Povežite se sa nama

INTERVJU

IVO KOMŠIĆ, ČLAN PREDSJEDNIŠTVA BIH TOKOM RATA DEVEDESETIH: Novi kompromis između zapada i Rusije na račun BiH

Objavljeno prije

na

Nije vijest da nema „Dejtona dva“, takav novi sporazum nije moguć jer bi američka administracija morala priznati da je njihov sporazum o miru u BiH bio promašaj

 

MONITOR: U obraćanju u BiH parlamentu,  novi visoki predstavnik za BiH je rekao da „nije Pedi Ešdaun“ kao i da su njegova Bonska ovlašćenja „u fioci“. Kako ste Vi razumjeli njegov nastup?

KOMŠIĆ:  Visoki predstavnik Šmit je imao i inauguralni govor, govor kojim se obratio be-ha javnosti. U tom govoru on je objasnio da mu je mandat evropski put BiH i put ka NATO-u. Uvjeravao je javnost da za takav mandat ima podršku svih zemalja EU, Britanije i SAD-a. Na tom putu kao prepreka stalno stoji Dodik, Rusija i Srbija. Dakle, jasno je što treba raditi, mora ukloniti prepreke. To se ne može uraditi floskulom o dogovoru između tri naroda. On treba upotrijebiti moć koju ima po Dejtonskom sporazumu. Naše stanje je posljedica agresije na BiH, odnosno rata kojega građani ove zemlje nisu htjeli. Nitko ih nije pitao 1992. godine žele li rat. Na referendumu su se jasno izjasnili što žele. Poslije toga su napadnuti. Da je postojala mogućnost dogovora naroda ne bi bio potreban Dejtonski sporazum. Uostalom, on je uslijedio nakon vojnog sloma Karadžićeve RS, ne nikakvim sporazumom s njim. Dejtonski sporazum je nametnut sporazum i visokom predstavniku je dat mandat da ga čuva i omogući provođenje. Posljednji javni istupi visokog predstavnika su u suprotnosti s onim što je najavio u svom inauguralnom govoru.

MONITOR: U  Sarajevu su ponovo  predstavnici SAD-a i EU, Metju Palmer i Angelina Ajkhorst. Nakon sastanka sa članovima Predsjedništva BiH, Palmer je izjavio da posrednici nemaju „konkretna riješenja“ i da se radi o „injekciji hitnosti“. Ali pitanje zakonodavnih reformi u BiH „na stolu“ je od 2011, poslije prvih presuda Evropskog suda za ljudska prava?

KOMŠIĆ:  Fnkcioneri zemalja koje su potpisale Dejtonski sporazum i garantirale njegovo provođenje, prije dolaska u BiH u posredničku misiju, daju veoma jasne izjave o njihovom mandatu, a nakon dolaska nejasne i kontradiktorne. To se uglavnom desi nakon njihovih posjeta Zagrebu i Beogradu. To me podsjeća na Holbrukovu šatl diplomaciju. Pripremajući Dejtonske pregovore on je uvijek prvo išao Tuđmanu i Miloševiću, a onda dolazio u Sarajevo sa prijedlozima koje je s njima dogovorio. On je pravio kompromise koji se nisu smjeli napraviti. Zato danas imamo Sporazum sa kontradikcijama i diskriminacijama koje se pokušavaju otkloniti promjenama Ustava i Izbornog zakona. Opet se pravi ista greška, traže se kozmetičke izmjene, traže se kompromisi koji se ne mogu održati. Nefunkcionalnost države proizašla iz Dejtonskog ustava nije od jučer, presude Međunarodnog suda za ljudska prava stare su preko deset godina. – Što su uradili oni koji su odgovorni za provođenje Dejtonskog sporazuma,  presuda Haškog suda i Međunarodnog suda za ljudska prava?

MONITOR: Milorad Dodik je rekao medijima da se sa visokim funkcionerom Stejt departmenta, Gabrijelom Eskobarom, složio da nema „Dejtona dva“ i da se ne spominje članstvo u NATO-u, napominjući da Eskobar i „prijeti“.

KOMŠIĆ: Još ne znamo s čime će gospodin Eskobar doći u BiH. Dodik nije dobar izvor informacija jer on sve prilagođava sebi. Nije vijest da nema Dejtona dva. Takav novi sporazum nije moguć jer bi američka administracija morala priznati da je njihov sporazum o miru u BiH bio promašaj. Oni mogu samo insistirati na njegovom provođenju i doradi. Realno je očekivati „prijetnje“ jer se Dodik otvoreno suprotstavlja visokom predstavniku i u kontinuitetu djeluje antidejtonski. Teško je povjerovati da bi američka administracija poklekla pred Dodikom, bez obzira s kojom odlučnošću i obećanjima iza njega stoji Rusija.

MONITOR: Uslijedila je i velika regionalna živost glavnih aktera BiH krize. Dodik je nenajavljeno došao kod Zorana Milanovića, a Dragan Čović kod Aleksandra Vučića. Djeluje da je Dodik i dalje glavni pion u ovoj slagalici?

KOMŠIĆ: „Živost“ je u stvari kriza koju je izazvao Dodik. S obzirom na to da on svoju politiku koordinira s Čovićem, ne iznenađuju ove posjete Beogradu i Zagrebu. Možda im se čini da je uvjerljivije za svijet ako dobiju direktne instrukcije, Dodik u Zagrebu, Čović u Beogradu. To je jedinstvena politika, kao što je bila ona Tuđmana i Miloševića, Bobana i Karadžića. Međutim, previdjeli su glavnu stvar – Tuđman i Boban, Milošević i Karadžić imali su vojsku u BiH kojom su diktirali stanje u BiH i sve političke procese. Što danas imaju ovi njihovi trabanti? Imaju samo blefove. Milanović i Vučić se samo blamiraju pred svijetom. Njihova moć je balon koji međunarodna zajednica može ispuhati jednim ubodom.

MONITOR: U Beograd će, izgleda, za sljedećeg ambasadora SAD-a doći Kristofer Hil. Njegova diplomatska karijera je usredsređena na ključna svjetska žarišta nestabilnosti. Da li Hil dolazi na Zapadni Balkan, u pravom trenutku, momentumu, za razrješenje naših glavnih kriza, u BiH i na Kosovu?

KOMŠIĆ: Gospodin Kristofer Hil je diplomata s velikim iskustvom, posebno u kriznim područjima svijeta. Zna sve okolnosti u kojima je nastao Dejtonski sporazum i sigurno zna sve njegove slabosti. Važno je i to da je bio blizak s Ričardom Holbrukom, što znači da poznaje i njegove nedoumice i naknadne stavove o tim slabostima. On dolazi u pet do dvanaest. Kamo sreće da je došao ranije, dok politički odnosi nisu bili u ovoj mjeri narušeni. U nekim vremenima bilo je više prostora za djelovanje i to bez radkalnih mjera. Sada je situacija zaoštrena i traži radikalne mjere.

MONITOR: Nedavno se pojavila Vaša knjiga „ Tuđmanov haški profil-udruženi zločinački poduhvat u BiH“. Tu vtrdite da je sadašnja politika Hrvatske prema BiH, nastavak Tuđmanove.  Sada Zoran Milanović pokazuje najviše inicijative oko bosansko-hercegovačkih ustavnih i zakonodavnih reformi nizom akcija i prijedloga. Im li on u tome podršku EU?

KOMŠIĆ: Jedan od važnih motiva nastanka moje knjige je politika koja se u kontinuitetu vodi iz Hrvatske prema BiH. Milanović je veći tuđmanovac u tom smislu nego što su mnogi u HDZ-u. Htio sam pokazati da je Tuđmanova politika rezultirala zločinima koji su osuđeni u Haškom sudu. Priložio sam dokumentaciju Suda koja pokazuje da je Tuđman bio na čelu udruženog zločinačkog poduhvata. To mora znati hrvatska javnost. To bi morao znati i Milanović kao predsjednik države. Međutim, on se oglušuje o povijesne činjenice koje je dokazao Međunarodni sud, on negira zločine koji su izvršeni u BiH, iako ih izvršitelji zločina priznaju, on se suprotno Dejtonskom sporazumu miješa u unutarnje odnose u BiH, on ponavlja Tuđmanovu fiksaciju da je predsjednik be-ha Hrvata i sl. Očito je da od nekih zemalja EU ima podršku jer bi ga netko iz institucija Unije već opomenuo i zaustavio. Pitanje je koliko su neke zemlje EU promijenile svoju politiku prema BiH koju su vodile u ratu. Trideset godina je prošlo od početka ratova u SFRJ-u.

MONITOR: Vi ste  profesor filozofije i sociologije, autor ste teorijskih radova – ali ste i učesnik u politici,  bili ste i predstavnik države. Koji su glavni činioci tako razornog raspada  Jugoslavije?

KOMŠIĆ: Činioci raspada naše bivše države, koja je bila razvijenija od mnogih evropskih zemalja i imala ogroman međunarodni ugled, su i unutarnji i vanjski. Bilo je za očekivati da će nakon pada Berlinskog zida proces urušavanja komunističko-socijalističkih država zahvatiti i Jugoslaviju.  Mnoge zemlje Zapada bile su žestoki protivnici našeg socijalističkog uređenja i  jedva su dočekale priliku da ga sruše. Nije smio ostati u Evropi niti jedan takav poredak koji je bio uspješan. Jednostavno, trebalo ga je zbrisati s lica zemlje. To je sve bilo za očekivati. Nije bilo za očekivati da će se unutar zemlje naći akteri koji će to tako lako prihvatiti. Velikodržavne ideje su preovladale i nacionalisti su uvidjeli priliku da konačno ostvare svoje ideje koje nisu mogli ostvariti u socijalizmu. Oni su uklopili svoje ideje u vanjska nastojanja. Da nisu imali podršku ne bi ni bilo rata niti bi tako dugo trajao. Rezultat je katasrofalan i za nas, tj. sve narode bivše države, ali i za međunarodnu zajednicu koja ima stalnu prijetnju za svoju stabilnost.

 

Ponašanje Rusije prema novom visokom predstavniku je kontinuitet njihove politike prema BiH

MONITOR: Novi visoki predstavnik, Kristijan Šmit, imao je  prvi nastup u Parlamentu BiH. Tome nisu prisustvovali poslanici iz RS-a.  Navedeni razlog je što izbor Šmita nije potvrđen u Savjetu bezbjednosti UN-a, a sada je ruskim zalaganjem spriječen da tamo podnese izvještaj. Pokazuje li to jasnu spregu ruskih vlasti i Dodikove RS lojalne politici Beograda?

KOMŠIĆ: Ruski predstavnici u međunarodnim institucijama odavno ne podržavaju visokog predstavnika. Ranije, u vrijeme prethodnog visokog predstavnika, oni su redovno odbijali njegove izvještaje o stanju u BiH i o implementaciji Dejtonskog sporazuma. Također, oni su odbijali sve deklaracije i akte koje su donosili visoki predstavnik i Upravni odbor Vijeća za provedbu mira u BiH  (PIC-a). Dakle, njihovo ponašanje je kontinuitet njihove politike prema BiH. U Upravnom odboru PIC-a uglavnom su bili usamljeni, što znači da su se suprotstavljali zemljama članicama EU, SAD-a i  Velikoj Britaniji, a to su danas najznačajniji akteri u svjetskoj politici.To jasno pokazuje u kakvoj sprezi je Dodik s ruskom politikom i politikom koja se vodi iz Beograda, a s druge strane, pokazuje da su te politike faktički u sukobu s vodećim politikama svijeta. To se mora ozbiljno uzeti jer se radi o politici koja ruši Dejtonski sporazum, a on je inače Opći okvirni sporazum za mir. Ne radi se samo o miru u BiH nego o miru u regionu, o miru u cijeloj Evropi.

Ne bih volio nagađati o tome šta se sve dešavalo oko nastupa visokog predstavnika u BiH  na sjednici Savjeta bezbjednosti UN-a. Nemam dovoljno informacija o tome. Očito je da je postignut neki kompromis na račun BiH. Američka administracija je dala ustupak Rusiji, ali ne znamo što su dobili. Zapovjednik EUFOR-a u Sarajevu je izjavio da je stanje u BiH stabilno. Sve su to kontradikcije.

 

Kao član pregovaračkog tima, bio sam protiv ovakvog Dejtonskog sporazuma

MONITOR: Kao „ratni“ član Predsjedništva BiH, učestvovali ste u mirovnim pregovorima za okončanje rata. Šta za Vas predstavlja Dejtonski sporazum?

KOMŠIĆ: Kao član be-ha delegacije u Dejtonu bio sam protiv ovakvog  Sporazuma jer nije bilo teško procijeniti da entitetska država ne može funkcionirati. Bilo je jasno i da će Dejtonski ustav održavati i produbljivati diskriminacije koje su u njega ugrađene. To pokazuju presude Međunarodnog suda za ljudska prava. Država je nefunkcionalna, nedemokratska i neracionalna. Međutim, u Dejtonu je preovladalo mišljenje da je mir prioritet, a da će se ostale slabosti u Sporazumu vremenom otklanjati. Međutim, da bi se napredovalo potrebno je eliminirati ratne politike. To Sporazum nije učinio i one traju do danas. Utoliko je važniji angažman visokog predstavnika i njegova odlučnost. On treba očuvati ono što piše u Sporazumu, a to je suverena, nedjeljiva, demokratska i međunarodno priznata država.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA, ČLANICA RADNE GRUPE ZA POGLAVLJE 23: Vlast je zaslužna što DPS nije propao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama

 

MONITOR: Kako komentarišete najnovije istraživanje DAMAR-a i CGO, koje kaže da pola ispitanika smatra da Crna Gora ide pogrešnim putem?

BAJRAMSPAHIĆ: Ovo istraživanje, ali i nekoliko ranijih, pokazuje da su naši građani i građanke razboritiji i racionalniji nego što politička elita misli. Pored intenzivne propagande sa svih strana, građani uspijevaju da razlikuju utemeljene od neutemeljenih narativa i izražavaju otpor prema nazadnim tendencijama. Mislim da bi svi iole ozbiljni političari morali da ih temeljno pročitaju i da prestanu da se potcjenjivački odnose prema javnosti jer takvi pristupi očigledno nemaju prolaz. Mene veoma raduje što građani šalju poruku političarima da im je muka od nacionalizma i da hoće ozbiljnije javne politike.

MONITOR: Slažete li se sa ocjenom da je ovo Vlada „iznevjerenih očekivanja“?

BAJRAMSPAHIĆ: Da. Ako ostavimo po strani ideološke razlike i sporni klerikalni karakter ove vlasti,  propuštena je velika šansa. Šteta je što prva Vlada, koja je mogla stvarno biti ekspertska i postaviti javnu upravu na zdrave osnove, nije to bila. Odluke joj većinom nisu bile zasnovane na visokim stručnim standardima. Vlada se nije postavila kao brana nezakonitim i nedemokratskim praksama. Ona je punom parom nastavila sve sporne tehnike prethodne vlade, čak je i prevazišla zaprepašćujućom kadrovskom politikom, netransparentnošću (posebno u vezi sa dnevnim redom vlade i budžetskom potrošnjom), nedostatkom dijaloga i javne rasprave, samovoljom u vođenju resora i javnih politika, kršenju zakona kad god im zakon smeta da urade šta hoće, opsjednutošću identitetskim i vjerskim pitanjima. Uspijevaju da unište i rijetka do sada uspješna javna preduzeća koja su monopolisti na tržištu i naprave od njih gubitaše! Kada pogledate honorare savjetnika ministra finansija i spiskove na kojima su partije podijelile škole, vidite da se i nova vlast iznenađujuće brzo osilila.

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama i haotično donošenje odluka, bez utemeljenja, strategije, analize, dugoročnog pristupa. Konačno, najveće razočarenje je što ekspertskoj vladi evropska integracija Crne Gore uopšte nije bila prioritet. Naprotiv, nova vlast se toliko oglušivala o jasne standarde EU da je uspjela da izgubi saveznika koji joj je u početku bio najveća podrška.

MONITOR: Kako vidite aktuelnu inicijativu opozicije za izglasavanje nepovjerenja Vladi, kuda ona može odvesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Opozicija javno izražava optimizam i mislim da mora da postoji neki razlog za to. Ali čak i ako postoji neki scenario, čini mi se da će biti neizvjesno sve do trenutka glasanja jer vidimo da sve strane „tvrde pazar“ i učestvuju u psihološkom ratu ne bi li izvukli maksimalno za svoju partiju iz ove krize. Mislim da u svakoj varijanti neko nešto gubi i da nema lakog rješenja. Postojeća Vlada je već preživjela mnogo afera, ne bi me začudilo da preživi opet, ali to rješenje je takođe neodrživo i štetno za društvo. Vlada bez podrške Skupštine ne može da funkcioniše, još manje da vodi reforme, tako da je to gubljenje vremena. Ako Vlada preživi, nastaviće se konflikti unutar vladajuće većine koji na kraju jačaju opoziciju. Vladajuća većina je sama najviše zaslužna što DPS nije propao nakon izbora nego se revitalizovao. Mislim da još uvijek okreću glavu od te činjenice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR JELICA KURJAK, POLITIKOLOŠKINJA  I DIPLOMATKINJA: Promjene u Rusiji su uvijek dolazile iznutra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rusija kao zatvoreno društvo nikada nije bila spremna da otvori prolaze za ideje spolja ma koliko one bile, u perspektivi gledano, dobre za budućnost zemlje

 

MONITOR: Sredinom 1980-ih je izgledalo da će perestrojka i njena „glasnost“ donijeti velike promjene u SSSR-u. Kako 30 godina od odlaska Mihaila Gorbačova i kraja sovjetske države, izgleda taj proces?

KURJAK: Perestrojka je otvorila mnoga pitanja vezana za istoriju nastanka, funkcionisanja i stanja sovjetske države. Jeretička pitanja poput nade u promene tokom kratkog perioda NEP-a, uzroka njegovog kraha, dolaska Staljina na vlast, neuspelih ekonomskih reformi posle perioda „otopljenja“ (XX kongres KPSS), bila su veoma značajna za mlade naraštaje ali i za otvaranje sličnih i mnogih drugih pitanja u drugim zemljama Varšavskog ugovora, što će umnogome uticati i na događaje u pojedinim zemljama, pre svega u Poljskoj. Sve se to reflektovalo i na kasniju demontažu komunističkih sistema i vojno-političkog i ekonomskog lagera socijalističkih zemalja.

Očekivanja u Sovjetskom Savezu, i u Rusiji, bila su velika kod značajnog procenta humanističke inteligencije. Zbog čega? Ni jedna ekonomska reforma – kojih je bilo nekoliko tokom XX veka u sovjetskog državi, nije otvarala politička pitanja, pitanja prošlosti i odnosa sadašnjosti prema prođenom periodu. Iako u skromnim kategorijama, perestrojka je ipak načela baš takva pitanja. Kažem načela, jer, veoma brzo, za nekih desetak godina, sve je počelo da se vraća na staro. Tvorci perestrojke nisu mogli, imali snage, smeli, nisu umeli itd. itd. da postave ključno pitanje mogućih promena: reformisanje sistema, odnosno, partije, države i odnosa partije i države. Sistem nije dovođen u pitanje i sve se svelo na neophodna prilagođavanja imajući u vidu da su se promene događale unutar zemalja lagera, u Evropi, svetu, u međunarodnim odnosima. Suština sistema jednopartijske vladavine, podržavljene partije, centralizovane privrede, zatvorenog društva nije bila dovođena u pitanje. Sa nekim korekcijama ta suština je i danas dominantna.

MONITOR: Kakva je i kolika međuzavisnost kada se radi o podršci u biračkom tijelu, između Vladimira Putina i njegove stranke Jedinstvena Rusija?

KURJAK: S obzirom na to da je Rusija definisana kao višepartijska parlamentarna demokratija, sa izrazitom dominacijom jedne grane izvršne vlasti – predsedničke, postojanje jake partije koja pobeđuje i koja podržava predsednika je suština takvog sistema. Popularnost partije je značajna, ali je popularnost predsednika iznad svega i iznad partije. U tom odnosu uzajamnosti nema mesta za neka pitanja nesporazuma, pada popularnosti itd. Celokupni administrativni potencijal je u funkciji pobede partije i predsednika na izborima.

MONITOR: Koliko je uticajna i ko je opozicija u Putinovoj Rusiji?

KURJAK: Nominalno postojanje višepartijskog sistema daje mogućnost da se Rusija deklariše kao parlamentarna demokratija. To podrazumeva da postoje opozicione partije u Dumi. Trenutno ih je četiri, plus vladajuća partija, Jedinstvena Rusija. Druga je realnost: te partije učestvuju na izborima, dobijaju uvek dovoljan procenat glasova kako bi zadržale svoje mesto u Dumi, ali, istovremeno, ne skrivaju da su lojalne i da iz sve snage podržavaju rukovodeću partiju i predsednika.

Postoji i druga opozicija, to je vanparlamentarna, kojoj pripada i Aleksej Navaljni i drugi manje popularni opozicionari. Takva opozicija nema mogućnosti da dođe do cenzusa na izborima koji bi je doveo u parlament. Oni su kao političke organizacije na margini državnih događanja, van svake institucije vlasti.

Iako vlast takvu opoziciju optužuje da je prozapadna, neprijateljska u odnosu na sopstvenu zemlju, treba reći da su i ta opozicija, a i sam A. Navaljni, i te kako proruski. Druga je stvar što opozicija u Rusiji traži modernizaciju zemlje na svim nivoima. A to se svakako ne poklapa sa stabilnim stanjem koje je kreirala vlast i ona održava takav sistem.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIROSLAV ŠUKOVIĆ, SLIKAR: Umjetnost nije tu zbog aplauza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nemam tendenciju da mijenjam svijet. Možda  da ga prepoznam. Da suočim sebe i publiku sa nekom istinom.  Iako tokom stvaranja o publici uopšte ne razmišljam, raduje me ako i ona prepozna to nešto. Neku univerzalnost, neku istinu, možda i ličnu

 

Izložba Umjesto molitve Miroslava Mira Šukovića nedavno je otvorena u Beogradu, u Kući Đure Jakšića. Šuković je rođen 1977. godine u Bihaću, a živi i radi u Kolašinu i Podgorici. Imao je više od 20 samostalnih izložbi širom Crne Gore, regiona i u inostranstvu, a učesnik je i brojnih kolektivnih izložbi. Dobitnik je nagrade Cetinjskog likovnog salona Trinaesti novembar 2015. godine.

MONITOR: Nedavno ste se predstavili beogradskoj publici, a većina slika su nastale ove godine. Da li je ova izložba svojevrstan presjek dosadašnjeg stvaralaštva, na kojoj na neki način prikazujete način na koji ste dolazili do određenih slikarskih rješenja ili radovi predstavljaju nešto sasvim novo u Vašem stvaralaštvu?

ŠUKOVIĆ: Izložba u Beogradu, iako je na njoj predstavljen  jedan dio radova iz starijeg perioda, nije presjek mog dosadašnjeg stvaralaštva. Najveći dio radova predstavljenih u Beogradu je novijeg datuma i predstavlja na neki način novi ciklus u mom stvaralaštvu. Ono što je, svakako, zajedničko svim mojim radovima, je sadržano negdje u nazivu same izložbe Umjesto molitve.  I ranije sam govorio da su slike i stvaranje za mene neki vid molitve.

Kao dječak, urezivao sam crtice na kaišu, čekajući da majka, koja je bila lošeg zdravlja, izađe iz bolnice. Crtice su predstavljale dane koje sam provodio moleći se da ona bude dobro. One su bile moja molitva. Čini se da sam nastavio da se kroz linije, odnosno crteže, platna i boje, molim.

Tekst teoretičara umjetnosti Vladimira Kolarića, kojim se osvrnuo na izložbu u Beogradu, na dobar način to primjećuje: ,,Onaj ko vjeruje u mogućnost umjetnosti da bude oblik molitve (pa makar i uz ogradu koja sadrži riječ umjesto), mora vjerovati da se kroz tu čulnost i stvarnost može ne samo izraziti nevidljivo i neopisivo, nego da se može i opštiti sa njim, i da se ono na neki način može oprisutniti i (po)javiti”. Ja u to vjerujem.

MONITOR: Vaše radove bismo mogli svrstati u figurativni egzistencijalizam. Bilo koji motiv da dominira slikom, u centru interesovanja je uvijek čovjek, njegova unutrašnja stanja i težnja da se dostigne to nešto uzvišeno, koje je teško definisati.

ŠUKOVIĆ: Da, čovjek je centralna tema kojom se bavim u svojim radovima. Ranije su to bila uglavnom neka psihološka stanja i unutrašnji nemiri čovjeka, dok je u ,,novoj” fazi to potraga za nečim uzvišenijim, vanvremenskim.

Valjda je to i neki lični put koji svaki čovjek prolazi.  Pokušaj da razumije sebe,  svijet u kojem  živi, i na kraju,  onoga uzvišenijeg, što se ne vidi. Traženje smisla.

MONITOR: Kako prilazite radu jedne slike, kako se ona ,,rađa”? Kažite mi o tom stvaralačkom procesu – šta Vas tjera da radite?

ŠUKOVIĆ: Upravo u načinu na koji ste postavili pitanje, upotrijebivši riječ – rađa, nalazi se dio odgovora. Nije li sam život, i sve oko nas jedan misterij. Ne pokušavam da umanjim mjesto stvaraoca u tom procesu. Njegove emocije, želje, ono što pokušava da podijeli sa svijetom, ili sa sobom na kraju.  Ipak, a to pokazuje i sam proces stvaranja, najuspješniji radovi, oni kraj kojih ćete zastati, koji će vas pomjeriti, imaju dodir nečeg što je onostrano, što je van. Kako god se to zvalo. Otuda je proces stvaranja za mene jedna velika  – tajna.

Šta me tjera da radim? Čovjek je, u konačnici, biće koje komunicira i stvara.  U slikanju se dešava oboje: i kreacija i razgovor. Čudesno je vidjeti kako iz bjeline papira nastaje djelo. Iz ničega, nešto što će nastaviti da živi i komunicira.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo