Povežite se sa nama

INTERVJU

ERVINA DABIŽINOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA I DOKTORKA RODNIH STUDIJA: Trebalo je početi s lustracijom

Objavljeno prije

na

Crna Gora treba odgovornu i savjesnu vladu koja bi svoje reforme počela zakonom o lustraciji i porijeklu imovine, a ne uslugom i privilegovanjem jedne vjerske zajednice koja je svojim učešćem u nedavnoj prošlosti obilježila nacionalne i vjerske sukobe na tlu Jugoslavije

 

 

MONITOR: Sabina Talović, aktivistkinja civilnog sektora, napadnuta je u Pljevljima na nacionalnoj i vjerskoj osnovi. Kako vidite taj napad, proističe li iz stanja u kom se društvo nalazi? A kako reakcije nadležnih organa?

DABIŽINOVIĆ: Sabina Talović, mirovna aktivistkinja, napadnuta je fizički i verbalno, u centru Pljevalja. Napad je imao sve elemente vjerske i nacionalne mržnje i dodatno je ugrozio nju i njenu porodicu. To nije prvi put i nije pojedinačni slučaj. Od devedesetih Sabina djeluje na mirovnom i planu ženskih ljudskih prava, posljednjih godina brine o migrantima u Pljevljima, i jedna je od rijetkih koja u kontinuitetu ukazuje na slučaj Bukovice, jednog od ratnih zločina počinjenih na teritoriji Crne Gore. Gotovo trideset godina taj ratni zločin naše tužilaštvo i sudstvo ne prepoznaje na adekvatan način, niti je dobio pravni i pravedni epilog. Odbijanje institucija da kvalifikuju ratne zločine, njihov neadekvatan pravosudni tretman, baza su za visoku toleranciju društvene zajednice na nacionalističko iživljavanje koje je sve otvorenije u Pljevljima.

Do sada nije previše pažnje posvećeno dešavanjima u Pljevljima. Otvoreno iskazivanje mržnje, netrpeljivost na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, radikalizovani su u posljednje tri godine. Bagaž prethodne vlasti, zločini i neutvrđena odgovornost, i današnje nacionalističko narušavanje suživota, za koje je odgovorna sadašnja vlast, proizvodi strah i nesigurnost među građanima, naročito onima koji pripadaju manjini u Pljevljima. Ogovornost za kvalitetan suživot i bezbjednost svih je na dominantnoj vjerskoj i nacionalnoj zajednici u određenoj sredini. Slučajevi koji su ušli u javnost, a ima više onih u koje javnost nije upućena, nisu do sada kvalifikovani i prepoznati od strane institucija, kako bi se moglo steći povjerenje u državu i njene institucije, ali i dominantnu većinu, da će oni koji proizvode nesigurnost i uznemiravaju građane biti sankcionisani. Da su institucije djelovale u tom pravcu, danas bismo imali drugačiju sliku u Pljevljima. Ovako imamo teret odgovornosti prethodne i sadašnje vlasti za nacionalizam i mržnju. Ukoliko institucije izbjegnu da kvalifikuju ovaj napad kako su ga većinski u svojim saopštenjima prepoznali politički subjekti i aktivisti, on će, kao i mnogi do sada, nestati iz javnosti, čime se daje dozvola onim retrogradnim snagama da uništavaju bezbjednost, mir i živote građana u Pljevljima i šire. Vrijeme je da se na osnovu Sabininog slučaja, pozornost javnosti, instituicija i politika usmjeri na odgovorno sagledavanje trenutnog stanja u Pljevljima, uzroka takvog stanja, i mijenja dosadašnja klima nekažnjivosti za silu koju pokazuju nacionalistički nastrojene politike.

MONITOR: Ovih dana prijetilo se i novinaru Vuku Vujisiću zbog priče o eksploataciji šljunka iz Morače. To je jedan u nizu napada na novinare. Normalizuje li se nasilje u ovoj zemlji?

DABIŽINOVIĆ: Prijetilo se i prijeti onima koji žele da govore naglas, ukazuju na društvenu patologiju, i pokušavaju da kreiraju atmosferu u kojoj je rad institucija sistema vidljiv.

To je jedan u nizu slučajeva koji pokazuju kako klima i kultura nekažnjivosti i zarobljene institucije izazivaju nepovjerenje, rezultiraju nasiljem i gubitkom šanse da se stanje u zajednici mijenja. Politički kontekst kreiran od strane vlasti i opozicije zloupotrebljava novinarstvo. Politika koja zloupotrebljava medije u posljednjih trideset godina pokazala je što je sve moguće kada se to desi, koliki je stepen uticaja medija i kakve su posljedice takvog djelovanja. Imali smo rat u kojem su mediji kreirali lice neprijatelja i podstrekivali sukob do kojeg je došlo. Novinari koji su tada huškali na rat su i dalje tu, jer se društvo nije suočilo sa prošlošću. Tu su i političari koji su to takođe radili. Na tim primjerima se vidi kultura nekažnjivosti. Danas je na snazi selektivan pristup uređivačkih politika, koje su u snažnom zagrljaju sa političkim subjektima, koje favorizuju i emituju svoje „istine“, relativizuju, podižu nacionalnu temperaturu. Gotovo da danas svaka opcija ima svoje medije i emituje sadržaj za vlastite ciljeve. Pojedine institucije poput crkve, stalno se žale kako im nedostaje još uticaja, kojeg u posljednje vrijeme imaju napretek, kukajući kako im se svaki zahtjev kriminalizuje u javnosti. Svaki pokušaj istraživačkog novinarstva se vrlo brzo utiša. Mediji pokrenu temu kao što je slučaj o kojem pitate, ali je izuzetno važno što će dalje institucije sistema preduzeti. Ukoliko ne reaguju adekvatno, a tako je, uglavnom, bilo do sada, kako se može osjećati onaj koji je temu pokrenuo? Kritika i iznošenje naglas kriminalizacije kompletnog društva su osnovne pretpostavke da jedno društvo ostane na fonu dobrobiti onih koji žive u ovoj državi ali i narednih generacija.

Novinari su, kao i svi mi, suočeni sa nasiljem koje ih čeka ukoliko glasno u lice saopšte istinu. Država mora stati iza njih ukoliko želi da razvija sistem i politike. Ukoliko to nije interes, a do sada nas nisu ubijedili da je tako, uporno ćemo tragati za odgovorom ko je ubio ovog novinara, prijetio ili ugrožavao novinare koji se bave temama kriminalizacije svega postojećeg, i saučestvovati u zločinu prema sopstvenom i životu narednih generacija, stalno sa filozofijom da ovdje trava ne niče.

MONITOR: I dalje živimo političku krizu. Sa svih strana pljušte platforme za njeno prevazilaženje. Čini li se, ipak, da je istinski dijalog nemoguć, a posebno ne skoncentrisan oko javnog interesa, i zašto?

DABIŽINOVIĆ: Ne vidim da je nekom do javnog interesa. Vjerujem da je ovo strategija da se sačuvaju glasovi na eventualnim izborima ili, preciznije – krenulo se u kampanju, tako da je dogovor isključena opcija a posebno oko javnog interesa. Politički subjekti već dugo vremena koncentrisani su isključivo na vlastite interese. Teško je povjerovati bilo kome, posebno kada ste suočeni sa situacijom da se bira između dva zla pa da se izabere ono  manje.

MONITOR: Kako vidite najnoviju ponudu Demokratskog fronta o novoj vladi koju bi činili predstavnici pobjedničkih lista u avgustu prošle godine, dakle partijsku?

DABIŽINOVIĆ: Predlog DF nije nov, zapravo se radi o onom na čemu od početka insistiraju. DF pokušava da se nametne kao faktor promjene dok u realnosti djeluje kroz nastavak DPS prakse. Gdje god se okrenete kada konkurišete za posao, naročito ako se radi o institucijama sistema, ispred vas trku trči DF-kadar,  prvoborac ili pripravnik sa litija, koji će ući na mala vrata i dobiti zaposlenje. Nije novo i da favorizuju jednu nacionalnu grupu. Nisam pročitala da je DF ukazao na otvorenu nacionalnu i vjersku mržnju iskazanu u Pljevljima. Nema tu ništa novo, većina političara te grupacije su izaši ispod nečijeg šinjela. Pokazalo se da su ovdje nakon nekog vremena političke ljubavi, zagovarali pad totalitarnog režima, dok na drugoj strani podržavaju autokratu, kojeg nam ovdje predstavljaju i zagovaraju kao veći nacionalni cilj. Ispod ucjene, koju u kontinuitetu čine, krije se i promjena spoljnopolitičkih ciljeva Crne Gore i vraćanje u zagrljaj politici koja je temeljena na  hegemonističkim ciljevima.

MONITOR: Vlada obećava platforme sličnih naziva – Crna Gora odmah, Evropa sad. Koliko je daleko Evropa, a gdje je Crna Gora sad?  I kuda je ova vlada vodi?

DABIŽINOVIĆ: Vlada čiji su potezi konfuzni, koja ne čuje ništa iz istraživanja u kojima su se građani jasno izrazili šta žele, koja je često nejasnih i netransparentnih namjera, u kojoj na ključnim mjestima sjede oni koji nemaju sposobnosti a imaju zločestu namjeru građanskom konceptu države, nije vlada koja je neophodna Crnoj Gori. Crna Gora traži odgovornu i savjesnu vladu koja bi svoje reforme počela zakonom o lustraciji i porijeklu imovine, a ne uslugom i privilegovanjem jedne vjerske zajednice koja je svojim učešćem u nedavnoj prošlosti obilježila nacionalne i vjerske sukobe na tlu Jugosavije.

 

U žene puca – država

MONITOR: Medijski stupci i dalje su puni primjera nasilja nad ženama, u kojima je zakazao sistem.

DABIŽINOVIĆ: Mnogo je mrtvih žena, pretučenih, napada na aktivistkinje, instutucionalnog  i političkog nasilja nad ženama. Mizoginija koja rezultira femicidom, svim vidovima nasilja, organizovanom državnom politikom protiv žena, kakvi su primjeri ratnih silovanja, kao jedan od najmasovnijih i najrasprostranjenijih vidova nasilja, ne privlači veliku pažnju niti izaziva posebnu zabrinutost. Posljednji primjeri ekstremnog nasilja u kojem žene gube živote uprkos zakonima i zalaganju i borbi aktivistkinja za ženska prava,  su potvrda toga.

Izostanak političke volje da se problem nasilja nad ženama kao fundamentalan,  suštinski  otvori, najbolje i najbolnije se vidi u smrtima žena. Država nije zaštitila svoje građanke, usmrćuju ih njima poznati muškarci kojima nisu vjerovale. Ali su odučile da vjeruju institucijama sistema. Pucanje u žene je prema sadašnjim stanju obezbijedila država koja je ratifikovala Istambulsku konvenciju, očigledno samo kao jedan formalan potpis više, bez odgovornosti i razumijevanja. Sistem u kontinuitetu neodgovorno i neadekvatno reaguje jer nasilje ne čita kao prijetnju po život. Do sada nema informacija da je utvrđeno ko je zakazao od onih koji su dužni da svoje poslove obavljaju profesionalno, kvalifikuju i prepoznaju djelo.  Nisam čula da je neko iz institucija radio istraživanja i analizu sudske prakse – kako se primjenjuju kazne za nasilje nad ženama, koje su ispod zakonskog minimuma. Brine i to da imamo mnogo više nego ranije udruženja političarki, koje deklarativno zagovaraju promjenu i reaguju na konkretan slučaj, međutim mnogo toga promakne ispod radara, pokaže se kao boljka patrijarhalnog načina razmišljanja a vrlo često i ishitrenih reagovanja poput inputa da se uvede kazna hemijska kastracija za seksualno nasilje. Na osnovu tog primjera uočavamo koliko smo nespremni da sagledamo o kakvom se problemu radi. Ovdje se pada odmah u zamku da se pokuša kreirati i primijeniti kazna koja je neprimjenjiva u evropskom zakonodavstvu, nije u skladu sa Ustavom, a i vrši funkciju prikrivanja dosadašnjeg lošeg i neodgovornog rad nadležnih institucija. Naravno iz kompletne priče je izbačena struka. I to nije jedini primjer neznavenog i neosviješćenog ponašanja onih koji treba da kreiraju ambijent za bolje funkcionisanje države i kompletnog društva.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA, ČLANICA RADNE GRUPE ZA POGLAVLJE 23: Vlast je zaslužna što DPS nije propao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama

 

MONITOR: Kako komentarišete najnovije istraživanje DAMAR-a i CGO, koje kaže da pola ispitanika smatra da Crna Gora ide pogrešnim putem?

BAJRAMSPAHIĆ: Ovo istraživanje, ali i nekoliko ranijih, pokazuje da su naši građani i građanke razboritiji i racionalniji nego što politička elita misli. Pored intenzivne propagande sa svih strana, građani uspijevaju da razlikuju utemeljene od neutemeljenih narativa i izražavaju otpor prema nazadnim tendencijama. Mislim da bi svi iole ozbiljni političari morali da ih temeljno pročitaju i da prestanu da se potcjenjivački odnose prema javnosti jer takvi pristupi očigledno nemaju prolaz. Mene veoma raduje što građani šalju poruku političarima da im je muka od nacionalizma i da hoće ozbiljnije javne politike.

MONITOR: Slažete li se sa ocjenom da je ovo Vlada „iznevjerenih očekivanja“?

BAJRAMSPAHIĆ: Da. Ako ostavimo po strani ideološke razlike i sporni klerikalni karakter ove vlasti,  propuštena je velika šansa. Šteta je što prva Vlada, koja je mogla stvarno biti ekspertska i postaviti javnu upravu na zdrave osnove, nije to bila. Odluke joj većinom nisu bile zasnovane na visokim stručnim standardima. Vlada se nije postavila kao brana nezakonitim i nedemokratskim praksama. Ona je punom parom nastavila sve sporne tehnike prethodne vlade, čak je i prevazišla zaprepašćujućom kadrovskom politikom, netransparentnošću (posebno u vezi sa dnevnim redom vlade i budžetskom potrošnjom), nedostatkom dijaloga i javne rasprave, samovoljom u vođenju resora i javnih politika, kršenju zakona kad god im zakon smeta da urade šta hoće, opsjednutošću identitetskim i vjerskim pitanjima. Uspijevaju da unište i rijetka do sada uspješna javna preduzeća koja su monopolisti na tržištu i naprave od njih gubitaše! Kada pogledate honorare savjetnika ministra finansija i spiskove na kojima su partije podijelile škole, vidite da se i nova vlast iznenađujuće brzo osilila.

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama i haotično donošenje odluka, bez utemeljenja, strategije, analize, dugoročnog pristupa. Konačno, najveće razočarenje je što ekspertskoj vladi evropska integracija Crne Gore uopšte nije bila prioritet. Naprotiv, nova vlast se toliko oglušivala o jasne standarde EU da je uspjela da izgubi saveznika koji joj je u početku bio najveća podrška.

MONITOR: Kako vidite aktuelnu inicijativu opozicije za izglasavanje nepovjerenja Vladi, kuda ona može odvesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Opozicija javno izražava optimizam i mislim da mora da postoji neki razlog za to. Ali čak i ako postoji neki scenario, čini mi se da će biti neizvjesno sve do trenutka glasanja jer vidimo da sve strane „tvrde pazar“ i učestvuju u psihološkom ratu ne bi li izvukli maksimalno za svoju partiju iz ove krize. Mislim da u svakoj varijanti neko nešto gubi i da nema lakog rješenja. Postojeća Vlada je već preživjela mnogo afera, ne bi me začudilo da preživi opet, ali to rješenje je takođe neodrživo i štetno za društvo. Vlada bez podrške Skupštine ne može da funkcioniše, još manje da vodi reforme, tako da je to gubljenje vremena. Ako Vlada preživi, nastaviće se konflikti unutar vladajuće većine koji na kraju jačaju opoziciju. Vladajuća većina je sama najviše zaslužna što DPS nije propao nakon izbora nego se revitalizovao. Mislim da još uvijek okreću glavu od te činjenice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR JELICA KURJAK, POLITIKOLOŠKINJA  I DIPLOMATKINJA: Promjene u Rusiji su uvijek dolazile iznutra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rusija kao zatvoreno društvo nikada nije bila spremna da otvori prolaze za ideje spolja ma koliko one bile, u perspektivi gledano, dobre za budućnost zemlje

 

MONITOR: Sredinom 1980-ih je izgledalo da će perestrojka i njena „glasnost“ donijeti velike promjene u SSSR-u. Kako 30 godina od odlaska Mihaila Gorbačova i kraja sovjetske države, izgleda taj proces?

KURJAK: Perestrojka je otvorila mnoga pitanja vezana za istoriju nastanka, funkcionisanja i stanja sovjetske države. Jeretička pitanja poput nade u promene tokom kratkog perioda NEP-a, uzroka njegovog kraha, dolaska Staljina na vlast, neuspelih ekonomskih reformi posle perioda „otopljenja“ (XX kongres KPSS), bila su veoma značajna za mlade naraštaje ali i za otvaranje sličnih i mnogih drugih pitanja u drugim zemljama Varšavskog ugovora, što će umnogome uticati i na događaje u pojedinim zemljama, pre svega u Poljskoj. Sve se to reflektovalo i na kasniju demontažu komunističkih sistema i vojno-političkog i ekonomskog lagera socijalističkih zemalja.

Očekivanja u Sovjetskom Savezu, i u Rusiji, bila su velika kod značajnog procenta humanističke inteligencije. Zbog čega? Ni jedna ekonomska reforma – kojih je bilo nekoliko tokom XX veka u sovjetskog državi, nije otvarala politička pitanja, pitanja prošlosti i odnosa sadašnjosti prema prođenom periodu. Iako u skromnim kategorijama, perestrojka je ipak načela baš takva pitanja. Kažem načela, jer, veoma brzo, za nekih desetak godina, sve je počelo da se vraća na staro. Tvorci perestrojke nisu mogli, imali snage, smeli, nisu umeli itd. itd. da postave ključno pitanje mogućih promena: reformisanje sistema, odnosno, partije, države i odnosa partije i države. Sistem nije dovođen u pitanje i sve se svelo na neophodna prilagođavanja imajući u vidu da su se promene događale unutar zemalja lagera, u Evropi, svetu, u međunarodnim odnosima. Suština sistema jednopartijske vladavine, podržavljene partije, centralizovane privrede, zatvorenog društva nije bila dovođena u pitanje. Sa nekim korekcijama ta suština je i danas dominantna.

MONITOR: Kakva je i kolika međuzavisnost kada se radi o podršci u biračkom tijelu, između Vladimira Putina i njegove stranke Jedinstvena Rusija?

KURJAK: S obzirom na to da je Rusija definisana kao višepartijska parlamentarna demokratija, sa izrazitom dominacijom jedne grane izvršne vlasti – predsedničke, postojanje jake partije koja pobeđuje i koja podržava predsednika je suština takvog sistema. Popularnost partije je značajna, ali je popularnost predsednika iznad svega i iznad partije. U tom odnosu uzajamnosti nema mesta za neka pitanja nesporazuma, pada popularnosti itd. Celokupni administrativni potencijal je u funkciji pobede partije i predsednika na izborima.

MONITOR: Koliko je uticajna i ko je opozicija u Putinovoj Rusiji?

KURJAK: Nominalno postojanje višepartijskog sistema daje mogućnost da se Rusija deklariše kao parlamentarna demokratija. To podrazumeva da postoje opozicione partije u Dumi. Trenutno ih je četiri, plus vladajuća partija, Jedinstvena Rusija. Druga je realnost: te partije učestvuju na izborima, dobijaju uvek dovoljan procenat glasova kako bi zadržale svoje mesto u Dumi, ali, istovremeno, ne skrivaju da su lojalne i da iz sve snage podržavaju rukovodeću partiju i predsednika.

Postoji i druga opozicija, to je vanparlamentarna, kojoj pripada i Aleksej Navaljni i drugi manje popularni opozicionari. Takva opozicija nema mogućnosti da dođe do cenzusa na izborima koji bi je doveo u parlament. Oni su kao političke organizacije na margini državnih događanja, van svake institucije vlasti.

Iako vlast takvu opoziciju optužuje da je prozapadna, neprijateljska u odnosu na sopstvenu zemlju, treba reći da su i ta opozicija, a i sam A. Navaljni, i te kako proruski. Druga je stvar što opozicija u Rusiji traži modernizaciju zemlje na svim nivoima. A to se svakako ne poklapa sa stabilnim stanjem koje je kreirala vlast i ona održava takav sistem.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIROSLAV ŠUKOVIĆ, SLIKAR: Umjetnost nije tu zbog aplauza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nemam tendenciju da mijenjam svijet. Možda  da ga prepoznam. Da suočim sebe i publiku sa nekom istinom.  Iako tokom stvaranja o publici uopšte ne razmišljam, raduje me ako i ona prepozna to nešto. Neku univerzalnost, neku istinu, možda i ličnu

 

Izložba Umjesto molitve Miroslava Mira Šukovića nedavno je otvorena u Beogradu, u Kući Đure Jakšića. Šuković je rođen 1977. godine u Bihaću, a živi i radi u Kolašinu i Podgorici. Imao je više od 20 samostalnih izložbi širom Crne Gore, regiona i u inostranstvu, a učesnik je i brojnih kolektivnih izložbi. Dobitnik je nagrade Cetinjskog likovnog salona Trinaesti novembar 2015. godine.

MONITOR: Nedavno ste se predstavili beogradskoj publici, a većina slika su nastale ove godine. Da li je ova izložba svojevrstan presjek dosadašnjeg stvaralaštva, na kojoj na neki način prikazujete način na koji ste dolazili do određenih slikarskih rješenja ili radovi predstavljaju nešto sasvim novo u Vašem stvaralaštvu?

ŠUKOVIĆ: Izložba u Beogradu, iako je na njoj predstavljen  jedan dio radova iz starijeg perioda, nije presjek mog dosadašnjeg stvaralaštva. Najveći dio radova predstavljenih u Beogradu je novijeg datuma i predstavlja na neki način novi ciklus u mom stvaralaštvu. Ono što je, svakako, zajedničko svim mojim radovima, je sadržano negdje u nazivu same izložbe Umjesto molitve.  I ranije sam govorio da su slike i stvaranje za mene neki vid molitve.

Kao dječak, urezivao sam crtice na kaišu, čekajući da majka, koja je bila lošeg zdravlja, izađe iz bolnice. Crtice su predstavljale dane koje sam provodio moleći se da ona bude dobro. One su bile moja molitva. Čini se da sam nastavio da se kroz linije, odnosno crteže, platna i boje, molim.

Tekst teoretičara umjetnosti Vladimira Kolarića, kojim se osvrnuo na izložbu u Beogradu, na dobar način to primjećuje: ,,Onaj ko vjeruje u mogućnost umjetnosti da bude oblik molitve (pa makar i uz ogradu koja sadrži riječ umjesto), mora vjerovati da se kroz tu čulnost i stvarnost može ne samo izraziti nevidljivo i neopisivo, nego da se može i opštiti sa njim, i da se ono na neki način može oprisutniti i (po)javiti”. Ja u to vjerujem.

MONITOR: Vaše radove bismo mogli svrstati u figurativni egzistencijalizam. Bilo koji motiv da dominira slikom, u centru interesovanja je uvijek čovjek, njegova unutrašnja stanja i težnja da se dostigne to nešto uzvišeno, koje je teško definisati.

ŠUKOVIĆ: Da, čovjek je centralna tema kojom se bavim u svojim radovima. Ranije su to bila uglavnom neka psihološka stanja i unutrašnji nemiri čovjeka, dok je u ,,novoj” fazi to potraga za nečim uzvišenijim, vanvremenskim.

Valjda je to i neki lični put koji svaki čovjek prolazi.  Pokušaj da razumije sebe,  svijet u kojem  živi, i na kraju,  onoga uzvišenijeg, što se ne vidi. Traženje smisla.

MONITOR: Kako prilazite radu jedne slike, kako se ona ,,rađa”? Kažite mi o tom stvaralačkom procesu – šta Vas tjera da radite?

ŠUKOVIĆ: Upravo u načinu na koji ste postavili pitanje, upotrijebivši riječ – rađa, nalazi se dio odgovora. Nije li sam život, i sve oko nas jedan misterij. Ne pokušavam da umanjim mjesto stvaraoca u tom procesu. Njegove emocije, želje, ono što pokušava da podijeli sa svijetom, ili sa sobom na kraju.  Ipak, a to pokazuje i sam proces stvaranja, najuspješniji radovi, oni kraj kojih ćete zastati, koji će vas pomjeriti, imaju dodir nečeg što je onostrano, što je van. Kako god se to zvalo. Otuda je proces stvaranja za mene jedna velika  – tajna.

Šta me tjera da radim? Čovjek je, u konačnici, biće koje komunicira i stvara.  U slikanju se dešava oboje: i kreacija i razgovor. Čudesno je vidjeti kako iz bjeline papira nastaje djelo. Iz ničega, nešto što će nastaviti da živi i komunicira.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo