Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Igra, život, snovi

Objavljeno prije

na

Bašti čuvenih trebinjskih Platana prilazi visok, vitak gospodin u pristojnim godinama. Od trenutka susreta kreće razgovor, spontan i prisan. Zdravko Čečur drukčije i ne umije. Raskošni talenat trebinjskog gimnazijalca prvi su tih davnih šezdesetih zapazili iz sarajevskog košarkaškog kluba Bosna. No, mladi dugajlija (visok 204 centimetara) morao je da sačeka da se pridruži zvijezdama jugoslovenske košarke, koje su žarile i palile širom svijeta.

Otac je bio kategoričan: „Prvo da maturira, pa onda neka igra za vas”. Tako je i bilo. Zdravko 1969. odlazi u Sarajevo.

,,Bosna je tada bila u drugoj jugoslovenskoj ligi. Bili smo osmi na tabeli. Tri godine kasnije, pobijedili smo i ušli u prvu ligu”, sjeća se Čečur, sa kojim smo ovih dana razgovarali u njegovom rodnom Trebinju.

Kada je Bosna ušla u prvu ligu jedva je opstala, ali druge godine bila je četvrta, sjeća se Čečur. Liga je bila veoma jaka: Jugoplastika, Partizan, Zvezda, Olimpija, Cibona…

,,Najjača liga u Evropi. Postali smo 1979. prvaci Jugoslavije, a kasnije i Evrope. Sve te uspjehe postigli smo velikim trudom. Tadašnji trener Bogdan Tanjević forsirao je po dva treninga dnevno. Ostali su trenirali jednom i imali po nekoliko slobodnih dana nedjeljno, pa su nam se smijali. Zvali su nas šumoteka, jer smo išli na Trebević i Kranjsku goru, trčali po snijegu, dizali tegove, davali sve od sebe i tako nabijali kondiciju. Poslije nekoliko godina svi su klubovi tako trenirali. Većina utakmica prelomi se u posljednje tri-četiri minute. Zahvaljujući takvom treningu i kondiciji stigli smo za sedam godina od druge lige do prvaka Jugoslavije, pa onda i do prvaka Evrope. Bili smo od jugoslovenskih košarkaških klubova prvi prvak Evrope”, s nostalgijom se sjeća Čečur.

Čečur s ponosom ističe da je to bila generacija u kojoj se niko i nikad nije pitao kako se ko zove. I nije bilo bitno koliko će ko dati koševa. Bila je bitna pobjeda, bio je bitan tim. Bosna je bila tim.

,,Ne možete se takmičiti između sebe ko će dati više koševa. Bitan je rezultat. Moj drug Duci Simonović dao je na jednoj utakmici 48 koševa, pa su opet izgubili. Tanjević je govorio – krava koja daje 25 litara mlijeka može da se ritne i sve prospe. Košarka je timska igra.”

Bosna je za svoje uspjehe dobila Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva. I publika protivničkih ekipa znala je da nagradi njene igrače.

,,Sjećam se kada smo Jugoplastiku pobijedili na Gripama u Splitu – publika nam je gromko aplaudirala”. Tanjević im je tada rekao: ,,Sad smo pravi pobjednici!”

Kao prvaci Jugoslavije automatski su išli u takmičenje za kup šampiona Evrope. Igrali su majstoricu sa Jugoplastikom. Na neutralnom terenu. Tri minuta prije kraja vodili su sa osam koševa.

,,Mirza me pita je li ovo naša pobjeda. Sigurno, odgovaram. I šta se dešava? Posljednja sekunda. Damir Šolman šutira, lopta ulazi kroz koš, mreža treperi… Ni Hičkok to ne bi uspio da snimi. Ni nama nije jasno, ni igračima Jugoplastike nije jasno da smo u djeliću sekunde izgubili kup Evrope. Ali, sport je sport”, priča Čečur.

Tada mu je, kaže, pukao film i otišao je iz Bosne iako su ga zadržavali. Otišao je u Pulu, na poziv poznatog košarkaša Svetilsava Pešića. Tamo se i oženio. Imao je ponude da igra u Turskoj i Italiji, ali je odustao da bi ostao sa porodicom.

,,Te 1979. godine prestao sam i da igram košarku. Lomio sam se da li da živim u Sarajevu ili u Trebinju. Davorin i Mirza kažu bolje u Trebinju. I vratim se u Trebinje. Te godine sam se razveo. Moji prijatelji i drugovi zovu da dođem opet u Sarajevo. Poslušao sam ih. Tamo me je i rat zatekao.”

U ratnom Sarajevu proveo je 16 mjeseci. Izašao je uz pomoć prijatelja.

,,Jedno vrijeme proveo sam u Jablanici, onda u Mostaru, pa u Puli i Pragu. Svi su me pazili kao malo vode na dlanu, iako te ljude u Jablanici, Mostaru i Puli nikad ranije nisam sreo. U Pragu sam živio godinu i po kod Boda Kovačevića, koji je u Indeksima svirao solo gitaru”, prisjeća se nekadašnji centar Bosne, koji je na dresu nosio broj 13.

Vratio se u rodni grad i, kaže, doživio ono što nije mogao ni da sanja. Tražio je posao, ali sva su mu vrata bila zatvorena.

,,Govorio sam da ne želim niti tražim da budem ni predsjednik ni sekretar, mogu biti i kurir, ali da bolje znam košarku nego svi oni. Odgovarali su mi – vidjećemo, biće, ne brini…”

To ne brini traje do danas.

,,Prije toga Bogdan Tanjević mi je pomogao da u Trebinju otvorim kafić, ali su ga demolirali poslije nepuna dva mjeseca. Rekli su mi da to nije bilo slučajno, nego zato što sam hvalio Sarajevo. A Sarajevo je najljepša uspomena iz mog života. To je bio predivan grad, predivni ljudi. Otuda živu glavu ne bih izvukao da nije bilo mojih prijatelja. Da me nisu spasili ljudi sa Pala ili iz Banja Luke? Ne, spasili su me prijatelji iz Sarajeva. U Sarajevu sam bio sa ljudima do kojih je meni bilo stalo i kojima je bilo do mene stalo. Nisam bio ni sa Jukom Prazinom, ni sa Alijom Izetbegovićem, a, bogami, ni sa ovim drugima. Ja sam Trebinjac, rođen u centru grada, i niko mi ga ne može uzeti, kao što mi ne može uzeti Sarajevo”, ne bez gorčine priča Čečur.

Pošto nije mogao da se zaposli, otišao je na biro za zapošljavanje. Kad ga je jednog dana iz Beograda nazvao Tanjević nije mogao da vjeruje.

,,Na kakvom birou? – pita. Nisam u američkom FBI, nego na trebinjskom za zapošljavanje, odgovaram”.

Tanjević se čudi i veli da će zvati za pet minuta. ,,Bukvalno za dvije minute zove me i kaže: ‘Radićeš kod Dejana Bodiroge.’ Sa Bodirogom se do tada uopšte nisam poznavao. Bio je to jedan od najtalentovanijih naših košarkaša u posljednje dvije-tri decenije. Otkrio ga je Ćosić. Počeo je da igra u Trstu, u Saneliju, koji je trenirao Tanjević. Ni Bodiroga nije mogao da vjeruje da sam na birou. Radio sam kod njega kao domar, a onda sam otišao u invalidsku penziju. Primam 200 konvertibilnih maraka i 37 pfeninga.”

Čečur i ironično i obješenjački, s istančanim smislom za humor, naglašava – „i trideset sedam pfeninga”. Ovaj podatak govori najviše o onima koji donose važne odluke i u Čečinom rodnom Trebinju i u njegovom omiljenom Sarajevu.

,,Volim da kažem da su prvi igrači koji su igrali za reprezentaciju Bosne i Hercegovinu bili Mirza Delibašić i ja. Tako je po abecedi. Č – Čečur, D – Delibašić.”

Koja je idealna košarkaška petorka iz Jugoslavije tog vremena? Mogao bi da nabroji, kaže, i dvadeset fenomenalnih igrača.

,,Nije što mi je kum i što sam ja njemu kum, ali prvi je Mirza Delibašić, pa Zoran Slavnić, Krešimir Ćosić, Vinko Jelovac, Knego, Kićanović, Dalipagić… Zvali su ih zlatna generacija. Selektori Mirko Novosel i Ranko Žeravica nisu znali koga da stave u reprezentaciju, jer se nije znalo ko je od koga bolji.”

Šta mu je posebno ostalo u sjećanju iz sportske karijere?

,,Izdvojio bih tri detalja. Treniramo 1972. u Skenderiji, kad me zovu drugovi, koji su svratili na kafu u tamošnji Dom mladih, da dođem. Unutra – ja na crtežu. Crtao učenik četvrtog osnovne. Na dresu upisan broj 13 i nacrtani veliki brkovi, jer sam nosio duge brkove kao Nikola Plećaš. I danas se rado sjetim tog crteža.

Kada sam preselio u Pulu, gledam preko televizije utakmicu u Beogradu, igraju Bosna i Partizan. Onda intervju sa sekretarom kluba Vukašinom Vukalovićem i trenerom Tanjevićem. Pričaju šta znači timska igra, a u jednom momentu Tanjević će – ne možemo zaboraviti ni onog koji se sada nalazi u Puli i gleda ovu utakmicu, jer da nije bilo njega ne bismo ni ušli u Prvu ligu, niti dovde došli!

I treći neobičan doživljaj. Poslije te utakmice sjedimo kod prijatelja u Puli, kad dolazi njegova punica i kaže imam telefonski poziv. Tada nije bilo mobilnih. Začudih se ko je sad, ko me ovdje nađe. Zove Mirza, nekako me pronašao. Pakuj se i dolazi u Sarajevo! Zašto? Igramo u završnici sa Radničkim. Tu utakmicu pratilo je osam hiljada duša”.

Sjeća se i brojnih tadašnjih trenera.

,,Bili su izvanredni: Tanjević, Novosel, Žeravica, Aca Stanković… Tanjević je postigao što niko nije. Doveo je za kratak period Bosnu do prvaka Evrope.”

Zdravko Čečur više ne prati sport. ,,Izgubio sam za sve to volju. Mislim da me na neki način sahranila ona majstorica s Jugoplastikom u Beogradu.”

Vrijeme provodi družeći se u Trebinju sa prijateljima u kafe baru Boemi. Redovno kontaktira sa svojim drugovima iz Bosne i prijateljima iz bivše Jugoslavije. Mnogi su u svijetu: Ante Đogić u Švedskoj, Boško Bosiočić u Australiji, Žarko Varajić u Beogradu, Sabe Hadžić u Turskoj…

,,A ima ih dosta i na onom svijetu. Na Barama leži dosta mojih prijatelja”, s tugom priča Zdravko.

Kad bi otišli drugovi samo znali kako ih u svom srcu žive čuva njihov Čeča.

Mirza i Davor

Zdravko Čečur se u Sarajevu najviše družio sa Mirzom Delibašićem i Davorinom Popovićem. Oni su mu postali kumovi. ,,Mnogi su mislili, priča Zdravko, da me Davorin odvlači sa treninga na piće. A kad je Tanjević bio u vojsci, Davorin me je tjerao u deset na spavanje. Tada se ponešto popilo poslije utakmice. Ondašnjih par tuborga. Od radosti ako pobijediš ili od tuge ako izgubiš utakmicu.”

Zdravko svake godine na dan njihove smrti posjeti grobove svojih jarana.

,,Posjetio sam 18. juna Davorinov grob, a Mirzin ću, ako budem živ, 8. decembra. Sahranjeni su na sarajevskim Barama, jedan pored drugog. Nažalost, ljetos, 18. juna, bilo nas je svega četvoro na Davorinovom grobu. A na sahrani deset hiljada ljudi. Mirzin grob prošle godine posjetilo je nas 19. Ranije, dok su bile televizijske kamere, bilo nas je i po hiljadu. Dok budem živ posjećivaću njihove grobove.”

Zdravko ima dva sina. Sašu i Davorina.

,,Da sam znao da ću imati dva sina, to sam davno rekao, zvali bi se Mirza i Davorin”, kroz suze priča Zdravko.

Njega svi vole

Evo šta je o Zdravku Čečuru pisao Mirza Delibašić u dnevniku za sarajevski Svijet 1978. godine:

– Prvo ću vam nešto kazati o čovjeku kojeg, ne računajući krvno srodstvo, volim najviše na svijetu. Da bih nekoga tako zavolio, morao sam mnogo vremena provesti s njim. Iz činjenica da najviše vremena provodim uz košarku odnosno uz svoje klupske prijatelje, sami ćete zaključiti da se radi o nekom iz mog kluba. Njegovo ime je Zdravko Čečur. Često sam se pitao zašto mi taj čovjek toliko znači i zbog čega ga toliko volim. Odgovor je vrlo jednostavan: njega svi vole.To je vjerovatno zato što iz njega zrači dobrota, povjerenje, plemenitost, snaga. Nemojte misliti da preuveličavam, stvarno je tako. Kad nas neko oduševi svojom pojavom, i ponašanjem, obično kažemo da je – laf. Čečur vam je najveći laf kojega sam ikada upoznao.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

DRUŠTVO

MOŽE LI  PAD VLADE ZAUSTAVITI PROGRAM EVROPA SAD: Stare slabosti i novi rizici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar Milojko  Spajić brine da će nasljednici upropastiti njegov program. Iz vlasti i opozicije uvjeravaju suprotno. Veći je problem što mi, do danas, o Evropi sad i realizaciji tog projekta ne znamo dovoljno. A i ono što znamo, možda nije tačno

 

Ministar finansija Milojko Spajić skoknuo je u srijedu do Pljevalja, da na protestu podrži sebe i svoju Vladu. Onda je tvitnuo: ,,Moji Pljevljaci su već osjetili benefite projekta Evropa sad! Nisu krili zadovoljstvo zbog toga, ali ni strah da će politička previranja vratiti njihove plate na staro. Mi smo im, zato, obećali da ćemo se boriti da do toga ne dođe”.

Zahuhtala politička borba ne može biti alibi za očitu neistini: Pljevljaci, kao i svi ostali građani Crne Gore koji imaju posao i valjan ugovor o radu, tek treba da osjete benefite Spajićevog programa. Sa januarskom platom koja će im, uz povišicu, biti isplaćena u februaru, ukoliko se nešto ne iskomplikuje. A ima dosta toga što bi moglo krenuti naopako, posebno budu li nadležni, umjesto javnog interesa, brinuli svoje brige. Samo što bi neke posljedice osjetili prije, a neke kasnije.

Nakon političara i ekonomskih analitičara, na temu rizika koje nosi program Evropa sad počeli su naglas razmišljati poslodavci. Dragan Bokan, vlasnik Volija i član Odbora udruženja za trgovinu u Privrednoj komori, pred usvajanje budžeta je upozorio da će ishitreno obećana povišica dovesti do zatvaranja jednog broja preduzeća, dok bi neka mogla ,,izlaz tražiti u sivoj ekonomiji”.

Ubrzo nakon novogodišnjih praznika, sindikalci su upozorili na kontrapaket mjera kojima su nesavjesni poslodavci naumili zadržati novac koji bi morao završiti na računima njihovih radnika. Jedni su se odlučili za potpisivanje aneksa ugovora o radu kojim zapošljeni prihvataju (samo formalno) skraćenje radnog vremena, a time i proporcionalno smanjenje plate. Drugi su radnicima predočili obavezu da dio uvećane zarade koja će se isplaćivati preko računa, poslodavcima vrate u kešu. Šta su smislili treći, četvrti… tek treba da vidimo kada dođe vrijeme za isplatu zarada po novom obračunu.

Dosta je, naravno, i onih koji neće posezati za raznoraznim trikovima. Zato što žele da posluju legalno i radnicima omoguće pristojnu zaradu i penziono osiguranje. Ili zato što nemaju problema sa povećanjem plata pošto njihovi radnici, u manjem ili većem broju, nemaju ugovore o radu već ugovore o djelu kojih se povišica ne dotiče. Porazno je saznaje da se država, njene institucije i preduzeća u njenom vlasništvu, nalazi među takvima (vidjeti boks).       

Onda su se Evrope sad ponovo dohvatili političari. Pa se i ministar finansija pridružio onima koji sve češće i glasnije postavljaju pitanje šta će biti sa obećanim povećanjem zarada. Iako je ono, u međuvremenu, postalo dio zakonskih rješenja usvojenih krajem prošle godine, skupa sa Zakonom o budžetu za 2022. Dileme su ostale. Do kada će povišica  trajati? Koliko će koštati državu, poslodavce i radnike koji bi umjesto najavljenog uvećanja zarade mogli dobiti otkaz ili, makar formalno, skraćenje radnog vremena?

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

VIDRA, DIVOKOZE I MI: Nemoćnom sistemu džaba zakoni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vidra koja je u subotu iz okoline Crnog jezera usnimljena u urbanoj sredini, pronađena je, odmah sjutradan, mrtva i ostavljena pored kontejnera. Ni na ovaj događaj, kao ni na brojne prije njega, nadležni nijesu adekvatno odgovorili. Pažnju javnosti izazvala je i vijest da su poslije 40 godina na Orjenu primijećene divokoze. Ostaje nada da neće proći kao bezazlena, i zakonom zaštićena vidra

 

Prije nekoliko dana na Žabljaku je usnimljena vidra koja je iz svog staništa, okoline Crnog jezera, došla u urbanu sredinu. Taj snimak je podijeljen preko društvenih mreža, a propratili su ga oduševljeni komentari građana. Sjutradan, ta plašljiva, bezazlena i zakonom zaštićena vidra, pronađena je mrtva pored kontejnera. Ni na ovaj događaj, kao ni na brojne prije njega, nadležni nijesu adekvatno odgovorili.

„Slučaj stradale vidre govori o nivou društvene svijesti u Crnoj Gori. Nevjerovatno je kako je obesmišljen odnos ljudi prema drugim živim bićima i kako je od oduševljenja pojavom vidre došlo do njenog tragičnog kraja”, kaže za Monitor direktor Ekološkog pokreta Ozon Aleksandar Perović.

On ukazuje da je proganjanje i maltretiranje vidre snimanjem i praćenjem, samo po sebi, vid terora nad živim bićem. „Odavno govorimo o tome koliko je važno u obrazovni sistem uključiti, na primjer, humanu ekologiju, kako bi se shvatila odgovornost ljudi u ekosistemu i neophodnost brige za sva živa bića. Ili, ekološku psihologiju koja bi mogla uticati na unapređenje ekološke svijesti i bolje razumijevanje suživota u ekosistemu”.

Iz Nacionalnih parkova Crne Gore (NPCG) kažu da su preduzeli radnje u okviru svojih nadležnosti. „Nalazom veterinara utvrđeno je da vidra nema prostrijelne, ubodne rane, niti bilo kakve fizičke povrede. U cilju rješavanja slučaja, na našu inicijativu, a uz podršku Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma i Centra za ekotoksikološka ispitivanja, izvršiće se toksikološke analize kako bi se utvrdilo eventualno trovanje”.

To nije u potpunosti tačno. Falila je pravovremena reakcija nadležnih službi, koje su, svjesne opasnosti, bile dužne da vidru odmah bezbjedno vrate u njenu prirodnu sredinu. Kao što je to učinjeno, isto prije par dana, u slučaju divojareta koje se spustilo na put Mojkovac – Đurđevića Tara, a na koje su nadzornici Nacionalnog parka Durmitor, odnosno služba zaštite, naišli, preuzeli ga i odnijeli  u njegovo stanište.

I biološkinja Belma Šestović, stručna saradnica za zaštitu faune sisara u JP NPCG, ocijenila je da je mrtva vidra još jedan dokaz da ne umijemo da se odgovorno ponašamo prema raznolikosti biodiverziteta. „Ne dešava nam se prvi put ovakav  slučaj. Ubrzo će biti poznato kako je životinja stradala. Evroazijska vidra je poluakvatični sisar, pa nije čudno što je viđena na kopnu. Za nju je poznato da prelazi velike površine u potrazi za hranom prelaskom iz jednog vodotoka u drugi”, istakla je ona.

Iz JP NPCG još tvrde da prate stanje populacije ove vrste, i da je ono za sada stabilno.

Poslije 40 godina, na Orjenu su primijećene divokoze. Hercegnovljanin Ćiro Preočanin je jednu snimio i tako donio dokaz o njihovom povratku u taj park prirode. Divokoze su u tom predjelu često viđane do početka druge polovine 20. vijeka. Iz Lovačkog društva Orjen, Agencije za razvoj i zaštitu Orjena, Planinskog kluba Munika, Alpinističkog kluba Niskogorci i Planinarskog kluba Subra ovim su povodom upozorili na obavezu čuvanja zaštićenih vrsta divljači, i kazali da se nadaju da se naoružani ljudi, koji se kreću kroz prirodu, neće usuditi da zajednicu sablazne ubistvom ove životinje. „U suprotnom, objavićemo javno imena onih koji naprave to krivično djelo. Od Uprave policije (UP) zahtijevati trajno oduzimanje oružja toj osobi i svima koji sa njom budu u društvu, a potom ćemo javnost obavijestiti o sadržini krivične prijave i izvještavati o kvalitetu postupanja policije, tužilaštva i suda po toj prijavi”, kazali su u zajedničkom saopštenju.

Direktor Ozona upozorava na rizike od medijskog eksponiranja ugroženih vrsta. „Današnja brzina širenja informacija može da bude kontraproduktivna, naročito u zemljama u kojima ekokriminal ima višedecenijski trend rasta. Vjerujem da je mnogo više nas koji se obradujemo kada se na nekim lokacijama pojave ili vrate određene vrste. Na, nažalost, nije zanemarljiv broj ni onih kojima to daje motiv za nezakonite radnje”.

Iako nadležne institucije poput NPCG-e javnost informišu o stabilnosti brojnosti, pa čak i trendovima rasta, Perović kaže da je stanje veoma zabrinjavajuće. „Recimo, kada su medvjed, vuk, divokoza ili srne u pitanju, gotovo svake godine imamo slučajeve brutalnog krivolova vrsta koje imaju zakonsku zaštitu. I one, koje su dozvoljene za lov, tokom zabrana postaju žrtve kriminalaca koji koriste neefikasan rad u većini nadležnih institucija, naročito sudske vlasti koja je najznačajnija u  sistemu. Zabrinuti smo zbog ignorantskog odnosa institucija prema onima koji prijave problem i pruže dokaze za ekokriminal”.

Primjer za to je i krivolov na Skadarskom jezeru, koji se i dalje dešava, iako su ga prijavljivale brojne NVO organizacije koje se bave zaštitom prirode.

Odgovarajuće reakcije nije bilo ni kada je, prethodnog ljeta na teritoriji Opštine Nikšić, kao posljedica većinom namjerno izazvanih požara, došlo do raseljavanja značajnog broja vrsta sa prostora Pustog lisca.

Valja podsjetiti i na krivolov na planinama Golije, kada su pronađeni odstrijeljeni srndaći, tj. njihove glave u namjenski pripremljenom prostoru, što je dokaz organizovanog ekokriminala. Ni taj užasan prizor nije alarmirao nadležne.

Ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Aleksandar Stijović u februaru prošle godine, u slučaju ubistva mečke u Beranama obećao je da će preduzeti konkretne mjere da se problem riješi. Gotovo godinu kasnije, plana za subijanje krivolova nema, a spisak žrtava raste.

Evroazijska vidra je zaštićena vrsta i na pojedinim listama međunarodnih konvencija i direktiva, kao što su Bernska konvencija ili Evropska direktiva o staništima. Jedna je od Natura 2000 vrsta. Prema Crvenoj listi Međunarodne unije za zaštitu prirode (IUCN), na mediteranskom dijelu Evrope označena je kao skoro ugrožena.

„Jednom smo dobili i snimke srne koja preplivava vještačku akumulaciju Slano jezero i traži spas na ostrvu, što je bilo veoma potresno za gledati. Mnogo je primjera, a bojim se da ćemo ih imati još. Dok god su N.N. lica prisutna u simulacijama procedura, sve su vrste ugrožene u šumama i vodama Crne Gore”, zaključuje Perović.

Nemoćnom sistemu, džaba zakoni.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

ROMI I DISKRIMINATORNI ZAKON O IZBORU ODBORNIKA I POSLANIKA: Od margine do margine  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zakon o izboru odbornika i poslanika diskriminiše Rome. Na izjašnjenje nadležnih na inicijativu NVO Romska organizacija mladih (ROM) Koračajte sa nama – Phiren amenca za donošenje izmjena i dopuna tog zakona, kojima bi se obezbijedilo njihovo učešće u političkom životu Crne Gore, moraće da čekaju još. Manipulacija tom zajednicom traje decenijama

 

,,Sve dok romska zajednica ne bude imala autentičnog predstavnika u  Skupštini Crne Gore, domu gde se kroji njihova sudbina, ako se tamo ne čuje njihov glas, ne možemo očekivati suštinske promjene od kojih će ona  dugoročno imati koristi”, kaže za Monitor Serđan Baftijari, jedan od osnivača NVO Romska organizacija mladih (ROM) Koračajte sa nama – Phiren amenca i student na master studijama na Centralnoevropskom univerzitetu u Beču.

Iz Phiren amence krajem prošle godine podnijeli su inicijativu Skupštini Crne Gore za donošenje izmjena i dopuna Zakona o izboru odbornika i poslanika kako bi se obezbijedilo učešće u raspodjeli mandata izbornih lista za izbor poslanika romske manjinske nacionalne zajednice. Kako su objasnili, sadašnja verzija zakona diskriminiše Rome.

Ta se inicijativa oslanja na odredbe Okvirne Konvencije za zaštitu nacionalnih manjina kojom se zemlje ugovornice, među kojima je i Crna Gora, obavezuju da će jemčiti prava nacionalnim manjinama i ravnopravnost pred zakonom. Ta konvencija zabranjuje bilo koji oblik diskriminacije u oblasti ekonomskog, socijalnog, političkog i kulturnog života, i obavezuje države potpisnice da usvajaju odgovarajuće mjere u te svrhe.

Crna Gora, imajući u vidu kako je romska zajednica godinama tretirana na svim nivoima, ne ispunjava preuzete obaveze. Ne poštuje ni Ustav, koji propisuje da su zajamčena prava pripadnicima manjinskih naroda i drugih manjinskih zajednica na autentičnu zastupljenost u Skupštini Crne Gore i skupštinama lokalnih samouprava u kojima čine značajan dio stanovništva, shodno principu afirmativne akcije.

Prema sadašnjem Zakonu o izboru odbornika i poslanika izborne liste pripadnika manjinskih naroda ili zajednice stiču pravo na raspodjelu mandata ukoliko su osvojile najmanje 0,7 odsto ukupno važećih glasova na izborima. Još niži cenzus određen je za hrvatsku nacionalnu manjinu, zbog malog broja Hrvata koji žive u Crnoj Gori (6021). Ta lista treba da osvoji 0, 35 odsto od ukupno važećih glasova.

Isto pravilo ne važi i za Rome, kojih u Crnoj Gori, prema zvaničnim statističkim podacima – posljednjem popisu stanovništva, ima tek nešto više – 6251. ,,Prema svim istraživanjima, Romi  žive na margini društva. Ukoliko bude postojala volja nadležnih organa da rade na ostvarivanju ciljeva koji su predviđeni novom Strategijom za socijalnu inkluziju Roma i Egipćana za period od 2021. do 2025. godine, a koja prepoznaje problem anticiganizma, realno je za očekivati da će položaj romske zajednice biti znatno bolji”, ističe Baftijari.

Uzimajući sve to u obzir, iz Phiren amence tražili su od Skupštine da se ista zakonska pravila primijene i na romsku nacionalnu manjinu.

Da bi do toga i došlo, prvo bi, kaže Baftijari, Odbor za sveobuhvatnu reformu izbornog zakonodavstva trebalo da reaguje na njihov dopis, i da se potom, u plenumu Skupštine, usvoje izmjene i time otkloni diskriminatorna norma Zakona prema romskoj zajednici.

Iz PR službe Skupštine Monitoru objašnjavaju kako izgleda pravni tok tog procesa. Nakon što dobije inicijativu za donošenje zakona, predsjednik parlamenta je dostavlja poslanicima i Vladi, radi eventualnog podnošenja predloga zakona. ,,Zakonodavni odbor nije nadležan da razmatra akte podnesene u formi inicijative, već je shodno nadležnostima koje su za ovo radno tijelo utvrđene Poslovnikom Skupštine Crne Gore, ovlašćen da razmatra predloge zakona, drugih propisa i opštih akata koje donosi Skupština sa stanovišta njihove usklađenosti sa Ustavom i pravnim sistemom Crne Gore“, kažu.

Na 27. sazivu na Sedmoj sjednici Drugog redovnog zasjedanja, krajem decembra prošle godine, donijeta je Odluka o izmjeni Odluke o obrazovanju Odbora za sveobuhvatnu izbornu reformu, kojom je  rad tog privremenog radnog tijela produžen do 31. jula 2022. Do tada je ono, kako preciziraju, dužno da pripremi i podnese Skupštini na usvajanje predloge pristiglih zakona i drugih akata. ,,Između ostalog, tom je Odlukom propisano da Odbor ima zadatak definisanja Predloga Zakona o izboru odbornika i poslanika“, navode još iz Skupštine.

Drugim riječima, Romi će, na konačno izjašnjenje nadležnih, još morati da čekaju.

,,Sve dok pomenuti Odbor ne organizuje i uvrsti u tačku dnevnog reda ovo pitanje, ne možemo očekivati da će ono doći na red. Želim da verujem da će i predstavnici nove Vlade imati sluha da se pitanje političke participacije Roma konačno nađe na agendi. Na taj način poslali bi poruku, kako romskoj, tako i međunarodnoj zajednici da zaista žele da rade na inkluziji Roma u našem društvu”, napominje Baftijari.

Na zadatku je i Ustavni sud, koji, takođe po inicijativi NVO Phiren amenca, treba da odluči o ustavnosti jednog od članova Zakona o izboru odbornika i poslanika, kojim se, između ostalog, u privilegovan položaj stavljaju pripadnici onih nacionalnih i etničkih zajednica koji postignu zakonom definisano učešće do 15 odsto od ukupnog stanovništva na državnom nivou i od 1,5 do 15 odsto na lokalnom. Malo je vjerovatno da Romi svoja politička prava, primjenom takvog zakonskog rješenja, mogu ostvariti u svim opštinama gdje žive. Osim u Podgorici i Beranama, gdje ih ima 2,14 odsto od ukupnog broja stanovnika, odnosno 1,56 odsto.

Kada rastumačimo pravni jezik, zaključak se sam nameće – Rome ni zakoni ne štite.

,,Ukoliko se romskoj zajednici ne omogući da imaju svog autentičnog predstavnika u najvišem domu, šaljemo poruku da je anticiganizam  znatno zastupljeniji kod nas nego kod susjednih zemalja, i da se Romi tretiraju kao građani drugog reda. Svjedoci smo da se sa   raznih adresa šalju poruke da ne treba da prebrojavamo krvna zrnca, no, ako samo jedna zajednica ne može da ostvari zagarantovana prava, stiče se utisak da to zapravo i radimo”, upozorava Baftijari.

Bilo je sličnih inicijativa i ranije. I iz NVO Mladi Romi više puta su isticali da se sve dok Crna Gora ne bude garantovala Romima njihova prava, govori  o simulaciji, a ne stimulaciji njihove integracije  u društvo. ,,Osim simboličnog zapošljavanja u državnoj upravi, i to na pozicijama koje su bez uticaja, romska zajednica ne učestvuje u tijelima političkog odlučivanja. U resorima bitnim za poboljšanje položaja romske populacije, kao što su unutrašnji poslovi, obrazovanje, rad i socijalno staranje, nema zaposlenih Roma”, kazao je medijima Samir Jaha, izvršni direktor te NVO, mjesecima nakon što su i sami uputili zahtjev o izmjeni Zakona o izboru odbornika i poslanika u Skupštini.

Do sada svaka je bila bez uspjeha. Romska zajednica žrtva je manipulacija godinama.

,,Pored pitanja političke participacije treba raditi na smanjenju etničke distance prema romskoj zajednici. Jedan od načina da se to uradi je kroz obrazovanje i zapošljavanje. Vrijeme je da napravimo iskorak i pošaljemo jasnu poruku da u Crnoj Gori svi uživaju jednaka prava i da načelo nediskriminacije važi za sve. Ovo je trenutak da pokažemo da smo kao društvo sazreli i da zaista baštinimo evropske vrijednosti”, zaključuje Baftijari.

A Romima, pokraj nas, vrijeme i život teku – od margine do margine.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo