Povežite se sa nama

DRUŠTVO

KAKO SE KAPITALIZUJE KOLAPS KAP-a: Stečaj u produženom trajanju

Objavljeno prije

na

Iznenađenja nije bilo. Vršilac dužnosti vlasnika imovine nekadašnjeg Kombinata aluminijuma Veselin Pejović i njegova matična kompanija Uniprom nijesu uplatili 24 miliona eura koje su obećali za imovinu u Dajbabama koja im je stavljena na raspolaganje sredinom prošle godine.

Umjesto toga, Pejović je sa stečajnim upravnikom KAP-a Veselinom Perišićem zaključio novi aneks kupoprodajnog ugovora, pa je rok za konačnu uplatu ugovorenog iznosa ponovo produžen za šest mjeseci. Kao znak dobre volje ali i dokaz da ima obećani novac, Pejović je u međuvremenu na ime dospjelih obaveza uplatio 10,02 miliona eura. Zauzvrat, njegov Uniprom će se u katastru upisati kao vlasnik preostale imovine KAP-a koju neće moći da proda, založi ili iznajmi dok ne uplati kompletan ugovoreni iznos.

,,Tek kada Uniprom uplati preostalih 13,98 miliona eura skinuće se svi tereti sa imovine i prenijeće se prava na kupca”, saopštio je Perišić objašnjavajući da je dozvolu/nalog za potpisivanje novog aneksa dobio od odbora povjerilaca bankrotiranog KAP-a. Dvotrećinska većina u odboru – predstavnici Vlade i Elektroprivrede CG – preglasali su opunomoćenika CEAC-a (of šor kompanija iza koje stoje Oleg Deripaska i njegovi, javnosti do danas nepoznati, manjinski partneri) i konzorcijuma stranih banaka koje su ih kreditirali.

Ovakvu odluku najavio je lično premijer Milo Đukanović. ,,Dobili smo kupca koji za sada odgovorno realizuje preuzete obaveze. Čini mi se da za sada nema nikakvog motiva da se revidira proces koji se pozitivno razvija”, izjavio je premijer, izbjegavajući da odgovori na postavljeno pitanje – šta će biti sa KAP-om, Unipromom i Crnom Gorom ukoliko njegova Vlada izgubi međunarodne sudske sporove sa Deripaskom i bude prinuđena da isplati traženu odštetu od 900 miliona eura. Đukanović je javnosti ostao dužan i odgovor na drugu, jednako intrigantnu nepoznanicu: koje to obaveze Pejović ,,uredno realizuje” ako još nije uplatio obećani novac, ni godinu dana nakon što je njegova ponuda prihvaćena?

Uglavnom, svi pomenuti su zadovoljni: Pejović gazduje imovinom koju nije platio i stiče profit. Perišić i dalje prima platu stečajnog upravnika a nada se i bogatoj jednokratnoj naknadi koju će mu, po okončanju ovog posla, odrediti predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić. Đukanović je, konačno, zadovoljan ,,procesom koji se pozitivno razvija”. Premijer vjerovatno zna o čemu govori.

Nama preostaje da se prisjetimo: posao sa Pejovićem je sklopljen po skraćenoj proceduri, direktnom pogodbom i uz niz zahtijeva budućeg vlasnika koje zakon ne poznaje. Sve je to stečajni upravnik Perišić pravdao potrebom da se bankrot KAP-a što prije okonča a novi vlasnici preuzmu organizovanje proizvodnje. To je proizvelo brojne nesporazume i nedoumice. Primjera radi, nejasno je zbog čega su stečajnom upravniku važniji Pejovićevi planovi o budućim investicijama u (njegovu) firmu, od zakonske obaveze da se kroz stečajni postupak, prodajom imovine firme koja je bankrotirala, što kvalitetnije zaštite njeni povjerioci. Po prioritetima: zapošljeni, snabdjevači, kreditori i konačno država koja je garantovala a potom i otplatila potrošene kredite, umjesto vlasnika isplaćivale otpremnine prekobrojnim radnicima i ostala zakinuta za višemilionske iznose poreza i doprinosa.

Kroz prizmu privatnih interesa: radnicima KAP-a koji su prošle godine otišli u penziju primanja su bitno umanjena zato što iz prikupljene stečajne mase nijesu izmireni doprinosi koje im je poslodavac u KAP-u ostao dužan prije i nakon privatizacije 2005. godine.

Javnosti je, vjerovatno, interesantnije to što KAP-ove dugove i dalje plaćamo. Vlada je i jesenas, predlažući budžet za 2015. godinu, planirala trošak od četiri miliona eura za pokrivanje gubitaka državnog Montenegrobonusa dok je ova kompanija organizovala proizvodnju u Kombinatu. U istu svrhu, iz prošlogodišnjeg budžeta, već je potrošeno sedam miliona – za (nezakonite) otpremnine radnicima koji su bili prekobrojni u fabrici nakon uvođenja stečaja i kao kompenzacija državnoj energetskoj kompaniji koja je, ko zna kako i zašto, odabrana da vodi KAP nakon što je u fabrici na zahtjev Vlade Crne Gore 8. jula 2013. godine uveden stečaj.

Konačno, prošlog ljeta Pejović i Uniprom nijesu imali obećani novac. Makar ne 24 miliona čije plaćanje im je odloženo prvim kupoprdajnim aneksom. U septembru prošle godine iz Uniproma je medijima dostavljen dopis generalnog direktora firme Metal Investments Limited: ,,Ovo je zvanična korporativna ponuda cjelokupne uprave naše kompanije Unipromu Nikšić za sredstva od 24 miliona eura koja su potrebna za realizovanje kupovine Kombinata”, piše uz ostalo u pismu Timotija Bearmana. A Metal Investments nije banka. Znači li to da su i ovih 10 miliona od nekoga pozajmljeni, ili su u međuvremenu zarađeni? Ili to, prosto, nije važno.

Možda bi valjalo, zbog prošlosti ali i zbog ekonomske budućnosti ove zemlje, sagledati nekoliko elementarnih činjenica. Praktično istog dana kada je po drugi put iz državnih prešao u privatne ruke – 19. jula prošle godine – KAP postaje profitabilna kompanija!? Prema dostupnim podacima, Pejovićevi predhodnici iz Montenegrobonusa su za godinu dana upravljanja KAP-om napravili gubitak koji se procjenjuje od osam do 12,4 miliona eura. Na drugoj strani, on je za osam mjeseci napravio profit težak od četiri (konzervativna procjena opreznijih analitičara) do 20 miliona (računica CEAC-ovih eksperata koju, takođe, ne treba uzimati zdravo za gotovo).

Neke brojke nije teško objasniti. Na primjer smanjenje troškova radne snage.

KAP je do uvođenja stečaja zapošljavao 1.100 radnika sa prosječnom platom od 915 eura. Montenegrobonus je, po uvođenju stečaja, angažovao 720 radnika sa prosječnom zaradom od 550 eura. Valja pomenuti da su fabriku u međuvremenu napustili CEAC-ovi Rusi i njihovi domaći kadrovi čija su primanja i te kako uticala na visinu prosječne zarade. Konačno, neposredno pošto je Pejović preuzeo Kombinat iz njega je, uz državne otpremnine od pet do 16 hiljada eura, otišlo 240 radnika. Uskoro će još 40-ak zapošljenih otići u penziju, ako već nijesu, pa će u firmi ostati oko 450 – 480 zapošljenih sa, Pejović tvrdi, prosječnom zaradom od 750 eura. Rezultat: Pejovićevi troškovi radne snage su oko tri puta manji od onih koje su, do uvođenja stečaja imali vlasnici KAP-a, ali i približno jednaki izdacima Montenegrobonusa.

Opet, menadžment iza koga su stajali Deripaska i Đukanović, odnosno CEAC i Vlada, ostao je Elektroprivredi dužan oko 60 miliona eura. Priča se da KAP sada struju plaća unaprijed. Ako je to istina, a ekonomski analitičari CEAC-a računaju da je Pejović, plaćajući struju, već profitirao 20 miliona eura, onda nagradno pitanja druge decenije XXI vijeka u Crnoj Gori glasi: gdje su pare koje je KAP prihodovao dok njegova uprava nije plaćala struju. Zato što nijesu imali potpisan ugovor o snabdijevanju sa EPCG. Već je struja do ćelija u elektrolizi dolazila po nečijem naređenju. Navodno se ne zna čijem.

Još jedan detalj na kome su izgrađena mnoga bogatstva. Praktično prvi poslovni potez Veselina Pejovića po ulasku u KAP bio je raskidanje ugovora sa švajcarskim Glenkorom.

,,To je prevarantska firma, koja je na isti način ojadila i naš i Kombinat aluminijuma u Mostaru. Oni su u ugovoru koji su imali sa CEAC-om diktirali cijenu ulaznih sirovina i cijenu metala. Nakon što sam raskinuo ugovor sa njima, uspio sam da za 15 odsto smanjim cijenu ulaznih sirovina”, naveo je Pejović ,,zaboravljajući” da je CEAC samo produžio ugovor koji su sa Glenkorom potpisali državni namještenici u KAP-u. Sve uz posredovanje Dragana Brkovića i njegove Vektre.

Začudo, ovu informaciju komentarisao je samo analitičar tržišta aluminijuma Goran Đukanović. ,,Ako je ugovor, odnosno više ugovora, sa Glenkorom, bio toliko dobar da traje 16 godina zašto je ukinut? A, ako nije bio dobar, pa je zato ukinut, zašto je trajao 16 godina? Da li će iko ikad izračunati koliko su Crna Gora i KAP, dobili, odnosno izgubili zbog šesnaestogodišnjeg ugovora sa Glenkorom”, zapitao se Đukanović. Odgovor Tužilaštva je izostao.

Dok čekamo da neko od nadležnih pokuša objasniti mnogobrojne nelogičnosti (samo neke od njih pomenute su u ovom tekstu) vezane za poslovanje KAP-a prije i poslije privatizacija i stečaja, ili dok ne dođe momenat kada će kupac u potpunosti isplatiti svoju akviziciju, pokušajmo odgonetnuti:

Kako je čovjek čije ime do ulaska u Kombinat češće susrijećemo na stranicama crne hronike nego u ekonomskim vijestima (međusobne optužbe sa poslovnim partnerima iz Slovenije, svađe i prijetnje sa investitorima Zavale i Dukljanskih dvora, napad na poslanika Nebojšu Medojevića…) uspio ono što godinama unazad nije Vlada i njeni eksperti angažovani na rukovodećim mjestima državnih preduzeća? Pitanje se može i preformulisati: da li bi ekonomija ove zemlje bila bolja kada bi je, umjesto ministara koji u skupim odijelima vrte desetak fraza o slobodi tržišta i biznis barijerama, vodili ljudi spremni da u kameru priprijete kako će svoje oponente, đe god ih sretu, ,,šamarati kao ženu” (prijetnja koju je Pejović, na suđenju, uputio Medijeviću).

Zakasnimo li sa ovim odgovorima, virus stečaja i bankrota mogao bi se proširiti na cijelu zemlju. Ako već nije kasno.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

APELACIONI SUD TREĆI PUT UVAŽIO ŽALBU BRANIOCA MILOŠA MEDENICE I VRATIO VIŠEM SUDU U PODGORICI NA ODLUČIVANJE PREDLOG ZA UKIDANJE PRITVORA: Ping pong između Apelacionog i Višeg suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Apelacioni sud po treći put uvažio je žalbu branioca Miloša Medenice i vratio Višem sudu u Podgorici na odlučivanje predlog za ukidanje pritvora uz davanje jemstva od preko 1.450.000 eura. Medenica je uhapšen 25. maja 2022. godine. I pored toga što je optužnica podignuta prije dvije godine, sudski postupak nije odmakao dalje od početka. Medenica je od tada u pritvoru

 

 

Apelacioni sud po treći put uvažio je žalbu branioca Miloša Medenice i vratio Višem sudu u Podgorici na odlučivanje predlog za ukidanje pritvora uz davanje jemstva od preko 1.450.000 eura. To piše u zvaničnom saopštenju Apelacionog suda Crne Gore.

U obrazloženju odluke, sudije Apelacionog suda navode da je odlučujući o žalbi branioca okrivljenog, utvrđeno da je prvostepeno rješenje zahvaćeno bitnom povredom odredaba krivičnog postupka.

“Nedostaju potpuni, jasni i dovoljni razlozi o odlučnim činjenicama, što pobijano rešenje i zaključak suda čine nejasnim, a prvostepeni sud nije u potpunosti postupio ni po razlozima iz prethodnog ukidnog rešenja Apelacionog suda Crne Gore”, navodi se u saopštenju.

Dodaje se da je naloženo prvostepenom sudu da u ponovnom postupku otkloni navedenu bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, nakon čega će biti u mogućnosti da donese novu na zakonu zasnovanu odluku.

Ova odluka Apelacionog suda uslijedila je nakon što se odbrana Miloša Medenice žalila na rješenje sutkinje podgoričkog Višeg suda Nade Rabrenović, koju je donijela još sredinom jula ,kada je odlučila da i pored toga što je Apelacioni sud ukinuo njenu odluku opet odbije da pusti iz pritvora sina nekadašnje predsjednice Vrhovnog suda Crne Gore Vesne Medence.

Branilac Medenice, advokat Stefan Jovanović ocijenio je da ovakvo ponašanje pokazuje da sudija Višeg suda jednostavno ne želi da usvoji jemstvo. On ukazuje da  Apelacioni sud u odlukama ukazuje šta su greške i mane rješenja sutkinje  Rabrenović, međutim, kako kaže, „ona uporno odbija da te mane odnosno greške ispravi“.

Advokat Jovanović podsjeća da je inicijalni prijedlog za jemstvo predat u februaru i, ukazuje, da već punih osam mjeseci nije pravosnažno okončan taj postupak, odnosno nije donijeta pravosnažna odluka kojom se jemstvo odbija ili usvaja.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 4. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

PROJEKAT VELJE BRDO: Dobar, loš, pogrešan

Objavljeno prije

na

Objavio:

Do kraja godine biće napravljen sajt gdje će građani moći da se prijave za ovaj projekat, najavljuje Spajić. Mnogi se nadaju da je u pitanju samo predizborna priča

 


Crnogorski san.
Tako je premijer Milojko Spajić javnosti predstavio projekat novog grada u gradu na Veljem brdu, u kome treba da živi preko 40 hiljada ljudi. „Ovdje će živjeti privilegovani građani, a to su državljani Crne Gore. Imati crnogorski pasoš, biti državljanin ove zemlje – to će biti privilegija”, kazao je premijer.

Da pritvrdi kako priča o gradu na Veljem brdu nije šala, iako stiže iznebuha, pokraj premijera našao se ministar prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine, Slaven Radunović. “Ako Bog da i sreća junačka, ovaj projekat bi trebalo da bude usvojen do Nove godine…“, kazao je Radunović predstavljajući vladin Plan za rješavanje stambenih potreba građana pod povoljnim uslovima. Na kome su u Vladi radili puna dva mjeseca.

Prezenteri projekta zaključili su da slike/animacije govore više od  riječi, pa su škrtarili sa konkretnim i provjerljivim podacima. Ipak, i to što su prezentovali bilo je dovoljno da njihovu ozbiljnost i dobre namjere stavi pod veliki znak pitanja. Ponuđene računice bili su netačne a slike budućeg naselja našle su se na pogrešnom mjestu.

Stanovi će se kupovati po cijeni od „oko hiljadu eura“ za kvadrat, predočio je premijer navodeći kako će kupovina biti moguća na kredit, bez učešća, i uz izvedenu kamatu od 1,2 odsto godišnje. Rata za stan od 100 kvadrata, na kredit od 30 godina, biće  390 eura mjesečno. Za manji, od 60 kvadrata, rata na isti rok otplate iznosiće 290 eura.

Sjutradan  je Miloš Vuković, osnivač i vlasnik Fidelity consultinga, argumnetovano osporio tu računicu. “Kada u bilo koji kreditni kalkulator unesete iznos glavnice od 100.000 eura (navodna cijena stana od 100 kvadrata, primjedba Monitora), rok otplate 360 mjeseci i kamatu od 1,2 odsto, dobijate da je mjesečna rata oko 330 a ne 390 eura. Razlika je cijelih 60 eura mjesečno. Još je gora situacija kada ukucate iznos za stan od 60 kvadrata (60.000 eura), rok otplate od 360 mjeseci i kamatu od 1,2 odsto. U tom slučaju mjesečna rata iznosi 199 eura ili 90 eura manje od predočenih 290 eura”, naveo je Vuković upozoravajući da ta razlika, iako nekome ne izgleda prevelika, pravi razliku od 21 do skoro 33 hiljade eura po stanu. A navodno ih je planirano 10.000.  To nas onda uvodi u priču o 200-300 miliona eura. „Ili je priča o cijeni sastavljena ofrlje i na brzinu, ili iza nje stoji planirana pljačka“, upozorava Vuković navodeći još jednu zanimljivost iz prezentacije premijera i resornog ministra: prema brojkama koje su prezentovali Spajić i Radunović, eventualni kupac plaća više novca na ime kamate ako kupi manji stan, odnosno, ako pozajmi manji iznos (60 umjesto 100 hiljada). Kako, ako je kamata ista? Taj odgovor dobićemo kad priča o gradu na Veljem brdu bude nstavljena. Ako nastavka bude.

Teško je, ali ipak moguće zamisliti da je tim predvođen premijerom,  nekadašnjim ministrom finansija i, još ranije, berzanskim trgovcem, napravio tako golemu računsku grešku. Ali, u prezentovanom projektu postoji jedna još ozbiljnija: pogrešna lokacija.

Na to je, preko svog fejsbuk profila, upozori biolog i ekološki aktivista Darko Saveljić. Stvari sa Veljim brdom, navodi on, stoje ovako:  “Dio Veljeg brda je zaštićeno područje Parka prirode Dolina rijeke Zete. Nalazi se iznad vodoizvorišta Mareza, kojim se napaja Glavni grad. U najzabitijim selima Crne Gore seljaci su branili da se gradi iznad izvora, zbog uticaja na sam izvor. Vladu Crne Gore briga što se ovaj prostor decenijama čuvao upravo zbog Mareze. Ista ta Vlada, imajući u vidu veliki potencijal za solarnu energiju i na ‘stvorene prostorno-planske preduslove’ planira tender za davanje u zakup zemljišta na Veljem brdu u državnoj svojini za izgradnju solarne elektrane instalisane snage od najmanje 50 MW. Ako neko misli da na Veljem brdu može biti zaštićeno područje, novi grad i solarna elektrana, a da je to sve u skladu sa zdravim razumom, zakonima, direktivama EU i Marezom, onda izvinite“, pobrojao je  Saveljić. Uz zaključak: „Đe ti puno obećaju, tu malu korpu ponesi, stara je narodna izreka”.

Vukovićeve primjedbe potvrđuje digitron, a Saveljićeve mape i propisi. Karta obuhvata Parka prirode na Veljem brdu dijelom se preklapa sa planom  naselja koji su predstavili zvaničnici Vlade. Gradnja u Parku prirode je  krivično djelo. Krivični zakonik propisuje: „Ko kršeći propise korišćenjem prirodnih bogatstava, izgradnjom objekata, izvođenjem kakvih radova ili na drugi način izazove oštećenje životne sredine u većoj mjeri ili na širem prostoru, kazniće se zatvorom do tri godine”.

Iz Vlade još nijesu ponudili objašnjenje za navedene finansijske i urbanističke manjkavosti plana. Osim što je ministar Radunović, na prezentaciji, „otkrio“ da  crnogorski san na Veljem brdu još nije uklopljen u važeće i buduće (pripremljene) urbanističke projekcije Crne Gore i Podgorice. „Javna rasprava o prostornom planu Podgorice, koja će biti dopunjena ovim projektom, trajaće 15 dana”, najavio je. To bi, valjda, trebalo biti to. O projektu pripremanom dva mjeseca, na površini od skoro 1.000 hektara i približne vrijednosti makar 800 miliona eura.

Ako računamo da će se graditi10.000 stanova (a može biti da ih je više) da je odnos malih i velikih (60 i 100 kvadrata) pola/pola i da su troškovi izgradnje neophodnih pratećih objekata (vrtići, škole, dom zdravlja, apoteke, trgovine…) uračunati u predočenu cijenu. Baš kao i neophodna infrastruktura (saobraćajnice, vodovodna i kanalizaciona mreža, trafostanice, distributivna elektro mreža, tekomunikacioni optički kabl… uz neizbježno proširenje postojećih kapaciteta). A, sve sluti da nijesu.

„Ovo nismo imali prilike da gledamo kod nas“, naveo je Radunović. Sa tom se konstatacijom nije teško složiti. Prvi su  čuđenje prezentovanim projektom, ukoliko on zaista postoji (ko ga je radio, koliko je plaćen, kako je izabran autor…), iskazali predstavnici Udruženja podstanara. Uz prilično neodobravanje, iako bi oni trebali biti adresa sa koje se podrška nekom sličnom projektu podrazumijeva. Ako je  dobro osmišljen i predstavljen.

Iz Udruženja podstanara navode da je projekat: previše fokusiran na Podgoricu uz zapostavljanje ostatka države, posebno sjevera; donosi dodatno opterećenje već problematične i nedovoljne infrastrukture; Da bi njegova realizacija, ali i sama najava, mogla destabilizovati postojeće tržište nekretnina i investitore i građevinske kompanije gurnuti u zonu gubitaka; ideja da se stanovi na Veljem brdu mogu prodavati samo državi, po unaprijed fiksiranim cijenama je netržišna, ali i potencijalno rizična za javne finansije; Trgovina stanova bez učešća mogla bi biti mamac za kupce koji, realno, nijesu u stanju da finansijski podnesu rizik koji taj posao nosi (ko je zaboravio, sličan posao i kriza hipotekarnog tržišta u SAD bile su uvod u svjetsku ekonomsku krizu 2008. godine)…

Konačno, iz Udruženja podstanara ukazuju kako realizacija ovakvog plana može dovesti do nepotrebne i društveno nepoželjne koncentracije ranjivih grupa. „Iako je cilj pomoći ranjivim grupama (mladi bračni parovi, samohrani roditelji, starije osobe i osobe sa invaliditetom), koncentracija ovih grupa u jednom stambenom naselju može dovesti do socijalne segregacije. U stvarnosti, često se dešava da ovakvi projekti, iako zamišljeni kao inkluzivni, rezultiraju stvaranjem „getoa“ ili izolovanih zajednica”, navedeno je u njihovom saopštenju.

Niz primjedbi mogao bi se nastaviti. Opet pod uslovom da cijelu priču shvatamo ozbiljno. Ko će kreditirati taj posao, ako ne može da računa da će rizike nevraćenih kredita pokriti pretpostavljenim rastom vrijednosti nekretnina? Ima li Crna Gora kompanije i radnike iz građevinskog sektora koji mogu, istovremeno, graditi naselje Velje brdo, dvije zaobilaznice oko Podgorice (zapadnu i istočnu), dionicu autoputa Mateševo-Andrijevica…? Ili će taj novac odnijeti stranci, ostavljajući nas bez jednog od najznačajnihi benefita (sticanje iskustva i jačanje sposobnosti) realizacije tih poslova. Šta ako ponuđeni stanovi ne nađu kupca (u Podgorici već ima 10.000 stanova više nego što je domaćinstava registrovanih prošlogodišnjim popisom)? A šta ako zakaže (zakasni) najavljena gradnja prateće infrastrukture?

“Projekat Velje brdo može privući pažnju građana zbog povoljnih stambenih uslova, ali nosi značajne rizike za malu Crnu Goru. Pitanje je koliko će ovaj projekat zaista pomoći u razvoju zemlje, a koliko će produbiti regionalne neravnoteže i destabilizovati tržište nekretnina. Dok država i ranjive grupe mogu imati koristi na kratki rok, dugoročno bi privatni investitori, građevinska industrija i građani sa manjim prihodima mogli biti na gubitku”, zaključuju u Udruženju podstanara.

Premijer i njegovi partijski i koalicioni saradnici ne mare za te primjedbe. Do kraja godine biće napravljen sajt gdje će građani moći da se prijave za ovaj projekat, najavljuje Spajić. Mnogi se nadaju da je u pitanju samo predizborna priča. Inače bi se Podgorica i Podgoričani mogli naći u ozbiljnim problemima.

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SKRIVANJE RATNIH ZLOČINA 90-IH U UDŽBENICIMA ISTORIJE: Ćutanje s predumišljajem

Objavljeno prije

na

Objavio:

Udžbenici i kurikulumi nastavnog predmeta Istorija ne obrađuju u dovoljnoj mjeri učešće Crne Gore u ratovima 1990-ih godina. Obuhvataju samo osnovne činjenice i događaje iz tog perioda, a često izostaju detaljne analize i kritički osvrti na ulogu Crne Gore u tim sukobima, ukazuju istoričari Igor Radulović i Miloš Vukanović, autori  Priručnika za nastavnike – Ratni zločini 90-ih u presudama crnogorskog pravosuđa, koji je nedavno publikovao Centar za građansko obrazovanje.

 

,,Nauka i praksa su pokazale da se u društvima koja se ne suočavaju na pravi način sa svojom prošlošću, dramatično povećava mogućnost obnove sukoba… Izučavati kontroverzne teme, poput sukoba na prostoru bivše Jugoslavije, fundamentalno je važno za razvoj kritičkog mišljenja mladih”, navodi se na početnim stranama Priručnika za nastavnike – Ratni zločini 90-ih u presudama crnogorskog pravosuđa, istoričara Igora Radulovića i Miloša Vukanovića, koji je nedavno publikovao Centar za građansko obrazovanje.

U Priručniku je dat pregled dosadašnje prakse nesuočavanja u udžbenicima. U udžbeniku za IX razred napad na Dubrovnik, rat u BiH i Hrvatskoj se spominju. Međutim, ne postoji niti jedan pomen zločina koji su počinili crnogorski građani tokom tog perioda, čak ni na dubrovačkom ratištu.

U udžbeniku za IV razred gimnazije, raspad Jugoslavije je detaljnije obrađen, a posebno poglavlje naslovljeno je „Crna Gora u vrijeme nestanka Jugoslavije 1991-2000.” Ipak, ne spominje se niti jedan ratni zločin počinjen na teritoriji Crne Gore, dok je napad na Dubrovnik stavljen u prethodno poglavlje „Nestanak Jugoslavije i građanski rat” uz objašnjenje da ga je napala JNA, a bez navođenja ikakve veze sa Crnom Gorom.

,,Učenicima se uskraćuju informacije kroz nepominjanje uloge Crne Gore u ratu na prostoru bivše Jugoslavije kao ni zločina na njenoj teritoriji. Naučne smjernice o predavanju kontroverznih događaja iz prošlosti, osim stvaranja kompletne slike, podrazumijevaju i davanje vrijednosnog suda do kojeg je došla istorijska nauka, država i sudovi. Imajući u vidu da su se crnogorske i međunarodne institucije odavno izjasnile i dale svoju ocjenu o glavnim događanjima, ostaje nejasno zbog čega ovi događaji nijesu pomenuti”, pitaju se autori.

Navode i da udžbenici i kurikulumi nastavnog predmeta Istorija u Crnoj Gori ne obrađuju u dovoljnoj mjeri učešće Crne Gore u ratovima 1990-ih godina. Obuhvataju samo osnovne činjenice i događaje iz tog perioda, a često izostaju detaljne analize i kritički osvrti na ulogu Crne Gore u tim sukobima. ,,Na ovaj način učenici/e stvaraju nekompletnu sliku o datom periodu i ne stiču potpun uvid u važan dio savremene istorije svoje države. Ovakav pristup može uticati na razumijevanje istorijskih procesa i otežava suočavanje s prošlošću”, piše u Priručniku.

Autori objašnjavaju da nastavnici istorije imaju obavezu da učenicima/cama pruže mogućnost da razgovaraju o ovoj, ali i sličnim temama, jer je bitno da se čuje glas mlađih generacija o njima. U suprotnom, njihovi glavni izvori (sa)znanja o ovoj i sličnim temama biće ostrašćeni, neprovjereni i jednostrani zaključci, donešeni kako bi jedna ili druga strana opravdala svoje učešće u određenim događajima.

Radulović i Vukanović su precizno opisali stanje u školstvu u kojemu polumaturanti i maturanti ne mogu čuti činjenice o ratovima i zločinima 90-ih, već su prinuđeni da svoj stav grade na osnovu poluinformacija, ličnih utisaka, predanja, političke i medijske manipulacije… koje često vode u erkstemizam koji nesmetano buja i među omladinom.

,,Bavljenje bliskom prošlošću, a ratovi na prostoru bivše Jugoslavije tokom 90-ih godina to jesu, predstavlja imperativ i zahtijeva oprezan i odmjeren pristup. Obaveza svakog nastavnika/ce Istorije mora biti da se bavi temama koje se često smatraju kontroverznim, jer će tako doprinijeti razbijanju predrasuda i stereotipa kod mladih, ali i uvođenju prijeko potrebnih demokratskih principa. Ukoliko se o ovoj temi ne govori dovoljno i ukoliko se, na neki način, zapostavlja, nanosi se šteta mlađim”, navodi se u Priručniku.

Autori su nastavnicima ponudili pomoć u vidu detaljnog opisa odnosa crnogorskog društva prema sedam slučajeva ratnih zločina koji su dobili sudski epilog u Crnoj Gori: Slučaj logor Morinj; Slučaj Deportacija; Zločini u Bukovici; Ubistvo porodice Klapuh; Zločin u Štrpcima; Slučaj Kaluđerski laz; Slučaj Zmajević.

Navedeni ratni zločini su rezultirali smrću više stotina ljudi. U nekim slučajevima, optuženima je suđeno u odsustvu, i nikada nijesu odgovarali za zločine za koje su na kraju osuđeni. Svi optuženi za etničko čišćenje u Bukovici, na granici Crne Gore i BiH, za nezakonito hapšenje i deportaciju izbjeglica vojsci Republike Srpske i za ubistva civila u Kaluđerskom lazu su oslobođeni odgovornosti. U tri slučaja crnogorski sudovi nijesu kvalifikovali radnje kao ratne zločine, uprkos tome što su žrtve tih zločina nesporne. O nalogodavcima u sudskim procesima nema ni govora.

Na osnovu stečenog iskustva u radu sa ovim temama, autori su mišljenja da nastavnicima/cama osim presuda najdragocjeniji izvor predstavljaju svjedočenja oštećenih, pa je uložen napor da se kroz svjedočanstva i presude dobije koristan alat koji će im pomoći da ovu temu obrade u učionici.

U Priričniku je detaljno opisan i sudski postupak za ratni zločin deportacija, koji je državno tužilaštvo iniciralo tek nakon 13 godina ćutanja. Kao i pravne vratolomije Višeg, Apelacionog suda i Vrhovnog suda koje su dovele do toga da se devet pripadnika MUP-a optuženih za progon bosanskih izbjeglica iz Crne Gore, koji su zatim ubijeni u BiH, oslobode optužbi. Navodi se da je ovaj slučaj ostavio velike moralne posljedice po društvo uz onemogućavanje adekvatne izgradnje kulture sjećanja jer je svaki pokušaj obilježavanja mjesta zločina opstruiran, kako od lokalne, tako i od državne vlasti.

Podsjeća se i da niko nije odgovarao za zločin u Bukovici, pitanje komandne odgovornosti nije bilo istraženo. Istraga i sudski postupak nijesu obuhvatili odgovorne po komandnoj liniji, kao ni eventualne nalogodavce zločina.

U Priručniku se opisuje i ubistvo porodice Klapuh od strane ljudi koji su im navodno trebali pomoći. Za ovaj zločin optuženi su Janko Janjić, Zoran Vuković, Zoran Simović, Radomir Kovač i Vidoje Golubić. U iskazu koje je Golubić dao pred Višim sudom jasno navodi na koji način su ubistva izvršena:… ,,Odmah pri polasku iz Foče, Janko Janjić mi je rekao da će da ubije Hasana Klapuha zbog toga što mu je maltretirao oca dok je radio u Foči, a Klapuh bio na odgovornim funkcijama. Janjić je imao namjeru da ih ubije odmah po izlasku iz grada Foče, ali sam ga u tome sprečavao znajući da je on lak da potegne oružje za malu sitnicu. Ja se istom nijesam smio suprotstavljati fizički bojeći se za svoj život… Dolaskom na most Obrada Cicmila u blizini Šćepan Polja od 16h do 17h Janko Janjić je meni naredio da zaustavim vozilo, a zatim zaustavio Zorana Vukovića, koji je odmah išao iza mene. Pozvao je Hasana Klapuha da izađe iz vozila, ja sam za to vrijeme sjedio u vozilu, čim ga je izveo čuo sam pucanj i zapazio da Janko Janjić drži pištolj u ruci. Ne znam da li je jedan od braće Kovača ili Janjić odvukao leš Klapuha preko mosta i bacio sa mosta, jer sam se još nalazio u vozilu. Jedan od braće Kovača, Milomir ili Radomir, su ubili iz pištolja Feridu Klapuh… Ja sam izašao iz vozila i po naređenju Janjića posipao pijesak na tragove krvi koji su poticali od Hasana i Feride. Ćerka Klapuha, Sena, je vrištala i molila da je ne ubiju i uputila se prema brani tunelom, a za istom su pošli Zoran Simović i Zoran Vuković. Ja sam prošao pored istih sa kolima, a u tunelu se čuo pucanj i sačekao ih jedno 150 metara od mosta…” Golubić je u iskazu objasnio kako su nakon svega otišli u jednu od lokalnih kafana.

U poglavlju o zločinu u Štrpcima, prenesena je i izjava
Nebojše Ranisavljevića, koji je pred Višim sudom u Bijelom Polju osuđen zbog učešća u otmici i likvidaciji 19 građana SR Jugoslavije.

„Čuo sam pucanj sa lijeve strane, okrenuo sam se i vidio jedno lice da bježi. Odmah sam skinuo pušku sa ramena i pucao u to lice, pa je to lice odmah palo, pošto je palo čuo sam kada je kazalo „jao, majko moja“. U tom trenutku Milan je izašao iz garaže i sa povišenim tonom pitao ko je to pucao… Milanu sam odgovorio da sam ja pucao i pokazao mu na to lice, vidio sam da mu je Milan prišao i bajonetom ga preklao, zatim je Milan rekao „tako se to radi“… Milan i Boban su uveli preostala zarobljena lica u garažu, nakon kraćeg vremena čuli su se prigušeni pucnji, zatim su Milan i Boban izašli, naredili da uđemo u vozilo… Milan je izvadio novac i satove od zarobljenih lica, podijelio svima po 100 DM, a ko nije imao sat dobio je i sat…”

Autori navode da je  kod nastavnika/ca istorije vidljiv manjak formalnog obrazovanja kada su ratovi 1990-ih u pitanju. ,,I pored toga što smo u toku našeg rada na ovim temama sreli jako puno nastavnika/ca koji imaju entuzijazam, želju i, što je možda najbitnije, profesionalnu potrebu da predaju ove teme, postojala je jedna zajednička prepreka – činjenica da niko od njih nije imao priliku da na studijama istorije izučava te ratove”, navode autori.

Utisak je da udžbenici i nastavni programi namjerno prećutkuju učešće Crne Gore u ratovima i zločine, i to nakon 30 godina, jer to odgovara kako prošloj tako i sadašnjoj vladajućoj političkoj eliti.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo