Povežite se sa nama

GLEDIŠTE

GLEDIŠTE: Buđenje

Objavljeno prije

na

Usvajanje problematičnog Zakona o slobodi vjeroispovijesti je bilo samo i isključivo pogodan casus beli za radikalizaciju decenijskog sukoba koji tinja u Crnoj Gori. To je, u suštini, sukob oko utemeljenosti crnogorskog identitetskog izraza i oko legitimnosti obnavljanja državne suverenosti

 

Posljednjih nedjelja Crna Gora živi između dvije istine koje su u međusobnom odnosu zavisnosti. Prva istina je da je Velika Srbija ustala u Crnoj Gori. Druga je da se probudila i ona osiromašena, ekonomski deprimirana  i obespravljena Crna Gora koja nastoji da opstane izvan okvira partitokratije. Od dinamike njihovog odnosa zavisiće budući karakter crnogorskog društva.

Prvu istinu potvrđuju višenedjeljne protestne šetnje u organizaciji SPC, parlamentarnih predstavnika srpskog glasačkog tijela u Crnoj Gori, kao i političkih i parapolitičkih aktera iz Srbije. One su, bez sumnje,dio političkog pokreta koji sebe uvija u vjerske odore i zaklanja se iza ikona.Iako nas istorija uči da ikona može  mnogo toga da istrpi, iza nje se ne mogu sakriti zajapurena lica onih koji 1990-ih nijesu ostvarili sve svoje zacrtane ciljeve. Oni ovih dana nastoje da ponovo ,,nasred sjenokosa” zapale taj ,,zivotvorni” plam i srpsku Spartu očiste od tzv. montenegrinskog zla koje je, kako oni tvrde, 2006. godine razvojilo ,,dva oka u glavi.”

Ovim, naravno, ne želim dovesti u pitanje iskrenost onih vjernika koji učestvuju u šetnjama jer su ih ubijedili da im država želi zakatančiti crkve, zabraniti ,,ime i prezime”, oteti imovinu i osporiti pravo na molitvu i blagoslove. Ono sto želim dovesti u pitanje jeste iskrenost crkvenih velikodostojnika i političara koji su osmislili i organizovali proteste, i motivisali veliki broj vjernika da na njima učestvuju. Iako nijesu jedini, a kamoli najveći krivci za nastalu situaciju, značajan uticaj srbijanskih vlasti na dinamiku i tok krize u Crnoj Gori potvrđuje kontinuitet decenijskih hegemonih napora srbijanske vladajuće elite da pacifikuje Crnu Goru. Nadalje, usvajanje problematičnog Zakona o slobodi vjeroispovijesti je bilo samo i isključivo pogodan casus beli za radikalizaciju decenijskog sukoba koji tinja u Crnoj Gori. To je, u suštini, sukob oko utemeljenosti crnogorskog identitetskog izraza i oko legitimnosti obnavljanja državne suverenosti. Vlasti u Srbiji su bile i ostale značajni akcionari u ovom sukobu.

Nakon ponovljenih zahtjeva lidera opozicije, mitropolita Amfilohija, da padnu ili Zakon, ili Vlada, politički karakter protesta je nedvosmisleno potvrdio i vladika Joanikije u intervjuu agenciji Sputnjik. Definisani su okvir, karakter, i cilj protesta. Okvir je pravovjerni, karakter nacionalni, a cilj politički.Uvjerenje da se Crkva nalazi na ,,pravoj strani istorije” je bilo ankerisao u dobro poznate vjerske principe.Iako opravdane, optužbe upućene prema vlasti za produbljavanje podjela, bile su samo retoričko zagrijavanje za motivacioni govor namijenjen novim Hristovim vojnicima: borba je tek počela, i neće stati do konačne pobjede.U ovoj besjedi su se lijepo slile dvije krajnosti: ikona i sjekira.

Vojna terminologija koja uokviruje ovaj intervju signalizuje povratak u blisku prošlost koju su naseljavali ,,neprijatelji” i ,,zlo” koje se ,,mora pobijediti”.Tadašnji patrijarh, Pavle, nosio je po bivšoj SFRJ mošti kneza Lazara i njima omeđavao granice Šešeljeve Velike Srbije. Arkan je ugošćavan u Cetinjskom manastiru, popovi opasani redenicima pozirali su na tenkovima, Crvene beretke su primale blagoslove, a organizovana pokrštavanja muslimanskog zivlja u Bijeljini, nakon sto su taj grad ,,oslobodili” Hristovi vojnici pod komandom ratnog zločinca su bila integralni dio sistema odbrane ,,golorukog naroda”. No, možda je termin ‘povratak’ pogrešan, pošto se čini da se SPC nije pomjerila ni pedalj iz rovova 1990-ih. Da li su i danas, kao što su bili tih godina, Crnogorci i suverenisti, ono zlo (guba) na čije istrebljenje iz pravoslavne srpske torine pozivaju crkveni velikodostojnici?

Crna Gora živi još jednu normalizaciju nasilja kroz vjerski okvir, reviziju istorije koja proizvodi nove simbole, i kreiranje ,,alternativnih činjenica”. To je ono što vjerski poglavari SPC danas nude vjernicima u Crnoj Gori. U takvom obrazovnom paket-aranžmanu, trobojka prestaje biti simbol države Srbije i postaje simbol percepcije zločinaca iz 1990-ih kao nacionalnih heroja, a himna kriminalaca koji su se junačili nad albanskim civilima na Kosovu, a nešto kasnije ubili i predsjednika srbijanske Vlade, postaje samo još jedna vjerom-nadojena vokalna manifestacija zajedništva i spremnosti da se vodi ,,borba neprestana” do pobjede koju obećavaju političari i vjerski lideri.

Drugu istinu potvrđuju sve glasniji zahtjevi koji su više ekonomske, a manje vjerske prirode. Čini se da prevarena, opljačkana i, nadasve, obeznađena Crna Gora vidi nacionalistički i vjerski okvir protesta kao priliku da se ispravi i ponovi svoje ranije kritike upućene vlastima. Masovnost i demonstrirana odlučnost aktera u ovom novom okviru djelovanja daje nešto bolje šanse za uspjeh toj obeznađenoj Crnoj Gori. Srastanje ove dvije rijeke nezadovoljnih građana koji zahtijevaju promjene predstavlja do sada najozbiljniji politički izazov za vladajuću strukturu u Crnoj Gori.

Mislim da su tvrdnje da se ovdje radi o taktičkom manevru SPC-a znak istovremenog potcjenjivanja dubine ekonomske depresije u Crnoj Gori, i precjenjivanja gornje granice tolerancije građana. Kritična masa sada postavlja i zahtjeve koji su duboko lični, predstavljaju odraz muke svakodnevnog zivota, i ocrtavaju okvire ekonomske i društvene krize u kojoj se Crna Gora nalazi.  To su zahtjevi za ranopravnošću i pravnom državom, za borbom protiv korupcije, zahtjevi da se pruži mogućnost nalazenja posla od kojeg se može živjeti, da se zaustavi odliv kadrova i iseljavanje mladih jer ne vide mogućnost dostojnog života u nekompletiranoj državi. To su i zahtjevi da se stane na put rasturanju nacionalnih resursa i da se prestane s guranjem države i njenih građana u stanje koje sve više liči na dužničko ropstvo.

Životno iskustvo prosječnog stanovnika Crne Gore od 2006. do danas bi trebalo da bude opomena strukturama na vlasti o tome gdje su granice tolerisanja kleptokratije i partitokratije. Izgleda da vlast još uvijek drži širom zatvorene oči kada su ovakve opomene u pitanju, i da to radi vjerujući u neograničenu moć i upotrebnu vrijednost priče o ugroženoj državi. Niko, međutim, ne može sa sigurnošću tvrditi da ta priča danas djeluje kao faktor homogenizovanja onih koji su 2006. željeli suverenu i nezavisnu državu po svaku cijenu.

Takođe se, mislim, precjenjuje snaga koju nosi autoritet predsjednika države i vladajuće partije. Ovdje se radi o političkoj savršenoj oluji, koja ogolijeva značajne nedostatke i nedorečenosti procesa obnavljanja suverene i nezavisne države. Serija kontraproduktivnih javnih nastupa predsjednika države je dodala poslovično ulje na vatru i razotkrila makar dva ozbiljna problema.

Prvo, ovi nastupi su zagarantovali personalizovanja krize: Pravoslavlje protiv Mila Đukanovića. Davnašnja tvrdnja o privatnoj državi stvorenoj 2006. godine je dobila novo utemeljenje. Naravno, dominantni uticaj koji je sadašnji predsjednik imao na proces obnavljanja državnosti i kurs razvoja suverene Crne Gore za sobom povlači i značajnu dozu lične odgovornosti za trenutnu situaciju. Ipak, ne trebamo zaboraviti da je na ovim poslovima bilo mnogo mobenika koji su dali doprinos obnavljanju crnogorske nezavisnosti, pa ne mogu pobjeći od sopstvene odgovornosti za falinke od kojih pati konačni proizvod. Bez obzira na potrebu da se odgovornost rasporedi na više tačaka, predsjednikov ucjenjivački komentar o tome da oni kojima se ovo ne sviđa mogu da idu iz Crne Gore ne doprinosi smirivanju strasti. Naprotiv, to zvuči kao prijetnja svima koji smatraju da mogu izraziti kritički stav u odnosu na vlast. Ako se prisjetimo da je prije nekoliko mjeseci sličnu opasku u Skupštini izrekao i sadašnji predsjednik Vlade, onda priča o sistemskom problemu dobija na legitimitetu.

Drugo, marginalizovane su institucije sistema koje bi, po pravilima demokratskih društava, trebale da rade na rješavanju ovakvih kriza. Bez obzira na postojanje tradicije strahopoštovanja prema autoritarnim vladarima, savremena Crna Gora ne bi trebala da bude izuzetak od tih pravila. Povremena uvjeravanja zvaničnika da su državne institucije sposobne da se nose sa svim izazovima ne ulivaju posebno povjerenje, jer ona često prethode drastičnim promjenama zvanično već potvrđenih odluka državnih organa. Nemušta pojašnjenja koja slijede mogu biti znak ili kolapsa, ili potpunog odsustva usklađene procedure odlučivanja. Ovakva neodlučnost može biti i pokazatelj razilaženja među donosiocima odluka.

Nijedno od ovih nagađanja ne uliva nadu u snagu i sposobnost institucija sistema da se nose s problemima koje trenutna kriza nameće nezavisno od autoritativne ličnosti predsjednika države.Organizatori protestnih šetnji u crnogorksim gradovima su uvidjeli ove nedostatke i nastoje da ih eksploatišu tako što insistiraju na pomenutoj personalizaciji krize. Treba se ipak nadati da će zelja za nalaženjem kompromisnog rješenja nadjačati egoističke impulse donosilaca odluka u suprotstavljenim taborima.

Srđa PAVLOVIĆ

Komentari

GLEDIŠTE

Sukob fašizama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Usvojeni Zakon o slobodi vjeroispovijesti je samo povod za šizofreno stanje u Crno Gori,  uzrok je dublji

 

Tužna, deprimirajuća, ali i veoma rizična je sadašnja politička, društvena i bezbjednosna situacija u Crnoj Gori. Oni, koji ovu situaciju površno analiziraju, zaključuju da je ovo posljedica donošenja Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Ne, nije! Usvojeni Zakon je samo povod za šizofreno stanje, dok je uzrok mnogo dublji.

Na našim prostorima decenijama bujaju različiti nacionalizmi i šovinizmi. Oni su bili razarajuće sredstvo u razbijanju SFRJ. Jugoslavija je razbijena, jugoslovenska ideja nije ubijena, ali su svi nacionalizmi i šovinizmi ostali. Imamo i neke novonastale. Meni najteže padaju oni u narodu kojem i sam pripadam – onom srpskom. Javno ističem lično zadovoljstvo što sam prijateljevao sa nekim časnim velikodostojnicima SPC, ali javno ponavljam i upozoravam da je SPC odavno pretvorena u udbaško-mitomanski politički komesarijat.Ona decenijama trovački generiše srpski nacionalizam i šovinizam. Ne ulazeći u analizu geopolitičkih, geostrateških ihegemonističkih ciljeva različitih igrača, iznijeću lako dokazivu tvrdnju da je u Crnoj Gori odavno zaživio srpski klerofašizam.

U Crnoj Gori decenijama egzistira društveni, politički i državni ambijent u kojem su korupcija i organizovani kriminal osnovni znak prepoznavanja ove države. Taj sistem je uspio da korumpira mnoge zvaničnike u međunarodnoj zajednici. Da bi sebi obezbijedili povoljniji manevarski prostor, umjesto donedavnog srbovanja, akteri “novih” procesa generišu bučno crnogorčenje u rasponu od onog najprimitivnijeg do onog veoma sofisticiranog. I sve to pod izgovorom odbrane državnog i nacionalnog identiteta. Fašizacija crnogorskog društva je odavno otvorena, u čijoj genezi je kriminal svakojake vrste, a pod okriljem državne vlasti.

U Crnoj Gori imamo sukob dva fašizma – spskog klerofašizma i onog crnogorskog generisanog na kriminalu, upravo od strane onih koji su donedavno i sami srbovali. Jedan na drugog kidišu do istrebljenja. I to je jedan od znakova da potiču iz istog naconalističkog inkubatora. Interesi su im danas sukobljeni. Težišno oko imovine! Fašizam generisan na kriminalu se pokazuje opasnijim od onog generisanog na nacionalizmu i šovinizmu. Iako je podmukliji od onog nacional-šovinističkog, još uvijek je manje uočljiv, jer on kao takav egzistira u mnogim korumpiranim društvima.Ili, bolje reći, u sitemima gdje vladaju novi robovlasnički odnosi. S tim što su novi robovlasnici one partije, koje u državi imaju apsolutnu, ili tačnije apsolutističku vlast.To što se nad zdravim srpskim nacionalnim bićem u Crnoj Gori sprovodi tipičan aparthejd od strane crnogorskih fašista, potvrda je teze da je fašizam zasnovan na kriminalu otporniji i opasniji od onog naconal-šovinističkog.

Nema pouzdanijeg dokaza za naprijed navedene tvrdnje od činjenice da je sve, ili je skoro sve tačno ono što su izrekli i jedni i drugi, ili što govore jedni o drugima kako u parlamentu Crne Gore tako i na javnoj sceni. I jedni i drugi govore o istorijskim činjenicama, ali drastično izmještenim izvan konteksta vremena. Upravo je to alat koji su koristili svi fašizmi kroz istoriju ljudskog društva. Uglavnom tačnim činjenicama, ali izmještenim iz vremena!

Nije teško dokazati da je u Crnoj Gori veći broj političkih vjernika negoli onih u Boga vjerujućih. Vlast  u Crnoj Gori to ne zanima, jer se svi fašizmi (pa i ovi u Crnoj Gori) hrane podjelama i međusobnim zavadama. U istoriji ljudskog društva svi fašizmi su vodili tobožnju borbu u ime prava, pravde, slobode i demokratije. Fašizmi su dokaz o nedovršenim revolucijama, a nedovršena crnogorska traje li, traje.Pune tri decenije!

Elem, kako u Crnoj gori utvrditi koliko ima istinskih, a koliko onih političkih vjernika? Lako:

  1. Po hitnom postupku donijeti zakon o crkvenom porezu za čiju osnovutreba da bude popunjen karton poreskog obveznika sa unešenim podatkom kojoj crkvi ili vjerskoj zajednici on želi plaćati porez,
  2. Utvrditi stopu poreza od 7% (uobičajeno iskustvo uređenih država) za svakog poreskog obveznika po osnovu svih prihoda i po osnovu poreza na imovinu,
  3. Crkve i vjerske zajednice, kao pravna lica, uvesti u poreski sistem države Crne Gore, pri čemu treba oporezovati sve prihode i sve donacije, te uvesti porez na imovinu crkava i vjerskih zajednica,
  4. Država Crna Gora crkvama i vjerskim zajednicama uplaćuje prikupljeni porez, a raspodjelu poreza vršiti na osnovu popunjenih kartona poreskih obveznika,
  5. Donijeti zakon kojim se odlaže primjena već usvojenog Zakona o slobodama vjeroispovijesti, dok ne zaživi zakon o crkvenom porezu.

Na predloženi način ćemo utvrditi istinu o broju vjerujućih u Crnoj Gori. Time će političko-partijski “vjernici” biti odmaknuti od bogomolja. Nemam dilemu da bi se ovakvim rješenjem potvrdilo da (bar što se tiče SPC i CPC u Crnoj Gori) ima više vjerskih objekata negoli što ima istinski vjerujućih. Tako  bi se državi otvorila mogućnost kako da upravlja, koristi, konvertuje ili konzervira neprimjereno veliki broj novoizgrađenih vjerskih objekata. Tek će tadaveć usvojeni Zakon o slobodi vjeroispovijesti imati smisla.

Od 2008. godine sve navedeno sam više puta javno isticao, a na šta nikada nisu reagovale ni crkva ni država. I to je jedan od znakova da je u pitanju ili neznanje, ili rđava namjera i jednih, i drugih. Stanje podjela i zavada uvijek odgovara samo fašizmima. Jednako su crni – i onaj srpski klerofašizam i onaj kriminogeni crnogorski. Štetočine su i jedni, i drugi!

Blagoje GRAHOVAC
(Autor je general avijacije u penziji,
analitičar geopolitike)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo