Povežite se sa nama

MONITORING

Kako ukloniti duvanske tragove

Objavljeno prije

14 godina

na

ratko

  Vlasnici Nacionala, odnosno firme NCL Media Grupe d.o.o. iz Zagreba, 12. marta sa Stankom Canem Subotićem sklopili vansudsku nagodbu, prema kojoj se ograđuju od svojih „postupaka i pisanja”, dok je Subotić povukao sve tužbe protiv njih. Objašnjeno je da će Nacional sa interneta ukloniti sporne tekstove (već urađeno). Vijest o tome je dobila slavodobitni publicitet u našim režimskim medijima, gdje Subotić uživa status arhanđela poštenja, premda ga iz rodne mu Srbije potražuju preko Interpola jer je nepravosnažno osuđen na šest godina robije zbog toga što je čelnik kriminalne grupe koja je, navodno, oštetila tu državu za par desetina miliona eura.

Pobjeda tvrdi da je „Nacional ograđivanjem od desetogodišnje kampanje vođene protiv Crne Gore, nekadašnjeg predsjednika i premijera Mila Đukanovića i pokojnog predsjednika Vlade Srbije Zorana Đinđića praktično priznao da je riječ o seriji tekstova bez utemeljenja”.

Oglasio se Miroslav Ivanišević, 1998 – 2004. ministar finansija a sada predsjednik Senata Državne revizorske institucije, koji je, takođe u Pobjedi, zatražio da se „Skupština Crne Gore jasno ogradi i poništi neustavnu i nezakonitu odluku parlamenta od prije desetak godina, kojom je prihvaćen izvještaj njenog anketnog odbora”.

Ivanišević je, skupa sa Đukanovićem – protiv koga je, tvrdi se zbog imuniteta, tužba arhivirana a ime brisano iz predmeta – zatim Veselinom Barovićem, Branislavom Mićunovićem, Dušankom Pešić i Brankom Vujoševićem, kao i srpskim državljanima Subotićem i Andrijom Draškovićem, te još sedmoricom državljana Italije, bio 2008. obuhvaćen optužnicom Direkcije za antimafiju (tužioci Đuzepe Šelzi i Eugenija Pontesulja) zbog šverca cigareta, pranja novca i udruživanje sa organizovanim kriminalom.

Za razliku od drugih, koji čekaju rasplet – na primjer Subotića, kojem će presuda biti izrečena 3. maja – Ivanišević je pred Sudom u Bariju 17. maja 2010. oslobođen optužbi. Sutkinja Rosa Kalija di Pinto je presudila da IvanIšević nije počinio krivično djelo. Ivanišević je, konkretno, bio optužen za falsifikovanje dokumenta, a njegov advokat je tvrdio da za to „ne može odgovarati u Italiji”.

Ostaju, međutim, dileme ili kompromitujući tragovi iz Izvještaja i prateće dokumentacije parlamentarnog „anketnog odbora”, zapravo Komisije Skupštine Crne Gore za utvrđivanje činjenica, okolnosti i bitnih elemenata u navodima u tekstu objavljenom u zagrebačkom Nacionalu pod naslovom Glavni mafijaški bos Balkana i drugim tekstovima objavljenim u ovom listu. U Izvještaju Komisije se, nota bene, preporučuje da Ivanišević, zbog zloupotreba, bude razriješen dužnosti ministra finansija; inkriminišu se i drugi domaći zvaničnici da su kršili, ne italijanske, već crnogorske zakone.

Glavni zaključak Komisije je da su ogromne količine cigareta u tranzitu/švercu u aranžmanima vlada Mila Đukanovića i Filipa Vujanovića završile na sivim tržištima a veliki dio profita u privatnim džepovima – čime je Crna Gora teško finansijski oštećena.

Kao ad hoc radno tijelo Skuštine, Komisija je utemeljena 31. jula 2001, dok je Izvještaj usvojen većinom glasova na 5. sjednici parlamenta 25. jula 2002. godine – koalicija DPS-SDP tada je glasala protiv, ali nije imala većinu, jer su uslovnu podršku manjinskoj Vujanovićevoj vladi, zbog konstelacije oko državno-pravnog statusa Crne Gore, davali poslanici LSCG-a. Komisiju su sačinjavali poslanici: predsjednik Vuksan Simonović (SNP), članovi Predrag Popović (NS), Miroslav Vicković (LSCG), Novak Radulović (SNS). Članovi Radivoje Nikčević (DPS), Borislav Banović (SDP) i Ferhat Dinoša (DUA) su napuštili Komisiju.

Tokom svog rada, Komisija je, službenim putem, pribavila, uz raznovrsne opstrukcije, dio dokumentacije od državnih organa ili preduzeća o tranzitu ili švercu duvana, kako ko voli. A najbitnije, potvrđeni su – na bazi dokumenata – mnogi, iako ne svi, veoma važni navodi iz serijala Nacionala, što ne umanjuje takođe tačne tvrdnje da je slučaj korišćen od prosrpske opozicije i krugova iz Srbije i za pokušaj osujećenja crnogorske nezavisnosti.

Upoređujući dokumentaciju o prometu cigareta, Komisija je zaključila da je „očigledno jedan značajan broj brodova natovarenih cigaretama ušao u Luku Bar ilegalno, bez prijave Carini i Lučkoj kapetaniji, ili bez prijave jednom ili drugom subjektu, odnosno van carinskog područja i da su ogromne količine cigareta završile na sivom tržištu”.

Kontradiktornost pribavljene „duvanske” dokumentacije, na primjer, ogleda u tome da je Uprava carina Crne Gore tvrdila da su od 18. avgusta 1999. do 26. septembra 2001. u Luku Bar uplovila 103 broda sa cigaretama, dok je Lučka kapetanija izvjestila da u istom periodu nije bilo niti jednog tovara sa cigaretama kao isključivim teretom. Lučka kapetanija je informisala Komisiju: „Dolazak takvih brodova Lučka kapetanija nije mogla evidentirati, jer nijesu prijavljeni na uobičajen, zakonit način”.

Tadašnja Savezna uprava za kontrolu letova iz Beograda je dostavila podatke da je od decembra 1995. do maja 1998. godine evidentirano ukupno 433 kargo leta avionima tipa Iljušin-76, AM-12 i drugih sa cigaretama kao iskrcanim teretom na Aerodrom Golubovci. Iz Uprave carina Crne Gore – koja je bila pod nadzorom Ministarstva finansija narečenog Ivaniševića – Komisija nije dobila niti jedan dokument o izvršenoj carinskoj evidenciji tih cigareta.

Nacional je, preko tvrdnji iz intervjua Srećka Kestnera, eks Podgoričanina, bivšeg ortaka Stanka Subotića, objavio da su na Golubovce od marta do septembra 1994. Iljušini-76 slećeli najmanje 154 puta isporučivši oko 3.000 kartona cigareta po letu. Pod pratnjom MUP-a Crne Gore, cigarete su potom transportovane u skladišta državnog preduzeća Zetatrans a.d. Odatle ih preuzimanju izvjesni Italijani, sa urednim turističkim vizama koje im je izdala crnogorska policija. Ti benevolentni turisti, ili mafijaši – pripadnici zloglasne Svete ujedinjene krune, opet kako ko voli, plaćali su, navodno, ukupno tri miliona USD mjesečno Vladi Mila Đukanovića za oko 100.000 kartona; kada su preuzimali više, morali su doplaćivati, 30 USD po kartonu. Italijani su zatim cigarete iz crnogorskih luka gliserima ilegalno izvozili u domovinu, itd.

Iz Zetatransa su Komisiji dostavili dokumentaciju da su se bavili „legalnim poslom”, na način da su tranzit obavljali preko Luke Bar, a manjim dijelom preko Luke Zelenika i Luke Kotor. Uprava carina Crne Gore, međutim, negirala je tvrdnje da se preko Luke Zelenika i Luke Kotor prometovalo cigaretama. Neko je lagao: Zetatrans ili Uprava carina?

Oko uloge Zetatransa – čiju je nekretninu u centru Podgorice nedavno preuzeo DPS – Miroslav Ivanišević je obavijestio Komisiju da je to preduzeće imalo ugovor o poslovnoj saradnji sa Ministarstvom finansija, koje je po osnovu tranzita duvana 1996 – 2001. prihodovalo 216 miliona USD. No, ispostavilo se da je Zetatrans u tranzitu/šveru bio zapravo poslovna jedinica firme MTT, što je akronim za Montenegro tabak tranzit. Tadašnji direktor Zetatransa Žarko Marković je potvrdio pisanje Nacionala o nadređenoj ulozi MTT-a. Izvjesto je Komisiju da je od juna 1996. njegovo preduzeće „radilo po instrukcijama firme MTT”. Direktor i koordinator MTT-a su bili Veselin Barović i Branko Vujošević.

MTT je početkom 1996. osnovala SDB (Služba državne bezbjednosti, sadašnja ANB) preko svog funkcionera Ranka Kaluđerovića, na prijedlog Vukašina Maraša, šefa tajne službe, a uz „saglasnost tadašnjeg premijera Đukanovića”. To je tvrdnja Kaluđerovića koju je saopštio Komisiji. On je svjedočio da mu je na sastanku kod Đukanovića rečeno da će se komercijalom MTT-a baviti narečeni Barović i Vujošević, dok on ima zadatak da „prati i kontroliše bezbjednosne aspekte ovog posla”.

Što se Veselina Barovića tiče, on je priznao samo da je od maja 1996. do 1998. bio zaposlen u MTT-u. „Tvrdim da se MTT i ja lično, nikada nijesmo bavili tranzitom cigareta”, izjavio je Komisiji. Demantovan je iz Zetatransa, naknadno dostavljenim instrukcijama – kopijama telefaks poruka – koje su im iz MTT-a slali a odnose se na obavezno postupanje sa dopremljenim cigaretama iz 1996. i 1997. godine.

Ko je sve i po kojem osnovu ubirao fantastične profite? Komisija je potvrdila pisanje Nacionala da je SDB duboko infiltrirana u posao sa cigaretama. U jednom dopisu Komisiji Andrija Jovićević, ministar unutrašnjih poslova, navodi da je SDB od 23. aprila do 12. jula 1996. prihodovala 636.110 DEM (njemačkih maraka). Koliko je SDB ukupno prihodovala od 1996 do 2000. godine, ostala je službena tajna, jer se Jovićević na tu temu više nije oglašavao. Još važnije, nikada nije objašnjeno po kojem je zakonskom osnovu SDB uopšte „naplaćivala taksu”?

I tim povodom se oglasio Miroslav Ivanišević. Informisao je Komisiju „da su određeni korisnici budžeta RCG do 2000. godine imali mogućnost da autonomno prikupljaju sopstvene prihode”. Komisija je izračunala da je SDB za period 1996 – 2000. „prihodovala” najmanje oko 14,2 miliona DEM i zaključila da „takav način prikupljanja ‘sopstvenih prihoda’, bez bilo kakvog pravnog osnova i bez iskazivanja tih prihoda u budžetu, predstavlja kršenje zakona i pravnog poretka Crne Gore”.

No, glavni profit nije odlazio tajnoj službi. Tadašnji potpredsjednik Vujanovićeve vlade, Žarko Rakčević, izašao je u javnost sa šokantnim podacima. On je 19. oktobra 2001. u Vijestima kazao da je Vladi uputio dvije informacije o zastrašujuće velikom nelegalnom tržištu cigareta, sa ocjenama da budžet po tom osnovu gubi 40-50 miliona DEM godišnje, da je suzbijanje ograničeno zbog „velikog interesa organizovanog kriminala” i da „krivicu što sivo tržište još nije suzbijeno snose i pojedinci u državnom aparatu”. Komisija nije od Vujanovićeve vlade dobila dvije pomenute Rakčevićeve informacije.

Što se Stanka Subotića tiče, on je 1994. u Privrednom sudu u Podgorici registrovao (Rješenjem Br.Fi-2464/1) poslovnu jedinicu svoje firme Mia iz Uba. Carinarnica Podgorica je 1995. odobrila da Mia otvori centralno skladište a Carinarnica Bar da ista firma otvori fri-šop na Gatu V Luke Bar.

Prijatelji ili kumovi Mila Đukanovića, Dušan Ban i Željko Mihajlović, dokumentovala je Komisija, baš kao što je Nacional pisao, radili su u firmi Mia, preregistrovanoj na D-Trejd. Subotićev partner Srećko Kestner je Nacionalu kazao da su Ban i Mihajlović imali zaduženje da ,,ubiraju velike procente” i za Mila Đukanovića. ,,I to u gotovini; doslovno u torbama”, kazao je.

Koliki se novac tih godina valjao oko Subotića i Đukanovića? Kestner je tvrdio da je i njemu nemoguće procijeniti: ,,Pogriješiću za pedesetak miliona”.

Kako je preuzet Nacional

Što je prethodilo vansudskoj nagodbi Stanka Subotića i Nacionala? Direktor Nacionala Ivo Pukanić je ubijen 23. oktobra 2008. u Zagrebu. On je 2002. svjedočio pred Đuzepeom Šelzijem u vezi „duhanske mafije”. Šelzi je, nakon ubistva Pukanića, za list Il Pikolo iz Trsta izjavio da je „Pukanić bio ključni svjedok u procesu”.

Jasna Babić, svojevremeno novinarka Nacionala i autorka prva dva članka proljeća 2001. kojima je lansiran serijal, 3. decembra 2010. je u emisiji Živa istina na TV IN izjavila da se zapravo radilo o medijskoj pripremi ubistva Zorana Đinđića, pa je, shvativši to, odmah prekinula svoje pisanje. No, zaboravila je da je u Nacionalu 19. marta 2003, samo neđelju nakon atentata na srpskog premijera, eksplicitno napisala: „Đinđić je surađivao i sa Subotićevom mafijom”.

Nacional je 1. aprila 2011. preuzeo novi vlasnik, advokat Harald fon Zifrid, državljanin Švajcarske. Iako u poodmaklim godinama, Zifrid se kupovinom Nacionala prvi put u karijeri bavi izdavanjem novina.

Hrvatski novinar Denis Kuljiš (1995. sa Pukanićem jedan od utemeljivača Nacionala, kasnije će postati ljuti protivnici) dao je izjavu: „Skandalozno je da Subotić, koji se dovodi u vezu s ubojstvom Pukanića, kupuje list u kome ga je označavao kao glavnog švercera cigaretama”. Kuljiš je objasnio je da Zifrid „kupuje firme za nevidljive vlasnike”. No, svoje tvrdnje je ubrzo javno povukao.

Novinar Berislav Jelinić, koji je autor najvećeg broja tekstova iz serijala Nacional, napuštio je sa grupom drugih novinara neđeljnik nakon što ga je preuzeo Zifrid. On je nedavno u izjavi za Radio Slobodna Evropa rekao da postoje ozbiljne sumnje da je upravo Subotić novi vlasnik Nacionala i da je to objašnjenje vansudske nagodbe. „Radi se o dogovoru između pravog vlasnika i paravana da se to tako izvede”, rekao je Jelinić.

 

Slučaj svjedoka Kestnera

Komisija Skupštine Crne Gore je u dva navrata u Zagrebu imala susret sa Ivom Pukanićem, zatim Berislavom Jelinićem i Jasnom Babić. Svo troje su tada potvrdili istinitost svojih tekstova. Za ovu priču je značajno i da je Komisiji dostavljen dokaz da je insajder Srećko Kestner zbilja dao svoje insajderske iskaze Nacionalu.

Naime, Kestner je kasnije, početkom 2002. u intervjuu za Vijesti, pokušao nemuštim formulacijama opovrgnuti tačnost interpretacije svojih navoda u Nacionalu. No, Pukanić je članovima Komisije uručio Kestnerovu izjavu ovjerenu kod javnog bilježnika (notara):

„Ja, Srećko Kestner, ovim potvrđujem da sam u Zagrebu, 25. svibnja (2001) dao intervju za Nacional. Razgovor su vodili Ivo Pukanić i Berislav Jelinić. U subotu 26. svibnja, kompletan tekst dobio sam na uvid i u potpisanom obliku autorizirao sam ga u 18,30 sati. Autorizaciju sam izvršio tako što sam vlastoručnim potpisom parafirao svaku stranicu teksta isprintanog u dva originalna primjerka. Dodatnu potvrdu i autorizaciju svojih navoda činim potpisujući ovu izjavu u kojoj još jednom tvrdim da sam za sve izgovoreno u intervjuu spreman snositi potpunu odgovornost”.

Nakon ubistva Pukanića, na sajtu Nacionala, dok ga nije kupio advokat Harald fon Zifrid, bio je postavljen autentičan Kestnerov fono-zapis, koji se nalazi u posjedu šefa hrvatskog tužilaštva Mladena Bajića, sljedeće sadržine:

„…Pukija će da probaju da ubiju milion posto. Znam ja kako dišu oni. On se uzda nešto u Mesića… u kurac-palac. Ne kapira on… Znaš li koliku je štetu Puki njima napravio? Oni su poslali Pukiju više poruka, jedno 20 direktnih i indirektnih poruka da stane sa pisanjem… Sada samo biraju čovjeka koji će da rokne Pukija. Oni ubijaju čovjeka ako im pičku pogleda, a kako onda neće da ubiju ljude koji kontrolišu medije”.

Istinitost navoda Kestnera u Nacionalu je potvrđena na primjeru „kupovine” dva aviona, Cesne N-888 CN i Lir-džeta 45, za potrebe Vlade Crne Gore koji su koštali 26,7 miliona USD. Kestner je tvrdio da su on i Subotić dali „beskamatni kredit” Vladi. No, tadašnji premijer Vujanović i ministar Ivanišević su jedno vrijeme Komisiji uskraćivali pristup dokumentaciji ili dostavljali konfuzne podatke o tome. Iz Vlade su najprije tvrdili da su avione kupili „kreditnim aranžmanom kod inostrane banke”, koju nijesu imenovali. Na kraju, dokumentovano je da je Ivanišević Užem kabinetu Vujanovića predložio kupovinu letjelica tako što se država odrekla dijela takse na tranzit cigareta, što je i usvojeno.

RATKO KNEŽEVIĆ, SVJEDOK
Subotić kupio Nacional, sam sebi se izvinjava

MONITOR: Dijelite li mišljenje da je vlasničko preuzimanje Nacionala dio scenarija koji se upravo dogodio – „ograđivanje” od napisa o „duhanskoj mafiji” ?
KNEŽEVIĆ: Nacional je svojim pisanjem zaustavio ekspanziju „duhanske mafije”, čije je sjedište bilo u kabinetu predsjednika Vlade ili Republike, zavisi koju je funkciju obavljao Milo Đukanović. Ali, Ivu Pukaniću to nikada nije oprošteno. I platio je glavom, baš kao i Duško Jovanović, koji je prenosio te tekstove u Danu.

Kao u lošem trileru – samo ovog puta u stvarnom životu – ubice ove dvojice vratile su se na mjesto zločina. Naime, kada je nepoznati, pred penzijom, advokat iz Ciriha – koji se na internetu reklamira da radi samo sa „tajnim” klijentima – kupio Nacional, pozvao sam ga i zatekao ga u Kopenhagenu. Čovjek mi je priznao da je Subotić njegov klijent. Tada sam i poslao pismo institucijama Republike Hrvatske, u kojem sam najavio da je Nacional kupljen sa namjerom uklanjanja internetske dokumentacije i svih tekstova o duvanskoj aferi, zatim radi izvinjenja Subotiću. Vjerovali ili ne, naglasio sam da će se objaviti i veliki intervju Subotića, čim se za to stvore uslovi, što se sada i desilo.

Nijesam imao nikakvu čarobnu kuglu, već sam, godinama prateći rad ovog kriminalnog klana – osuđenog u Beogradu, optuženog u Bariju, pod istragama u više drugih jurisdikcija – pretpostavio što je njihov pakleni plan. Sada je Subotić samom sebi objavio „ispirku” u Nacionalu.

MONITOR: Je li vansudska nagodba tempirana uoči izricanja presude Subotiću pred Sudom u Bariju?
KNEŽEVIĆ: Subotić pokušava pranje biografije. U predvečerje presude u Bariju, želi da diskredituje svjedoke optužnice. I ne štedi novac u tu svrhu. Hrvatsko tužilaštvo je nastavilo rad na rasvjetljavanju ubistva Pukanića; sada, kada su ubice u zatvoru, traga se za nalogodavcima.

No, Subotić se nada povoljnom po sebe raspletu u Srbiji, gdje daje finansijsku i svaku drugu podršku Tomislavu Nikoliću i Srpskoj naprednoj stranci u izbornoj kampanji koja je u toku. Želi da sruši Borisa Tadića. Sve to radi toga da mu se ukine presuda Specijalnog suda u Beogradu.

MONITOR: Eks-ministar finansija Ivanišević traži da se sada poništi Izvještaj parlamentarne Komisije koja je istraživala navode Nacionala. Što mislite o tome?
KNEŽEVIĆ: Ivanišević je radio isto ono što i Predrag Goranović prije njega i Igor Lukšić nakon njega. Bili su i ostali „knjigovođe” Đukanovića, njegovog kriminalnog klana. U tu je svrhu, procjenjujem, Ivanišević i bio pozivan na Sud u Bariju: više kao svjedok, nego kao optuženi.

MONITOR: Subotić godinama tvrdi da je „žrtva kriminalaca koji su ubili Zorana Đinđića”. No, ukoliko se uporede činjenice, dolazi se do saznanja da je on u periodu 2003 – 2007, dakle nakon Đinđićevog ubistva – enormno razvio poslove upravo u Srbiji (Futura plus), dok je tamo kao premijer vladao Đinđićev konkurent Vojislav Koštunica u čijem je kabinetu, tvrdi Subotić, 2001. pripremljena njegova stigmatizacija. Kako tumačite taj paradoks?
KNEŽEVIĆ: „Duhanska mafija” je uvukla Đinđića u nepotrebni sukob srpsko-crnogorskih mafija, gdje je on, neoprezno, držao busiju jednoj „strani”. To je, nažalost, bilo kobno za njega. Trebao je, bez razlike, objaviti rat svima koji se bave organizovanim kriminalom.

Naravno, slažem se sa Vama, Subotić je i te kako profitirao, jer je ta „suparnička” mafija, koja je ubila Đinđića, završila iza rešetaka, pa je njemu ostao slobodan prostor za širenje, koji je on jako dobro znao iskoristiti. Dok je Subotić u Srbiji silno zarađivao, nije „kukao” za Đinđićem. I sam kaže da je imao tada dil sa tadašnjim vlastima u Srbiji. Nota bene, uplatio je i određeni novac udovici ubijenog premijera. Niko da zapita porijeklo tog novca i porijeklo tog dila?!

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

Izdvojeno

FINANSIRANJE CRNOGORSKOG SPORTA: Lavirint politike, tajni i privilegija

Objavljeno prije

15 sati

na

14 Februara, 2026

Objavio:

U Crnoj Gori sport je dominantno oslonjen na novac iz državnog i opštinskih budžeta i na sponzorstva od strane državnih i privatnih kompanija. Tržište (karte, TV prava, prodaja igrača…), koji je glavni izvor prihoda na Zapadu, kod nas je na zanemarljivom nivou

 

 

Budžetom Glavnog grada Podgorice za 2026. godinu je opredijeljeno četiri miliona i 260 hiljada eura za sufinansiranje programa rada sportskih klubova čiji je osnivač Glavni grad Podgorica, saopšteno je prošle sedmice. To su muški i ženski rukometni klub Budućnost, kao i košarkaški, fudbalski, odbojkaški i plivački vaterpolo klub.

FK Budućnost, koji je prošle godine proslavio vijek postojanja, je dobio najveći dio novca – dva miliona eura. Košarkaški klub Budućnost Voli, koji je jedini gradski reprezent na regionalnim i evropskim klubskim takmičenjima, dobio je 700.000 eura.

,,Smatram da 700 hiljada eura nije dovoljno za klub koji pravi rezultate na regionalnom i evropskom nivou. Razumijem potrebe FK Budućnost, želim im da izađu iz krize i da se stabilizuju. Naš projekat je ipak najznačajniji, pravimo dobre rezultate, a onda izostane podrška vlasnika. Smatram da je 700 hiljada malo, jer bi bilo pogubno da se KK Budućnost vrati na nivo da igra samo domaća takmičenja“, kazao je nakon raspodjele iz gradske kase predsjednik KK Budućnost Dragan Bokan, dodajući da – „niko u Evropi ne igra bolje sa manjim budžetom.

Bokanova kompanija Voli je generalni sponzor ovog kluba. Sredinom prošle godine gradonaćelnik Podgorice Saša Mujović govoreći o finansijskoj podršci KK Budućnost izjavio je: ,,Grad je ove godine opredijelio sredstva koja će ići u smislu podrške klubu — do nekih milion eura. Ja znam da je to nedovoljno. Imamo kvalitetnog sponzora Voli, koji daje oko dva miliona eura, ali treba značajnija podrška države, odnosno državnih kompanija. Planirali smo naredne godine da damo 1,5 milion — što je istorijski budžet za klub”.

Ipak, sredstva od grada su ove godine značajno manja. Pored finansiranja od strane osnivača i kompanije Voli, KK Budućnost ima još preko 20 sponzora. Sve to nije dovoljno jer se sa godišnjim budžetom od oko 5,5 miliona eura, takmiči sa klubovima čiji budžeti su daleko veći – Crvene zvezda (20 miliona), Partizan (23 miliona), dok najbolji košarkaški klubovi iz Španije i Turske imaju budžete od preko 30 i 40 miliona eura.

U Crnoj Gori sport je dominantno oslonjen na novac iz državnog i opštinskih budžeta, zatim na sponzorstva od strane državnih i privatnih kompanija. Tržište (karte, TV prava, prodaja igrača…) koji je glavni izvor prihoda na Zapadu kod nas je na zanemarljivom nivou.

,,Crnogorski sport se finansira uglavnom iz ‘državnog novca’. Za finansiranje sportskih saveza, Crnogorskog olimpijskog komiteta i Paraolimpijskog komiteta Crne Gore iz državnog budžeta izdvaja se oko 0,20 odsto. To je najmanje od svih zemalja iz okruženja i apsolutno je nedovoljno za realizaciju svih programa naših nacionalnih selekcija, kao i pojedinačnog sporta. Finasiranje sporta se konstantno predstavlja kao izdvajanje Vlade i ponavlja matrica da je ‘ova ili ona Vlada do sada izdvojila najviše od svih’, a ne kao nešto što bi trebalo da bude ‘opšta stvar’ i da ne zavisi od političkih odluka”, kaže za Monitor dugogodišnji sportski novinar Aleksandar Radović.

Iz državnog budžeta novac se izdvaja za nacionalne sportske saveze, Crnogorski olimpijski i paraolimpijski komitet, sportsku infrastrukturu, organizaciju međunarodnih takmičenja, programe za djecu i mlade. Izdvajanja za sport na nacionalnom nivou su simbolična i daleko od prosjeka EU od jedan odsto iz budžeta.

,,Nije novina ukazati da se crnogorski sport nalazi u najtežem trenutku, a da donosioci odluka i dugogodišnji predstavnici sportskog pokreta, posebno rukovodstvo Crnogorskog olimpijskog komiteta i dalje izbjegavaju da preuzmu odgovornost’’, kaže za Monitor Marko Begović, doktor sportskih nauka i univerzitetski profesor u Norveškoj. On navodi da su sportisti i sportski radnici pod ozbiljnim pritiskom i u stalnom raskoraku između njihovih osnovnih potreba i načina na koji stranačka politika i pojedinci raspodjeljuju javna sredstva. ,,Iako se budžeti kako na državnom tako i na lokalnom nivou kontinuirano uvećaju, rezultati, efikasnost i transparentnost izostaju pokazujući suštinski slabost. Sistem ne funkcioniše u korist onih kojima je najpotrebniji, sportista i sportskih radnika, već kupovini i očuvanju pozicija u sportskim organima odlučivanja’’, navodi Begović.

Na čelu COK-a je preko 20 godina Duško Simonović, a za novi četvorogodišnji mandat izabran je krajem 2024. Begović smatra da ova krovna organizacija prednjači sa sistemom dvostrukog finansiranja, koji godinama traži i dobija novac za troškove koje zapravo pokrivaju međunarodne organizacije, poput smještaja sportista i sportskih radnika ili troškova prevoza. ,,Takođe COK godinama dobija novac za pripremu aktivnosti, što je u direktnoj nadležnosti nacionalnih sportskih saveza. Takav model kreira ambijent u kojem se sport finansira radi održavanja pozicija, a ne razvoja i sportskih postignuća’’, smatra Begović.

Pored novca iz budžeta, državne kompanije su te koje finansiraju sportske saveze. Elektroprivreda Crne Gore je najveći sponzor sportskih saveza i klubova, slijede Morsko dobro, Luka Bar, Pošta CG, CEDIS, Aerodromi, Rudnik uglja…

Od privatnih kompanija pored Volija koji je vezan za KK Budućnost, Bemax sponzoriše Rukometni savez, sponzori Fudbalskog saveza su kladionice Meridianbet, CKB banka…

U Crnoj Gori nema državnog registra sportskih sponzorstava pa većina sponzorskih ugovora privatnih firmi nije javno dostupna, osim kada kompanije same objave na svojim sajtovima ili u medijima.

,,Rijetko kada se javnosti saopšte detalji, odnosno visina tih sponzorskih ugovora, ali riječ je uglavnom o ‘simboličnim’ iznosima u poređenju sa ugovorima kakve potpisuju najjači sportski klubovi čak i iz zemalja okruženja”, kaže Radović.

On navodi da se spekuliše da je godišnji ugovor koji je FK Budućnost potpisala sa jednom od kompanija koje se bave igrama na sreću dovoljan da se ,,pokrije” jedna mjesečna plata igračkog i trenerskog kadra.  Odnosno, da je sedam puta manji od dva miliona eura, koliko je Glavni grad nedavno obezbijedio klubu čiji je vlasnik.

Pojedine sportske organizacije i klubovi nerijetko funkcionišu u okviru ad hoc sistema finansiranja, pri čemu se kroz mehanizme diskrecionih ovlašćenja pojedinim subjektima gotovo daje gotovo monopolski položaj, u okviru određene grane sporta, tvrdi Begović. ,,Takav pristup je u suprotnosti sa komunitarnim pravom Evropske unije, na što je i Agencija za zaštitu konkurencije ukazala u svom mišljenju. Zbog takvih i sličnih odluka ostaje nejasno šta se zapravo finansira, razvoj masovnog sporta, što predstavlja evropski standard, ili plate i naknade, najčešće inostranih sportista i donosilaca odluka’’, objašnjava Begović.

Kao ogledalo nefunkcionalnosti sistema, Begović navodi kontinuirano urušavanje radnih i drugih prava sportistima i sportskim radnicima, za što kao primjer ističe slučaj rukometašice Milene Raičević. Nakon što je 2023. tužila ŽRK Budućnost zbog neisplaćenih plata tokom trudničkog bolovanja, klub je prebacio u drugi tim, a zatim je izostavljena i sa spiska reprezentativki.

,,Ovaj konkretan slučaj samo je dio šireg sistem problema dugogodišnjeg zapostavljanja ustavom zagarantovanih prava sportista i sportskih radnika, ali i onih djela vezanih za utaju poreza i neplaćanje obaveznih doprinosa. Tako dolazimo do činjenica da večina naših sportista i sportskih radnika nemaju odgovarajući radno-pravni status shodno Zakonu o sportu ali i Zakonu o radu’’, ističe Begović.

Da je ovakav sistem finansiranja sportskih kolektiva i klubova davno prevaziđen u razvijenom svijetu, navodi Radović. On smatra da je neminovno stvaranje uslova za uključivanje privatnog kapitala, odnosno privatizaciju.  ,,Ne da bi se država distancirala od sporta kao javnog interesa, već kao pokušaj izlaska iz začaranog kruga zavisnosti od budžeta i političkih odluka. Dok su klubovi formalno ‘gradski’ ili ‘državni’, odgovornost za rezultate i poslovanje je nejasna. Privatni vlasnik ili strateški partner, uz jasno definisana pravila, obaveze i kontrolne mehanizme, imao bi interes da ulaže, razvija infrastrukturu, omladinske škole i tržišnu vrijednost kluba, umjesto da sport funkcioniše kao godišnji trošak lokalnih ili državnog budžeta”, zaključuje Radović.

Begović nije otimista da će se nešto promijeniti: ,,Postavlja se pitanje da li će se novac građana i dalje trošiti na održavanje zatvorenog sistema, privilegija i nepotizma kao u slučaju Crnogorskog olimpijskog komiteta, ili će se, po uzoru na evropske standarde, uspostaviti sistem finansiranja zasnovan na javnom interesu, potrebama građana i sportskim postignućima’’.

U lavirintu manjka novca, nemanja strategije i viška politike, svaki sportski uspjeh je dragocjen.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

LICENCIRANJA I KADROVANJA U ENERGETSKOM SEKTORU: Struka u magli ličnih interesa

Objavljeno prije

15 sati

na

14 Februara, 2026

Objavio:

Partijska preraspodjela menadžerskih snaga, tehnički problemi sa tek realizovanim investicijama, sporenja unutar regulatorne agencije s naglaskom na konflikt interesa u koji je involvirana EPCG. Ko mari za mogućih 100 miliona gubitaka u prošloj godini. Prioriteti se znaju

 

 

Konačno je u Termoelektrani Pljevlja pušten u industrijski probni rad sistem za odsumporavanje dimnih gasova. Dobrim vijestima pohvalili su se, prošlog petka, iz EPCG. Ustvrdivši da su prva mjerenja pokazala vrijednosti emisija “bolje od projektovanih”.

“Prema inicijalnim mjerenjima, koncentracija sumpor-dioksida (SO₂) na izlazu iz postrojenja svedena je na oko 61 mg/m³, što predstavlja višestruko niži nivo u odnosu na ranije vrijednosti emisija, koje su u martu 2025. godine iznosile oko 4.544 mg/m³, odnosno poslije adaptacije kotla i dimnjaka 3.249 mg/m³ u decembru 2025. godine”, stoji u saopštenju najveće državne kompanije. “Ukoliko se ovi rezultati zadrže, postrojenja za smanjenje emisija azotnih i sumpornih oksida radiće u skladu sa strogim direktivama EU koje se odnose na rad postrojenja sa industrijskim emisijama”.

Šta biva ukoliko se rezultati ne održe, to nam iz EPCG još nijesu kazali. Da ne remete značaj aktuelnog podatka po kome je emisija sumpor-dioksida iz TE Pljevlja u februaru skoro 55 puta manja nego u decembru. O mogućnosti da TE Pljevlja bude ugašena zbog nemogućnosti da se uklopi u ekološke standarde EU,pričaćemo drugom prilikom. Kad za druge opcije  bude kasno. Ukoliko se, prije toga, Termoelektrana ne zaustavi/ugasi iz nekog drugog razloga. Recimo, zbog nedostatka uglja.

Bez mnogo pompe i (ne)zasluženog publiciteta, prošla je vijest da Ćehotina ponovo teče starim koritom. Onim što je, uporedo sa ekološkom rekonstrukcijom TE, izmještano tokom prošle godine. Pa je svečano pušteno u probni rad 23.decembra, kao “kapitalni projekat koji ima izuzetan značaj za energetsku stabilnost države”.

Prema planu, očekivalo se da nedležne komisije potvrde da je projekat (novo korito rijeke) ispravno izveden, nakon čega je trebalo zatvoriti tunel starog korita rijeke i intenzivirati radove na otkrivci obližnjeg rudokopa. Međutim, prije nego su stručnjaci rekli svoje, pale su januarske kiše. Pokazalo se kako novo betonsko korito  ne drži vodu. “U međuvremenu su evidentirani i neki tehnički problemi na novom koritu, pa zbog otklanjanja uočenih nedostataka koje je trebalo riješiti, sva voda iz rijeke teče starim koritom”. A to bi, upozoravaju verzirani, moglo aktivirati klizišta i ugroziti radove na novom nalazištu uglja. Bez koga dalji rad Termoelektrane postaje organizaciono i ekonomski upitan.

Kao da novonastali problem nije dovoljan za glavobolju čelnicima energetske kompanije u Nikšiću i njene ćerke firme u Pljevljima, pojavili su se i zahtjevi da se objelodani kompletna dokumentacija o izvedenim radovima, finansijska konstrukcija, projektna dokumentacija i cijena dopunskih radova…

Mora da je u pitanju još jedna DPS ujdurma. Ili  ipak javni interes? Prilično je izvjesno da tu dilemu neće razriješiti Regulatorna agencija za energetiku i regulisane komunalne djelatnosti (REGAGEN). Imaju dovoljno svojih briga.

Poslanički klubovi u Skupštini nedavno su dobili dopis s prijedlogom da pokrenu inicijativu za razrješenje Veljka Vasiljevića, predsjednika Odbora Agencije.

U obrazloženju prijedloga navodi se da je Vasiljević prekršio odredbe Zakona o energetici koje zabranjuju da se za člana ili predsjednika Odbora bira lice koje “ima lični interes, interes preko bračnog, odnosno vanbračnog supružnika ili neposredan porodični interes u energetskom subjektu kome Agencija izdaje licencu za obavljanje energetske djelatnosti…”. Miomir Škopelja, autor obraćanja poslaničkim klubovima i član Odbora REGAGEN (uz Vasiljevića jedini “operativni” član tog tijela, pošto je treća članica na porodiljskom odsustvu) tvrdi da je prvi čovjek Agencije prekršio taj propis.

Vasiljević je primao naknade od EPCG i povezanih subjekata (Solar gradnja, RT Željezara, RT Ćehotina) u periodu izbora i nakon stupanja na funkciju, tvrdi Škopelja, konstatujući kao nesporno da je “postojao lični i finansijski interes u subjektu kome Agencija izdaje licencu”.

Dovoljno da se u Skupštini pokrene postupak za Vasiljevićevo razrješenje? Ili mogu prevagnuti neki drugi interesi, poput onoga da je, prema saznanjima Monitora, Vasiljević uticajan član NSD u Nikšiću. Kadar naklonjen Milutinu Đukanoviću, predsjedniku Odbora direktora EPCG, do mjere da je krajem prošle godine kroz tijela REGAGEN pokušao progurati odluku da se za TE Pljevlja izda licenca za rad do kraja 2035. godine, bez obzira na to što je ona u tom trenutku bila u probnom radu koji su pratile kontroverze po pitanju obima i kvaliteta (ne)završene ekološke rekonstrukcije.

Član 26 Zakona o energetici koji propisuje da član/predsjednik Odbora REGAEGEN ne smije imati “neposredan porodični interes u energetskom subjektu kome Agencija izdaje licencu”. Iako u Škopeljinom dopisu nema tog podatka, nije tajna da je nakon imenovanja  Vasiljevića na čelo regulatorne Agencije, u EPCG zapošljen njegov sin Momčilo Vasiljević. Krajem prošle godine primljen je na određeno vrijeme (12 mjeseci), na novoustanovljeno radno mjesto referenta za FC Snabdijevanje.

Monitor je nedavno pisao da je broj zaposlenih u sistemu EPCG (ojačan za dvije nove kompanije – Solar gradnja i Željezara) od 2018. do 2023. porastao za približno 50 odsto. Sa 2.600 na 3.800 uposlenih. I na tome se nije stalo, o čemu svjedoče učestale sistematizacije radnih mjesta u sistemu EPCG.

Intenzitet upošljavanja zaslužnih članova NSD, rođaka i potencijalnih glasača zasmetao je i  koalicionim partnerima. Zato su Milojko Spajić i njegov PES, prema nezvaničnim informacijama insajdera, insistirali da se u EPCG napravi preraspodjela resursa za animiranje glasača. Čime je potvrđena teza da je najvrjednije državno preduzeće nezaobilazan plijen partija na vlasti.

Krenulo se sa vrha. Oktobarskom smjenom tadašnjeg izvršnog direktora EPCG Ivana Bulatovića i izborom Zdravka Dragaša na tu funkciju započet je novi krug partijskog kadriranja u Elektroprivredi Crne Gore. Nezvanično:  Bulatović je smijenjen zbog inertnog odnosa prema kadrovskim interesima PES-a. Iako ga je taj pokret, logikom raspodjele funkcija po dubini, doveo na mjesto izvršnog direktora. Da mu se ne bi desilo isto, Dragaš je krenuo u proces unutarkompanijskog razgraničenja  sa Đukanovićem i njegovom NSD.

Prema navodima insajdera, NSD zadržava stečeno pravo da imenuje menadžere i zapošljava u dijelu kompanije koji se bavi obnovljivim izvorima (računajući Solar gradnju), tgovinu energijom i finansije. Dragaš i PES raspolažu ostatkom EPCG.

Prvi potezi su povučeni: dugogodišnji direktor Direkcije za trgovinu energijom Darko Krivokapić razriješen je dužnosti. Na njegovo mjesto imenovan je Luka Prodanović. Njemu će biti dodijeljena i dva savjetnika sa menadžerskim ugovorima. Uz jednog zatečenog.  Sa druge strane smijenjen je Tomaš Damjanović, doskorašnji rukovodilac sektora za korporativne komunikacije. Na njegovo mjesto imenovana je Milica Abramović.  Ponovo, plus jedno novootvoreno savjetničko mjesto.

Partijska kadriranja unutar EPCG biće nastavljena na prvoj narednoj sjednici Odbora direktora EPCG. Sjednica je  iz nekog razloga odložena već dva ili tri puta. Teren je pripremljen i tako što su budući menadžeri sa partijskom prohodnošću, preko nedavno realizovanih konkursa o zapošljavanju, primljeni na radna mjesta u EPCG, tako da se njihov napredak u službi može obaviti bez javnog oglašavanja.

Partijska preraspodjela menadžerskih snaga, tehnički problemi sa tek realizovanim investicijama, sporenja unutar regulatorne agencije s naglaskom na konflikt interesa u koji je involvirana EPCG. Ko mari za mogućih 100 miliona gubitaka u prošloj godini. Lični/partijski interesi odavno su postali preči od sadašnjosti i budućnosti državnih kompanija. Makar na njima počivala i ekonomska održivost Crne Gore.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST I NAŠE PARE: Da ih nije sramota

Objavljeno prije

16 sati

na

14 Februara, 2026

Objavio:

U nadahnutim govorima prije i nakon izborne pobjede sadašnjih vlastodržaca nezaobilazno obećanje je bilo da će raskrstiti sa luksuzom korištenja službenih automobila. Sad se ministar poljoprivrede crveni u Skoplju „kakvim je autom došao“. Nije precizirao je li ga je ubila sramota zbog starijeg audija ili skoro novog hyundaia. Sigurno je samo da se za ministrovo auto izdvojilo novih 70 hiljada eura

 

 

Početkom ove sedmice poslanici Skupštine nijesu se, kako je bilo najavljeno, izjašnjavali o kandidatu za sudiju Ustavnog suda. Imaju kad.

Umjesto toga bavili su se važnijim stvarima – osjećajem sramote. Opozicija je pitala ministra poljoprivrede Vladimira Jokovića koja je bila preša da se 70.000 eura pomoći seoskom stanovništvu, preusmjeri na nabavku službenog automobila za njegove – ministarske potrebe.

Odgovor ministra Jokovića, o neadekvatnom voznom parku, zaslužuje istaknuto mjesto u analima ovdašnjeg parlamentarizma: ,,Kad sam došao u Skoplje, sramota me bila kakvim sam autom došao, a sa kakvim su moje kolege. Vjerujte mi, htio sam da idem u rent a car da ljudi ne gledaju, ili da uzmam taksi”, izjavio je u Skupštini. Da preduprijedi osjećaj eventualne buduće nacionalne sramote, Joković se zarekao da će ubuduće tražiti adekvatno vozilo. I ne samo to: ,,Pa i ako ja ne budem ministar diću ruku, ako bi odlučivao i bio u situaciji”.

Kako je Joković još uvijek u ministartskoj situaciji, problem će biti riješen – 70.000 hiljada eura uzeće se od poljoprivrednika, da više ne bi pucala regionalna i međunarodna ministarska bruka. Joković nije pecizirao zbog kojeg automobila ,koji kao ministar koristi, se crvenio u Skoplju, starijeg audija ili skoro novog hyundaia.

Da ministra nije prevladao osjećaj sramote pred voznim parkom kolega, mogao se sjetiti i da je premijer Zdravko Krivokapić prvi dan, nakon promjena, simbolično na posao došao taksijem. Prođe taj jedan dan.

Da je vladajuća većina za relativno kratko vrijeme skroz potonula u komfor vlasti za koje je oštro kritikovala prethodnike, govore i novonajavljene promjene u Skupštini.

Novim Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji Službe Skupštine biće otvoreno 107 novih radnih pozicija u najvećem zakonodavnom domu. U tu svrhu kreiran je i budžet Skupštine za ovu godinu, koji iznosi 15.6 miliona eura, i koji je za preko milion i 100 hiljada veći nego prošlogodišnji. Od predviđenog budžeta za ovu godinu, gotovo osam miliona eura (7.951.911) namijenjeno je za upravljanje i administraciju parlamenta – povećanje od skoro milion i 600 hiljada eura u odnosu na 2025. (6.356.741) za iste potrebe.

Novim aktom propisano je da će parlament odsad imati tri zamjenika generalnog sekretara, umjesto dosadašnjih dva. Čelnik parlamenta Andrija Mandić (Nova srpska demokratija) sad će, osim šefa kabineta, imati i njegovog zamjenika, dok mu broj savjetnika ostaje isti – devet.

Potpredsjednici Skupštine Boris Pejović (Pokret Evropa sad), Zdenka Popović (Demokrate), Nikola Camaj (Albanski forum), Mirsad Nurković (Bošnjačka stranka) i Nikola Rakočević (Demokratska partija socijalista) sad će imati pravo na ukupno 10 savjetnika – dva više nego što je bilo predviđeno ranijim planom.

Prema pisanju Vijesti na najvećem ,,dobitku” je Sektor za pravne, kadrovske, finansijske i opšte poslove, u kom će, umjesto dosadašnjih 61, moći da se zaposli 99 osoba. Osim određenog broja samostalnih savjetnika kojima su potrebne fakultetske diplome, u tom sektoru se zapošljava i veliki broj referenta kojima je za obavljanje poslova poput vozača, kurira, operatera za štamparske poslove, portira, tehničara, domara, higijeničara, namještenika – potrebna diploma srednje škole ili niže.

Odsjek za pripremu i obradu sjednica parlamenta mogao bi dobiti dodatnog savjetnika (sa šest na sedam zaposlenih), a Odsjek fonografskih i štampanih zapisa još tri zaposlena (s 14 na 17).

U Skupštini planiraju i nove odsjeke, biroe, sekreterijate i odjeljenja u kojima će moći  da zaposle 34 osobe.

Odsjek za sajber bezbjednost i digitalnu otpornost mogao bi da ima pet zaposlenih, kao i Odsjek za zakonodavsto.

Sekreterijati Ženskog kluba i Zelene poslaničke grupe mogli bi da dobiju po četiri zaposlena (sekretar i tri savjetnika), a uveden je i Biro za planiranje i koordinaciju razvojne i projektne saradnje koji će zapošljavati četiri osobe (šefa i tri samostalna savjetnika). Novoformirano Odjeljenje za međunarodne odnose moglo bi da ima 12 zaposlenih.

Još nema računice  koliko je to novih službenih autobomila, kancelarija i fotelja…

Monitor je prošle godine pisao da je za tri godine Skupština na kupovinu novih automobila potrošila blizu 600 hiljada eura. U stopu su je pratile i druge institucije.

Institut Alternativa je početkom 2024. godine izračunao, da je, po nepotpunim podacima, vrijednost državnog voznog parka u to vrijeme bila blizu 20 miliona eura. U odnosu na vijeme prije promjena 2020., veća za 13,3 miliona eura. Ako se uračuna i broj automobila koji se kupio u međuvremenu, broj službenih automobila je premašio brojku od 5.000.

U nadahnutim govorima prije i nakon izborne pobjede sadašnjih vlastodržaca  bilo je nezaobilazno  obećanje da će raskrstiti sa luksuzom korištenja službenih automobila. Tim ,,simbolom bahatosti” bivše vlasti, kako su govorili.  Prošlost je i dalje tu.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo