Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

Od dukljansko-zetskog perioda Crnu Goru je odlikovala kulturna i narodna heterogenost. U staro doba nije bilo neobično da zajedno šetaju pravoslavni i katolički/benediktinski monasi. Danas su takve stvari, nažalost, skoro postale misaona imenica. Poznato je da je dobar dio srednjovjekovnih brakova bio od tzv. vrste diplomatskih ili ugovorenih, u skladu sa lakim sklapanjem i raskidanjem vojnodržavnih saveza. Međutim, skoro sve žene koje su došle u Crnu Goru kao inostrankinje i inovjerke, donosile su nešto specifično svoje, kojemu su dodavale nešto lokalno. Tako su, praveći amalgame uzvišenosti i ljepote, obogatile našu kulturu i nasljeđe. Čudno je kako nam je izmicalo da na pravi način ocijenimo doprinos naših vladarki uspostavljanju dobrih nacionalno-vjerskih odnosa, odnosno dubokom uvažavanju i poštovanju, bez obzira na razlike. Ta tradicija međuvjerskog i međunacionalnog sklada izdržala je probu vjekova i predstavlja veliko blago Crne Gore.

Kao dobar primjer može poslužiti znakoviti odnos iz dinastije Crnojevića, đe se unutar jedne porodice preplijeću odnosi tri religije, a sve odiše velikom ljubavlju i pažnjom. Đurđe, osnivač prve državne štamparije u svijetu, ostavlja svoga sina i suprugu, Venecijanku Jelisavetu – Lizbetu (Izabetu), katolkinju, na brigu svome bratu Staniši – Skenderbegu, koji je primio islam. Skenderbeg, koji kao namjesnik vlada državom, trebalo bi da ispuni bratovu testamentarnu volju da sva prava imovine i vladanja državom prenese na Jelisavetu. On se sprema da ispuni Đurđevu oporuku, obraćajući se snahi Jelisaveti sa izrazima dubokog poštovanja i pažnje: „Plemenitoj i mudroj i svake časti i visoke hvale bogom darovanoj i visokorodnoj i ljubimoj snahi gospođi Izabeti i našemu prevazljubljenome sinu gospodinu mi Solomunu od gospodina Skenderbega Crnojevića, sandžakata crnogorskog i primorskog i svoj dioklitijanskoj zemlji gospodina, mili, ljubezni i veledragi pozdrav vašemu gospodstvu…“

Svojom predanošću i odnosom prema slobodarskim težnjama i kulturnim stremljenjima svoga supruga i njegovog okruženja, Jelisaveta je zaslužila ovakav način obraćanja. To je najbolje sažeo književnik Sreten Asanović: „Tako su Izabetu osobila i slavila dva brata – renesansni vitez Đurađ i mlađi Skenderbeg, sultanov povjerenik i u islamu nasljednik cijele zemlje crnogorske i skenderijske. Oni stavljaju pred skute jedine Izabete – i zemlju i blaga i upravu s ljubavlju i blaženstvom kao dva templara što obožavahu sveti ženski princip.”

Kao što su mnoge žene u Crnoj Gori našle svoj dom i utočište, tako su i mnoge Crnogorke dale veliki doprinos u krajevima koje su izabrale za svoju novu domovinu. One su, kao vrijednosti koje nas spajaju sa drugima, našle mjesto u ovoj knjizi. Tu su i primjeri kako ljepota i pamet idu zajednu, kroz priču o Katerini Beli Radonjić, prvoj crnogorskoj spisateljici, koja baštini vrijednosti prosvjetiteljstva.

Bezbrojni primjeri iz bogate istorije ženskih uzleta i podviga u ovom izdanju koncepcijski nijesu mogli biti obuhvaćeni. Ipak, dosta tih primjera je relativno poznato ili su umjetnički obrađivani. Od crnogorskih žena vazda se očekivalo ponosno držanje i nepokolebljivost. One su i paradigma hrabrosti, istrajnosti i nepokornosti, kao napr. Radunova žena Ljubica iz „Gorskog vijenca“, koja zajedno sa mužem brani dom. Ili Ćetna Petrova Jovović, koja ne želi prekinuti slavlje Crnogoraca poslije veličanstvene pobjede na Grahovu 1858., iako joj je sin poginuo. Ili Marija Andrina Perović, Njegoševa sestra, majka pjesnika Stefana Cuce. Ona je poslije Grahovske bitke ubicu svoga sina primila u kuću, čestitajući mu rane, smjestila ga u Stefanov krevet i ukazala mu pomoć. Zbog svoje plemenitosti i uzornosti, od saplemenika je dobila jedinstveno priznanje. Marija je vjerovatno prva žena u Crnoj Gori koja je sahranjena u crkvi, odvojeno od muža, kao da je bila crkveni velikodostojnik ili svetac.

Da ne pominjemo mnoge heroine koje su održale zavjet, tako da ni pod najvećim mukama nijesu odale bližnje. Nijesu popuštale niti izdale sebe i postulate na kojima su vaspitane. Tokom krvavog „bijelog terora”, 1918. godine, kada je Crna Gora okupirana od strane saveznika i srpske vojske, na meti su bile porodice ustanika koji su se borili za pravo, čast i slobodu Crne Gore. Po dokumentima, pored raznih bestijalnosti, poznat je slučaj supruge poručnika Boža Bulatovića, crnogorskog komite. Batinama je primoravana da kaže đe joj je muž, a kako nije znala ili nije željela da kaže, „usijanim gvožđem vukli su je za jezik“. Između ostalog zna se i za šest udovica, sve iz jedne porodice, koje su zatvorene u Nikšiću samo zato što nijesu htjele položiti zakletvu kralju Srbije.

Okosnicu knjige čini jedan segment posvećen ženama narodnim herojima, revolucionarkama, borkinjama protiv fašizma. Tu su i one koje su nastavile svoju komitsku borbu. Pred pojavom fašizma krenuo je internacionalni pokret, okupljajući napredne snage čovječanstva. Svoj puni doprinos dale su mnoge žene, naročito u danima pred i tokom Drugog svjetskog rata. Neke iz Crne Gore išle su u druge krajeve i države, kao što su mnoge žene dolazile i vezivale svoju sudbinu za drugove iz Crne Gore. No, tek kada pogledate poređane podatke i biografije ovih heroina, shvatite da su u mnogim slučajevima u pitanju mlade osobe, na pragu đevojaštva. Nevjerovatna je ta količina poleta, ośećanja ponosa i prkosa, slobodarstva, zanosa i vjere u pravdu za sve. U svojim revolucionarno boračkim zahvatima svjesno su žrtvovale mladost i život, sa nadom da se bore za neko bolje i pravednije śutra za generacije koje dolaze. Svoje živote su ostavile kao amanet.

To nas onda nagoni da se zapitamo da li se izgubila ta snaga, taj entuzijazam, elan, spremnost za nesebično žrtvovanje za bolju budućnost, za slobodu svoje domovine, za borbu protiv nacional-šovinizma i nepravde.

Cijeneći njihovu žrtvu i doprinose svih hiljadugodišnjih generacija žena, koje su se ugradile u kulturno-istorijski milje Crne Gore, ova knjiga predstavlja ilustrovano tekstualnu odu izuzetnim ženama crnogorske povijesti i neuništivom ženskom duhu, uzdižući ih na zasluženi pijedestal.

Njegovanjem spomena pokazujemo da nijesu izbijeđela iz śećanja njihova ugledna i vrijedna imena dostojna divljenja. Nacrtani, a stvarni likovi dičnih i stamenih žena Crne Gore, preko ove knjige kreću u novi pohod – da budu podsticaj budućim generacijama i trajno śedočanstvo neprekinute niti uzornosti i heroizma. I nade da će žene biti te koje će bezrezervno raditi za spas Crne Gore.

(Nastaviće se)

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorović, urednik Dragan B. Perović

Često se mjesto i uloga žene u razvoju crnogorskog društva površno posmatraju. Uz preuzimanje stereotipa o patrijarhalnom društvu, greške dolaze i otuda što se o nekim pojavama sudi iz današnje vizure, bez uzimanja u obzir konteksta vremena. Ponekad se za tumačenje pojedinih ličnosti uzimaju njihove predstave iz narodnog ili književnog stvaralaštva, a ne fakta i dokumenta. Često se na osnovu toga izvlače zaključci o ponižavajućem mjestu žene u crnogorskoj porodici i nepoštovanju od strane muškog roda. Čini se da je to velika zabluda, da su to jednosmjerni i krajnje nekritički stavovi. Pogotovu što smatramo da su žene bolji dio našeg društva.

Kada govorimo o pogrešnim percepcijama, da se ukratko osvrnemo na termin čoek-žena. Neka novija gledišta, u skladu sa savremenim tokovima i pogledima na ravnopravnost polova, neopravdano smatraju da je riječ u uniženju ženskog roda, jer se ističe da su samo rijetke vrijedne poštovanja. Pogrešno, jer u suštini tu nije riječ o muško – ženskim odnosima. Riječ je o etičkoj kategoriji, specifičnoj za crnogorsko društvo, a to je riječ „čojstvo”, koja uz „slobodarstvo” čini jednu od okosnica crnogorskog identiteta. Možda sintagma nije baš najsrećnije izabrana, ali zasad nema bolje. Biti „čovjek” je vrhunska kategorija i ne vezuje se za pol, već za odlike ljudskosti, moralnosti i uzvišenosti.

Surovost životnih prilika i istorijskih okolnosti nijesu ostavljali ni prostora ni vremena za javnu manifestaciju tananijih ośećanja. Zbog toga je žena bila u muškoj sjenci. Međutim, na drugoj strani postojala je utemeljena svijest o značaju žene kao stuba kuće. Nije čudo što je u Crnoj Gori posebno mjesto imao kult majke, možda najbolje izražen kada je Ivan Crnojević podigao 1484. godine crkvu, tj. Cetinjski manastir na Cetinju, čime faktički počinje samostalnost Crnogorske pravoslavne crkve. Gospodar Ivan je crkvu podigao po uzoru na katoličku crkvu Svete Bogorodice, u kojoj je bio našao utočište u Italiji.

Problem je što se u Crnoj Gori ne njeguje kultura śećanja na pravi način, pa su zato mnoge istorijske ličnosti i događaji, bez obzira da li je riječ o ženama ili muškarcima, ostali bez adekvatnog valorizovanja i priznanja. Knjiga „Žene Crne Gore“ predstavlja svojevrsni priručnik, koji nam sublimisano daje pregled milenijumske vertikale ženske duhovnosti u Crnoj Gori. Ođe se nalaze primjeri ljubavi i ljepote, otmenosti, moralnog integriteta i iskonske ratničke snage žena, koje služe za pouku i poduku. Kada se pogleda ovaj autorski izbor i kratke biografije važnih žena iz crnogorske povjesnice, mogu se uočiti neke zanimljivosti i okvirno napraviti određene srodne cjeline. Nezavisno od toga da li je riječ o ženama rođenim u Crnoj Gori ili o onima koje su došle i svoju sudbinu vezale za nju, prihvatajući Crnu Goru kao svoju rodnu grudu, sve one zavrjeđuju naše duboko i iskreno poštovanje. Zadobile su ga svojom iskazanom ljubavlju, požrtvovanjem i angažovanjem.

Zbog toga je ovaj ilustrovani istorijski pregled, sa crtežima koji oživljavaju likove naših heroina, mali dio vraćanja duga zaslužnim ženama. Svojim imenom i podvizima upisale su se u besmrtnost, bez obzira da li su kraljice, plemkinje, svetice, revolucionarke/borkinje, humanitarke, umjetnice ili obične žene iz naroda.

Veće interesovanje za život žena u Crnoj Gori srijećemo tokom XIX vijeka. Tada je naša zemlja bila jedna od tema evropske javnosti, jer je bilo pomodno traganje za egzotičnim destinacijama. Uz mnogo romantičarskih priča o „vanvremenskom“ junačkom i slobodoljubljivom plemenu, ostale su i neke crtice o ženama i njihovom položaju. Bili su to pretežno anegdotski zapisi i śedočenja o žrtvovanju, čuvanju časti i zavjeta. Tu matricu je kasnije slijedio i veliki broj domaćih autora.

U jednom putopisu nailazimo na vrlo interesantno zapažanje. Putopisac navodi da ga je začudilo kako su Crnogorke slobodne u ophođenju, jer nemaju straha od razgovora sa strancima. Zaključio je da to dolazi odatle što su izuzetno poštovane i zaštićene i da se zato ne plaše da im se nešto loše može desiti. Znalo se da bi se i za najmanju uvredu koju bi im neko uputio mogla glava izgubiti. Bile su uvažavane majke, sestre, bračni drugovi. Žena je čuvar doma, prenosilac moralnih nazora, slobodarske iskre i revnosti. Spremna na najveću žrtvu za odbranu ognjišta i očuvanju tradicije. Kao takve samoorganizovale su se i formirale crnogorsku „bijelu vojsku“, koja je bila svojevrsna sanitetska i intendantska služba koja je pratila crnogorsku vojsku u bojevima.

Svojevremeno je M. Vujačić, u svojoj knjizi „Znamenite Crnogorke u narodnom pamćenju: Žene od kamena“, zapisao: „Njihova lica su bila posebne divlje ljepote, nosile su u sebi snagu i ćutanje kamena, na njima su počivale kuće, narod i slava i hrabrost Crnogoraca. Muškarci su bili zaduženi za odbranu časti i slobode, a one za sve ostalo, za svijeću u domu, za vatru na ognjištu, za toplinu koja grije i okuplja, za gajenje slobodarskog duha u djeci. Žena u staroj Crnoj Gori je bila mitska žena, muza bitaka i proročica pobjeda, njenu ratničku i iskonsku snagu slave pjesme, priče i legende.“ Svoj iskaz je potkrijepio opisom jednog etnografa, koji je naveo da su Crnogorke, ako nijesu namučene teškim životom, „nesporno najotmeniji tip južnoslovenske žene”. Dodao je i da rijetko đe ima običnih žena i seljanki, „koje bi bile sa više vrlina i prirodno otmenije nego što su Crnogorke”.

Odvojeno, na početku knjige stoji ilirska kraljica Teuta, čije istorijsko-mitološko nasljeđe traje kroz tri milenijuma. Jedan dio priče o njoj vezan je i za teritoriju današnje Crne Gore, o čemu śedoče mnoge legende i lokaliteti.

(Nastaviće se)

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

Maja PERFILJEVA – Pjesnikinja, slikarka, profesorica književnosti, tekstopisac.

Maja je rođena u braku između Crnogorke iz Tivta i ruskog emigranta sa dalekog istoka Rusije, koji je preko Kine – Šangaja doplovio u Jadransko more. Njen otac je postao član elitne pomorske akademije u Dubrovniku, odakle je kao mlad kadet uplovio u Tivat, đe je upoznao svoju buduću ženu. Vjenčali su se 1939. godine, a u braku su dobili tri ćerke Asju, Maju i Danicu. Majina majka je poticala iz ugledne tivćanske porodice, tadašnjeg gradonačelnika Tivta. U Tivtu je provela rano đetinjstvo, početkom i tokom Drugog svjetskog rata porodica po prekomandi počinje da se seli, prvo u Dubrovnik, jer je njen otac tamo službeno raspoređen. U Dubrovniku i Splitu Maja završava osnovnu i srednju školu. No, zavičaj joj je zauvijek ostao u srcu.

Tome svjedoči i činjenica da je sa 10 godina napisala svoju prvu pjesmu i to posvećenu Boki Kotorskoj. Sa 16 godina objavila je prvi put pjesmu u nekom časopisu. Bio je to časopis „Polet“, a pjesma ljubavnog karaktera.

Ljubav prema pisanju i knijževnosti izrazila se i u želji da studira književnost. Nakon studija, jedno vrijeme radila je kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti. Sve vrijeme pisala je pjesme.

Na Splitskom festivalu 1966. godine pobjeđuje sa pjesmom „Bokeljska noć“ u muzičkom izvođenju Vice Vukova. Ova pjesma obilježila je i njenu karijeru, te postala nezvanična himna istoimene manifestacije koja se održava u Boki Kotorskoj. Pisala je tekstove za brojne muzičare na prostoru bivše Jugoslavije i Engleske.

Prekretnicu u njenoj karijeri čini susret sa sarajevskom muzičkom grupom „Indexi“ na čijem je koncertu čitala svoje pjesme. Saradnju sa grupom nastavila je kroz angažman tekstopisca. Tako Maja Perfiljeva postaje zaslužna za tekstove nekih od najvećih hitova na prostoru bivše Jugoslavije, a u izvođenju grupe „Indeksi“. Riječ je o tekstovima za pjesme „Da sam ja netko“, „Sanjam“, „Hej ti“, „Bila si ti, bila je ljubav“… Osim za Indexe, Maja je pisala i za Josipu Lisac, Duška Lokina, Borisa Novkovića, Miša Kovača, Marinu Perazić, Gabi Novak, The Shadows…

Maja Perfiljeva autorka je i nekoliko zbirki poezije koje su promovisane širom Crne Gore i Hrvatske. Bavila se slikanjem, naročito na svili, a imala je i nekoliko izložbi. Rado se vraćala Crnoj Gori u kojoj je provodila i po pola godine, a Boka Kotorska i njen zavičaj zauvijek su joj ostali neiscrpan izvor inspiracije.

Borka PAVIĆEVIĆ – Dramaturškinja, kolumnistkinja i kulturna aktivistkinja, direktorica Beogradskog dramskog pozorišta, osnivačica Centra za kulturnu dekontaminaciju.

Rođena je u Kotoru od oca Vuka Pavićevića, prof. etike i akademika CANU-a i majke Sonje, nastavnice iz Kotora. Otac Vuko radio je u Načelstvu prosvjete Crne Gore gdje je, između ostalih aktivnosti, išao i u inspekciju po crnogorskim školama. Prilikom jednog obilasku kotorskih škola upoznao je učiteljicu Sonju s kojom se kasnije oženio. Kako Borka navodi u intervjuima, njena majka je poslije udaje prestala da radi, jer njen otac nije htio da se priča da ju je on preko veze zaposlio. Tako je nekad bilo, ljudi su držali do principa. Borka je odrastala u kući na Trgu, u kojoj je za vrijeme Drugog svjetskog rata bila napravljena apoteka.

Govorila je da je u Kotoru, gradu u kom je provela mnoga ljeta, kao đevojčica trčala mulom kad god bi ugledala prugu, kako su onda zvali brod. Kasnije je njim često putovala do Rijeke, đe je njen otac kupio kuću u čuvenoj Umjetničkoj koloniji.

Tada su brodovi dobijali imena po Aleksi Šantiću, Vladimiru Nazoru, Njegošu, sad umesto njih morem plove kruzeri. Nedostaju mi oni dani, starice u crnini koje sjede na kućnim pragovima i pletu, a mi đeca koliko god puta da prođemo pored njih uredno ih pozdravimo.

Kao studentkinja uključila se u Beogradu u čuvene studentske demonstracije 1968. i to kao jedini ,,maoista”. Uzela je aktivno učešće u demonstracijama zbog kojih je imala i nesporazum s ocem. On je smatrao da studenti svojim zahtjevima usporavaju ekonomske reforme. Da je bio u pravu, kao i za neke druge stvari, shvatila je mnogo kasnije. Diplomirala je dramaturgiju na beogradskoj Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju 1971. godine.

Radila je u različitim pozorištima i bila radno angažovana na prostoru cijele bivše Jugoslavije – od Beograda, Splita, Skoplja, do Zenice i Ljubljane. Osnovala je nekoliko teatara, bila umjetnička direktorica Beogradskog narodnog pozorišta. Osnovala je Centar za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu đe je obavljala direktorsko mjesto sve do smrti. Pokrenula je festival ,,Mirdita, dobar dan” koji u fokus stavlja albanske stvaraoce i umjetnike i njihova gostovanja u Beogradu.

Bila je učesnica Civilnog pokreta otpora i aktivno se zalagala za antiratne principe. Učestvovala je u svim antiratnim demonstracijama 1991. godine i akcijama u Beogradu i drugim jugoslovenskim gradovima, u saradnji s jugoslovenskim organizacijama koje su se zalagale za demokratizaciju i razvoj civilnog društva u Srbiji i regionu. Bila je i članica Udruženja slobodnih intelektualaca od osnivanja. Pisala je i objavljivala kolumne. Autorka je tri zbirke eseja i dobitnica više nagrada i priznanja, među kojima je i nagrada Evropske kulturne fondacije ,,Ruts” 2009. godine. Dobitnica je nagrade Hirošima fondacije za mir i kulturu (2004.). Nosilac je Ordena legije časti Republike Francuske (2002.).

U Ateljeu 212, u dramaturškom odjeljenju, radila je 10 godina (1970–1981.), i u BITEF-u 20 godina. Dramaturškinja u pozorištima u Zenici, Splitu, Skoplju, Ljubljani, Subotici i Beogradu (1978–1991.).

Osnivačica je teatra Nova osećajnost u staroj beogradskoj Pivari (1981.). Učesnica pokreta KPGT (Kazalište, pozorište, gledališče, teatar, 1984–1991.). Umjetnička direktorica Beogradskog dramskog pozorišta do 1993. godine. Osnivačica i direktorka Centra za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu (od 1994. godine). Kolumnistkinja u časopisu ,,Susret”, u nedeljniku ,,Vreme” od njegovog osnivanja, i u dnevnom listu ,,Danas”. Objavila je tri zbirke eseja: „Na eks – Postdejtonska moda” (Novi Pazar, 1998.), „Moda” (Beograd, 1994.) i „Glava u torbi” (Beograd, 2017.) – kao i tekstove u mnogobrojnim časopisima, zbornicima, dnevnim i nedjeljnim novinama.

(Nastaviće se)
Ilustrovale: Svetlana Lola Miličković/Tijana Todorović