Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Igra, život, snovi

Objavljeno prije

na

cecur

Bašti čuvenih trebinjskih Platana prilazi visok, vitak gospodin u pristojnim godinama. Od trenutka susreta kreće razgovor, spontan i prisan. Zdravko Čečur drukčije i ne umije. Raskošni talenat trebinjskog gimnazijalca prvi su tih davnih šezdesetih zapazili iz sarajevskog košarkaškog kluba Bosna. No, mladi dugajlija (visok 204 centimetara) morao je da sačeka da se pridruži zvijezdama jugoslovenske košarke, koje su žarile i palile širom svijeta.

Otac je bio kategoričan: „Prvo da maturira, pa onda neka igra za vas”. Tako je i bilo. Zdravko 1969. odlazi u Sarajevo.

,,Bosna je tada bila u drugoj jugoslovenskoj ligi. Bili smo osmi na tabeli. Tri godine kasnije, pobijedili smo i ušli u prvu ligu”, sjeća se Čečur, sa kojim smo ovih dana razgovarali u njegovom rodnom Trebinju.

Kada je Bosna ušla u prvu ligu jedva je opstala, ali druge godine bila je četvrta, sjeća se Čečur. Liga je bila veoma jaka: Jugoplastika, Partizan, Zvezda, Olimpija, Cibona…

,,Najjača liga u Evropi. Postali smo 1979. prvaci Jugoslavije, a kasnije i Evrope. Sve te uspjehe postigli smo velikim trudom. Tadašnji trener Bogdan Tanjević forsirao je po dva treninga dnevno. Ostali su trenirali jednom i imali po nekoliko slobodnih dana nedjeljno, pa su nam se smijali. Zvali su nas šumoteka, jer smo išli na Trebević i Kranjsku goru, trčali po snijegu, dizali tegove, davali sve od sebe i tako nabijali kondiciju. Poslije nekoliko godina svi su klubovi tako trenirali. Većina utakmica prelomi se u posljednje tri-četiri minute. Zahvaljujući takvom treningu i kondiciji stigli smo za sedam godina od druge lige do prvaka Jugoslavije, pa onda i do prvaka Evrope. Bili smo od jugoslovenskih košarkaških klubova prvi prvak Evrope”, s nostalgijom se sjeća Čečur.

Čečur s ponosom ističe da je to bila generacija u kojoj se niko i nikad nije pitao kako se ko zove. I nije bilo bitno koliko će ko dati koševa. Bila je bitna pobjeda, bio je bitan tim. Bosna je bila tim.

,,Ne možete se takmičiti između sebe ko će dati više koševa. Bitan je rezultat. Moj drug Duci Simonović dao je na jednoj utakmici 48 koševa, pa su opet izgubili. Tanjević je govorio – krava koja daje 25 litara mlijeka može da se ritne i sve prospe. Košarka je timska igra.”

Bosna je za svoje uspjehe dobila Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva. I publika protivničkih ekipa znala je da nagradi njene igrače.

,,Sjećam se kada smo Jugoplastiku pobijedili na Gripama u Splitu – publika nam je gromko aplaudirala”. Tanjević im je tada rekao: ,,Sad smo pravi pobjednici!”

Kao prvaci Jugoslavije automatski su išli u takmičenje za kup šampiona Evrope. Igrali su majstoricu sa Jugoplastikom. Na neutralnom terenu. Tri minuta prije kraja vodili su sa osam koševa.

,,Mirza me pita je li ovo naša pobjeda. Sigurno, odgovaram. I šta se dešava? Posljednja sekunda. Damir Šolman šutira, lopta ulazi kroz koš, mreža treperi… Ni Hičkok to ne bi uspio da snimi. Ni nama nije jasno, ni igračima Jugoplastike nije jasno da smo u djeliću sekunde izgubili kup Evrope. Ali, sport je sport”, priča Čečur.

Tada mu je, kaže, pukao film i otišao je iz Bosne iako su ga zadržavali. Otišao je u Pulu, na poziv poznatog košarkaša Svetilsava Pešića. Tamo se i oženio. Imao je ponude da igra u Turskoj i Italiji, ali je odustao da bi ostao sa porodicom.

,,Te 1979. godine prestao sam i da igram košarku. Lomio sam se da li da živim u Sarajevu ili u Trebinju. Davorin i Mirza kažu bolje u Trebinju. I vratim se u Trebinje. Te godine sam se razveo. Moji prijatelji i drugovi zovu da dođem opet u Sarajevo. Poslušao sam ih. Tamo me je i rat zatekao.”

U ratnom Sarajevu proveo je 16 mjeseci. Izašao je uz pomoć prijatelja.

,,Jedno vrijeme proveo sam u Jablanici, onda u Mostaru, pa u Puli i Pragu. Svi su me pazili kao malo vode na dlanu, iako te ljude u Jablanici, Mostaru i Puli nikad ranije nisam sreo. U Pragu sam živio godinu i po kod Boda Kovačevića, koji je u Indeksima svirao solo gitaru”, prisjeća se nekadašnji centar Bosne, koji je na dresu nosio broj 13.

Vratio se u rodni grad i, kaže, doživio ono što nije mogao ni da sanja. Tražio je posao, ali sva su mu vrata bila zatvorena.

,,Govorio sam da ne želim niti tražim da budem ni predsjednik ni sekretar, mogu biti i kurir, ali da bolje znam košarku nego svi oni. Odgovarali su mi – vidjećemo, biće, ne brini…”

To ne brini traje do danas.

,,Prije toga Bogdan Tanjević mi je pomogao da u Trebinju otvorim kafić, ali su ga demolirali poslije nepuna dva mjeseca. Rekli su mi da to nije bilo slučajno, nego zato što sam hvalio Sarajevo. A Sarajevo je najljepša uspomena iz mog života. To je bio predivan grad, predivni ljudi. Otuda živu glavu ne bih izvukao da nije bilo mojih prijatelja. Da me nisu spasili ljudi sa Pala ili iz Banja Luke? Ne, spasili su me prijatelji iz Sarajeva. U Sarajevu sam bio sa ljudima do kojih je meni bilo stalo i kojima je bilo do mene stalo. Nisam bio ni sa Jukom Prazinom, ni sa Alijom Izetbegovićem, a, bogami, ni sa ovim drugima. Ja sam Trebinjac, rođen u centru grada, i niko mi ga ne može uzeti, kao što mi ne može uzeti Sarajevo”, ne bez gorčine priča Čečur.

Pošto nije mogao da se zaposli, otišao je na biro za zapošljavanje. Kad ga je jednog dana iz Beograda nazvao Tanjević nije mogao da vjeruje.

,,Na kakvom birou? – pita. Nisam u američkom FBI, nego na trebinjskom za zapošljavanje, odgovaram”.

Tanjević se čudi i veli da će zvati za pet minuta. ,,Bukvalno za dvije minute zove me i kaže: ‘Radićeš kod Dejana Bodiroge.’ Sa Bodirogom se do tada uopšte nisam poznavao. Bio je to jedan od najtalentovanijih naših košarkaša u posljednje dvije-tri decenije. Otkrio ga je Ćosić. Počeo je da igra u Trstu, u Saneliju, koji je trenirao Tanjević. Ni Bodiroga nije mogao da vjeruje da sam na birou. Radio sam kod njega kao domar, a onda sam otišao u invalidsku penziju. Primam 200 konvertibilnih maraka i 37 pfeninga.”

Čečur i ironično i obješenjački, s istančanim smislom za humor, naglašava – „i trideset sedam pfeninga”. Ovaj podatak govori najviše o onima koji donose važne odluke i u Čečinom rodnom Trebinju i u njegovom omiljenom Sarajevu.

,,Volim da kažem da su prvi igrači koji su igrali za reprezentaciju Bosne i Hercegovinu bili Mirza Delibašić i ja. Tako je po abecedi. Č – Čečur, D – Delibašić.”

Koja je idealna košarkaška petorka iz Jugoslavije tog vremena? Mogao bi da nabroji, kaže, i dvadeset fenomenalnih igrača.

,,Nije što mi je kum i što sam ja njemu kum, ali prvi je Mirza Delibašić, pa Zoran Slavnić, Krešimir Ćosić, Vinko Jelovac, Knego, Kićanović, Dalipagić… Zvali su ih zlatna generacija. Selektori Mirko Novosel i Ranko Žeravica nisu znali koga da stave u reprezentaciju, jer se nije znalo ko je od koga bolji.”

Šta mu je posebno ostalo u sjećanju iz sportske karijere?

,,Izdvojio bih tri detalja. Treniramo 1972. u Skenderiji, kad me zovu drugovi, koji su svratili na kafu u tamošnji Dom mladih, da dođem. Unutra – ja na crtežu. Crtao učenik četvrtog osnovne. Na dresu upisan broj 13 i nacrtani veliki brkovi, jer sam nosio duge brkove kao Nikola Plećaš. I danas se rado sjetim tog crteža.

Kada sam preselio u Pulu, gledam preko televizije utakmicu u Beogradu, igraju Bosna i Partizan. Onda intervju sa sekretarom kluba Vukašinom Vukalovićem i trenerom Tanjevićem. Pričaju šta znači timska igra, a u jednom momentu Tanjević će – ne možemo zaboraviti ni onog koji se sada nalazi u Puli i gleda ovu utakmicu, jer da nije bilo njega ne bismo ni ušli u Prvu ligu, niti dovde došli!

I treći neobičan doživljaj. Poslije te utakmice sjedimo kod prijatelja u Puli, kad dolazi njegova punica i kaže imam telefonski poziv. Tada nije bilo mobilnih. Začudih se ko je sad, ko me ovdje nađe. Zove Mirza, nekako me pronašao. Pakuj se i dolazi u Sarajevo! Zašto? Igramo u završnici sa Radničkim. Tu utakmicu pratilo je osam hiljada duša”.

Sjeća se i brojnih tadašnjih trenera.

,,Bili su izvanredni: Tanjević, Novosel, Žeravica, Aca Stanković… Tanjević je postigao što niko nije. Doveo je za kratak period Bosnu do prvaka Evrope.”

Zdravko Čečur više ne prati sport. ,,Izgubio sam za sve to volju. Mislim da me na neki način sahranila ona majstorica s Jugoplastikom u Beogradu.”

Vrijeme provodi družeći se u Trebinju sa prijateljima u kafe baru Boemi. Redovno kontaktira sa svojim drugovima iz Bosne i prijateljima iz bivše Jugoslavije. Mnogi su u svijetu: Ante Đogić u Švedskoj, Boško Bosiočić u Australiji, Žarko Varajić u Beogradu, Sabe Hadžić u Turskoj…

,,A ima ih dosta i na onom svijetu. Na Barama leži dosta mojih prijatelja”, s tugom priča Zdravko.

Kad bi otišli drugovi samo znali kako ih u svom srcu žive čuva njihov Čeča.

Mirza i Davor

Zdravko Čečur se u Sarajevu najviše družio sa Mirzom Delibašićem i Davorinom Popovićem. Oni su mu postali kumovi. ,,Mnogi su mislili, priča Zdravko, da me Davorin odvlači sa treninga na piće. A kad je Tanjević bio u vojsci, Davorin me je tjerao u deset na spavanje. Tada se ponešto popilo poslije utakmice. Ondašnjih par tuborga. Od radosti ako pobijediš ili od tuge ako izgubiš utakmicu.”

Zdravko svake godine na dan njihove smrti posjeti grobove svojih jarana.

,,Posjetio sam 18. juna Davorinov grob, a Mirzin ću, ako budem živ, 8. decembra. Sahranjeni su na sarajevskim Barama, jedan pored drugog. Nažalost, ljetos, 18. juna, bilo nas je svega četvoro na Davorinovom grobu. A na sahrani deset hiljada ljudi. Mirzin grob prošle godine posjetilo je nas 19. Ranije, dok su bile televizijske kamere, bilo nas je i po hiljadu. Dok budem živ posjećivaću njihove grobove.”

Zdravko ima dva sina. Sašu i Davorina.

,,Da sam znao da ću imati dva sina, to sam davno rekao, zvali bi se Mirza i Davorin”, kroz suze priča Zdravko.

Njega svi vole

Evo šta je o Zdravku Čečuru pisao Mirza Delibašić u dnevniku za sarajevski Svijet 1978. godine:

– Prvo ću vam nešto kazati o čovjeku kojeg, ne računajući krvno srodstvo, volim najviše na svijetu. Da bih nekoga tako zavolio, morao sam mnogo vremena provesti s njim. Iz činjenica da najviše vremena provodim uz košarku odnosno uz svoje klupske prijatelje, sami ćete zaključiti da se radi o nekom iz mog kluba. Njegovo ime je Zdravko Čečur. Često sam se pitao zašto mi taj čovjek toliko znači i zbog čega ga toliko volim. Odgovor je vrlo jednostavan: njega svi vole.To je vjerovatno zato što iz njega zrači dobrota, povjerenje, plemenitost, snaga. Nemojte misliti da preuveličavam, stvarno je tako. Kad nas neko oduševi svojom pojavom, i ponašanjem, obično kažemo da je – laf. Čečur vam je najveći laf kojega sam ikada upoznao.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

DRUŠTVO

ZLOČINI, FILM, STVARNOST: Žrtve Jasenovca u raljama poltike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Logor Jasenovac je bio obavezno štivo u istorijskim knjigama iz doba socijalističke Jugoslavije i mjesto nebrojenih đačkih ekskurzija. Međutim, različite interpretacije zločina, umanjivanje i uvećavanje broja žrtava, postale su jedan od glavnih detonatora srpskog i hrvatskog nacionalizma. Film Dara iz Jasenovca srpskog reditelja Predraga Antonijevića je ponovo uzburkao balkanske  nacionalističke duhove

 

Nedavna premijera igranog filma Dara iz Jasenovca srbijanskog reditelja Predraga Antonijevića je ponovo uzburkala balkanske duhove. Naime, srpski zvaničnici su se pohvalili da je „konačno“ snimljen film o koncentracionom logoru Jasenovac u Hrvatskoj iz Drugog svjetskog rata. Logor je zvanično progutao oko 83.000 ljudi tokom četiri godine postojanja. Najviše su stradali Srbi (gotovo 50.000) uz rasno nepodobne Jevreje i Rome i politički nepodobne Hrvate antifašiste. Logor Jasenovac je bio obavezno štivo u istorijskim knjigama iz doba socijalističke Jugoslavije i mjesto nebrojenih đačkih ekskurzija. Međutim, tokom vremena je postao i politički bič za nacionalističke Hrvate kojima je režim spočitavao kolektivnu krivicu za smrt, kako su tada tvrdili, čak 700.000 mahom Srba. Srpki nacionalisti su uvećavali brojke ubijenih i do milion i sto hiljada (iako je čitava Jugoslavija ukupno imala milion žrtava) i optuživali komuniste da nisu dovoljno oštri prema Hrvatima. Hrvatska desnica je spuštala brojke stradalih na svega nekoliko hiljada i optuživala komuniste da im se preko Jasenovca nameće izgovor za srpsku dominaciju. Komunističko balansiranje između dva ekstrema i gušenje dijaloga je na kraju dovelo da Jasenovac postane jedan od glavnih detonatora srpskog i hrvatskog nacionalizma, koji će uvesti Jugoslaviju u krvavi raspad  90-ih.

Politika je ušla u film od počekta. Prvo je premijerno prikazan u Gračanici, srpskoj enklavi na Kosovu, „jer je položaj Srba na Kosovu i Metohiji sličan onome u logoru“ – po riječima reditelja Antonijevića. Predrag Antonijević je takođe najavio da se želi „dotaknuti i Kosova“ u svom filmskom radu a najavljena su i snimanja o hrvatskoj operaciji „Oluja“ 1995.

Bolji znalci jugoslovenske kinematografije su nakon prikazivanja Dare odmah primijetili njezinu nevjerovatnu sličnost sa likom Rade iz „Djece Kozare“ čiji scenario je napisao Arsen Diklić još davne 1986.  Film je trebao raditi čuveni jugoslovenski i hrvatski reditelj Lordan Zafranović poznat po nekoliko kultnih igranih filmova na temu ustaških zločina. Zafranović je takođe i autor dokumentarnog filma Krv i pepeo Jasenovca iz 1985. godine, kojim je kasnije izazvao gnjev mnogih desničara po dolaska HDZ-a na vlast i primorao ga da se privremeno odseli iz Hrvatske.

Zafranović je bezuspješno tri puta konkurisao kod Filmskog centra Srbije da dobije sredstva za svoj film. Predsjednik filmske komisije Žarko Dragojević je nakon poništenog prvog konkursa, i prvog odbijanja Zafranovića, podnio ostavku zbog stava i ponašanja drugih članova komisije prema Zafranovićevom projektu. Dragojević je rekao medijima da bi realizacija Djece Kozare zasjenila sve što je do tada viđeno na temu Drugog svjetskog rata. Ipak nekoliko mjeseci kasnije na ponovljenom konkursu finansijska sredstva će dobiti Antonijevićev projekat. Interesanto je da je prije toga, krajem 2018. godine, Predrag Antonijević bio na čelu komisije Filmkog centra Srbije kada je Zafranovićev projekat odbijen po drugi put zbog „ograničenih sredstava“. Inače Antonijević je izjavio srpskim medijima da mu se ideja za film o Jasenovcu javila tokom snimanja filma Zaspanka za vojnika, koji je premijerno prikazan na stotu godišnjicu završetka Prvog svjetskog rata. Scenario za Daru će napisati Nataša Drakulić koja je kao dijete prebjegla iz Krajine u Srbiju nakon ofanzive hrvatske vojske 1995.

Međutim, ne samo likovi, nego i skripta Drakulićeve u globalu je imala po nekim kritičarima previše podudarnosti ako ne i identičnosti sa Diklićevim scenariom koji je Zafranović želio da snimi. Beogradski Danas je objavio 24. februara ove godine da Antonijević i Drakulićeva nisu odgovarali na pozive i poruke njihovih novinara da objasne toliki broj podudarnosti između Rade iz Jasenovca i jos nesnimljene Djece Kozare.

Odgovor vjerovatno leži u oduševljenju predjednika Srbije Aleksandra Vučića koga je raniji Antojevićev film, po riječima samog reditelja, doveo „na ivicu suza“ i koji je onda upitao njegovu ekipu da li bi željeli da urade i film o jasenovačkim žrtvama. Sam Vučić slavodobitno izjavljuje dan nakon premijernog televizijskog prikazivanja Dare u Srbiji, Republici Srpskoj i Crnoj Gori, da je on inicijator filma, što je ponovio dva puta, i da je ponosan na to „jer se konačno neko setio da napravi film o mestu najvećeg srpskog stradanja“. Pohvalama filmu odmah poslije TV premijere pridružio se i gospodar Republike Srpske Milorad Dodik koji je primio glumce i rekao da će snimanje takvih filmova postati i „program Vlade Republike Srpske“. Dodik je dodao, ne trepnuvši, da je „priča o Jasenovcu skrivana od strane Titovog režima i oni su veći zločinci i saučesnici u zločinu nego se moglo i pretpostaviti“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

NEVLADINIM ORGANIZACIJAMA PRODIČNO NASILJE PRIJAVILO  40 ODSTO VIŠE ŽENA: Žrtve nasilja tokom pandemije postale lakša meta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Preko 400 žena prijavilo je nasilje organzacijama Centar za ženska prava, SOS telefon Podgorica i Sigurna ženska kuća, dok policija bilježi isti broj prijava

 

Zimska noć na sjeveru Crne Gore bivala je sve hladnija dok je ona sa djecom stajala pred zaključanim vratima svoje kuće. Tek je došla iz policije nakon što je, poslije duže istorije nasilja, prijavila supruga. Kada je policije došla, on je zaključao kuću i uzeo ključ sa sobom, znajući da tako njegova supruga i djeca neće moći da uđu. Policijski čas, odnosno početak zabrane kretanja van doma se bližio, a molbe policiji da joj donesu ključ od supruga bile su bezuspješne. Policajci su se pravdali da imaju mnogo posla usljed epidemija i da nemaju slobodnih vozila. Bezuspješne su bile i molbe podgoričkog Centra za ženska prava, sve dok se predstavnici te NVO  nijesu čule sa starješinom. Tada je on odredio patrolu koja joj je konačno donijela ključ i omogućila ulazak u svoju kuću.

Ovo je jedan od primjera porodičnog nasilja koje trpe žrtve u doba pandemije virusa COVID-19, koja će biti upamćena i po povećanju broja žrtava porodičnog nasilja. Restriktivne mjere su doprinijele da žrtve provode više vremena sa nasilnicima, pa je stoga za oko 40 odsto porastao broj poziva za pomoć, pokazuju podaci crnogorskih nevladinih organizacija koje se bave ovim problemom.

Centru za ženska prava (CŽP) tokom 2020. godine je 120 žena tražilo pomoć zbog pretrpljenog nasilja u porodici. Riječ je o, kažu iz te NVO, oko 80 žena više u odnosu na prethodnu godinu. Za to vrijeme su pružili preko 3.500 usluga psihološke i pravne pomoći. Direktorica Maja Raičević tvrdi da gotovo svakog dana imaju novi slučaj gdje im se žrtve nasilja obraćaju za pomoć.

„Ne znam o čemu je riječ. Naša pravna pomoć je bila dosta efikasna i koristila je mnogima koji su nam se obratili, pa se možda i pročulo ili se broj žrtava nasilja baš povećao. Trenutno razmišljamo kako da se organizujemo i da pružimo adekvatnu pomoć svima koji se jave“, kazala je Raičević za Monitor.

Znatno veći broj prijava zaprimile su i organizacije SOS telefon Podgorica i Sigurna ženska kuća. SOS telefonu Podgorica za pomoć su se obratile 132 žene, dok je Sigurna ženska kuća imala 165 slučajeva pružanja pomoći.

Biljana Zeković, direktorica SOS telefon Podgorica, je istakla da je uz podršku UNDP-a kancelarije došlo do reorganizacije rada. Uvedeno je  dvadesetčetvoročasovno dežurstvo na telefonu i osim dva postojeća, aktiviran je još jedan mobilni broj dostupan klijentkinjama.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

UPRAVA ZA KADROVE ZA ŠEFA POLICIJE DISKVALIFIKUJE DOKAZANE PROFESIONALCE: Hoće li konkurs biti poništen  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobro obaviješteni izvori Monitora tvrde da će konkurs najvjerovanije biti poništen zbog grešaka koje je napravila Uprava za kadrove. Jedna od njih je greška prilikom utvrđivanja da li dugogodišnji policijski službenik Predrag Šuković ispunjava uslove da bude među kandidatima

 

Ove sedmice završeno je testiranje kandidata za poziciju direktora pozicije. Iako se još ne zna kako je testiranje završeno, prema pouzdanim izvorima Monitora, konkurs će biti poništen.

Dobro obaviješteni izvori Monitora objašnjavaju da će konkurs biti poništen zbog grešaka koje je napravila Uprava za kadrove. Jedna od njih je greška napravljena prilikom utvrđivanja da li dugogodišnji policijski službenik Predrag Šuković ispunjava uslove da bude među kandidatima. Uprava za kadrove odgovorila je da je prepreka to što je uslovno osuđivan. Međutim, uslovna kazna izrečena Šukoviću izbrisana je iz registra i njegova je kaznena evidencija čista. Na tu grešku je odmah ukazala Šukovićeva advokatica Marija Radulović.

„Zaključak Uprave za kadrove da Predrag Šuković ne ispunjava uslove iz Javnog konkursa koji je raspisan za radno mjesto Direktora Uprave policije je skandalozan, kaže za Monitor advokatica Radulović.

Objašnjava da je Uprava za kadrove, i pored saznanja da je u odnosu na Šukovića nastupila rehabilitacija i brisanje osude iz kaznene evidencije, zbog čega se isti nesporno smatra neosuđivanim, nezakonito zauzela drugačiji stav.

„Podsjećam javnost da je Šuković ranije osuđen za djelo za koje se postupak vodio po privatnoj tužbi prethodnog premijera Duška Markovića. Ovaj postupak uslijedio je nakon što je državno tužilaštvo povodom iste stvari procijenilo da nema nikakvog osnova za vođenje krivičnog postupka protiv Šukovića.  S obzirom na to da je osuda za ovo djelo izbrisana iz kaznene evidencije, nema bilo kakvog osnova da se Predrag Šuković označava kao ranije osuđeno lice“, navodi ona.

Apsurd u ovakvoj logici Uprave za kadrove je činjenica da je Predrag Šuković i danas u radnom odnosu u Upravi policije, a što ne bi mogao biti da je osuđen za krivično djelo ,,koje ga čini nedostojnim” za rad u državnom organu.

„Zato je očigledno da je cilj ovakve odluke Uprave za kadrove da se iz trke za direktora Uprave policije isključe ljudi čija je profesionalna karijera najbolji dokaz njihove kompetencije za obavljanje najsloženijih poslova u bezbjednosnom sektoru“, kaže Radulović.

Advokatica Radulović kaže da očekuje da Uprava za kadrove bez odlaganja ispravi svoje greške koje nesumnjivo utiču na zakonitost procedure izbora direktora Uprave policije. „U suprotnom, koristićemo sva pravna sredstva koja su nam na raspolaganju, što će bez sumnje značajno prolongirati izbornu proceduru, a što vjerujem nikome nije u interesu“, zaključuje ona.

Iz trke za direktora policije diskvalifikovan je i advokat Dražen Medojević jer je Uprava za kadrove ocijenila da nije imao pet godina rada na rukovodećem mjestu u sistemu policije, suda ili tužilaštva, što zakon propisuje. Na to su oštro reagovali lideri DF-a Milan Knežević i Andrija Mandić, koje je zastupao u sudskim postupcima.

Oni pozvali su premijera Zdravka Krivokapića da poništi odluku Uprave za kadrove ističući da je Medojević od strane bivšeg režima spriječen da bude direktor UP i da se bori protiv organizovanog kriminala i korupcije.

„Advokat Medojević je naš jedini kandidat, dok ostale podržava DPS i parlamentarna manjina. Da li je pošteno da se skrajne jedini kandidat, koga ne mogu vezati za Veselina Veljovića“, pitao je Mandić.

On je naveo i kako vjeruje da će premijer poništiti rešenje Uprave za kadrove. Do toga ipak nije došlo.

Knežević je za odluku i eliminaciji optužio v.d. direktoricu Uprave za kadrove Jovanu Nišavić, za koju tvrdi da je „klasični kadar i aktivista DPS-a”.

I sam advokat Medojević tvrdio je Vijestima da su ga „igrama u početnoj fazi konkursa – eliminisali”, te da je imao sve potrebne uslove da se prijavi na konkurs za direktora UP.

„Od uslova na konkursu kaže se da ko ima najmanje pet godina na rukovodećem mjestu u policiji, sudu, tužilaštvu može da se prijavi. Sudstvo je jedna specifična organizacija i tamo predsjednik suda nije direktor suda, već je prvi među jednakima i on ne rukovodi sudijama. Ako sudija nije rukovodeći kadar, onda ja ne znam ko je. Pogotovo u vrijeme kada sam ja bio sudija kada sam određivao i ukidao pritvor, davao naredbe za pretres, rukovodio jednim ogromnim dijelom odjeljenja za uviđaje i pretrese MUP-a, rukovodio vještacima, koordinirao između ustanova, donosio naredbe za sprovođenje istrage“, naveo je Medojević.

Ukoliko se, kako su to i najavili, advokatski timovi budu žalili Upravnom sudu zbog odluke Uprave za kadrove i liste kandidata koji su ušli u uži izbor za šefa policije, postoji mogućnost da se konkurs obori i postupak vrati na početak.

Izboru šefa policije svakako ne doprinosi ni izjava ministra unutrašnjih poslova Sergeja Sekulovića koji je javno izjavio da među kanididatima ima svog favorita.

 

Testiranje kandidata

Pred komisijom Uprave za kadrove tokom utorka testove su radili Zoran Brđanin, Dragan Klikovac, Dragan Radonjić, Dražen Vuković, Milan Delić, Dragan Arsović, Siniša Kovačević, Vojo Laković i Zoran Braunović. Dan kasnije sa njima je obavljen intervju ali je broj kandidata bio manji, jer je od kandidature odustao Braunović.

Komisija Uprave za kadrove ima rok da u naredna tri dana sačini konačnu listu sa bodovima i izvještajima za sve kandidate, a potom podatke za trojicu najbolje ocijenjenih dostavi ministru unutrašnjih poslova Sergeju Sekuloviću. Nakon tog ministar MUP-a ima rok da za 10 dana obavi intervjue sa trojicom najbolje rangiranih kandidata, a potom da svoj izbor dostavi Vladi. Predlog za imenovanje direktora Vlada je dužna da pošalje Skupštini radi davanja mišljenja o predloženom kandidatu.

 

Do kad će trajati v.d. stanje?

Konkurs za šefa Uprave policije obilježio je rekordan broj prijavljenih kandidata – 19.

Kriminolog Velimir Rakočević smatra da je to mjesto za svakog profesionalca u ovoj oblasti veliki izazov zbog čega žele da sebe vide na toj poziciji.

„Prijavljen je veliki broj vrlo kvalitetnih kandidata što samo potvrđuje da u crnogorskoj policiji postoji znatan broj kadrova sa visokim stručnim kompetencijama. Odabrati najboljeg među njima isključivo na osnovu znanja i sposobnosti koji će biti garant uspješnog funkcionisanja policijske organizacije, biće izuzetno težak zadatak. Ukoliko bi prevagnuli bilo koji drugi kriterijumi osim stručnih, to zasigurno ne bi bilo dobro rješenje“, kaže on.

To što je Uprava policije u v.d. stanju od decembra prošle godine Rakočević vidi kao razlog da se bez odlaganja u zakonito i transparentno sprovedenoj proceduri izabere direktor policije.

„Privremeno rješenje nosi neizvjesnost i nepovoljno utiče na kompletnu službu. U ovom slučaju vršilac dužnosti je policajac od karijere čiji stručni i moralni kvaliteti ne bi trebalo da su upitni ali ipak bez obzira na nesporan kvalitet ovog v.d. to se negativno odražava na funkcionisanje službe, zaključuje on.

Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo