Povežite se sa nama

INTERVJU

DUŠAN VELIČKOVIĆ, PISAC I NOVINAR: Ovdje se radosno glasa protiv sopstvenih interesa

Objavljeno prije

na

Dok se čeka odluka Evropskog savjeta u vezi daljeg napredovanja zemalja Zapadnog Balkana ka EU, najveću pažnju na političkom prostoru zauzimaju tek završeni izbori u Sloveniji i Hrvatskoj. Promjena tamo ima i to ne samo rutinskih. Hoće li se nešto slično desiti i u drugim djelovima ex-yu kao i šta nama znači Jugosfera, razgovarali smo sa piscem i novinarem Dušanom Veličkovićem, autorom knjiga Đinđić, Hardcore Srbija i nedavno izašle iz štampe Bella ćao, romanu o sto godina u životima članova jedne srpske porodice.

MONITOR: Ove se jeseni na raznim mjestima, kao što su Vukovar ili Dubrovnik, obilježava godišnjica tragične jeseni 1991. Kako napredujemo sa onim što zovemo „suočavanje sa prošlošću”?
VELIČKOVIĆ: Karakteristično je upravo to da se dvadeseta godišnjica od početka raspada Jugoslavije pominje samo u komemorativnom smislu, kao prigodno podsećanje. Reč je, znači, o emotivnom i dnevno političkom diskursu, koji teško da može da ima veze sa ozbiljnim razumevanjem uzroka i posledica bilo koje epohalne promene. Takva vrsta sećanja su nepouzdana i rastegljiva, tako da nam je takva i istorija, kao od gume. Možeš da je rastegneš na koju god hoćeš stranu. U zemlji u kojoj je sve zapušteno, od univerziteta do medija, temeljno razmišljanje o uzrocima i posledicama bilo čega nikome nije posebno zanimljivo. Ono je prepušteno kolumnistima i njihovim impresijama. Zato sam skeptičan i prema organizovanom „suočavanju s prošlošću”, jer ono uvek potone negde u tom rastegljivom testu. Kao da potvrđujemo onu izreku da „prošlost nikada nije mrtva, da ona čak nikada i nije prošlost”.

MONITOR: Preminuo je Ante Marković, po mnogima, posljednji branilac jedinstvene države. Kako ćete ga se vi sjećati?
VELIČKOVIĆ: Neuspeh i naivnost, to su mi prve asocijacije na pomen Anta Markovića, ali ponajviše nešto što nema suštinske veze sa onim što je taj čovek značio i što je činio u trenucima uoči raspada Jugoslavije. Naime, mislim da je za Anta Markovića najkarakterističnije ono što su činili drugi oko njega. Taj fenomen složnog okupljanja i udruživanja sa ciljem da se Ante Marković ocrni i onemogući, zaista je fascinantan i poučan. Ne možemo, naravno, znati koji bi bili dometi reforme Ante Markovića da nije bio tako onemogućavan, ali čini se da u tom trenutku boljeg puta nije bilo.

MONITOR: Kada se govori o sudbini tadašnje zemlje, često se pominje navodna namjera nekih zapadnih zemalja, prije svih Njemačke, da iz SFRJ „izvuku” sebi istorijski i kulturno najbliže republike?
VELIČKOVIĆ: Mislim da je to samo mit. Ključni posao je obavljen na domaćem terenu, bukvalno u šesnaestercu kada je bilo samo pitanje dana kada ćemo početi da dajemo autogolove, što se, kada je reč o Srbiji, događa do današnjeg dana. Naravno da se spoljni svet rukovodio sopstvenim interesima, ali nemam utisak da su oni bili generator krize, oni su mu jednostavno bili ponuđeni na tanjiru. Svet nam je, naravno, uvek bio glavni krivac i izgovor za sve naše najveće greške. Time je lepo moglo da se manipuliše iz prostog razloga što svet nikada nije bio baš ni potpuno nevin. U slučaju raspada Jugoslavije neke svetske sile su zaista mogle da se potrude da tu krizu, i iz sopstvenih interesa, usmere u nekom razumnijem pravcu. Ali stavite se u položaj sveta. Nešto petljate, mešate se, intervenišete, savetujete, a vidite kako gomila idiota, i onih kliničkih i onih aristotelovskih, odlučuju i glasaju tako da je katastrofa neizbežna. I onda se naravno okrenete prvenstveno svojim interesima, bez obzira na štetu koju stanovnici balkanske ludnice sami sebi nanose.

MONITOR: Završeni su izbori u Sloveniji i Hrvatskoj. U Sloveniji je pobijedio Zoran Janković, srpskog porijekla, a u Hrvatskoj koalicija oko SDP Zorana Milanovića. Kako tumačite napis u srpskim novinama „Dva Zorana upravljaće Balkanom”?
VELIČKOVIĆ: To tabloidno podilaženje populističkom mnjenju i podsticanje i proizvođenje klišea i predrasuda o Srbima koji širom sveta čuče iza nekog ćoška da bi se u nekom trenutku pojavili kao najlepši i najpametniji, odavno je zaštitni znak gotovo svih medija u Srbiji. U stvari, tako je bilo od kako znam za sebe, i uvek je to bilo u funkciji lečenja sopstvenih frustracija i prikrivanja sopstvenih problema. Sada to, naravno, ima i tiražni efekat. Uostalom, proizvođenje nacionalističkih ili nekih drugih kolektivnih stereotipa pouzdan je recept za svaki proizvod koji pretenduje na masovnu upotrebu, pogotovo što kada se zapati nema te sile koja ga može brzo i lako demistifikovati. Kakvi Srbi, kakvi bakrači. To što je neko slučajno srpskog porekla ili rođen negde u Srbiji, može da bude zanimljiva činjenica, ali nema blage veze sa „upravljanjem Balkanom”. Ali šta to vredi kada volimo da se projektujemo u tuđe uspehe.

MONITOR: Rezultati izbora u Sloveniji su posebno interesantni jer je pobijedio neko ko je stranku napravio baš pred izbore. Izbor mnogih građana je pao baš na tu stranku, očigledno zbog nezadovoljstva i opozicijom i vlašću. I u Srbiji raste takvo nezadovoljstvo. Da li je to model koji bi mogao uspjeti i drugdje?
VELIČKOVIĆ: Možda to može da liči na dobar model, ali nisam siguran da je moguć u Srbiji. Pre svega, ovdašnje biračko telo nije tako pragmatično kao u Sloveniji, a ima i jednu neobičnu osobinu karakterističnu za mlade demokratije. Hoću da kažem da smo se ovde toliko puta uverili na izborima, ili još više na raznim referendumima da su ljudi radosno glasali protiv sopstvenih interesa. Dakle, model menadžerske ponude sa blagim mirisom leve političke orijentacije, kakav je pobedio u Sloveniji, ne samo zato što su ga glasači mogli prepoznati kao realan, već i zato što ga je formulisao čovek koji se već pokazao kao sposoban, bojim se da bi ovde bio neprimećen, a možda i ismejan. U svakom slučaju morao bi da bude upakovan u drugačiju oblandu.

MONITOR: Često se čuju tumačenja da je model superdržave u Evropi nemoguć. Da li se, po vama, može ubjedljivo braniti to mišljenje o dominaciji nacionalno-etničkog nad zajedničkim evropskim vrijednostima?
VELIČKOVIĆ: Koliko ja shvatam, ujedinjena Evropa je prije svega ekonomski, a možda još i više bezbjednosni koncept. Da bi se bolje razumela sudbina Evrope mislim da treba osluškivati šta se govori i misli u NATO paktu. U tom smislu čini mi se da je za Srbiju, koja je sada u usplahirenom iščekivanju, gotovo važnije šta je ovih dana izjavljivao Rasmusen, a ne Angela Merkel koju svi doživljavaju kao glavnog čuvara blaga. Inače, ujedinjavanje Evrope je teško odvojiti od opšteg procesa globalizacije koji se odavno dešava bez obzira da li se to nekome dopada ili ne dopada. Kao što je taj proces neminovan, tako mi se čini da je i nastavak ujedinjavanja Evrope neminovan i ne vidim da je raspad baš neka realna perspektiva. A to što Evropa mora stalno da balansira između lokalnog, odnosno nacionalno-etničkog kako vi kažete, i globalnog, odnosno evropskog, to je upravo ono što je karaketristično i za opšti proces svetske globalizacije. Evropa će sigurno imati silne ekonomske probleme, a ni rast desnice i problem sve veće netolerancije nisu ohrabrujući, kao što je i širenje birokratije koja teško može kreativno „evropski” da interveniše u raznim ćorsokacima možda i najveći problem. Ipak, globalna Evropa ima sasvim logičnu perspektivu, bez obzira šta o tome misle razni naši putinovci, gadafijevci ili neki drugi ljubitelji čvrstog političkog zagrljaja.

Jugofuturizam

MONITOR: Svijet na nas počinje da gleda ponovo kao na specifikum, kao na Jugosferu, kako nas je nazvao Tim Džuda. Možemo li mi koji smo u 20. vijeku dali toliko dobrih i toliko loših primjera, pa i jedan politikološki – „balkanizacija”, da se na početku novog vijeka vratimo i da evropskoj civilizaciji „otvorimo oči”?
VELIČKOVIĆ: Na žalost, mislim da za to nema šanse, jer ni sami ne uspevamo da sebi otvorimo oči. Doduše, u Jugosferi, što je zaista dobar i precizan termin, mogu se možda očekivati prijatna iznenađenja, nešto što bi se u ovom momentu moglo učiniti kao jugofuturizam. Mislim na umetničku kreativnost na jednom prostoru koji u čitavoj ovoj nesreći ima i sreću i prednost da ga zbližavaju slični ili identični jezici, zajednička sećanja i tradicije, pa i ambicije. Mogao bi to da bude jedan kulturni model kojim se definišu neki složeniji i uspešniji integrativni procesi. Bio bi to doprinos i političkoj stabilnosti i onoj vrsti tolerancije koja bi nas konačno izvukla iz klišea „balkanizacije”.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Na sceni je politička prostitucija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako bi Đukanović postao počasni predsjednik DPS-a, to bi isklomplikovalo lični život Đukanoviću, ali i politički život Crne Gore. Tri su moguća razloga za Đukanovićev povratak. Prvo, strah je od gubitka slobode zbog nečega učinjenog na prethodnim dužnostima; drugo, interes je jer političke funkcije donose benefite; i treće, to pokazuje deficit moralnog kredibiliteta

 

 

MONITOR: Kako cijenite sadašnju društvenu i političku situaciju u Crnoj Gori?

GRAHOVAC: Komplikovanom ali i rješivom. Najveći problem je nedostatak moralnog kredibiliteta nekih osoba  koje obavljaju javne funkcije. U takvoj situaciji epidemijski se urušava moral cjelokupnog društva. Ovo nije samo specifikum  Crne Gore, problem je regionalni pa čak i globalni. Nema niti jedan politički subjekt (sve tobože zbog zaštite ljudskih prava) koji se bavi moralnim kredibilitetom svojih članova. Ali se zato oni otimaju za funkcije u državi. Na sceni imamo tipičnu političku prostituciju.

MONITOR: Kako je to nekada bilo?

GRAHOVAC: Kada od nekih političkih funkcionera čujete da koriste termin „komunizam“ aludirajući na sistem u bivšoj SFRJ znajte da se radi, bar što se tiče političkih teorija, o neznalicama i potencijalnim lopovima. Pojam „komunizam“ u bivšoj državi nije postojao niti u ustavu, niti u programu SKJ, niti u bilo kom državnom dokumentu. SKJ je bio na vlasti a programski i akciono se borio za izgradnju samoupravnog socijalizma Čovjeku primjerenom. Do izražaja je došla stručna i moralna kompetencija a ne kao danas promovisanje arogantnog partijskog diletantizma koji nije ništa drugo nego je politička pa i ona ljudska prostitucija. Ne sporim da je i u bivšem sistemu bilo protežiranja i zloupotreba, ali to nije produkovalo partijsko porobljavanje čitavog društva i države.

MONITOR:  Na primjer?

GRAHOVAC: Imam na hiljade primjera. Evo jednog. U JNA je u svakoj jedinici  djelovala partijska organizacija koju su činili svi članovi SKJ od vojnika do komandanta brigade. Na svakom sastanku organizacije, pored ostalog, bila je tačka dnevnog reda koja se zvala „moralni i radni lik članova organizacije“. Poznata su mi dva slučaja gdje su na sastanku vojnici, članovi SKJ iznijeli ocjenu o pukovniku -komandantu brigade. Jedan na teritoriji Srbije a jedan na teritoriji Crne Gore. Te ocjene su glasile: „Vi druže pukovniče narušavate moralni lik člana SKJ…“ navodeći konkretne razloge. Koliko sjutra u jedinicu su došli najprije bezbjednjaci iz više komande a nakon njih članovi komiteta iz pretpostavljenih komandi. Epilog je bio isti – komandanti brigada su prekomandovani u druge garnizone na niže dužnosti i završili su vojničku karijeru a vojnicima članovima SKJ nije falila „dlaka s glave“.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN ATANACKOVIĆ – PISAC, UMJETNIČKI PEDAGOG I AKTIVISTA (BEOGRAD-FIRENCA): Građanska Srbija prvo mora da shvati može li sama na sebe da računa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu 

 

 

MONITOR: Predsjednik Srbije je konačno osnovao Pokret za narod i državu….Koja je glavna populistička karta na koju sada igra Aleksandar Vučić?

ATANACKOVIĆ: Građani Srbije su u poslednja tri meseca jasno videli s čime on raspolaže. Jedino što je izvesno “njegov narod” je ona gomila bitangi koje je slao na blokade i podsticao ih da gaze ljude kolima. Ostalo su plaćeni, ucenjeni, uplašeni ljudi izgubljenog moralnog kompasa-i naravno da je trajanje ove vlasti dovelo do velikog porasta broja takvih ljudi. Ovaj režim jeste proizveo teške moralne poremećaje u društvu, ali ne može se ta poremećenost uobličiti u politički pokret. Vučić vlada isključivo silom, a to teško da može da bude dovoljno kada ljudi postanu svesni svoje slobode. Njegove karte su uvek iste. Pokušao je da preti kobrama i lojalistima, da podmiti studente kreditima za stanove, da sebe predstavi kao žrtvu… Ništa od toga nije prošlo. Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu.

MONITOR: Predsjednik se nedavno pohvalio pismom njemačkog kancelara Olafa Šolca. I dalje nema ozbiljnije javne kritike a kamoli pritisaka na zvanični Beograd iz EU centara moći. Da li se procjenjuje da je Vučić i dalje u stanju da garantuje „mir i stabilnost“ ili se radi o zaokupljenosti EU krupnijim problemima –kao što su prijetnje iz Vašingtona?

ATANACKOVIĆ: Dirljivo je videti da jedan odlazeći režim dobija podršku od odlazećeg kancelara. Nikom normalnom u Evropi ne može da odgovara da u svom komšiluku ima kriminalni režim-niti da se vlade država u kojima žive, prema tom režimu odnose kao prema nečem normalnom. I naše prethodno spomenuto pismo imalo je, između ostalog, i svrhu da obavesti evropsku javnost o prirodi naprednjačke vlasti, pa i da se ponudi uvid u odnos evropskih država prema tom režimu. Građani Evrope morali bi da znaju kada njihove vlade-posebno u sumanutom trenutku u kojem se svet nalazi, učestvuju u održavanju opasnog režima koji ugrožava bezbednost ne samo građana Srbije već i cele Evrope. Dobio sam informaciju da je jedan važan evropski dnevni list odbio da objavi naše pismo jer je vlasnik lista umešan u prodaju oružja Srbiji.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

MONITOR: Vjerujete li u postizanje nekog kompromisa između vlasti i opozicije zarad EU integracija za koje se svi deklarativno zalažu?

ĐUKIĆ: Ne vidim kod političara bilo kakav pokušaj vođenja dijaloga. Sumnjam da oni vode dijaloge i u samim partijama, kao ni među sobom u koalicijama. Svaki njihov istup djeluje kao monolog, kao nastup u kome se deklamuju fraze i floskule, u kojem se troši vrijeme građana u beskrajnom ponavljanju “ja, mi, oni”.

Kompromis će uslijediti, ali nije pravi kompromis. To će biti samo jedan prekid vatre do prve sljedeće krivine koja će omogućiti novu buku, novo ekstremizovanje situacije, nov način da se zamajavaju građani i da se nerad političara izmjesti u drugi plan. Najbolje se to vidi u deklamovanju fraze o “prevazilaženju podjela” ili o ostavljanju sa strane identitetskih pitanja. Svima je jasno da oni najviše vole da prave podjele, najviše vole da se bavi identitetskim pitanjima jer tu nije potrebno nikakvo posebno znanje, nisu potrebne činjenice ili argumenti. Dovoljno je da zauzmete sopstvenu busiju i da krenete s paljbom.

MONITOR: Imamo li mi, sa ovakvim političkim elitama, uopšte kapacitet da ostvarimo većinsku želju građana za ulazak u EU?

ĐUKIĆ: Naša politička klasa je suviše zagledana u sebe, u svoje rejtinge. Njih jedino interesuje da budu konstantno u kampanji i da zapošljavanju gdje god i koliko god mogu sopstveni kadar. Paradoksalno, EU integracije su jedino što možemo od njih očekivati da će ispuniti, jer strani faktor konstantno pritiska političare da ispune ono što su njihovi zahtjevi.

Najgore prolaze građani čiji se drugi, veoma legitimni zahtjevi, ne ispunjavaju, njihov život se ne olakšava, ne postoji nikakva politička volja da regularni, dnevni problemi i izazovi sa kojima se prosječan stanovnik Crne Gore suočava. A kako ne postoje nikakvi modeli stvarnog pritiska i prinude, zahtjevi građana ostaju neispunjeni. Djeluje da će EU agenda nastaviti sa ispunjavanjem jer postoji namjera i pritisak sa strane Evropske Unije da se taj proces okonča te da to ne zavisi više od naše spremnosti.

MONITOR: Koliko studentski protesti i oštra kritika dijela vlasti na njihov račun utiču na politička dešavanja? Da li smatrate da će zahtjevi studenata biti ispunjeni?

ĐUKIĆ: Čini mi se da politička atmosfera nije pogodna za ispunjavanje zahtjeva sa protesta. Veća je šansa bila da Danilo Šaranović podnese ostavku prije samih protesta nego sada. Živimo u polarizovanom društvu i neke rane još nisu zarasle, neki rovovi još nisu premošćeni. U takvoj klimi, političari (a i dobar dio javnosti) percipiraju svaki zahtjev plemenski, svaki zahtjev smještaju u nečiji “tor”. Zato sam ubijeđen da sada u Demokratama bilo kakav zahtjev za smjenu shvataju kao nešto što od njih ne traže studenti ni građani u cijelini, već Demokratska partija socijalista. I baš zato će oni veoma teško pristati na to.

Ne postoji dilema oko toga da je Šaranović morao podnijeti ostavku kao moralni čin zbog gubitka povjerenja javnosti u rad policije. Time bi i relaksirao situaciju i ubrzao neophodne reforme u samoj policijskoj organizaciji. Nažalost, kako se udaljavamo od same tragedije, to je sama mogućnost ostavke manja, zbog pomenute političke percepcije. Očekujem da ostali zahtjevi budu ispunjeni kao način da vlast pokaže svoju “širinu”.

MONITOR: Prošlo je mjesec dana od tragedije na Cetinju, a mi kao i tokom prošle tragedije u Medovini, imamo neodgovornost i ćutanje institucija. Šta nam to govori?

ĐUKIĆ: Kada god se desi nešto nepredviđeno i strašno, nešto što i ne mora biti veliko već je samo neprijatno i onemogućava standardno fotografisanje i poziranje pojedinaca na vlasti, a ne tek kad su u pitanju ove dvije ogromne tragedije, političari ne znaju kako da se ponašaju. Kao da čitav sistem funkcioniše po inerciji a oni su tu da sjede na lovorikama i ubiraju plodove uspjeha.

Čim je potrebno mijenjati, zapeti, čim je potrebno preuzeti odgovornost netragom nestaju, skrivaju se, pozivajući se na to da predano rade ili da je nečija druga odgovornost u pitanju. Niko nije spreman da presječe i prizna da nešto ne zna, da nešto ne umije, da je nešto objektivno teško. A potrebno je drugačije, potrebno je da oni koji su spremni da se fotografišu uz tuđe uspjehe, prihvate krivicu i za tuđu propust. Moramo tako nešto zahtijevati i ići ka razvoju takve svijesti, kako bismo napredovali kao društvo.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo