Povežite se sa nama

DRUŠTVO

I kad se nema – može se

Objavljeno prije

na

Da li će crnogorski tranzicioni feniks – nikao iz pepela u doba ratova, hiperinflacije i međunarodnih sankcija – sagoreti u plamenu ekonomske krize koja trese Crnu Goru?
Vektra Montenegro, jedna od najvećih privatnih kompanija u Crnoj Gori, vlasništvo Dragana Brkovića, nije otišla u stečaj. A kad će, ne znamo. Mediji prenose potpuno suprotne poruke aktera pravno-ekonomskog duela koji se vodio u Privrednom sudu u Podgorici, pred vijećem sudije Miodraga Anđelića: Povjerioci najavljuju nastavak borbe kako bi dobili pravo na prinudnu naplatu svojih potraživanja, objašnjavajući da je sud njihov zahtjev odbio iz formalnih razloga – zbog nepotpune dokumentacije. Milić Popović, član uprave Vektre, tvrdi da je zlonamjeran zahtjev cetinjske Fagar Montenegro za uvođenje stečaja odbačen kao neosnovan pošto ,,likvidnost Vektre ni jednog trenutka nije bila dovedena u pitanje”.

Činjenice govore same za sebe: računi Vektre otvoreni kod NLB Montenegrobanke, Podgoričke i Hipo alpe adrija banke blokirani su, pošto na njima nema novca za prinudnu naplatu 4,66 miliona eura koje traže povjerioci kompanije.

Vektra Montenegro je, uz to, kod komercijalnih banaka zadužena sa više od sto miliona eura kredita. Vektrina ćerka kompanija Vektra Aviation DOO, sa svojom flotom, stavljena je u zalogu za kredit od 40 miliona eura. Pod zalogom je i Vektra -Jakić iz Pljevalja. Njome je matična kompanija pokrila kredit dobijen od mađarske OTP Banke (vlasnik svih akcija ovdašnje CKB). Brkovićev Horizon-Logistik je od 2007. godine u postupku ,,dobrovoljne likvidacije”. HTP Boka, najveća Vektrina akvizicija, od iste godine čeka početak rekonstrukcije starih, i najavljenu gradnju novih hotela. Dakle, ni ona matičnoj kompaniji ne donosi prihod.

Podgoričani imaju izreku – digni ga visoko, da bolje pa'ne. Teško je naći riječi kojima bi se preciznije i kraće opisala prošlost i sadašnjost, a možda i budućnost, Vektre Montenergo.

Prije tačno dvije decenije, 1990. godine Dragan Brković je osnovao preduzeće čija je osnovna djelatnost bila prodaja automobila francuske kompanije Pežo. Slijedio je period ratova i međunarodnih sankcija prema tadašnjoj SRJ. Vektra je u tom vremenu, koje njen vlasnik opisuje kao doba ,,stagnacije i propadanja privrednih sistema i devastacije prirodnih resursa” postala jedna od najvećih i finansijski najmoćnijih kompanija u Crnoj Gori. Kako – ostala je tajna. Kada se ima u vidu Brkovićev stav da je ,,i kompanija Vektra dijelila sudbinu takvog privrednog ambijenta”, nameće se dilema – da li je i on sam u stanju da objasni taj meteorski uzlet.

Brković je sticao i stečeno ulagao kupujući nekretnine i državna preduzeća u Crnoj Gori. Moračatrans i Rumijatrans iz Bara, Fabrika anoda u Podgorici (dugogodišnji zakup), Velimir Jakić, Optel i Građevinar u Pljevljima, Impregnacija i Eksportdrvo u Kolašinu, HTP Boka, hotelski kompleks MOC u Bečićima i kompleks Jugoslovenskog rječnog brodarstva u Budvi… dio su poslovne imperije koja je rasla poput pečurke nakon kiše. ,,Brkovićeva Vektra posjeduje 41 hiljadu kvadrata placa u Budvi”, obznanili su u to vrijeme novinari skloni sabiranju podataka iz Katastra i Registra, ,,na 200 lokacija u Bečićima ima šest hiljada kvadrata stambenog i poslovnog prostora, u Podgorici ima deset hiljada kvadrata poslovnog prostora, u Pljevljima hiljadu kvadrata u stanovima…”

Sa imovinom rasli su i apetiti, kao i slika o vlastitom značaju. Sredinom 2007. godine kada su – nakon kupovine Jakića i Boke – Vektra i njen vlasnik bili na vrhuncu moći, iz kompanije je stiglo obećanje da će u domaću privredu, samo tokom te godine, uložiti preko 150 miliona eura, ili približno četvrtinu tadašnjeg državnog budžeta ,,što će biti značajna podrška razvoju nacionalne ekonomije”.

Tri godine kasnije menadžeri i advokati Vektre se bore protiv zahtjeva za uvođenje stečaja koji je pokrenut zbog duga od 40 hiljada eura. Znači li to da će, do skora najveća privatna kompanija u Crnoj Gori, zatvoriti krug i ponovo postati auto-servis?

Odgovor na ovo pitanje zavisi od Vlade Crne Gore. Tačnije o njemu će odlučivati onaj u čijim je rukama Vlada. Najpreciznije moguće – budućnost Vektre neće odrediti Dragan Brković i njegov menadžment ali ni povjerioci kompanije, ma kolika da su njihova potraživanja, već premijer Milo Đukanović. Brkovićev kum, usput rečeno.

Vektra je postala to što jeste zahvaljujući tome što je u vrijeme sankcija preuzela sve poslove komercijalne službe podgoričkog Kombinata aluminijuma. Teško da je pojedinac, makoliko sposoban bio, mogao bez pomoći sa vrha doći u poziciju da postane ključni prodavac crnogorskog aluminijuma, pored desetina ljudi iz KAP-a koji su se tim poslom bavili godinama i decenijama. Potom je neko odlučio da Vektra u odnosu na KAP dobije privilegovan status ,,stranog povjerioca”.

Paralelno sa tim poslom, Vlada je od Vektre kupovala nekretnine, izdašno plaćajući građevinu koja prokišnjava na gornjim spratovima podignutim bez građevinske dozvole.

Crnogorsko tužilaštvo je, po pravilu, ostajalo slijepo i gluvo na sve zahtjeve da se preispita poslovanje Vektre i priroda njenog angažmana sa vladinim funkcionerima i menadžerima državnih preduzeća i fondova.

Ako bi Vektri zahvalilo para, Ministarstvo finansija bi odobravalo kratkoročnu pozajmicu ili Brkovića i njegovu kompaniju privremeno oslobađalo obaveze plaćanja poreza i dažbina. Ta praksa traje i danas. Jakić i Boka ne plaćaju poreze i doprinose na zarade zapošljenih mjesecima, odnosno godinama.

Ono o čemu se šaputalo mjesecima nedavno je dobilo i zvaničnu potvrdu. Ministarstvo finansija pod vodstvom Igora Lukšića procijenilo je da nije dovoljno to što Vektra ne plaća poreze i doprinose na plate zapošljenih u svojim ćerka-firmama. Ministar je donio odluku da se Vektri, uz nekoliko jednako privilegovanih kompanija, dozvoli korišćenje takozvanog carinskog kredita. To praktično znači da Vektra na uvezenu robu akcize, carine i PDV plaća na odloženo. Ispostavilo se da ni to nije dovoljno. Pojedinačno najveći povjerilac koji traži prunudnu naplatu sa računa Vektre je Uprava carina Crne Gore koja od Brkovićeve kompanije potražuje 2,23 miliona eura.
Državni zastupnici stojički trpe i to kašnjenje.
Da li je i to zasluga Dragan Brkovića i njegovih saradnika. Ili postoji neka viša sila koja omogućava da se može – i kad se nama. U tom slučaju, nagradno pitanje glasi: šta se prinosi na žrtveni oltar kako bi se stekla naklonost lokalnih bogova? Dragan Brković je jedan od čuvara te svete tajne.

Kad kreće Vektra – Jakić

Dragan Brković i njegova Vektra kupili su od države, u juna 2006. godine, tadašnji Velimir Jakić za 1,6 miliona eura. Ugovorom su se obavezali na investicije od šest miliona eura i obećali da će uposliti 320 radnika.

Pola godine kasnije, početkom 2007. godine, Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede i Uprava za šume Crne Gore odobrili su Vektra-Jakiću koncesije za korišćenje šuma na teritoriji opštine Pljevlja na period od 30 godina. Koncesija je data Brkoviću iako je konkurentska ponuda bila veća za 20 miliona eura. Vektra- Jakić je dobila pravo, ali i obavezu da godišnje posiječe i preradi 140 hiljada kubnih metara šumske građe, i za to državi plati 1,66 miliona eura. Ova obaveza do sada nije poštovana, tako da su državni i budžet SO Pljevlja, samo prošle godine, po tom osnovu ostali kraći za milion eura.

Radoš Šućur, direktor Uprave za šume je u julu 2008. godine priznao da realizacija ovog ugovora “ne ide planiranom dinamikom”. Ipak, Šućur pravda koncesionara: ,,Oni ulažu više nego što je planirano ugovorom. Očekujem da će do kraja godine završiti sa investicijom koja već sada vrijedi više od 30 miliona eura”.

Umjesto pokretanja proizvodnje kraj 2008. godine donio je samo nova obećanja. Dragan Brković, 11. novembra, u razgovoru za Vijesti najavljuje da proizvodnja u Vektri -Jakiću “punim kapacitetom” počinje sredinom 2009. ,,U pogone te kompanije uložili smo preko 70 miliona eura i siguran sam da će to biti najmodernija industrija na Balkanu”, kaže vlasnik.

Četrdeset dana kasnije, 22. decembra, Brković Danu kaže kako je u obnovu kombinata uloženo ,,preko 55 miliona eura”. Rok za pokretanja prizvodnje ostaje – ljeto 2009. godine.

Slijedi zatišje duže od godinu dana.

Proizvodnja u Vektri -Jakiću počeće do jeseni, ustvrdio je 10. aprila ove godine Milić Popović, član menadžmenta Vektre Montenegro, iznoseći računicu po kojoj je ,,do sada uloženo oko 64 miliona eura”. Popović je Vijestima najavio da će u Jakić biti uloženo još 14,3 miliona eura, od kojih će ,,dio biti opredijeljen za podmirivanje dugovanja dobavljačima i troškova iz tekućeg poslovanja”.

Popović je tada najavio da će kompanija ,,uskoro” radnicima isplatiti zaostale plate. Zapošljeni u Vektri – Jakiću platu nijesu primali od oktobra prošle godine. Tada im je odjednom isplaćeno sedam (zaostalih) zarada.

Vektra- Boka na čekanju

Vektra je postala vlasnik 59,4 odsto akcijskog kapitala HTP Boka u proljeće 2007. godine. Za akcije preduzeća u čijem su sastavu Plaža, Tamaris i Igalo Vektra je platila 22 miliona uz investicioni plan ,,težak” 64 miliona eura.

Planirane investicije su u međuvremenu narasle na više od četvrt milijarde eura, ali se u stvarnosti ne dešava gotovo ništa. Protekle tri godine protekle su u čekanju da se naprave planovi, izradi tehnička dokumentacija, prilagode urbanistički planovi, obezbijede potrebne dozvole…

Kompanija Vektra Boka radnicima, početkom aprila, duguje plate za pet mjeseci, a državi poreze i doprinose na zarade za više od godinu dana. Račun kompanije je u blokadi.

 

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

NOVI IZVJEŠTAJ BRISELA O NAPRETKU ZEMALJA ZAPADNOG BALKANA: Ista meta – isto odstojanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Parlamentarna većina, Vlada, nevladin sektor i sadašnja opozicija su se maltene složili da je izvještaj realan, ali ne i obećavajući kada je u pitanju izvjesnost crnogorskog članstva

 

U srijedu je Komesar za proširenje Oliver Varhelji prezentirao novi izvještaj Evropske komisije (EK) o napretku zemalja zapadnog Balkana i Turske ka punopravnom članstvu u Evropskoj uniji. Izvještaj pokriva period od oktobra do oktobra, pa je obuhvaćeno i 10 mjeseci rada nove Vlade. Rađen je po novoj metodologiji koja uz poglavlja prepoznaje i klastere i obavezu ispunjavanja prijelaznih mjerila iz međusobno povezanih poglavlja 23 i 24 koja se odnose na vladavinu prava i borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala, kao uslova daljeg ukupnog napretka. Crna Gora i Srbija su prošle godine izabrale novu metodologiju klastera koja je zahtjevnija ali isplativija u pogledu veće brzine napredovanja ka EU ukoliko zemlje kandidati pokažu dobar rezultat, vidljiv i mjerljiv.

Parlamentarna većina, Vlada, nevladin sektor i sadašnja opozicija su se maltene složili da je izvještaj realan, ali ne i obećavajući kada je u pitanju izvjesnost crnogorskog članstva. Još je ranija vlada premijera Duška Markovića na početku svog mandata u jesen 2016. godine najavljivala da će u svom mandatu od četiri godine završiti pristupne pregovore, što znači zatvoriti sva 33 poglavlja. Kasnije je Marković promijenio stav i svu krivicu prebacio na Brisel jer je EU nametnula „teške kriterijume, teške uslove koje je morala jedna mala Crna Gora da ispuni“ ne objasnivši šta je to trebalo ispuniti što nisu morale ispuniti sve druge zemlje kandidati.

Crna Gora je još 2010. godine dobila status zemlje kandidata a 2012. je otpočela pristupne pregovore. Tokom gotovo 10 godina pregovora sa EU vlade Demokratske partije socijalista (DPS) su uspjele otvoriti sva 33 poglavlja ali su zatvorile svega tri, a i to privremeno. Kada se uporedi rezultat Crne Gore u odnosu na druge zemlje koje učestvuju u regati ka EU, onda se naša zemlja s pravom može nazvati „liderom integracija u regionu“, što su često naglašavali DPS političari i neki zapadni dužnosnici. Srbija je dobila status kandidata 2012. a pregovore otpočela 2014. i do sada privremeno zatvorila dva poglavlja. Sjeverna Makedonija i Albanija su dobile zeleno svjetlo za početak pristupnih pregovora tek prošle godine, na šta su Makedonci čekali od 2005. a Albanci od 2014.  Bosna i Hercegovina i Kosovo su još daleko od dobijanja statusa zemlje kandidata a pristupni pregovori koje Turska vodi sa EU još od 2005. godine su odavno na mrtvoj tački sa vrlo malim šansama da se ponovo pokrenu. Koliko je realno „liderstvo“ Crne Gore u odnosu na zemlje regiona vidi se na primjeru Hrvatske, kao posljednje balkanske zemlja koja je ušla u EU. Hrvatska je pregovarala 6 godina tokom kojih je zatvorila sva 33 poglavlja i nakon toga čekala još dvije godine da uđe u EU. Prema ranije objavljenoj analizi berlinske Evropske stabilizacione inicijative (ESI), koja ima fokus na proces proširenja EU na Balkan, Crna Gora se po sadašnjoj dinamici može naći pred vratima Evropske unije tek za nekih 30 godina.

U ovogodišnjem izvještaju Crna Gora je dobila najnižu prosječnu ocjenu napredovanja u posljednjih 6 godina – 3,03 (na skali od 1 do 5). Prošle godine je ta ocjena bila 3,18 a 2015. godine je iznosila 3,15. Međutim, Evropska komisija je takođe dala i ocjenu pripremljenosti koja se odnosi na sveukupno stanje u pojedinim poglavljima i tu je Crna Gora do sada dobila najveću ocjenu od 3,11.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

POVEĆANJE PLATA I PROSVJETA: Nijesu na spisku prioriteta

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored obećanja nove vlade da će, nakon zdravstva, njima prvima biti povećana plata, prosvjetni radnici su strpani, kako kažu, u isti koš sa ostalima. O najavljenom povećanju koje će obuhvatiti sve zaposlene u Crnoj Gori malo znaju jer dijaloga sa Ministarstvom nema

 

Prosvjetni radnici koji su, pored zdravstvenih, već godinu i po u prvoj liniji borbe protiv korona virusa – ponovo se osjećaju izigranima. Prema podacima Monstata prosječna plata u zdravstvu je za 100 eura veća od one u prosvjeti, a za razliku od prosvjetara, zdravstveni radnici su dobili obećanje o povećanju plate za 12 odsto, pored onog od 17 odsto koje će od početka sljedeće godine, kako je najavljeno, sljedovati sve zaposlene u Crnoj Gori.

Povećanje koje je najavljeno za sve u Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sporta pripisali su kao svoj uspjeh, pa su najavili da će zarade prosvjetnih radnika od 1. januara 2022. godine biti veće za 17 odsto. Iz resora Vesne Bratić poručuju da su od početka mandata pokazali i dokazali da su im na prvom mjestu djeca i prosvjetni radnici, što je misija i vizija koja mora biti primarna, posebno u resoru prosvjete.

„Jako smo nezadovoljni činjenicom da smo i pored obećanja ministra finansija i socijalnog staranja Milojka Spajića, datom na našem prvom zajedničkom sastanku u januaru mjesecu ove godine, da će prosvjetni radnici poslije zdravstvenih biti prva adresa sa kojom će razgovarati u vezi sa povećanjem njihovih zarada, ostali, da tako kažem, u košu sa ostalim zaposlenima u Crnoj Gori. Bez ulaganja u obrazovni sistem i plata prosvjetnim radnicima nema napretka društva u cjelini. Sve ozbiljne zemlje, sa uspješnim ekonomijama, najviše izdavajaju upravo za prosvjetu“, kaže za Monitor Nikolaj Knežević, potpredsjednik Sidikata prosvjete Crne Gore (SPCG).

Posebnu brigu o obrazovanju najavio je i premijer Zdravko Krivokapić u svom ekspozeu. I pored najava, posljednje povećanje postignuto je u socijalnom dijalogu i pregovorima sa prethodnom Vladom. Tada su se plate u prosvjeti uvećale za devet odsto 2020. i početkom januara 2021. dodatnih tri odsto. Trenutno se kreću malo iznad državnog prosjeka, po posljednjim podacima Monstata za avgust ove godine prosječna zarada u prosvjeti iznosi 553 eura.

„Nesumnjivo su zapošljeni u zdravstvu i prosvjeti ponijeli najveći teret odgovornosti od početka pandemije COVID-19 virusa. Iako su ti sektori pokazali da su u ovim kriznim situacijama u stanju da idu i preko sopstveih
granica, to se i dalje ne cijeni adekvatno, a posebno kad je riječ o zapošljenim u prosvjeti“, kaže za Monitor Snežana Kaluđerović, viša pravna savjetnica u Centru za građansko obrazovanje (CGO). Ona smatra da je neobjašnjivo što najavljeni talas povećanja zarada nije kao posebnu kategoriju prepoznao i zapošljene u prosvjeti i što pitanje njihovih zarada nije zasebno razmatrano od strane resornih ministarstava.

„S obzirom da nacrt Zakon o budžetu još nije ni podnešen Skupštini, prostor za ispravljanje ove greške postoji. Vjerujemo da bi to imalo stimulativan uticaj na prosvjetne radnike, koji  tokom pandemije, za razliku od zdravstvenih radnika, nisu imali dodatke na zaradu na račun povećanog
obima rada. CGO podsjeća da su nove okolnosti rada nastavnika pedagoški vrlo zahtjevne i da je količina nastavnog materijala ostala ista, dok je količina odgovornosti i obaveza nastavnika samo rasla“, kaže Kaluđerović.

Knežević objašnjava da su prosvjetari iz novina saznali za najavljeno povećanje: „Shvatamo da će u narednoj godini biti ukinuti doprinosi za zdravstveno osiguranje na zarade te da neće biti oporezivane zarade do bruto iznosa od 700 eura. To je jednostavno nedopustivo. Ako se radi o linearnom povećanju, pojaviće se određene nelogičnosti i problemi koji se moraju otkloniti u socijalnom dijalogu i direktnoj komunikaciji sa SPCG. Prvenstveno mislim na problem koji smo izbjegli kada smo prošli put pregovarali u vezi sa izmjenama naših koeficijenata u Granskom kolektivnom ugovoru. Naime, povećanjem minimalne cijene rada, u isto vrijeme zadržavanjem postojećih koeficijenata, nekvalifikovanom radniku biće isplaćivana zarada u iznosu od 450 eura čime se izjednačavaju oni koji imaju 30 godina radnog staža i početnici.  Tu je još mnogo problema koji se moraju rješavati isključivo u socijalnom dijalogu“.

Socijalnog dijaloga za sada nema. O kakvom socijalnom dijalogu danas govorimo kad već deset mjeseci nismo u prilici da sjednemo za isti pregovarački sto i razgovaramo o nagomilanim problemima u obrazovanju, pita se Knežević.

Da je dijalog već morao početi smatra i Kaluđerović. „Nažalost,  stiče se utisak da ovo pitanje nije na spisku prioriteta Ministarstva, koje se radije fokusira na ostvarenje određenih političkih ciljeva nego na unapređivanje kvaliteta obrazovnog procesa i statusa zapošljenih u prosvjeti. Treba podsjetiti da se gazi i obećanje iz premijerevog ekspozea, koji je tada najavio da će Vlada raditi na unapređivanju obrazovnog sistema na svim nivoima uz prioritetnu depolitizaciju, a jedna od prvih akcija Ministarstva odnosi se na nezakonite smjene prethodnih, i imenovanja novih direktora škola bliskih novim vlastima. Resorno ministarstvo je bilo dužno da intenzivnije i posvećenije radi na poboljšanju statusa prosvjetnih  radnika. Nažalost, nijesu dovoljno u tome aktivni ni reprezentativni granski sindikati, koji bi morali češće i agilnije podsjećati na ulogu prosvjetnih radnika u društvu i kompleksnost njihovog rada tokom pandemije“, smatra Kaluđerović.

Iz Sindikata prosvjete najavljuju svoj kongres 6. novembra. „Nakon Kongresa, bez obzira na njegove rezultate i konačni izbor stabilnog rukovodstva, jer se trenutno nalazimo u VD stanju, prvi potez organa SPCG će biti zahtjev za nastavkom socijalnog dijaloga ili preduzimanje radikalnijih mjera u zaštiti prava za koje se SPCG u mnogo težim uslovima izborio. Depolitizacija, decentralizacija i demokratizacija obrazovnog sistema su ključne stvari koje zastupam i koje ću u budućnosti zastupati“, ističe Knežević.

Zanemarivanje i male zarade su samo dio nagomilanih problema u prosvjeti koji se ne rješavaju.

„Najveći problem, pored nedovoljne plaćenosti jesu i loše stambene
prilike prosvjetnih radnika, kao i nedostatak dovoljno efikasnih mehanizama za poboljšanje tog statusa. Slijede loši tehnički uslovi rada, opterećenost nastavne norme i rad sa velikim odjeljenskim grupama, ali i
opterećenost brojnim administrativnim obavezama, koje prijete da suštinu zamijene formom. Takođe, problemi su prisutni i u slučajevima nastavnika koji su zaključili ugovor na određeno vrijeme,
uglavnom na devet mjeseci, tj. trajanje školske godine. To ih dovodi u finansijsku neizvjesnost, kao i probleme u povezivanju socijalnog i zdravstvenog osiguranja. Izvjesni problemi postoje i u postupcima za
produžavanje licence, i taj dio bi se morao dodatno urediti“, nabraja Kaluđerović.

Ekonomski položaj i odnos društva prema ovoj profesiji su godinama nedopustivo loši, ističu u Sindikatu. Kao dodatne izazove Knežević izdvaja: „Radno-pravna zaštita naših kolega, puzajuće povećanje administracije nauštrb kvaliteta nastave, nemotivisanost, norme časova u srednjim školama, prevelike grupe u predškolskim ustanovama u Podgorici i Budvi, nedostatak normalnih uslova za rad, neopremljenost škola gdje se naše kolege često suočavaju sa kredom i tablom kao jedinim nastavnim sredstvima su glavni izazovi koji nas očekuju. Najveći izazov trenutno je trend digitalizacije kao i mentalno zdravlje učenika i nastavnika u vrijeme trajanja pandemije COVID virusa“.

I tako i dalje iz Ministarstva pričaju o misiji i viziji, dok se od prosvjetara očekuje da praznog džepa s kredom i tablom prenose znanje.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

POKRENUT POSTUPAK ZA VRAĆANJE CITADELE U BUDVI: Sporna privatizacija kulturnog dobra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dajući nekoliko stanova u Tivtu, biznismen Branko Ćupić postao je vlasnik objekata od 684 m2 i parcela površine blizu tri hiljade kvadrata, vrijednog kulturno-istorijskog nasljeđa u Budvi

 

Skandalozna razmjena nepokretnosti između Ministarstva odbrane SRJ i privatne firme Imobilia sa Svetog Stefana, čiji je vlasnik kontroverzni biznismen Branko Ćupić, obavljena u decembru 1992. godine, ne prestaje da intrigira građane Budve, koji se ne mire sa tim da je jedan od značajnijih  spomenika kuture drevne Budve, na volšeban način trajno prešao u privatne ruke.

Sekretarijat za zaštitu imovine opštine Budva započeo je prije dvije godine postupak za poništenje Ugovora o razmjeni nepokretnosti u cilju zaštite prava i interesa Opštine Budva i države Crne Gore, obraćajući se instituciji Zaštitnika imovinsko pravnih interesa CG. Na dopise Sekretarijata, koje potpisuje Đorđe Zenović, odgovora nije bilo sve do nedavno, kada je iz Podgorice stigao dopis Zaštitnika, Bojane Ćorović, kojim se traži dostava kompletne dokumentacije o Citadeli i sudskom sporu vođenom od 1993. do 1998. u Osnovnom sudu u Kotoru.

Tvrđava Citadela uzdiže se nad Starim gradom, zahvata površinu od ukupno 2.650 kvadrata, odnosno 8 odsto površine stare Budve. Tu je izgrađeno više objekata ukupne površine 650 m2, dok je ostao slobodan prostor koji čine prolazi, terase, kule, stražare… Nakon zemljotresa slobodan prostor na Citadeli adaptiran je za pozorišne scene tada uspješnog budvanskog festivala Grad teatar.

Kupoprodaja Citadele između Ministarstva odbrane SRJ – VP Podgorica, kao vlasnika tvrđave i Branka Ćupića uznemirila je tada građane Budve. Iza ustupanja značajnog kuturnog dobra prebogatom biznismenu stajali su tada pojedini funkcioneri DPS-a, među kojima i Svetozar Marović. Ugovorom o razmjeni  Ministarstvo odbrane prenijelo je na preduzeće Imobilia tri nepokretnosti, objekat austrougarske kasarne korisne površine 615 m2, staru kulu od 56 kvadrata i suterenski prostor ispod velikog platoa od 12,50 kvadrata. To je ukupno 684,39 m2.

Zauzvrat, Imobilia je preuzela obavezu da Ministrastvu odbrane preda isto toliko, 680 m2 stambene površine na lokaciji Delfin u Tivtu, u stanovima koji tek treba da se sagrade. Građani su ogorčeni ovakvom razmjenom po kojoj je  kvadrat na budvanskoj Citadeli vrijedio isto koliko i kvadrat u nekoj stambenoj zgradi u Tivtu.

Pored toga, Ministarstvo odbrane ustupa Ćupiću na korišćenje cjelokupan neizgrađen prostor Citadele, za koji navode da predstavlja gradsko građevinsko zemljište, površine nešto manje od 3.000 kvadrata. U međuvremenu, kupac je korišćenje pretvorio u vlasništvo, te je u katastru nepokretnosti pod firmom Citadela d.o.o, uknjižen kao vlasnik cijelog prostora.

Dakle, za nekoliko stanova u Tivtu, biznismen Ćupić postao je vlasnik objekata od 684 m2 i parcela površine blizu tri hiljade kvadrata, vrijednog kulturno-istorijskog nasljeđa u Budvi.

Opština Budva je 1993. podnijela tužbu Osnovnom sudu u Kotoru sa zahtjevom za poništaj tog pravnog posla, nakon čega je uslijedila protivtužba Imobilije, da bi se spor 1998. završio vansudskim poravnanjem  kojim se Opština odrekla tužbenog zahtjeva. Tadašnji predsjednik Opštine, Rade Gregović potpisuje izjavu da „povodom objekta Citadela u Budvi i ugovora o razmjeni nepokretnosti zaključenog između PP Imobilia i Ministarstva odbrane VP 4212 Podgorica, nema nikakvih pravnih zahtjeva i da nikakve zahtjeve neće postavljati u budućnosti prema Imobiliji“.

Tako, povlađujući volji uticajnih funkcionera DPS-a koji su zastupali interese biznismena Ćupića, Opština se odrekla istorijskog nasljeđa čiji tragovi se smještaju u period od 12. do 14. vijeka. Grad teatar izgubio je svoje scene a građani i turisti dobili su gvozdenim kapijama zatvoren pristup najznačajnijem dijelu Starog grada pretvorenom u ugostiteljski objekat sa apartmanima.

Značajnu ulogu u privatizaciji Citadele odigrao je Zavod za zaštitu spomenika kulture sa Cetinja, koji se u sudski spor uključio kao umješač. Mišljenje Zavoda o tome da li je privatizacijom Citadele prekršen tadašnji Zakon o zaštiti spomenika kulture bilo je od presudnog značaja. Međutim, sudija u tom predmetu, Đorđije Milić, nije prihvatio stručno mišljenje direktora Zavoda Čedomira Markovića, pod izgovorom da bi se ova ustanova kao sudionik u sporu, našla u konfliktu interesa. Ali je za sudske vještake imenovao službenike tog istog Zavoda, istoričara umjetnosti Aleksandra Čilikova i arhitekticu-konzertvatora Snježanu Simović.

Zvanični stavovi direktora Markovića i službenika Zavoda za zaštitu kulturnih dobara bili su potpuno suprotni po pitanjima za koje je naloženo vještačenje – da li Citadela sa objektima koji su bili predmet prodaje  predstavlja zaštićeni spomenik kulture te da li je Citadela neodvojivi dio Bedema sa bastionima Starog grada.

Zakon u dijelu koji se odnosi na promet spomenika kulture u članu 76 propisuje da se spomenik kulture ne može prodavati. U posebnim slučajevima kada je to dozvoljeno, prema članu 77 imalac takve nepokretnosti dužan je da je prethodno ponudi Opštini na čijoj se teritoriji nalazi. Opština ima pravo preče kupovine.

Zato je zadatak vještaka bio da dokažu da Citadela nije spomenik kulture i ne uživa nikakvu institucionalnu zaštitu.

Stari grad Budva, kao urbana cjelina velikog kulturno-istorijskog značaja, zaštićen je po više osnova. Rješenjem iz 1961. godine uveden je u Registar zaštićenih spomenika kulture kompletan prostor Starog grada. Posebnim rješenjima u Registar je uveden i određen broj pojedinačnih objekata, pa tako posebnu zaštitu uživaju Bedemi sa bastionima i nekoliko budvanskih crkava.

Stručno mišljenje vještaka Čilikova i Simović glasilo je da „prostor nekadašnjeg Kastela Sv. Marije, tj. austrougarskim gradnjama formiran prostor tzv. Citadele, nije uveden u Registar zaštićenih spomenika kulture RCG kao pojedinačno zaštićen spomenik kulture“. Zaključili su i da Citadela, zapadna kula i suterenski prostor, ne pripadaju zaštićenom kompleksu Bedemi sa bastionima.

Zanimljivo je tumačenje Čilikova i Simović po kojem je Citadela izjednačena sa privatnim kućama u Starom gradu koje se slobodno prodaju, bez obaveze da se prvo ponude Opštini, jer nisu pojedinačno upisane u Registar zaštićenih objekata, već zbirno, kao cjelina. Na njih se, prema njihovom mišljenju, članovi 76 i 77 Zakona o zaštiti kulturnih dobara – ne odnose.

„Sa etičke strane posmatrano, kupoprodaja objekata predmetnog spora, objekata manje spomeničke vrijednosti, ne doprinosi bilo kakvoj degradaciji spomeničkog integriteta bilo Starog grada ili kompleksa Citadela, bilo da je vlasnik država ili drugo pravno lice…“ navodi se u stručnom mišljenju sudskih vještaka.

Tadašnji direktor Zavoda za zaštitu spomenika kulture, Marković u tekstu o budvanskoj Citadeli navodi: „U valorizaciji brojnih spomeničkih vrijednosti Stare Budve posebno mjesto pripada njenom složenom fortifikacionom sistemu koga sačinjavaju moćni bedemi sa kulama i bastionima, kapije, prolazi, pasarele i gradska tvrđava. Svojom monumentalnošću i svojim značajem za izučavanje i sagledavanje geneze i razvoja grada, posebno se izdvaja gradska tvrđava, prvobitno poznata kao Kastel Sv. Marije a docnije kao Citadela“

„Cijeneći istorijsku i kulturnu ulogu gradskih tvrđava  ne poznajemo danas nijedan primjer da je u sklopu njihove revitalizacije istovremeno izvršeno i njihovo otuđivanje na način što bi čitava tvrđava ili pojedini njeni djelovi prešli u privatne ruke. Ne može se zamisliti da bi jedan Lovrijenac ili jedna kula Minčeta u Dubrovniku, tvrđava Španjola, Kanli kula ili Forte mare u Herceg Novom ili gradska tvrđava u Starom Baru ili Citadela u Starom Ulcinju, mogli preći u privatne ruke sa uspostavljanjem potpuno drugačijeg odnosa i načina korišćenja prema ovako značajnim kulturno-istorijskim vrijednostima“, ocijenio je Marković

„Treba se zapitati kako bi zgledalo kada bi atinski Akropolj, koji je takođe tvrđava grada Atine iz Periklovog vremena ili neki njegov dio , primjera radi Partenon, prešao u privatne ruke. Treba se, takođe, zapitati kako bi izgledalo kada bi jedan rimski Panteon, Koloseum ili Rimski forum, ili pak Pompeja, bila prodata  na licitaciji i postala privatno vlasništvo. Sumnjamo da bi se ovako nešto moglo dogoditi u civilizovanom svijetu u kome bi pojedine izuzetno značajne spomeničke vrijednosti jednog naroda postale bogatstvo samo jednog čovjeka ili manje grupe ljudi“, napisao je Marković u mišljenju o prodaji Citadele.

Nije imao ko da čuje.

 

CITADELU VRATITI GRAĐANIMA

„Budvanska Citadela kao jezgro oko koga se formiralo i razvijalo gradsko naselje mora po svom istorijskom pravu da ostane u vlasništvu naroda jer je ona kroz minule vjekove i milenijume upravo to i bila. Nikada nijedan njen segment nije bio u privatnom vlasništvu te se zato nadamo da će društvo pokazati i smoći dovoljno snage i razumijevanja da se problem Citadele razriješi tako da ona i dalje ostane spomenik prvorazrednog značaja, organski vezana za tkivo grada i da će i dalje služiti za obogaćivanje duha žitelja Budve, brojnih posjetilaca i naroda Crne Gore u cjelini“, apelovao je, uzalud, Čedomir Marković, tadašnji  direktor Zavoda za zaštitu spomenika kuture.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo