Povežite se sa nama

DRUŠTVO

KAKO SE KAPITALIZUJE KOLAPS KAP-a: Stečaj u produženom trajanju

Objavljeno prije

na

Iznenađenja nije bilo. Vršilac dužnosti vlasnika imovine nekadašnjeg Kombinata aluminijuma Veselin Pejović i njegova matična kompanija Uniprom nijesu uplatili 24 miliona eura koje su obećali za imovinu u Dajbabama koja im je stavljena na raspolaganje sredinom prošle godine.

Umjesto toga, Pejović je sa stečajnim upravnikom KAP-a Veselinom Perišićem zaključio novi aneks kupoprodajnog ugovora, pa je rok za konačnu uplatu ugovorenog iznosa ponovo produžen za šest mjeseci. Kao znak dobre volje ali i dokaz da ima obećani novac, Pejović je u međuvremenu na ime dospjelih obaveza uplatio 10,02 miliona eura. Zauzvrat, njegov Uniprom će se u katastru upisati kao vlasnik preostale imovine KAP-a koju neće moći da proda, založi ili iznajmi dok ne uplati kompletan ugovoreni iznos.

,,Tek kada Uniprom uplati preostalih 13,98 miliona eura skinuće se svi tereti sa imovine i prenijeće se prava na kupca”, saopštio je Perišić objašnjavajući da je dozvolu/nalog za potpisivanje novog aneksa dobio od odbora povjerilaca bankrotiranog KAP-a. Dvotrećinska većina u odboru – predstavnici Vlade i Elektroprivrede CG – preglasali su opunomoćenika CEAC-a (of šor kompanija iza koje stoje Oleg Deripaska i njegovi, javnosti do danas nepoznati, manjinski partneri) i konzorcijuma stranih banaka koje su ih kreditirali.

Ovakvu odluku najavio je lično premijer Milo Đukanović. ,,Dobili smo kupca koji za sada odgovorno realizuje preuzete obaveze. Čini mi se da za sada nema nikakvog motiva da se revidira proces koji se pozitivno razvija”, izjavio je premijer, izbjegavajući da odgovori na postavljeno pitanje – šta će biti sa KAP-om, Unipromom i Crnom Gorom ukoliko njegova Vlada izgubi međunarodne sudske sporove sa Deripaskom i bude prinuđena da isplati traženu odštetu od 900 miliona eura. Đukanović je javnosti ostao dužan i odgovor na drugu, jednako intrigantnu nepoznanicu: koje to obaveze Pejović ,,uredno realizuje” ako još nije uplatio obećani novac, ni godinu dana nakon što je njegova ponuda prihvaćena?

Uglavnom, svi pomenuti su zadovoljni: Pejović gazduje imovinom koju nije platio i stiče profit. Perišić i dalje prima platu stečajnog upravnika a nada se i bogatoj jednokratnoj naknadi koju će mu, po okončanju ovog posla, odrediti predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić. Đukanović je, konačno, zadovoljan ,,procesom koji se pozitivno razvija”. Premijer vjerovatno zna o čemu govori.

Nama preostaje da se prisjetimo: posao sa Pejovićem je sklopljen po skraćenoj proceduri, direktnom pogodbom i uz niz zahtijeva budućeg vlasnika koje zakon ne poznaje. Sve je to stečajni upravnik Perišić pravdao potrebom da se bankrot KAP-a što prije okonča a novi vlasnici preuzmu organizovanje proizvodnje. To je proizvelo brojne nesporazume i nedoumice. Primjera radi, nejasno je zbog čega su stečajnom upravniku važniji Pejovićevi planovi o budućim investicijama u (njegovu) firmu, od zakonske obaveze da se kroz stečajni postupak, prodajom imovine firme koja je bankrotirala, što kvalitetnije zaštite njeni povjerioci. Po prioritetima: zapošljeni, snabdjevači, kreditori i konačno država koja je garantovala a potom i otplatila potrošene kredite, umjesto vlasnika isplaćivale otpremnine prekobrojnim radnicima i ostala zakinuta za višemilionske iznose poreza i doprinosa.

Kroz prizmu privatnih interesa: radnicima KAP-a koji su prošle godine otišli u penziju primanja su bitno umanjena zato što iz prikupljene stečajne mase nijesu izmireni doprinosi koje im je poslodavac u KAP-u ostao dužan prije i nakon privatizacije 2005. godine.

Javnosti je, vjerovatno, interesantnije to što KAP-ove dugove i dalje plaćamo. Vlada je i jesenas, predlažući budžet za 2015. godinu, planirala trošak od četiri miliona eura za pokrivanje gubitaka državnog Montenegrobonusa dok je ova kompanija organizovala proizvodnju u Kombinatu. U istu svrhu, iz prošlogodišnjeg budžeta, već je potrošeno sedam miliona – za (nezakonite) otpremnine radnicima koji su bili prekobrojni u fabrici nakon uvođenja stečaja i kao kompenzacija državnoj energetskoj kompaniji koja je, ko zna kako i zašto, odabrana da vodi KAP nakon što je u fabrici na zahtjev Vlade Crne Gore 8. jula 2013. godine uveden stečaj.

Konačno, prošlog ljeta Pejović i Uniprom nijesu imali obećani novac. Makar ne 24 miliona čije plaćanje im je odloženo prvim kupoprdajnim aneksom. U septembru prošle godine iz Uniproma je medijima dostavljen dopis generalnog direktora firme Metal Investments Limited: ,,Ovo je zvanična korporativna ponuda cjelokupne uprave naše kompanije Unipromu Nikšić za sredstva od 24 miliona eura koja su potrebna za realizovanje kupovine Kombinata”, piše uz ostalo u pismu Timotija Bearmana. A Metal Investments nije banka. Znači li to da su i ovih 10 miliona od nekoga pozajmljeni, ili su u međuvremenu zarađeni? Ili to, prosto, nije važno.

Možda bi valjalo, zbog prošlosti ali i zbog ekonomske budućnosti ove zemlje, sagledati nekoliko elementarnih činjenica. Praktično istog dana kada je po drugi put iz državnih prešao u privatne ruke – 19. jula prošle godine – KAP postaje profitabilna kompanija!? Prema dostupnim podacima, Pejovićevi predhodnici iz Montenegrobonusa su za godinu dana upravljanja KAP-om napravili gubitak koji se procjenjuje od osam do 12,4 miliona eura. Na drugoj strani, on je za osam mjeseci napravio profit težak od četiri (konzervativna procjena opreznijih analitičara) do 20 miliona (računica CEAC-ovih eksperata koju, takođe, ne treba uzimati zdravo za gotovo).

Neke brojke nije teško objasniti. Na primjer smanjenje troškova radne snage.

KAP je do uvođenja stečaja zapošljavao 1.100 radnika sa prosječnom platom od 915 eura. Montenegrobonus je, po uvođenju stečaja, angažovao 720 radnika sa prosječnom zaradom od 550 eura. Valja pomenuti da su fabriku u međuvremenu napustili CEAC-ovi Rusi i njihovi domaći kadrovi čija su primanja i te kako uticala na visinu prosječne zarade. Konačno, neposredno pošto je Pejović preuzeo Kombinat iz njega je, uz državne otpremnine od pet do 16 hiljada eura, otišlo 240 radnika. Uskoro će još 40-ak zapošljenih otići u penziju, ako već nijesu, pa će u firmi ostati oko 450 – 480 zapošljenih sa, Pejović tvrdi, prosječnom zaradom od 750 eura. Rezultat: Pejovićevi troškovi radne snage su oko tri puta manji od onih koje su, do uvođenja stečaja imali vlasnici KAP-a, ali i približno jednaki izdacima Montenegrobonusa.

Opet, menadžment iza koga su stajali Deripaska i Đukanović, odnosno CEAC i Vlada, ostao je Elektroprivredi dužan oko 60 miliona eura. Priča se da KAP sada struju plaća unaprijed. Ako je to istina, a ekonomski analitičari CEAC-a računaju da je Pejović, plaćajući struju, već profitirao 20 miliona eura, onda nagradno pitanja druge decenije XXI vijeka u Crnoj Gori glasi: gdje su pare koje je KAP prihodovao dok njegova uprava nije plaćala struju. Zato što nijesu imali potpisan ugovor o snabdijevanju sa EPCG. Već je struja do ćelija u elektrolizi dolazila po nečijem naređenju. Navodno se ne zna čijem.

Još jedan detalj na kome su izgrađena mnoga bogatstva. Praktično prvi poslovni potez Veselina Pejovića po ulasku u KAP bio je raskidanje ugovora sa švajcarskim Glenkorom.

,,To je prevarantska firma, koja je na isti način ojadila i naš i Kombinat aluminijuma u Mostaru. Oni su u ugovoru koji su imali sa CEAC-om diktirali cijenu ulaznih sirovina i cijenu metala. Nakon što sam raskinuo ugovor sa njima, uspio sam da za 15 odsto smanjim cijenu ulaznih sirovina”, naveo je Pejović ,,zaboravljajući” da je CEAC samo produžio ugovor koji su sa Glenkorom potpisali državni namještenici u KAP-u. Sve uz posredovanje Dragana Brkovića i njegove Vektre.

Začudo, ovu informaciju komentarisao je samo analitičar tržišta aluminijuma Goran Đukanović. ,,Ako je ugovor, odnosno više ugovora, sa Glenkorom, bio toliko dobar da traje 16 godina zašto je ukinut? A, ako nije bio dobar, pa je zato ukinut, zašto je trajao 16 godina? Da li će iko ikad izračunati koliko su Crna Gora i KAP, dobili, odnosno izgubili zbog šesnaestogodišnjeg ugovora sa Glenkorom”, zapitao se Đukanović. Odgovor Tužilaštva je izostao.

Dok čekamo da neko od nadležnih pokuša objasniti mnogobrojne nelogičnosti (samo neke od njih pomenute su u ovom tekstu) vezane za poslovanje KAP-a prije i poslije privatizacija i stečaja, ili dok ne dođe momenat kada će kupac u potpunosti isplatiti svoju akviziciju, pokušajmo odgonetnuti:

Kako je čovjek čije ime do ulaska u Kombinat češće susrijećemo na stranicama crne hronike nego u ekonomskim vijestima (međusobne optužbe sa poslovnim partnerima iz Slovenije, svađe i prijetnje sa investitorima Zavale i Dukljanskih dvora, napad na poslanika Nebojšu Medojevića…) uspio ono što godinama unazad nije Vlada i njeni eksperti angažovani na rukovodećim mjestima državnih preduzeća? Pitanje se može i preformulisati: da li bi ekonomija ove zemlje bila bolja kada bi je, umjesto ministara koji u skupim odijelima vrte desetak fraza o slobodi tržišta i biznis barijerama, vodili ljudi spremni da u kameru priprijete kako će svoje oponente, đe god ih sretu, ,,šamarati kao ženu” (prijetnja koju je Pejović, na suđenju, uputio Medijeviću).

Zakasnimo li sa ovim odgovorima, virus stečaja i bankrota mogao bi se proširiti na cijelu zemlju. Ako već nije kasno.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

KRIMINAL U SLUŽBI DRŽAVE I OBRNUTO: Belivuk i Miljković – državni vojnici oba oka u glavi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Veljko BelivukMarko Miljkovići njihova kriminalna grupa se pred Specijalnim sudom u Beogradu terete , za sada, za sedam teških ubistava, silovanje, posjedovanje oružja, dilovanje droge i zločinačko udruživanje. Crnogorsko Specijalno državno tužilaštvo ih tereti da su ilegalno ušli u Crnu Goru u drugoj polovini 2020. gdje su izvršili ubistvo Damira Hodžića, Adisa Spahića i otmicu Mila Radulovića zvanog Kapetan iz Škaljarskog klana, koji je  kasnije likvidiran i tajno zakopan na Lovćenu

 

 

Skidanje zabrane ulaska u Crnu Goru dvojici elitnih beogradskih kriminalaca 28. decembra 2020. godine je nedavno koštalo slobode dvojicu možda najvažnijih menadžera bivšeg režima Demokratske partije socijalista (DPS). Veljko BelivukMarko Miljković i njihova kriminalna grupa se suočavaju sa ozbiljnim optužbama pred Specijalnim sudom u Beogradu. Terete se, za sada, za sedam teških ubistava, silovanje, posjedovanje oružja, dilovanje droge i zločinačko udruživanje.

Crnogorsko Specijalno državno tužilaštvo (SDT) ih tereti da su ilegalno ušli u Crnu Goru u drugoj polovini 2020. gdje su izvršili ubistvo Damira Hodžića, Adisa Spahića i otmicu Mila Radulovića zvanog Kapetan iz Škaljarskog klana. Radulović je kasnije takođe likvidiran i tajno zakopan na Lovćenu. Ova ubistva su dotični komentirali preko SKY aplikacije. Belivuk i Miljković su na ove okolnosti prvi put saslušani u Beogradu krajem 2021. godine od strane tadašnjeg Glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića i njegovog zamjenika Saše Čađenovića. Obojica su sada u pritvoru. I Belivuk i Miljković su negirali djela tvrdeći da tada nisu bili u Crnoj Gori jer su imali zabranu ulaska u zemlju.

Međutim, oni su godinama imali podršku osoba iz vrha dva bratska režima – vučićevskog i đukanovićevskog. Suđenje Belivuku i Miljkoviću za ubistvo bivšeg karate reprezentativca Vlastimira Miloševića (upucanog i “overenog u glavu” 30. januara 2017. u centru Beograda) je ogolilo zarobljenost srpskog pravosuđa i države. Maskirani ubica se lagodno ponašao ne obazirući se ni na svjedoke ni na ulični video-nadzor. Terenski operativci srbijanske policije su prikupili obilje dokaza među kojima i tri uzorka DNK Belivuka – jedan na vratima zgrade gdje je živio pokojni Milošević, drugi na vozilu korišćenom za bjekstvo (po policijskoj pretpostavci), dok je navodno treći uzorak nađen na tijelu ubijenog. Zahvaljujući kamerama policija je rekonstruirala rutu kojom su se kretali likvidatori dok je snimak  bio dovoljnog kvaliteta da se odradi i antropološko vještačenje. Policija je Belivuku i Miljkoviću oduzela mobilne telefone prilikom hapšenja pet dana nakon ubistva.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

PREMIJER OBEĆAVA JOŠ VEĆE PLATE: EU da nam zavidi

Objavljeno prije

na

Objavio:

U premijerovom obećanju o “mogućoj” plati većoj od EU prosjeka nema preciznijih rokova pa bi se moglo pokazati da smo mi, a ne Milojko Spajić nepopravljivi optimisti. Dok on to samo vješto koristi

 

Premijer Milojko Spajić ostaje nepopravljivi optimista. Ili je čovjek sa rijetko viđenim talentom da relativizuje činjenice. Uglavnom, umjesto ispunjenja prošlogodišnjih, predizbornih, obećanja dobili smo nova. Ljepša, bolja, veća. “Do vremena kad Crna Gora bude bila predložena za članicu Evropske unije, mogla bi da ima prosječnu zaradu veću od prosjeka EU”, prenijeli su mediji premijerovu izjavu datu pred Odborom za spoljne poslove Evropskog parlamenta.

Spajić je ovo rekao odgovarajući na pitanja evropskih poslanika. To mu, začudo, nije bilo “gubljenje vremena”. Dolazak u parlament u kome je izabran i gdje je dužan da, makar s vremena na vrijeme, podnosi račune – jeste. Ali, da se vratimo ljepšim temama: kako ćemo trošiti tih skoro 2.200 eura, koliko danas iznosi prosječna neto zarada u Evropskoj uniji? Čim ih zaradimo (uzajmimo) – mi ili država.

Jedni su na ove najave veselo trljali ruke, drugi zbunjeno slijegali ramenima, a traći pokušali racionalizovati premijerovo obećanje. Tražeći odgovor na pitanja kad i kako. I ko će to da plati. A ko da vrati (kredit).

Pomalo bajati podaci s kraja 2022. pokazuju da je prosječna zarada u privatnom sektoru bila za skoro 160 eura manja od prosječne (555 naspram 712 eura, koliko je tada iznosila prosječna neto zarada).  Pa kako smo onda dobacili do prosjeka?

Da je broj zaposlenih u javnom i privatnom sektoru jednak, a nije, to bi značilo da je zaposleni koji je platu primao iz državnog ili nekog od lokalnih budžeta, ili je zarađivao u nekom državnom (javnom) preduzeću, prije dvije godine, u prosjeku, primao zaradu za 300 eura veću od zaposlenog u privatnom sektoru. Pošto je odnos broja zaposlenih u javnom i privatnom sektoru ipak nešto drugačiji (više je zapošljenih u privatnim firmama), to znači da je razlika u zaradama jednih i drugih bila još veća. U korist tzv. budžetskih korisnika.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

AKO JE VESNA BRATIĆ IZABRANA U ZVANJE REDOVNE PROFESORICE UCG: Komisija po resavskom modelu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izbor su pratile brojne primjedbe i sumnje na nepravilnosti. Bratićeva protivkandidatkinja Tanja Bakić tvrdi da Vijeće Filološkog niti Senat nisu sankcinisali Komisiju za pisanje izvještaja o kandidatima, iako su dva člana predala potpuno identične tekstove

 

Senat Univerziteta Crne Gore je 15. marta ove godine izabrao dr Vesnu  Bratić u akademsko zvanje redovne profesorica iz oblasti Anglistika – Anglofona književnost i civilizacija i Engleski jezik na Filološkom fakultetu Univerziteta Crne Gore. Bratić je od kraja 2020. do kraja aprila 2022. bila ministarka prosvjete, nauke, kulture i sporta u 42. Vladi. Bratić nije bila jedina kandidatkinja, pored nje na konkursu za izbor u akademsko zvanje iz navedenih oblasti, koji je raspisan u junu prošle godine, prijavila se i dr Tanja Bakić.

Sam tok konkursa i izbor zanimljivi su zbog brojnih primjedbi i sumnje  na nepravilnosti koje su se dešavale tokom njegovog trajanja.

U septembru 2023. imenovana je Komisija za razmatranje konkursnog materijala i pisanje izvještaja u sastavu prof. dr Radojka Vukčevič sa Filološkog fakulteta u Beogradu, prof. dr Janko Andrijašević sa Filološkog fakulteta UCG i prof. dr Zoran Paunović sa Filološkog fakulteta u Beogradu. Nakon što je Andrijašević u oktobru iz zdravstvenih razloga odustao od rada u komisiji, za novog člana je imenovana prof. dr Vesna Lopičić sa Univerziteta u Nišu.

Krajem prošle godine u Biltenu UCG objavljeni su izvještaji o kandidatima članova Komisije. Sva tri člana Komisije pozitivno su ocijenili kandidatatkinju Bratić i dali preporuku da se Bratić izabere.

Prigovor na recenzije, u januaru ove godine, Vijeću Filozofskog fakulteta UCG, upućuje Tanja Bakić. Ona u njemu kao apsurd ocjenjuje da su dva člana komisije potpisala istovjetne recenzije. Dr Bakić tvrdi da su izvještaji prof. dr Zorana Paunovića i prof. dr Radojke Vukčević potpuno identični:  ,,Jedina razlika je u tome što je dr Paunović, redovni profesor Univerziteta u Beogradu, koji izvorno govori ekavicu, pokušao da ekavizira tekst profesorke Vukčević, izvorno napisan na ijekavici. Nažalost, u tome nije savim uspio, ostavivši znatan dio predatog teksta u ijekavici”, napisala je dr Bakić.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo