Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Igra, život, snovi

Objavljeno prije

na

Bašti čuvenih trebinjskih Platana prilazi visok, vitak gospodin u pristojnim godinama. Od trenutka susreta kreće razgovor, spontan i prisan. Zdravko Čečur drukčije i ne umije. Raskošni talenat trebinjskog gimnazijalca prvi su tih davnih šezdesetih zapazili iz sarajevskog košarkaškog kluba Bosna. No, mladi dugajlija (visok 204 centimetara) morao je da sačeka da se pridruži zvijezdama jugoslovenske košarke, koje su žarile i palile širom svijeta.

Otac je bio kategoričan: „Prvo da maturira, pa onda neka igra za vas”. Tako je i bilo. Zdravko 1969. odlazi u Sarajevo.

,,Bosna je tada bila u drugoj jugoslovenskoj ligi. Bili smo osmi na tabeli. Tri godine kasnije, pobijedili smo i ušli u prvu ligu”, sjeća se Čečur, sa kojim smo ovih dana razgovarali u njegovom rodnom Trebinju.

Kada je Bosna ušla u prvu ligu jedva je opstala, ali druge godine bila je četvrta, sjeća se Čečur. Liga je bila veoma jaka: Jugoplastika, Partizan, Zvezda, Olimpija, Cibona…

,,Najjača liga u Evropi. Postali smo 1979. prvaci Jugoslavije, a kasnije i Evrope. Sve te uspjehe postigli smo velikim trudom. Tadašnji trener Bogdan Tanjević forsirao je po dva treninga dnevno. Ostali su trenirali jednom i imali po nekoliko slobodnih dana nedjeljno, pa su nam se smijali. Zvali su nas šumoteka, jer smo išli na Trebević i Kranjsku goru, trčali po snijegu, dizali tegove, davali sve od sebe i tako nabijali kondiciju. Poslije nekoliko godina svi su klubovi tako trenirali. Većina utakmica prelomi se u posljednje tri-četiri minute. Zahvaljujući takvom treningu i kondiciji stigli smo za sedam godina od druge lige do prvaka Jugoslavije, pa onda i do prvaka Evrope. Bili smo od jugoslovenskih košarkaških klubova prvi prvak Evrope”, s nostalgijom se sjeća Čečur.

Čečur s ponosom ističe da je to bila generacija u kojoj se niko i nikad nije pitao kako se ko zove. I nije bilo bitno koliko će ko dati koševa. Bila je bitna pobjeda, bio je bitan tim. Bosna je bila tim.

,,Ne možete se takmičiti između sebe ko će dati više koševa. Bitan je rezultat. Moj drug Duci Simonović dao je na jednoj utakmici 48 koševa, pa su opet izgubili. Tanjević je govorio – krava koja daje 25 litara mlijeka može da se ritne i sve prospe. Košarka je timska igra.”

Bosna je za svoje uspjehe dobila Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva. I publika protivničkih ekipa znala je da nagradi njene igrače.

,,Sjećam se kada smo Jugoplastiku pobijedili na Gripama u Splitu – publika nam je gromko aplaudirala”. Tanjević im je tada rekao: ,,Sad smo pravi pobjednici!”

Kao prvaci Jugoslavije automatski su išli u takmičenje za kup šampiona Evrope. Igrali su majstoricu sa Jugoplastikom. Na neutralnom terenu. Tri minuta prije kraja vodili su sa osam koševa.

,,Mirza me pita je li ovo naša pobjeda. Sigurno, odgovaram. I šta se dešava? Posljednja sekunda. Damir Šolman šutira, lopta ulazi kroz koš, mreža treperi… Ni Hičkok to ne bi uspio da snimi. Ni nama nije jasno, ni igračima Jugoplastike nije jasno da smo u djeliću sekunde izgubili kup Evrope. Ali, sport je sport”, priča Čečur.

Tada mu je, kaže, pukao film i otišao je iz Bosne iako su ga zadržavali. Otišao je u Pulu, na poziv poznatog košarkaša Svetilsava Pešića. Tamo se i oženio. Imao je ponude da igra u Turskoj i Italiji, ali je odustao da bi ostao sa porodicom.

,,Te 1979. godine prestao sam i da igram košarku. Lomio sam se da li da živim u Sarajevu ili u Trebinju. Davorin i Mirza kažu bolje u Trebinju. I vratim se u Trebinje. Te godine sam se razveo. Moji prijatelji i drugovi zovu da dođem opet u Sarajevo. Poslušao sam ih. Tamo me je i rat zatekao.”

U ratnom Sarajevu proveo je 16 mjeseci. Izašao je uz pomoć prijatelja.

,,Jedno vrijeme proveo sam u Jablanici, onda u Mostaru, pa u Puli i Pragu. Svi su me pazili kao malo vode na dlanu, iako te ljude u Jablanici, Mostaru i Puli nikad ranije nisam sreo. U Pragu sam živio godinu i po kod Boda Kovačevića, koji je u Indeksima svirao solo gitaru”, prisjeća se nekadašnji centar Bosne, koji je na dresu nosio broj 13.

Vratio se u rodni grad i, kaže, doživio ono što nije mogao ni da sanja. Tražio je posao, ali sva su mu vrata bila zatvorena.

,,Govorio sam da ne želim niti tražim da budem ni predsjednik ni sekretar, mogu biti i kurir, ali da bolje znam košarku nego svi oni. Odgovarali su mi – vidjećemo, biće, ne brini…”

To ne brini traje do danas.

,,Prije toga Bogdan Tanjević mi je pomogao da u Trebinju otvorim kafić, ali su ga demolirali poslije nepuna dva mjeseca. Rekli su mi da to nije bilo slučajno, nego zato što sam hvalio Sarajevo. A Sarajevo je najljepša uspomena iz mog života. To je bio predivan grad, predivni ljudi. Otuda živu glavu ne bih izvukao da nije bilo mojih prijatelja. Da me nisu spasili ljudi sa Pala ili iz Banja Luke? Ne, spasili su me prijatelji iz Sarajeva. U Sarajevu sam bio sa ljudima do kojih je meni bilo stalo i kojima je bilo do mene stalo. Nisam bio ni sa Jukom Prazinom, ni sa Alijom Izetbegovićem, a, bogami, ni sa ovim drugima. Ja sam Trebinjac, rođen u centru grada, i niko mi ga ne može uzeti, kao što mi ne može uzeti Sarajevo”, ne bez gorčine priča Čečur.

Pošto nije mogao da se zaposli, otišao je na biro za zapošljavanje. Kad ga je jednog dana iz Beograda nazvao Tanjević nije mogao da vjeruje.

,,Na kakvom birou? – pita. Nisam u američkom FBI, nego na trebinjskom za zapošljavanje, odgovaram”.

Tanjević se čudi i veli da će zvati za pet minuta. ,,Bukvalno za dvije minute zove me i kaže: ‘Radićeš kod Dejana Bodiroge.’ Sa Bodirogom se do tada uopšte nisam poznavao. Bio je to jedan od najtalentovanijih naših košarkaša u posljednje dvije-tri decenije. Otkrio ga je Ćosić. Počeo je da igra u Trstu, u Saneliju, koji je trenirao Tanjević. Ni Bodiroga nije mogao da vjeruje da sam na birou. Radio sam kod njega kao domar, a onda sam otišao u invalidsku penziju. Primam 200 konvertibilnih maraka i 37 pfeninga.”

Čečur i ironično i obješenjački, s istančanim smislom za humor, naglašava – „i trideset sedam pfeninga”. Ovaj podatak govori najviše o onima koji donose važne odluke i u Čečinom rodnom Trebinju i u njegovom omiljenom Sarajevu.

,,Volim da kažem da su prvi igrači koji su igrali za reprezentaciju Bosne i Hercegovinu bili Mirza Delibašić i ja. Tako je po abecedi. Č – Čečur, D – Delibašić.”

Koja je idealna košarkaška petorka iz Jugoslavije tog vremena? Mogao bi da nabroji, kaže, i dvadeset fenomenalnih igrača.

,,Nije što mi je kum i što sam ja njemu kum, ali prvi je Mirza Delibašić, pa Zoran Slavnić, Krešimir Ćosić, Vinko Jelovac, Knego, Kićanović, Dalipagić… Zvali su ih zlatna generacija. Selektori Mirko Novosel i Ranko Žeravica nisu znali koga da stave u reprezentaciju, jer se nije znalo ko je od koga bolji.”

Šta mu je posebno ostalo u sjećanju iz sportske karijere?

,,Izdvojio bih tri detalja. Treniramo 1972. u Skenderiji, kad me zovu drugovi, koji su svratili na kafu u tamošnji Dom mladih, da dođem. Unutra – ja na crtežu. Crtao učenik četvrtog osnovne. Na dresu upisan broj 13 i nacrtani veliki brkovi, jer sam nosio duge brkove kao Nikola Plećaš. I danas se rado sjetim tog crteža.

Kada sam preselio u Pulu, gledam preko televizije utakmicu u Beogradu, igraju Bosna i Partizan. Onda intervju sa sekretarom kluba Vukašinom Vukalovićem i trenerom Tanjevićem. Pričaju šta znači timska igra, a u jednom momentu Tanjević će – ne možemo zaboraviti ni onog koji se sada nalazi u Puli i gleda ovu utakmicu, jer da nije bilo njega ne bismo ni ušli u Prvu ligu, niti dovde došli!

I treći neobičan doživljaj. Poslije te utakmice sjedimo kod prijatelja u Puli, kad dolazi njegova punica i kaže imam telefonski poziv. Tada nije bilo mobilnih. Začudih se ko je sad, ko me ovdje nađe. Zove Mirza, nekako me pronašao. Pakuj se i dolazi u Sarajevo! Zašto? Igramo u završnici sa Radničkim. Tu utakmicu pratilo je osam hiljada duša”.

Sjeća se i brojnih tadašnjih trenera.

,,Bili su izvanredni: Tanjević, Novosel, Žeravica, Aca Stanković… Tanjević je postigao što niko nije. Doveo je za kratak period Bosnu do prvaka Evrope.”

Zdravko Čečur više ne prati sport. ,,Izgubio sam za sve to volju. Mislim da me na neki način sahranila ona majstorica s Jugoplastikom u Beogradu.”

Vrijeme provodi družeći se u Trebinju sa prijateljima u kafe baru Boemi. Redovno kontaktira sa svojim drugovima iz Bosne i prijateljima iz bivše Jugoslavije. Mnogi su u svijetu: Ante Đogić u Švedskoj, Boško Bosiočić u Australiji, Žarko Varajić u Beogradu, Sabe Hadžić u Turskoj…

,,A ima ih dosta i na onom svijetu. Na Barama leži dosta mojih prijatelja”, s tugom priča Zdravko.

Kad bi otišli drugovi samo znali kako ih u svom srcu žive čuva njihov Čeča.

Mirza i Davor

Zdravko Čečur se u Sarajevu najviše družio sa Mirzom Delibašićem i Davorinom Popovićem. Oni su mu postali kumovi. ,,Mnogi su mislili, priča Zdravko, da me Davorin odvlači sa treninga na piće. A kad je Tanjević bio u vojsci, Davorin me je tjerao u deset na spavanje. Tada se ponešto popilo poslije utakmice. Ondašnjih par tuborga. Od radosti ako pobijediš ili od tuge ako izgubiš utakmicu.”

Zdravko svake godine na dan njihove smrti posjeti grobove svojih jarana.

,,Posjetio sam 18. juna Davorinov grob, a Mirzin ću, ako budem živ, 8. decembra. Sahranjeni su na sarajevskim Barama, jedan pored drugog. Nažalost, ljetos, 18. juna, bilo nas je svega četvoro na Davorinovom grobu. A na sahrani deset hiljada ljudi. Mirzin grob prošle godine posjetilo je nas 19. Ranije, dok su bile televizijske kamere, bilo nas je i po hiljadu. Dok budem živ posjećivaću njihove grobove.”

Zdravko ima dva sina. Sašu i Davorina.

,,Da sam znao da ću imati dva sina, to sam davno rekao, zvali bi se Mirza i Davorin”, kroz suze priča Zdravko.

Njega svi vole

Evo šta je o Zdravku Čečuru pisao Mirza Delibašić u dnevniku za sarajevski Svijet 1978. godine:

– Prvo ću vam nešto kazati o čovjeku kojeg, ne računajući krvno srodstvo, volim najviše na svijetu. Da bih nekoga tako zavolio, morao sam mnogo vremena provesti s njim. Iz činjenica da najviše vremena provodim uz košarku odnosno uz svoje klupske prijatelje, sami ćete zaključiti da se radi o nekom iz mog kluba. Njegovo ime je Zdravko Čečur. Često sam se pitao zašto mi taj čovjek toliko znači i zbog čega ga toliko volim. Odgovor je vrlo jednostavan: njega svi vole.To je vjerovatno zato što iz njega zrači dobrota, povjerenje, plemenitost, snaga. Nemojte misliti da preuveličavam, stvarno je tako. Kad nas neko oduševi svojom pojavom, i ponašanjem, obično kažemo da je – laf. Čečur vam je najveći laf kojega sam ikada upoznao.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

DRUŠTVO

POLICIJSKA AKCIJA U LUCI BAR: Borba protiv kriminala ili predstava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Procesa zbog šverca cigareta, za  koji je prethodna vlast decenijama optuživana da se odvijao pod njihovim pokroviteljstvom, u Crnoj Gori  nije bilo. Procesi koji su pokrenuti van zemlje, arhivirani su. Ako institucionalnu borbu sa švercom cigareta nova vlast bude vodila poput  ovosedmične akcije u Luci Bar, načekaćemo se i na istinu o današnjim putevima šverca cigareta

 

Policija je ove sedmice  za crnogorsku javnost izvela, po svemu sudeći, još jednu predstavu za javnost. Specijalci Sektora za borbu protiv kriminala ušli su u Luku Bar, tražeći dokaze o milionskom švercu cigareta.

Očekivano ili ne, cigarete su pronašli, ali kako je zvanično saopšteno, za sada, ne i dokaze da je riječ o robi koja je bila namijenjena krijumčarenju . Kako je objašnjeno, riječ je o dugom procesu i tek treba da bude utvrđeno da li se u konkretnom slučaju može govoriti kao o švercu cigaretama.

To što su specijalci pretraživali magacine, dovelo je do održavanja prve sjednice Biroa za operativnu koordinaciju bezbjednosnih službi kojom je predsjedavao vicepremijer Dritan Abazović.

,,Na prvoj sjednici BOK-a dogovorene su aktivnosti i strategija rada svih bezbjednosnih službi u Crnoj Gori, koje će prioritetno biti usmjerene protiv rada organizovanih kriminalnih grupa i njihovih
povezanih aktivnosti. Nijedna kriminalna grupa u Crnoj Gori neće i ne može biti jača od države, a bezbjednosne službe će kroz pojačan operativni rad i saradnju sa međunarodnim institucijama preduzti sve aktivnosti na inteziviranju i konkretizovanju te borbe”, navodi se u saopštenju, izdatom nakon sjednice. Saopštenje je izdato sa sve naslovom –  „Održana sjednica BOK-a: Kreće rat protiv organizovanog kriminala, šverca cigara“. Oni koji su akciju posmatrali, doduše,  zaista su mogli i pomisliti da je krenuo rat, jer su magacine „napali“ specijalci sa dugim cijevima.

Na sjednici su bili i direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost Dejan Vukšić i direktor
Uprave policije Zoran Brđanin, čije kontrolno saslušanje je upravo zbog šverca cigareta, tražio lider Pokreta za promjene Nebojša Medojević. On je krajem maja tvrdio da je u 15 dana iz carinskog skladišta iz slobodne zone Bar izašlo od 80 do 100 kontejnera švercovanih cigareta. On je iznio optužbe da je u taj posao ,,ušla” garnitura bliska premijeru Zdravku Krivokapiću.

,,Vukšić je bio pod mjerama ANB-a kao advokat kavačkog klana. Nije obezbijeđena saglasnost Skupštine za njegov izbor. Premijer vrlo direktno krši ustavni poredak, ugoražava ustavnu-civilizacijsku kategoriju, a to je civilna kontrola, građanska kontrola vojske i službi bezbjednosti”, kaže  Medojević.

Premijer Krivokapić je za tvrdnje Medojevića ranije rekao da su laž.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SVETI STEFAN U NEVOLJAMA: Radnicima prijete otkazima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možda se najgori scenario izbjegne u poslednjem trenutku. Predsjednik Mjesne zajednice Vlado Mitrović kazao je da zakupac nema smetnji da obavlja svoju djelatnost i da će se u MZ založiti da ne dođe do ugrožavanja poslovanja na način kako je organizovano do sada. To smatraju gestom dobre volje i dokazom da nisu protiv investitora

 

Nakon prve godine rada elitnih crnogorskih hotela pod imenom Aman Sveti Stefan, u maju 2014. godine, u tekstu američkog portala USA Today, naslovljenom „Za 1 posto iznad najboljih evropskih hotela“ Hotel Sveti Stefan našao se na listi 10 najboljih hotela u Evropi. Sa ekskluzivnom ponudom za „Jet set turiste“ Aman Sveti Stefan opisan je kao „igralište za ultra bogate u centru crnogorskog dijela jadranske obale“.

Sedam godina kasnije, uoči turističke sezone 2021. Aman resort, hotelski operater u projektu  višedecenijskog zakupa hotela Miločer i Sveti Stefan, najavljuje zatvaranje hotela i odlazak iz Crne Gore. Razlozi neočekivanog poteza Amana navodno su, nemogućnost da svojim gostima obezbijedi ekskluzivnost i mir, ugodan odmor daleko od očiju javnosti, nakon što mještani okolnih naselja, traže pristup manjem dijelu plaža kojima zakupac gazduje.

Zatvaranje hotela makar i na jednu turističku sezonu, najprije su na svojoj koži osjetili zaposleni radnici prema kojima se poslodavac, kompanija Adriatic properties, u vlasništvu grčkog biznismena Petrosa Statisa, ponio na krajnje ponižavajući i nehuman način. Oni koji su do juče opsluživali super bogate goste najpoznatijeg hotelskog brenda na svijetu, Aman resorta, ostavljeni su na cjedilu u jednom trenu. U toku jednog sata, koliko je 17. aprila trajao sastanak sa izvršnim direktorom firme, Goranom Bencunom, radnicima su saopšteni uslovi pod kojima mogu da odu iz firme ili da ostanu.

Usmeno im je saopšteno da su od tog dana na odmoru, da mogu da traže posao negdje drugo zbog čega se „Aman neće ljutiti“, da uzmu otpremnine ili prihvate nove uslove rada za ostanak u firmi.

Kompanija Adriatic properties zapošljava ukupno 100 radnika, od kojih jedan broj radi u administraciji, drugi u ugostiteljstvu, treću grupu čine sezonci. Na udaru su se našla 43 radnika iz ugostiteljstva, na poslovima kuvara, poslastičara, konobara, sobarica, koji imaju ugovore o stalnom zaposlenju i u hotelima Svetog Stefana rade dugi niz godina. Oni su dio grupe od 220 zaposlenih u HTP Budvanska rivijera i HTP Miločer, koje je zakupac preuzeo nakon zaključenja ugovora o zakupu. Najveći broj njih uzeli su tada povoljne otpremnine i napustili firmu.

Radnici navode podatak da za 14 godina trajanja zakupa Adriatic properties nije primio nijednog novog radnika u stalni radni odnos. Primali su samo sezonce sa kojima zaključuju ugovore o djelu i to najčešće na rok od dva mjeseca.

Priču oko zatvaranja hotela Sveti Stefan i Miločer zakupac koristi da se oslobodi ugostitelja preuzetih 2007. pod uslovima suprotnim Zakonu o radu. Njima su ponuđene otpremnine čiji je iznos u rasponu od 8-15.000 eura, koje mnogima nisu pirhvatljive, posebno radnicima sa dužim radnim stažom.

„Jako je ružno od Amana i njegovih predstavnika da nam kažu ko bude našao posao da se oni neće ljutiti. Mi možemo uvijek da nađemo posao, ovo su vrlo kvalitetni ljudi, oni su proveli svoj radni vijek na pozicijama koje su ovdje vrlo zahtjevne i pružili svoj maksimum. Ostavili su dio života i postali dio ovog hotela i da im neko sada na najgori mogući način kaže da treba da idu“, kazao je Bogdan Krsmanović, predsjednik sindiklane organizacije Adriatic properties.

„Ove godine smo imali odlične najave, spremali smo se za sezonu a doživjeli smo ovo. To što poslodavac ne može da obezbijedi gostima privatnost i da nađe kompromis sa mještanima, nije naš problem. Mi tražimo da nas neko podrži i zaštiti naša prava dok se problem ne prevaziđe“, poručuje Krsmanović

Radnicima su ponuđene tri mogućnosti za produžetak radnog odnosa.

„Da čistimo, radimo na plaži ili da održavamo bašte uz smanjenje plate za 50 odsto. Mi smo bašte jednom već prošli, prije 15 godina kada je Aman preuzeo Sveti Stefan. Mi smo njih lijepo dočekali, radili smo sve vrste poslova bez ikakvih rješenja. Bili smo i mlađi 15 godina i imali entuzijazam zbog dolaska poznatog hotelskog brenda, a oni nam sada vraćaju đonom. Ovakvu ponudu sada ne prihvatamo. Za rad u bašti, šumi ili na plaži dobijali bismo 350 eura mjesečno. Među nama ima i visoko obrazovanog i stručnog kadra, ugostitelja koji svoj posao rade decenijama, pa je ova ponuda za nas ponižavajuća“, ističu zaposleni.

Radnici Svetog Stefana prepušteni su sami sebi. Žalili su se inspekcijskim organima, ali nisu dobili nikakve odgovore. Obratili su se predsjedniku države, premijeru, ministrima…

„Neko bi u ovoj državi trebao da se nama pozabavi. Mi samo želimo da radimo i ostanemo na svom radnom mjestu. Mi smo ovdje svoji na svome, radili smo kod Adriatic propertiesa na više radnih mjesta, nismo odbijali poslove… Hotele možemo otvoriti za 5 dana… pitamo se šta će biti sljedeće godine, hoće li raditi bez nas i zapošljavati druge“, rezignirano govore novinarima.

Ovo je epilog priče o „ugovoru stoljeća“ o „povratku starog sjaja Svetog Stefana“ o dolasku grčkih milionera i Amana. Sa jedne strane investicije u stotinama miliona eura, poznati brend i super bogata klijentela a sa druge surova realnost u kojoj se nalaze zaposleni. Lice i naličje  Statisovog „najljepšeg mjesta na svijetu“.

Ljepotu turističkog mjesta, hotela, parkova i plaža ne čine samo nesporne prirodne ljepote, nego i odnos poslodavca prema zaposlenima. Kako ultra bogati mogu uživati u ponudi koja počiva na nezadovoljstvu i eksploataciji zaposlenih, na neuvažavanju društvene zajednice sa granica rajskog odmarališta.

Možda se najgori scenario izbjegne u poslednjem trenutku. Predstavnici MZ Sveti Stefan i JP Morsko dobro iznijeli su svoje viđenje nastale situacije ministrima ekonomskog razvoja i ekologije, Jakovu Milatoviću i Ratku Mitroviću na sastanku održanom u Ministarstvu ekologije i prostornog planiranja.

Oni su istakli kako nisu smetnja poslovanju zakupca, kompanijama Adriatic properties i Aman, koje nisu pokazale spremnost da riješe probleme na koje mještani ukazuju godinama. Zbog nedostatka dijaloga suočili su se sa izolovanim incidentima, kako je ocijenjeno uklanjanje ograda na Kraljičinoj plaži.

Predsjednik Mjesne zajednice Vlado Mitrović kazao je da zakupac nema smetnji da obavlja svoju djelatnost i da će se članovi MZ založiti da ne dođe do ugrožavanja poslovanja na način kako je organizovano do sada. To smatraju gestom dobre volje i dokazom da nisu protiv investitora.

Što bi trebalo da znači da odustaju od svojih zahtjeva za korišćenje djelova plaža Svetog Stefana.

Sastancima u Vladi nisu prisustvovali predstavnici zakupca Adriatic propertiesa i menadžmenta Aman resorta.

Da li će Aman prihvatiti ponudu i povući odluku o zatvaranju hotela Sveti Stefan i Miločer, znaće se uskoro.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

U TOKU DEVASTACIJA MAREZE: Žrtva opet zaštićeno područje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ogroman nasip od šuta i drugog građevinskog otpada zjapi nasred jednog od rijetkih zaštićenih područja kojima se glavni grad Crne Gore može pohvaliti. Insitucije, po ko zna koji put, rade ono što znaju najbolje – prebacuju odgovornost s jednih na druge

 

Ko ovih dana iz pravca Danilovgrada, glavnim nikšićkim putem krene ka Podgorici, na samom prilazu Marezi, sa lijeve strane, svjedočiće – masakru nad prirodom. Ogroman nasip od šuta i drugog građevinskog otpada zjapi nasred jednog od rijetkih zaštićenih područja kojima se glavni grad Crne Gore može pohvaliti. Opet, isplivava na vidjelo nemar nadležnih – putnu infrastrukturu razvijaju na uštrb životne sredine, prebacujući pri tom odgovornost s jednih na druge.

U julu prošle godine otpočeli su radovi na izgradnji dijela glavnog puta za Nikšić – od Podgorice do Danilovgrada. Vrijednost izgradnje 15 kilometara dugog bulevara je 24 miliona eura, a rok za izgradnju je dvije godine. Izvođač radova je podgorička firma Bemaks, poznata po tome da, nekako, dobije svaki ,,veliki posao”. Nelegalna deponija građevinskog otpada, vidljiva u blizini Mareze, posljedica je tih radova.

Mareza, inače glavno podgoričko vodoizvorište, kao ekološki nedjeljiva cjelina Parka prirode Dolina rijeke Zete, zaštićena je 2019. godine, kada je, na osnovu Studije zaštite i uspostavljanja zaštićenog prirodnog dobra dolina rijeke Zete, odlučeno da se dolina te rijeke proglasi za park prirode. Da je biodiverzitet Zete neprocjenjiv, pokazala su istraživanja u kojima je učestovalo 19 stručnjaka. Utvrđeno je da su glavni uzročnici ugrožavanja flore i faune tog područja: urbanizacija, neracionalna eksploatacija drveća i građevinskih materijala, požari, hemijski zagađivači i deponije.

,,Mareza i Lužnica su nakon izglasavanja u lokalnim parlamentima Danilovgrada i Podgorice, nakon što su prošle skupštinske odbore i uz punu podršku gradonačelnika Glavnog grada Ivana Vukovića i predsjednice Opštine Danilovgrad Zorice Kovačević, ušle u Park prirode Dolina rijeke Zete, kao jedna od najvrednijih cjelina. Plavne livade Mareze i Lužnice su stavljene u II zonu sa aktivnim režimom zaštite, gdje se mogu izvoditi samo intervencije u cilju restauracije, revitalizacije i ukupnog unaprijeđenja zaštićenog područja“, ističe Darko Saveljić, ornitolog i jedan od autora pomenute studije.

Prema njegovim riječima, studija zaštite je prepoznala proširenje puta od Podgorice do Danilovgrada kao važnu stavku razvoja zajednice, i jasno navela da nema prepreka realizaciji te investicije. ,,No, u II zoni zaštite izvođač radova je masakrirao plavne livade koje su od posebnog interesa, kako za Crnu Goru, tako i na nivou Evropske unije (EU), suprotno studiji zaštite i dokumentima vezanim za samu investiciju. Glavni grad je bio dužan da brine o teritoriji kojom upravlja, uključujući i zaštićena područja, zbog javnog dobra i interesa“, kaže Saveljić i napominje da je, prilikom procjene uticaja na životnu sredinu ove investicije, striktno navedeno da je, zbog biodiverziteta i ekskluzivnosti područja, zabranjeno odlaganje i deponovanje šuta na navedenim područjima.

Iz Glavnog grada demantuju da snose odgovornost zbog stanja u ovom dijelu Mareze. ,,Investitor nije Glavni grad, već Uprava za saobraćaj, koja je sada u nadležnosti Ministarstva kapitalnih investicija, pa je stoga, kao nosilac projekta, odgovorna da prilikom izgradnje implementira mjere koje su definisane Elaboratom procjene uticaja na životnu sredinu, na koji je data saglasnost. Ispunjenje tih mjera kontroliše Ekološka inspekcija koja je u nadležnosti Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma”.

Kako su još kazali iz resora gradonačelnika Ivana Vukovića, nadležnim državnim organima ukazali su na problem. ,,U aprilu ove godine naša Agencija za upravljanje zaštićenim područjima Podgorice je uputila dopis Upravi za inspekcijske poslove, odnosno Ekološkoj inspekciji. Tom prilikom iskazali smo zabrinutost zbog stanja na lokalitetu i zatražili preduzimanje mjera, u skladu sa nadležnostima. Nemamo odgovor na to zašto nadležni državni organi nijesu reagovali na naš dopis“.

Iz Ekološke inspekcije za Monitor pak kažu da su odradili inspekcijski nadzor, kao i da je Uprava za saobraćaj pribavila građevinsku dozvolu u martu prošle godine od tadašnjeg Ministarstva održivog razvoja i turizma. ,,Konstatovali smo u prethodnom mjesecu da je u neposrednoj blizini gradilišta uspostavljeno skladištenje zemlje i kamena (materijala iz iskopa), koji su stvoreni u toku izvođenja radova, na zemljištu u privatnom vlasništvu koje obuhvata park prirode. U toku inspekcijskog nadzora, prisutni predstavnik izvođača radova tvrdio je da je u pitanju materijal koji je iskopan na dijelu gradilišta koji je u zoni parka prirode, da nije bilo miješanja sa bilo kojim drugim materijalom, te da je dio područja, koje je od strane inspekcije prepoznato kao sporno, zapravo gradilište, a da će privremeno skladišteni materijal biti upotrijebljen u daljem izvođenju radova“, navode.

Od izvođača radova, napominju, zatražene su i informacije koje bi identifikovale vlasnike parcela, ugovorni odnos sa njima, kao i eventualno postojanje drugih skladišta materijala iz iskopa. Tvrde i da će, nakon što dobiju odgovore na ta pitanja, preduzeti dalje mjere shodno ovlašćenjima.

Iz kompanije Bemaks Monitoru su kazali da sva nasipanja materijalom vrše ,,isključivo iz iskopa, uz pisanu saglasnost vlasnika zemljišta“. ,,U dogovoru sa vlasnicima zemljišta na kraju radova u obavezi smo da parcelu koja se nasipa uredimo kako bi vlasnicima bilo omogućeno korišćenje iste. Naša obaveza, kao izvođača radova, jeste da po završetku svih radova na bulevaru gradilište očistimo i vratimo u prvobitno stanje“, kaže  Jovana Vuksanović, koordinatorka Bemaksa za niskogradnju. Ona je pozvala da se toj kompaniji, ukoliko je napravila bilo kakav propust, ukaže na njega ,,te će ga otkloniti“.

Zona Parka prirode Dolina rijeke Zete gdje se izvode radovi je, kako još kažu iz Ekološke inspekcije, već duže vrijeme, znatno prije uspostavljanja tog statusa, pod negativnim uticajem zbog sličnih razloga. Zbog čega se onda do sada čekalo sa reakcijom – nije poznato.

Iz tog odsjeka Uprave za inspekcijske poslove nadležnost ponovo usmjeravaju na Glavni grad. ,,Parkom prirode, shodno odluci o njegovom proglašenju, upravljaće privredno društvo koje će osnovati opštine Danilovgrad i Podgorica, a do njegovog osnivanja za upravljača je određen organ lokalne uprave nadležan za poslove zaštite životne sredine u tim opštinama“.

Monitor se obratio i Ministarstvu ekologije, prostornog planiranja i urbanizma, no i odatle su odgovornost prebacili na Glavni grad: ,,Upravljanje građevinskim otpadom je u nadležnosti jedinica lokalne samouprave (opština) tako da pitanja treba adresirati tom organu”, navodi se u odgovoru.

Iz Glavnog grada smatraju da se radi o ,,organizovanoj hajci” usmjerenoj ka toj instituciji: ,,Kako od nekih politički motivisanih pojedinaca, tako i onih nevladinih organizacija za koje želimo da vjerujemo da nijesu time vođene”.

,,Evropska banka za rekonstrukciju i razvoj, vrlo vjerovatno, obustaviće finansiranje izgradnje puta zbog ugrožavanja zaštićenog područja. Nastaviće da ga finansira kad se šut odatle izmjesti. Stotine hiljada kubika nasutog materijala neko mora da izmjesti od nečijih para“, upozorava Saveljić.

Da državne insitucije funkcionišu kako treba, neko bi, shodno Zakonu o zaštiti prirode, bio kažnjen sa 40 hiljada eura jer zatvara oči na devastaciju u zaštićenom području Mareze. No, s obzirom na to da se i dalje bave prebacivanjem odgovornosti, implementacija zakona i zaštita prirode Crne Gore još uvijek su daleko.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo