Povežite se sa nama

LIČNO

LIČNO: Milena Radević

Objavljeno prije

na

Milena Radević rođena je u Podgorici 1998. godine i studira francuski jezik i književnost u Nikšiću. Članica je književne grupe Forum mladih pisaca, u čijih se šest zbornika našla i njena  poezija. Pjesme su joj prevedene na njemački jezik i objavljivane u domaćim i regionalnim književnim časopisima, u zborniku Rukopisi 43, u crnogorskim književnim časopisima Script i Ars, kao i u književnom online časopisu Fragment. Uvrštene su i u antologiju konkursa Vrijeme (bez) utopije. Dobitnica je treće nagrade na konkursu za mlade pjesnike 50. Ratkovićevih večeri poezije 2020. godine. Uskoro planira da objavi i sopstvenu zbirku pjesama

Zbog čega ste napisali prvu pjesmu?

Pisana riječ je oduvijek titrala u meni i bilo je pitanje vremena kad će ona dobiti svoju realnu formu. Prvu pjesmu sam napisala još kao dijete početkom osnovne škole, a prvu ozbiljnu pjesmu početkom srednje škole. Tako sam prežvakane metafore školskih sastava zamijenila stihovima u drugom razredu gimnazije i moja poezija je, zahvaljujući članstvu i radu u Forumu mladih pisaca KIC-a Budo Tomović, vremenom postala ono što jeste.

Šta za Vas znači biti pjesnikinja?

To je nešto čemu težim u ovom zrelijem periodu svoje mladosti – da stihovima govorim o svemu što me tangira, na način na koji će dotaći i druge. Postoji posebna čar u onome kada ti neko kaže da se pronašao u tvom lirskom subjektu, pa onda nastavite razgovor o toj situaciji, iskustvu, osjećaju. Tada znam da sam pogodila metu i da moje misli nikada nisu same. To što sam pjesnikinja znači potrebu da nešto kroz stihove glasno (is)kažem, ali i potreba da se to čuje, prihvati i pokrene čitaoca da o istome razmisli, nakon što ga doživi.

Šta želite čitaocima da poručite kroz Vaše pjesme?

Ponekad samo želim da oživim ono što mi se vrzma u glavi, a nekad – da kažem drugima šta mislim, šta primjećujem u društvu, čemu aplaudiram, šta zamjeram. Upravo to „društveno“ treba svakoga da zanima. Umjetnici imaju moć da opažaju i prepoznaju svoje okruženje do detalja i da ti detalji postanu motivi njihovog stvaralaštva. Želim čitaocima da poručim da nisu sami, da i ja vidim i osjećam što i oni i da makar na tren u mojim pjesmama pronađu sebe. Idealno bi bilo da pronađu prijatelja u bilo čijoj poeziji, ali i da zbog nje pokrenu revoluciju.

Kako je i zbog čega nastala pjesma Eto toliko?

Nastala je u jednoj uobičajenoj vožnji autobusom. Samo sam u glavi izgovorila jedan stih i odmah se uhvatila telefona da ga unesem u bilješke. Mislim da je taj izvorni stih izostao iz finalne verzije, ali mi je otvorio put za stihove koji danas govore o čestoj, a tužnoj i teškoj situaciji. Nažalost, mnogo je primjera psihičkog, fizičkog, seksualnog, emotivnog i finansijskog zlostavljanja i manipulisanja u partnerskim odnosima. Pri čemu se žrtve uglavnom krive, a nasilnici opravdavaju, a vrste zlostavljanja rangiraju po ozbiljnosti. Možda jedna pjesma nema moć da riješi taj problem, ali može da ga prepozna i govori o njemu. Što više govorimo o tome, lakše možemo prepoznati takve slučajeve i pomoći žrtvama. Sitni postupci dovode do velikih promjena.

Šta biste preporučili za čitanje u karantinu? 

U karantinu i van njega, samo čitajte, čitajte. Šta god vama leži, ali ne bježite i od eksperimentisanja literaturom i oslobađanja iz komfor zone. Predlažem nove zbirke poezije u izdanju OKF-a, Gdje smo ovo, pričaj mi Barbare Delać i Niko nas nije upozorio Nikole Ćorca. Sve što nađete od Vitomirke Trebovac, a što se proze tiče Gi de Mopasan. Nećete se pokajati.

Kada biste mladim piscima mogli da date samo jedan savjet, koji bi to bio?

Nije svaka pjesma savršena u svojoj prvoj verziji. Ako su najveći prozaisti svoja najopširnija djela prepravljali i svojeručno prepisivali po nekoliko puta, može i mladi pjesnik „baciti“ još jedan kritički pogled na svoju pjesmu. Takođe, nema dobrog književnog stvaralaštva bez mnogo čitanja. Dakle, mladim piscima bih savjetovala da čitaju, pišu, koriguju i opet  ukrug.

Andrea JELIĆ

Komentari

LIČNO

LIČNO: Zvezdana Radulović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Već kao brucoš, Zvezdana Radulović kroz volontiranje postala je deo Sigurne ženske kuće u kojoj se put nastavlja i dvije godine kasnije. Uz tako zahtjevan posao ona je studentkinja Fakulteta Političkih nauka na Univerzitetu Crne Gore, smjera Politikologija i Međunarodni odnosi

 

Koji i kakav put Vas je doveo do zaposlenja u Sigurnoj ženskoj kući?

Na početku studija težila sam tome da budem neko ko će pozitivno i korisno da djeluje i doprinosi društvu i zajednici, pa sam započela volontiranje u organizaciji koja ima preko 20 godina iskustva u borbi protiv nasilja nad ženama u Crnoj Gori. Nakon godinu dana volontiranja dobila sam priliku da postanem dio sjajnog tima žena koje su mi bile uzor, a i sada su.

Koji je Vaš zadak u Sigurnoj ženskoj kući i koliko dugo obavljate ovaj posao?

Sada je već više od dvije godine od kako sam aktivno uključena u rad organizacije. Rad na SOS liniji za žene sa iskustvom nasilja, radionice sa djecom u skloništu, kreiranje vizuelnog identiteta organizacije, komunikacija sa stranim donatorima i rad na projektima su samo neke od svakodnevnih aktivnosti sa kojima se susrećem. Ono što mi je značajno jeste što pored rada u kancelariji imam kontakt sa djecom koja dolaze iz nasilnih zajednica i što imam priliku da sa njima osmišljam kreativne i zabavne radionice, ne bi li tako doprinijela prevazilaženju nasilja u kojem su bili.

Kako uspijevate uklopiti ovako zahtjevan posao sa obavezama na fakultetu?

Ono što mi je bitno jeste da ne ispaštaju ni fakultet, a ni posao. Trudim se da kvalitetno rasporedim svoje vrijeme kako bih postigla najbolje rezultate na poslovnom i akademskom planu. Uporedo sa studiranjem stičem ogromno iskustvo koje će mi u daljem profesionalnom razvoju sigurna sam mnogo značiti.

Da li i koliko na Vaš privatni život utiče neobična vrsta stresa i emocija koja idu uz Vaš posao?

Svakodnevni rad sa ženama i djecom koja prolaze kroz neki vid nasilja svakako da utiče mnogo na mene. Ono što je važno da napomenem jeste da ne utiče negativno, već pozitivno iz razloga što se moja svijest, empatija i netrpeljivost prema nasilju razvijaju i rastu iz dana u dan. Trudim se da utičem na sebi bliske ljudi na način što razgovaram sa njima o primjerima sa kojima se surećem u radu i sa problemima kroz koje prolaze žene u Crnoj Gori na svakom planu. Svijest o nasilju kod nas je jako mala iako svakodnevno svi svjedočimo onome kroz šta žene prolaze.

Kako biste opisali iskustvo kroz  koje prolazite radom u SŽK?

Kao osoba sa sada 22 godine smatram da mi je pruženo ogromno iskustvo i prilika da naučim kako je u praksi raditi sa nekim ko je prošao kroz nasilje. Takođe, kroz obuke i seminare na temu nasilja nad ženama sam imala priliku da se usavršavam i steknem sertifikate i diplome, što mi je jako značajno. Rad sa ovako delikatnom i bitnom temom je svakako ozbiljan i iziskuje potrebu za velikom odgovornošću, ali smatram da jedino preuzimanjem odgovornosti možemo da mijenjamo svijet oko sebe.

Poslala bih poruku mladim ljudima i kolegama/inicama da je važno da se uključuju u volonterske aktivnosti i različite programe koje nudi fakultet, da bi već tokom studija stekli iskustva i znanja koja će im kasnije omogućiti ostvarivanje ličnih potencijala.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Dejan Bešović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dvadestjednogodišnji Dejan Bešović izvršni je direktor NVO Naša akcija koja se bavi mladima, njihovim edukovanjem i pružanjem raznih vrsta projekata kojima im je omogućeno razvijanje najrazličitijih vještina

 

Kako je došlo do toga da se bavite volonterizmom?

Bioje to veoma specifičan, rekao bih i slučajan sljed okolnosti. Ja i još dva moja prijatelja, od kojih je jedan i dalje u NVO (Filip Dorbnjak) smo odlučili da napravimo neke klupe i stolove za dvorište Osnovne škole „Marko Miljanov”. Nakon tog događaja bili smo i na televiziji i u novinama i na portalima i tada je za nas čula Patricija Pobrić, tadašnja izvršna direktorica NVO Naša akcija, i zvala nas da dođemo u Danilovgrad da napravimo iste te klupe za malu biblioteku u Danilovgradu i tada smo se prvi put susreli sa volonterizmom, i od tada smo tu.

Koliko ste dugo u NVO „Naša akcija” i koji je Vaš zadatak?

Sve pomenute aktivnosti su se desile 2015. godine, i od tada do danas sam u NVO-u. Počeo sam kao volonter, vremenom sam napredovao do koordinatora zaduženog za Podgoricu, pa u omladinskog koordinoatora. Nakon toga sam postao asistent projekt menadžera pa operacioni menadžer, projekt menadžer. Sada sam izvršni direktor. Tako da sam prošao kroz sva polja djelovanja od volontera do organizatora događaja

Koje sve akcije sprovodi NVO „Naša akcija”?

NVO Naša akcija sprovodi mnogo akcija godišnje – 120 aktivnosti. Što se tiče polja djelovanja, mi smo organizacija koja se bavi volonterizmom, građanskim aktivizmom i mladima. Znači radimo akcije čišćenja, edukativne radionice, karijerno savjetovanje, radionice upravljanja vremenom, protivpožarna zaštita, kao i edukativne radionice na svim poljima koja se tiču znanja koja mladi trebaju da imaju a ne uče u školi, a koja će im zatrebati i pomoći u daljem životu i snalaženju u svijetu odraslih. Takođe smo podrška festivalima, karnevalima i raznim organizacijama, a osim toga radimo i pješačke ture, planinarske ture i brinemo o psihičkom zdravlju naših volontera. Tu su i razne humanitarne akcije, i akcije prikupljanja sredstava za ljude kojima su ona potrebna.

Kako uspijevate uskladiti obaveze na fakultetu sa dosta zahtjevnim poslom u NVO „Naša akcija”?

U ovom trenutku nemam problema sa organizovanjem vremena zato što sve svoje vrijeme posvećujem mladima i volonterima kao i mom trenutnom poslu izvršnog direktora. Dođem u problem sa organizovanjem vremena kada se nakupi više obaveza kao na primjer sastanci NVO-a, radionice i obuke na unapređivanju znanja kako bih omogućio kvalitetnije mjesto za mlade, a i kako bih naučio nešto novo što mi može koristiti u budućoj karijeri, neki kratki posao sa strane naravno, privatne obaveze i terenske akcije.

Koliko i na koji način je volontiranje u NVO „Naša akcija” uticalo na Vaš privatni život?

Volontiranje mi je mnogo pomoglo u ličnom razvoju zato što sam imao sreću da se uključim u volonterski rad u periodu prelaska iz osnovne u srednju školu. Kroz volonterzam sam probao razne profesije, razne poslove, vidio mnogo toga, upoznao mnogo ljudi koji su mi pomogli da pronađem ono u čemu ću da uživam i čime ću da se bavim iz zadovoljstva a ne zato što moram. Smatram da sam pronašao posao koji mnogo volim, koji mi omogućava da budem sa mladim ljudima punim potencijala kojima mogu da pomognem kao što su i drugi pomagali meni. Da ih naučim svemu što sam ja naučio, naravno od onoga što ih zanima. Svima bih preporučio da se oprobaju u volontiranju jer osim što na taj način gradiš sebe kao ličnost, pomažeš i drugima da dođu do svog cilja, jer uvijek je sve mnogo lakše i ljepše radiš iz ljubavi a ne zato što moraš. Teško je opisati taj osjećaj kada volontiraš jer uvijek na kraju svo volontiranje se isplati na ovaj ili onaj način. U većim zemljama za upis na fakultet ili za stipendiju traže da si volontirao određen broj sati, i to mnogo znači i na fakultetu i poslodavcima da vide posvećenost i rad u tom dijelu života.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Jovan Radnić

Objavljeno prije

na

Objavio:

Student druge godine Ekonomskog fakulteta, Jovan Radnić, dugogodišnji je volonter raznih organizacija i jedan od kreatora projekta i aplikacije Nova Moba koja teži promjeni u crnogorskom društvu

 

Kada ste osjetili potrebu da u svoje školske aktivnosti dodate dio volonterizma?

U svijet volonterizma sam se uključio, po mom mišljenju, kasno. Bilo je to tek na prvoj godini fakulteta kada sam shvatio da ne želim da se moj studentski život striktno svede na ispitne rokove. Sve ovo je vodilo ka mom sadašnjem angažmanu na Nova Moba projektu.

Koji put je pređen do današnjeg dana i kreacije NovaMoba aplikacije i projekta Nova Moba?

Kao mobe nekada, ovo je veliki poduhvat kom je prethodilo detaljno planiranje jer je sastavljen od tri incijative koje su mini projekti integrisani u jednu cjelinu. Prva, Pomoć Humanitarcima, pomaže humanitarnim organizacijama u borbi protiv gladi i siromaštva putem inovativnih staklenika za proizvodnju voća i povrća. Putem druge incijative, Instant Bašta, 120 socijalno ugroženih porodica dobija zelene tornjeve – vertikalne bašte za proizvodnju hrane u ograničenim uslovima. Treća inicijativa, Nova Moba aplikacija, je digitalna moba koja omogućava svim pojedinicima i kompanijama da doniraju neophodne resurse humanitarnim organizacijama i na taj način pomognu porodicama u stanju potrebe. Sve ovo ne bi bilo moguće bez podrške naših prijatelja, volontera i Ambasade SAD-a u Crnoj Gori koja je, osim finansijskog doprinosa, dala i promotivnu podršku svim našim aktivnostima.

Koja je Vaša uloga u ostvarenju ideje Nova Moba i šta je njen cilj?

Cilj djeluje utopijski, ali je zapravo realističan i neophodan posebno imajući u vidu posljedice pandemije na ekonomije zemalja poput Crne Gore koje zavise od turizma. Primarni, a u brojnim slučajevima i jedini izvori prihoda su izgubljeni za porodice širom zemlje. Neke od njih se po prvi put u životu nalaze u situaciji da moraju da zatraže pomoć od narodne kuhinje, banke hrane ili čak komšije. Nažalost, pomoć je na neki način stigmatizovana. Naš mentalitet je takav da ne prašta greške i ne razumije neuspjeh. Kada se osoba nađe u poziciji da mora da zatraži pomoć osjeća se poniženo, a to je neprihvatljivo. Ovim projektom smo željeli da se prisjetimo mobe i kako je nekada bilo sasvim normalno zatražiti pomoć. Moja uloga u ovom projektu je da podigem svijest o problemima sa kojima se suočavamo i inicijativama na kojima radimo.

Vaše najdraže iskustvo kroz volontiranje je?

Najduži volonterski angažaman je bio vezan za studentsku organizaciju BEST Podgorica i to je definitivno bilo izuzetno zabavno iskustvo zahvaljujući kome sam upoznao ljude koji su mi danas najbliži prijatelji. Iako je projekat Nova Moba zabavan zahvaljujući ljudima sa kojima radim, ipak se bavi ozbiljnom tematikom koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Jedna stvar jeste zajednička a to je osjećaj ispunjenosti nakon što pomognete nekom.

Koliko su mladi u Crnoj Gori skloni volontiranju i koja je Vaša poruka za studente nesigurne da uđu u svijet volonterizma?

Prije nekoliko godina nije bilo velikog interesovanja za volontiranje. Većinom su se time bavili mladi koji su to vidjeli kao priliku da obogate svoj CV ili nešto što bi im pomoglo u dobijanju stipendije. Mislim da se situacija polako mijenja i da se sada sve više mladih uključuje u volonterske aktivnosti. Ljudi koje upoznate, energija koju osjetite i empatija koju razvijate su neprocjenjive stvari. Zato bi svaka mlada osoba trebala da pronađe jednu stvar do koje im je stalo i da svoj doprinos zajednici.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo