Povežite se sa nama

MONITORING

Živa istina i druge laži

Objavljeno prije

na

Milo Đukanović je žrtva medijskog nasilja, ubjeđivao nas je bivši novinar Boro Krivokapić, gostujući u Živoj istini Darka Šukovića, medijskog radnika gadljivog na medije koje šef ne kontroliše. Krivokapić je izrazio zabrinutost za Đukanovićev život.

,,Uveden je oštar, šešeljevski jezik unutar crnogorskih medija. Sumnjam da će se na tome završiti. Jer, prljave riječi su uvijek prethodnica prljavih djela. Ne treba zaboraviti kako su se završavali projekti kada nije uspijevalo da se uklone politički protivnici; kako su se pojavili Puniša Račić ili Zvezdan Jovanović.”

Krivokapić je u jednom u pravu: prljave riječi su zaista uvijek prethodnica prljavih djela.

Nakon Đukanovićevih prljavih govora o tome kako mrzi šahovnicu gorio je Dubrovnik. Nakon njegovih vatrenih govora usmjerenih protiv medija koje ne kontroliše, goreli su automobili. Nije pomoglo ni što su piromani radili pred kamerama ANB. Đukanović se nakon nasilja nije ogradio od svojih prljavih riječi iznesenih na račun Monitora, Vijesti i Dana, koje su bile putokazi za nasilje.

Dvojica urednika koji su pisali o Đukanoviću, žrtvi medijskog nasilja, i njegovim duvanskim poslovima – Duško Jovanović i Ivo Pukanić – ubijeni su. Ko je na njima nacrtao metu još nije otkriveno. Na temu ,,duvanskih tranzita”, govorili su Blagota Sekulić i Ratko Đokić. Nadgledali ili istraživali bivši policijski zvaničnici Goran Žugić, Darko Raspopović i Slavoljub Šćekić. Svi su ubijeni.

Žrtva, sa zlatnim satom na ruci, rijetko pominje ta ubistva. Umjesto toga nastavlja da drži vatrene govore o onima koji ga podsjećaju na njegovu nikad dokazanu nevinost u zločinima i sumnjivim poslovima zbog kojih su ga teretila i strana tužilaštva. Medije i kritičare koji su tražili da mu se pravično sudi za ono što je odgovoran nazivao je ,,političkim miševima kojima je potrebna prije svega – deratizacija”. Istovremeno se povećavao broj novinara tih medija koji su fizički napadnuti. Ko je njima crtao mete, ne zna se. Ti mediji su i finansijski iscrpljivani od strane Đukanovića i njegovih koji su pred sudovima tražili basnoslovne odštete.

,,To je vrsta dobro poznate i stare manipulativne tehnike koja ima za cilj da opravda i racionalizuje agresiju koja se planira”, objašnjava Filip Kovačević, profesor političke psihologije. ,,Hitler je, recimo, temeljio genocidnu politiku na tvrdnji da su Njemci-arijevci žrtve jevrejsko-boljševističke zavjere. Učestala pojava ovakve vrste manipulacije na crnogorskoj političkoj i medijskoj sceni veoma je opasna i može da znači uvod u surovo razračunavanje režima sa svojim kritičarima”, kaže za Monitor Kovačević.

U međuvremenu i Boro Krivokapić proglašen je žrtvom hajke. Krivokapić je stigao u Podgoricu da Đukanovićevim vojnicima zaduženim za propagandu pomogne da ,,stvari stave u kontekst”, kako je to pojasnila Sonja Drobac, urednica Atlas televizije.

I bi kontekst: sve ima manu osim Njega. Njegov politički mandat se završio, ali istorijski nije. Dao nam je državu ali kako je ta država još nejaka i ugrožena od Srba i drugih neprijatelja, On mora da se vrati i nastavi da se žrtvuje. Njegov novi sveti cilj je da nas uvede u NATO, što, jel te, ometaju četnici i Rusi.

Krivokapić je ocijenio: ,,Demokratski front u Crnoj Gori ima dugu tradiciju. Prva vrsta takvog fronta datira još iz 1942. godine kada je, pod dirigentskom palicom Pircija Birolija, došlo do stvaranja narodne sloge: Blažo Đukanović, komandant četničkih jedinica i Sekula Drljević, vođa zelenaša!”

Kada je reagovao Demokratski front, Draško Đuranović, urednik prorežimske Analitike, u emisiji U raljama života na Atlas televiziji ocjenjuje da se vodi ,,hajka na Krivokapića”, te da se ,,ne da čovjeku da se odmori”. Zar se umorio od istrage četnika po Crnoj Gori.

,,Hajka” je, ispostavilo se, tek reakcija Fronta. Jer nijedan tekst, niti prilog Krivokapićevom intervjuu ne može se naći u medijskim arhivama, sem djelova koje su prenijeli državni i prorežimski mediji – Analitika, Antena M, RTCG i Pobjeda.

Front je tražio susret sa upravom RTCG zbog činjenice da je javni servis reemitovao intervju u kom se, kako su naveli glorifikuje Đukanović, ,,a intervju vrvi od neistina, uvreda, jezika mržnje i šešeljevskih teorija zavjere”. Front je ocijenio da je namjera ove operacije bila da dodatno podigne tenzije i da, kroz kvaziistorijske paralele, priprijeti mogućom destabilizacijom Crne Gore i politički motivisanim nasiljem.

Tako stigosmo do još jedne samozvane žrtve. Uredništvo RTCG saopštilo je da DF, tražeći susret sa predstavnicima Savjeta, na njih vrši ,,grub politički pritisak”.

Saopštenje bi se i dalo razmotriti da ga je izdao BBC. Uredništvu RTCG nikada nije zasmetalo kad ih grubo pritiskaju iz vladajuće partije. Niko ni da zucne kad je na direktorsku fotelju stigao Đukanovićev prijatelj i poslovni partner Rade Vojvodić. Vodeći za sobom gomilu zabavljača sa tek upropašćene In televizije.

Tišina je vladala i kad je vladajuća većina u Skupštini ozakonila kršenje zakona i počela da bira, umjesto imenuje, predstavnike Savjeta RTCG. Da su pod uticajem Đukanovićevog DPS, konstatuju i njihova interna istraživanja.

Da je žrtva medijskog nasilja ove se sedmice dosjetio i Šemsudin Radončić, autor dva filma o deportacijama bosanskih izbjeglica u proljeće 1992. Heroja svog prvog filma Karneval, penzionisanog inspektora Slobodana Pejovića koji je prvi progovorio o deportacijama i optužio vrh Crne Gore za taj zločin, Radončić je u svom drugom filmu Heroj našeg doba prikazao kao najodgovornijeg za taj zločin. Neznaveni gledalac mogao bi pomisliti da je Pejović bio na čelu Vlade, a ne Đukanović.

U vrijeme kada je film sniman, Pejović je bio svjedok u sudskom procesu za zločin deportacija. Pretrpio je brojne pritiske, od fizičkih do verbalnih napada. Priča o Pejoviću je možda najperverzniji primjer izokretanja stvarnosti.

Radončić, žrtva medijskog nasilja, za vrijeme u kom je navodno trpio nasilje, slao je urednicima i novinarima Monitora prijeteće sms poruke i psovao ih po ulici. On i književnik Marko Vešović u kontinuitetu su skoro godinu dana pisali najprljavije tekstove o urednicima, direktorima i novinarima Monitora i Vijesti, riškajući po njihovim privatnim životima uz arsenal riječi poput: ,,kurva”, ,,jebarnik”, ,,ker u raši” ,,profuknjača”…Slučajnost je naravno to da je Radončićev brat Fahrudin, Đukanovićev prijatelj koji planira privatizaciju državne Pobjede.

Pobjeda je branik žrtava medijskog nasilja. Tako se njen urednik Srđan Kusovac, bivši Đukanovićev savjetnik, zdušno mjesecima trudio da kao žrtvu TV Vijesti prikaže Savu Grbovića Džigija, vlasnika Lutrije Crne Gore i najbližeg poslovnog saradnika Brana Mićunovića, koji se u regionu označava kao vođa organizovanog kriminala u ovom dijelu Evrope i Đukanovićevog prijatelja. Grbović je u Pobjedi, Vijesti nazivao ,,klozetarskim”, a urednike tog lista ,,puzigaćama”, i poručivao – ,,dabogda krepali”.

U Pobjedi se od medijske mafije branio i Miomir Mugoša, glumac jedne sudski dokazano neuspješne predstave u kojoj je nasilnik igrao žrtvu. Mugoša i njegov sin Miljan fizički su napali urednika Vijesti Mihaila Jovovića i fotoreportera Borisa Pejovića, nakon što je Pejović fotografisao gradonačelnikovo nepropisno parkirano auto. Mugoša je tvrdio da su on i njegov sin žrtve ,,medijske sačekuše”, nakon čega je tužilaštvo podiglo optužnicu protiv Jovovića. Nakon tri godine, na sudu je dokazano da su gradonačelnik i sin lagali, dok je njihov vozač prinuđen da lažno svjedoči u njihovu korist.

Možda je najdalje u optužbama protiv medija koje ne kontroliše Đukanović otišao Zoran Bećirović, kontroverzni biznismen za kog više izvora tvrdi da je samo istureni čuvar gospodarevog blaga. Njegov brat Dragan ubijen je u Budvi u aprilu 2010. Bio je direktor sumnjivo privatizovanog hotela Avala u Budvi, poslovni partner sa Milošem Marovićem, sinom Svetozara Marovića potpredsjednika DPS. Zoran Bećirović nije pitao zašto državni organi ne pronađu ubicu već je u Đukanovićevoj Pobjedi optužio Vijesti da ,,serijom neistina objavljenih o njemu pripremaju ubistvo na sličan način na koji je taj medij pripremio ubistvo njegovog brata”!?

Još jedan prijatelj Đukanovića, lice sa međunarodnih potjernica, u njemu naklonjenim medijima predstavljen je kao žrtva medija. Riječ je o Stanku Subotiću Canetu, osobi koja je u Srbiji nepravosnažno osuđena zbog šverca duvana, i čuvenoj po broju tužbi koje je pokrenuo protiv medija u regionu. Pred sudom u Zagrebu, Ratko Knežević tvrdio je da Subotić i Đukanović stoje iza ubistva Iva Pukanića čiji je Nacional objavio seriju tekstova o njihovim duvanskim poslovima. Nakon što je Nacional nedavno dobio novog vlasnika, Subotić i novi menadžment nagodili su se da se ovaj Nacional ogradi od onih tekstova. Ratko Knežević je javno optužio Subotića da je on sada vlasnik Nacionala, i da se ,,nagodio” sam sa sobom.

Ove sedmice doprinos izokrenutoj stvarnosti dao je i Duško Marković, bivši šef ANB-a, sada ministar pravde. On je ocijenio da će ,,težiti državi u kojoj se neće vršiti progon iz političkih i drugih interesa, već na osnovu dokaza i u zakonitom postupku”. Kao da ne zna kako, 20 godina unazad, u ,,zakonitom postupku” nijedna od ovdašnjih afera nije dovedena do kraja. Izuzev onih koje su okončane zastarom postupka. Tek da se pomene, i Marković je bio ,,žrtva medija” – pošto je režimska Publika objavila njegovu izjavu da Miodrag Živković, tadašnji predsjednik LSCG, ne bi preživio atentat da ga je kojim slučajem organizovala ANB kojom je rukovodio današnji ministar pravde. Marković je na sudu dobio satisfakciju a Publika je – ugašena.

,,Iza prljavih medija stoji prljavi kapital i prljava ideologija”, izjavio je Boro Krivokapić u intervjuu na televiziji Duška Kneževića, još jednog svemoćnog biznismena iz Đukanovićevog okruženja. I žrtve medija koji nijesu pod njihovom kontrolom. Živa istina.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠVERCOVANE CIGARETE I VLAST: Koju igru igraš

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ima posla za parlamentarni Anketni odbor. Da li ćemo od njihovog rada imati koristi, drugo je pitanje. Odgovor na njega vrijedi desetine miliona koji mogu završiti u državnom budžetu, ili u džepovima švercera i njihovih pokrovitelja

 

 

Poslanici vladajuće većine donijeli su odluku o osnivanju Anketnog odbora radi prikupljanja informacija i činjenica o postupanju državnih organa i drugih subjekata u vezi sa švercom cigareta u Crnoj Gori.

“Cilj Anketnog odbora nije zamjena za pravosudne organe, već vršenje Ustavom utvrđene nadzorne funkcije Skupštine…“, saopštio je, u ime jednog od predlagača (Demokrate), poslanik Boris Bogdanović. „Odbor će istražiti veze između organizovanog kriminala i državnih struktura, analizirati ekonomsku štetu nastalu usljed gubitka poreskih prihoda i predložiti sistemske mehanizme za sprečavanje budućih zloupotreba. Takođe, kroz parlamentarnu kontrolu, biće identifikovane političke odgovornosti svih onih koji su svojim nečinjenjem ili aktivnim djelovanjem omogućili dugogodišnje funkcionisanje šverca cigareta.”

Prethodno je opoziciona URA parlamentu uputila gotovo identičnu inicijativu, predlažući osnivanje istoimenog anketnog odbora, sa istim brojem članova i rasporedom mjesta koja bi u njemu pripala poziciji, odnosno, opoziciji.

Rad Anketnog odbora podržaće i DPS (njima će, izgleda, pripasti i mjesto predsjednika odbora). “Kao što smo više puta kazali – nemamo problem da o ovoj i svim drugim temama iz prošlosti razgovaramo u Skupštini”, napisao je šef poslaničkog kluba DPS Andrija Nikolić na mreži X, ne propuštajući da naglasi kako je „jasno šta su stvarni politički motivi ove inicijative“.

Možemo pretpostaviti  na šta je mislio Nikolić pominjući stvarne političke motive. Počev od predstojećih lokalnih izbora u Nikšiću i Herceg Novom. Činjenica je, međutim, da je šverc cigareta bio, a čini se, i ostao na vrhu popisa ilegalnih poslova koji u Crnoj Gori. Nijesu malobrojni oni koji tvrde da su se u švercu cigareta preko  naše zemlje  promijenili samo organizatori i, eventualno, tranzitni putevi i krajnja odredišta švercovane robe. Taj ilegalni posao  oblikuje ekonomske, društvene i političke tokove u zemlji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 21. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLADA NE POŠTUJE ROKOVE VLASTITIH OBEĆANJA: Ludom radovanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Građanima su obećani rast standarda i novi putevi, privredi jednostavnije procedure i finansijska rasterećenja, evropskim partnerima –reforme… I mnogo toga je „odloženo do daljnjeg“. Biće, nadaju se optimisti

 

 

Kada je Milojko Spajić, još zelen na funkciji predsjednika Vlade, najavio da će u septembru prošle godine početi gradnje dionice autoputa Mateševo – Andrijevica („paf-paf i 2024. u septembru želim da vidim ašov u zemlji“, M. Spajić, decembar 2023.) samo su najnaivniji povjerovali u izvodljivost datog obećanja. Još nerealnije zvučala je priča o tome kako će, „u narednih pet do sedam godina“ (otprilike do 2030.), Crna Gora dobiti „18 dionica autoputeva i brzih cesti“.

Kako sada stvari stoje, budu li za pet godina u funkciji tri, od obećanih 18 dionica autoputeva i brzih cesti, biće puna kapa. Ostalo – jednog dana.

Neka druga obećanja, lakša za realizaciju a neophodna za normalizaciju političkih, ekonomskih i društvenih odnosa u Crnoj Gori, zvučala su mnogo realnije. Za njihovo provođenje trebalo je samo dobre volje i, uglavnom, 41 glas u Skupštini Crne Gore. Opet, ni od njih, još uvijek, nema ništa.

Slijedeći premijerovo insistiranje da je ekonomija važnija od politike, krenimo sa tog kraja. Dijelom i zato što za ispunjenje tih obećanja vlast nije trebalo da podnese neku veliku žrtvu, u vidu smanjenja mogućnosti kadrovanja (političkog zapošljavanja po dubini) ili pojačane kontrole trošenja državnog novca preko Vlade, državnih i javnih preduzeća, lokalnih samouprava…

Od proljeća prošle godine slušamo priču o „skorom“ usvajanju zakona o stalnom sezoncu. Ipak, lako se može desiti da predstojeću turističku sezonu, uz narastajući problem sa plažama, dočekamo jednako nespremni kao i prošle godine. Ili sa zakonskim rješenjem koje će, prema dostupnim komentarima zainteresovanih, donijeti novih problema makar onoliko koliko i potencijalnih rješenja.

Potreba za donošenjem tog zakona je jasna: prema podacima Zavoda za zapošljavanje, već dvije godine  Crna Gora „uvozi“ preko 25.000 sezonskih radnika, uz angažman više od 10.000 sezonaca sa ovdašnjeg tržišta rada, uglavnom studenata i đaka. Lako je pretpostaviti da je taj broj još veći, računajući neiskorijenjeni rad na crno. Problem je najuočljiviji tokom ljetnje turističke, poljoprivredne i građevinske sezone, kada ovdašnji poslodavci javno vape za radnom snagom.

Sličan problem postoji i u okruženju, ali su tamo pokušali da ga ublaže, ako se on već ne može trajno riješiti. Demografska kretanja ne idu u prilog zadovoljenja potreba na tržištu rada, dok i oni koji su kvalifikovani i voljni da rade, sve češće (i lakše) posao nalaze na bolje platežnim tržištima EU. Počev od Hrvatske. Tamo već postoji zakon koji poslodavcima omogućava da, uz finansijsku pomoć države, sezonskim radnicima ponudi određene finansijske benefite (minimalna plata, staž, zdravstveno osiguranje…) tokom perioda kada oni nijesu radno angažovani, kako bi im bilo na raspolaganju kada se ponovo ukaže potreba za njihovo radno angažovanje. To se pokazalo kao rješenje koje, u značajnoj mjeri, odgovara i poslodavcima i zapošljenima.

Crnogorske vlasti su najavljivale slično rješenje, ali smo  stigli tek do nacrta zakona. Dok potraga sa sezonskim radnicima za predstojeću sezonu  uveliko traje. Samo na ovonedjeljnom Sajmu sezonskog zapošljavanja u Podgorici zainteresovanima je ponuđeno više od dvije hiljade radnih mjesta. Što je samo djelić očekivane (uobičajene) potražnje.

Vladin prijedlog bio je pred socijalnim partnerima – sindikatima i poslodavcima – a sada mu, prema najavama, predstoji dotjerivanje,  javna rasprava, pa tek onda izrada prijedloga koji će biti upućen parlamentu na eventualno izglasavanje. Teško je očekivati da će sve to biti završeno na vrijeme za predstojeću sezonu.

Iz Ministarstva rada se još nadaju da će zakon stići na vrijeme i kažu kako se njegovim donošenjem želi postići efikasnije zapošljavanje domaće radne snage za sezonske poslove. “Pored toga, zakon ima za cilj suzbijanje sive ekonomije i omogućavanje fleksibilnijeg angažovanja radne snage“, navodi se u njihovom saopštenju, „Očekuje se da zakon doprinese unapređenju poslovnog ambijenta i tržišta rada u Crnoj Gori“.

Po onome što se do sada čulo, sindikalci nijesu pretjerano zadovoljni ponuđenim. “Ministarstvo je ponudilo samo poreze i doprinose, a to nije dovoljno da taj radnik sačeka narednu sezonu”, kazao je Srđa Keković, Generalni sekretar USSCG, objašnjavajući da su oni nudili hrvatski model, koji  podrazumijeva da neko odradi sezonu (šest, sedam ili devet mjeseci) a da za vrijeme kada nije angažovan prima neku naknadu i ima plaćene poreze i doprinose.

Istovremeno, i poslodavci zebu od mogućnosti da sav teret „izdržavanja“ sezonskih radnika van sezone može pasti na njihova pleća. Što baš i nije pretjerano isplativo, mada je, možda, bolje od neizvjesnosti da se naredne sezone neće moći pokrenuti posao zbog nedostatka radne snage. „Spremni smo da preuzmemo poreze i doprinose ako ih država nema u budžetu, ali mu nećemo dati platu (sezonskom radniku – prim. Monitora) za vrijeme dok nije angažovan“, kazao je predsjednik Crnogorskog turističkog saveza Žarko Radulović. Kao dodatni problem Radulović ističe to što ponuđena verzija zakona ne nudi dovoljno pomaka, odnosno olakšane procedure, prilikom zapošljavanja sezonaca iz inostranstva. A oni se, kaže, „pokazuju kao dobri radnici, zadovoljni su uslovima i spremni da rade za niže plate nego u bilo kojoj drugoj top destinaciji“.

Dok se o zakonu o sezonskim radnicima makar priča, neka druga obećanja su pala u zapećak. Poput formiranja Fiskalnog savjeta. Da ga imamo, a zakonska obaveza odavno postoji, nedavna rasprava premijera i profesora Ekonomskog fakulteta o uzrocima inflacije u Crnoj Gori bila bi poprilično izlišna. Sve bi mu to, prethodno, rekli članovi Fiskalnog savjeta. Ili bi stručna javnost zaključila kako smo napravili pogrešan izbor njegovih članova.

Vlada u najavljenom roku ne uspijeva realizovati ni obećanja koja su data međunarodnim partnertima (EU), čija je realizacija neophodna za dobijanje prvih tranši novca iz Plana rasta za zemlje Zapadnog Balkana.

Rok za završetak 14 prvih koraka iz Reformske agende Crne Gore 2024.-2027, koja je zimus usvojena u Briselu,  istekao je 28. februara 2025. Trenutna procjena je da je Crna Gora u potpunosti ispunila 10 koraka, dok su četiri  djelimično ispunjena, predočila je članovima Vlade ministarka evropskih poslova Maida Gorčević.

Među tim „djelimično ispunjenim“ obavezama nalazi se i Prostorni plan Crne Gore, uz prateće propise. Na tom dokumentu radi se još od vremena Vlade Duška Markovića (2016.-2020). Završetak se najavljuje već poodavno ali dokument nikako da dođe pred poslanike. Odnosno na javnu raspravu koja bi trebala da prethodi finalnom prijedlogu Prostornog plana.

Razna su tumačenja zašto ovaj, krajnje neophodan, posao traje neuobičajeno dugo. Uz hroničnu sporost administracije, postoje i spekulacije o mnogobrojnim parcijalnim interesima potencijalnih investitora kojima bi valjalo udovoljiti.  Tako što će se nešto dodati Planu ili, na način da se njegovo donošenje još prolongira dok neko nešto ne završi. Na primjer, kupi poljoprivredno zemljište koje će budućim Planom postati građevinsko.

Za sada su to samo priče. Nepostojanje važećeg Prostornog plana Crne Gore onemogućava donošenje planova nižeg reda, među kojima je i novi PP Podgorice i, odnedavno kao njegov sastavni dio, projekat Velje brdo o kome su nam sa puno entuzijazma govorili premijer i ministar urbanizma Slaven Radunović.

Još jedna obaveza iz Reformske agende – reforma izbornog zakonodavstva – čeka rasplet aktuelnih političkih razmirica vlasti i opozicije. Kao što je čekala i prethodna tri-četiri izborna ciklusa. Vlast se mijenjala, ali model nije: opozicija traži reforme izbornih pravila kako bi većini smanjila prostor za zloupotrebe, vlast traži izgovore da tu priču prolongira. I tako ukrug. Jedinstveni su samo u tome da partijama nikad nije dosta državnog novca, a da su tzv. otvorene liste dobar prijedlog. Za neko bolje vrijeme.

Imamo i set neispunjenih „obećanja“ koja nam niko nije dao. U formalnom smislu. Ali se ispunjenje tih očekivanja podrazumijeva kao neophodan dio najavljene normalnosti.  Na vrhu ove liste nalaze se zakoni u vladi i Skupštini, koji bi normirali ponašanje izabranih političkih predstavnika u svakodnevnim, ali i nekim manje uobičajenim okolnostima (prava i obaveze tehničke vlade), smanjujući njihov pravo na improvizaciju i, nazovimo je, domišljatost. U vladinom posjedu je jedna, pomalo problematična, verzija zakona o vladi, dok  sličnog dokumenta koji bi uredio rad parlamenta nema u najavi.

U državi koja skoro tri godine ne može da okonča izborni proces u jednoj lokalnoj samoupravi sa otprilike 1.500 upisanih birača, ništa od navedenog ne predstavlja iznenađenje. Što bi rekli, vlast dlaku mijenja ali ćud nikada.

Zoran RADULOVIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

POLICIJA PROTIV SLOBODNE RIJEČI: Disciplinovanje kritičara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Međunarodna praksa, rezolucije, presude Suda u Strazburu su neumoljive i na strani su slobodne riječi. Sve suprotno u odnosu na domaću praksu koja se bila ukorijenila za vrijeme vladavine DPS-a, a koju, kao i u slučaju Brana Mandića, vlast, kada joj treba, baštini i danas

 

 

,,Sve vrijeme bio sam koncentrisan na to AX”, kazao je istoričar, profesor Univerziteta Crne Gore, Aleksandar Stamatović urednici i voditeljkiIreni Ivanović-Tatar, koja je nosila majicu sa tom oznakom.

,,Je li ova majica na meni. Armani. Što? Sviđa li vam se”, odgovorila je ona.

,,Pa sviđa mi se ono što je ispod nje i iznad nje”, rekao je profesor.

Ovako je tekao razgovor na kraju emisije Neki to vole vruće“ na TV Adria, 16. maja prošle godine. Javnost se uzbudila, reagovala, osudila.

Stamatović se decenijama bavi politikom, a bio je lider Otadžbinske srpske stranke. Preko deceniju je radio u više osnovnih i srednjih škola u Podgorici kao profesor istorije. U zvanje redovnog profesora na Filozofskom fakultetu na Palama izabran je u novembru 2017. Nakon raskida radnog odnosa sa Univerzitetom u Istočnom Sarajevu, u zvanju docenta radi od 1. aprila 2023. godine na Filozofskom fakultetu (Studijski program istorija) u Nikšiću.

Kako je Stamatović profesor državnog univerziteta, nakon pola godine reagovao je i Etički odbor UCG. Bolje da nije – Stamatović je aboliran uz ocjenu odbora, etičkog, da je ,,iskazao afinitet prema duhu novinarke Tatar“.
,,Profesori su zaključili da je neobuzdani profesor zapravo mislio na moje ‘duhovne atribute’, ljepotu, jer se ispod majičice, tj. grudi nalazi duša. Crni humor je sve u ovoj zemlji čuda”, izjavila je nedavno novinarka Tatar.

Na odluku Etičkog odbora novinar i pisac Brano Mandić se satirično osvrnuo u tekstu O čemu govorimo kada govorimo o sisama, objavljenom u oktobru prošle godine. Ne sluteći da će ga zbog ovog citata policija uputiti na sud: ,,Kakva sreća za jednu novinarku da bude cilj ili po grčki telos, a ne po srpski telo, odnosno objekat žudnje jednog matorog jarca koji omladini pokazuje kako bez njega nema udarca niti emisije bez kafanske dosjetke kojom ćemo relaksirati atmosferu pošto smo još napeti od trodecenijskog antisrpskog proganjanja. Ako nam napetost dalje naloži, možemo reći i da je to ispod suknje cilj, a ne objekat, pa pohvaliti i oko gaća, i ispod kaiša i oko struka, jer tako to mi na Palama po Grigoriju Palami tumačimo, a u Nikšiću po svetom Nilu Sorskom.”

Deset dana nakon objave teksta profesor Stamatović je, preko advokatske kancelarije Šušić, podnio prijavu Odjeljenju bezbjednosti Podgorica.

Osnovno državno tužilaštvo procijenilo da nema elemenata krivičnog djela za koje se goni po službenoj dužnosti. I sve bi se, kao i mnogi skandali do sada, tako i završilo da nije bilo revnosne policije.

Mandić je, protekle sedmice, svojom kolumnom obavijestio javnost da mu je ,,policija upala u tekst”.

Uprava policije je podnijela prekršajnu prijavu protiv Mandića. Obaviješten je od suda da se mora pojaviti na saslušanju 16. aprila uz prijetnju dovođenjem. U Zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka navodi se da je prekršio Zakon o Javnom redu i miru Crne Gore, i to u članu 7 stav 1: „Ko na javnom mjestu vrijeđa drugog ili se drsko ponaša, kazniće se za prekršaj novčanom kaznom od 100 eura do 400 eura ili kaznom zatvora do 30 dana.”

Ispad profesora Stamatovića, koji je verifikovan odlukom Etičkog odbora UCG, tako dobija novu dimenziju. Policijskog i sudskog progona novinara i pisca za kolumnu u kojoj je s pravom kritikovao profesorov seksistički govor i odobravanje istog od strane najznačajnije visokoškolske institucije u državi.

Da nije po srijedi nešto što liči na represiju i nedemokratiju, tvrde iz policije. Saopštili su da su postupili na zakonit način, bez namjere podrivanja ili targetiranja pojedinca, uz jednak odnos prema svim građanima.Napominjući da će u konačnom Sud za prekršaje cijeniti osnovanost podnijete prekršajne prijave.

Srećom po policiju, uključio se i direktor Uprave policije Lazar Šćepanović zatraživši od policijskih službenika (pravnika) koji se bave prekršajnom oblašću da nedvosmisleno utvrde sve okolnosti osnovanosti podnošenja zahtjeva za pokretanje ovog prekršajnog postupka.

Objasnio je da će se službenici Uprave policije sa posebnom pažnjom i senzibilitetom odnositi prema svim događajima u kojima policija cijeni opravdanost zahtjeva, ,,a koji se odnose na pojačanu kritiku prema licima koja su dužna da trpe veći pritisak javnosti, odnosno razumijevanje upotrebe specifičnih tehnika i stilova novinarskog izražavanja prilikom društvenog komentarisanja”.

Šćepanović je naložio rukovodiocima svih organizacionih jedinica Uprave policije da bez odlaganja u svim postupanjima koja uključuju medijske radnike primjenjuju principe zakonitosti, proporcionalnosti, transparentnosti, objektivnosti i zaštite javnog interesa, kao i opšteprihvaćena načela medijskog diskursa zagarantovana međunarodnim pravom i konvencijama.

Međunarodna praksa, rezolucije, presude Suda u Strazburu su u ovakvim slučajevima neumoljive i na strani su slobodne riječi. Sve suprotno u odnosu na domaću praksu koja se bila ukorijenila za vrijeme vladavine DPS-a, a koje, kao i u Mandićevom slučaju, vlast, kada joj treba, baštini i danas.

Vrhovno državno tužilaštvo (VDT) je recimo nakon devet mjeseci izviđaja, krajem 2023. godine, utvrdilo da u  stavovima sveštenika SPC Ognjena Femića, sadržanim u autorskom tekstu na portalu IN4S pod naslovom Ujedinjenje ili ukrajinizacija nema elemenata krivičnog djela. Institucija ombusmana reagovala je zbog tog teksta.

Isti aršini i literarne slobode nijesu  važile za publicistu i istoričara Bobana Batrićevića koji u autorskom tekstu u avgustu 2023, kritikovao stavove  velikodostojnika SPC u Crnoj Gori. Nakon pritiska javnosti, VDT je konačno u martu 2024, odustalo  od gonjenja istoričara i kolumniste Batrićevića.

Da novoj vladajućoj većini nije strano kopiranje pritisaka iz DPS doba ili aktuelnih iz Vučićevog sistema, govori i tekst sa portala Press, koji je blizak Pokretu Evropa sad.Naslov teksta – Da li je Brano Mandić dobio 12,5 hiljada eura od države da ,,Normalizuje” ili profesora zove ,,matorim jarcem”? A u samom tekstu se pored saopštenja policije, podsjeća da je ,,krajem prošle godine nevladina organizacija ‘Žuta kornjača’ Branislava Mandića  od Ministarstva kulture i medija dobila 12.524 eura za portal ‘Normalizuj.me”, piše portal Press, a prenosi portal Gradske televizije.

Mandić se odavno zamjerio moćnicima i braniteljima prošle i ove vlasti. ,,…đavo nije skriven već se ukazao u punom kapacitetu izvršne vlasti koju smo prepustili budalama. Jedina stvar koja je tragičnija od navedenog je to što sve govori da baš takve budale zaslužujemo”, piše Mandić u jednoj od kolumni.

Predrag NIKOLIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo