, obilježava godišnjica tragične jeseni 1991. Kako napredujemo sa onim što zovemo „suočavanje sa prošlošću”?
VELIČKOVIĆ: Karakteristično je upravo to da se dvadeseta godišnjica od početka raspada Jugoslavije pominje samo u komemorativnom smislu, kao prigodno podsećanje. Reč je, znači, o emotivnom i dnevno političkom diskursu, koji teško da može da ima veze sa ozbiljnim razumevanjem uzroka i posledica bilo koje epohalne promene. Takva vrsta sećanja su nepouzdana i rastegljiva, tako da nam je takva i istorija, kao od gume. Možeš da je rastegneš na koju god hoćeš stranu. U zemlji u kojoj je sve zapušteno, od univerziteta do medija, temeljno razmišljanje o uzrocima i posledicama bilo čega nikome nije posebno zanimljivo. Ono je prepušteno kolumnistima i njihovim impresijama. Zato sam skeptičan i prema organizovanom „suočavanju s prošlošću”, jer ono uvek potone negde u tom rastegljivom testu. Kao da potvrđujemo onu izreku da „prošlost nikada nije mrtva, da ona čak nikada i nije prošlost”.

MONITOR: Preminuo je Ante Marković, po mnogima, posljednji branilac jedinstvene države. Kako ćete ga se vi sjećati?
VELIČKOVIĆ: Neuspeh i naivnost, to su mi prve asocijacije na pomen Anta Markovića, ali ponajviše nešto što nema suštinske veze sa onim što je taj čovek značio i što je činio u trenucima uoči raspada Jugoslavije. Naime, mislim da je za Anta Markovića najkarakterističnije ono što su činili drugi oko njega. Taj fenomen složnog okupljanja i udruživanja sa ciljem da se Ante Marković ocrni i onemogući, zaista je fascinantan i poučan. Ne možemo, naravno, znati koji bi bili dometi reforme Ante Markovića da nije bio tako onemogućavan, ali čini se da u tom trenutku boljeg puta nije bilo.

MONITOR: Kada se govori o sudbini tadašnje zemlje, često se pominje navodna namjera nekih zapadnih zemalja, prije svih Njemačke, da iz SFRJ „izvuku” sebi istorijski i kulturno najbliže republike?
VELIČKOVIĆ: Mislim da je to samo mit. Ključni posao je obavljen na domaćem terenu, bukvalno u šesnaestercu kada je bilo samo pitanje dana kada ćemo početi da dajemo autogolove, što se, kada je reč o Srbiji, događa do današnjeg dana. Naravno da se spoljni svet rukovodio sopstvenim interesima, ali nemam utisak da su oni bili generator krize, oni su mu jednostavno bili ponuđeni na tanjiru. Svet nam je, naravno, uvek bio glavni krivac i izgovor za sve naše najveće greške. Time je lepo moglo da se manipuliše iz prostog razloga što svet nikada nije bio baš ni potpuno nevin. U slučaju raspada Jugoslavije neke svetske sile su zaista mogle da se potrude da tu krizu, i iz sopstvenih interesa, usmere u nekom razumnijem pravcu. Ali stavite se u položaj sveta. Nešto petljate, mešate se, intervenišete, savetujete, a vidite kako gomila idiota, i onih kliničkih i onih aristotelovskih, odlučuju i glasaju tako da je katastrofa neizbežna. I onda se naravno okrenete prvenstveno svojim interesima, bez obzira na štetu koju stanovnici balkanske ludnice sami sebi nanose.

MONITOR: Završeni su izbori u Sloveniji i Hrvatskoj. U Sloveniji je pobijedio Zoran Janković, srpskog porijekla, a u Hrvatskoj koalicija oko SDP Zorana Milanovića. Kako tumačite napis u srpskim novinama „Dva Zorana upravljaće Balkanom”?
VELIČKOVIĆ: To tabloidno podilaženje populističkom mnjenju i podsticanje i proizvođenje klišea i predrasuda o Srbima koji širom sveta čuče iza nekog ćoška da bi se u nekom trenutku pojavili kao najlepši i najpametniji, odavno je zaštitni znak gotovo svih medija u Srbiji. U stvari, tako je bilo od kako znam za sebe, i uvek je to bilo u funkciji lečenja sopstvenih frustracija i prikrivanja sopstvenih problema. Sada to, naravno, ima i tiražni efekat. Uostalom, proizvođenje nacionalističkih ili nekih drugih kolektivnih stereotipa pouzdan je recept za svaki proizvod koji pretenduje na masovnu upotrebu, pogotovo što kada se zapati nema te sile koja ga može brzo i lako demistifikovati. Kakvi Srbi, kakvi bakrači. To što je neko slučajno srpskog porekla ili rođen negde u Srbiji, može da bude zanimljiva činjenica, ali nema blage veze sa „upravljanjem Balkanom”. Ali šta to vredi kada volimo da se projektujemo u tuđe uspehe.

MONITOR: Rezultati izbora u Sloveniji su posebno interesantni jer je pobijedio neko ko je stranku napravio baš pred izbore. Izbor mnogih građana je pao baš na tu stranku, očigledno zbog nezadovoljstva i opozicijom i vlašću. I u Srbiji raste takvo nezadovoljstvo. Da li je to model koji bi mogao uspjeti i drugdje?
VELIČKOVIĆ: Možda to može da liči na dobar model, ali nisam siguran da je moguć u Srbiji. Pre svega, ovdašnje biračko telo nije tako pragmatično kao u Sloveniji, a ima i jednu neobičnu osobinu karakterističnu za mlade demokratije. Hoću da kažem da smo se ovde toliko puta uverili na izborima, ili još više na raznim referendumima da su ljudi radosno glasali protiv sopstvenih interesa. Dakle, model menadžerske ponude sa blagim mirisom leve političke orijentacije, kakav je pobedio u Sloveniji, ne samo zato što su ga glasači mogli prepoznati kao realan, već i zato što ga je formulisao čovek koji se već pokazao kao sposoban, bojim se da bi ovde bio neprimećen, a možda i ismejan. U svakom slučaju morao bi da bude upakovan u drugačiju oblandu.

MONITOR: Često se čuju tumačenja da je model superdržave u Evropi nemoguć. Da li se, po vama, može ubjedljivo braniti to mišljenje o dominaciji nacionalno-etničkog nad zajedničkim evropskim vrijednostima?
VELIČKOVIĆ: Koliko ja shvatam, ujedinjena Evropa je prije svega ekonomski, a možda još i više bezbjednosni koncept. Da bi se bolje razumela sudbina Evrope mislim da treba osluškivati šta se govori i misli u NATO paktu. U tom smislu čini mi se da je za Srbiju, koja je sada u usplahirenom iščekivanju, gotovo važnije šta je ovih dana izjavljivao Rasmusen, a ne Angela Merkel koju svi doživljavaju kao glavnog čuvara blaga. Inače, ujedinjavanje Evrope je teško odvojiti od opšteg procesa globalizacije koji se odavno dešava bez obzira da li se to nekome dopada ili ne dopada. Kao što je taj proces neminovan, tako mi se čini da je i nastavak ujedinjavanja Evrope neminovan i ne vidim da je raspad baš neka realna perspektiva. A to što Evropa mora stalno da balansira između lokalnog, odnosno nacionalno-etničkog kako vi kažete, i globalnog, odnosno evropskog, to je upravo ono što je karaketristično i za opšti proces svetske globalizacije. Evropa će sigurno imati silne ekonomske probleme, a ni rast desnice i problem sve veće netolerancije nisu ohrabrujući, kao što je i širenje birokratije koja teško može kreativno „evropski” da interveniše u raznim ćorsokacima možda i najveći problem. Ipak, globalna Evropa ima sasvim logičnu perspektivu, bez obzira šta o tome misle razni naši putinovci, gadafijevci ili neki drugi ljubitelji čvrstog političkog zagrljaja.

Jugofuturizam

MONITOR: Svijet na nas počinje da gleda ponovo kao na specifikum, kao na Jugosferu, kako nas je nazvao Tim Džuda. Možemo li mi koji smo u 20. vijeku dali toliko dobrih i toliko loših primjera, pa i jedan politikološki – „balkanizacija”, da se na početku novog vijeka vratimo i da evropskoj civilizaciji „otvorimo oči”?
VELIČKOVIĆ: Na žalost, mislim da za to nema šanse, jer ni sami ne uspevamo da sebi otvorimo oči. Doduše, u Jugosferi, što je zaista dobar i precizan termin, mogu se možda očekivati prijatna iznenađenja, nešto što bi se u ovom momentu moglo učiniti kao jugofuturizam. Mislim na umetničku kreativnost na jednom prostoru koji u čitavoj ovoj nesreći ima i sreću i prednost da ga zbližavaju slični ili identični jezici, zajednička sećanja i tradicije, pa i ambicije. Mogao bi to da bude jedan kulturni model kojim se definišu neki složeniji i uspešniji integrativni procesi. Bio bi to doprinos i političkoj stabilnosti i onoj vrsti tolerancije koja bi nas konačno izvukla iz klišea „balkanizacije”.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR VELJKOVIĆ, PUBLICISTA I VJERSKI ANALITIČAR: Za crkvu je opasno postavljanje svjetovnih ciljeva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je on ipak svjestan sa kakvim ljudima ima posla

 

MONITOR: Da li je vas iznenadio ulazak u najuži izbor mitropolita Porfirija Perića koji je i u tom krugu (preciznije je reći „prvom krugu“) imao najviše glasova, da bi „apostolskim izborom“ bio izabran za partijarha SPC?

VELJKOVIĆ: Fotografije bivšeg mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, a sadašnjeg patrijarha, Gospodina Porfirija, redovno su izlazile na naslovnim stranama režimskih tabloida (zajedno sa fotografijama episkopa bačkog) uz prateće tekstove u kojima je čitaocima stavljano do znanja koja su crkvena lica iz SPC poželjna za režim. Zato i nisam bio iznenađen kada sam čuo da je izabran za novog patrijarha, a u kontekstu toga koje je sve crkvene ličnosti režim ponudio, otvoreno mogu reći da sam zapravo bio prijatno iznenađen. Ipak se radi o ličnosti od integriteta, a to se videlo i u prethodnom periodu, kada je kao mitropolit, ne može se poreći, istupao u korist režima u određenim prilikama, ali se nije poveo za istupima svog duhovnog oca episkopa bačkog – kojem je, nažalost, prešlo u naviku da ne samo verbalno progoni sve one koji su kritički ili opoziciono raspoloženi prema aktuelnom Vučićevom režimu. Stoga smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je ipak svestan toga sa kakvim ljudima ima posla.

MONITOR:  Čuli smo besjedu patrijarha Porfirija koja je naišla na dosta dobar prijem. Rekao je da je Hrvatska njegova druga otadžbina. Može li se pretpostaviti da je ovaj najviši arhijerej, mlad po godinama s obzirom na doživotnu funkciju koju će obavljati, i izrazito diplomatičan kao ličnost, sem podmlađivanja Sabora i unutar-crkvene reforme, željeti i da SPC učini autonomnijom od uticaja državne politike?

VELJKOVIĆ:  Približavanje države i crkve je u Srbiji započelo ubrzo nakon političkih promena 2000. godine, i u tom procesu su se stranke nekadašnjeg DOS-a razlikovale samo u intenzitetu, ali model crkveno-državne saradnje nije dovođen u pitanje. Svim političkim strankama je odgovaralo da pokažu bliskost sa predstavnicima SPC. Sadašnji je patrijarh u tome takođe imao ulogu, pošto je jedno vreme bio član i Predsednik RRA, a ispred Sabora SPC je bio izabran i da organizuje svešteničku službu u Vojsci Srbije. Patrijarh Porfirije je, dakle, crkvena ličnost koja ima jako dobre praktične uvide u funkcionisanje takvog sistema iznutra. I nadam se da je svestan svih dugoročnih loših posledica koje iz toga proizilaze. A da li će za vreme svog patrijarhovanja krenuti u preispitivanje dosadašnjih odnosa između crkve i države, ostaje da se vidi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Moglo se uraditi mnogo više

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti

 

MONITOR:  Saopštili ste da je posjetom farmi Marka Carevića na Krimovici ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović iznova afirmisao bezakonje i otimanje državne imovine kao recept za nezakonito lično bogaćenje. Na koji način?

MILOVAC: Slučaj Krimovica se trenutno razmatra u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru zbog sumnje da je predsjednik Opštine Budva, Marko Carević uzurpirao blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na kome je bez građevinske dozvole podigao preko 6.000 m2 poslovnih objekata za uzgoj stoke. Uzurpacija i nelegalna gradnja su zakonom prepoznata kao krivična djela koja povlaće višegodišnje zakonske kazne. MANS je još prošle godine upoznao javnost Crne Gore sa obimnom dokumentacijom koja dokazuje da je Carević počinio pomenuta krivična djela, a sasvim sam siguran da je ministar poljoprivrede, Aleksandar Stijović jedan od građana ove zemlje koji su čuli za taj slučaj.

Posjeta Stijovića, ili kako su naveli u ministarstvu ,,prvi ministar koji je posjetio to poljoprivredno gazdinstvo na Krimovici”, je imala afirmatvini karakter, što je u potpunoj koliziji sa onim što nova Vlada javno deklariše kao svoju najveću vrijednost – raskid sa dosadašnjom praksom koju je uspostavio DPS, maksimalna transparentnost i jednakost svih pred zakonom.

Pri činjenici da Carević na Krimovici već šest godina uzurpira državno zemljište, da je potpuno nesmetano gradio bez dozvole, te da je nakon svega dobio i subvencije od resornog ministarstva, nije teško zaključiti kako je izgledala ta ,,jednakost” za vrijeme vladavine DPS-a.

Zbog toga je apsolutno neprihatljivo da se jedno takvo ponašanje afirmiše i prezentuje kao primjer uspješnog poslovanja i to sa pozicije resornog ministra. Smatram da se time poslala izuzetno loša poruka, naročito onom dijelu javnosti koji je očekivao i stvarni raskid sa katastrofalnom politikom DPS-a u mnogim sferama našeg društva, a naročito kada je u pitanju vladavina prava.

Stijović je svojom posjetom poslao direktnu poruku da je Carević iznad zakona, te da umjesto da odgovara za njegovo očigledno kršenje, ima privilegiju posjete ,,na visokom nivou”.

MONITOR:   MANS je početkom prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Carevića zbog zloupotrebe službenog položaja, odnosno uzurpacije državnog zemljišta na Krimovici. Ta prijava međutim ,,preživljava” i staru i novu vlast. Zašto?

MILOVAC: Iz prostog razloga što, iako je došlo do promjene vlasti, i dalje imamo tužilaštvo koje je nastavilo da funkcioniše po istom principu i pored privida ,,pojačane aktivnosti” koji se u posljednje vrijeme forsira. Svakako, nije uzurpacija državne imovine na Krimovici najgora stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih 30 godina iako govorimo o pojedinačno najvećem slučaju te vrste. Slučaj Marka Carevića je važan zbog toga što predstavlja test političke volje, ne samo za tužilaštvo jer smo tu već vidjeli kakva je situacija, već prije svega za novu vlast koja je posljednje izbore dobila, između ostalog, i na obećanju da će borba protiv korupcije i kršenja zakona biti bezkompromisna i lišena upliva političkog uticaja.

Afirmacija Carevića na način na koji je to uradio ministar poljoprivrede ne korespondira sa tim obećanjima, niti doprinosi opštem osjećaju da je nakon 30. avgusta otpočeo proces korjenitih promjena. Više od dva mjeseca od formiranja, nova Vlada je mogla da uradi mnogo toga, ne čekajući da ovakvo tužilaštvo reaguje. Umjesto toga, imamo afirmaciju poslovanja koje počiva na bezočnoj otimačini i pljački državnih resursa, kršenju zakona i vrlo je moguće – na korupciji. To je model koji je decenijama iscrpljivao resurse ove zemlje, zbog čega se domaća ekonomija danas nalazi pred kolapsom.

Favorizovanje pojedinaca u odnosu na javni interes, tolerancija korupcije i aboliranje od zakona nije put ka vraćanju povjerenja građana u državne institucije koje je prijeko potrebno kako bi se iz korijena promijenila svijest o tome šta mora da bude suština odnosa između građana i vlasti koju oni biraju.

Posmatrajući sa strane, slučaj Carević pokazuje da se tu još uvijek ništa nije ozbiljno promijenilo, te da taj pojedinac i dalje uživa, ne samo zaštitu, već evo vidimo i javnu podršku državnih organa, bez obzira ko je na vlasti.

MONITOR:   Da li još negdje primjećujete selektivnost u pristupu nove vlasti?

MILOVAC: I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti. Podsjetiću vas da i dalje čekamo na izmjene zakona o slobodnom pristupu informacijama koji predstavlja ključni alat za borbu protiv korupcije i odličan način da se ta borba proširi na što veći broj aktera u društvu, u prvom redu nevladin sektor i medije.

Kada su mediji u pitanju, još uvijek ne postoji čak ni razgovor o potrebi da se gebelsovski Zakon o medijima koji je usvojila prethodna vlast promijeni i time stvori povoljniji ambijent za istraživačko novinarstvo, oslobođeno od konstantnih pritisaka i prijetnji. Ista situacija je i sa Zakonom o borbi protiv korupcije, zakonima koji uređuju porijeklo imovine, Zakon o izgradnji objekata, Zakon o energetici i čitavom nizu zakonske regulative koji je donijet u prethodnom periodu a koji je poslužio za zarobljavanje ove zemlje.

Poseban problem predstavlja način na koji se donose oni zakoni koji jesu usvojeni ili se trenutno nalaze u skupštinskoj proceduri, a koji su mahom lišeni bilo kakve, da ne govorimo kvalitetne, javne rasprave. Vjerujem da je nedostatak široke društvene diskusije jedan od razloga i za to što se spolja sa nelagodom gleda na predložene izmjene zakona koji se tiču Specijalnog državnog tužilaštva.

Kada je u pitanju izvršna vlast, svakako je dobro da možemo da vidimo da postoji kontinuitet u smjenama kadrova prethodnog režima iako se i u toj oblasti gubi dragocjeno vrijeme. Ono što ostavlja gorak ukus jeste što se nerijetko tim smjenama pravda takozvani drugi talas partijskog zapošljavanja po dubini gdje se ponovo ključne kvalifikacije ne nalaze u expertizi, već dominantno u partijskim knjižicama. Nisam siguran koliko su istinite tvrdnje da Vlada na taj način održava klimavu podršku u parlamentu, ali svakako to ne može biti riješenje na dugi rok, a nikako ne bi bilo dobro da postane modus operandi nove izvršne vlasti.

Sa druge strane, pohvalno je to što je formiran Savjet za borbu protiv korupcije na visokom nivou pred kojim svakako neće biti lak zadatak imajući u vidu količinu opstrukcija i hroničan nedostatak informacija i dokumentacije za koju se sumnja, kako smo čuli, da je uništavana tokom perioda tranzicije vlasti. Zbog toga i smatram da je dosta vremena izgubljeno na političke nesuglasice među konstituentima nove vlasti, što je prethodna vlast vrlo vjerovatno koristila da uništi ili sakrije dokaze nezakonitih poslova. Ono što je jako važno u ovom trenutku, jeste da to tijelo zadrži nezavisnost u svom postupanju jer bez toga borba protiv korupcije ne može biti održiva na dugi rok, niti dati rezultate koji mogu da potvrde da smo kao zemlja spremni za naredni korak u EU integracijama.

MONITOR:   Kazali ste nedavno da će ,,u narednom periodu, i pored smjene višedecenijske vlasti DPS-a,  ključni problem biti crnogorsko pravosuđe “. Jasno je da ta reforma neće ići lako, ali da li vidite da se u tom smjeru prave pravi potezi?

MILOVAC: Borba protiv korupcije, kao početna osnova za najvažnije reforme u državi mora da rezultira u konkretnim istragama, jakim optužnicima, transparetno vođenim sudskim postupcima i presudama koje su lišene bilo kakvog tužilačkog ili sudskog javašluka. Zadnjih godina smo došli u situaciju da su ,,cijenu” borbe protiv korupcije na način kako je to radilo crnogorsko tužilaštvo, plaćali isključivo građani kroz odštetne zahtjeve zbog palih optužnica i presuda. I dok se borba protiv organizovanog kriminala i velike korupcije širom svijeta koristi kako bi se opljačkani novac vratio u budžet, u Crnoj Gori imamo proces takozvanog pranja biografija koji već podosta košta građane.

Imajući to u vidu, jasno je da je korjenita promjena potrebna i u pravosudnom sistemu, ali moramo biti svjesni da do nje nećemo doći lako. Ono što se trenutno predstavlja kao reforma pravosuđa, debelo je obojeno i opterećeno politikom, lišeno široke javne rasprave koja je potrebna bez obzira na to koliko je jaka javna svijest o tome da je ta promjena neophodna. Smatram da je od septembra prošle godine bilo i više nego dovoljno vremema da se neophodne konsultacije urade, ne samo unutar zemlje, već i sa međunarodnim partnerima, te da smo danas mogli da imamo već pripremljenu osnovu za jednu takvu reformu.

Generalno, preskakanje koraka koji jesu postulat demokratke vladavine, ma koliko cilj bio legitiman, na dugi rok ne smiju biti usvojen obrazac za izgradnju demokratskih institucija u Crnoj Gori.

MONITOR:  Kako komentarišete situaciju u tužilaštvu, i gdje sve ona može odvesti?

MILOVAC: Jasno je da je postojeća situacija neodrživa, te da je politički uticaj na tužilačku organizaciju do kraja ogoljen. To je svojim posljednjim javnim nastupom potvrdio i sam SDT Katnić i pokazao da su političke kalkulacije sastavni dio procesuiranja slučajeva. U posljednih nekoliko godina smo imali prilike da čujemo vrlo ozbiljne optužbe na račin VDT-a SDT-a na koje javnost još uvijek nema odgovor koji bi uvjerio građane da ove dvije institucije i dalje postoje kao nezavisne.

MANS već dvije decenije u kontinutetu radi na otkrivanju konkretnih slučajeva korupcije i organizovanog kriminala i vjerovatno smo pojedinačno najveći podnosilac krivičnih prijava za slučajeve visoke korupcije u Crnoj Gori. Nikada do sada nismo uspjeli da ostvarimo uvid u ono što je tužilaštvo radilo po našim prijava, bilo da su one bile odbačene ili procesuirane. Po pravilu je izgovor bio zaštita istražnog postupka ili privatnosti lica koje je predmet istrage. Ipak u slučaju navodne kupovine tužioca Savkovića od strane funkcionera Demokrata, Katnić nije imao problem da u sred istražnog postupka u javnosti objavi transkripte prisluškivanih razgovora iz 2017. godine. Dakle iz predmeta koji se ,,procesuira” čitave četiri godine i to baš u momentu kada raste javni pritisak za njegovu smjenu. Nema sumnje da se radi o političkom djelovanju SDT-a i pravnom nasilju koje za cilj ima zadržavanje trenutne situacije u tužilaštvu. Samo taj posljedni slučaj, a bilo ih je sasvim dovoljno i u prethodnom periodu, dovoljan je kao dokaz da reforma tužilaštva mora početi sa njegovog vrha.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo