Povežite se sa nama

MONITORING

Živa istina i druge laži

Objavljeno prije

na

Milo Đukanović je žrtva medijskog nasilja, ubjeđivao nas je bivši novinar Boro Krivokapić, gostujući u Živoj istini Darka Šukovića, medijskog radnika gadljivog na medije koje šef ne kontroliše. Krivokapić je izrazio zabrinutost za Đukanovićev život.

,,Uveden je oštar, šešeljevski jezik unutar crnogorskih medija. Sumnjam da će se na tome završiti. Jer, prljave riječi su uvijek prethodnica prljavih djela. Ne treba zaboraviti kako su se završavali projekti kada nije uspijevalo da se uklone politički protivnici; kako su se pojavili Puniša Račić ili Zvezdan Jovanović.”

Krivokapić je u jednom u pravu: prljave riječi su zaista uvijek prethodnica prljavih djela.

Nakon Đukanovićevih prljavih govora o tome kako mrzi šahovnicu gorio je Dubrovnik. Nakon njegovih vatrenih govora usmjerenih protiv medija koje ne kontroliše, goreli su automobili. Nije pomoglo ni što su piromani radili pred kamerama ANB. Đukanović se nakon nasilja nije ogradio od svojih prljavih riječi iznesenih na račun Monitora, Vijesti i Dana, koje su bile putokazi za nasilje.

Dvojica urednika koji su pisali o Đukanoviću, žrtvi medijskog nasilja, i njegovim duvanskim poslovima – Duško Jovanović i Ivo Pukanić – ubijeni su. Ko je na njima nacrtao metu još nije otkriveno. Na temu ,,duvanskih tranzita”, govorili su Blagota Sekulić i Ratko Đokić. Nadgledali ili istraživali bivši policijski zvaničnici Goran Žugić, Darko Raspopović i Slavoljub Šćekić. Svi su ubijeni.

Žrtva, sa zlatnim satom na ruci, rijetko pominje ta ubistva. Umjesto toga nastavlja da drži vatrene govore o onima koji ga podsjećaju na njegovu nikad dokazanu nevinost u zločinima i sumnjivim poslovima zbog kojih su ga teretila i strana tužilaštva. Medije i kritičare koji su tražili da mu se pravično sudi za ono što je odgovoran nazivao je ,,političkim miševima kojima je potrebna prije svega – deratizacija”. Istovremeno se povećavao broj novinara tih medija koji su fizički napadnuti. Ko je njima crtao mete, ne zna se. Ti mediji su i finansijski iscrpljivani od strane Đukanovića i njegovih koji su pred sudovima tražili basnoslovne odštete.

,,To je vrsta dobro poznate i stare manipulativne tehnike koja ima za cilj da opravda i racionalizuje agresiju koja se planira”, objašnjava Filip Kovačević, profesor političke psihologije. ,,Hitler je, recimo, temeljio genocidnu politiku na tvrdnji da su Njemci-arijevci žrtve jevrejsko-boljševističke zavjere. Učestala pojava ovakve vrste manipulacije na crnogorskoj političkoj i medijskoj sceni veoma je opasna i može da znači uvod u surovo razračunavanje režima sa svojim kritičarima”, kaže za Monitor Kovačević.

U međuvremenu i Boro Krivokapić proglašen je žrtvom hajke. Krivokapić je stigao u Podgoricu da Đukanovićevim vojnicima zaduženim za propagandu pomogne da ,,stvari stave u kontekst”, kako je to pojasnila Sonja Drobac, urednica Atlas televizije.

I bi kontekst: sve ima manu osim Njega. Njegov politički mandat se završio, ali istorijski nije. Dao nam je državu ali kako je ta država još nejaka i ugrožena od Srba i drugih neprijatelja, On mora da se vrati i nastavi da se žrtvuje. Njegov novi sveti cilj je da nas uvede u NATO, što, jel te, ometaju četnici i Rusi.

Krivokapić je ocijenio: ,,Demokratski front u Crnoj Gori ima dugu tradiciju. Prva vrsta takvog fronta datira još iz 1942. godine kada je, pod dirigentskom palicom Pircija Birolija, došlo do stvaranja narodne sloge: Blažo Đukanović, komandant četničkih jedinica i Sekula Drljević, vođa zelenaša!”

Kada je reagovao Demokratski front, Draško Đuranović, urednik prorežimske Analitike, u emisiji U raljama života na Atlas televiziji ocjenjuje da se vodi ,,hajka na Krivokapića”, te da se ,,ne da čovjeku da se odmori”. Zar se umorio od istrage četnika po Crnoj Gori.

,,Hajka” je, ispostavilo se, tek reakcija Fronta. Jer nijedan tekst, niti prilog Krivokapićevom intervjuu ne može se naći u medijskim arhivama, sem djelova koje su prenijeli državni i prorežimski mediji – Analitika, Antena M, RTCG i Pobjeda.

Front je tražio susret sa upravom RTCG zbog činjenice da je javni servis reemitovao intervju u kom se, kako su naveli glorifikuje Đukanović, ,,a intervju vrvi od neistina, uvreda, jezika mržnje i šešeljevskih teorija zavjere”. Front je ocijenio da je namjera ove operacije bila da dodatno podigne tenzije i da, kroz kvaziistorijske paralele, priprijeti mogućom destabilizacijom Crne Gore i politički motivisanim nasiljem.

Tako stigosmo do još jedne samozvane žrtve. Uredništvo RTCG saopštilo je da DF, tražeći susret sa predstavnicima Savjeta, na njih vrši ,,grub politički pritisak”.

Saopštenje bi se i dalo razmotriti da ga je izdao BBC. Uredništvu RTCG nikada nije zasmetalo kad ih grubo pritiskaju iz vladajuće partije. Niko ni da zucne kad je na direktorsku fotelju stigao Đukanovićev prijatelj i poslovni partner Rade Vojvodić. Vodeći za sobom gomilu zabavljača sa tek upropašćene In televizije.

Tišina je vladala i kad je vladajuća većina u Skupštini ozakonila kršenje zakona i počela da bira, umjesto imenuje, predstavnike Savjeta RTCG. Da su pod uticajem Đukanovićevog DPS, konstatuju i njihova interna istraživanja.

Da je žrtva medijskog nasilja ove se sedmice dosjetio i Šemsudin Radončić, autor dva filma o deportacijama bosanskih izbjeglica u proljeće 1992. Heroja svog prvog filma Karneval, penzionisanog inspektora Slobodana Pejovića koji je prvi progovorio o deportacijama i optužio vrh Crne Gore za taj zločin, Radončić je u svom drugom filmu Heroj našeg doba prikazao kao najodgovornijeg za taj zločin. Neznaveni gledalac mogao bi pomisliti da je Pejović bio na čelu Vlade, a ne Đukanović.

U vrijeme kada je film sniman, Pejović je bio svjedok u sudskom procesu za zločin deportacija. Pretrpio je brojne pritiske, od fizičkih do verbalnih napada. Priča o Pejoviću je možda najperverzniji primjer izokretanja stvarnosti.

Radončić, žrtva medijskog nasilja, za vrijeme u kom je navodno trpio nasilje, slao je urednicima i novinarima Monitora prijeteće sms poruke i psovao ih po ulici. On i književnik Marko Vešović u kontinuitetu su skoro godinu dana pisali najprljavije tekstove o urednicima, direktorima i novinarima Monitora i Vijesti, riškajući po njihovim privatnim životima uz arsenal riječi poput: ,,kurva”, ,,jebarnik”, ,,ker u raši” ,,profuknjača”…Slučajnost je naravno to da je Radončićev brat Fahrudin, Đukanovićev prijatelj koji planira privatizaciju državne Pobjede.

Pobjeda je branik žrtava medijskog nasilja. Tako se njen urednik Srđan Kusovac, bivši Đukanovićev savjetnik, zdušno mjesecima trudio da kao žrtvu TV Vijesti prikaže Savu Grbovića Džigija, vlasnika Lutrije Crne Gore i najbližeg poslovnog saradnika Brana Mićunovića, koji se u regionu označava kao vođa organizovanog kriminala u ovom dijelu Evrope i Đukanovićevog prijatelja. Grbović je u Pobjedi, Vijesti nazivao ,,klozetarskim”, a urednike tog lista ,,puzigaćama”, i poručivao – ,,dabogda krepali”.

U Pobjedi se od medijske mafije branio i Miomir Mugoša, glumac jedne sudski dokazano neuspješne predstave u kojoj je nasilnik igrao žrtvu. Mugoša i njegov sin Miljan fizički su napali urednika Vijesti Mihaila Jovovića i fotoreportera Borisa Pejovića, nakon što je Pejović fotografisao gradonačelnikovo nepropisno parkirano auto. Mugoša je tvrdio da su on i njegov sin žrtve ,,medijske sačekuše”, nakon čega je tužilaštvo podiglo optužnicu protiv Jovovića. Nakon tri godine, na sudu je dokazano da su gradonačelnik i sin lagali, dok je njihov vozač prinuđen da lažno svjedoči u njihovu korist.

Možda je najdalje u optužbama protiv medija koje ne kontroliše Đukanović otišao Zoran Bećirović, kontroverzni biznismen za kog više izvora tvrdi da je samo istureni čuvar gospodarevog blaga. Njegov brat Dragan ubijen je u Budvi u aprilu 2010. Bio je direktor sumnjivo privatizovanog hotela Avala u Budvi, poslovni partner sa Milošem Marovićem, sinom Svetozara Marovića potpredsjednika DPS. Zoran Bećirović nije pitao zašto državni organi ne pronađu ubicu već je u Đukanovićevoj Pobjedi optužio Vijesti da ,,serijom neistina objavljenih o njemu pripremaju ubistvo na sličan način na koji je taj medij pripremio ubistvo njegovog brata”!?

Još jedan prijatelj Đukanovića, lice sa međunarodnih potjernica, u njemu naklonjenim medijima predstavljen je kao žrtva medija. Riječ je o Stanku Subotiću Canetu, osobi koja je u Srbiji nepravosnažno osuđena zbog šverca duvana, i čuvenoj po broju tužbi koje je pokrenuo protiv medija u regionu. Pred sudom u Zagrebu, Ratko Knežević tvrdio je da Subotić i Đukanović stoje iza ubistva Iva Pukanića čiji je Nacional objavio seriju tekstova o njihovim duvanskim poslovima. Nakon što je Nacional nedavno dobio novog vlasnika, Subotić i novi menadžment nagodili su se da se ovaj Nacional ogradi od onih tekstova. Ratko Knežević je javno optužio Subotića da je on sada vlasnik Nacionala, i da se ,,nagodio” sam sa sobom.

Ove sedmice doprinos izokrenutoj stvarnosti dao je i Duško Marković, bivši šef ANB-a, sada ministar pravde. On je ocijenio da će ,,težiti državi u kojoj se neće vršiti progon iz političkih i drugih interesa, već na osnovu dokaza i u zakonitom postupku”. Kao da ne zna kako, 20 godina unazad, u ,,zakonitom postupku” nijedna od ovdašnjih afera nije dovedena do kraja. Izuzev onih koje su okončane zastarom postupka. Tek da se pomene, i Marković je bio ,,žrtva medija” – pošto je režimska Publika objavila njegovu izjavu da Miodrag Živković, tadašnji predsjednik LSCG, ne bi preživio atentat da ga je kojim slučajem organizovala ANB kojom je rukovodio današnji ministar pravde. Marković je na sudu dobio satisfakciju a Publika je – ugašena.

,,Iza prljavih medija stoji prljavi kapital i prljava ideologija”, izjavio je Boro Krivokapić u intervjuu na televiziji Duška Kneževića, još jednog svemoćnog biznismena iz Đukanovićevog okruženja. I žrtve medija koji nijesu pod njihovom kontrolom. Živa istina.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo