Povežite se sa nama

HORIZONTI

O MIGRACIJAMA I STATISTIKAMA: Nestajanje Balkana

Objavljeno prije

na

Dok se u predvorju Evrope bavimo korupcijom, kriminalom i ostalim prioritetnim pitanjima, spakovane kofere malo ko broji. Od nevoljnika do doktora specijalizanata,  svaka priča o odlasku sa ognjišta, nosi svoju dozu tuge. I težine. Činjenica da  se u zemljama regiona ne preduzima gotovo ništa da se odlasci preduprijede,  služi kao okvir ovih egzodusa u tišini

 

Idu popisi po regionu. Nakon što se popišemo tačno ćemo znati ko govori kojim pismom i u koju bogomolju ide. Nećemo znati ko će da nas liječi, školuje i kroji neke veselije statistike. Možda je to i plan.

Dok se u predvorju Evrope bavimo  korupcijom, kriminalom i ostalim prioritetnim pitanjima, spakovane kofere malo ko broji. Mogli bismo se osvrnuti na par posljednjih putnika u Evropu i saznati šta nas čeka.

Šest godina nakon ulaska Bugarske i Rumunije u EU, u društvo odabranih stupila je Hrvatska.

Po podacima Svjetske banke, 3,6 miliona Rumuna trenutno živi van matične zemlje. Nešto manje od 20 odsto ukupne populacije te zemlje. Od ukupnog broja, visokokvalifikovanih je 27 odsto, pa je masovno iseljavanje uticalo na rumunsko tržište rada. To je priča koju danas živi Hrvatska.

Posljednjih mjeseci rezultati popisa su prilična mora za građane najmlađe članice EU. Ovo je prvi popis u Hrvatskoj koji se osim na terenu sprovodio i preko online upitnika. Hrvatska javnost barata sa podacima da će broj njenih stanovnika pasti ispod četiri miliona. Procjene sa kraja prošle godine govore o četiri miliona i 48 hiljada. U odnosu na podatke iz 2019. oko 17 hiljada manje ili još drastičnije, u odnosu na podatke iz Popisa 2011. godine – nedostaje preko 230 hiljada. Naravno, nije sve ni do migracija, oko šezdeset odsto otpada na negativan prirodni priraštaj.

Demografi smatraju da su brojke egzodusa potcijenjene i da je on posebno vidljiv u manjim sredinama. Portal poslovni.hr naveo je slikovite podatke iz opština Civljana i Ervenika. U pet godina ova mjesta su izgubila 39,3 odsto, odnosno 37,8 odsto stanovništva ili svakog trećeg stanovnika.

Da razlozi napuštanja ognjišta nijesu uvijek ekonomske prirode, pa možda ni najbitniji, pokazalo je istraživanje koje je sproveo doc. dr sc. Tado Jurić. U zaključcima njegove analize stoji da je više od polovine iseljenika imalo radno mjesto u Hrvatskoj.

„Analiza iseljeničkih stavova pokazala je da je glavni poticaj odlasku predodžba da u Hrvatskoj nisu institucionalizirane vrijednosti radne etike i uopšte poštenja. Percepcija iseljenika je da se hrvatsko društvo moralno slomilo, a naša istraživanja ukazuju na jasnu vezu između političke etike, slabih institucija i iseljavanja. To znači da su hrvatske vlade odgovorne za iseljavanje svojih građana, ali i da mogu učiniti puno toga da se iseljavanje smanji. Ako mlade nije iz Hrvatske otjerala ekonomija, onda ih ni oporavak ekonomije neće vratiti”, prenijela je dio ovog istraživanja Slobodna Dalmacija.

Školske klupe znaju istinu. Podaci tamošnjeg Ministarstva obrazovanja pokazali su da je ovu školsku godinu upisao najmanji broj prvaka od kada postoje statistike. Čak 53.390 manje nego prije osam godina kada je Hrvatska pristupila EU. Koliko se prvaka iz Hrvatske upisalo u zemlje EU ne zna se. Zasigurno – previše.

Od oktobra ove godine, hrvatski državljani dobili su zeleno svjetlo da u SAD mogu ući bez vize. Mnogi prognoziraju još punih aviona.

Možda je vrijeme da Crna Gora počne gledati i učiti od posljednjeg evropskog putnika. Odavno se osipamo, a hrvatski scenario je zagarantovan kada jednom uđemo u EU.

U izvještaju Migracije i odliv mozgova u Evropi i centralnoj Aziji koji je 2019. godine uradila Svjetska banka, stoji da nakon Malte, najveću stopu iseljavanja od zemalja EU ima Hrvatska sa 21,9 odsto ili nešto iznad petine stanovništva. Po tom izvještaju identična brojka važi i za Crnu Goru. Na vrhu liste su još, vjerovatno očekivano, Bosna i Hercegovina, Albanija i Sjeverna Makedonija.

U nedavnom intervjuu na televiziji Vijesti ministar finansija i socijalnog staranja Milojko Spajić kazao je da je za njega najvažniji podatak na popisu – koliko uopšte ima stanovnika u Crnoj Gori. On smatra da će taj podatak biti poražavajući, te da se već na osnovu poreskih i podataka uprave za nekretnine mogu naslutiti nivoi katastrofe ako se ne djeluje preventivno. Po njegovom mišljenju odliv stanovništva će se nastaviti kada se otvore granice, ukinu COVID restrikcije… Zvuči ohrabrujuće da neko na poziciji ovu priču smatra najvažnijom na nadolazećem popisu. Ekonomski planovi su tu. Ipak, čak  ako oni  i uspiju, treba imati na umu i gornji citat gospodina Jurića da samo oporavak ekonomije neće vratiti ljude. Toliko je stvari kod nas odavno zrelo za oporavak.

Mala Crna Gora ima velike probleme. Gotovo 17.350 osoba je našlo posao u EU od 2008. do 2018, prenijeli su mediji Eurostatove nalaze. Uz to je i istraživanje Vestminsterskog centra za demokratiju iz 2019. otkrilo da oko 70 odsto mladih ljudi u Crnoj Gori želi da napusti zemlju.

Nezvanične procjene govore da je od 1992. godine do danas oko 150.000 ljudi napustilo Crnu Goru.

Državna statistika nedostaje, a odlasci su postali vidljivi  golim okom. Osim što Crnogorci prate trendove iz Hrvatske, veliki je broj onih koji se odluče da popune upražnjena radna mjesta u toj zemlji.

Nekada su prognoze govorile drugačije. U publikaciji iz 2008. Monstat je navodio optimistične podatke. Pod pretpostavkom da ćemo 2015. godine biti u EU pisalo je: „U naredne dvije decenije (do 2030. godine) bilo bi nastavljeno intenzivnije povećavanje broja doseljenih od broja odseljenih, što bi rezultiralo stalno pozitivnim i rastućim migracionim saldom“.

Pretpostavljalo se da će ukupan pozitivan migracioni saldo u periodu 2005-2050. iznositi 90,2 hiljade osoba ili prosječno 2.000 godišnje. Živimo neku drugačiju budućnost.

I drugdje u komšiluku nevesele slike. Gotovo svaki drugi mladi čovek u Bosni i Hercegovini, ili 47 odsto, razmišlja da privremeno ili trajno napusti zemlju, pokazali su rezultati istraživanja koje je objavio Populacioni fond Ujedinjenih nacija (UNFPA). Oko 23.000 mladih ili četiri odsto već je, procjenjuje se, preduzelo konkretne korake u tom pravcu navode oni.

Samo tokom 2019. godine   napustilo oko 60.000 ljudi.  Pandemija nije spriječila odlaske potvrdili su statistički podaci istraživačke publikacije Utjecaj pandemije COVID-19 na migracije stanovništva u BiH.

Uprkos nedostatku zvaničnih podataka smatra se da se i Srbija suočava sa sličnim nevoljama.  Organizacija za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE), navela je da je od početka ovog vijeka do kraja 2018. godine Srbiju napustilo oko 654.000 ljudi. Podaci Eurostata govore da je 2018. godine iz ove zemlje u EU otišla 51.000 ljudi.

Po podacima iz popisa 2011, u prvoj deceniji ovog vijeka otišlo je 150.000 ljudi. Od čega jedna petina je sa visokom školom ili fakultetom.  Beogradski dnevnik Danas piše da kada se obrađuju ovi podaci treba imati u vidu da najveći broj iseljenika ne objavljuje svoje boravište, te da su brojke veće. Oni prenose podatke Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj. Po tim podacima samo u države članice, prosječan priliv radnika i stručnjaka koji im dolaze iz Srbije kreće se od 35.000 do 60.000 godišnje. Za vrijeme pandemije došlo je i do određenog povratka onih koji su otišli trbuhom za kruhom, a tamošnja vlast je najavljivala da će to biti dugotrajniji trend.

Zbog manjka stručnih radnika, Njemačka vlada je donijela Zakon o useljavanju stručnjaka iz zemalja izvan Evropske unije. Zakon je stupio na snagu u martu prošle godine. Brzo se  odrazilo na region, a njegove prednosti najviše su iskoristili stanovnici Srbije, Bosne i Hercegovine, Kosova i Albanije, navode mediji.

Heiko Mas, ministar spoljnih poslova Njemačke, pohvalio se  da je preko 30.000 viza izdato, zahvakljujući ovom zakonu uprkos pandemiji i značajnim ograničenjima u mnogim zemljama, uključujući zatvaranje ambasada i zabranu putovanja. „Uprkos svim nedaćama, uspjeli smo 2020. privući mnogo kvalifikovanih radnika u Njemačku koji su hitno potrebni našim firmama”, rekao je on. Savezni ministar rada i socijalnih pitanja Hubertus Heil podvukao je da je pandemija toj zemlji pokazala važnost kvalifikovanih radnika u nekoliko sektora. Među glavnima su IT sektor i zdravstvo.

Mape svijeta se mijenjaju. Svaka priča o odlasku sa ognjišta nosi svoju dozu tuge. I težine. Činjenica da se u zemljama  našeg regiona ne preduzima gotovo ništa, da se odlasci preduprijede,  služi kao okvir tihog egzodusa.  A možda ovaj problem i ne postoji, jer se ne vidi u statističkim podacima.

Dragan LUČIĆ

Komentari

HORIZONTI

KOSOVO – SLIČNOSTI SA CRNOM GOROM: Teško oslobađanje zarobljene države

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok se prilozi o tenzijama na ivici sukoba na Kosovu rado objavljuju u Srbiji da bi se skrenula pažnja sa domaćih problema i podsticao „patriotizam u odbrani južne srpske pokrajine“ običnim građanima Kosova odavno su dosadile ratne igre, kriminal i ekonomski haos kojima su izloženi još od 1990

 

Crnogorski  susjed i najmlađa zemlja u Evropi se rijetko pominju u domaćim medijima osim u kontekstu stalnih tenzija na ivici sukoba sa Srbijom na većinski srpskom sjeveru. Te vijesti obavezno prate slike teško naoružanih kosovskih specijalca sa jedne i srbijanske vojske i žandarmerije sa druge strane granice dok su snage KFOR-a u sredini. Dok se takvi prilozi rado objavljuju u Srbiji da bi se skrenula pažnja sa domaćih problema i podsticao „patriotizam u odbrani južne srpske pokrajine“ običnim građanima Kosova odavno  su dosadile ratne igre, kriminal i ekonomski haos kojima su konstantno izloženi još od 1990. godine kada je ukinuta autonomija pokrajine. Nova Vlada Kosova koju vodi Albin Kurti ( porijeklom iz Ulcinja) i njegov pokret Samoopredjeljenje (Vetevendosje) se od svog izbora 22. marta 2021. nalazi pred ogromnim problemima.

Kosovo je kao samostalnu državu priznalo oko 100-ak država članica UN-a. Međutim, Kosovo nema šansu da skorije postane članica Ujedinjenih nacija zbog protivljenja Kine i Rusije koje imaju pravo veta u Savjetu bezbjednosti. Takođe, izgledi za članstvo u EU su minimalni, a mnogi kažu i nepostojeći. Pet članica EU i dalje smatra Kosovo sastavnim dijelom Srbije od kojih su Španija i Grčka sa Kiprom glavni oponenti njegovog priznanja, zahvaljujući problemima sa manjinama u svojim državama. Evropska komisija (EK) ima potpisani Sporazum o stabilizaciji i asocijaciji koji je na snazi jos od aprila 2016. godine što je i osnova za pregovore o budućem članstvu. Međutim u  5 godina se nije dalje stiglo kada je u pitanju kandidatura za članstvo. Španija uslovljava  put nastavkom pregovora sa Beogradom oko statusa i čak odbija da prizna Schengen vize koje zemlje članice izdaju kosovskim građanima. Inače, vize su i dalje potrebne za putovanja u EU što je razlog velike frustracije običnih građana.

Evropska komisija stavlja poentu na ono što je glavni problem i  drugih zemalja Zapadnog Balkana – vladavina prava i borba protiv korupcije i kriminala.

Kosovom je donedavno vladala elita -bolje reći klanovi, proizašli iz Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) – koja je, pod okriljem UN-ovih međunarodnih snaga,  zgrabila svu vlast. Srpski državni teror i aparthejd je zamijenio teror mafijaških organizacija koje su, pod vidom borbe za slobodu od srpskog jarma, stavile šapu na sve legalne i ilegalne tokove uništene ekonomije i razvile nove kanale za šverc narkotika, cigareta, goriva i svih akciznih proizvoda. To su zapadne „stabilokrate“ dugo tolerisale kao bolje rješenje od otvorenih sukoba i nestabilnosti.

Nove „elite“ predvođene ratnim komandantima Hašimom Tačijem (Demokratska partija Kosova – PDK) i Ramušom Haradinajem (Alijansa za budućnost Kosova- AAK) su se brzo sprijateljile sa „elitama“ Demokratske partije socijalista (DPS)  Mila Đukanovića u Podgorici. Takođe „poslovi“ su razvijeni i sa nekad „okupatorskom“ beogradskom vlašću gdje god je postojao privatni interes dok je za potrebe javnosti zadržana neprijateljska retorika između Prištine i Beograda – sve u interesu očuvanja  „stabilnosti“ švercerskih poslova preko poroznog kosovskog sjevera u kojem i dalje vladaju paralelno i Beograd i Priština.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

DOK SVIJETOM HARAJU POŽARI: Nemoć pred stihijom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gore djelovi Sjeverne Amerike, Sibira, Afrike i Evrope. Prošli mjesec bio je najgori jul sa rekordnim brojem požara od kada su se ove situacije počele satelitski snimati 2003. godine. Sagorijevanje tla dovelo je do ispuštanja 343 megatone ugljen dioksida, a u mnogim područjima vrhunac sezone požara se tek očekuje

 

Svijet se opasno pregrijava. Dvadeset najtoplijih zabilježenih godina u istoriji gotovo da su se uklopile u početak novog milenijuma.

U Sjevernoj Americi zabilježen je najtopliji jun od kada postoje mjerenja, objavili su iz Programa za posmatranje Zemlje Evropske unije.

Gore djelovi Sjeverne Amerike, Sibira, Afrike i Evrope. Prošli mjesec bio je najgori jul sa rekordnim brojem požara, kažu naučnici, od kada su se ove situacije počele satelitski snimati od 2003. godine. Neobično je i to što je Evropa, uprkos intenzivnom kišnom periodu krajem proljeća i početkom ljeta, dobila drugi najtopliji jun u istoriji mjerenja.

Sagorijevanje tla dovelo je do ispuštanja 343 megatone ugljenika, a sezona požara tek će dostići vrhunac u mnogim područjima. Količina ispuštenog ugljen dioksida veća je otprilike za petinu od prethodnog globalnog vrhunca za jul, koji je postavljen 2014.  Više od polovine dolazi iz dvije regije – Sjeverne Amerike i Sibira.

Evropa takođe gori. Veliki požari zahvatili su Grčku, Italiju, Kipar, Španiju. Na udaru vatre je i Turska. Zemlje EU poslale su 14 vatrogasnih aviona i 1300 spasilaca koji su pomagali u gašenju razornih požara širom Sredozemlja. „Mobilizujemo jednu od najvećih evropskih vatrogasnih operacija u istoriji jer više požara zahvata nekoliko zemalja istovremeno“, rekao je povjerenik EU za upravljanje krizama Janez Lenarčič.

Ove godine izgorjela je osam puta veća površina od prosjeka, podaci su Evropskog informacionog sistema o šumskim požarima. 

Na grčkom ostrvu Rodos požari su zaprijetili Dolini leptira i prisilili evakuaciju tri obližnja kampa. Najgore je prošlo ostrvo Evija. Vatrogasci i lokalno stanovništvo danima su se borili sa velikim požarima na ovom ostrvu istočno od Atine. Grčki premijer Kirjakos Micotakis u televizijskom obraćanju naciji izvinio se zbog propusta načinjenih u suzbijanju požara. Rekao je da će izgorjela područja biti pošumljena s drvećem otpornijim na vatru. Micotakis je rekao da je 586 požara buknulo u svim krajevima Grčke. Više od 2.600 ljudi do sada je evakuisano sa Evije, drugog najvećeg ostrva u zemlji.

Procjenjuje se da je najmanje 300 domova uništeno u požaru, koji je takođe uništio veliki broj preduzeća, farmi i šumskog zemljišta. Na Eviji je plamtjelo više od 50.000 hektara borove šume, dok se uništavanje na Peloponezu opisuje kao neprocjenjivo. Ovog utorka 21 selo Peloponeza je evakuisano.

Iz lokalne uprave Evije bijesni su na vlasti u Atini zbog nedovoljne pomoći. „Vikali smo, ali oni nisu slušali“, rekao je u ponedjeljak za grčku televiziju Gjorgos Stamoulos, zamjenik gradonačelnika u Mantudiju jednom od mjesta na ostrvu. „Ukupno se naša opština prostire na 5.840 hektara, a 4.500 je izgorjelo. Oko 1.000 domova je izgorjelo. Gdje će vlada smjestiti sve ove ljude koji su ostali bez domova?“

Micotakis je medijima kazao da je odobrio dodatni budžet od 500 miliona eura za finansiranje pomoći i obeštećenja za građane. Najveći posao biće potreban za revitalizaciju uništenog ostrva. Mnogi mještani tužni su zbog činjenice što za svog života neće ponovo vidjeti bujnu vegetaciju koja je krasila njihovo ostrvo.

Meteorološka predviđanja za Grčku donose podatke o novim toplotnim talasima i jakim vjetrovima.

Nacionalna vatrogasna služba Italije saopštila je da je provela više od 800 operacija, uključujući 250 na Siciliji i više od 100 u Pulji i Kalabriji. U Pulji je šuma Difesa Grande u Gravini gorjela više od četiri dana, a ugljenisano je ostalo 200 hektara ove teritorije. Italijanski vatrogasci objavili su da su u subotu bili na 800 intervencija, uključujući 106 u Apuliji, 120 u Kalabriji i 188 na Siciliji. Tijela civilne zaštite ove zemlje upozorila su u ponedjeljak na nove požare, jer temperature u nekim djelovima zemlje dosežu 45 stepeni celzijusa.

Regionalna vlada Sicilije proglasila je vanredno stanje na šest mjeseci zbog požara koji ovog ljeta haraju ostrvom, prenose novinske agencije.

Turska se takođe bori s razornim požarima.  Više od 150.000 hektara – uključujući cijela sela – već je nestalo u plamenu širom zemlje.

Temperature u turskom mediteranskom rizortu Marmarisu u utorak su dosegle istorijski maksimum od 45,5 stepeni celzijusa.

Ekološke grupe i opozicioni zastupnici u Turskoj izrazili su bojazan da bi šume oštećene požarom mogle izgubiti svoj zaštićeni status. Malobrojni kritičari režima izrazili su bojazan da bi predsjednik Redžep Tajip Erdogan mogao iskoristiti svoja ovlašćenja i izgorjela područja pretvoriti u građevinska zemljišta. Vlada je odlučno odbacila ovakve tvrdnje i najavila pošumljavanje oštećenih područja.

Veliki problem ova zemlja je imala u savladavanju požara koji je zahvatio područje na jugozapadu Turske. Termoelektrana i obližnja stambena područja evakuisana su protekle srijede, jer je plamen zahvatio i unutrašnjost elektrane.

Mnoge regije u Rusiji gorjele su nedjeljama, a područje oko Jakutska na krajnjem sjeveroistoku posebno je pogođeno. Požari su pokrili ukupnu površinu od više od 3,5 miliona hektara.

Ruska šumarska agencija saopštila je da turobni bilansi predstavljaju drugu najgoru sezonu požara od početka vijeka.

Više hiljada požara bjesni i u SAD-u i Kanadi. Tradicionalno najalarmantnije stanje je u državi Kaliforniji na Zapadnoj obali SAD-a. Jeziva je činjenica da tipična sezona požara u tom dijelu još nije ni počela. Dixie, kako je nazvan ovaj kalifornijski požar, drugi je po veličini u istoriji države i potpuno je uništio grad Grinvil. Dodatne probleme stvaraju vrtlozi pepela i žeravice.

Stručnjaci se slažu da su klimatske promjene glavni faktor ovako učestalih i jakih požara. Brojni izvještaji upozoravaju da čovjek uništava prirodu ne samo efektima emisionih gasova, već i nemarom i namjernim izazivanjem požara.

Naučnici napominju da zagađenje ugljendioksidom raste strahovitom brzinom.   Ključni prag u borbi protiv zaustavljanja klimatskih promjena – ograničavanje globalnog zagrijavanja na 1,5 stepeni celzijusa do kraja vijeka – biće dostignut već u sljedećih 15 godina.

Ove podatke objavio je ovog ponedjeljka Međunarodni savjet za klimatske promjene (IPCC). Izvještaj su odobrili delegati iz 195 zemalja, a oslanja se na preko 14.000 naučnih radova.

Ovo je prvi veliki naučni pregled o klimatskim promjenama još od 2013. godine. Izvještaj će biti svojevrsna uvertira u ključni samit o klimi koji će se održati u Glazgovu. UN-ov samit, COP26, koji će okupiti lidere 197 zemalja, smatra se kritičnim trenutkom da se klimatske promjene stave pod kontrolu.

Ističući trendove porasta broja i intenziteta požara neki naučnici naveli su kao ekstreman primjer činjenicu da je u Finskoj ovog ljeta takođe došlo do naglog porasta požara.

U mnogim djelovima svijeta strepe od onoga što će se tek desiti ove godine. Oči naučnika su naročito uprte u Afriku i Južnu Ameriku gdje tek predstoji period pogodan za vatrene stihije.

 

CRNA GORA

Nakon što je prošle sedmice veliki požar zahvatio najpopularnije podgoričko izletište, brdo Goricu, akcije vatrogasaca nijesu prestajale. Služba zaštite i spašavanja glavnog grada do daljnjeg nastavlja sa dežurstvom na brdu Gorica kao i redovnim obilascima brda Ljubović, područja Lješanske nahije i ostalih kritičnih lokacija. Nakon požara od nedjelje, služba obilazi i opožareno Malo brdo. Iz službe su saopštili da su u periodu od 7–11. avgusta imali 57 intervencija vezanih za požare.

Više od dvadeset dana nikšićki vatrogasci su danonoćno na terenu. Najveći problemi javljaju se ovih dana u Župi, Banjanima, Trepči, Broćancu, na Pustom liscu… Raširenost požara po najvećoj opštini Crne Gore, otežava posao ekipama na terenu. Strahuje se od reaktiviranja požara na deponiji Mislov do. Problem od prije desetak dana, kada je gorjela ova „privremena“ deponija na ulazu u Nikšić, alarmirao je javnost. Na hitnost rješavanja odlaganja smeća ukazali su i iz lokalne Službe zaštite i spašavanja.

U posljednjih desetak dana Služba zaštite i spašavanja Opštine Pljevlja imala je izuzetno veliki broj intervencija, uglavnom po selima, gdje su se javljali požari na otvorenom i u šumskim kompleksima. Požar iz reona planine Bunetina u ovoj opštini proširio se i na dio zone Nacionalnog parka Durmitor. Zbog nepristupačnosti terena rad lokalnih službi je izuzetno otežan, javili su iz Nacionalnih parkova Crne Gore. „Zbog nepristupačnosti terena i jakog vjetra, u ovom trenutku požar je jedino moguće ugasiti iz vazduha,“ kazala je ove srijede direktorica NPCG Jelena Kljajević i apelovala na hitnu akciju svih subjekata sistema kako bi se u potpunosti ugasila vatrena stihija i spriječilo širenje požara kanjonom rijeke Tare. Iz NPCG su dan ranije javili da je požar koji je zahvatio i dio NP Prokletije stavljen pod kontrolu.

U nedjelju je bilo kritično i u Katunskoj nahiji. Požari su se javljali u selima međusobno udaljenim po više kilometara. Akciju gašenja su pojačali i vojni helikopteri.

I kolašinski vatrogasci i radnici Uprave za šume imali su pune ruke posla na više lokacija, a na brdu Ključ se intervenisalo šest puta.

Javnost najviše brinu vijesti o podmetnutim požarima. Podgorička i nikšićka policija lišila je slobode nekoliko osoba za koje se sumnja da su podmetnule požare. Mediji su prenijeli da postoji sumnja i da je požar na Malom brdu podmetnut. „Dok naše kolege danonoćno čuvaju Goricu i Ljubović, neko je ‘iskoristio priliku’ i podmetnuo požar na Malom brdu”, napisao je gradonačelnik Podgorice Ivan Vuković na Tviteru.

Da piromani ne djeluju samo u pošumljenim područjima, pokazao je i video snimak na kome se vidi pokušaj podmetanja požara u podgoričkoj Staroj varoši.

I u Pljevljima je lokalna služba zaštite i spašavanja primijetila slučajeve namjernog izazivanja požara. Uputili su poziv građanima da preduzmu mjere iz njihove nadležnosti kako bi se takvom ponašanju stalo na kraj. „U suprotnom, može doći do katastrofalnih požara, kao što imamo primjere sa zemljama u okruženju”, poručili su iz pljevaljske Službe zaštite i spašavanja.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

SUD U HAGU – STANIŠIĆU I SIMATOVIĆU PO 12 GODINA: Šefovi tajne policije Srbije osuđeni za podržavanje i pomaganje zločina u Bosanskom Šamcu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postupak protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića nakon 18 godina završen je dvanaestogodišnjim zatvorskim kaznama za obojicu. Ovom presudom, pišu brojni mediji, se na sudu ukazuje na odgovornost rukovodstva Srbije za zločine u ratovima devedesetih

 

Završen je ponovljeni proces protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića  Frenkija tuženih zbog progona, ubistava, deportacija i prisilnog premještanja nesrpskog stanovništva tokom ratova od 1991. do 1995. godine u Hrvatskoj i Bosni. Mehanizam za krivične sudove u Hagu izrekao im je presude od po 12 godina zatvora.

Prva, oslobađajuća presude je donijeta 2013. Četiri godine kasnije poslije žalbe tužilaštva, suđenje je ponovljeno i zatražene doživotne kazne zatvora. U procesu je saslušano 145 svjedoka i predstavljeno oko 6.300 dokaznih materijala.

Predsjedavajući Sudskog vijeća Barton Hol je objavio da je dvojac iz SDB-a proglašen krivim za podržavanje i pomaganje u krivičnim djelima ubistava, deportacije i progona u opštini Bosanski Šamac u Bosni i Hercegovini. Istovremeno optuženi nijesu osuđeni za „planiranje i naređivanje bilo kog drugog krivičnog djela iz optužnice”.

Dok se čeka objavljivanje kompletne presude, mediji su prenijeli da je pretresno vijeće utvrdilo da su, i Stanišić i Simatović znali za kampanju progona, ubistava i deportacije nesrpskog stanovništva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u periodu navedenom optužnicom (od 1991. do 1995. godine), ali da nijesu bili dio udruženog zločinačkog poduhvata (UZP). Optužnica se odnosila na tzv. SAO Krajinu, Baranju, Zapadni Srem, Slavoniju, i nekoliko opština u BiH – Bijeljinu, Zvornik, Sanski Most.

Kako prenosi N1, Pretresno vijeće smatra da sistemski obrazac krivičnih djela koje su srpske snage izvršile protiv nesrpskih civila predstavlja najuvjerljiviji dokaz koji ukazuje na postojanje zajedničke zločinačke svrhe.

Iz razloga navedenih u presudi, pretresno vijeće je uvjereno da je bar od avgusta 1991. postojao UZP, sa svrhom da se većina nesrpskog stanovništva prisilno i trajno ukloni sa određenih područja. „Presudom je potvrđeno da su u UZP-u, čiji je cilj bio uspostavljanje teritorije sa srpskom dominacijom kroz nasilne progone i masovne zločine, učestvovali politički, vojni i policijski vrh Srbije, Republike Srpske i Republike Srpske Krajine”, ovo je izjava sudije izvjestioca koju su prenijeli mediji. A Njujork Tajms konstatuje: „Iako sud nije imenovao nijednu osobu, advokati koji su prisustvovali suđenju smatraju da se ova izjava, između ostalog, odnosila i na predsjednika Slobodana Miloševića”.

Aljo Hasančević, predstavnik Udruženja logoraša u Doboju kaže za detektor.ba da je krivica osuđenih za zločin u Bosanskom Šamcu mnogo veća od onog što se moglo čuti tokom izricanja presude. Prema njegovim riječima, na ovaj način čini se da rukovodioci DB-a nijesu planirali zločine u ovim mjestima, nego njihovi potčinjeni, te im je tako značajno smanjena uloga u zločinačkom poduhvatu u BiH kojim je rukovodila Srbija.

Kako stižu rekacije iz regiona, vidi se da su sve strane nezadovoljne ili djelimično zadovoljne rješenjem. Po nekima, u pitanju je kompromis.

„Vijeće je izgleda reklo – mi moramo naći način da opravdamo to što smo im sudili dva puta”, izjavio je Vejn Džordaš, Stanišićev branilac.

„Kako je rečeno na sudu – Stanišić i Simatović su bili svjesni zločinačkog poduhvata, ali sami u njemu nisu sudjelovali, iako su ga pomagali i pripremali. Oni (sud) govore o zajedničkom zločinačkom poduhvatu koji su proveli srpski funkcioneri – ne navodeći imena”, rekao je hrvatski analitičar Žarko Puhovski za RSE izražavajući skepsu oko eventualnog učinka presude na stanje odnosa u regiji.

Iz regiona uobičajene slike.

Iz Srbije se, na očekivan način, oglasio ministar policije Aleksandar Vulin: „Haški tribunal je napravljen da bi sudio Srbima, odnosno da bi sudio Srbiji”, rekao je on za TV Pink i napomenuo da je to zajednički stav i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i premijerke Ane Brnabić i njega lično.

Sociolog iz Sarajeva Miro Lazović za Slobodnu Bosnu ocjenjuje drugačije: „Presuda Stanišiću i Simatoviću je šamar današnjoj Srbiji i srbijanskoj politici koja bježi od odgovornosti za ono što se dešavalo u BiH”.

Premijer Hrvatske Andrej Plenković iako je pozdravio presudu, njome nije zadovoljan. „Ovakva odluka izaziva nezadovoljstvo i zato jer je u presudama protiv Milana Babića i Milana Martića za zločine počinjene na državnom području  Hrvatske, utvrđeno postojanje udruženog zločinačkog poduhvata, u kojem su uz najviše dužnosnike Srbije, predvođene Slobodanom Miloševićem, sudjelovali i Jovica Stanišić i Franko Simatović”, navodi se u saopštenju Ministarstva pravde Hrvatske.

Urednik nedjeljnika Vreme Filip Švarm je rekao za Al Jazeeru  da je za njega  najvažnije da su Simatović i Stanišić znali šta rade paravojne formacije u Krajini u Hrvatskoj i u BiH. „ Ako su znali za zločine, trebali su učiniti sve da ih spriječe. Oni to, iz razloga koji su poznati samo njima, nijesu uradili”, zaključuje Švarm.

Hrvatski istoričar Tvrtko Jakovina kazao je za N1 da je nesumnjivo rečeno da nisu odgovorni za veliki plan. „Kao nekome ko to ne gleda kao pravnik ovo zvuči nejasno, jer su u nekoliko situacija uspjeli dokazati da čak jedinice koje su nazvane po jednom od njih dvojice bile tamo, izabrali su ih, brinuli se oko svega…“. Jakovina  misli da presudom nijesmo dobili odgovore na najbitnija pitanja. Ko je finansirao, otkud su ti ljudi dolazili. Ljudi na čelu obavijesnih struktura nisu dolazili kao privatni pojedinci. (…) Dobili smo nekakvu tačku koja je sigurno bolja od oslobađajuće presude, spašen je i nekakav obraz Mehanizma“.

Istraživačica Međunarodnog humanitarnog prava Iva Vukušić s Univerziteta u Utrehtu za detektor.ba kaže da se ovdje neposredno govori i o ulozi države. „Nešto što smo čuli u više navrata tokom ovog suđenja i prvog suđenja jeste uloga Srbije u finansijskom podupiranju i koordinaciji operacija u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini”, kaže Vukušić.

Za Natašu Kandić, prenosi RSE,  sada nema izgovora da se Slobodan Milošević ne nalazi na listi među učesnicima UZP i da su Stanišić i Simatović doprinijeli ostvarenju ciljeva UZP – stvaranju homogenih srpskih teritorija bez stanovništva koje pripada drugim nacionalnim grupama.

Slično presudu komentariše direktor Memorijalnog centra Potočari Emir Suljagić. On ukazuje da je resor Državne bezbjednosti funkcionisao unutar MUP-a Srbije, što znači da postoji direktna veza Vlade Srbije sa zločinima u BiH kao što postoji i direktna odgovornost institucije predsjednika Srbije za zločine DB u BiH, naročito tokom 1992. godine. „Za neke od najstrašnijih zločina su odgovorne jedinice koje je formirao, obučio, opremio i u BiH uputio i podržavao resor DB-a“, poručio je Suljagić.

Gardijan piše da je ova presuda istorijska najviše zbog onoga što će reći o tajnoj ulozi Beograda u bosanskom sukobu 1992. i 1995. i o pravnoj odgovornosti tajnih državnih sponzora paravojnih grupacija. „Ovaj slučaj protiv dvojice visokih srpskih dužnosnika je lakmus test kojim se dokazuje beogradska orkestracija etničkog čišćenja u Bosni i Hrvatskoj tokom ranih 1990-ih”, rekao je Dejvid Šefer, bivši američki izaslanik za pitanja ratnih zločina i potpredsjednik Američkog društva za međunarodno pravo.

Dodatno uznemiruje suđenje iza zatvorenih vrata. „Bilo je to najzatvorenije i najnetransparentnije suđenje koje sam ikad vidjela pred Tribunalom i Mehanizmom“, kaže Iva Vukšić.

Po Filipu Švarmu  posebno je važan međunarodni element, jer su optuženi po prirodi svojih funkcija morali biti u kontaktu sa stranim službama. Švarm pretpostavlja da je tu bilo kompromisa, te da je to možda jedan od razloga za zatvorena ročišta.

Postupak protiv Stanišića i Simatovića trajao je 18 godina i najduži je u istoriji suda. Pravna priča još nije gotova, jer i odbrana i tužilaštvo imaju pravo na žalbu.

 

Miloševićevi ljudi na terenu

Jovica Stanišić, rođen 1950, počeo je da radi u SDB 1975. godine. Do kraja 1991. godine nalazio se na položaju zamjenika načelnika DB, a de facto je bio prvi čovjek DB-a i prije zvaničnog imenovanja na dužnost načelnika, odnosno šefa, na kojoj se nalazio od 31. decembra 1991. do 27. oktobra 1998. godine.

Franko Simatović – Frenki, takođe rođen 1950. počeo je da radi u DB-u 1978., gdje je na raznim poslovima radio do 2001. godine. Tokom cijelog perioda na koji se odnosi optužnica, kako se navodi, on je djelovao po ovlašćenju Stanišića. Frenki je po mnogima bio Stanišićeve oči, uši i desna ruka. Osim što su ih smatrali „Miloševićevim ljudima na terenu“, na suđenju je moglo da se čuje i da su kod njih komandanti različitih jedinica – poput Arkana i Legije – „redovno dolazili na konsultacije”.

Milošević je 1995. na mirovne pregovore u Dejton vodio i Stanišića što je potvrdilo da se radi o čovjeku od povjerenja. Tri godine kasnije smijenjen je sa pozicije načelnika DB-a, a negdje u to vrijeme dolazi do mimoilaženja sa Miloševićem. Osim sumnji da se sastajao sa opozicijom u Srbiji, Milošević je smatrao da je Stanišić održavao veze i sa stranim obavještajnim službama, uključujući CIA.

Stanišić se penzionisao u julu 2000. godine, a u decembru 2001. i njegova desna ruka, Simatović. Optužnica Haškog tribunala stigla im je 2003. godine.

Adam Veber, jedan od haških tužilaca u njihovom predmetu, istakao je da su Stanišić i Simatović „iskre koje su zapalile kuću”.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo