Dnevnik Pobjeda kome je država većinski vlasnik sa 84,7 odsto kapitala naći će se tokom 2010. godine na tenderu za privatizaciju. To je za Monitor potvrdio Željko Rutović, pomoćnik ministra kulture, medija i sporta. „Vlada Crne Gore je na sjednici od 17.decembra 2009. godine donijela Odluku o planu privatizacije za 2010. godinu kojim je, pored ostalog, predviđeno da se nastavi sprovođenje tendera za N.I.G Pobjeda a.d.”, kaže on. VLASNIŠTVO I NEZAVISNOST: To će biti treći pokušaj da se privatizuje ova novina. Pobjeda je još Zakonom o medijima donešenim krajem 2002. godine trebala da raskine sa državnim vlasništvom, jer „država, jedinica lokalne samouprave i pravno lice koje je većinski u državnoj svojini… ne može biti osnivač medija”.
To zakonsko rješenje donijeto je kako bi se zadovoljili međunarodni standardi.
„Pravilo je da su novine u privatnom vlasništvu, a elektronički mediji mogu biti javni”, kaže za Monitor Stjepan Malović, profesor novinarstva na zagrebačkom univerzitetu i na Fakultetu političkih nauka u Podgorici. „Sigurno je da državno vlasništvo ne jamči potrebnu nezavisnost uređivačke politike, pa takvo rješenje ne ide u prilog razvijanja slobodnih medija koji će služiti interesima javnosti, a ne vladajućima”, kaže Malović. On objašnjava: „U posljednje vrijeme ozbiljno se razmišlja i o tome da se javni servis osigura ne samo u elektroničkim medijima, već i u tiskanim, jer su tabloidizacija i profitni interes u manje razvijenim zemljama u potpunosti uništili nekadašnje ozbiljne, kvalitetne dnevne novine”. Ali, kaže on, to nikako ne znači da štampani mediji smiju ostati državno vlasništvo.
MALO KAŠNJENJE: Kao krajni rok za transformaciju Pobjede Zakon je bio propisao 24. novembar 2003. godine. U novembru te godine, tadašnji direktor Radojica Luburić, je pojašnjavao da je ,,svojinska transformacija u toku”, i da „mora biti postupna”. Nije precizirao da li je urađena procjena vrijednosti tog preduzeća, niti program svojinske i upravljačke transformacije.
Desilo se samo to da se Pobjeda, zvanično, 2004. godine prestala finansirati iz državnog budžeta.
Pomoćnik ministra Željko Rutović kaže da se dnevnik po Zakonu nije mogao ugasiti: „Zakon o medijima u članu 47 propisao je obavezu svojinske i upravljačke transformacije pravnih lica koja obavljaju novinsko-izdavačku djelatnost čiji je osnivač država ili jedinica lokalne samouprave, kao i da troškove transformacije treba da pokrije osnivač”. Ostali printani mediji u vlasništvu države i lokalnih samouprava mahom su ugašeni. Pobjeda je transformisana u akcionarsko društvo tek 29. decembra 2005. godine. Većinski vlasnik bili su državni fondovi sa 71,6 odsto akcijskog kapitala. Država nije ni pokušala da privatizuje Pobjedu u zakonskom roku.
Takva odluka je bila motivisana političkim interesima smatra Željko Ivanović, jedan od osnivača i direktor dnevnog lista Vijesti.
On za Monitor kaže: ,,Iako se Vlada obavezala pred Savjetom Evrope da će privatizovati Pobjedu, ona to nije učinila. Dva su razloga – prvi je da ne želi da se odrekne sredstva propagande, pa zloupotrebljava tu novinu za partijske i lične potrebe čelnika vladajuće stranke. Drugo – vrh vlasti želi da preko Pobjede poremeti tržišne uslove u Crnoj Gori na polju štampanih medija i izazove haos koji bi onda ugrozio listove koji žive samo od tržišta.”
PROPALE PRIVATIZACIJE: Formalnu odluku da se krene sa privatizacijom Pobjede Vlada je donijela tek sredinom 2007. Raspisivanju tendera prethodila je vanredna Skupština akcionara (22. oktobar) na kojoj je donijeta odluka da se dug Pobjede prema državi od 1,9 miliona eura pretvori u akcijski kapital. Tako je država postala vlasnik 76,5 odsto Pobjede.
Mjesec kasnije, 20. novembra 2007. godine, raspisan je tender za privatizaciju 51 odsto akcija Pobjede u državnom vlasništvu. Nije objašnjeno zbog čega je Vlada namjeravala da u svom posjedu zadrži skoro četvrtinu akcija, pošto se sličnog principa nije držala kada su privatizovana neka od najvažnijih crnogorskih preduzeća: Jugopetrol, Telekom, KAP. I zašto je opet kršen član 7 Zakona da država ne može biti vlasnik štampanih medija.
Tendersku dokumentaciju otkupila je samo njemačka kompanija WAZ, ali do isteka tenderskog procesa, koji je na njihov zahtjev produžen za 30 dana, nijesu predali ponudu za kupovinu Pobjede. Nezvanično WAZ je od trgovine odustao zbog nagomilanih dugova tog dnevnog lista. Pobjeda je krajem 2007. godine, prema tvrdnjama Branka Vujovića, tadašnjeg direktora Agencije za prestrukturiranje privrede a sadašnjeg ministra ekonomije, samo državi dugovala 2, 67 miliona eura na ime neizmirenih poreskih obaveza. Rješenja o odloženom plaćanju poreza potpisivao je ministar finansija Igor Lukšić.
Jedna od prepreka za privatizacije Pobjede bio je i kolektivni ugovor koji je garantovao otpremnine u iznosu i do 35 hiljada eura. Višak zaposlenih u Pobjedi, prema različitim procjenama je između 150 – 200 radnika, za što bi kupac morao izdvojiti višemilionski iznos.
PREPREKE I TENDERI: Najave za novi tender krenule su u maju 2008. Krajem jula raspisan je novi tender. Jedinu ponudu dostavila je austrijska kompanija Ost Holding GmbH, stopostotno vlasništvo njemačke medijske grupe WAZ. Ponudila je četiri miliona eura za akcije i investicije od 3,4 miliona u narednih pet godina. Pregovori su trajali do kraja marta 2009. godine kada je ponuda povučena ,,zbog globalne ekonomske krize”.
Dugovi Pobjede su se u međuvremenu nagomilali. A Vlada odlučuje da učvrsti pozicije u tom mediju.
U proljeće 2009. godine usvojen je Model finansijskog restrukturiranja Pobjede prema kome je njen dug od skoro 5,8 miliona eura pretvoren u državne akcije. Vlada je novcem poreskih obveznika izmirila Pobjedin dug prema Prvoj banci koji je 30. aprila prošle godine iznosio 984.117 eura. Istovremeno, anulirana su i Pobjedina dugovanja prema državi u iznosu od 4,8 miliona. Vlada je, uz to, obećala državne garancije za novo zaduženje Pobjede u iznosu od 2,97 miliona eura.
U isto vrijeme, revizori konstatuju da je na kraju 2008. godine akcijski kapital Pobjede nominalno vrijedio 10,99 miliona eura, dok je gubitak društva u tom trenutku bio 11, 6 miliona eura.
Rutović za Monitor komentariše: „Nakon neuspjelog procesa privatizacije Pobjeda je nastavila sa procesom sveobuhvatnog organizacionog, kadrovskog, finansijskog i tehničko-tehnološkog restrukturiranja”.
Zakon o medijima propisuje da članovi upravnih i nadzornih odbora medijskih kuća ne mogu biti poslanici, funkcioneri političkih stranaka ili vladini funkcioneri. Ali ni ta odredba zakona nije poštovana. Za predsjednika UO Pobjede prošle godine izabran je Predrag Sekulić, politički direktor DPS-a i šef poslaničkog kluba te partije. Za članove UO izabrani su Milorad Katnić, pomoćnik ministra finansija, Vesko Garčević, politički direktor Ministarstva inostranih poslova i Mensud Grbović, član GO SDP-a. Za glavnog i odgovornog urednika Pobjede izabran je Srđan Kusovac, dotadašnji savjetnik premijera Mila Đukanovića.
NELOJALNA KONKURENCIJA: Da imenovanje političkog direktora vladajuće partije nije u skladu sa zakonom potvrdio je i sam Sekulić uz objašnjenje da se „ne može sve urediti zakonom”. ,,Zakon je prekršen onoga trenutka kada nije bilo zainteresovanih za privatizaciju Pobjede”, kazao je. Slučaj Pobjede je nezabilježen slučaj nelojalne konkurencije na tržištu Evrope, komentariše odluku Vlade Mladen Milutinović, v.d direktora i glavnog i odgovornog urednika dnevnog lista Dan. „Time što su Pobjedi otpisana dugovanja, a za ostale takve pomoći nema jasno je da Vlada favoriuzuje taj mediji” kaže Milutinović za Monitor.
„Najgore je što je kreator te nelojalne konkurencije država koja bi trebala da se bavi sprečavanjem nelojalne konkurencije i obezbjeđenjem tržišnih i podjednakih uslova za sve” ističe Željko Ivanović. On napominje: „Kada bi Vijesti ili Dan imali takve dotacije, novinu bi dijelili džabe a marketing bi bio upola jeftiniji”.
Pobjedini konkurenti na crnogorskom tržištu dnevne štampe smatraju da je ovaj list favorizovan od strane države i kada su u pitanju prihodi koji se ostvaruju od reklama. „Zbog pritiska države značajan broj kompanija, bilo da su privatna ili javna preduzeća, moraju da se oglašavaju u Pobjedi i to na taj način što dio budžeta za oglašavanje za Vijesti ili Dan preusmjeravaju Pobjedi”, tvrdi Ivanović.
Srđan Kusovac, glavni i odgovorni urednik Pobjede međutim kaže da je: ,,Pobjeda tržišni subjekat koji posluje kao i svaki drugi, bez olakšavajućih okolnosti nego, čak uz otežavajuće okolnosti – potpunu javnost rada, uz plaćen svaki cent poreza i doprinosa”.
Evidentno je da su oglasi o javnim nabavkama, pozivi za tendere koje raspisuju ministarstva, vladine agencije i državna preduzeća velikim dijelom preusmjereni na Pobjedu, iako je čitanost tog lista mnogo manja od druge dvije dnevne novine. Prema istraživanju koje je krajem prošle godine uradila Agencija za istraživanje javnog mnjenja i ispitivanje tržišta Defakto konsaltansi – Vijesti čita 29, Dan 24, a Pobjedu 16 odsto ispitanika.
IZUZETAK OD PRAVILA: Prema podacima koje je uredništvo Pobjede objavilo u tom listu, Pobjedini prihodni od reklama u prvih devet mjeseci prošle godine bili su 434 hiljade eura, a za prethodnu godinu 777 hiljada eura. Prihodi od oglašavanja, što u slučaju Pobjede uglavnom znači čitulje i umrlice, u prvih devet mjeseci 2009. godine bili su znatno veći – 1,1 miliona eura, odnosno 1,6 miliona prethodne godine.
,,U 2008 godini, koja je bila najuspješnija u istoriji Vijesti ukupan prihod od marketinga bio je 3,4 miliona eura a u prvih devet mjeseci ove godine 1,9 miliona eura”, kaže Ivanović, praveći paralelu između marketinških prihoda Pobjede i Vijesti: ,,Da ima tržišne ekonomije oni ne bi mogli imati ni polovinu ovog prihoda od reklama”. Milutinović i Ivanović se slažu da njihovi mediji zbog toga trpe veliku štetu.
Samo u posljednjih nekoliko godina na ime oprosta i otkupa dugova iz budžeta Pobjeda je dobila 7,7 miliona eura. Dodaju li se tome i obećane Vladine garancije za kreditno zaduženje od skoro tri miliona eura, proizilazi da je Pobjeda poreske obveznike Crne Gore u periodu od 2004. do danas koštala skoro 11 miliona eura.
Subvencije države nijesu protivne samo Zakonu o medijima, već i antimonopolskim aktima i sporazumima koje je Crna Gora prihvatila posljednjih godina, usklađujući svoje zakonodavstvo sa evropskim. Prema Zakonu o kontroli državne pomoći, usvojenim 2009. godine zabranjuje se svaka finansijska podrška kojom se narušava slobodna konkurencija. Tim se Zakonom nedavno pravdao potpredsjednik Vlade Igor Lukšić nakon što je negativno odgovorio na zahtjev privatnih štampanih medija da im država, po ugledu na sličan slučaj u Srbiji, olakša poziciju poslije prošlogodišnjeg bankrota velikog novinskog distributera koji je crnogorskim štampanim medijima ostao dužan blizu milion eura.
Zabranjuje se, dakle, svaka pomoć države štampanim medijima. Samo se Pobjeda izuzima.
Tri novine dva svijeta
O razlikama u izvještavanju između crnogorskih dnevnih novina mogla bi se napisati opširna studija, ali to nije tema našeg istraživanja koje se bavilo prije svega implementacijom zakonskih rješenja. Ali, za ilustraciju uređivačkih politika donosimo naslove koji se odnose na dva događaja iz ovog mjeseca. Izvještaji sa konferencije za štampu ekspertskog tima MMF-a dati su na naslovnim stranama sva tri lista: Pobjeda: Uz korekcije dobri izgledi ekonomije Dan: MMF-u se ne dopada što privreda propada Vijesti: BDP pao najviše u regionu Rezultate lokalnih izbora na Cetinju, koje je bojkotovao dio opozicije, državne i privatne dnevne novine su komentarisale naslovima na bitno drugačiji način: Pobjeda: Cetinje potvrdilo apsurdnost bojkota Dan: Bojkot najveći pobjednik Vijesti: DPS počeo da gubi povjerenje
Milena PEROVIĆ-KORAĆ Zoran RADULOVIĆ (Projekat je podržan od strane Delegacije EU u Crnoj Gori, a svi nalazi su isključivo rezultat istraživanja našeg novinarskog tima)
Tužilaštvo je predložilo da Apelacioni sud, budući da je prvostepena presuda već jednom ukinuta, održi pretres i donese presudu kojom će sve okrivljene oglasiti krivima u predmetu „državni udar”
Specijalno državno tužilaštvo i nakon njegovog reformisanja, nakon što su predmete bivših i suspendovanih tužilaca preuzele mlađe kolege, ostalo je kategorično pri stavu da se u Crnoj Gori u oktobru 2016.godine pripremao državni udar u režiji ruskih državljana Edurada Šišmakova i Vladimira Popova, a uz pomoć tadašnjih čelnika Demokratskog fronta Andrije Mandića i Milana Kneževića i više grupa iz Srbije.
U tom se kontekstu sagledava i nedavna reakcija predsjednika parlamenta Andrije Mandića, kada se na plenumu obrušio na vrhovnog državnog tužioca Milorada Markovića pozivajući ga da podnese ostavku. Mandić je optužio Markovića da instituciju koju vodi koristi za političke obračune i da često zloupotrebljava moć.
„Ustanite i recite: nisam ispunio očekivanja, povlačim se sa ove funkcije. Ja sam očekivao da vi uradite nešto za Mila Đukanovića, Aca Đukanovića, Brana Gvozdenovića, Predraga Boškovića… Ne smijete ništa da progovorite, a ovamo se bavite mačkama“, kazao je Mandić, podsjetivši da je upravo on bio presudan u izboru Markovića na funkciju vrhovnog državnog tužioca, jer je, kako je rekao, poznavao njegovog oca i vjerovao da će i sin biti odlučan, hrabar i uporan poput njega. „Pogriješio sam“, dodao je.
Prošlog jula predsjednik podgoričkog Višeg suda Zoran Radović je Mandića, njegovog vozača Mihaila Čađenovića, Milana Kneževića, ruske državljane i još nekoliko srpskih državljana oslobodilo optužbe da su pripremali “državni udar”. Zadnjih dana decembra, po žalbi SDT, biće održano nekoliko sjednica na kojima će biti razmatrano ono na šta su tužioci ukazali, ali i ono što tvrde nepravosnažno oslobođeni i njihovi advokati.
Tužilaštvo je predložilo da Apelacioni sud, budući da je prvostepena presuda već jednom ukinuta, održi pretres i donese presudu kojom će sve okrivljene oglasiti krivima u predmetu „državni udar”.
Specijalni tužioci Zoran Vučinići Siniša Milić, u žalbi koju je u nastavcima objavljivao portal Libertas, analizirajući svaki dokaz u spisima predmeta, utvrdili su da je u pripremi pokušaja državnog udara na dan parlamentarnih izbora u Crnoj Gori 16. oktobra 2016. godine, postojalo nekoliko grupa i linija djelovanja, koje su slijedile kriminalni plan organizatora iz Rusije.
Posebno su analizirali postupanje svakog aktera, pa se tako jedan odnosi i na aktuelnog predsjednika Skupštine Andrije Mandića. Specijalni tužioci tvrde da je dokazima utvrđeno da je jedan od bivših lidera Demokratskog fronta „prihvatio da postupa po uputstvima organizatora sa zadatkom da vrbuje druge osobe za članove kriminalne organizacije”, te da se njihove tvrdnje potvrđuju iz listinga komunikacija, ali i nalaza i mišljenja vještaka telekomunikacione struke.
Za tužioce je nejasan zaključak suda prilikom oslobađajuće presude da je “neprihvatljiv i kontradiktoran” dio iskaza svjedoka saradnika Saše Sinđelića, koji je tvrdio da je Mandić od početka bio uključen u operaciju “državni udar”.
“Potpuno je životno nerealno očekivati da organizator kriminalne organizacije, pa i u formatu kako njegovu izjavu interpretira sud, datu pred tužilaštvom Ruske Federacije, priznaje izvršenje krivičnog djela, da prizna kontakte i poznanstvo sa okrivljenima, pa i sa okrivljenim Andrijom Mandićem i Milanom Kneževićem”, pojašnjava se u žalbi.
SDT navodi da je Mandić od početka 2016. godine bio u komunikaciji sa Ananijem Nikićem, koga je zajedno sa okrivljenim vozačem DF-a Mihailom Čađenovićem početkom marta poslao u Beograd, kako bi tamo vrbovali svjedoka Slavka Nikića da postane član kriminalne organizacije koja je pripremala pokušaj državnog uadara na dan parlamentarnih izbora 16. oktobra 2016. godine.
Tužioci zaključuju da je Mandić davao uputstva Čađenoviću, te da je od njega dobijao povratne informacije o detaljima sastanaka.
„To proizilazi iz listinga komunikacija za brojeve telefona koje koriste okrivljeni Mandić Andrija i Čađenović Mihailo, te svjedok Nikić Slavko i Nikić Ananije, evidencije prelaska državne granice, iz kojih dokaza se utvrđuju činjenice o međusobnoj komunikaciji ovih lica, te posebno da je bio i sastanak između okrivljenih Čađenovića, Mandića i Nikić Ananija na beogradskom aerodromu, a nakon toga su se okrivljeni Čađenović i Nikić vratili za Crnu Goru. Mandić je u Podgoricu došao tek večernjim letom 5. marta 2016. godine”, piše u žalbi.
Tužilaštvo zaključuje da ove činjenice o rastanku na Aerodromu „Nikola Tesla” ukazuju na neodrživost odbrane okrivljenog Mandića, koji je tvrdio da ga je Čađenović na aerodromu sačekao kako bi ga vozio na sastanke koje je imao u Beogradu. Tužioci pominju i još jedan telefonski razgovor između Čađenovića i Mandića, a iz kojeg proizilazi da je Mandić odmah po ulasku u Crnu Goru krenuo da se ispred kuće vidi sa vozačem Čađenovićem.
„Sve ovo su činjenice koje ukazuju na međusobnu koordinisanost djelovanja okrivljenih Mandića i Čađenovića, te posebno da okrivljeni Čađenović o svemu obavještava Mandića”, navodi SDT.
Za specijalne tužioce je očigledno da je Mandić „ne samo vrbovao druga lica za pripadnike kriminalne organizacije”, već da je i prenosio uputstva i naredbe organizatora kriminalne organizacije i obezbjeđivao upotrebu službenih vozila radi prevoza članova organizacije na sastanke radi vrbovanja.
Specijalni tužioci analizirali su detaljno postupanje svih koju su bili obuhvaćeni optužnicom.
Na dan izbora, po nalogu tadašnjeg glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića, uhapšeni su pripadnici „šabačke grupe“. Pet mjeseci kasnije, petorica su sklopila sa tužilaštvom sporazume o priznanju krivice, koje je potvrdio tada i Viši sud u Podgorici. „To jasno upućuje na zaključak da sud kod njih nije utvrdio bilo kakve mane u dokazima“, navodi se u žalbi SDT.
Tužioci naglašavaju da su Šišmakov i Popov smislili i organizovali kriminalni plan kako bi spriječili pridruživanje Crne Gore NATO alijansi.Kako bi se pripremio pokušaj državnog udara, Šišmakov se prvi put sastao sa svjedokom saradnikom Sašom Sinđelićem, 27. septembra 2016. godine u Moskvi, gdje je srpski državljanin ušao van regularnih graničnih kontrola.Sinđelić se potom za manje od 24 sata vratio u Beograd.
Na sastanku, kako se navodi u žalbi, Šišmakov je pojasnio Sinđeliću da postoje dvije linije djelovanja – jedna preko lidera DF-a, a druga „kroz specijalce odnosno komandose“, koji su imali zadatak da na dan izbora uđu u Crnu Goru, a potom u kampu na Zlatici napadnu pripadnike Specijalne antiterorističke jedinice Uprave policije. SDT navodi da je Šišmakov angažovao i Mirka Paja Velimirovića za nabavku 50 pušaka i druge interventne opreme, bodljikave žice … Agent ruskog GRU je od 1. oktobra 2016. godine, navodi SDT, boravio u Beogradu gdje se svakih dva – tri dana sastajao sa Sinđelićem na Kalemegdanu, području Smedereva.
Neke tajne susrete snimila je i srpska Bezbjednosno informativna agencija (BIA), ali tek nakon 13. oktobra kada je otkriveno da se sprema nasilje.
Tužioci smatraju da je odbrana Bratislava Dikića tokom istrage, i kasnije na glavnom poretresu, umnogome protivrječna. On je u više navrata mijenjao odbranu, od potpunog negiranja, pa do odbrane “da ne spori izvršenje radnji krivičnog djela”.SDT smatra da je Dikić mnogo prije oktobra 2016. godine postao član kriminalne organizacije i da je sa svjedokom saradnikom imao tri sastanaka u Nišu.
„Dikić je imao zadatak, navodi SDT, da izviđa teren oko Skupštine i zgrade Vlade Crne Gore. Tužilaštvo je predstavilo i dokaze prikupljene vještačenjem Dikićevog telefona, a tokom kojeg je utvrđeno da je bivši general srpske Žandarmerije izučavao proteste Demokratskog fronta ispred Skupštine Crne Gore tokom 2015. godine.
U ponovljenom postupku, presudom Višeg suda su prošle godine oslobođeni ruski državljani Eduard Šišmakov i Vladimir Popov, optuženi za organizaciju i finansiranje terorističkog pokušaja nasilne promjene vlasti na parlamentarnim izborima u Crnoj Gori u oktobru 2016. godina.
Presudom su oslobođeni i lideri tadašnjeg Demokratskog fronta, aktuelni predsjednik Skupštine Andrija Mandić, poslanik Milan Knežević, Mandićev vozač Mihailo Čađenović i penzionisani general srpske Žandarmerije Bratislav Dikić.
Krivica nije dokazana ni za sedam srpskih državljana Predraga Bogićevića, Nemanju Ristića, Srboljuba Đorđevića, Kristinu Hristić, Branku Milić, Milana Dušića i Dragana Maksića, koji su uhapšeni 16. oktobra 2016. godine, na dan izbora, zbog optužbi da im je bio zadatak da izazovu nerede ispred Skupštine.
Prvostepenom presudom, svi optuženi u predmetu „državni udar“ su u maju 2019. godine, odlukom vijeća Višeg suda kojim je predsjedavala sutkinja Suzana Mugoša, bili osuđeni na višegodišnje kazne zatvora.
Pitanje oko reorganizacije HG Budvanska rivijera i eventualnog prelaska u većinsko vlasništvo MK Grupe turističkog rizorta Slovenska plaža i hotela Aleksandar, nije do sada razmatrano na sjednicama Vlade, niti su svi ministri upoznati sa onim što se dešava. Kao da se radi o prodaji starog oronulog motela ili manje zemljišne parcele u nekoj zabiti. A ne o najatraktivnijoj lokaciji na Crnogorskom primorju
Prošlo je više od 40 dana od kada je Vlada Crne Gore zvanično primila inicijativu srbijanske MK Grupe o transformaciji hotelske kompanije HG Budvanska rivijera u kojoj je predstavila svoju viziju daljeg razvoja kompanije, sa rješenjima koja su uzburkala javnost i zaposlene u preduzeću koje je u većinskom vlasništvu države. Odgovora o preduzetim koracima i dalje nema.
MK Grupa je u zvaničnom obraćanju Vladi predložila model segmentacije i privatizacije imovine preduzeća po kojem bi preraspodjelom akcija na nivou HG Budvanska rivijera, oni preuzeli Turističko naselje Slovenska plaža i hotel Aleksandar u Budvi. Dostavili su i svoj koncept razvoja lokaliteta na kojem se nalaze hoteli, koji predviđa njihovo rušenje i izgradnju novih objekata, dva manja hotela i velikog broja stambenih zgrada sa stanovima i turističkim apartmanima namijenjenih tržištu nekretnina.
Građani Budve i zaposleni u budvanskoj hotelskoj kompaniji organizuju proteste protiv navedenih planova.Traže od Vlade odgovore i upozoravaju da ni pod kojim uslovima neće dozvoliti rušenje turističkog naselja Slovenska plaža i gradnju stanova na toj lokaciji.
Na drugom protestu održanom u utorak 11. novembra u organizaciji sindikata ove hotelske kuće, održanog u parku Slovenske plaže, Vladi je poručeno da se ne igra vatrom.
Predsjednik Sindikalne organizacije HG Budvanska rivijera Milorad Dajković kazao je da je 330 zaposlenih, što je gotovo 90 odsto od ukupnog broja, svojim potpisima reklo “ne” ovakvom modelu restrukturiranja hotelske kompanije.
Dajković je naglasio da upravo ova dva hotelska objekta generišu najveće prihode u kompaniji te da nema ekonomske logike da pređu u novo društvo, u kojem bi većinski paket pripao MK Grupi. „Da apsurd bude veći, ruši se 1.200 soba i grade dva nova hotela od po 200 i 250 soba. To nije razvoj, to je gašenje i brisanje brenda koji se gradio više od 40 godina. Slovenska plaža je život koji su gradile generacije radnika. Budvanska rivijera nije samo kompanija, ona je porodica, ona je simbol Budve”, istakao je Dajković.
Okupljenima se obratio i Rade Ratković, profesor na Fakultetu za biznis i turizam u Budvi.
„Turizam se sada sabotira i sputava gradnjom nekretnina, posebno pogubnih sekundarnih stanova koji su doveli crnogorski turizam pred proces tihog odumiranja, a radnike i građane do bijednih plata…. Razumjeli bismo da se planira uklanjanje nekih stambenih solitera radi izgradnje hotela, ali nikako ne možemo razumjeti državnu, odnosno partitokratsku namjeru da se ruše hoteli i rizorti, radi gradnje stambenih mastodonata za tržište. Takva pogubna namjera je za Riplija, nevjerovatno da se događa, ali postoji konsenzus da se ipak dogodi”, kazao je Ratković On je kazao da Slovensku plažu ne treba rušiti nego uvesti profesionalni menadžement.
“Ne damo Slovensku plažu. Ne damo budvanski turizam. Zamijeniti partijsko profesionalnim upravljanjem, preduzeće sa državnim vlasničkim učešćem staviti pod profesionalni menadžment, a ne menadžment partijskih aktivista. To su životne mjere za spas crnogorskog turizma, njegovu obnovu i razvoj kao grane od najvećeg nacionalnog interesa”, poručio je sa skupa profesor Ratković.
Nekadašnji direktor u Slovenskoj plaži, Vlado Dapčević, uporedio je namjere MK Grupe sa razornim zemljotresom koji je davne 1979. pogodio Budvu.
„Okupili smo se da zaustavimo bezumlje, zločin koji želi da sruši ovu prirodnu i arhitektonsku ljepotu kakva je Slovenska plaža. Zemljotres 1979. godine srušio je staru Slovensku plažu odnosno hotele Internacional, Slaviju, Adriatik i Plažu. Na tom prostoru zahvaljujući pomoći cjelokupne društvene zajednice tadašnje Jugoslavije izgradilo se velelepno zdanje kakva je Slovenska plaža. Slovenska plaža je visokoprofitabilno preduzeće, to se ne može upoređivati sa drugim smještajnim kapacitetima. Ona je kovačnica novca. Proteklih 10-15 godina u Slovensku plažu uloženo je najmanje 50 miliona eura, zašto smo onda bacali taj novac, da bi rušili… Nećemo ovo dati”, poručio je Dapčević.
Jedan od zaposlenih u HGBR, Ilija Bućin, prozvao je Vladu da radi iza leđa radnika.„Sada gospoda iz Podgorice, koja kuju neke kvarne planove, očekuju da ćemo mi mirno da stojimo i gledamo kako urnišu naš grad i HG Budvanska rivijera. Nećemo im to dopustiti, neka budu sigurni. Gospodo iz MK Grupe, možda vam je neko nešto obećao, ali nećemo vam dati da lako krčmite radi svojih predaka i radi generacija koje su stvarale HG Budvanske rivijera i radi naše djece i potomaka. Vlada Crne Gore, ukoliko prihvati incijativu, imaće nas za protiv i imaće nas još više“,kazao je Bućin.
On je pozvao menadžment HG Budvanska rivijerada prestane da ćuti i da iznese svoj stav oko privatizacije preduzeća i rušenja Slovenske plaže.
Ni uprava HG Budvanska rivijera ni Vlada ne oglašavaju se oko tako važnog pitanja kakvo je privatizacija najveće hotelske kompanije u Crnoj Gori. U međuvremenu uprava MK Grupe ne sjedi skrštenih ruku. Inicirali su sastanak sa zaposlenima u prostorijama uprave. Tražili su daiz svakog sektora dođe po 5-6 zaposlenih kako bi im prezentirali sve blagodeti koje ih očekuju pod njihovom upravom. Zanimljivo je da aktivnosti manjinskog akcionara i agitacija po prostorijama direkcije HG Budvanska rivijeranisu smetale rukovodstvu preduzeća. Pojedini radnici navode, da su direktor HGBR i saradnici učestvovali u tome.
Nezvanično se saznaje da su radnici HG Budvanska rivijera spremni da organizuju blokadu Budve i naredne turističke sezone, ukoliko premijer Spajić do tada ne odustane od predloženog plana privatizacije. To će biti krajnja i radikalna mjera u odbrani zajedničke imovine.
Dok radnici i građani protestuju, istekao je rok od 30 dana na koji je Savjet za privatizaciju i kapitalne projekte obavezaozagrebačku kompaniju Horwath i Horwath, sa kojom ima ugovor o savjetovanju, da dostavi pravnu, ekonomsko – finansijsku analizu inicijative MK Grupe, „koja će između ostalog sadržati detaljnu razradu dva modela i to: predloženog modela restrukturiranja i modela zajedničkog ulaganja Vlade i investitora i analizu važećih pravnih propisa na osnovu kojih bi Savjet za privatizaciju i kapitalne projekte, u skladu sa svojim nadležnostima, sproveo postupak“.
To je odlučeno na sjednici Savjeta 9. oktobra kojom je predsjedavao premijer Milojko Spajić. Druga sjednica Savjeta od tada nije održana niti ima informacija o tome do kakvih je zaključaka došao Savjetnik Savjeta za privatizaciju i kapitalne projekte.
Pitanje oko reorganizacije HG Budvanska rivijera i eventualnog prelaska u većinsko vlasništvo MK Grupe turističkog rizorta Slovenska plaža i hotela Aleksandar, nije do sada razmatrano na sjednicama Vlade, niti su svi ministri upoznati sa onim što se dešava. Kao da se radi o prodaji starog oronulog motela ili manje zemljišne parcele u nekoj zabiti.A ne o najatraktivnijoj lokaciji na Crnogorskom primorju i turističkom naselju koje predstavlja najvredniji dio turističke ponude Crne Gore.
Interesi investitora u gradovima Boke preči su od interesa i međunarodnog ugleda Crne Gore. Sudeći po iznijetim stavovima i „brzini“ donošenja obavezujućih mjera koje zahtijeva UNESCO, izgledno je da je upis Kotora na Listu zaštićenog područja u opasnosti. Podsjetimo, u posljednjem izvještaju UNESCO-a traži se trenutna obustava svih građevinskih projekata unutar zaštićenog dobra i njegove zaštitne zone
Druga sjednica Nacionalne komisije za UNESCO kojom predsjedava premijer Milojko Spajić, održana je 17. oktobra u zgradi Vlade. Ovoga puta u punijem sastavu, za razliku od prve sjednice održane krajem septembra, jer su se pozivu odazvali predsjednici primorskih opština Kotor i Tivat, kao i predstavnica opštine Cetinje.
Sjednica je održana tri mjeseca nakon prijema do sada najozbiljnijeg i uznemiravajućeg upozorenja nadležnih tijela UNESCO-a sa 47. sesije održane u julu ove godine u Parizu. Stručni tim zajedničke misije Centra za svjetsku baštinu UNESCO/ICOMOS usvojio je izvještaj za Kotor, po kojem Crna Gora ima rok da do 1. februara 2026. dostavi ažuriran izvještaj o stanju očuvanja za prirodni i kulturno-istorijski region Kotora, koji će se razmatrati na narednoj 48. sesiji UNESCO Komiteta.
O čemu su članovi Nacionalne komisije, brojni ministri, predstavnici primorskih opština i mnogih institucija kulture raspravljali i šta je određeno kao prioritet na putu ispunjavanja zadatih uslova nije poznato. Nisu dostupni ni izvještaji sa sjednica javnosti koja sa pažnjom prati dešavanja oko zaprijećenog skidanja Kotora sa Liste svjetske baštine nakon punih 46 godina od proglašenja Boke i njenog zaleđa za pordručje od izuzetne univerzalne vrijednosti (OUV) koje je stavljeno pod zaštitu UNESCO-a.
Prema nezvaničnim informacijama premijer Spajić se navodno založio da se uvede obustava gradnje u zaštićenom području i da se u tom smislu iznađu pravna rješenja za stavljanje van snage Prostorno urbanističkog plana Opštine Kotor. Da se donese Lex specijalis za područje Kotora, ili neki drugi model koji bi to omogućio. Međutim, rokovi brzo ističu, potrebna je brza reakcija koja izostaje.
Eventualna molba Crne Gore za produženje rokova ne bi dobila prolaz, jer su istrošeni svi krediti prema UNESCO-u, sva laganja i muljanja vlasti koja traju duže od decenije, tokom koje su uništeni mnogi lokaliteti za koje je tražena pošteda od urbanizacije. Država nije uspjela da ovu teritoriju pravno zaštiti kao zonu specifičnog kulturnog pejzaža.
Podsjećamo, u poslednjem izvještaju UNESCO-a traži se trenutna obustava svih građevinskih projekata unutar zaštićenog dobra i njegove zaštitne zone. Ove mjere predviđene su kao nužne kako bi se spriječile negativne posljedice kumulativnih uticaja novih projekata na zaštićene prirodne vrijednosti Kotora. Traži se revizija PUP-a Kotor i Menadžment plana, uvođenje strategije za smanjenje rizika i integrisanje OUV u planska dokumenta.
Zatraženo je uvođenje moratoirjuma na gradnju svih razvojnih projekata. Pored Kotora moratorijum na izgradnju objekata odnosi se i na djelove opština Tivat, Herceg Novi i jedan mali dio opštine Cetinje, koje su u zahvatu zaštitne – buffer zone.
Nacionalna komisija za UNESCO kao savjetodavno tijelo Vlade, glomazna neučinkovita radna grupa za tri mjeseca nije uspjela da donese ni jednu preporuku nadležnim institucijama šta pod hitno preduzeti da Kotor a sa njime i Crna Gora ne doživi skidanje sa Liste svjetske baštine i međunarodnu blamažu kao država koja nije uspjela da sačuva svoju kulturnu baštinu.
Rokovi ističu a nadležni na svim nivoima objašnjavaju da je razvoj važniji od statusa Kotora, ili daju dvosmislene izjave da je UNESCO status civilizacijska obaveza koja se ne dovodi u pitanje ali i da razvoj u zaštićenom području ne može da stane. Gdje se pod razvojem uglavnom podrazumijeva izgradnja komercijalnih objekata.
Svoje stavove po pitanju uvođenja zabrane gradnje u zaštićenom području Kotora i gradova Tivat, Herceg Novi i dijelu Cetinja iznijeli su nedavno gosti emisije Naglas na TVCG. Bili su jedinstveni u ocjeni da investicije u tim opštinama ne smiju da se zaustave.
Ministar prostornog planiranja i urbanizma Slaven Radunović kazao je da bi eventualni moratorijum značio zamrzavanje stanja u Boki, ne u pozitivnom već u negativnom smislu jer nikakvih infrastrukturnih ni drugih projekata neće biti jedan duži vremenski period.
On je ponovio tezu o referendumu na kojem bi se građani Boke izjasnili da li žele da uživaju zaštitu UNESCO-a ili ne, koja je u javnosti ocijenjena skandaloznom.
“Možda smo mogli malo ranije da debatujemo o tome i da tražimo neko izbalansirano rješenje koje ne bi ugrozilo status UNESCO-a, ali ne bi značilo ni potpuni moratorijum. Sada smo u dosta teškoj situaciji, primiče se februar”, kazao je Radunović.
On je ponovio stavove iznijete na sjednici Nacionalne komisije o mogućnosti stavljanja lokalnih prostornih planova van snage. Te da to mora da uradi lokalna uprava u gradovima Bokokotorskog zaliva.
“Vjerovatno ćemo biti u prilici da se suočimo sa tim najavljenim problemom. Razvoj Boke ne može da čeka. Moratorijum više ne postoji kao pojam u zakonu, jer je odlukom Ustavnog suda ukinut, i imamo mogućnost da povučemo planove za te opštine. Lokalna samouprava nadležna je za planove nižeg reda, za nekadašnje DUP-ove, sada su to lokalni planovi detaljne razrade, PUP-ovi i urbanistički projekti. Lokalni čelnici morali bi da povuku planove iz upotrebe. To će biti bolna odluka, ali ukoliko se za to odluči država, biće neminovna”, pojasnio je Radunović.
Predsjednik Opštine Kotor, Vladimir Jokić ponudio je kompromisno rješenje, po kojem bi se od zabrane gradnje izuzeli objekti od javnog interesa, te za manje građevinske poslove, adaptaciju, rekonstrukciju objekata u postojećim gabaritima, na infrastrukturne projekte…, do donošenja Studije zaštite kulturnih dobara sa kumulativnom HIA studijom.
„Na tom području nalazi se 70 odsto kulturne baštine Crne Gore. I ja mislim da o zaštiti te baštine ne može da bude pregovora”, kazao je Jokić. „Ali život u području Kotora ne može da se stopira“.
On je naveo da će do 1. februara biti ispunjen dio zahtjeva UNESCO-a oko izrade Menadžment plana. Neće se raditi novi plan upravljanja područjem iako postojećem ističe rok, već će donijeti odgovarajuće amandmane. Za taj posao angažovana je konsultantska kompanija iz Hrvatske koja je te planove radila za Zadar i Dubrovnik.
Čelnici opština Herceg Novi i Tivat iznijeli su zanimljivu tezu o smanjenju zaštićene buffer zone.
„Opštine Heceg Novi i Tivat su kolateral odluke iz 2012. godine kada je zaštićeno područje prošireno i na ove opštine“, kazao je Stevan Katić, predsjednik opštine Herceg Novi.
„Povlačenje planova, odnosno moratorijum na razvojne projekte bio bi za nas potpuna katastrofa… Građani nijesu dovoljno upoznati sa problematikom, misle da se to odnosi na uži dio Kotora. Mora se naći neka mjera kompromisa, jer zamislite da vama stane cijela ekonomija grada…Veliki broj infrastrukturnih projekata trenutno je u fazi realizacije. Zabrana gradnje dovela bi u pitanje budući razvoj opštine“, istakao je predsjednik Katić.
Slične stavove iznio je i Željko Komnenović, predsjednik Opštine Tivat. On je kazao da im građani ne bi oprostili ukoliko bi se zaustavio razvoj gradova. Predložio je da pitanje smanjenja buffer zone moraju dafinisati među sobom i gotova rješenja ponuditi UNESCO-u.
Svi učesnici u donošenju odluka u vezi opstanka područja Kotora na Listi svjetske baštine iskazuju deklarativnu posvećenost očuvanju prostora. Na drugoj strani, kao da nije bilo upozorenja iz jula ove godine, izdaju dozvole za gradnju novih objekata i na lokacijama za koje se traži pošteda. Čelnici primorskih opština ističu da na stotine zahtjeva za izdavanje odobrenja za gradnju čeka na rješavanje.
Interesi investitora u gradovima Boke preči su od interesa i međunarodnog ugleda Crne Gore. Sudeći po iznijetim stavovima i „brzini“ donošenja obavezujućih mjera koje zahtijeva UNESCO, izgledno je da je upis Kotora na Listu zaštićenog područja u opasnosti.
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
FOKUS3 sedmice
FOKUS2 sedmice
ANKETA3 sedmice