Povežite se sa nama

HORIZONTI

O MIGRACIJAMA I STATISTIKAMA: Nestajanje Balkana

Objavljeno prije

na

Dok se u predvorju Evrope bavimo korupcijom, kriminalom i ostalim prioritetnim pitanjima, spakovane kofere malo ko broji. Od nevoljnika do doktora specijalizanata,  svaka priča o odlasku sa ognjišta, nosi svoju dozu tuge. I težine. Činjenica da  se u zemljama regiona ne preduzima gotovo ništa da se odlasci preduprijede,  služi kao okvir ovih egzodusa u tišini

 

Idu popisi po regionu. Nakon što se popišemo tačno ćemo znati ko govori kojim pismom i u koju bogomolju ide. Nećemo znati ko će da nas liječi, školuje i kroji neke veselije statistike. Možda je to i plan.

Dok se u predvorju Evrope bavimo  korupcijom, kriminalom i ostalim prioritetnim pitanjima, spakovane kofere malo ko broji. Mogli bismo se osvrnuti na par posljednjih putnika u Evropu i saznati šta nas čeka.

Šest godina nakon ulaska Bugarske i Rumunije u EU, u društvo odabranih stupila je Hrvatska.

Po podacima Svjetske banke, 3,6 miliona Rumuna trenutno živi van matične zemlje. Nešto manje od 20 odsto ukupne populacije te zemlje. Od ukupnog broja, visokokvalifikovanih je 27 odsto, pa je masovno iseljavanje uticalo na rumunsko tržište rada. To je priča koju danas živi Hrvatska.

Posljednjih mjeseci rezultati popisa su prilična mora za građane najmlađe članice EU. Ovo je prvi popis u Hrvatskoj koji se osim na terenu sprovodio i preko online upitnika. Hrvatska javnost barata sa podacima da će broj njenih stanovnika pasti ispod četiri miliona. Procjene sa kraja prošle godine govore o četiri miliona i 48 hiljada. U odnosu na podatke iz 2019. oko 17 hiljada manje ili još drastičnije, u odnosu na podatke iz Popisa 2011. godine – nedostaje preko 230 hiljada. Naravno, nije sve ni do migracija, oko šezdeset odsto otpada na negativan prirodni priraštaj.

Demografi smatraju da su brojke egzodusa potcijenjene i da je on posebno vidljiv u manjim sredinama. Portal poslovni.hr naveo je slikovite podatke iz opština Civljana i Ervenika. U pet godina ova mjesta su izgubila 39,3 odsto, odnosno 37,8 odsto stanovništva ili svakog trećeg stanovnika.

Da razlozi napuštanja ognjišta nijesu uvijek ekonomske prirode, pa možda ni najbitniji, pokazalo je istraživanje koje je sproveo doc. dr sc. Tado Jurić. U zaključcima njegove analize stoji da je više od polovine iseljenika imalo radno mjesto u Hrvatskoj.

„Analiza iseljeničkih stavova pokazala je da je glavni poticaj odlasku predodžba da u Hrvatskoj nisu institucionalizirane vrijednosti radne etike i uopšte poštenja. Percepcija iseljenika je da se hrvatsko društvo moralno slomilo, a naša istraživanja ukazuju na jasnu vezu između političke etike, slabih institucija i iseljavanja. To znači da su hrvatske vlade odgovorne za iseljavanje svojih građana, ali i da mogu učiniti puno toga da se iseljavanje smanji. Ako mlade nije iz Hrvatske otjerala ekonomija, onda ih ni oporavak ekonomije neće vratiti”, prenijela je dio ovog istraživanja Slobodna Dalmacija.

Školske klupe znaju istinu. Podaci tamošnjeg Ministarstva obrazovanja pokazali su da je ovu školsku godinu upisao najmanji broj prvaka od kada postoje statistike. Čak 53.390 manje nego prije osam godina kada je Hrvatska pristupila EU. Koliko se prvaka iz Hrvatske upisalo u zemlje EU ne zna se. Zasigurno – previše.

Od oktobra ove godine, hrvatski državljani dobili su zeleno svjetlo da u SAD mogu ući bez vize. Mnogi prognoziraju još punih aviona.

Možda je vrijeme da Crna Gora počne gledati i učiti od posljednjeg evropskog putnika. Odavno se osipamo, a hrvatski scenario je zagarantovan kada jednom uđemo u EU.

U izvještaju Migracije i odliv mozgova u Evropi i centralnoj Aziji koji je 2019. godine uradila Svjetska banka, stoji da nakon Malte, najveću stopu iseljavanja od zemalja EU ima Hrvatska sa 21,9 odsto ili nešto iznad petine stanovništva. Po tom izvještaju identična brojka važi i za Crnu Goru. Na vrhu liste su još, vjerovatno očekivano, Bosna i Hercegovina, Albanija i Sjeverna Makedonija.

U nedavnom intervjuu na televiziji Vijesti ministar finansija i socijalnog staranja Milojko Spajić kazao je da je za njega najvažniji podatak na popisu – koliko uopšte ima stanovnika u Crnoj Gori. On smatra da će taj podatak biti poražavajući, te da se već na osnovu poreskih i podataka uprave za nekretnine mogu naslutiti nivoi katastrofe ako se ne djeluje preventivno. Po njegovom mišljenju odliv stanovništva će se nastaviti kada se otvore granice, ukinu COVID restrikcije… Zvuči ohrabrujuće da neko na poziciji ovu priču smatra najvažnijom na nadolazećem popisu. Ekonomski planovi su tu. Ipak, čak  ako oni  i uspiju, treba imati na umu i gornji citat gospodina Jurića da samo oporavak ekonomije neće vratiti ljude. Toliko je stvari kod nas odavno zrelo za oporavak.

Mala Crna Gora ima velike probleme. Gotovo 17.350 osoba je našlo posao u EU od 2008. do 2018, prenijeli su mediji Eurostatove nalaze. Uz to je i istraživanje Vestminsterskog centra za demokratiju iz 2019. otkrilo da oko 70 odsto mladih ljudi u Crnoj Gori želi da napusti zemlju.

Nezvanične procjene govore da je od 1992. godine do danas oko 150.000 ljudi napustilo Crnu Goru.

Državna statistika nedostaje, a odlasci su postali vidljivi  golim okom. Osim što Crnogorci prate trendove iz Hrvatske, veliki je broj onih koji se odluče da popune upražnjena radna mjesta u toj zemlji.

Nekada su prognoze govorile drugačije. U publikaciji iz 2008. Monstat je navodio optimistične podatke. Pod pretpostavkom da ćemo 2015. godine biti u EU pisalo je: „U naredne dvije decenije (do 2030. godine) bilo bi nastavljeno intenzivnije povećavanje broja doseljenih od broja odseljenih, što bi rezultiralo stalno pozitivnim i rastućim migracionim saldom“.

Pretpostavljalo se da će ukupan pozitivan migracioni saldo u periodu 2005-2050. iznositi 90,2 hiljade osoba ili prosječno 2.000 godišnje. Živimo neku drugačiju budućnost.

I drugdje u komšiluku nevesele slike. Gotovo svaki drugi mladi čovek u Bosni i Hercegovini, ili 47 odsto, razmišlja da privremeno ili trajno napusti zemlju, pokazali su rezultati istraživanja koje je objavio Populacioni fond Ujedinjenih nacija (UNFPA). Oko 23.000 mladih ili četiri odsto već je, procjenjuje se, preduzelo konkretne korake u tom pravcu navode oni.

Samo tokom 2019. godine   napustilo oko 60.000 ljudi.  Pandemija nije spriječila odlaske potvrdili su statistički podaci istraživačke publikacije Utjecaj pandemije COVID-19 na migracije stanovništva u BiH.

Uprkos nedostatku zvaničnih podataka smatra se da se i Srbija suočava sa sličnim nevoljama.  Organizacija za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE), navela je da je od početka ovog vijeka do kraja 2018. godine Srbiju napustilo oko 654.000 ljudi. Podaci Eurostata govore da je 2018. godine iz ove zemlje u EU otišla 51.000 ljudi.

Po podacima iz popisa 2011, u prvoj deceniji ovog vijeka otišlo je 150.000 ljudi. Od čega jedna petina je sa visokom školom ili fakultetom.  Beogradski dnevnik Danas piše da kada se obrađuju ovi podaci treba imati u vidu da najveći broj iseljenika ne objavljuje svoje boravište, te da su brojke veće. Oni prenose podatke Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj. Po tim podacima samo u države članice, prosječan priliv radnika i stručnjaka koji im dolaze iz Srbije kreće se od 35.000 do 60.000 godišnje. Za vrijeme pandemije došlo je i do određenog povratka onih koji su otišli trbuhom za kruhom, a tamošnja vlast je najavljivala da će to biti dugotrajniji trend.

Zbog manjka stručnih radnika, Njemačka vlada je donijela Zakon o useljavanju stručnjaka iz zemalja izvan Evropske unije. Zakon je stupio na snagu u martu prošle godine. Brzo se  odrazilo na region, a njegove prednosti najviše su iskoristili stanovnici Srbije, Bosne i Hercegovine, Kosova i Albanije, navode mediji.

Heiko Mas, ministar spoljnih poslova Njemačke, pohvalio se  da je preko 30.000 viza izdato, zahvakljujući ovom zakonu uprkos pandemiji i značajnim ograničenjima u mnogim zemljama, uključujući zatvaranje ambasada i zabranu putovanja. „Uprkos svim nedaćama, uspjeli smo 2020. privući mnogo kvalifikovanih radnika u Njemačku koji su hitno potrebni našim firmama”, rekao je on. Savezni ministar rada i socijalnih pitanja Hubertus Heil podvukao je da je pandemija toj zemlji pokazala važnost kvalifikovanih radnika u nekoliko sektora. Među glavnima su IT sektor i zdravstvo.

Mape svijeta se mijenjaju. Svaka priča o odlasku sa ognjišta nosi svoju dozu tuge. I težine. Činjenica da se u zemljama  našeg regiona ne preduzima gotovo ništa, da se odlasci preduprijede,  služi kao okvir tihog egzodusa.  A možda ovaj problem i ne postoji, jer se ne vidi u statističkim podacima.

Dragan LUČIĆ

Komentari

HORIZONTI

NOVE FAZE UKRAJINSKOG RATA: Sve jači govor oružja, sankcije ne daju rezultate

Objavljeno prije

na

Objavio:

Specijalizovani energetski portal Newsbase je objavio izvještaj po kojem je izvoz ruske nafte u Evropu skočio za 40 odsto u prvih 100 dana rata. Procjenjuje se da će do kraja septembra Rusija izvozom nafte nadoknaditi skoro svih 300 milijardi dolara koji su zarobljeni Centralnoj banci Rusije u inostranstvu.  Primjena naftnog embarga EU će početi tek od 1. januara 2023. godine a do tada se može puno poslova obaviti

 

Dok se vode teške borbe za industrijski grad Sjeverodonjetsk u Donbasu, i dok ruske rakete padaju po čitavoj zemlji u srijedu je upriličena prva državnička posjeta Kijevu sa Zapadnog Balkana. Premijeri Crne Gore Dritan Abazović i Albanije Edi Rama su avionom albanske Vlade sletjeli u Poljsku i odatle vozom stigli u Kijev. Premijer Abazović je ispod crnog sakoa nosio sivomaslinastu majicu kakvu nosi i domaćin, predsjednik Volodimir Zelenski od kada je njegova zemlja brutalno napadnuta od Ruske Federacije 24. februara ove godine. Gosti su obišli gradove Irpin i Borodianku u blizini glavnog grada gdje su mogli iz prve ruke „svjedočiti o paklu ratnog razaranja“ kako je premijer Abazović napisao na Twitteru. Ti gradovi su prvih dana rata doživjeli velika uništenja od strane ruske armije u njenom pokušaju brzog opkoljavanja i zauzimanja Kijeva kako bi tamo instalirali „narodnu vlast“ po uzoru na sovjetska vremena. Abazović je napomenuo da „Ukrajina danas, uz borbu za očuvanje teritorijalnog integriteta, brani i evropske demokratske principe“ te da su gosti poručili premijeru Denisu Šmihalu da „ostanu snažni i dostojanstveni u borbi za slobodu svojih građana“. Na sastanku sa predsjednikom Zelenskim je istaknuto da će Crna Gora i Albanija podržati članstvo Ukrajine u EU i da će ove dvije zemlje kao članice NATO-a, uprkos svojim malim resursima, sve učiniti u okviru Alijanse da se pomogne Ukrajini.

Stvari sa pridruživanjem EU ne idu lako ni za goste. Isti dan kada se desila posjeta Ukrajini, briselski Politiko je objavio intervju sa premijerom Ramom gdje je predsjednik albanske vlade izjavio da ne očekuje da će se na sljedećem samitu otvoriti put za početak pristupnih pregovora sa Evropskom komisijom (EK) zbog protivljenja Bugarske u sporu sa Sjevernom Makedonijom u kojem je njegova zemlja kolateralna šteta jer su tretirani u paketu sa Makedoncima. Edi Rama je, na iznenađenje neupućenih, upozorio da Zapad ne treba previše pritiskati Srbiju da uvede sankcije Rusiji i da se „mora shvatiti da je Srbija u veoma različitoj poziciji od drugih zbog svoje istorije, zbog svojih posebnih veza sa Rusijom“. Rama je dodao da tražiti od Srbije da to uradi odmah, i to u punom obimu je praktično nemoguće jer bi to značilo samoubistvo za srbijansku ekonomiju. On je izrazio očekivanje da se Srbija vremenom pridruži sankcijama ali da semoramo ponekad nositi s drugima i razumjeti šta se događa, inače ne možemo zadržati ovu zajednicu na okupu za više i bolje ciljeve“. Zvučalo je  kao da prenosi Vučićevu poruku. Radi šire slike, valja napomenuti da albanski parlament, zahvaljujući Raminim poslanicima, nije usvojio rezoluciju o osudi genoocida u Srebrenici.

Samo dan prije puta dvojice prmijera za Kijev,  Spoljnopolitički odbor Evropskog parlamenta usvojio je nacrt Izveštaja o Srbiji (sa 50 od ukupno 58 glasova) kojim se od Srbije traži hitno uvođenje sankcija Rusiji. Izražena je zabrinutost zbog toga što je Srbija među malobrojnim zemljama Evrope koja se nije uskladila sa pozicijom EU. Štaviše, u jednom od amandmana koji je ušao u konačan tekst, radi nastavka evropskog puta traži se normalizacija odnosa sa Kosovom i potpisivanje pravno obavezujećeg sporazuma zasnovanog na međusobnom priznanju. Takođe se u briselskim krugovima razmatra mogućnost da EK obustavi otvaranje novih klastera poglavlja sa Srbijom zbog njenog odnosa sa Rusijom.

Sankcije koje se očekuju od Srbije su više simboličkog karaktera. Međutim, Srbija bi na evropsku argumentaciju mogla odgovoriti kontraargumentima i reći da je Evropa neopravdana pritiska jer i u svojoj kući ima različite kriterije oko sankcija. Česka, Slovačka i Mađarska su dobile izuzeće za određeni period kada je u pitanju embargo na rusku naftu.

Specijalizovani energetski portal Newsbase je objavio izvještaj po kojem je izvoz ruske nafte u Evropu naglo skočio za 40 odsto u prvih 100 dana rata. Do sada je Kremlj zaradio 93 milijarde eura ove godine i na putu je da ubrzo bude u platnom plusu od 200 milijardi. Štaviše, procjenjuje se da će do kraja septembra Rusija izvozom nafte nadoknaditi skoro svih 300 milijardi dolara koji su zarobljeni Centralnoj banci Rusije u inostranstvu.  Primjena naftnog embarga EU će ionako početi tek od 1. januara 2023. godine a do tada se može puno poslova obaviti.

Drugi specijalizovani portal za strateška istraživanja BNE Intellinews navodi da iako Rusija najviše izvozi ka EU, raste i ruski izvoz ka Kini i Indiji koje zajedno već kupuju skoro polovinu ruske nafte. Osim količine izvoza veliku igru ima i cijena koja je na berzama porasla gotovo za trećinu od početka rata. BNE Intellinews procjenjuje da gubitak koji će Rusija osjetiti smanjenjem izvoza u EU se dobrim dijelom već sad nadoknađuje većim cijenama energenata. Štaviše, u žurbi da se završe poslovi prije stupanja sankcija na snaga Rusija sada zarađuje puno više novca od prodaje nafte nego prije početka rata. Portal dalje navodi da bi bila logičnije da se EU i Sjedinjene Države sa Velikom Britanijom odmah fokusirali na obaranje cijena nafte nego na pokušaje ograničavanja ruskog izvoza koji će teško ići zbog velike granice i nemogućnosti kontrole izvoza preko centralnoazijskih zemalja jer Rusija može svoju naftu plasirati kao kazahstansku ili turkmensku. Ukoliko bi se osiguralo redovno snabdijevanje naftom od strane glavnih svjetskih proizvođača koje bi povećale proizvodnju onda bi se cijena barela spustila na podnošljiviji nivo. Cijena od 70 dolara po barelu ili niža je prag boli za ruski budžet. Da bi se došlo do toga, neophodno je pridobiti prije svega Saudijsku Arabiju od koje su se zapadne zemlje udaljile nakon ubistva, čerečenja i iznošenja u kesama saudijskog novinara Džamala Kašogija iz saudijskog konzulata u Istanbulu. Kašogi je bio kritičar kraljevske porodice i apsolutističkog režima u Rijadu. Mnoge zapadne zemlje su direktno optužile prijestolonasljednika princa Mohameda bin Salmana kao naredbodavca i organizatora ubistva, uključujući i tada kandidata za predsjednika Sjedinjenih Država Džozefa Bajdena. Princ Salman je odlučno negirao da ima veze sa ubistvom. Kada je Rusija otpočela invaziju na Ukrajinu zapadne zemlje su tražile od OPEC-a (Organizacija zemalja izvoznica nafte sa sjedištem u Beču) da poveća proizvodnju što su one predvođene Saudijskom Arabijim i Ujedinjenim Arapskim Emiratima odbili. To se odmah očitovalo na berzi skokom cijena. Američki predjednik Bajden planira posjetiti Saudijsku Arabiju sredinom jula i sastati se sa princom prijestolonasljednikom Bin Salmanom u nadi da će se igladiti problemi sa energentima. Saudijci sa druge strane navodno očekuju da će Bajden povući svoje kritike za ubistvo Kašogija i druga teška kršenja ljudskih prava.

Dok se ne riješi pitanje energenata i sankcija koje će stvarno zaboljeti Rusiju i njenu mogućnost da finansira krvoproliće i destrukciju u Ukrajini dotle će generali na terenu imati primat. Kako je nastupilo ljeto i zemlja se stvrdnula ruske oklopne jedinice i artiljerija imaju mnogo veću mobilnost. Uprkos svemu ulične borbe za Sieverodonjetsk traju više od mjesec dana i ruska armija napreduje mnogo sporije nego se očekivalo. Ukrajinske snage i dalje drže industrijsku zonu grada, koji je efektivno sravnjen sa zemljom, ali je ruska artiljerija porušila sva tri mosta preko rijeke Siverskij Donjets koja razdvaja industrijsku zonu od susjednog grada Lisičansk tako da su branitelji i civili koji se kriju u hemijskoj fabrici Azot efektivno odsječeni. Rusija je najavila da će otvoriti humanitarni koridor za izvlačenje civila. Vode se i teške borbe sjeveroistočno od Harkova gdje su ukrajinske jedinice ranije oslobodile značajni pojas teritorije i ugrozile napredovanje sjevernog ruskog klina iz Iziuma. Ukrajinska armija tvrdi da su na jugu njene jedinice napredovale i stigle na 18 kilometara od okupiranog grada Hersona. Takođe se javlja da ukrajinski gerilci na okupiranim područjima Hersona i Melitopolja izvode akcije protiv ruskih jedinica i domaćih kolaboracionista.

Ruske vlasti ubrzavaju planove za aneksiju okupiranih oblasti i prave nove administrativne podjele na teritorijama koje kontrolišu. Ruski vojni dopisnik Saša Kots je objavio sliku mape izložene na Ekonomskom forumu u Sankt Petersburgu koja pokazuje šemu administrativno-teritorijalne podjele Ukrajine nakon rata koja bi bila tranzicione prirode za period od 3-5 godina poslije rata. Predložena šema dijeli ukrajinske oblasti u ruske teritorijalne okruge i sugerira način na koji se ruske vlasti planiraju uvesti ukrajinski teritorij u sastav Rusije. Na dijelu okupiranih oblasti se već uvodi rublja kao valuta a ruske vlasti nude ruske pasoše stanovnicima. Nedavno se opet oglasio i Dmitrij Medvedev, zamjenik predsjednika Savjeta bezbijednosti Ruske Federacije koji je na Telegram kanalu napisao da „pitanje je samo, ko kaže da će Ukrajina postojati za dvije godine“. Ranije je izjavio da su Ukrajinci „degenerici i gadovi“, da ih mrzi i da će sve učiniti da nestanu, što se vidi na terenu. Rusija je, po riječima portparola ukrajinskih vazdušnih snaga, intezivirala upotrebu sovjetskih raketa X-59 i X-22 od kojih zadnja nosi moćnu bojevu glavu od 900kg i izaziva velika razaranja. Glavni problem X-22 je njena nepreciznost pa često slučajno ili namjerno završi na mjestima punim civila.

Predsjednik Zelenski tvrdi da Ukrajina neće dati ni pedlja svoje teritorije u zamjenu za navodni mir i da će se ukrajinska zastava kad tad vijoriti i na Krimu koji je pod okupacijom još od 2014. Ukrajinske vlasti nastavljaju za zahjevima da se ubrza isporuka oružja koje su zapadne zemlje obećale. Amerika je nedavno najavila još milijardu dolara vojne pomoći. Američka vojska je izjavila da će 4 višecjevna dalekometna raketna sistema HIMARS biti u Ukrajini do kraja mjeseca i tri malo starija MLRS britanska sistema nakon što se posada obuči za njihovu upotrebu i nakon što se ukrajinska strana obaveže da neće njima gađati teritorij Rusije. Zamjenica ukrajinskog ministra odbrane Hana Maliar je nedavno izjavila da je od potrebnog i obećanog naoružanja iz zapadnih zemalja isporučeno svega 10 odsto i da postoje razne birokratske prepreke kojima se odlaže isporuka, prevashodno iz evropskih zemalja. Na kraju dana, Ukrajinci se, kako vrijeme pokazuje, najviše uzdaju u svoje vlastite oružane sisteme i njihove improvizacije.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

DOMETI OTKAZANE POSJETE SERGEJA LAVROVA SRBIJI: Bijes, buka  i govor mržnje  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar Lavrov je na listi sankcionisanih zvaničnika kome je zabranjen ulazak u zemlje EU i zemlje kandidate sa izuzetkom Srbije. Od evropskih zemalja vrata ruskom ministru još jedino nisu zatvorile Bosna i Hercegovina, Moldavija i vazalna Bjelorusija

 

Ovu sedmicu je značajno obilježio nedolazak ruskog ministra vanjskog Sergeja Lavrova u Beograd. Nedolazak je planiran za 6. jun na osnovu otkazivanja preleta aviona ruskog ministra od strane Srbiji susjednih zemalja. Bugarskoj i Sjevernoj Makedoniji se na kraju pridružila i Crna Gora.

Ministarstvo vanjskih poslova kojim rukovodi Ranko Krivokapić izjavilo je da je otkazivanje preleta urađeno na osnovu postojećeg režima sankcija EU. Krivokapić je napomenuo da je Vlada Crne Gore obaviještena o zabrani preleta koja je „administrativna mjera“. Ministar Lavrov je na listi sankcionisanih zvaničnika kome je zabranjen ulazak u zemlje EU i zemlje kandidate sa izuzetkom Srbije. Takođe od evropskih zemalja vrata ruskom ministru još jedino nisu zatvorile Bosna i Hercegovina, Moldavija i vazalna Bjelorusija. Planirani nedolazak je izazvao oštre reakcije, prije svega Rusije i „srpskog sv(ij)eta“ u regionu. Kremlj je nazvao takav potez tri evropske zemlje činom neprijateljstva i rekao da bi takvi akti neprijateljstva mogli da izazovu određene probleme. Zamjenik predsjednika gornjeg doma ruskog parlamenta Konstantin Kosačov na Telegramu napisao da je zabrana preleta „usmjerena protiv Rusije kao države i protiv Srbije kao države. Reakcija će, nadam se, biti zajednička i izuzetno oštra, u formatu ne samo diplomatskih protesta, već i konkretnih, praktičnih odgovora”. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić požalio se da je stvorena „histerija“ u vezi sa posjetom Lavrova i da je „bilo mnogo razgovora u kojima je traženo da se otkaže gostoprimstvo Lavrovu” napominjući da je Srbija osudila u Ujedinjenim nacijama osudila rusku agresiju na Ukrajinu, ali da Srbija neće uvoditi sankcije Moskvi. Inače, srpski mediji u regionu pod kontrolom zvaničnog Beograda veoma afirmativno i propagandistički izvještavaju o ruskoj invaziji i u skladu sa zvaničnim stavovima Kremlja.

U Crnoj Gori je zabranu preleta osudio prosrpski politički blok, dok je predsjednik države Milo Đukanović u Istanbulu izjavio agenciji Anadolija da je  siguran da je Lavrov znao kakav će biti odgovor zemalja na vazdušnom putu između Moskve i Beograda ,,ako je zaista ozbiljno razmišljao” o toj posjeti. ,,Pokušaj ministra Lavrova da dobije dozvolu za prelet preko teritorija zemalja koje su članice NATO-a i koje su stoprocentno usaglasile svoju spoljnu politiku s Evropskom unijom obična je politizacija i pokušaj stvaranja privida o nekoj rusofobnoj atmosferi u današnjoj Evropi”, rekao je Đukanović.

Da izistinske rusofobije nema u crnogorskoj vlasti potvrdio je i jedan od lidera Demokratskog fronta i predsjednik skupštinskog Odbora za bezbijednost Milan Knežević. Knežević je na twitteru napisao čelnicima Demokratske partije socijalista (DPS) da „nije bilo Lavrova 2006. ne bi mu mogli zabraniti 2022. prelet preko Crne Gore u trajanju od 2 minuta i 14 sekundi. Možda su vam usta puna Brisela i Vašingtona ali ćete do kraja života podrigivati na votku i boršč“.

Đukanović i njegova partija su već nekoliko puta formalno osudili agresiju Rusije, i deklarativno se zalažu za evroatlantski sistem vrijednosti. Međutim, i na Zapadu i na Istoku je odavno prepoznato da je DPS vrhuška  svih ovih decenija u praksi gradila i oponašala sistem vrijednosti na kojima počiva Rusija Vladimira Putina i njegovih oligarha, prije svega u izgradnji autokratske i kleptokratske vlasti koja je privatizovala državne institucije i resurse za mali broj ljudi oko državnog i partijskog vrha. Đukanović i njegova elita su dobili ključnu inostranu podršku za pravljenje njihove „države“ upravo od Putina i njemu bliskih oligarha što su pokazali i objavljeni (na portalu IN4S) presretnuti razgovori tadašnjeg ambasadora Srbije i Crne Gore u Moskvi i ključnog čovjeka DPS-ove vanjske politike Milana Roćena. DPS takođe ima potpisan sporazum o saradnji sa Putinovom Jedinstvenom Rusijom još od 2011. godine i koji nikada nije formalno raskinut ili odbačen.

Da bi planirani nedolazak Lavrova bio što zabavniji pobrinuo se  direktor ruske državne svemirske agencije Roskosmos Dmitrij Rogozin koji je na twitteru napisao da su Crnogorci izdali zajedničku istoriju, da su Bugari kukavice a Rumuni osvetoljubivi i da Sarmat, interkontinentalna balistička nuklearna raketa neće tražiti saglasnost za letenje.  

Dok je Rogozin navodno prijetio svojim prijateljima Bugarima i vladajućim Crnogorcima (sa kojima dijeli iste standarde i vrijednosti) dotle je bivši ruski predsjednik i jedan od najbližih Putinovih saradnika Dmitrij Medvedev na Telegramu se opet glasnuo kako bi odgovorio na česta pitanja zašto su njegove objave o Ukrajini i Ukrajincima tako grube.

,,Odgovor je da ih mrzim. Oni su gadovi i degenerici. Oni žele smrt za nas, Rusiju. I dok sam živ, učinit ću sve da nestanu”, napisao je Medvedev. Medvedev je takođe i potpredsjednik moćnog Savjeta za bezijednost Ruske Federacije.

I ministar Lavrov se potrudio da ne zaostane u govoru mržnje. U srijedu je bio u Ankari da se vidi sa svojim turskim kolegom Mevlutom Čavošogluom nakon čega je organizovan zajednički press. Na pitanje novinara Muslima Umerova iz nacionalne ukrajinske televizije o tome šta je sve, osim žitarica, ruska okupaciona vojska pokrala u Ukrajini i kome je to prodala, Lavrov je sa podsmjehom odgovorio da „ vi Ukrajinci se previše brinete o tome šta sve možete ukrasti i mislite da svako razmišla na isti način“. Lavrov je cinično dodao da su ruski „ciljevi jasni – želimo da spasimo narod od pritisaka neonacističkog režima“. Nekoliko sedmica prije toga Lavrov je italijanskom mediju izjavio na konstataciju da je ukrajinski predsjednik Jevrejin da je i Hitler bio jevrejske krvi kao i da su najveće antisemite bili Jevreji, što je izazvalo buru u Izraelu i jevrejskim zajednicama diljem svijeta. Jedan od glavnih Putinovih propagandista Vladimir Solovjov je prije dvije i po sedmice izjavio kako Rusi „oslobađaju“ Ukrajinu od „njemačkih, anglo-američkih i jevrejskih kolonizatora“. Marija Zaharova, Lavrovljeva glasnogovornica početkom maja izjavila kako se izraelski plaćenici bore „rame uz rame sa Azovcima“. Azov je pukovnija Nacionalne garde Ukrajine koja je herojski branila lučki grad Mariupolj 82 dana i koju Rusija smatra nacistima. Rusiji ne smeta što znatan broj njenih vojnika i plaćeničkih formacija nosi neonacističke simbole na uniformama i što njeni zvaničnici i propagandisti otvoreno optužuju Jevreje za zavjere i kolonizaciju ruskih zemalja.

Nedavno je i glavni rabin grada Moskve Pinčas Goldšmit morao napustiti Rusiju zbog prijetnji i pritisaka da podrži režim Putina i agresiju na Ukrajinu. Goldšmit je na mjestu glavnog rabina još od 1993. godine.

Na frontu, ruska armija se trudi da ispuni želju Medvedeva i njegovog šefa. Kijev je nedavno bio podvrgnut novoj salvi raketnih napada, bombarduje se i Harkiv, Odesa i preostali slobodni dio Donbasa. Ruska armija je nakon ukrajinskog protivnapada u Sieverodonjetsu opet osvojila rezidencijalni dio grada dok ukrajinske snage još drže industrijsku zonu grada. U međuvremenu su Ukrajinci ubili još dvojicu ruskih generala. Vode se i borbe na jugu u Hersonskoj oblasti a ukrajinski partizani napadaju rusku vojsku i na okupiranim teritorijama.

Sjedinjenje Države su najavile isporuku 4 sistema dugometnih bacača raketa a u sinhronizaciji sa Amerikancima i Britanci spremaju isporuku sofisticiranih raketnih sistema kako bi Ukrajina mogla parirati ruskoj vatrenoj moći.

Vodi  se žestoka debata u Njemačkoj oko toga koliko stvarno Njemačka istinski pomaže Ukrajini a koliko njen establišment drži fige i navija za Putina. Ben Aris, urednik specijalizovanog analitičkog portala BNE Intellinews, sa sjedištem u Berlinu, je prošlog petka sumirao politiku zapadne vojne pomoći Ukrajini, prije svega američke i kontinentalnih Evropljana (Francuske i Njemačke). Naime, „SAD salju raketne sisteme ali (Amerikanci) žele da spriječe eskalaciju rata. To znači da se zapravo traži od Ukrajinaca da se bore samo sa jednom rukom dok druga treba da je savijena iza leđa. Šalje se samo toliko oružja da Ukrajina ne izgubi, tj. ne šalje se toliko koliko bi bilo dovoljno da Ukrajina bude apsolutni pobjednik na bojnom polju“. Aris dalje kaže da je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski u tjeskobi, jer za sada ima samo podršku Zapada da zaustavi ruski prodor ali ne i da „ponizi Rusiju“ što je francuski predsjednik Emanuel Makron i javno rekao kao nešto što se ne smije dogoditi. Analitičari predviđaju da će još puno krvi proteći prije nego se sjedne za mirovni sto.

Crnogorski premijer Dritan Abazović je nedavno u pismu Zelenskom rekao da Ukrajina „brani od agresije ne samo svoju domovinu nego i cijelu Evropu, kao i demokratske vrijednosti i civilizacijske norme na kojima počiva savremeni svijet“. Ukoliko bi se desilo suprotno, pobjeda ruskog agresora bi istovremeno bila i pobjeda za balkanske autokrate i kleptokrate koji bi se zahvaljujući Putinu ponovo mogli naći u poziciji koju su imali 90-ih godina.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

BORBE ZA DONBAS, TRVENJE UNUTAR EU OKO SANKCIJA RUSIJI I POMOĆI UKRAJINI: Embargo na rusku naftu – uz rezerve i rokove

Objavljeno prije

na

Objavio:

Američka Karnegi fondacija procjenjuje da Rusija dnevno zarađuje više od milijardu dolara od prodaje nafte i naftnih derivata. Prema EU svakog dana teče 2,2 miliona barela nafte i 1,2 miliona barela derivata što je oko četvrtina ukupnog uvoza EU. I oko 40 odsto plina EU nabavlja iz Rusije. EU će obustaviti uvoz nafte iz Rusije morskim putem (što čini dvije trećine ukupnog uvoza). Poljska i Njemačka najavile su obustavu uvoza  kopnom preko naftovoda. Time će ruski uvoz biti sveden na otrilike 10 odsto sadašnjeg

 

Na nedavnom samitu, Evropska unija je konačno postigla dugo odlagani i mijenjani dogovor o embargu na uvoz ruske nafte. Evropski lideri su saopštili da će nove sankcije smanjiti za 90 odsto uvoz nafte kojim se finansira „ratna mašinerija“ predsjednika Vladimira Putina. Amerikanci i Britanci su takođe najavili zabranu uvoza ruskih fosilnih goriva. Američka Karnegi fondacija (Carnegie Endowment) procjenjuje da Rusija dnevno zarađuje više od milijardu dolara od prodaje nafte i naftnih derivata. Prema EU svakog dana teče 2,2 miliona barela nafte i 1,2 miliona barela derivata što je oko četvrtina ukupnog uvoza EU. Takođe oko 40 odsto plina EU nabavlja iz Rusije.

Po dogovoru, EU će obustaviti uvoz nafte iz Rusije morskim putem (što čini dvije trećine ukupnog uvoza) do kraja godine dok su Poljska i Njemačka najavile da će obustaviti uvoz putem kopna preko naftovoda. Time će ruski uvoz biti sveden na otrilike svega 10 odsto sadašnjeg. EU se nada da će Rusija time izgubiti značajan dio prihoda. Zbog povećanih cijena energenata na svjetskim berzama, Rusija je u posljednjih godinu dana zaradila oko 400 milijardi eura od izvoza nafte i gasa. Procjenjuje se da će nakon primjene embarga Rusija izgubiti od trećine do polovine dosadašnjih prihoda. Rusija će imati nekoliko mjseci da se pripremi za embargo, kao i zemlje članice EU i može dio izvoza preorjentisati na neke azijske zemlje.

Osim nafte, EU se još u martu obavezala da smanji uvoz ruskog gasa za dvije trećine do kraja godine. Međutim izgleda da je još daleko dogovor da se skroz zabrani uvoz ruskog gasa, pogotovo što Njemačka iz Rusije uvozi skoro polovinu svojih potreba. Alternative ruskom gasu, za razliku od nafte, nisu pretjerano dostupne i smatra se da će trebati vremena da se EU okrene proizvođačima u Americi i Kataru koji bi slali tečni gas (LNG) tankerima.  Trenutno veliki problem je nedostatak dovoljnog broja LNG terminala u Evropi, pogotovo u Njemačkoj kojoj nedostaje oprema za rastakanje LNG-a. Osim traženja alternativnih puteva snabdijevanja, građani EU će se takođe suočiti za mnogom većim računima za plaćanje koji su u pojedinim zemljama gotovo duplirani ili će biti duplirani kad počne sezona grijanja na jesen.

Od embarga na naftu su za sada izuzete Slovačka, Češka i Mađarska koja tvrdi da bi za njenu privredu odustanak od ruske nafte bio jednak udaru atomske bombe. Naftovod Družba i dalje će isporučivati dok Mađari i drugi ne nađu alternativu, navjerovatnije preko Hrvatske i njenog Jadranskog naftovoda (JANAF). Hrvatska će morati povećati kapacitete protoka za šta će biti potrebno do dva mjeseca. Osim količine protoka, EU će morati i riješiti problem prerade nafte jer su mađarske rafinerije „podešene“ za preradu ruske nafte koja je drugačijeg kvaliteta od onog koji treba poteći preko Krka i Rijeke i za šta će biti potrebna „određena investicija“. Mađarski premijer Viktor Orban je prije EU samita tražio garancije od EU kojima se jamči stabilnost isporuke energenata u slučaju da dođe do prekida na Družbi.

Mađarska je  osim izuzeća od embarga na naftu tražila i izuzeće moskovskog patrijarha Kirila Gunđajeva iz paketa EU sankcija koje ciljaju individue bliske predsjedniku Putinu. Patrijarh Kiril je, prema podacima iz sovjetskih arhiva na kratko otvorenih poslije raspada Sovjetskog Saveza, još u ranoj mladosti postao doušnik i kasnije agent KGB-a sa kodnim imenom Mihailov.  Najviše  se „proslavio“ vodeći za Rusku crkvu poslove trgovine cigaretama i alkoholom od čijeg plaćanja akciza je crkva izuzeta od strane prethodne kremaljske administracije. Kiril  voli luksuzni život sa skupocjenim automobilima, jahtama, satovima i svim onim što krasi post-sovjetsku elitu koja se obogatila na brzoj i mutnoj tranziciji. Orban i njegovi ministri su upozorili da „Mađarska ne podržave sankcije protiv crkvenih vođa“ jer „se time utiče i na slobode vjerskih zajednica u Mađarskoj“. Državni sekretar Tristan Azbej je ranije nazvao „suludim“ prijedlog EU da se patrijarhu zabrani ulaz u zemlje bloka jer bi time vjernici bili odsječeni od svog duhovnog lidera. Orban voli sebe predstavljati kao braniča hrišćanskih vrijednosti od islama i zapadnog multikulturalizma.

Patrijarh Kiril je javno nekoliko puta podržao rusku agresiju i predsjednika Putina i izazvao gnjev mnogih vjernika Ruske crkve u zemlji i inostranstvu. Na saboru Ruske crkve u Ukrajini (UPC-MP) održanog 27. maja ove godine arhijereji su izrazili neslaganje sa stavom patrijarha Kirila u vezi sa sukobom u Ukrajini i „usvojili odgovarajuće dopune i izmjene u Ustavu UPC-MP, koje znače njezinu potpunu samostalnost i nezavisnost”. Do sada je 16 od ukupno 53 eparhije Ruske crkve u Ukrajini prestalo sa pominjanjem imena patrijarha Kirila na liturgiji dok raste broj poziva za totalni prekid opštenja sa moskovskom centralom. Portparol UPC-MC Kliment je izjavio da je usljed ruske agresije porušeno oko 100 pravoslavnih crkvi pod jurisdikcijom Moskve dok su 4 sveštenika poginula. Poglavar crkve u Ukrajini, mitropolit Onufrije Berezovski je izjavio da „rat u Ukrajini koji je započela Ruska Federacija traje više od tri mjeseca” i da su njegovi apeli za prekid rata ostali bez pažnje. Od početka agresije Rusku crkvu u Ukrajini je napustilo preko 400 parohija i prešlo u sastav kanonski priznate Pravoslavne crkve u Ukrajini.

Situacija sa energentima ne ide loše ni za još jednog prijatelja i saveznika Vladimira Putina. Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić je izjavio 29. maja da je u razgovoru za ruskim predsjednikom dogovorio ključne elemente novog dila za gas koji je „veoma povoljan za Srbiju“. Srbija je vodila intezivne razgovore sa Gazpromom,  dok drugi evropski potrošači traže načine da se riješe ruskog plina. Vučić se pohvalio da će potpisati ugovor na 3 godine i da ostaje da se dogovore količine koje treba isporučiti. „Imaćemo sigurnu zimu kada je u pitanju isporuka gasa i nakon dodatnih razgovora znaćemo i cijenu, ovog momenta ona je tri puta niža od onoga što bilo ko plaća u Evropi“ izjavio je Vučić.

Na frontu je situacija u Donbasu kritična za branitelje. Rusija je, dok ovaj broj ide u štampu, zauzela najveći dio industrijskog grada Sieverodonjetsk u Luhanskoj oblasti. Prije toga je ruske snage su bezuspješno pokušavale nedjeljama da opkole grad i odsijeku ukrajinske jedinice gradu. Na posljetku, da bi uštedjela na vremenu i obznanila prvu značajniju pobjedu nakon predaje Mariupolja, Rusija se odlučila na frontalni napad iz šuma sjeverno i sjeverozapadno od grada. Ukrajinske jedinice u gradu i dalje pružaju jak otpor ali britanski vojni analitičari smatraju da se radi o akciji pokrivanja izvlačenja trupa i preostalih stanovnika čiji broj se procjenjuje na 12 hiljada od prvobitnih 100 hiljada. Rusija ima ogromnu tehničku i premoć u ljudstvu od 7 prema 1 kako su ranije saopštili ukrajinski zvaničnici. Ako osvoje Sieverodonjetsk Rusija će imati 95 odsto Luhanske oblasti pod okupacijom. Braniteljima ostaje još  oblast iza linije rijeke Siverskij Donjets koja služi kao prirodna barijera agresoru. Rusi su do sada dva puta pokušali forsirati rijeku kako bi došli Ukrajincima iza leđa i kompletirali opkoljavanje.  Pokušaji su, kako se vidi na satelitskim snimcima, završili  katastrofalno za napadače.

Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski je nedavno priznao da i  ukrajinske trupe trpe velike gubitke, od 60 do 100 poginulih dnevno uz veliki broj ranjenih. Takođe, Zelenski je opet urgirao  na zemlje Zapada da što prije isporuče obećano teško naoružanje, pogotovo višecijevne raketne bacače raketa u kojima branitelji oskudijevaju. Zapadni reporteri sa fronta izvještavaju da ruska strana ispaljuje 50 granata na jednu ukrajinsku.

Američki predsjednik Džozef Bajden je najavio novu tranšu od 700 miliona dolara pomoći koja uključuje 4 sofisticirana raketna sistema srednjeg dometa ali i helikoptere, antitenkovske ručno lansirane rakete Javelin, radare, taktička vozila zajedno sa rezervnim djelovima. Prije toga predsjednik Bajden je dobio obećanje ukrajinske strane da neće gađati rusku teritoriju sa pomenutim raketnim sistemima. Pentagon je u međuvremenu izjavio da će trebati najmanje 3 sedmice da se obuče posade i da se isporuči oružje na teren. Najave dostave novog oružja su odmah postale predmet osuda i upozorenja Moskve, čiji ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je rekao da to povećava rizik uvlačenja treće strane u konflikt. Glasnogovornik Kremlja Dmitri Peskov je dodao da „Sjedinjene Države namjerno i marljivo rade na dolivanju ulja na vatru“.

Ruska armija je nakon ogromnih gubitaka u tehnici počela da izvlači i stavlja u ponovnu upotrebu tenkove T-62. Radi se o starom modelu tenkova koji je krajem 50-ih razvijen i proizveden u Sovjetskom Savezu. Ovaj tenk do sada je bio isporučivan određenim azijskim i afričkim državama kao inferiornije oružje. Analitičari smatraju da tenk i dalje može da uništava ciljeve ili makar posluži kao meta na koju će Ukrajinci trošiti rakete.

Na jugu su ukrajinske jedinice izvele seriju kontranapada sjeveroistočno od okupiranog grada Hersona koristeći rusku zauzetost borbama u Donbasu. Ruske trupe na jugu su uništile mostove na rijeci Inhulets kako bi zaustavile ukrajinsko napredovanje. Po izvještajima sa južnog fronta, ruska strana se ukopava i pokušava utvrditi liniju odbrane u pripremi eventualne aneksije tog dijela Ukrajine uključujući i Azovsko primorje sa nedavno osvojenim lučkim i industrijskim gradom Mariupoljom čime je agresor stekao kopnenu vezu sa Krimom.

Nedavno je guverner Sankt Petersburga Aleksadar Belov potpisao sporazum o saradnji sa Konstantinom Ivančenkom, koga je Moskva postavila za  gradonačelnika Mariupolja nakon što je najveći dio grada sravnio sa zemljom, i po tvrdnjama gradskih vlasti,  ubio  na desetine hiljada civila dok je ogromni broj njih odveden u „logore za filtraciju“.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo