Kada se u istoj rečenici, i još na naslovnoj strani, pojavi ime predsjednika države, etabliranog bjelosvjetskog kriminalca sa blizu dvije decenije zatvorskog staža i ubijenog novinara, onda ta država i njeni stanovnici imaju problem. Ili je problem on ili percepcija okruženja o njemu i režimu koji je stvorio
Koliko god da je stara priča o nerazjašnjenom zločinu, kad god se ona ponovo zavrti, postaje aktuelna. U novom kontekstu. U takvoj situaciji pretjerano ne pomažu kabinetska saopštenja o reciklaži laži.
„Dvanaest godina nakon pogibije Iva Pukanića iznenada se pojavila audiosnimka iz zatvora koja ukazuje na naručitelja atentata“, donosi zagrebački Nacional na naslovnoj strani: „Joca Amsterdam, neosuđeni organizator atentata na Pukanića, prvi put je ukazao na naručitelja. To je Milo Đukanović“. Kraj naslova.
Mnogima je to bilo dovoljno da se prisjete duvanske afere koju je Nacional pokrenuo 2001. godine zahvaljujući tadašnjem američkom ambasadoru u Beogradu (prethodno bio ambasador SAD u Hrvatskoj) Vilijamu Montgomeriju i predsjedniku SRJ Vojislavu Koštunici. Te podatke o izvorima informacija za duvansku aferu naknadno smo saznali od pokojnog osnivača tog nedjeljnika Iva Pukanića i Jasne Babić, takođe preminule autorke prvog teksta u serijalu koji je trajao, bezmalo, tri godine. Donoseći priče o kontroverznom srpskom biznismenu Stanku Subotiću Canetu kao vođi međunarodne mreže švercera cigareta, koja obrće stotine miliona eura i dolara, i njegovim prijateljskim i poslovnim vezama sa Milom Đukanovićem i Zoranom Đinđićem, uticajnim političarem koji je, kao premijer Srbije, ubijen u martu 2004. godine (ubice osuđene, nalogodavci nepoznati).
Sedam godina kasnije, 23. oktobra 2008. godine, Pukanić i njegov saradnik, marketinški stručnjak Niko Franjić, ubijeni su motociklom-bombom koja ih je dočekala na parkingu ispred redakcije Nacionala u centru Zagreba. Policije Hrvatske, Srbije i BiH ubrzo su identifikovale i uhapsile većinu izvršilaca i organizartora dvostrukog ubistva. Naručioci su ostali van domašaja pravde.
U Zagrebu se za Pukanićevo i Franjićevo ubistvo sudilo braći Robertu i Luki Mataniću, Bojanu Guduriću, Slobodanu Đuroviću (organizator, uhapšen prilikom pokušaja da braću Matanić izvede iz Hrvatske), Amiru Mafalaniju i, u odsustvu, Željku Milovanoviću (dovezao motor i aktivirao eksploziv). Milanoviću se, istovremeno, za isto krivično djelo sudilo i u Beogradu. Skupa s njim, na optuženičkoj klupi našli su se Milenko Kuzmanović i Sreten Jocić (Joca Amsterdam) koji je optužen kao nalogodavac i finansijer ubistva koje je, navodno, organizovao preko Đurovića, svog kuma i dugogodišnjeg saradnika. Sa izuzetkom Jocića, koji je pravosnažno oslobođen (u međuvremenu u Srbiji osuđen na 15 godina zbog podstrekivanja na ubistvo Gorjana Marjanovića), svi optuženi su osuđeni na dugogodišnje (i višedecenijske) zatvorske kazne.
U Zagrebu je tokom suđenja svjedočio i Ratko Knežević, biznismen, diplomata (šef prve crnogorske ekonomske misije u Vašingtonu, krajem prošlog vijeka) i blizak prijatelj (kum) Mila Đukanovića sa kojim je došao u sukob uoči duvanske afere. Knežević je obrazlagao tvrdnju da iza Pukanovićevog ubistva stoji duvanska mafija, podsjećajući da su on i Pukanić, sa kojim je bio u prijateljskim odnosima, 2001. u Bariju svjedočili o švercu cigareta iz Crne Gore u Italiju, i da su od tada primali ozbiljne prijetnje. Knežević je na sudu rekao da su „obavještajne službe Hrvatske i Slovenije nekoliko puta spriječile plaćene ubice crnogorske tajne policije da ih ubiju”. Te tvrdnje nije mogao potkrijepiti dokazima ili svjedocima.
U isto vrijeme, iz beogradskog zatvora se preko advokata oglasio Sreten Jocić. On je poručio da mu specijalni tužilac za organizovani kriminal Saša Ivanić nudi status svjedoka saradnika pod uslovom da kao naručioce Pukanićevog ubistva imenuje Đukanovića i Subotića. Jocić je, tvrdi, odbio ovu ponudu da bi priču o podsticanju na lažno svjedočenje ponovio i tokom suđenja.
Veoma je, dakle, problematična tvrdnja sa naslovne strane ovonedjeljnog Nacionala da je Jocić o Đukanoviću govorio „prvi put“. Problematična je i konstatcija da ga je direktno označio kao naručioca ubistva. U tekstu piše kako je, u snimljenom telefonskom razgovoru sa nekadašnjom prijateljicom, Jocić iz zatvora rekao: „Ja sam Joca Amsterdam. Prošlih dvanaest godina sam u zatvoru. Mogao sam da namjestim predsjednika Crne Gore. Nudili su mi da idem živjeti u Kostariku. Je li tako? Ja to nisam uradio. Ovdje sam gdje sam. Neću da me se moji unuci i djeca stide živog. Bolje da se ponose sa mnom mrtvim.”
Nije baš jasni da li Jocić svojoj sagovornici objašnjava kako prije 12 godina nije htio da lažno svjedoči ili da cinkari.
U tumačenju novinara taj citat dobija kontekst. „Jocić, iskusni kriminalac koji dobro zna da se telefonski razgovori iz zatvora najvjerojatnije snimaju, time je možda namjerno poslao svojevrsnu poruku Đukanoviću“, analizira se u tekstu. „Posve je, naime, moguće da se u promijenjenim političkim okolnostima, Đukanoviću izrazito nesklonim, pojave i pojedinci koji bi mogli neovisnije nego dosad propitivati i njegovu potencijalnu ulogu u ubojstvu Ive Pukanića“.
Nacional propušta da podsjeti kako je potencijalna uloga Đukanovića u ubistvu Pukanića preispitivana od strane policije i tužilaštva (Hrvatska, Srbija) koji nijesu bili pod njegovom kontrolom. Bivši predsjednik Srbije Boris Tadić i njegovi saradnici ne mogu se svrstati među podržavaoce Đukanovićevih političkih i poslovnih aktivnosti. Često se, zapravo, spekulisalo o toma kako su o animoziteti na relaciji Đukanović – Tadić naveli Đukanovića da pomogne osnivanje i međunarodnu afirmaciju Srpske napredne stranke Aleksandra Vučića.
Nikoga nije začudilo to što je neizostavan dio te priče (epizoda: hotel Ric, Pariz) bio i Stanko Cane Subotić. Nekadašnji krojač iz varošice Ub, koji je zahvaljujući poslovnom partnerstvu sa Vanjom Bokanom (ubijen 7. oktobra 2000. u Atini) ušao u svijet šverca cigaretama bez akciznih markica. Bokan je, opet, u tom biznisu dobijao vjetar u jedra kao zet Neđeljka Boškovića, penzionisanog generala i vojnog bezbjednjaka (preminuo prije desetak dana) koji je, u jednom trenutku, bio savjetnik Vukašina Maraša, etabliranog bezbjednjaka još iz vremena SFRJ i ministra policije u vladi Filipa Vujanovića. A o odnosu Maraša i Đukanovića moglo bi se pisati i pisati.
Svega toga bi se, izgleda, i u Nacionalu dosjetili brže i lakše nego što bi pomenuli i činjenicu da je Ivo Pukanić imao brojne i opasne neprijatelje – u Hrvatskoj. O njima pišu oni koji se upinju da dokažu kako duvanski tranzit i njegovi ključni akteri nemaju veze sa dvostrukim ubistvom ispred redakcije zagrebačkog nedjeljnika.
„Imajući u vidu kontroverznu ulogu koju je ubijeni Pukanić igrao u međumafijaškim sukobima u to vreme, čini se da je policija suviše olako odbacila moguću vezu između ubistva Ivane Hodak, ćerke advokata Zvonimira Hodaka, koje se svega dvadesetak dana ranije dogodilo u Zagrebu, a koje je predstavljalo svojevrsnu opomenu klijentu njenog oca i vođi jednog od kriminalnih klanova generalu Vladimiru Zagorcu. Zagorčev klan je u tom trenutku bio u sukobu sa kriminalnom grupom jednog drugog hrvatskog generala, Hrvoja Petrača, inače bliskog Pukanićevog prijatelja, a sam vlasnik Nacionala je, prema svedočenju njegovih najbližih saradnika, nameravao da svedoči protiv Zagorca.“ Ovo je dio jednog od niza veoma sličnih tekstova koji se mogu pronaći detaljnijom internet pretragom a za koje bi se, kažu, moglo pretpostaviti da ih je među prvima čitao Vladimir Beba Popović, još jedna karika u lancu koji uvezuje Subotića, Đukanovića i Vučića.
Ima toga i u knjizi Zašto je ubijen Ivo Pukanić, koju je napisao njegov dugogodišnji saradnik Berislav Jelinić. Jelinić u toj knjizi, osim duvanske mafije, navodi i niz osoba iz hrvatskog svijeta kriminala, biznisa i visoke politike (zaključno sa tadašnjim premijerom Ivom Sanaderom i ministrom policije Tomislavom Karamarkom) kojima je vlasnik Nacionala mogao stajati na putu.
Da li to abolira Mila Đukanovića dajući za pravo njemu i njegovom kabinetu da, gotovo lakonski, konstatuju kako Nacional „u susret godišnjici ubistva osnivača ovog lista, reciklira senzacionalistički obrađenu laž iz 2012. godine“. A onda odbruse da sve to „smatraju očajničkim pokušajem dizanja tiraža i nuđenja svojih usluga onim centrima koji Crnu Goru i dalje doživljavaju kao svoju metu“. Očito, Đukanovićevi saradnici priču pokušavaju staviti u politički kontekst. Baš kao što su to radili tokom duvanske afere, ali i nakon Pukanićevog ubistva i „prvog kruga“ nedokazanih optužbi na račun duvanske mafije iz Đukanovićevog okruženja.
Nema sumnje da Crna Gora trpi zbog kriminalnog imidža višestrukog predsjednika/premijera. Od prvog teksta o duvanskoj mafiji u Nacionalu, ubijeno je više aktera te priče iz ovdašnjeg svijeta kriminala (Baja Sekulić, Ratko Đokić), usmrćena su dva urednika medija koji su se bavili tom temom: Pukanić i Duško Jovanović, osnivač i glavni urednik Dana. Duvanski poslovi su, moguće je, života koštali i dvojicu visokopozicioniranih pripadnika crnogorskih službi bezbjednosti Gorana Žugića i Darka Belog Raspopovića. I sva su ta ubistva ostala manje-više neriješena. U zemlji kojom je, sve to vrijeme, vladao Đukanović ili neki od njegovih namjesnika.
Ne navode samo tragovi krvi na sumnje. O tome, ponešto, govore i putevi novca. „Ja sam zarađivao 35 posto od profita, 15 posto zarađivali su Duško Ban i Željko Mihajlović koji su rukovodili tvrtkom Mia, a ostatak je išao Canetu“, objašnjavao je u Nacionalu Srećko Kestner, jedan od Subotićevih partnera iz duvanskog biznisa. „Njima dvojici novac sam isplaćivao u gotovini, doslovce u torbama, a poslije preko kiparskih računa. Formalno, taksa je iznosila 20 dolara po ‘baksi’ cigareta. No stvarna je taksa po ‘baksi’ iznosila 36 dolara. Šest dolara išlo je za sport, 20 državi, a 10 Milu Đukanoviću.”
Mogla je biti slučajnost to što su akteri duvanskog posla – Ban i Mihajlović – dugogodišnji prijatelji Đukanovića. Nedavno smo, međutim, saznali da su oni bili i tajni žiranti za prvi kredit kojim je aktuelni predsjednik ozvaničio dio svog bogatstva. Đukanović je prije desetak godina obmanuo crnogorsku javnost kako je kredit od jedne međunarodne banke dobio na riječ i međunarodni ugled. U Londonu su se on i njegovi prijatelji poslužili drugom vrstom laži, pa su kao žiranta prikazali Duška Kneževića, koji je od ranije sarađivao sa tom bankom. Onda su se Knežević i Đukanović posvađali. Odbjegli tajkun kaže – zbog imovine. A Đukanović ponavlja priču o podmetačinama neprijatelja države. Vjerujete li mu?
Zoran RADULOVIĆ
DRUŠTVO1 sedmica
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice