Povežite se sa nama

INTERVJU

IVO KOMŠIĆ, ČLAN PREDSJEDNIŠTVA BIH TOKOM RATA DEVEDESETIH: Novi kompromis između zapada i Rusije na račun BiH

Objavljeno prije

na

Nije vijest da nema „Dejtona dva“, takav novi sporazum nije moguć jer bi američka administracija morala priznati da je njihov sporazum o miru u BiH bio promašaj

 

MONITOR: U obraćanju u BiH parlamentu,  novi visoki predstavnik za BiH je rekao da „nije Pedi Ešdaun“ kao i da su njegova Bonska ovlašćenja „u fioci“. Kako ste Vi razumjeli njegov nastup?

KOMŠIĆ:  Visoki predstavnik Šmit je imao i inauguralni govor, govor kojim se obratio be-ha javnosti. U tom govoru on je objasnio da mu je mandat evropski put BiH i put ka NATO-u. Uvjeravao je javnost da za takav mandat ima podršku svih zemalja EU, Britanije i SAD-a. Na tom putu kao prepreka stalno stoji Dodik, Rusija i Srbija. Dakle, jasno je što treba raditi, mora ukloniti prepreke. To se ne može uraditi floskulom o dogovoru između tri naroda. On treba upotrijebiti moć koju ima po Dejtonskom sporazumu. Naše stanje je posljedica agresije na BiH, odnosno rata kojega građani ove zemlje nisu htjeli. Nitko ih nije pitao 1992. godine žele li rat. Na referendumu su se jasno izjasnili što žele. Poslije toga su napadnuti. Da je postojala mogućnost dogovora naroda ne bi bio potreban Dejtonski sporazum. Uostalom, on je uslijedio nakon vojnog sloma Karadžićeve RS, ne nikakvim sporazumom s njim. Dejtonski sporazum je nametnut sporazum i visokom predstavniku je dat mandat da ga čuva i omogući provođenje. Posljednji javni istupi visokog predstavnika su u suprotnosti s onim što je najavio u svom inauguralnom govoru.

MONITOR: U  Sarajevu su ponovo  predstavnici SAD-a i EU, Metju Palmer i Angelina Ajkhorst. Nakon sastanka sa članovima Predsjedništva BiH, Palmer je izjavio da posrednici nemaju „konkretna riješenja“ i da se radi o „injekciji hitnosti“. Ali pitanje zakonodavnih reformi u BiH „na stolu“ je od 2011, poslije prvih presuda Evropskog suda za ljudska prava?

KOMŠIĆ:  Fnkcioneri zemalja koje su potpisale Dejtonski sporazum i garantirale njegovo provođenje, prije dolaska u BiH u posredničku misiju, daju veoma jasne izjave o njihovom mandatu, a nakon dolaska nejasne i kontradiktorne. To se uglavnom desi nakon njihovih posjeta Zagrebu i Beogradu. To me podsjeća na Holbrukovu šatl diplomaciju. Pripremajući Dejtonske pregovore on je uvijek prvo išao Tuđmanu i Miloševiću, a onda dolazio u Sarajevo sa prijedlozima koje je s njima dogovorio. On je pravio kompromise koji se nisu smjeli napraviti. Zato danas imamo Sporazum sa kontradikcijama i diskriminacijama koje se pokušavaju otkloniti promjenama Ustava i Izbornog zakona. Opet se pravi ista greška, traže se kozmetičke izmjene, traže se kompromisi koji se ne mogu održati. Nefunkcionalnost države proizašla iz Dejtonskog ustava nije od jučer, presude Međunarodnog suda za ljudska prava stare su preko deset godina. – Što su uradili oni koji su odgovorni za provođenje Dejtonskog sporazuma,  presuda Haškog suda i Međunarodnog suda za ljudska prava?

MONITOR: Milorad Dodik je rekao medijima da se sa visokim funkcionerom Stejt departmenta, Gabrijelom Eskobarom, složio da nema „Dejtona dva“ i da se ne spominje članstvo u NATO-u, napominjući da Eskobar i „prijeti“.

KOMŠIĆ: Još ne znamo s čime će gospodin Eskobar doći u BiH. Dodik nije dobar izvor informacija jer on sve prilagođava sebi. Nije vijest da nema Dejtona dva. Takav novi sporazum nije moguć jer bi američka administracija morala priznati da je njihov sporazum o miru u BiH bio promašaj. Oni mogu samo insistirati na njegovom provođenju i doradi. Realno je očekivati „prijetnje“ jer se Dodik otvoreno suprotstavlja visokom predstavniku i u kontinuitetu djeluje antidejtonski. Teško je povjerovati da bi američka administracija poklekla pred Dodikom, bez obzira s kojom odlučnošću i obećanjima iza njega stoji Rusija.

MONITOR: Uslijedila je i velika regionalna živost glavnih aktera BiH krize. Dodik je nenajavljeno došao kod Zorana Milanovića, a Dragan Čović kod Aleksandra Vučića. Djeluje da je Dodik i dalje glavni pion u ovoj slagalici?

KOMŠIĆ: „Živost“ je u stvari kriza koju je izazvao Dodik. S obzirom na to da on svoju politiku koordinira s Čovićem, ne iznenađuju ove posjete Beogradu i Zagrebu. Možda im se čini da je uvjerljivije za svijet ako dobiju direktne instrukcije, Dodik u Zagrebu, Čović u Beogradu. To je jedinstvena politika, kao što je bila ona Tuđmana i Miloševića, Bobana i Karadžića. Međutim, previdjeli su glavnu stvar – Tuđman i Boban, Milošević i Karadžić imali su vojsku u BiH kojom su diktirali stanje u BiH i sve političke procese. Što danas imaju ovi njihovi trabanti? Imaju samo blefove. Milanović i Vučić se samo blamiraju pred svijetom. Njihova moć je balon koji međunarodna zajednica može ispuhati jednim ubodom.

MONITOR: U Beograd će, izgleda, za sljedećeg ambasadora SAD-a doći Kristofer Hil. Njegova diplomatska karijera je usredsređena na ključna svjetska žarišta nestabilnosti. Da li Hil dolazi na Zapadni Balkan, u pravom trenutku, momentumu, za razrješenje naših glavnih kriza, u BiH i na Kosovu?

KOMŠIĆ: Gospodin Kristofer Hil je diplomata s velikim iskustvom, posebno u kriznim područjima svijeta. Zna sve okolnosti u kojima je nastao Dejtonski sporazum i sigurno zna sve njegove slabosti. Važno je i to da je bio blizak s Ričardom Holbrukom, što znači da poznaje i njegove nedoumice i naknadne stavove o tim slabostima. On dolazi u pet do dvanaest. Kamo sreće da je došao ranije, dok politički odnosi nisu bili u ovoj mjeri narušeni. U nekim vremenima bilo je više prostora za djelovanje i to bez radkalnih mjera. Sada je situacija zaoštrena i traži radikalne mjere.

MONITOR: Nedavno se pojavila Vaša knjiga „ Tuđmanov haški profil-udruženi zločinački poduhvat u BiH“. Tu vtrdite da je sadašnja politika Hrvatske prema BiH, nastavak Tuđmanove.  Sada Zoran Milanović pokazuje najviše inicijative oko bosansko-hercegovačkih ustavnih i zakonodavnih reformi nizom akcija i prijedloga. Im li on u tome podršku EU?

KOMŠIĆ: Jedan od važnih motiva nastanka moje knjige je politika koja se u kontinuitetu vodi iz Hrvatske prema BiH. Milanović je veći tuđmanovac u tom smislu nego što su mnogi u HDZ-u. Htio sam pokazati da je Tuđmanova politika rezultirala zločinima koji su osuđeni u Haškom sudu. Priložio sam dokumentaciju Suda koja pokazuje da je Tuđman bio na čelu udruženog zločinačkog poduhvata. To mora znati hrvatska javnost. To bi morao znati i Milanović kao predsjednik države. Međutim, on se oglušuje o povijesne činjenice koje je dokazao Međunarodni sud, on negira zločine koji su izvršeni u BiH, iako ih izvršitelji zločina priznaju, on se suprotno Dejtonskom sporazumu miješa u unutarnje odnose u BiH, on ponavlja Tuđmanovu fiksaciju da je predsjednik be-ha Hrvata i sl. Očito je da od nekih zemalja EU ima podršku jer bi ga netko iz institucija Unije već opomenuo i zaustavio. Pitanje je koliko su neke zemlje EU promijenile svoju politiku prema BiH koju su vodile u ratu. Trideset godina je prošlo od početka ratova u SFRJ-u.

MONITOR: Vi ste  profesor filozofije i sociologije, autor ste teorijskih radova – ali ste i učesnik u politici,  bili ste i predstavnik države. Koji su glavni činioci tako razornog raspada  Jugoslavije?

KOMŠIĆ: Činioci raspada naše bivše države, koja je bila razvijenija od mnogih evropskih zemalja i imala ogroman međunarodni ugled, su i unutarnji i vanjski. Bilo je za očekivati da će nakon pada Berlinskog zida proces urušavanja komunističko-socijalističkih država zahvatiti i Jugoslaviju.  Mnoge zemlje Zapada bile su žestoki protivnici našeg socijalističkog uređenja i  jedva su dočekale priliku da ga sruše. Nije smio ostati u Evropi niti jedan takav poredak koji je bio uspješan. Jednostavno, trebalo ga je zbrisati s lica zemlje. To je sve bilo za očekivati. Nije bilo za očekivati da će se unutar zemlje naći akteri koji će to tako lako prihvatiti. Velikodržavne ideje su preovladale i nacionalisti su uvidjeli priliku da konačno ostvare svoje ideje koje nisu mogli ostvariti u socijalizmu. Oni su uklopili svoje ideje u vanjska nastojanja. Da nisu imali podršku ne bi ni bilo rata niti bi tako dugo trajao. Rezultat je katasrofalan i za nas, tj. sve narode bivše države, ali i za međunarodnu zajednicu koja ima stalnu prijetnju za svoju stabilnost.

 

Ponašanje Rusije prema novom visokom predstavniku je kontinuitet njihove politike prema BiH

MONITOR: Novi visoki predstavnik, Kristijan Šmit, imao je  prvi nastup u Parlamentu BiH. Tome nisu prisustvovali poslanici iz RS-a.  Navedeni razlog je što izbor Šmita nije potvrđen u Savjetu bezbjednosti UN-a, a sada je ruskim zalaganjem spriječen da tamo podnese izvještaj. Pokazuje li to jasnu spregu ruskih vlasti i Dodikove RS lojalne politici Beograda?

KOMŠIĆ: Ruski predstavnici u međunarodnim institucijama odavno ne podržavaju visokog predstavnika. Ranije, u vrijeme prethodnog visokog predstavnika, oni su redovno odbijali njegove izvještaje o stanju u BiH i o implementaciji Dejtonskog sporazuma. Također, oni su odbijali sve deklaracije i akte koje su donosili visoki predstavnik i Upravni odbor Vijeća za provedbu mira u BiH  (PIC-a). Dakle, njihovo ponašanje je kontinuitet njihove politike prema BiH. U Upravnom odboru PIC-a uglavnom su bili usamljeni, što znači da su se suprotstavljali zemljama članicama EU, SAD-a i  Velikoj Britaniji, a to su danas najznačajniji akteri u svjetskoj politici.To jasno pokazuje u kakvoj sprezi je Dodik s ruskom politikom i politikom koja se vodi iz Beograda, a s druge strane, pokazuje da su te politike faktički u sukobu s vodećim politikama svijeta. To se mora ozbiljno uzeti jer se radi o politici koja ruši Dejtonski sporazum, a on je inače Opći okvirni sporazum za mir. Ne radi se samo o miru u BiH nego o miru u regionu, o miru u cijeloj Evropi.

Ne bih volio nagađati o tome šta se sve dešavalo oko nastupa visokog predstavnika u BiH  na sjednici Savjeta bezbjednosti UN-a. Nemam dovoljno informacija o tome. Očito je da je postignut neki kompromis na račun BiH. Američka administracija je dala ustupak Rusiji, ali ne znamo što su dobili. Zapovjednik EUFOR-a u Sarajevu je izjavio da je stanje u BiH stabilno. Sve su to kontradikcije.

 

Kao član pregovaračkog tima, bio sam protiv ovakvog Dejtonskog sporazuma

MONITOR: Kao „ratni“ član Predsjedništva BiH, učestvovali ste u mirovnim pregovorima za okončanje rata. Šta za Vas predstavlja Dejtonski sporazum?

KOMŠIĆ: Kao član be-ha delegacije u Dejtonu bio sam protiv ovakvog  Sporazuma jer nije bilo teško procijeniti da entitetska država ne može funkcionirati. Bilo je jasno i da će Dejtonski ustav održavati i produbljivati diskriminacije koje su u njega ugrađene. To pokazuju presude Međunarodnog suda za ljudska prava. Država je nefunkcionalna, nedemokratska i neracionalna. Međutim, u Dejtonu je preovladalo mišljenje da je mir prioritet, a da će se ostale slabosti u Sporazumu vremenom otklanjati. Međutim, da bi se napredovalo potrebno je eliminirati ratne politike. To Sporazum nije učinio i one traju do danas. Utoliko je važniji angažman visokog predstavnika i njegova odlučnost. On treba očuvati ono što piše u Sporazumu, a to je suverena, nedjeljiva, demokratska i međunarodno priznata država.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

MIORAG VUJOVIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Stvaraju se preduslovi za raspodjelu nacionalnih resursa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete najavu izmjena Zakona o državnoj imovini ?

VUJOVIĆ: Ne možete pravdati izbjegavanje poštovanja procedura i zaobilaženje zakona time da želite brže donositi odluke. Javne finansije i državna imovina su zaštićene upravo tim procedurama i tim zakonima. To nisu privatne finansije niti privatna imovina da bi sa njom raspolagali na taj način. U privatnom biznisu stvari stoje drugačije, ali u onome što je opšti interes, uz mehanizme kontrole i provjere, a uz podrazumijevanu strategiju djelovanja, što je moguće dužu, vi smanjujete mogućnost greške. Zašto je to važno? Pa svaka greška na tom polju košta mnogo i nekada su potrebne decenije za ispravku. Ujedno, korupcija je tada lakše moguća, jer kada potisnete osigurače koje štite opšte dobro, tada je i rizik od te pojave veći. Procedura i transparentnost se uvode da bi se uz pomoć javnosti državna imovina  zaštitila od bilo kakve mogućnosti njenog umanjenja ili devastiranja.

MONITOR: Aktuelni zakon obavezuje Vladu da traži dozvolu od parlamenta za valorizaciju imovine vrijedne do 150 miliona. Izmjenama bi se ta vrijednost podigla na 300 miliona eura. Šta bi to značilo?

VUJOVIĆ: Razumijem da se desila inflacija, ali ne vidim zašto bi Vlada bježala od toga da se u Skupštini javno pretrese svaka odluka kojom se raspolaže državna imovina, dakle imovina građana. Zar ona ne bi trebala da bude okrenuta ka tome da sa parlamentom podijeli odgovornost u donošenju takvih odluka. Priča da treba brže djelovati ne stoji, jer i parlament može brzo reagovati ako se radi o stvarima koje mogu biti na dobrobit građana u smislu da vi nekoj imovini dajete dodatu vrijednost. Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu.

Dopuštanje ovakve odluke bi u praksi značilo da Vlada ima dodatnu koncentraciju moći na polju ekonomije i fiskalne politike uopšte, da je manje kontrolisana i da uticaj ekstremno krupnog kapitala kroz takve odluke može da poraste do neviđenih proporcija, jer možete tada prodavati ili zalagati državnu imovinu za sve i svašta.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR RADE  VELJANOVSKI, POLITIČKI I MEDIJSKI ANALITIČAR, PROFESOR FPN U BEOGRADU U PENZIJI: Najveća opasnost po region bilo bi Vučićevo potpuno okretanje ka Istoku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Brisel i Vašington imaju bojazan da napetosti u regionu ne eskaliraju-a oni znaju koliko je u tome Srbija važna, pa im je bitnije da se održi stabilnost nego da se promijeni vlast. Od ovih centara moći se može očekivati diskretno ohrabrivanje opozicije da izvede promjene, ali ne i da oni urade posao umjesto nje

 

 

 

MONITOR:. Jedno vrijeme ste bili aktivni u srpskoj politici. Da li ste  iznenađeni prilično oštrom podjelom u koaliciji Srbija protiv nasilja i kakva bi bila Vaša odluka?

VELJANOVSKI: Nisam iznenađen podelom u koaliciji Srbija protiv nasilja, zapravo je to sasvim logično. Tu koaliciju je okupljalo iskreno odupiranje nasilju i zajednička želja da se promeni vlast, ali to nije dovoljno za političko delovanje. Ne mogu istim putem oni koji su za Evropsku uniju i oni koji su protiv, oni koji smatraju da je u Srebrenici bio genocid i oni koji to negiraju i čak slave zločince iz srpskog naroda, stranke koje se zalažu za stvarne demokratske vrednosti i imaju svest o realnosti kosovskog problema i one koje veličaju mitove prošlosti i traže da se na Kosovu proglasi okupacija. Ja i dok sam bio više u politici nisam imao nikakav uticaj, ali bih se zalagao za jasno profilisanje svake partrije i zajedničko delovanje isključivo po programskim ciljevima.

MONITOR: Na izborima je,  prvi put, učestvovao i „narodni tribun“ Savo Manojlović i osvojio značajan broj glasova. On je, po završetku izbora, pozvao na neku vrstu postizbornog bojkota republičke skupštine i dijela lokalnih parlamenata. Kako ocjenjujete njegov iznenadni ulazak u institucionalizovanu politiku i očigledan pokušaj da bude i tu proaktivan?

VELJANOVSKI: Savo Manojlović je samo još jedan dokaz nezrelosti opozicione scene u Srbiji. Inače, u politiku se i može ući samo institucionalizovano, sve ostalo je amaterizam ili NGO građanski aktivizam, što ima dodirnih tačaka sa politikom, ali nema mnogo izgleda da se poentira. Izlaskom na izbore, a zatim pozivom na bojkot odnosno izlazak iz lokalnih parlamenata, Manojlović je doprineo konfuziji koja je već postojala, a što obeshrabruje birače i dovodi do apatije. Respektabilan broj glasova koje je ova opcija dobila tu i tamo, takođe dokazuje da je građanima potrebno nešto novo, što odavno očekuju, ali čega nema.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, SAVJETODAVNA GRUPA BALKAN U EVROPI: Predstoji nam ogroman posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti. I ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima

 

 

MONITOR:  Momenat kada ćemo znati da li smo dobili IBAR približava se. Je li IBAR izvjestan?

MAROVIĆ: Da, dobijanje IBAR-a je izvjesno i ne bi tu  trebalo da bude nikakvih iznenađenja. S jedne strane, proces evropske integracije je zasnovan na principu zasluga (merit-based) i u okviru njega Evropska komisija utvrđuje politiku uslovljavanja, definiše mjerila koja treba ispuniti, prati njihovu realizaciju i daje svoju (pr)ocjenu o postignutom napretku. Zbog toga bi trebalo da je od presudnog značaja izvještaj koji je Evropska komisija već izradila i njime dala zeleno svjetlo da pređemo u završnu fazu pregovora. S druge strane, proces je i politički, države imaju pravo veta i mogu da blokiraju kandidatkinju za članstvo bez obzira na rezultate. U ovoj fazi, nema najave blokiranja i zato očekujem da ćemo krajem juna i formalno imati čemu se da se radujemo.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da je usvajanje IBAR zakona pokazalo da se reforma jedne od najvažnjih oblasti svela na  štrikiranje zadataka?

MAROVIĆ: Uzimajući u obzir preostala prelazna mjerila, njih 31, koje je ova Vlada „preuzela“ od prethodnih i krenula u njihovo ispunjavanje, a zbog specifičnih političkih prilika u državi, do sada su se pokazali kao najzahtjevniji politički uslovi koji su se odnosili na imenovanja u pravosuđu, a za koja je potrebna 2/3 ili 3/5 većina u Skupštini. Kada je ovo postignuto u parlamentu, „prozor i šansa“, koji se ukazali zbog geopolitičke situacije, su se još više odrškrinuli, a skroz otvorili zbog izbora za Evropski parlament na kojim su države članice željele da se pohvale i određenim rezultatima na Zapadnom Balkanu. Otuda smo imali intenzivnu komunikaciju institucija sa Evropskom komisijom, brze reakcije sa obje strane, konstruktivnu saradnju koja je u svakom trenutku imala jasan cilj – IBAR. Naravno, bilo je i lakše doći do tog cilja utoliko što smo još  na nivou ispunjavanja tehničkih uslova i tek predstoji da se usvojeno i sprovede u praksi. Zbog brzine su  napravljeni određeni propusti, koji nisu beznačajni, a odnose na često neadekvatno uključivanje zainteresovane javnosti, zanemarivanje konstruktivnih predloga, usvajanje problematičnih rješenja i sveukupno utisak je  da ćemo vrlo brzo morati dodatno da unaprjeđujemo ove zakone. IBAR jeste tehnički izvještaj i on do sada u procesu pregovora nije ni postojao, već su postojala samo mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja, pa je zbog toga Evropskoj komisiji i bilo lakše da zažmuri na određene propuste. Iz „IBAR epizode“ treba izvući pouke za dalji tok pregovora: zadržati posvećen odnos s obje strane, a otkloniti nedostatke, i tehničke i suštinske.

MONITOR:  Kako vidite odnose na relaciji ministar pravde Andrej Milović i premijer Milojko Spajić, te najavu Milovićevog razrešenja?

MAROVIČ: Loša je poruka koju premijer šalje predlogom za razrješenje ministra pravde nekoliko dana nakon što su usvojeni zakoni potrebni za IBAR, a koje je pripremilo  Ministarstvo pravde na čijem čelu je Milović. Iako je taj predlog očigledan rezultat političkih razmimoilaženja, trebalo je da se desi kada je Milović isključen iz PES-a, a ne sada kada bi premijer trebalo da bude zahvalan zbog ostvarenih rezultata. Isto tako, nejasan je i potez Milovića kojim on umjesto da podnese ostavku ako se ne slaže sa politikom premijera i Vlade, upućuje na svoje razrješenje. U oba slučaja je riječ o neodgovornim potezima nekoliko sedmica prije očekivanog dobijanja IBAR-a, čime pada u vodu priča da je IBAR iznad svega. Iako je, kao što sam već rekla, EK dala zeleno svjetlo za IBAR, ovakav razvoj događaja pokazuje da IBAR, ipak, nije iznad političkih razmirica i partijskih interesa. Sve češće turbulencije u PES-u, ali i između koalicionih partnera, nisu ohrabrujuće za političku situaciju u zemlji koja mora biti stabilna da bismo se mogli posvetiti reformama.

MONITOR:  Kako komentarišete odluku Vlade da zbog prihvaćenog amandmana u Skupštini, Milović ne prisustvuje sjednici parlamenta, odnosno Spajićevo obavezujuće uputstvo ministrima da o svakom amandmanskom djelovanju na IBAR zakone moraju obavijestiti najprije Vladu?

MAROVIĆ: Logično objašnjenje za „uputstvo“ da Vlada mora da da zeleno svjetlo za amandmane na IBAR zakone je to da je ona u komunikaciji sa Evropskom komisijom i da se nije željelo rizikovati s eventualnim odstupanjima. Međutim, ministar pravde predstavlja Vladu, zakoni su iz njegove nadležnosti i ne vidim šta je moglo da pođe „po zlu“ i zašto je Vlada morala da ga povlači „navrat- nanos“ iz Skupštine. Ukratko, na ovom primjeru smo konkretno vidjeli paradoks da Vlada ne vjeruje svom ministru i da ne vrednuje njegov rad.

MONITOR: Predsjednik države Jakov Milatović odbio je da potpiše dva IBAR zakona. Može li to uticati na proces dobijanja IBAR-a?

MAROVIĆ:Evropska komisija je dala pozitivnu procjenu ispunjenosti mjerila i prije nego što su svi potrebni zakoni za IBAR bili usvojeni u Skupštini. Smatram da se niko na političkom nivou u EU neće baviti formalnim stvarima, posebno što, iako su primjedbe Predsjednika opravdane, zakoni nakon drugog glasanja moraju biti potpisani.

MONITOR: Kako vidite konstataciju premijera o “koordinisanoj opstrukciji Andreja Milovića i Jakova Milatovića” evropskog puta CG?

MAROVIĆ: PES je u više navrata, otkad je u situaciji da vodi proces evropske integracije Crne Gore, stavljao do znanja da svi koji su protiv njih su protiv našeg evropskog puta, pa, čak, kao što je to često slučaj, kad taj neko štiti zakon. U stvari je riječ o čuvanju pozicije i političkim sukobljavanjima.

MONITOR: Kako komentarišete prisustvo predsjednika Parlamenta Andrije Mandića na Svesrpskom saboru u Beogradu?

MAROVIĆ: Andrija Mandić je bio na „saboru Srbije i Srpske“ . Nije mu tamo bilo mjesto kao predstavniku Crne Gore i samim tim to nije ni mogao biti, već ili kao običan posmatrač, što je nedopustivo budući da je predsjednik Skupštine Crne Gore, ili, što je izvjesnije, dužnik višegodišnjeg političkog saveznika i ideološkog vođe Aleksandra Vučića. Takva pozicija bi bila kompromitujuća i ponižavajuća za svakoga, osim za Andriju Mandića, koji tako ne poštuje sopstvenu državu i omalovažava jednu od najviših funkcija u njoj.

MONITOR: U otvorenom pismu premijeru, kritikovali ste njegov stav da “IBAR nije postojao prije PES-a”, kako ste kazali, ali i ocijenili da nam sa ovom parlamentarnom većinom IBAR ništa neće značiti?

MAROVIĆ: I prije i poslije političkih promjena u državi, svi koji su na bilo koji način učestvovali u procesu su se zalagali za određene olakšice, promjenu politike uslovljavanja i ispunjavanje mjerila po prioritetima, intenzivniji monitoring Evropske komisije… Premijer, reakcijom da niko prije 44. Vlade nije pominjao IBAR, kao da je želio da izbriše sve prethodne napore, umjesto da sopstveni uspjeh učini još većim isticanjem da se do njega došlo zajedničkim trudom i radom.

Crna Gora treba da uđe u EU kao građanska država u kojoj se jednako garantuju prava svima i teško mi je zamisliti da se to može desiti uz većinu u čijem su sastavu oni koji negiraju crnogorsku naciju i ne priznaju državu koju treba da predstavljaju u institucijama Unije. To je paradoks i utoliko je i čudna pozicija EU, koja se i sama suočava sa jačanjem desničarskih partija i populista, i koja godinama nije blagonaklono gledala na takvu koaliciju u Crnoj Gori, a sada je zove „evropskom“.

MONITOR:  Kako vidite ovdašnje reakcije na glas Vlade za usvajanje Rezolucije UN o Srebrenici, te Rezoluciju o Jasenovcu koja je u parlamentu?

MAROVIĆ: Reakcije su različite i bespotrebno ispolitizovane i one su skrenule pažnju sa suštine: ovdje se ne radi o većem ili manjem značaju rezolucija, ovdje je riječ o tome da je Rezolucija o Srebrenici bila na dnevnom redu GS UN-a, da smo se kao članica morali izjasniti, a da je naš stav o tom pitanju odavno utvrđen, zasnovan na presudama međunarodnih sudova i civilizacijskoj obavezi. Ponoviću: najmanje što možemo da učinimo za žrtve genocida u Srebrenici je da ih se sjetimo 11. jula, a Rezolucija je važna i zbog toga što se sam genocid u javnosti često negira. Rezolucija o Jasenovcu koja bi bila usvojena u Skupštini Crne Gore ne bi suštinski ništa promijenila, jer se 22. april već obilježava kao dan proboja zarobljenih iz jasenovačkog logora i komemoraciji svake godine prisustvuje državni vrh Hrvatske, a, takođe, u javnosti niko nikada ne negira Jasenovac. Rezolucijom o Jasenovcu možemo pogoršati odnose sa Hrvatskom koja je dobar susjed i pruža nam podršku na svim poljima u procesu demokratizacije, a pogrešan je i motiv usvajanja Rezolucije da bi određena politička grupacija ostala na vlasti i to je nepoštovanje samih žrtava.

MONITOR: Šta nas čeka poslije IBAR-a?

MAROVIĆ: Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti, a samim tim što i ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima. Najzahtjevniji će, opet, biti rad na vladavini prava, odnosno jačanju institucija, borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije, neselektivnoj primjeni zakona u svim oblastima. Pregovori u poglavljima 23 i 24 će ubuduće biti usmjereni na ispunjavanje završnih mjerila, a koje ćemo dobiti u Zajedničkoj poziciji. Od presudne je važnosti da napravimo jasnu mapu puta, prioritete po godinama u trogodišnjem periodu, te da oko tih prioriteta gradimo konsenzus.

Glasanje za IBAR zakone je pokazalo da, iako vlast ne radi na toj sponi sa opozicijom, prvi put smo imali jasnu poruku opozicije da ne želi da blokira EU put. Da li je to bilo zbog „signala“ iz EU da ćemo IBAR dobiti bez obzira na sve, pa niko nije htio da političkim protivnicima pruži priliku da u njih upiru prstom, ili je rezultat, konačnog shvatanja da je EU cilj svih nas i da svi moramo učestvovati u njegovom ostvarivanju, ostaje da se vidi, ali je jasan putokaz u kom pravcu se mora ići.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo