Povežite se sa nama

HORIZONTI

O MIGRACIJAMA I STATISTIKAMA: Nestajanje Balkana

Objavljeno prije

na

Dok se u predvorju Evrope bavimo korupcijom, kriminalom i ostalim prioritetnim pitanjima, spakovane kofere malo ko broji. Od nevoljnika do doktora specijalizanata,  svaka priča o odlasku sa ognjišta, nosi svoju dozu tuge. I težine. Činjenica da  se u zemljama regiona ne preduzima gotovo ništa da se odlasci preduprijede,  služi kao okvir ovih egzodusa u tišini

 

Idu popisi po regionu. Nakon što se popišemo tačno ćemo znati ko govori kojim pismom i u koju bogomolju ide. Nećemo znati ko će da nas liječi, školuje i kroji neke veselije statistike. Možda je to i plan.

Dok se u predvorju Evrope bavimo  korupcijom, kriminalom i ostalim prioritetnim pitanjima, spakovane kofere malo ko broji. Mogli bismo se osvrnuti na par posljednjih putnika u Evropu i saznati šta nas čeka.

Šest godina nakon ulaska Bugarske i Rumunije u EU, u društvo odabranih stupila je Hrvatska.

Po podacima Svjetske banke, 3,6 miliona Rumuna trenutno živi van matične zemlje. Nešto manje od 20 odsto ukupne populacije te zemlje. Od ukupnog broja, visokokvalifikovanih je 27 odsto, pa je masovno iseljavanje uticalo na rumunsko tržište rada. To je priča koju danas živi Hrvatska.

Posljednjih mjeseci rezultati popisa su prilična mora za građane najmlađe članice EU. Ovo je prvi popis u Hrvatskoj koji se osim na terenu sprovodio i preko online upitnika. Hrvatska javnost barata sa podacima da će broj njenih stanovnika pasti ispod četiri miliona. Procjene sa kraja prošle godine govore o četiri miliona i 48 hiljada. U odnosu na podatke iz 2019. oko 17 hiljada manje ili još drastičnije, u odnosu na podatke iz Popisa 2011. godine – nedostaje preko 230 hiljada. Naravno, nije sve ni do migracija, oko šezdeset odsto otpada na negativan prirodni priraštaj.

Demografi smatraju da su brojke egzodusa potcijenjene i da je on posebno vidljiv u manjim sredinama. Portal poslovni.hr naveo je slikovite podatke iz opština Civljana i Ervenika. U pet godina ova mjesta su izgubila 39,3 odsto, odnosno 37,8 odsto stanovništva ili svakog trećeg stanovnika.

Da razlozi napuštanja ognjišta nijesu uvijek ekonomske prirode, pa možda ni najbitniji, pokazalo je istraživanje koje je sproveo doc. dr sc. Tado Jurić. U zaključcima njegove analize stoji da je više od polovine iseljenika imalo radno mjesto u Hrvatskoj.

„Analiza iseljeničkih stavova pokazala je da je glavni poticaj odlasku predodžba da u Hrvatskoj nisu institucionalizirane vrijednosti radne etike i uopšte poštenja. Percepcija iseljenika je da se hrvatsko društvo moralno slomilo, a naša istraživanja ukazuju na jasnu vezu između političke etike, slabih institucija i iseljavanja. To znači da su hrvatske vlade odgovorne za iseljavanje svojih građana, ali i da mogu učiniti puno toga da se iseljavanje smanji. Ako mlade nije iz Hrvatske otjerala ekonomija, onda ih ni oporavak ekonomije neće vratiti”, prenijela je dio ovog istraživanja Slobodna Dalmacija.

Školske klupe znaju istinu. Podaci tamošnjeg Ministarstva obrazovanja pokazali su da je ovu školsku godinu upisao najmanji broj prvaka od kada postoje statistike. Čak 53.390 manje nego prije osam godina kada je Hrvatska pristupila EU. Koliko se prvaka iz Hrvatske upisalo u zemlje EU ne zna se. Zasigurno – previše.

Od oktobra ove godine, hrvatski državljani dobili su zeleno svjetlo da u SAD mogu ući bez vize. Mnogi prognoziraju još punih aviona.

Možda je vrijeme da Crna Gora počne gledati i učiti od posljednjeg evropskog putnika. Odavno se osipamo, a hrvatski scenario je zagarantovan kada jednom uđemo u EU.

U izvještaju Migracije i odliv mozgova u Evropi i centralnoj Aziji koji je 2019. godine uradila Svjetska banka, stoji da nakon Malte, najveću stopu iseljavanja od zemalja EU ima Hrvatska sa 21,9 odsto ili nešto iznad petine stanovništva. Po tom izvještaju identična brojka važi i za Crnu Goru. Na vrhu liste su još, vjerovatno očekivano, Bosna i Hercegovina, Albanija i Sjeverna Makedonija.

U nedavnom intervjuu na televiziji Vijesti ministar finansija i socijalnog staranja Milojko Spajić kazao je da je za njega najvažniji podatak na popisu – koliko uopšte ima stanovnika u Crnoj Gori. On smatra da će taj podatak biti poražavajući, te da se već na osnovu poreskih i podataka uprave za nekretnine mogu naslutiti nivoi katastrofe ako se ne djeluje preventivno. Po njegovom mišljenju odliv stanovništva će se nastaviti kada se otvore granice, ukinu COVID restrikcije… Zvuči ohrabrujuće da neko na poziciji ovu priču smatra najvažnijom na nadolazećem popisu. Ekonomski planovi su tu. Ipak, čak  ako oni  i uspiju, treba imati na umu i gornji citat gospodina Jurića da samo oporavak ekonomije neće vratiti ljude. Toliko je stvari kod nas odavno zrelo za oporavak.

Mala Crna Gora ima velike probleme. Gotovo 17.350 osoba je našlo posao u EU od 2008. do 2018, prenijeli su mediji Eurostatove nalaze. Uz to je i istraživanje Vestminsterskog centra za demokratiju iz 2019. otkrilo da oko 70 odsto mladih ljudi u Crnoj Gori želi da napusti zemlju.

Nezvanične procjene govore da je od 1992. godine do danas oko 150.000 ljudi napustilo Crnu Goru.

Državna statistika nedostaje, a odlasci su postali vidljivi  golim okom. Osim što Crnogorci prate trendove iz Hrvatske, veliki je broj onih koji se odluče da popune upražnjena radna mjesta u toj zemlji.

Nekada su prognoze govorile drugačije. U publikaciji iz 2008. Monstat je navodio optimistične podatke. Pod pretpostavkom da ćemo 2015. godine biti u EU pisalo je: „U naredne dvije decenije (do 2030. godine) bilo bi nastavljeno intenzivnije povećavanje broja doseljenih od broja odseljenih, što bi rezultiralo stalno pozitivnim i rastućim migracionim saldom“.

Pretpostavljalo se da će ukupan pozitivan migracioni saldo u periodu 2005-2050. iznositi 90,2 hiljade osoba ili prosječno 2.000 godišnje. Živimo neku drugačiju budućnost.

I drugdje u komšiluku nevesele slike. Gotovo svaki drugi mladi čovek u Bosni i Hercegovini, ili 47 odsto, razmišlja da privremeno ili trajno napusti zemlju, pokazali su rezultati istraživanja koje je objavio Populacioni fond Ujedinjenih nacija (UNFPA). Oko 23.000 mladih ili četiri odsto već je, procjenjuje se, preduzelo konkretne korake u tom pravcu navode oni.

Samo tokom 2019. godine   napustilo oko 60.000 ljudi.  Pandemija nije spriječila odlaske potvrdili su statistički podaci istraživačke publikacije Utjecaj pandemije COVID-19 na migracije stanovništva u BiH.

Uprkos nedostatku zvaničnih podataka smatra se da se i Srbija suočava sa sličnim nevoljama.  Organizacija za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE), navela je da je od početka ovog vijeka do kraja 2018. godine Srbiju napustilo oko 654.000 ljudi. Podaci Eurostata govore da je 2018. godine iz ove zemlje u EU otišla 51.000 ljudi.

Po podacima iz popisa 2011, u prvoj deceniji ovog vijeka otišlo je 150.000 ljudi. Od čega jedna petina je sa visokom školom ili fakultetom.  Beogradski dnevnik Danas piše da kada se obrađuju ovi podaci treba imati u vidu da najveći broj iseljenika ne objavljuje svoje boravište, te da su brojke veće. Oni prenose podatke Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj. Po tim podacima samo u države članice, prosječan priliv radnika i stručnjaka koji im dolaze iz Srbije kreće se od 35.000 do 60.000 godišnje. Za vrijeme pandemije došlo je i do određenog povratka onih koji su otišli trbuhom za kruhom, a tamošnja vlast je najavljivala da će to biti dugotrajniji trend.

Zbog manjka stručnih radnika, Njemačka vlada je donijela Zakon o useljavanju stručnjaka iz zemalja izvan Evropske unije. Zakon je stupio na snagu u martu prošle godine. Brzo se  odrazilo na region, a njegove prednosti najviše su iskoristili stanovnici Srbije, Bosne i Hercegovine, Kosova i Albanije, navode mediji.

Heiko Mas, ministar spoljnih poslova Njemačke, pohvalio se  da je preko 30.000 viza izdato, zahvakljujući ovom zakonu uprkos pandemiji i značajnim ograničenjima u mnogim zemljama, uključujući zatvaranje ambasada i zabranu putovanja. „Uprkos svim nedaćama, uspjeli smo 2020. privući mnogo kvalifikovanih radnika u Njemačku koji su hitno potrebni našim firmama”, rekao je on. Savezni ministar rada i socijalnih pitanja Hubertus Heil podvukao je da je pandemija toj zemlji pokazala važnost kvalifikovanih radnika u nekoliko sektora. Među glavnima su IT sektor i zdravstvo.

Mape svijeta se mijenjaju. Svaka priča o odlasku sa ognjišta nosi svoju dozu tuge. I težine. Činjenica da se u zemljama  našeg regiona ne preduzima gotovo ništa, da se odlasci preduprijede,  služi kao okvir tihog egzodusa.  A možda ovaj problem i ne postoji, jer se ne vidi u statističkim podacima.

Dragan LUČIĆ

Komentari

HORIZONTI

TURSKA KAO STRATEŠKI IGRAČ U SJENI RATA U UKRAJINI: Erdoganova „igra prijestola“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ruska agresija na Ukrajinu je pomogla Turskoj da počne izlaziti iz ekonomske i političke krize u kojoj se nalazila prije početka rata. Iako se bori sa i dalje visokom inflacijom potonućem nacionalne valute, nezadovoljstvom stanovništva zbog troškova života i komplikovanim odnosima sa drugim državama, Redžep Tajip Erdogan  se uspijeva  nametnuti kao neizbježni partner međunarodnoj zajednici

 

Od kada je Rusija u februaru napala Ukrajinu,  politička i ekonomska slika Evrope i velikog dijela svijeta se drastično promijenila – nagore. Ono što je trebalo biti „specijalna vojna operacija“ od nekoliko dana do najviše par sedmica,  zaglavilo se   u blatu ukrajinskih stepa sa malim izgledom za brzi kraj. Ruska agresija je pomogla njenom južnom susjedu Turskoj da počne izlaziti iz ekonomske i političke krize  u kojoj se nalazila.  Iako se bori sa i dalje visokom inflacijom (86 odsto u oktobru u odnosu na godinu ranije), potonućem nacionalne valute (u odnosu na dolar i euro), nezadovoljstvom stanovništva zbog troškova života i komplikovanim odnosima sa drugim državama turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan kao da uspijeva izbalansirati sve izazove i nametnuti se  kao neizbježni partner međunarodnoj zajednici.

Turska je osudila agresiju i još prije početka rata naoružala i nastavila naoružavati Ukrajinu sa svojim fantastičnim dronovima Bayraktar TB-2 koji su napravili lom među nadirućim ruskim oklopnim kolonama. Erdogan je pozvao predsjednika Vladimira Putina da vrati Krim „njegovom zakonitom vlasniku“ i da će tek tada rat biti gotov. No, iako druga po vojnoj snazi – odmah iza Sjedinjenih Država, kao članica NATO pakta, Turska je odbila da se pridruži ekonomskim sankcijama protiv Moskve. Naprotiv, obim trgovine između Turske i Rusije je porastao gotovo dvostruko. Turski uvoz iz Rusije je skočio za 213 odsto, uključujući i pristanak na Putinov zahtjev da se plin plaća u ruskim rubljama, dok je izvoz ka Rusiji porastao za 113 odsto po čemu je vodeća zemlja u svijetu.

Turske vlasti su se pokazale i kao uspješni medijatori i garanti da se postigne dogovor o sigurnosnom koridoru za izvoz ukrajinskog i ruskog žita u Afriku i na Blisku istok čija bi nestašica mogla u mnogim zemljama dovesti do nestabilnosti i potresa. Turci su se pokazali  i kao uspješni medijatori u pregovorima između Kijeva i Moskve o razmjeni zarobljenika. Pogotovo je značajno posredovanje administracije predsjednika Erdogana oko predaje ukrajinske pukovnije Azov koja je herojski branila lučki grad Mariupolj skoro tri mjeseca u potpunom okruženju vezavši za sebe brojne ruske jedinice. Azov zvanična Moskva smatra neonacistima i nakon predaje grada je najavljivano  suđenje njegovim komandantima i pogubljenje. Međutim, rukovodstvo Azova se prije dva mjeseca našlo u Turskoj nakon dogovorene razmjene i na opšte zgražavanje ruske nacionalističke javnosti. Napravljen je ustupak ruskoj strani tako što se Turska obavezala da će razmijenjeni oficiri uživati njeno gostoprimstvo sve dok rat traje.

Turski geostrateški uticaj jača i u centralnoj Aziji među turkofonskim zemljama (Kazahstan, Kirgistan, Uzbekistan i Turkmenistan) koje su do sada smatrane ruskom interesnom sferom. Zemlje članice Organizacije država za kolektivnu bezbjednost (CSTO) koja predviđa zajedničku odbranu u slučaju napada (slično kao i NATO pakt), čiji je predvodnik do skoro bila Rusija, sve više se okreću Turskoj. Predsjednik Kazahstana Kasim Jomart Tokajev se nakon početka invazije na Ukrajinu okrenuo Turskoj i Zapadu i odbio podržati Putina u lice mu rekavši da su „narodne republike“ u Donbasu „kvazitvorevine“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

EKSPLOZIJA RAKETA U POLJSKOJ: Zalutali projektil digao svijet na noge

Objavljeno prije

na

Objavio:

Glavni mediji na Zapadu su odmah upotrijebili frazu „zalutale rakete“ kako bi relaksirale situaciju. Nakon prvih izjava američkog predsjednika Džozefa Bajdena i poljskog predsjednika Andžeja Dude bilo je jasno da se ne radi o namjernom napadu. U četvrtak je postalo jasno da su zalutale rakete pripadale sovjetskom sistemu S-300 ukrajinske armije, koje su ispaljene kao presretači protiv nadolazećeg ruskog raketnog baraža

 

U utorak veče mnoge svjetske agencije su objavile kao hitnu vijest da su oko 16 sati istog dana eksplodirale dvije rakete u selu Prževodov u Poljskoj, članici NATO pakta, i da ima nastradalih. Ubrzo je javljeno da je pogođena sušara za žito i da su dvije osobe poginule. Brzo je uslijedila reakcija ruskog Ministarstva odbrane koje je negiralo da Rusija ima ikakve veze sa napadom/incidentom i saopšteno je da „rakete koje su pale u Poljsku mora da su došle iz Njemačke“ . Kremlj je saopštio da je napad „čista provokacija“ dok su kremaljski propagandisti ekspresnom brzinom krenuli sa lansiranjem velikog broja teorija zavjere, uključujući i tvrdnje da su rakete lansirane iz Velike Britanije i da Zapad sa ovim želi eskalaciju i Treći svjetski rat.  Društvenim mrežama su brzo proširile spekulacije hoće li Poljska aktivirati član 4 i član 5 Sjevernoatlantskog pakta kojim se obavezuju članice na hitne konsultacije usljed direktne vojne ugroženosti i koji zahtijeva zajednički vojni odgovor i odbranu.

Poljski i zapadni lideri su bili daleko oprezniji sa izjavama dok su glavni mediji na Zapadu odmah upotrijebili frazu „zalutale rakete“ kako bi relaksirale situaciju. Nakon prvih izjava američkog predsjednika Džozefa Bajdena i poljskog predsjednika Andžeja Dude bilo je jasno da se ne radi o namjernom napadu. U četvrtak je postalo jasno da su zalutale rakete pripadale sovjetskom sistemu S-300 ukrajinske armije, koje su ispaljene kao presretači protiv nadolazećeg ruskog raketnog baraža.

Valja se podsjetiti da je početkom rata, 10. marta, u Hrvatsku isto tako doletjela bespilotna letjelica sovjetske proizvodnje sa konvencionalnom bojevom glavom koja je eskplodirala blizu Zagreba, srećom bez posljedica po ljudske živote. Najvjerovatnije se tada radilo o pogrešno programiranom letu. Takođe ranije tokom rata su brojni pojedinci sa obje strane prikazivali snimke i ofanzivnih i defanzivnih raketa koje su usljed tehničkih, softverskih ili obavještajnih greški skretale sa putanja i pogađale vlastitu teritoriju, trupe i/ili civile.

Najgora greška se dogodila 17. jula 2014. godine prilikom prve agresije Rusije na Ukrajinu. Tada je 53. protivvazdušna raketna brigada ruske armije stacionirana u okupiranom Donbasu ispalila raketu Buk 9M83 na malezijski putnički avion koji je letio na relaciji Amsterdam – Kuala Lumpur nakon što je pogrešno identifikovan kao ukrajinski vojni transportni avion. Poginuli su svih 283 putnika i 15 članova posade. Kada je shvaćena greška, odmah je uklonjena objava lokalnog ruskog komandanta Igora Girkina Strelkova sa ruskih društvenih mreža gdje se pohvalio da je oboren ukrajinski Antonov 26. Rusija je odbila da prihvati odgovornost i umjesto toga medijski lansirala nekoliko teorija zavjera.

Rakete koje su pale na Poljsku su skrenule pažnju sa do sada najvećeg ruskog terorističkog napada na ukrajinsku civilnu infrastrukturu. Ispaljeno je 100 raketa koje su ciljale 11 ukrajinskih regiona u poslijepodnevnim satima 15. novembra, kada se i desio incident u Poljskoj zbog dejstva ukrajinske protivvazdušne odbrane. Po riječima ukrajinskog ministra energetike Hermana Haluščenka, ovo je do sada najveći udar na ukrajinski elektroenergetski sistem od početka rata. Ukroenergo, državni energetski operater, je bio primoran na hitna isključenja struje u cijeloj zemlji kako bi se stabilizovao rad elektrosistema.

Projektili su uništili 15 energetskih objekata, a eksplozije su zabilježene u skoro polovini Ukrajine, uključujući regije Lavov (u blizini poljske granice), Kijev, Rivne, Harkov, Žitomir, Černigiv, Poltava… Trenutno je bez struje 7 miliona stanovnika, a noćne temperature padaju ispod nule. Analitičari smatraju da su pokušaji Moskve da ostavi Ukrajinu bez grijanja, svjetla i interneta dostigli kritičnu tačku. Prethodni ruski napadi u oktobru su već oštetili preko 40 odsto ukrajinske energetske infrastrukture, time izloživši novim problemima civilno stanovništvo pred nastupajućom zimom. Napadima na infrastukturu je prethodilo propagandističko divljanje na ruskim državnim televizijama čiji voditelji i njihovi gosti su pozivali na uništenje Ukrajinaca tako što će se „smrznuti i usmrditi kad im uništimo centrale i vodovode“.

Iako su udari prvenstveno bili usmjereni na infrastrukturu, rakete su pogodile i stambene zgrade. U Kijevu su pogođena tri stambena bloka. Pola glavnog grada je bez struje. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski je još prošle sedmice upozorio građane da Rusija planira „ponavljanje masovnih napada“ na ukrajinsku infrastrukturu ciljajući ključne sisteme kao što su trafostanice, osigurači i dalekovodi. Time je zemlja prisiljena da zaustavi izvoz električne energije u EU. Vlada je poručila ljudima da smanje potrošnju električne energije kako bi „smanjili opterećenje mreže”.

Ukrajinski sistemi protivvazdušne odbrane su oborili 70 projektila, po riječima vladinih funkcionera. Brojni snimci presrijetanja ruskih raketa, koji su objavljeni na društvenim mrežama, potvrđuju da protivvazdušna odbrana ima nekog uspjeha. Uskoro se očekuje i dolazak američkih i NATO sistema protivraketne odbrane pa i to može biti jedan od razloga zašto je Rusija požurila sa napadima.

Napadi su bili toliko veliki da su čak izazvali nestanak struje u susjednoj Moldaviji. Zamjenik premijera Moldavije Andrei Spinu napomenuo je da je dalekovod Isaccea-Vulcanesti automatski isključen kao sigurnosni mehanizam. To je izazvalo nestanke struje širom zemlje, uključujući i glavni grad Kišinjev u kome su i trolejbusi prestali da rade. Moldavija se do sada najviše oslanjala na uvoz jeftine struje iz Ukrajine kao i iz pobunjene pokrajine Transnjistrije koja je pod ruskom kontrolom. Moldavija sama proizvodi svega 30 odsto potrebne električne energije. Kao alternativa ostaje uvoz iz Rumunije koji je osjetno skuplji.

Posljednji napadi dogodili su se samo nekoliko dana nakon što su se ruske trupe povukle iz Hersona, glavnog grada istoimene oblasti koja je nedavno na fingiranom referendumu priključena Rusiji. Ranije je ruski diktator Vladimir Putin objavio da Herson „zauvijek ostaje u Rusiji“. Ruska armija je nakon povlačenja, po do sada ustaljenom obrascu, ostavila pustoš, leševe civila i masovne grobnice. Povlačenje iz Hersona na lijevu obalu Dnjepra predstavlja veliki vojni poraz Moskve i značajan podsticaj Ukrajini čiji predsjednik je ubrzo došao u posjetu oslobođenom gradu. Rusija je do sada na svaki poraz svojih trupa na bojnom polju odgovorila odmazdom nad civilima i civilnom infrastukturom.

Na samitu G20 zemalja u Indoneziji, svjetski lideri su čestitali Ukrajini na nedavnim vojnim uspjesima. Međutim, većina zapadnih političara i vojnih stručnjaka ne vidi kraj rata. Uprkos gubitku desne obale Dnjepra, Harkovske oblasti i dijelova Donbasa na sjeveru, Rusija i dalje drži veliku teritoriju pod okupacijom. Trenutno se ruska armija ukopava na liniji kontakta u očekivanju zime. Američki načelnik generalštaba general Mark Majli je skoro izjavio da su male šanse Ukrajine da postigne odlučujuću pobjedu u kratkom roku. Majli je upozorio da Rusija još ima značajnu borbenu moć uprkos neuspjesima na bojnom polju i haosa sa mobilizacijom koja je navodno „uspješno završena“.

Ukrajinski vanjski ministar Dmitro Kuleba je na Twitteru za sada isključio mirovne pregovore navodeći da ruski projektili uništavaju ljude i infrastrukturu širom zemlje. Kuleba je pozvao da se prekine sa sugestijama da treba prihvatiti ruske ultimatume radi postizanja mira rekavši da se sadašnji „teror može zaustaviti samo snagom našeg oružja i principa”. Američki predsjednik je ponovio da neće stupiti u bilo kakve pregovore s Rusijom bez učešća Ukrajine i da dolazi u obzir samo ono rješenje koje je prihvatljivo i Ukrajincima.

Zelenski se obratio samitu G20 (dvadeset najvećih ekonomija svijeta) putem video poziva svega nekoliko sati prije napada rekavši da je Ukrajina spremna za mir, „ali mir za sve svoje teritorije“ te da će nastaviti oslobađanje svoje okupirane zemlje.

Ukrajina i njeni saveznici ističu da ciljanje civilne infrastrukture predstavlja ratne zločine, posebno kako se približava zima. Zelenski je ranije istakao da je ruski cilj „sijanje panike i haosa“ u što većim razmjerama. Rat se nastavlja.

 Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

KO SVE RADI I ZA KOJE STRANE SLUŽBE: Špijunski Monti Pajton u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

U fokusu sjednice skupštinskog Odbora za bezbjednost bila je nedavna akcija ANB-a sa „zapadnim partnerskim službama“ u kojoj su navodno uhapšeni brojni ruski špijuni. Javnost nije čula ime nijednog ruskog „špijuna“ osim penzionisanog službenika Radomira Sekulovića koji je navodno bio šef ruske mreže u Crnoj Gori zajedno sa svojim kumom. Oni su umjesto špijunaže optuženi za nedozvoljeno držanje pištolja i nekoliko metaka. Pojedini mediji su prenijeli „pouzdane informacije iz ANB-a“ da je Sekulović „sve priznao“ pa ga zbog toga nisu optužili. Sekulović je to negirao

 

Da su špijunaža i veze sa stranim obavještajnim službama cijenjen posao u Crnoj Gori se znalo još od turskih vremena. Mnogim Crnogorcima je godilo da došapnu sultanu, veziru, ruskom caru, austrijskom ćesaru i domaćem knjazu šta se radi kod kuće. Kasnije je to bio srpski kralj i na kraju Tito. Iako su Crnogorci kao narod činili svega 2,5 odsto stanovništva Jugoslavije udio crnogorskih kadrova u bezbjedonosnim službama sa činom generala i pukovnika postratovske Titove Jugoslavnije je bio skoro desetostruko veći. Kada je došlo do raskida sa Staljinom desila se  velika sječa crnogorskih kadrova jer su se mnogi svrstali na stranu Rusije uzdajući se  u njenu snagu. Zloglasni logor na Golom otoku primio je disproporcionalno veliki broj Crnogoraca, od kojih su mnogi završili tamo na osnovu lažnih dojava u vremenu takmičenja ko će više prijaviti „narodnih neprijatelja“. Žig Golog otoka je ostavio dubok trag na nacionalno biće Crne Gore u narednim decenijama.

Stigma agentura i ko je čiji se ponovo uveliko vratila sa „antibirokratskom revolucijom“ koju su iznjedrile srbijanska UDBA pod Slobodanom Miloševićem i Kontraobaveštajna služba JNA (KOS). Na prijesto su postavljene marionete u liku Momira Bulatovića, Mila Đukanovića i Svetozara Marovića. Na valu velikosrpskog nacionalizma i ratnog požara zlokobni trojac je proganjao sve što je zapadno i liberalno. Novinari, aktivisti za ljudska prava, borci protiv mafije i korupcije i opozicionari su redovno dobijali etikete saradnika CIA-e, MI-6 i BND-a dok su Srbija, Rusija i Kina bile uzor.

Sada je, deklarativno, situacija za Demokratsku partiju socijalista (DPS) i njenog vođu obrnuta. Svuda se vidi „maligni uticaj“ Rusije i Srbije a borba protiv tih maligniteta se vodi zajedno sa „partnerskim službama“ – istom CIA-om, BND-om i drugim nekadašnjim „neprijateljima srpstva i Crne Gore“. Za Komunističku partiju Kine (KPK) je ostao pijetet i od strane predsjednika Đukanovića i od strane njemu opozicionog Demokratskog fronta (DF) koji su poslali čestitke sa hvalospjevima i srdačnim željama komunističkom vođstvu tokom nedavnog Kongresa KPK na kome je spektakularno fizički udaljen bivši vođa partije.

Sjednica skupštinskog Odbora za bezbjednost od 28. oktobra na kojoj su saslušani nedavno smijenjeni direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) Savo Kentera i razriješeni vanjski ministar Ranko Krivokapić je dostini ličila na nastavak kultnog humorističkog filma Balkanski špijun.

U fokusu je bila nedavna akcija ANB-a sa „zapadnim partnerskim službama“ u kojoj su navodno uhapšeni brojni ruski špijuni „koji se broje u desetinama“ po riječima Krivokapića na javno prenošenoj sjednici Vlade u vrijeme akcije. Na kraju je ispalo da se tresla gora a rodio miš. Javnost nije ni vidjela ni čula ime niti jednog ruskog „špijuna“ osim penzionisanog službenika Krivokapićevog ministarstva Radomira Sekulovića koji je navodno bio šef ruske mreže u Crnoj Gori zajedno sa njegovim kumom. Oni su umjesto špijunaže optuženi za nedozvoljeno držanje pištolja i nekoliko metaka, a pojedini mediji su prenijeli „pouzdane informacije iz ANB-a“ da je Sekulović „sve priznao“ pa ga zbog toga nisu optužili. Sekulović je to negirao.

Mediji su još objavili  da je od 28 osoba kojima je zabranjen ulazak u Crnu Goru i nekoliko srbijanskih državljana. Radi se prevashodno o Vladimiru Božoviću, ambasadoru Srbije u Crnoj Gori koji je proglašen nepoželjnim u zadnjim danima Vlade Duška Markovića, Vladimiru Mandiću, bivšem srpskom rukometašu i reprezentativcu, Danetu  Šijanu, proslavljenom rukometnom golmanu nekadašnje reprezentacije Srbije i Crne Gore. Na listi su navodno i crkvena lica – protojerej stavrofor Velibor Džomić, bivši paroh Podgorički i koordinator Pravnog savjeta Mitropolije crnogorsko – primorske (i rado viđen gost kod Đukanovićevih tajkuna) i arhimandrit Danilo, iguman manastira Dajbabe. Na kraju se navodi i ime Bratislava Stojiljkovića vlasnika Adria Management Services (Adria MS) i predsjednik Upravnog odbora Adria-Jadran medijske grupe. Mimo ovoga i šest službenika Ambasade Rusije u Podgorici su protjerani, pa se osoblje svelo na ambasadora i otpravnika poslova.

Predsjednik Odbora za bezbjednost i jedan od lidera Demokratskog fronta (DF) Milan Knežević je akciju Đukanovićevog Kentere na Odboru nazvao „srbofobijom, targetiranjem čitavog naroda i sveštenika“ te je optužio Kenteru da je „registrovani agent CIA-e“. Knežević je istakao da „ako je nekog trebalo da uhapsite i ispitate, to je Milan Roćen, jer je on glavni ruski čovjek u Crnoj Gori“. Njegov stranački kolega Andrija Mandić je ponovio optužbe o „registrovanim agentima tajnih službi“, da „špijuni stranih zapadnih službi postavljaju moralne etalone“ i da „u ambasadama tačno znate punktove koji djeluju (obavještajno)“.

Krivokapić je optužio Kneževića da „radi po nečijem nalogu“, aludirajući na zvanični Beograd i Kremlj, dok je Danijel Živković iz DPS-a rekao da se Kenterinom „akcijom“ zapravo „prekida lanac ruske špijunaže u CG“ i pitao Kneževića da li dobija ikakve instrukcije iz Beograda.

Knežević je odgovorio da onaj koji tvrdi da on radi za strane interese „laže kao pas“ i da je „nesoj i fukara“.

Bivši direktor ANB-a je na početku rekao da je njegov pokojni otac podigao crkvu Sv. Save u Paštrovićima dok je on lično išao u crkvu kad drugi nisu dodavši da „oni koji ne žele da poštuju ovu državu, institucije sistema, ne žele dobro ovoj državi, oni ovdje nemaju šta da traže“. Kentera je objasnio da su „sva lica sa razlogom stavljena na listu… i to su stvari koje nisu rađene ad hoc“. Onda je Kentera, isto kao i Krivokapić na njegovom Twitter nalogu, pokušao povezati njegovu smjenu sa udarom na rusku špijunsku mrežu jer „smo počeli sa raščišćavanjem strane agenture ali smo u tome prekinuti“ i da je „indikativno da u jeku akcije“ bude smijenjen.

Kentera je dugo kao predsjednik Atlantskog saveza Crne Gore često bio viđen u društvu američkih i drugih zapadnih diplomata i zvaničnika Alijanse kao i da je njegova organizacija radila na propagiranju ulaska u NATO. ASCG je dobio i izdašnu donaciju za osnivanje Digitalnog forenzičkog centra (DFC) koji je trebao biti u službi borbe protiv malignih uticaja i da promoviše zapadne vrijednosti. Međutim, DFC je sredinom septembra 2021. objavio detaljnu studiju Uloga Rusije na Balkanu – Slučaj Crne Gore. U studiji, koja je prevedena i dijeljena stranim diplomatama od strane DPS funkcionera i čiju je kopiju na sjednici Odbora pokazao lider DF-a Mandić, DFC se „studiozno“ bavio ruskim malignim uticajem u Crnoj Gori tako što se temeljno oslanjao na DPS partijska saopštenja i navode nekadašnjeg KOS-ovog operativca i kasnijeg glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića.

Studija DFC je  „studiozno“ izbjegla pomenuti bilo kakve veze Đukanovića i DPS-a sa ruskim službama, mafijom i oligarsima i njihovoj velikoj zasluzi što je Crna Gora postala „suverena“ država po uzoru na Putinovu Rusiju. Studija je pomenula sporazum Kneževićeve Demokratske narodne partije o saradnji sa Putinovom Jedinstvenom Rusijom preskočivši da je DPS još 2011. potpisao isti strateški sporazum sa Putinovom strankom kojeg se nikada nije odrekla. Tada je DPS-ov Rajko Kovačević izjavio „da DPS ne prepoznaje tu partiju kao diktatorsku, Jedinstvena Rusija je partija koja ima od 315 od 450 deputata u ruskoj Dumi i mi smo prava adresa za razgovor i ostvarivanje strateških saradnji i interesa koje želimo u razvoju naših odnosa”. DFC se nije osvrnuo ni na veliki broj izvještaja State Deparmenta o pranju ruskog novca u Đukanovićevoj „državi“ i instaliranju ruskih obavještajaca u institucije sistema. Ni riječju nije pomenuta pohara Crne Gore od strane KGB-FSB „investitora“ u KAP-u, Željezari i hotelima na primorju sve uz blagoslov tobože evroatlantske DPS vlasti.

Interesanto je i da su sve To Be Secure (2BS) konferencije Atlantskog saveza održavane u Hotelu Splendid čiji je osnivač i većinski vlasnik general i bivši direktor KGB/FSB-a Viktor Ivanjenko što se bez problema može utvrditi uvidom u Registar privrednih subjekata (CRSP) i na šta je ranije ukazivao lider Pokreta za promjene Nebojša Medojević. Državni službenik sa platom i glavni obavještajac Rusije koji je postao vlasnik lanca hotela u Crnoj Gori i Španiji je izgleda nešto potpuno normalno za Kenterinu NVO i što se takođe ne pominje u DFC Studiji, pogotovo kad se zna da su glavni posjetioci hotela iz istog kriminalnog i obavještajnog miljea. Možda je to i razlog potpune šutnje zapadnih ambasada i ministarstava na smjenu Kentere, Krivokapića i Raška Konjevića. U razgovorima za Monitor nekoliko diplomata iz starih članica Alijanse vide da glavi ruski uticaj u Crnoj Gori se i dalje ostvaruje preko ljudi iz najbližeg okruženja predsjednika države „jer se unosne veze sa ruskom mafijom i službama ne prekidaju tek tako uprkos slatkorječivoj retorici“.

Da je DPS prava adresa za razgovor i stratešku saradnju i da DF prije ima ulogu „korisnih idiota“ (po KGB terminologiji) indirektno je priznao i Andrija Mandić na sjednici Odbora rekavši da „dok smo mi vodili najveću bitku za očuvanje zajedničke države, znate ko je podržao nezavisnu Crnu Goru? Upravo ti (ruski) partneri Milana Roćena“ dodavši da DPS-u „nije smetalo što su pomogli da naprave nezavisnu Crnu Goru… imate telefonske razgovore, svo to postoji i onda vi sada poptuno bezgrešni počnete optuživati nas“. Andrija Mandić je implicitno priznao da dok je trajalo suđenje za tzv. državni udar da su zapravo srpske službe aktivno pomogle Đukanovićev i Katnićev narativ.

Mandić je ulogu Roćena uporedio sa ulogom Titovog glavnog obavještajca Ivana Steva Krajačića rekavši da su „nakon Krajačićeve smrti došli ruski agenti da razduže njegovu radio-stanicu kojom se redovno javljao Moskvi − to što je bio Stevo Krajačić za Titovu Jugoslaviju to je vaš Milan Roćen za Crnu Goru“.  Roćen je, po Mandićevim riječima, „glavni protagonist ove (Kenterine) vrijednosti“ sa kojim  „juri i vitla za navodnim ruskim agentima po CG, tako da te duple igre, te dupljake, triplake ta svakakva čuda koja se dešavaju u službama bezbjednosti“ se treba čuvati jer su to osobe „koje su danas spremne da budu jedno, sjutra drugo  a preksjutra treće“. Mandić je otkrio i kako je išlo druženje sa stranim diplomatama uoči izbora u avgustu 2020. godine rekavši da  je „nosilac naše liste jedva dočekao da utrči u američku ambasadu i pita šta treba da radi“.

Miloistički i prosrpski mediji u Crnoj Gori su glasno odćutali prozivke na račun glavnog savjetnika predsjednika Đukanovića Milana Roćena (ujedno i neformalnog ministra dvora) kao osobe koja je stvarni šef ruske agenture u Crnoj Gori i pretpostavljeni Radomiru Sekuloviću. DPS mediji ćute o vezama sa Rusijom dok prosrpskim portalima teško pada činjenica da voljeni Putin više voli Mila nego crnogorske Srbe. Tužilaštvo se do sada takođe nije oglašavalo na direktne prozivke premijera Dritana Abazovića i lidera DF-a protiv Roćena i njegovog šefa.

Trag ljubavi

Uprkos strateškoj orijentaciji Crne Gore, odnosi sa Rusijom će uvijek biti među glavnim pravcima naše strateške vanjskopolitičke strategije. Niko ne može da zamijeni mjesto Rusije – ni Evropska unija ni NATO. Ovo nisu prazne riječi – Milan Roćen (RIA Novosti 2007. god.)

Jovo MARTINOVIĆ

 

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo