Država je obezbijedila deset miliona eura za rekonstrukciju puta od Kolašina do skijališta na Bjelasici, ali je početak radova blokiran sudskim sporom oko vlasništva nad zemljištem. Umjesto najavljene rekonstrukcije, iz lokalne uprave za predstojeću zimsku sezonu obećavaju još jednu obimniju sanaciju

Uprkos ranijim najavama iz Opštine Kolašin da bi procedure za izbor izvođača radova na rekonstrukciji puta od grada do skijališta „mogle biti pokrenute ove godine“, od toga neće biti ništa. Devet kilometara saobraćajnice će i tokom predstojeće zimske turističke sezone biti jedna od najslabijih karika kolašinske infrastrukture. Radovi kojima je put trebalo da bude rekonstruisan procijenjeni su na deset miliona eura. Država je obećala taj novac, ali je početak projekta za sada neizvjestan.

Radovi ne mogu početi dok se pred kolašinskim Osnovnim sudom ne okonča postupak koji se vodi između preduzeća u stečaju Ski-centar Bjelasica i Opštine Kolašin. Vlasnik većeg dijela saobraćajnice od Kolašina do skijališta je to preduzeće, a kako je lani saopštio njihov punomoćnik Nušo Kalač, tužba protiv Opštine podnesena je jer je „put faktički oduzet bez naknade, što je protivno Ustavu i zakonu“.

Potpredsjednik Opštine Vasilije Ivanović za Monitor kaže da se sporu pred Osnovnim sudom u Kolašinu za sada ne nazire kraj, ali da za ovu sezonu imaju rješenje. Iako ne može da kaže kada bi mogao biti raspisan tender za rekonstrukciju puta, najavljuje uskoro „obimniju sanaciju“.

„Saglasnost stečajnog upravnika Ski-centra Bjelasica za obimnu sanaciju smo dobili. Posvećeni smo tome da se svi radovi izvedu po najvišim standardima, što će omogućiti nesmetan rad ski-centra u predstojećoj sezoni i osigurati kvalitetnu uslugu za sve posjetioce. Dakle, proces sanacije biće odrađen kvalitetno i pravovremeno. Što se tiče rekonstrukcije, koja je najavljena i za koju je obezbijeđen novac iz državnog budžeta, ona, kako sada stvari stoje, zavisi od ishoda sudskog postupka koji je iniciran tužbom punomoćnika preduzeća u stečaju“, kazao je Ivanović.

Tužba kolašinskog preduzeća u stečaju uslijedila je nakon što je Vlada prošle godine, pred sam početak sezone, donijela odluku o hitnoj sanaciji, ali i najavila rekonstrukciju. Zimsko održavanje puta do sada je takođe finansirala država, iako u ugovoru o prodaji imovine Ski-centra Bjelasica iz 2007. godine piše da je obaveza održavanja na kupcu imovine stečajnog dužnika, odnosno vlasniku sadašnjeg Ski-centra Kolašin 1450.

Kako su lani saopštili iz Ski-centra Bjelasica u stečaju, zemljište koje je korišćeno za taj put obuhvata parcele ukupne površine 35.156 kvadratnih metara, u katastarskim opštinama Mušovića Rijeka i Drpe, koje su u njihovom vlasništvu. Kalač u tužbi navodi da je imovina tog preduzeća oduzeta bez naknade, zbog čega traže 210.000 eura „po osnovu faktičke eksproprijacije, odnosno faktičke deposedacije – izuzimanja zemlje iz posjeda vlasnika i dodjeljivanja nekom drugom na korišćenje – na nepokretnoj imovini“. Odnosno, na više parcela koje obuhvataju saobraćajnicu, a koje su, kako navodi, u vlasništvu preduzeća u stečaju.

„Pravni osnov našeg zahtjeva je jasan. Zakon o državnoj imovini propisuje da su putevi i prateći objekti dobro u opštoj upotrebi, kojim mogu raspolagati isključivo država i opštine, a ne privatna ili pravna lica. Naša imovina je faktički oduzeta bez naknade, što je protivno Ustavu i zakonu“, poručio je tada punomoćnik Ski-centra Bjelasica u stečaju.

Kalač tvrdi da Opština Kolašin i država, prilikom izuzimanja zemlje iz posjeda vlasnika i dodjeljivanja nekom drugom na korišćenje, „nijesu sprovele zakonom propisanu proceduru eksproprijacije“. Prema njegovim riječima, za faktički izuzeto zemljište DOO Ski-centar Bjelasica Kolašin takođe nije isplaćena protivnovčana naknada.

Odluku o hitnoj sanaciji puta od Kolašina do skijališta – privatnog Kolašin 1450 i državnog Kolašin 1600 – Vlada je lani donijela nakon što je to zatražilo Ministarstvo turizma, kako bi se „osigurali optimalni uslovi za predstojeću zimsku sezonu i u potpunosti iskoristili turistički kapaciteti dva skijališta na Bjelasici“. Ministarstvo turizma je inicijativom upozorilo da bi, ukoliko do toga ne bi došlo, redovno održavanje u zimskom periodu bilo onemogućeno zbog lošeg stanja puta, što bi direktno ugrozilo dostupnost skijališta. Podsjetili su da saobraćajnica od raskrsnice u Ulici Boška Rašovića u Kolašinu do kružnog toka kod planinskog centra Kolašin 1450 predstavlja ključnu saobraćajnicu koja povezuje gradsko jezgro sa skijalištima na Bjelasici.

Najavljena i za sada neizvjesna rekonstrukcija, kako je objašnjeno u Izvještaju o radu predsjednika Opštine Kolašin Petka Bakića, podrazumijeva da u trup puta budu ugrađene i kanalizacione cijevi od turističkih objekata do budućeg postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda (PPOV). Pored puta biće i cijevi planiranog sistema za osnježavanje staza i vodosnabdijevanje turističkih kompleksa na Bjelasici. Postupak eksproprijacije privatne imovine nekoliko desetina vlasnika za taj projekat, prema nezvaničnim informacijama Monitora, u završnoj je fazi. Navodno je u kolašinskoj lokalnoj upravi završena i tehnička dokumentacija za rekonstrukciju saobraćajnice.

Pored toga što je taj put jedina veza Kolašina sa privatnim i državnim ski-centrom, tom saobraćajnicom će do grada, pa dalje ka Mateševu i auto-putu, prolaziti i vozila sa regionalnog puta Jezerine – Lubnice. Međutim, i pored više sanacija tokom minulih godina, vozače odmah po izlasku iz tunela Klisura još dočekuje kolovoz nalik na loše održavane seoske puteve.

Utisci sa tog puta uvijek su među najlošijima kada se govori o kolašinskoj ljetnjoj i zimskoj turističkoj sezoni. Zimi gužve i u snijegu blokirana vozila, ljeti rupe i manji odroni. Put su do sada koristili i devastirali mnogi. U ljeto 2019. godine, zbog kopanja trase cjevovoda male hidroelektrane (mHE), saobraćajnica prema Bjelasici značajno je oštećena, a investitoru je dugo trebalo da vrati put u prvobitno stanje. Da bi do toga došlo, bilo je potrebno više sastanaka predstavnika Ministarstva ekonomije, Opštine i firme Viridi Progressum, koja je gradila mHE. Iz kolašinskog Sekretarijata za urbanizam, komunalne poslove i saobraćaj nikada nijesu željeli da komentarišu stanje te važne veze grada sa planinom. Izgovor im je bio neriješen pravni status puta.

Saobraćajnicu su dodatno, tokom minulih nekoliko godina, devastirali i kamioni Euro-Asfalta, kompanije koja je probijala tunel Klisura ispod Bjelasice. Na desetine kamiona dnevno odvozilo je iskopani materijal od Jezerina do Luga u Kolašinu, gdje je zemlja deponovana. Ranije je put platio danak i eksploataciji šuma na tom području.

                                                                      Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Od 1. septembra počela je da se primjenjuje norma Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, koji je donesen početkom ove godine, da u vrtićima mogu da borave samo vakcinisana djeca. Pokušaj primjene zakona razobličio je brojne probleme sistema, ali i društva

Koliko je sistem loš i nefunkcionalan protekle sedmice su svojim očima mogli da se uvjere i najmlađi. Odlazak u vrtić pretvorio se u odvajanje nevakcinisane djece i svađu pojedinih roditelja sa vaspitačicama. Kako djeci predškolskog uzrasta objasniti što mu drug i drugarica ne mogu sa njim u vrtić ili što nevakcinisana djeca u pojedinim vrtićima borave u zasebnim prostorijama, ili zašto drugov tata vičena vaspitačicu.

Od 1. septembra počelaje da se primjenjuje norma Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, koji je donesen početkom ove godine,da u vrtićima, i javnim i privatnim, mogu da borave samo vakcinisana djeca.

Vrtići su od Ministarstva zdravlja dobili dopis 18. avgusta i u njemu je naznačeno da u vrtićima mogu da borave ona djeca koja su vakcinisana uredno, predškolci koji iz opravdanih razloga nijesu vakcinisani, a da vrata vrtića treba da budu zatvorena za djecu koja se, iz neopravdanih medicinskih razloga, nijesu vakcinisala.

Roditelji su u tom kratkom roku informisani da treba da izvade ili koriguju potvrde o vakcinaciji, ispostavile su se i greške u dokumentaciji, manjkalo je i termina za vakcinaciju, pa su zakazivani za septembar ili oktobar, a do tada njihovo dijete ne može da bude u vrtiću.
Koliko je situacija složena govori i podatak da više od 60 odsto upisane djece prvog dana školske godine nije došlo u predškolske ustanove. U crnogorske vrtiće, prema statistici, ide oko 25.900 od ukupno 42.719 djece tog uzrasta.

Da nije sve do sistema, nego i do roditelja, govore podaci da se Crna Gora nalazi na evropskom i svjetskom vrhu po niskom obuhvatu vakcinisane djece MMR vakcinom, koja se daje protiv malih boginja, rubeole i zauški. Do avgusta ove godine u Crnoj Gori je bilo nevakcinisano više od 30.000 djece od jedne do 18 godina, dok svako drugo dijete predškolskog uzrasta nije obuhvaćeno imunizacijom.

Koliko god bila nepopularna i u našim uslovima haotična, restriktivna politika je dala rezultate. Iz Instituta za javno zdravlje (IJZ) kazali su da je za mjesec dato više od 3.100 doza MMR vakcine, kao i preko 6.000 doza drugih vakcina iz kalendara obavezne vakcinacije.

,,Tokom avgusta 2026. godine, zaključno sa 30. avgustom 2026. godine, aplikovano je ukupno 2.419 doza MMR vakcine, od čega 2.136 prvih doza (MMR1) i 283 drugih doza (MMR2). Posebno dobar odziv zabilježen je tokom prethodnog vikenda, sa više od 300 datih doza MMR vakcine. Takođe, tokom proteklog vikenda, dato je i oko 200 doza ostalih vakcina iz Kalendara obavezne vakcinacije”, kazali su iz Instituta za javno zdravlje (IJZCG).

Iz Instituta su upozorili da je vakcinacija posebno važna zbog epidemijskog javljanja morbila u Bugarskoj i na Kosovu, kao i nedavno potvrđenog slučaja u Srbiji.

Iz ove institucije u kontinuitetu upozoravaju da Crnoj Gori ozbiljno prijeti epidemija malih boginja (morbila) zbog drastično niskog obuhvata vakcinacijom, posebno MMR vakcinom kod djece predškolskog uzrasta.

Morbili najčešće izazivaju komplikacije kao što je upala pluća, koja se javlja kod svakog dvadesetog djeteta i najčešći je uzrok smrti uslijed malih boginja kod odojčadi i male djece. Zatim upala srednjeg uva, upala mozga, kao i smrtonosni SSPE (Subakutni sklerozirajući panencefalitis), koji je dosta rijedak, jedan na nekoliko hiljada oboljelih, a razvija se podmuklo, godinama nakon što je dijete preležalo male boginje.

Iako stručnjaci i brojne naučne analize pokazuju da je MMR vakcina bezbjedna, antivakserski senzacionalizam, kojega su pune društvene mreže, i pad povjerenja u zdravstveni sistem doveli su do toga da se ogroman broj roditelja odlučuje da djecu ne vakciniše ovom vakcinom ili da se ona odloži dok dijete ne progovori i prohoda.

Strah od MMR vakcine, koju antivakseri povezuju sa autizmom, iako za to nemaju ni jedan dokaz, u Crnoj Gori se proširio kao epidemija.

,,Među djecom predškolskog uzrasta rođenom od 2020. do 2024. godine, prvom dozom MMR vakcine vakcinisano je oko 59,4 odsto djece. To znači da značajan broj djece ovog uzrasta još uvijek nije primio prvu dozu MMR vakcine. Prema podacima iz elektronskog registra, riječ je o približno 15.000 djece rođene od 2020. do 2024. godine koja do sada nijesu evidentirana kao vakcinisana prvom dozom MMR vakcine”, naveli su iz IJZ-a.

O razmjerama problema govore uporedni podaci Instituta da je 2013. prvu dozu MMR vakcine protiv malih boginja, zaušaka i rubeole primilo 88 odsto djece, dok podaci iz avgusta ove 2026. godine iznose svega 23 odsto djece rođene 2024. godine.

Ovaj posljednji podatak svrstao nas je na samo dno svjetske rang liste kada je u pitanju pravovremeni obuhvat prvom dozom MMR vakcine, a koja se sačinjava na osnovu podataka UNICEF-a i Svjetske zdravstvene organizacije (SZO).

Crna Gora je na posljednjem, 193. mjestu u svijetu sa 23 odsto vakcinisane djece. Na začelju sa obuhvatom vakcinacije od 27 do 43 odsto su: Madagaskar, Gvineja, Čad, Sudan, Somalija, Nigerija, Gabon, Avganistan… Zemlje sa kojima Crna Gora dijeli ovo začelje, za razliku od naše zemlje, imaju problem dostupnosti vakcina za većinu djece.

Zemlje sa obuhvatom vakcinacije od 99 odsto su Bahrenih, Andora, UAE, Brunej, Kuba, Mađarska, Iran, Portugalija, Luksemburg… I sve zemlje regiona su daleko ispred Crne Gore, tako Albanija, Hrvatska i Slovenija imaju obuhvat vakcinacije od preko 90 odsto, Srbija i Sjeverna Makedonija preko 80 odsto, dok je u BiH obuhvat preko 60 odsto.

Zanimljivo je da najniži obuhvat MMR vakcinom bilježe Podgorica i primorske opštine, dok je taj procenat u sjevernim opštinama znatno veći. Da u ovom naletu nije sporna samo MMR vakcina govori i podatak da protiv tuberkuloze u porodilištu nije vakcinisano 1.100 rođenih 2025. godine.,,Obavezna vakcina koja se primjenjuje po rođenju, odnosno u porodilištu, obuhvata BCG vakcinu, tačnije vakcinu protiv tuberkuloze. Prema trenutno dostupnim podacima iz elektronskog registra imunizacija, za kohortu djece rođene 2025. godine BCG vakcinom je obuhvaćeno njih 83,3 odsto, dok oko 1.100 djece iz ove kohorte nije evidentirano kao vakcinisano ovom vakcinom”, podaci su iz IJZCG.

Dio roditelja je već zakazao protest ispred Ustavnog suda 15. septembra,
kada počinje javna rasprava u postupku ocjene ustavnosti zakonskog rješenja kojim je vakcinacija propisana kao uslov za boravak djece u javnim i privatnim predškolskim ustanovama.

U raspravi će učestvovati i podnosioci inicijative kojom se traži da Ustavni sud proglasi neustavnim odredbe članova 41 i 42 Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti. Inicijative su podnijeli Udruženje Roditelji, Alternativa CrnaGora i jedno lice iz Nikšića.

Pozivajući se na praksu Evropskog suda za ljudska prava, Zaštitnik ljudskihprava i sloboda dao je mišljenje da država ima pravo da propiše mjere koje će dati bolje rezultate u zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti. Iz  UNICEF-a su ocjenili da uskraćivanje pristupa predškolskom obrazovanju zbog odluka roditelja dovodi do dvostrukog kažnjavanja djece i tvrde da se njihov stav o obaveznoj vakcinaciji zasniva na naučnim dokazima i međunarodnom pravu, posebno na Konvenciji o pravima djeteta.

Ustavni sud je najavio da će na javnoj raspravi učestvovati brojni domaći i međunaroni stručnjaci iz epidemiologije i prava djeteta, a biće angažovan i međunarodni ekspert ,,koji će analizirati uporedna zakonska rješenja u državama članicama Savjeta Evrope koja se odnose na mjere koje države preduzimaju radi zaštite javnog zdravlja, uključujući mjere kojima se nastoji obezbijediti visok stepen imunizacije stanovništva, uz istovremeno poštovanje i zaštitu prava i sloboda pojedinaca” saopšteno je iz Ustavnog suda.

Države koje imaju slične kazne za nevakcinisanje kao Crna Gora jesu Hrvatska, Srbija, Francuska, Italija, Poljska, Mađarska i Češka.

Evropski sud za ljudska prava (ECHR) je u aprilu 2021.u predmetu protiv Češke Republikepresudio da kažnjavanje roditelja i restrikcije za nevakcinisanu djecu ne krše Član 8 (Pravo na poštovanje privatnog života) Evropske konvencije o ljudskim pravima. Jedan od ključnih zaklučaka iz presude, kojim je uspostavljen jasan pravni standard, je da javno zdravlje i zaštita drugih imaju prednost nad pojedinačnim izborom.

Naravno, bolje bi bilo da se gradi efiksniji zdravstveni sistem i da se radi na edukaciji kako bi se suzbio pogubni uticaj epidemije poluinformacija i laži koji ozbiljno ugrožavaju ovo društvo i najmlađe.

Životi koje je spasila vakcinacija

Snežana Mugoša, direktorica Instituta za ljekove i medicinska sredstva (CINMED) je nedavno za agenciju MINA izjavila da je,prema velikoj međunarodnoj studiji koju je sprodvodila Svjetska zdravstvena organizacija, imunizacija protiv 14 bolesti u posljednjih 50 godina spasila najmanje 154 miliona života. To je, kako je navela, više od osam hiljada života dnevno, odnosno oko šest svakog minuta, dok se 101 milion spašenih života odnosi na odojčad.

Ista studija je pokazala da je MMR vakcina imala najveći uticaj – zaslužna je za čak 94 miliona spašenih života od pomenutih 154 miliona (skoro 60 odsto).

Vakcine su zaslužne za smanjenje ili suzbijanje bolesti koje su odnosile milione. Zahvaljujući vakcinama iskorijenjena je variola vera, drastično smanjena dječija paraliza, male boginje…

Smatra se da su vakcine, uz antibiotike i higijenski ispravnu vodu, zaslužne što je prosječni životni vijek danas dvostruko duži nego prije stotinu godina.

Predrag NIKOLIĆ

Nacrt zakona o upravljanju i održavanju stambenih zgrada uvodi profesionalizaciju upravljanja, veća izdvajanja za održavanje i nove finansijske i administrativne obaveze vlasnika. Za stanare to znači veće troškove, dok ostaje otvoreno pitanje koliko će ih novi sistem ukupno koštati, kako će kontrolisati novac koji izdvajaju i hoće li veća plaćanja donijeti i kvalitetnije održavanje

Nacrt zakona o upravljanju i održavanju stambenih zgrada, kako se zvanično najavljuje, trebalo bi da donese značajne promjene u ovoj oblasti: efikasniju kontrolu finansija, uvođenje profesionalnih standarda i preciznije definisanje obaveza. Iz Ministarstva prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine saopšteno je da je novi zakon potreban zbog nedoumica i pravnih praznina uočenih tokom primjene važećeg propisa iz 2016. godine, koji je mijenjan 2018. i 2022.

Na prvi pogled, riječ je o pokušaju da se uvede više reda u oblast koja godinama funkcioniše neujednačeno. Sagovornica Monitora Radmila Bajagić, pravnica sa dugogodišnjim iskustvom u državnoj upravi i radu na zakonodavstvu, kaže da podržava namjeru da se sistem unaprijedi, međutim tvrdi i da između ciljeva i predloženih rješenja postoji niz otvorenih pitanja.

„Mnoga rješenja iz Nacrta, kao i procjene iz RIA analize (Regulatory Impact Assessment), zahtijevaju dodatno obrazloženje, preciziranje i preispitivanje. Posebno je važno preispitati povećanje naknade za održavanje sa 0,20 na 0,30 eura po kvadratnom metru, minimalnu naknadu profesionalnog upravnika od 15 odsto i predsjednika skupštine od pet odsto, kao i moguće povećanje ukupnog finansijskog opterećenja etažnih vlasnika. RIA ne daje dovoljno jasnu i kvantifikovanu procjenu tih troškova, niti dovoljno sagledava njihov uticaj na domaćinstva sa različitim nivoima prihoda”, tvrdi Bajagić.

Tako bi, na primjer, za zgradu od 20 stanova površine po 50 kvadrata, ukupna površina bila 1.000 kvadrata. Pri izdvajanju od 0,30 eura po kvadratu, mjesečno bi se prikupilo 300 eura. Po predloženom modelu, 45 eura otišlo bi profesionalnom upravniku, 15 eura predsjedniku skupštine, a 240 eura ostalo bi za neposredno održavanje.

Po riječima sagovornice Monitora, ako se etažnim vlasnicima uvode veće finansijske i administrativne obaveze, moraju se pojačati kontrola rada upravnika i odgovornost profesionalnih upravnika, uz jasnije razgraničenje privatnog, zajedničkog i javnog interesa. Takođe, upozorava da upućivanje na druge propise ne smije ponovo stvarati nejasnoće u pogledu prava i obaveza etažnih vlasnika.

Kako kaže Bajagić, činjenica da su građevinski radovi i drugi troškovi poskupjeli nije dovoljna da opravda upravo takvo povećanje. RIA bi, kako objašnjava, trebalo da pokaže stvarne prosječne troškove redovnog održavanja, hitnih i nužnih radova, investicionog održavanja, servisiranja liftova, čišćenja zajedničkih djelova, kao i razlike između novih i starih zgrada i objekata različite veličine.

Posebno je važno, kaže ona, prikazati koliko se novca u postojećem sistemu uopšte ne naplati i koliko sredstava već postoji na računima stambenih zgrada. Bez tih podataka teško je procijeniti da li je 0,30 eura po kvadratu stvarna potreba ili procjena bez dovoljno čvrstog ekonomskog osnova.

Nacrt zakona profesionalizaciju upravljanja predstavlja kao jedno od ključnih rješenja za probleme u postojećem sistemu. Ideja je da profesionalni upravnik, uz licenciranje i jasno definisane obaveze, uvede više efikasnosti, transparentnosti i odgovornosti. Bajagić ne osporava potrebu za profesionalizacijom tamo gdje je ona potrebna, ali postavlja pitanje zašto bi profesionalni upravnik morao biti rješenje za sve zgrade, uključujući i one u kojima etažni vlasnici već uspješno sami organizuju upravljanje.

Prema postojećem sistemu, poslove upravljanja može obavljati i fizičko lice iz reda etažnih vlasnika. Nacrt uvodi profesionalnog upravnika, ali, kako upozorava Bajagić, RIA ne pokazuje koliko je zgrada do sada uspješno funkcionisalo sa upravnikom iz reda vlasnika, niti zbog čega se takva mogućnost mora ograničiti ili zamijeniti profesionalnim upravljanjem.

Ona zato predlaže da se razmotri mogućnost da etažni vlasnici, pod jasno propisanim uslovima, zadrže pravo da sami upravljaju zgradom. Ako se profesionalni upravnik ipak propiše kao obavezan, trebalo bi utvrditi jasne kriterijume kada je takvo upravljanje nužno, a kada nije.

Jer profesionalizacija, upozorava sagovornica, ne smije biti sama sebi cilj. Ako je cilj bolji kvalitet stanovanja, mora se pokazati kako profesionalizacija dovodi do boljeg rada i, konačno, mjerljivog rezultata.

Među važne nedoumice Nacrta izdvaja i onu koja se odnosi na to ko kontroliše novac koji se svakog mjeseca uplaćuje. Bajagić upozorava da se etažnom vlasniku Nacrtom nameće niz obaveza, uključujući finansiranje održavanja, prijavljivanje kvarova i štete, omogućavanje pristupa posebnom dijelu, odgovornost za određene troškove, kao i obaveze čije neispunjavanje može biti predmet inspekcijskog i prekršajnog nadzora. Istovremeno, smatra ona, nijesu dovoljno razvijeni mehanizmi kojima vlasnik može efikasno kontrolisati rad upravnika, trošenje novca sa zajedničkog računa, opravdanost i cijenu radova.

Zato traži jasno pravo etažnog vlasnika na uvid u finansijsku dokumentaciju, ugovore, račune i druge podatke o raspolaganju zajedničkim sredstvima.

Značajne nedostatke Nacrta Bajagić vidi u odnosu između prava etažnih vlasnika i ovlašćenja države.

„Članom 8 Nacrta skupština etažnih vlasnika i upravnik određeni su kao organi upravljanja stambenom zgradom, pri čemu skupštinu čine svi vlasnici posebnih djelova. To potvrđuje osnovnu logiku da vlasnici upravljaju svojom zgradom. Istovremeno, međutim, Ministarstvu se daju brojna ovlašćenja da podzakonskim aktima uređuje pitanja koja direktno utiču na održavanje, uključujući uslove i rokove za različite vrste radova, tehničke zahtjeve, servisiranje i kontrolu liftova i druga pitanja sistema održavanja”, objašnjava ona.

Prema njenim riječima, ako etažni vlasnici plaćaju održavanje, moraju imati odgovarajuće pravo da odlučuju kako će se održavanje organizovati i da kontrolišu trošenje svog novca. Bajagić predlaže jednostavnu podjelu: država treba da postavlja minimalne standarde, tehničke i bezbjednosne uslove i štiti javni interes; lokalna samouprava treba da sprovodi propise.

Veći dio njenih primjedbi odnosi se na RIA, dokument koji bi trebalo da pokaže zašto je novi propis potreban, koje probleme rješava i kakve će posljedice imati po građane, privredu i javnu upravu.

Prema njenoj ocjeni, RIA nije dovoljno kvantifikovala troškove i koristi. Posebno nedostaje analiza troška profesionalizacije: koliko će koštati profesionalno upravljanje, koliko će upravnika biti potrebno, kakav će biti uticaj na cijene njihovih usluga, postoji li dovoljan broj licenciranih lica i da li postoji opasnost od koncentracije tržišta, posebno u manjim sredinama.

Nedostaje, smatra ona, i ozbiljnija analiza posljedica za domaćinstva sa različitim prihodima, starije i socijalno ugrožene vlasnike, kao i zgrade sa velikim investicionim potrebama.

To su samo neke od primjedbi koje je Bajagić dala na gotovo svaki član Nacrta zakona. Ona za Monitor ocjenjuje da je dokument „rađen amaterski“, da je nedorečen i nesistematizovan, te da brojna predložena rješenja otvaraju pitanja pravne sigurnosti, nadležnosti i dodatnog finansijskog opterećenja građana. Zbog toga predlaže da se Nacrt zakona povuče iz procedure.

                                                                                                 Dragana ŠĆEPANOVIĆ