Vlasnici Nacionala, odnosno firme NCL Media Grupe d.o.o. iz Zagreba, 12. marta sa Stankom Canem Subotićem sklopili vansudsku nagodbu, prema kojoj se ograđuju od svojih „postupaka i pisanja”, dok je Subotić povukao sve tužbe protiv njih. Objašnjeno je da će Nacional sa interneta ukloniti sporne tekstove (već urađeno). Vijest o tome je dobila slavodobitni publicitet u našim režimskim medijima, gdje Subotić uživa status arhanđela poštenja, premda ga iz rodne mu Srbije potražuju preko Interpola jer je nepravosnažno osuđen na šest godina robije zbog toga što je čelnik kriminalne grupe koja je, navodno, oštetila tu državu za par desetina miliona eura.
Pobjeda tvrdi da je „Nacional ograđivanjem od desetogodišnje kampanje vođene protiv Crne Gore, nekadašnjeg predsjednika i premijera Mila Đukanovića i pokojnog predsjednika Vlade Srbije Zorana Đinđića praktično priznao da je riječ o seriji tekstova bez utemeljenja”.
Oglasio se Miroslav Ivanišević, 1998 – 2004. ministar finansija a sada predsjednik Senata Državne revizorske institucije, koji je, takođe u Pobjedi, zatražio da se „Skupština Crne Gore jasno ogradi i poništi neustavnu i nezakonitu odluku parlamenta od prije desetak godina, kojom je prihvaćen izvještaj njenog anketnog odbora”.
Ivanišević je, skupa sa Đukanovićem – protiv koga je, tvrdi se zbog imuniteta, tužba arhivirana a ime brisano iz predmeta – zatim Veselinom Barovićem, Branislavom Mićunovićem, Dušankom Pešić i Brankom Vujoševićem, kao i srpskim državljanima Subotićem i Andrijom Draškovićem, te još sedmoricom državljana Italije, bio 2008. obuhvaćen optužnicom Direkcije za antimafiju (tužioci Đuzepe Šelzi i Eugenija Pontesulja) zbog šverca cigareta, pranja novca i udruživanje sa organizovanim kriminalom.
Za razliku od drugih, koji čekaju rasplet – na primjer Subotića, kojem će presuda biti izrečena 3. maja – Ivanišević je pred Sudom u Bariju 17. maja 2010. oslobođen optužbi. Sutkinja Rosa Kalija di Pinto je presudila da IvanIšević nije počinio krivično djelo. Ivanišević je, konkretno, bio optužen za falsifikovanje dokumenta, a njegov advokat je tvrdio da za to „ne može odgovarati u Italiji”.
Ostaju, međutim, dileme ili kompromitujući tragovi iz Izvještaja i prateće dokumentacije parlamentarnog „anketnog odbora”, zapravo Komisije Skupštine Crne Gore za utvrđivanje činjenica, okolnosti i bitnih elemenata u navodima u tekstu objavljenom u zagrebačkom Nacionalu pod naslovom Glavni mafijaški bos Balkana i drugim tekstovima objavljenim u ovom listu. U Izvještaju Komisije se, nota bene, preporučuje da Ivanišević, zbog zloupotreba, bude razriješen dužnosti ministra finansija; inkriminišu se i drugi domaći zvaničnici da su kršili, ne italijanske, već crnogorske zakone.
Glavni zaključak Komisije je da su ogromne količine cigareta u tranzitu/švercu u aranžmanima vlada Mila Đukanovića i Filipa Vujanovića završile na sivim tržištima a veliki dio profita u privatnim džepovima – čime je Crna Gora teško finansijski oštećena.
Kao ad hoc radno tijelo Skuštine, Komisija je utemeljena 31. jula 2001, dok je Izvještaj usvojen većinom glasova na 5. sjednici parlamenta 25. jula 2002. godine – koalicija DPS-SDP tada je glasala protiv, ali nije imala većinu, jer su uslovnu podršku manjinskoj Vujanovićevoj vladi, zbog konstelacije oko državno-pravnog statusa Crne Gore, davali poslanici LSCG-a. Komisiju su sačinjavali poslanici: predsjednik Vuksan Simonović (SNP), članovi Predrag Popović (NS), Miroslav Vicković (LSCG), Novak Radulović (SNS). Članovi Radivoje Nikčević (DPS), Borislav Banović (SDP) i Ferhat Dinoša (DUA) su napuštili Komisiju.
Tokom svog rada, Komisija je, službenim putem, pribavila, uz raznovrsne opstrukcije, dio dokumentacije od državnih organa ili preduzeća o tranzitu ili švercu duvana, kako ko voli. A najbitnije, potvrđeni su – na bazi dokumenata – mnogi, iako ne svi, veoma važni navodi iz serijala Nacionala, što ne umanjuje takođe tačne tvrdnje da je slučaj korišćen od prosrpske opozicije i krugova iz Srbije i za pokušaj osujećenja crnogorske nezavisnosti.
Upoređujući dokumentaciju o prometu cigareta, Komisija je zaključila da je „očigledno jedan značajan broj brodova natovarenih cigaretama ušao u Luku Bar ilegalno, bez prijave Carini i Lučkoj kapetaniji, ili bez prijave jednom ili drugom subjektu, odnosno van carinskog područja i da su ogromne količine cigareta završile na sivom tržištu”.
Kontradiktornost pribavljene „duvanske” dokumentacije, na primjer, ogleda u tome da je Uprava carina Crne Gore tvrdila da su od 18. avgusta 1999. do 26. septembra 2001. u Luku Bar uplovila 103 broda sa cigaretama, dok je Lučka kapetanija izvjestila da u istom periodu nije bilo niti jednog tovara sa cigaretama kao isključivim teretom. Lučka kapetanija je informisala Komisiju: „Dolazak takvih brodova Lučka kapetanija nije mogla evidentirati, jer nijesu prijavljeni na uobičajen, zakonit način”.
Tadašnja Savezna uprava za kontrolu letova iz Beograda je dostavila podatke da je od decembra 1995. do maja 1998. godine evidentirano ukupno 433 kargo leta avionima tipa Iljušin-76, AM-12 i drugih sa cigaretama kao iskrcanim teretom na Aerodrom Golubovci. Iz Uprave carina Crne Gore – koja je bila pod nadzorom Ministarstva finansija narečenog Ivaniševića – Komisija nije dobila niti jedan dokument o izvršenoj carinskoj evidenciji tih cigareta.
Nacional je, preko tvrdnji iz intervjua Srećka Kestnera, eks Podgoričanina, bivšeg ortaka Stanka Subotića, objavio da su na Golubovce od marta do septembra 1994. Iljušini-76 slećeli najmanje 154 puta isporučivši oko 3.000 kartona cigareta po letu. Pod pratnjom MUP-a Crne Gore, cigarete su potom transportovane u skladišta državnog preduzeća Zetatrans a.d. Odatle ih preuzimanju izvjesni Italijani, sa urednim turističkim vizama koje im je izdala crnogorska policija. Ti benevolentni turisti, ili mafijaši – pripadnici zloglasne Svete ujedinjene krune, opet kako ko voli, plaćali su, navodno, ukupno tri miliona USD mjesečno Vladi Mila Đukanovića za oko 100.000 kartona; kada su preuzimali više, morali su doplaćivati, 30 USD po kartonu. Italijani su zatim cigarete iz crnogorskih luka gliserima ilegalno izvozili u domovinu, itd.
Iz Zetatransa su Komisiji dostavili dokumentaciju da su se bavili „legalnim poslom”, na način da su tranzit obavljali preko Luke Bar, a manjim dijelom preko Luke Zelenika i Luke Kotor. Uprava carina Crne Gore, međutim, negirala je tvrdnje da se preko Luke Zelenika i Luke Kotor prometovalo cigaretama. Neko je lagao: Zetatrans ili Uprava carina?
Oko uloge Zetatransa – čiju je nekretninu u centru Podgorice nedavno preuzeo DPS – Miroslav Ivanišević je obavijestio Komisiju da je to preduzeće imalo ugovor o poslovnoj saradnji sa Ministarstvom finansija, koje je po osnovu tranzita duvana 1996 – 2001. prihodovalo 216 miliona USD. No, ispostavilo se da je Zetatrans u tranzitu/šveru bio zapravo poslovna jedinica firme MTT, što je akronim za Montenegro tabak tranzit. Tadašnji direktor Zetatransa Žarko Marković je potvrdio pisanje Nacionala o nadređenoj ulozi MTT-a. Izvjesto je Komisiju da je od juna 1996. njegovo preduzeće „radilo po instrukcijama firme MTT”. Direktor i koordinator MTT-a su bili Veselin Barović i Branko Vujošević.
MTT je početkom 1996. osnovala SDB (Služba državne bezbjednosti, sadašnja ANB) preko svog funkcionera Ranka Kaluđerovića, na prijedlog Vukašina Maraša, šefa tajne službe, a uz „saglasnost tadašnjeg premijera Đukanovića”. To je tvrdnja Kaluđerovića koju je saopštio Komisiji. On je svjedočio da mu je na sastanku kod Đukanovića rečeno da će se komercijalom MTT-a baviti narečeni Barović i Vujošević, dok on ima zadatak da „prati i kontroliše bezbjednosne aspekte ovog posla”.
Što se Veselina Barovića tiče, on je priznao samo da je od maja 1996. do 1998. bio zaposlen u MTT-u. „Tvrdim da se MTT i ja lično, nikada nijesmo bavili tranzitom cigareta”, izjavio je Komisiji. Demantovan je iz Zetatransa, naknadno dostavljenim instrukcijama – kopijama telefaks poruka – koje su im iz MTT-a slali a odnose se na obavezno postupanje sa dopremljenim cigaretama iz 1996. i 1997. godine.
Ko je sve i po kojem osnovu ubirao fantastične profite? Komisija je potvrdila pisanje Nacionala da je SDB duboko infiltrirana u posao sa cigaretama. U jednom dopisu Komisiji Andrija Jovićević, ministar unutrašnjih poslova, navodi da je SDB od 23. aprila do 12. jula 1996. prihodovala 636.110 DEM (njemačkih maraka). Koliko je SDB ukupno prihodovala od 1996 do 2000. godine, ostala je službena tajna, jer se Jovićević na tu temu više nije oglašavao. Još važnije, nikada nije objašnjeno po kojem je zakonskom osnovu SDB uopšte „naplaćivala taksu”?
I tim povodom se oglasio Miroslav Ivanišević. Informisao je Komisiju „da su određeni korisnici budžeta RCG do 2000. godine imali mogućnost da autonomno prikupljaju sopstvene prihode”. Komisija je izračunala da je SDB za period 1996 – 2000. „prihodovala” najmanje oko 14,2 miliona DEM i zaključila da „takav način prikupljanja ‘sopstvenih prihoda’, bez bilo kakvog pravnog osnova i bez iskazivanja tih prihoda u budžetu, predstavlja kršenje zakona i pravnog poretka Crne Gore”.
No, glavni profit nije odlazio tajnoj službi. Tadašnji potpredsjednik Vujanovićeve vlade, Žarko Rakčević, izašao je u javnost sa šokantnim podacima. On je 19. oktobra 2001. u Vijestima kazao da je Vladi uputio dvije informacije o zastrašujuće velikom nelegalnom tržištu cigareta, sa ocjenama da budžet po tom osnovu gubi 40-50 miliona DEM godišnje, da je suzbijanje ograničeno zbog „velikog interesa organizovanog kriminala” i da „krivicu što sivo tržište još nije suzbijeno snose i pojedinci u državnom aparatu”. Komisija nije od Vujanovićeve vlade dobila dvije pomenute Rakčevićeve informacije.
Što se Stanka Subotića tiče, on je 1994. u Privrednom sudu u Podgorici registrovao (Rješenjem Br.Fi-2464/1) poslovnu jedinicu svoje firme Mia iz Uba. Carinarnica Podgorica je 1995. odobrila da Mia otvori centralno skladište a Carinarnica Bar da ista firma otvori fri-šop na Gatu V Luke Bar.
Prijatelji ili kumovi Mila Đukanovića, Dušan Ban i Željko Mihajlović, dokumentovala je Komisija, baš kao što je Nacional pisao, radili su u firmi Mia, preregistrovanoj na D-Trejd. Subotićev partner Srećko Kestner je Nacionalu kazao da su Ban i Mihajlović imali zaduženje da ,,ubiraju velike procente” i za Mila Đukanovića. ,,I to u gotovini; doslovno u torbama”, kazao je.
Koliki se novac tih godina valjao oko Subotića i Đukanovića? Kestner je tvrdio da je i njemu nemoguće procijeniti: ,,Pogriješiću za pedesetak miliona”.
Kako je preuzet Nacional
Što je prethodilo vansudskoj nagodbi Stanka Subotića i Nacionala? Direktor Nacionala Ivo Pukanić je ubijen 23. oktobra 2008. u Zagrebu. On je 2002. svjedočio pred Đuzepeom Šelzijem u vezi „duhanske mafije”. Šelzi je, nakon ubistva Pukanića, za list Il Pikolo iz Trsta izjavio da je „Pukanić bio ključni svjedok u procesu”.
Jasna Babić, svojevremeno novinarka Nacionala i autorka prva dva članka proljeća 2001. kojima je lansiran serijal, 3. decembra 2010. je u emisiji Živa istina na TV IN izjavila da se zapravo radilo o medijskoj pripremi ubistva Zorana Đinđića, pa je, shvativši to, odmah prekinula svoje pisanje. No, zaboravila je da je u Nacionalu 19. marta 2003, samo neđelju nakon atentata na srpskog premijera, eksplicitno napisala: „Đinđić je surađivao i sa Subotićevom mafijom”.
Nacional je 1. aprila 2011. preuzeo novi vlasnik, advokat Harald fon Zifrid, državljanin Švajcarske. Iako u poodmaklim godinama, Zifrid se kupovinom Nacionala prvi put u karijeri bavi izdavanjem novina.
Hrvatski novinar Denis Kuljiš (1995. sa Pukanićem jedan od utemeljivača Nacionala, kasnije će postati ljuti protivnici) dao je izjavu: „Skandalozno je da Subotić, koji se dovodi u vezu s ubojstvom Pukanića, kupuje list u kome ga je označavao kao glavnog švercera cigaretama”. Kuljiš je objasnio je da Zifrid „kupuje firme za nevidljive vlasnike”. No, svoje tvrdnje je ubrzo javno povukao.
Novinar Berislav Jelinić, koji je autor najvećeg broja tekstova iz serijala Nacional, napuštio je sa grupom drugih novinara neđeljnik nakon što ga je preuzeo Zifrid. On je nedavno u izjavi za Radio Slobodna Evropa rekao da postoje ozbiljne sumnje da je upravo Subotić novi vlasnik Nacionala i da je to objašnjenje vansudske nagodbe. „Radi se o dogovoru između pravog vlasnika i paravana da se to tako izvede”, rekao je Jelinić.
Slučaj svjedoka Kestnera
Komisija Skupštine Crne Gore je u dva navrata u Zagrebu imala susret sa Ivom Pukanićem, zatim Berislavom Jelinićem i Jasnom Babić. Svo troje su tada potvrdili istinitost svojih tekstova. Za ovu priču je značajno i da je Komisiji dostavljen dokaz da je insajder Srećko Kestner zbilja dao svoje insajderske iskaze Nacionalu.
Naime, Kestner je kasnije, početkom 2002. u intervjuu za Vijesti, pokušao nemuštim formulacijama opovrgnuti tačnost interpretacije svojih navoda u Nacionalu. No, Pukanić je članovima Komisije uručio Kestnerovu izjavu ovjerenu kod javnog bilježnika (notara):
„Ja, Srećko Kestner, ovim potvrđujem da sam u Zagrebu, 25. svibnja (2001) dao intervju za Nacional. Razgovor su vodili Ivo Pukanić i Berislav Jelinić. U subotu 26. svibnja, kompletan tekst dobio sam na uvid i u potpisanom obliku autorizirao sam ga u 18,30 sati. Autorizaciju sam izvršio tako što sam vlastoručnim potpisom parafirao svaku stranicu teksta isprintanog u dva originalna primjerka. Dodatnu potvrdu i autorizaciju svojih navoda činim potpisujući ovu izjavu u kojoj još jednom tvrdim da sam za sve izgovoreno u intervjuu spreman snositi potpunu odgovornost”.
Nakon ubistva Pukanića, na sajtu Nacionala, dok ga nije kupio advokat Harald fon Zifrid, bio je postavljen autentičan Kestnerov fono-zapis, koji se nalazi u posjedu šefa hrvatskog tužilaštva Mladena Bajića, sljedeće sadržine:
„…Pukija će da probaju da ubiju milion posto. Znam ja kako dišu oni. On se uzda nešto u Mesića… u kurac-palac. Ne kapira on… Znaš li koliku je štetu Puki njima napravio? Oni su poslali Pukiju više poruka, jedno 20 direktnih i indirektnih poruka da stane sa pisanjem… Sada samo biraju čovjeka koji će da rokne Pukija. Oni ubijaju čovjeka ako im pičku pogleda, a kako onda neće da ubiju ljude koji kontrolišu medije”.
Istinitost navoda Kestnera u Nacionalu je potvrđena na primjeru „kupovine” dva aviona, Cesne N-888 CN i Lir-džeta 45, za potrebe Vlade Crne Gore koji su koštali 26,7 miliona USD. Kestner je tvrdio da su on i Subotić dali „beskamatni kredit” Vladi. No, tadašnji premijer Vujanović i ministar Ivanišević su jedno vrijeme Komisiji uskraćivali pristup dokumentaciji ili dostavljali konfuzne podatke o tome. Iz Vlade su najprije tvrdili da su avione kupili „kreditnim aranžmanom kod inostrane banke”, koju nijesu imenovali. Na kraju, dokumentovano je da je Ivanišević Užem kabinetu Vujanovića predložio kupovinu letjelica tako što se država odrekla dijela takse na tranzit cigareta, što je i usvojeno.
RATKO KNEŽEVIĆ, SVJEDOK
Subotić kupio Nacional, sam sebi se izvinjava
MONITOR: Dijelite li mišljenje da je vlasničko preuzimanje Nacionala dio scenarija koji se upravo dogodio – „ograđivanje” od napisa o „duhanskoj mafiji” ?
KNEŽEVIĆ: Nacional je svojim pisanjem zaustavio ekspanziju „duhanske mafije”, čije je sjedište bilo u kabinetu predsjednika Vlade ili Republike, zavisi koju je funkciju obavljao Milo Đukanović. Ali, Ivu Pukaniću to nikada nije oprošteno. I platio je glavom, baš kao i Duško Jovanović, koji je prenosio te tekstove u Danu.
Kao u lošem trileru – samo ovog puta u stvarnom životu – ubice ove dvojice vratile su se na mjesto zločina. Naime, kada je nepoznati, pred penzijom, advokat iz Ciriha – koji se na internetu reklamira da radi samo sa „tajnim” klijentima – kupio Nacional, pozvao sam ga i zatekao ga u Kopenhagenu. Čovjek mi je priznao da je Subotić njegov klijent. Tada sam i poslao pismo institucijama Republike Hrvatske, u kojem sam najavio da je Nacional kupljen sa namjerom uklanjanja internetske dokumentacije i svih tekstova o duvanskoj aferi, zatim radi izvinjenja Subotiću. Vjerovali ili ne, naglasio sam da će se objaviti i veliki intervju Subotića, čim se za to stvore uslovi, što se sada i desilo.
Nijesam imao nikakvu čarobnu kuglu, već sam, godinama prateći rad ovog kriminalnog klana – osuđenog u Beogradu, optuženog u Bariju, pod istragama u više drugih jurisdikcija – pretpostavio što je njihov pakleni plan. Sada je Subotić samom sebi objavio „ispirku” u Nacionalu.
MONITOR: Je li vansudska nagodba tempirana uoči izricanja presude Subotiću pred Sudom u Bariju?
KNEŽEVIĆ: Subotić pokušava pranje biografije. U predvečerje presude u Bariju, želi da diskredituje svjedoke optužnice. I ne štedi novac u tu svrhu. Hrvatsko tužilaštvo je nastavilo rad na rasvjetljavanju ubistva Pukanića; sada, kada su ubice u zatvoru, traga se za nalogodavcima.
No, Subotić se nada povoljnom po sebe raspletu u Srbiji, gdje daje finansijsku i svaku drugu podršku Tomislavu Nikoliću i Srpskoj naprednoj stranci u izbornoj kampanji koja je u toku. Želi da sruši Borisa Tadića. Sve to radi toga da mu se ukine presuda Specijalnog suda u Beogradu.
MONITOR: Eks-ministar finansija Ivanišević traži da se sada poništi Izvještaj parlamentarne Komisije koja je istraživala navode Nacionala. Što mislite o tome?
KNEŽEVIĆ: Ivanišević je radio isto ono što i Predrag Goranović prije njega i Igor Lukšić nakon njega. Bili su i ostali „knjigovođe” Đukanovića, njegovog kriminalnog klana. U tu je svrhu, procjenjujem, Ivanišević i bio pozivan na Sud u Bariju: više kao svjedok, nego kao optuženi.
MONITOR: Subotić godinama tvrdi da je „žrtva kriminalaca koji su ubili Zorana Đinđića”. No, ukoliko se uporede činjenice, dolazi se do saznanja da je on u periodu 2003 – 2007, dakle nakon Đinđićevog ubistva – enormno razvio poslove upravo u Srbiji (Futura plus), dok je tamo kao premijer vladao Đinđićev konkurent Vojislav Koštunica u čijem je kabinetu, tvrdi Subotić, 2001. pripremljena njegova stigmatizacija. Kako tumačite taj paradoks?
KNEŽEVIĆ: „Duhanska mafija” je uvukla Đinđića u nepotrebni sukob srpsko-crnogorskih mafija, gdje je on, neoprezno, držao busiju jednoj „strani”. To je, nažalost, bilo kobno za njega. Trebao je, bez razlike, objaviti rat svima koji se bave organizovanim kriminalom.
Naravno, slažem se sa Vama, Subotić je i te kako profitirao, jer je ta „suparnička” mafija, koja je ubila Đinđića, završila iza rešetaka, pa je njemu ostao slobodan prostor za širenje, koji je on jako dobro znao iskoristiti. Dok je Subotić u Srbiji silno zarađivao, nije „kukao” za Đinđićem. I sam kaže da je imao tada dil sa tadašnjim vlastima u Srbiji. Nota bene, uplatio je i određeni novac udovici ubijenog premijera. Niko da zapita porijeklo tog novca i porijeklo tog dila?!
Vladimir JOVANOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
Izdvojeno4 sedmice