Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Igra, život, snovi

Objavljeno prije

na

Bašti čuvenih trebinjskih Platana prilazi visok, vitak gospodin u pristojnim godinama. Od trenutka susreta kreće razgovor, spontan i prisan. Zdravko Čečur drukčije i ne umije. Raskošni talenat trebinjskog gimnazijalca prvi su tih davnih šezdesetih zapazili iz sarajevskog košarkaškog kluba Bosna. No, mladi dugajlija (visok 204 centimetara) morao je da sačeka da se pridruži zvijezdama jugoslovenske košarke, koje su žarile i palile širom svijeta.

Otac je bio kategoričan: „Prvo da maturira, pa onda neka igra za vas”. Tako je i bilo. Zdravko 1969. odlazi u Sarajevo.

,,Bosna je tada bila u drugoj jugoslovenskoj ligi. Bili smo osmi na tabeli. Tri godine kasnije, pobijedili smo i ušli u prvu ligu”, sjeća se Čečur, sa kojim smo ovih dana razgovarali u njegovom rodnom Trebinju.

Kada je Bosna ušla u prvu ligu jedva je opstala, ali druge godine bila je četvrta, sjeća se Čečur. Liga je bila veoma jaka: Jugoplastika, Partizan, Zvezda, Olimpija, Cibona…

,,Najjača liga u Evropi. Postali smo 1979. prvaci Jugoslavije, a kasnije i Evrope. Sve te uspjehe postigli smo velikim trudom. Tadašnji trener Bogdan Tanjević forsirao je po dva treninga dnevno. Ostali su trenirali jednom i imali po nekoliko slobodnih dana nedjeljno, pa su nam se smijali. Zvali su nas šumoteka, jer smo išli na Trebević i Kranjsku goru, trčali po snijegu, dizali tegove, davali sve od sebe i tako nabijali kondiciju. Poslije nekoliko godina svi su klubovi tako trenirali. Većina utakmica prelomi se u posljednje tri-četiri minute. Zahvaljujući takvom treningu i kondiciji stigli smo za sedam godina od druge lige do prvaka Jugoslavije, pa onda i do prvaka Evrope. Bili smo od jugoslovenskih košarkaških klubova prvi prvak Evrope”, s nostalgijom se sjeća Čečur.

Čečur s ponosom ističe da je to bila generacija u kojoj se niko i nikad nije pitao kako se ko zove. I nije bilo bitno koliko će ko dati koševa. Bila je bitna pobjeda, bio je bitan tim. Bosna je bila tim.

,,Ne možete se takmičiti između sebe ko će dati više koševa. Bitan je rezultat. Moj drug Duci Simonović dao je na jednoj utakmici 48 koševa, pa su opet izgubili. Tanjević je govorio – krava koja daje 25 litara mlijeka može da se ritne i sve prospe. Košarka je timska igra.”

Bosna je za svoje uspjehe dobila Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva. I publika protivničkih ekipa znala je da nagradi njene igrače.

,,Sjećam se kada smo Jugoplastiku pobijedili na Gripama u Splitu – publika nam je gromko aplaudirala”. Tanjević im je tada rekao: ,,Sad smo pravi pobjednici!”

Kao prvaci Jugoslavije automatski su išli u takmičenje za kup šampiona Evrope. Igrali su majstoricu sa Jugoplastikom. Na neutralnom terenu. Tri minuta prije kraja vodili su sa osam koševa.

,,Mirza me pita je li ovo naša pobjeda. Sigurno, odgovaram. I šta se dešava? Posljednja sekunda. Damir Šolman šutira, lopta ulazi kroz koš, mreža treperi… Ni Hičkok to ne bi uspio da snimi. Ni nama nije jasno, ni igračima Jugoplastike nije jasno da smo u djeliću sekunde izgubili kup Evrope. Ali, sport je sport”, priča Čečur.

Tada mu je, kaže, pukao film i otišao je iz Bosne iako su ga zadržavali. Otišao je u Pulu, na poziv poznatog košarkaša Svetilsava Pešića. Tamo se i oženio. Imao je ponude da igra u Turskoj i Italiji, ali je odustao da bi ostao sa porodicom.

,,Te 1979. godine prestao sam i da igram košarku. Lomio sam se da li da živim u Sarajevu ili u Trebinju. Davorin i Mirza kažu bolje u Trebinju. I vratim se u Trebinje. Te godine sam se razveo. Moji prijatelji i drugovi zovu da dođem opet u Sarajevo. Poslušao sam ih. Tamo me je i rat zatekao.”

U ratnom Sarajevu proveo je 16 mjeseci. Izašao je uz pomoć prijatelja.

,,Jedno vrijeme proveo sam u Jablanici, onda u Mostaru, pa u Puli i Pragu. Svi su me pazili kao malo vode na dlanu, iako te ljude u Jablanici, Mostaru i Puli nikad ranije nisam sreo. U Pragu sam živio godinu i po kod Boda Kovačevića, koji je u Indeksima svirao solo gitaru”, prisjeća se nekadašnji centar Bosne, koji je na dresu nosio broj 13.

Vratio se u rodni grad i, kaže, doživio ono što nije mogao ni da sanja. Tražio je posao, ali sva su mu vrata bila zatvorena.

,,Govorio sam da ne želim niti tražim da budem ni predsjednik ni sekretar, mogu biti i kurir, ali da bolje znam košarku nego svi oni. Odgovarali su mi – vidjećemo, biće, ne brini…”

To ne brini traje do danas.

,,Prije toga Bogdan Tanjević mi je pomogao da u Trebinju otvorim kafić, ali su ga demolirali poslije nepuna dva mjeseca. Rekli su mi da to nije bilo slučajno, nego zato što sam hvalio Sarajevo. A Sarajevo je najljepša uspomena iz mog života. To je bio predivan grad, predivni ljudi. Otuda živu glavu ne bih izvukao da nije bilo mojih prijatelja. Da me nisu spasili ljudi sa Pala ili iz Banja Luke? Ne, spasili su me prijatelji iz Sarajeva. U Sarajevu sam bio sa ljudima do kojih je meni bilo stalo i kojima je bilo do mene stalo. Nisam bio ni sa Jukom Prazinom, ni sa Alijom Izetbegovićem, a, bogami, ni sa ovim drugima. Ja sam Trebinjac, rođen u centru grada, i niko mi ga ne može uzeti, kao što mi ne može uzeti Sarajevo”, ne bez gorčine priča Čečur.

Pošto nije mogao da se zaposli, otišao je na biro za zapošljavanje. Kad ga je jednog dana iz Beograda nazvao Tanjević nije mogao da vjeruje.

,,Na kakvom birou? – pita. Nisam u američkom FBI, nego na trebinjskom za zapošljavanje, odgovaram”.

Tanjević se čudi i veli da će zvati za pet minuta. ,,Bukvalno za dvije minute zove me i kaže: ‘Radićeš kod Dejana Bodiroge.’ Sa Bodirogom se do tada uopšte nisam poznavao. Bio je to jedan od najtalentovanijih naših košarkaša u posljednje dvije-tri decenije. Otkrio ga je Ćosić. Počeo je da igra u Trstu, u Saneliju, koji je trenirao Tanjević. Ni Bodiroga nije mogao da vjeruje da sam na birou. Radio sam kod njega kao domar, a onda sam otišao u invalidsku penziju. Primam 200 konvertibilnih maraka i 37 pfeninga.”

Čečur i ironično i obješenjački, s istančanim smislom za humor, naglašava – „i trideset sedam pfeninga”. Ovaj podatak govori najviše o onima koji donose važne odluke i u Čečinom rodnom Trebinju i u njegovom omiljenom Sarajevu.

,,Volim da kažem da su prvi igrači koji su igrali za reprezentaciju Bosne i Hercegovinu bili Mirza Delibašić i ja. Tako je po abecedi. Č – Čečur, D – Delibašić.”

Koja je idealna košarkaška petorka iz Jugoslavije tog vremena? Mogao bi da nabroji, kaže, i dvadeset fenomenalnih igrača.

,,Nije što mi je kum i što sam ja njemu kum, ali prvi je Mirza Delibašić, pa Zoran Slavnić, Krešimir Ćosić, Vinko Jelovac, Knego, Kićanović, Dalipagić… Zvali su ih zlatna generacija. Selektori Mirko Novosel i Ranko Žeravica nisu znali koga da stave u reprezentaciju, jer se nije znalo ko je od koga bolji.”

Šta mu je posebno ostalo u sjećanju iz sportske karijere?

,,Izdvojio bih tri detalja. Treniramo 1972. u Skenderiji, kad me zovu drugovi, koji su svratili na kafu u tamošnji Dom mladih, da dođem. Unutra – ja na crtežu. Crtao učenik četvrtog osnovne. Na dresu upisan broj 13 i nacrtani veliki brkovi, jer sam nosio duge brkove kao Nikola Plećaš. I danas se rado sjetim tog crteža.

Kada sam preselio u Pulu, gledam preko televizije utakmicu u Beogradu, igraju Bosna i Partizan. Onda intervju sa sekretarom kluba Vukašinom Vukalovićem i trenerom Tanjevićem. Pričaju šta znači timska igra, a u jednom momentu Tanjević će – ne možemo zaboraviti ni onog koji se sada nalazi u Puli i gleda ovu utakmicu, jer da nije bilo njega ne bismo ni ušli u Prvu ligu, niti dovde došli!

I treći neobičan doživljaj. Poslije te utakmice sjedimo kod prijatelja u Puli, kad dolazi njegova punica i kaže imam telefonski poziv. Tada nije bilo mobilnih. Začudih se ko je sad, ko me ovdje nađe. Zove Mirza, nekako me pronašao. Pakuj se i dolazi u Sarajevo! Zašto? Igramo u završnici sa Radničkim. Tu utakmicu pratilo je osam hiljada duša”.

Sjeća se i brojnih tadašnjih trenera.

,,Bili su izvanredni: Tanjević, Novosel, Žeravica, Aca Stanković… Tanjević je postigao što niko nije. Doveo je za kratak period Bosnu do prvaka Evrope.”

Zdravko Čečur više ne prati sport. ,,Izgubio sam za sve to volju. Mislim da me na neki način sahranila ona majstorica s Jugoplastikom u Beogradu.”

Vrijeme provodi družeći se u Trebinju sa prijateljima u kafe baru Boemi. Redovno kontaktira sa svojim drugovima iz Bosne i prijateljima iz bivše Jugoslavije. Mnogi su u svijetu: Ante Đogić u Švedskoj, Boško Bosiočić u Australiji, Žarko Varajić u Beogradu, Sabe Hadžić u Turskoj…

,,A ima ih dosta i na onom svijetu. Na Barama leži dosta mojih prijatelja”, s tugom priča Zdravko.

Kad bi otišli drugovi samo znali kako ih u svom srcu žive čuva njihov Čeča.

Mirza i Davor

Zdravko Čečur se u Sarajevu najviše družio sa Mirzom Delibašićem i Davorinom Popovićem. Oni su mu postali kumovi. ,,Mnogi su mislili, priča Zdravko, da me Davorin odvlači sa treninga na piće. A kad je Tanjević bio u vojsci, Davorin me je tjerao u deset na spavanje. Tada se ponešto popilo poslije utakmice. Ondašnjih par tuborga. Od radosti ako pobijediš ili od tuge ako izgubiš utakmicu.”

Zdravko svake godine na dan njihove smrti posjeti grobove svojih jarana.

,,Posjetio sam 18. juna Davorinov grob, a Mirzin ću, ako budem živ, 8. decembra. Sahranjeni su na sarajevskim Barama, jedan pored drugog. Nažalost, ljetos, 18. juna, bilo nas je svega četvoro na Davorinovom grobu. A na sahrani deset hiljada ljudi. Mirzin grob prošle godine posjetilo je nas 19. Ranije, dok su bile televizijske kamere, bilo nas je i po hiljadu. Dok budem živ posjećivaću njihove grobove.”

Zdravko ima dva sina. Sašu i Davorina.

,,Da sam znao da ću imati dva sina, to sam davno rekao, zvali bi se Mirza i Davorin”, kroz suze priča Zdravko.

Njega svi vole

Evo šta je o Zdravku Čečuru pisao Mirza Delibašić u dnevniku za sarajevski Svijet 1978. godine:

– Prvo ću vam nešto kazati o čovjeku kojeg, ne računajući krvno srodstvo, volim najviše na svijetu. Da bih nekoga tako zavolio, morao sam mnogo vremena provesti s njim. Iz činjenica da najviše vremena provodim uz košarku odnosno uz svoje klupske prijatelje, sami ćete zaključiti da se radi o nekom iz mog kluba. Njegovo ime je Zdravko Čečur. Često sam se pitao zašto mi taj čovjek toliko znači i zbog čega ga toliko volim. Odgovor je vrlo jednostavan: njega svi vole.To je vjerovatno zato što iz njega zrači dobrota, povjerenje, plemenitost, snaga. Nemojte misliti da preuveličavam, stvarno je tako. Kad nas neko oduševi svojom pojavom, i ponašanjem, obično kažemo da je – laf. Čečur vam je najveći laf kojega sam ikada upoznao.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

DRUŠTVO

CRNA GORA, NAJBIROKRATSKIJA ZEMLJA NA SVIJETU: Svaki četvrti radi za državu

Objavljeno prije

na

Objavio:

U javnoj upravi radi blizu 55 hiljada ljudi, a prema podacima Ministarstva finansija tokom decembra 2024. ukupan broj zaposlenih je  bio preko 250 hiljada. Kada se tom broju  dodaju i privredna društva,  ispada sa svaki četvrti zaposleni u Crnoj Gori radi za državu

 

 

Crna Gora je konačno postala svjetski lider u nečemu. Naime, nedavni izvještaj World of Statistics, koji se poziva na podatke Yahoo Finance-a, donosi listu najbirokratskijih zemalja svijeta – na kojoj naša zemlja zauzima prvo mjesto.

Ovom ,,uspjehu” svakako je doprinijelo to što imamo jednu od najglomaznijih Vlada sa 32 člana, sedam potpredsjednika, 25 ministarstava i 26 ministara bez portfelja.

U posljednje četiri godine, od promjene vlasti u avgustu 2020, javna uprava na državnom i lokalnom nivou pojačana je sa oko tri hiljade novozaposlenih.

Da ovolika birokratija ne ispunjava očekivanja građana svjedoče i podaci Svjetske banke. Po njima Crna Gora zauzima tek 50. mjesto u svijetu po lakoći poslovanja. Dok se u kategorijama poput dobijanja građevinskih dozvola i sprovođenja ugovora, nalazi na znatno lošijim pozicijama. Jedan od razloga je što imamo manjak digitalizacije, a višak radnika.

Problem je, bolje od navedenih lista, nedavno objasnio sam premijer Milojko Spajić. On je za TVCG izjavio da je broj trenutno zaposlenih u javnoj upravi prevelik – ,,mnogi ljudi ne rade, ne pojavljuju se na poslu, neadekvatno rade i slilčno. Imamo državnu upravu koja ne odgovara potrebama ni privrede ni građana”.  Zato je najavio da će država naći način da otpusti 20 odsto ljudi iz javne uprave.

Na sajtu Vlade mogu se naći podaci o broju zaposlenih u javnoj upravi. Podaci su podijeljeni u dvije grupe, centralni i lokalni nivo.Prezentovani su podaci od novembra 2021. kada je na centralnom nivou bilo 44.936 zaposlenih. Za tri godine i dva mjeseca broj zaposlenih na centralnom nivou se povećao za 2.348, i u decembru 2024. je iznosio 47.284.

Do povećanja zaposlenih došlo je i na lokalnom nivou – sa 6.665 u novembru 2021, na 7.092 u decembru 2024. Razlika 427 novozaposlenih.

U javnoj upravi radi blizu 55 hiljada ljudi, a prema podacima Ministarstva finansija tokom decembra 2024. ukupan broj zaposlenih u Crnoj Gori bio je preko 250 hiljada. Ispada, da skoro svaki peti zaposleni radi za državnu upravu i prima platu iz budžeta.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SVE DUŽI SPISAK OSUMNJIČENIH ZA UBISTVO SRPSKIH DRŽAVLJANA ČIJA TIJELA DO DANAS NIJESU PRONAĐENA: Uhapšen Sekulović,potraga za Čarapićem

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dvostruko ubistvo crnogorski istražitelji  rasvijetlili su analizrajući skaj prepisku koju su vodili pripadnici kavačkog kriminalnog klana, ali tijela ubijenih ni do danas nijesu pronađena

 

 

Pripadnik kriminalnog škaljarskog klana Milovan Sekulović uhapšen je po nalogu Specijalnog državnog tužilaštva zbog sumnje da je povezan sa ubistvima srpskih državljana Filipa Marjanovića i Vukašina Gošovića u danilovgradskom naselju Jelenak 2019. godine. Istovremeno,istražitelji intezivno tragaju za Ivanom Čarapićem, za kojeg se sumnja da je bio član kriminalne grupe koja je ubila srpske državljane.

Prethodno su, zbog istog krivičnog djela, prošle subote, uhapšeni Goran Milašinović i Milan Brajović zvani Fitilj i to prilikom napuštanja spuškog pritvora, koji im je ukinut u okviru drugog postupka jer u zakonskom roku od tri godine nije donijeta presuda.

Zbog dvostrukog ubistva srpskih državljana u oktobru prošle godine, podsjetimo, podnijeta je krivična prijava i protiv  Stefana Đukića- Mandića i Emila Tuzovića koji je nalaze u ukrajinskom zatvoru zbog optužbe da su u maju 2020.godine u Kijevu pokušali da ubiju vođu kavačkog kriminalnog klana Radoja Zvicera koji je u bjekstvu.

Iz Specijalnog državnog tužilaštva tada je saopšteno da je Specijalno policijsko odeljenje podnijelo krivičnu prijavu protiv pripadnika barskog ogranka “škaljarskog klana” Đukića Mandića, Brajovića, Tuzovića i Milašinovića zbog sumnje da su učinili krivično djelo stvaranje kriminalne organizacije i teško ubistvo u saizvršilaštvu.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DRŽAVNE INSTITUCIJE KAO PODSTANARI: Zakup koštao građane preko 190 milliona za deceniju i po

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od 2011. do danas, iz državnog budžeta je za zakup objekata  plaćeno 191 miliona eura. Nova zgrada Vlade, koja je useljena 2010. godine, koštala je 10,17 miliona eura.  Za zakup smještaja ministarstava i institucija izdvojen je  novac u vrijednosti –  18 novih zgrada vlade

 

 

U oktobru prošle godine građani su saznali da je centralni registar privrednih subjekata (CRPS) koji posluje pri Poreskoj upravi (PU) zakupio novo sjedište. To preseljenje će nas koštati tri puta više nego što smo do tada plaćali prostorije ove institucije.

Naime, prema informaciji koje je Ministarstvo prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine dostavilo Vladi, zakup poslovnog prostora za potrebe smještaja CRPS-a, za koji je mjesečna kirija iznosila 2.323, ubuduće će biti 7.961 eura. CRPS se iz prostora od 192 kvadrata, preselio u prostor od 470. Da li je razlog ovog preseljenja veći broj radnika ili obim posla, nije precizirano. Godišnje sa 27.323, na 95.541 eura iz budžeta.

No, da institucijama često ne cvjetaju ruže ni u iznajmljenim privatnim prostorima, pokazalo se tokom protekle godine kada je martu više državnih institucija, smještenih u hotelu Best Western u Podgorici, ostalo bez struje. Razlog- bivši vlasnik objekta – kompanija Montenegro premier porodice biznismena Danila Dana Petrovića nije redovno izmirivala svoje račune, pa je dug dostigao više desetina hiljada eura.

U hotelu su smještene prostorije Zaštitnika imovinsko-pravnih interesa, dijela Ministarstva finansija, Ministarstva javne uprave, Direkcija za intelektualnu svojinu, Agencija za obezbjeđivanje kvaliteta u visokom obrazovanju…

Isti scenario se ponovio i u avgustu protekle godine, kada su navedene institucije bile tri dana bez struje. Iz državne Elektroprivrede (EPCG)  su tada kazali da moraju da naplate svoja potraživanja od privatne kompanije, iako je ispalo da ispaštaju institucije, državne.

U neposrednoj blizini ovog hotela je kompleks Vektre u kojoj svoje sjedište imaju brojna ministarstva. Vektra Montenegro Dragana Brkovića, kuma bivšeg premijera, predsjednika i lidera Demokratske partije socijalista (DPS) Mila Đukanovića,  koja je gradila ovaj kompleks je odavno u stečaju. A Državna revizorska institucija (DRI) je još 2018. dala preporuku da se službena zgrada koju koristi Ministarstvo prosvjete upiše u list nepokrenosti, ali državi se ne žuri da to učini.

Šema zakupa izabranih privatnih objekata za potrebe institucija datira odavno. Tako smo krajem 2016. saznali da je Uprava za imovinu iz dr­žavne kase isplatila 89.160 eura firmi Prohaus Montenegro, vlasništvo Dušana Bana, takođe Đukanovićevog kuma, na ime zakupa poslovnih prostorija u Podgorici, iako one nijesu u funkciji, odnosno niko ih ne kori­sti. U međuvremenu, u zgradu Prohausa uselila se Uprava za bezbjednost hrane, veterinu i fitosanitarne poslove.

Prema ne baš  potpunom Registru nepokretnosti državne imovine u Crnoj Gori je preko 400 hiljada nepokretnosti u državnom vlasništvu. Iako zvuči nevjerovatno da pored toliko državnih nepokretnosti moraju da se iznajmljuju privatni poslovni prostori za institucije, sve dosadašnje vlasti su više preferirale privatno na uštrb državnog.

A to košta. Od 2011. do danas, iz državnog budžeta je za zakup objekata  plaćeno 191 miliona eura. Nova zgrada Vlade, koja je useljena 2010. godine, koštala je 10,17 miliona eura. Građani su za zakup smještaja ministarstava i institucija izdvojili novac u vrijednosti-  18 novih zgrada vlade.Za taj novac moglo se renovirati i privesti namjeni mnogo više objekata koji su u državnom vlasništvu.

Na sajtu Moj novac, Instituta alternativa, može se pratiti odliv novca iz državnog budžeta, po godinama, od najranije 2011. otkada su perezentovani dostupni podaci.  U rubrici Šta plaćamo iz državnog budžeta jedna od kategorija je Renta. Ona obuhvata tri potkategorije – Zakup objekata, Zakup opreme i Zakup zemljišta.

Pod Zakupom objekata uračunata su izdvajanja iz budžeta koja se odnose na: Subvencije za proizvodnju i pružanje usluga, Zakup objekata, Zakup zgrada i poslovnog prostora, Zakup skladišnog prostora i Zakup ostalog prostora. Sve te stavke od 2011. do danas su nas koštale preko 191 milion eura.

Rekordne su bile godine DPS vlada – 2011. je za Zakup objekata iz budžeta plaćeno čak 45,4 miliona, sljedeće godine za te svrhe je otišlo 25,8 miliona. Nakon toga, za zakup objekata se u prosjeku po godinama troši od sedam do osam miliona, da bi se 2018. taj izdatak povećao na preko 10 miliona. Od 2020. do do 2023, dolaskom nove vlasti, povećava se na preko 11 miliona, da bi se prošle godine popeo na 13,5 miliona eura.

Plaćanje rente iz državnog budžeta, u drugoj stavci navodi Zakup opreme. Pod ovim se pored opreme, podrazumijeva i zakup kancelarijske, računarske i ostale opreme. Od 2013. do kraja protekle godine za opremu je iz budžeta plaćeno 3,7 miliona eura.

Najmanje novca dato je za treću stavku Zakup zemljišta – od 2013. do danas – 178.752 eura.

Najviše novca iz budžeta za zakup u posljednjih 14 godina platilo je Ministarstvo vanjskih poslova, preko 50 miliona eura. I taj trošak se može računati u opravdan jer su zakupi u inostranstvu za ambasade i konzulate skupi. Međutim da se i tu ne štedi govori informacija s kraja  prošle godine koja je navedena u izvještaju Državne revizorske institucije (DRI) o reviziji završnog računa budžeta za 2024. U izvještaju piše da iako je Ambasadi Crne Gore u Beogradu data na korišćenje, bez naknade, vila u naselju Savski venac, diplomatsko-konzularno predstavništvo se i dalje nalazi u zakupljenom poslovnom prostoru za koji se na mjesečnom nivou izdvaja više od 6.000 eura mjesečno. .

Nakon Ministarstva vanjskih poslova, najviše novca za zakup izdvojilo je Ministarstvo ekonomije – 45,5 miliona. Slijedi Uprava za katastar i državnu imovinu preko 20 miliona, Uprava za imovinu 18,6 miliona, Ministartsvo poljoprivrede i ruralnog razvoja 17,8 miliona…

Prema sajtu Moj novac, najviše novca za zakup je otišlo Crnogorskoj komercijalnoj banci 69,8 miliona, EPCG preko 16 miliona, Prvoj banci , čiji je vlasnik Đukanovićev brat – Aco, 15,5 miliona, zatim Nikšić Guard Security 10,9 miliona…

Zanimljivo je da je sjedište firme za zaštitu promet, obejzbjeđenje i druge usluge Nikšić Guard Security u Budvi. Vlasnik ove firme Darko Perović je optužen u postupku koji se vodi protiv bivšeg predsjednika Privrednog suda Blaža Jovanića i više osoba i pravnih lica zbog krivičnog djela stvaranje kriminalne organizacije i zloupotreba službenog položaja. Perović je izjavio je da je imao firmu koja se bavila poslovima obezbjeđenja mnogo prije nego što je Jovanić izabran za predsjednika Privrednog suda. Potvrdio je da je u kumovskoj vezi sa njim , ali i da uprkos toj činjenici nikada nijesu razgovarali o poslovima obezbjeđenja u stečajnim postupcima.

Pored banaka i EPCG, na listi privatnih firmi koje iz budžeta naplaćuju zakup objekta su Savana Commercial Retail – 1,9 miliona, pomenuti Pro House 1,5 miliona, Simsic Montmilk 1,3 miliona, Bemaks 1,2 miliona, Normal Company 785 hiljada… Država plaća zakup i Demokratskoj partiji socijalista – 275 hiljada, kao i firmi sina bivšeg predsjednika Đukanovića BB Solar – 131 hiljada, kao i Srpskoj kući 123 hiljade.

Tokom prošle godine Agencija za duvan preselila se u Bemaksovu zgradu u Siti kvartu. Ima simbolike.

 

Registar državne imovine

Monitor je uputio pitanja o zakupu objekata za potrebe državnih institucija Upravi za državnu imovinu, na čijem čelu je Koča Đurišić, ali odgovore nijesmo dobili do izlaska ovog broja u štampu.

Stručnjaci odavno upozoravaju da država ne zna sa kakvim prostorima raspolaže, u kakvom su stanju i kolike vrijednosti. Ne zna se ni na koji način se državne nekretnine mogu valorizovati, prodati ili privesti namjeni za rad državnih organa. Poznato je da država preko poslovnih prostora prebija dug brojnih firmi koje su poreski dužnici.

Registar državne imovine trebalo je da bude u funkciji do ljeta 2010. godine. Sačinjen je tek u maju 2023. godine, kada je završen popis zemljišta i objekata u vlasništvu Crne Gore i formirana elektronska baza.

U Registru nepokretnosti državne imovine, koji je objavljen od strane Uprave na portalu E-katastar, podaci su o 416.912 nepokretnosti u državnom vlasništvu na dan 17.02.2023. godine, navodi se u izvještaju Državne revizorske institucije (DRI).

U izvještaju DRI iz 2023. navodi se da popisana državna imovina ne sadrži i informacije o tome kolika je njena vrijednost. Kao i da je Uprava za katastar i državnu imovinu u postupku kompletiranja registra imovine potrošačkih jedinica na centralnom nivou u najvećem obimu koristila podatke o nepokretnostima koji su već bili evidentirani u Katastru nepokretnosti. Odnosno, Uprava za katastar je izvršila obilazak 6.347 nepokretnosti ili samo 1,5 odsto nepokretnosti koje su bile evidentirane u dostavljenoj bazi podataka.

Zbog toga je DRI ocijenila da postupak uspostavljanja i upravljanja Registrom nepokretnosti državne imovine još uvijek nije u dovoljnoj mjeri uspješan.

Predrag NIKOLIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo